Velika Kristova molitva

uz 7. vazmenu nedjelju

Poslušajte:

Jon McNaughton, 16×24, litho

Danas svaki propovjednik ima onu zacijelo najljepšu dužnost. Želim vas srdačno pozvati da uđemo svom dušom u otajstvo koje je osnovica i srž svakog bogoslužja, a  to je Gospodinova molitva. Ivanovo evanđelje u poznatoj velikoj molitvi bilježi riječi kojima se Isus, Sin, obraća nebeskom Ocu. Više puta čitamo u evanđeoskim izvještajima kako se Gospodin povlačio na molitvu, u osamu, bilo rano izjutra, bilo uvečer. Pa i cijelu noć znao je posvetiti molitvi. A s današnjim evanđeljem dobivamo povlašten uvid, pristup u taj najsvetiji djelić osobnoga života: Kristov razgovor s Ocem. Odmah uočavamo da je riječ o zagovornoj molitvi u kojoj Isus ima ulogu posrednika, zauzima se za svoje učenike. Govori o čuvanju i o poslanju, ističe opet svoju radost i da je njegova riječ istina.

Poruka današnjega evanđelja tako je jednostavna i tako duboka. Koliko zahvatimo iz toga milosnoga sjaja, koliko duboko uronimo u tu svetu vezu Sina Isusa s Ocem nebeskim, toliko ćemo biti molitelji. Koliko prihvatimo sveto čuvanje kojim nas Otac na molbu Sina čuva i koje tijekom punih devet dana zazivamo: “Dođi, Duše Presveti!”, toliko ćemo biti duhovni ljudi i kršćani.

Na 7. vazmenu nedjelju sjećamo se da je dovršen Isusov zemaljski hod. Već je započela velika devetnica za svetkovinu Pedesetnice, za Duhove – sveti zaključak vazmenoga vremena. Tako još bolje razumijemo zašto je Gospodin naložio učenicima da mole za darove Duha. Sam je unaprijed već molio. “Čuvaj ih”, moli on Oca i ponavlja: “sačuvaj ih!”(Iv 17,11.15). Nije teško prepoznati da je to sveto čuvanje djelo Duha. Nakon što ih je sam Isus, dok je bio s njima čuvao i štitio (Iv 17,12), sada treba doći Duh – drugi Branitelj, Tješitelj, sveti Čuvar koji se odaziva na usrdan zov i pritječe upomoć, koji nam doziva u pamet što nam je Isus govorio i uvodi u svu istinu. Dok je Isus bio sa svojima kao zemaljski Rabi, on je čuvao svoje. Sada tu dužnost treba preuzeti Duh. Duh će čuvati sve nas u božanskom Očevu imenu. Kao i Isus, koji je otišao ovoga svijeta, tako ni mi – jer smo u imenu Očevu – nismo od ovoga svijeta.

Gospodin svojom molitvom želi nešto postići, to je prozbena molitva kao i tolike naše molitve. Njegova je želja da svi koji njemu pripadaju budu jedno (Iv 17,11). Velika je to utjeha za nas, sveto je to znanje! Onoliko ljudski napori u svijetu uspijevaju koliko smo jedno s Isusom i s Ocem u Duhu. Korejski će narod nakon bolnih godina razorne podjele onoliko naći jedinstvo koliko bude našao svoje mjesto u Gospodinovoj molitvi. Sirija, zemlja u kojoj Damask, kamo je pošao i došao apostol Pavao, naći će mir nakon predugih godina ratovanja prihvati li svoje mjesto u prošnji Gospodinovoj. Nuklearni sporazum onoliko će vrijediti koliko bude utemeljen na Duhu Božjemu.

Još jedno Gospodin traži u svojoj molitvi Ocu, ističući i opet svoju radost, tako milu našemu papi Franji. Isus govori ove molitvene riječi zato da imamo u sebi puninu njegove radosti. Ipak, Sveto pismo ne uljepšava i ne idealizira, nego jasno uočava teškoću i negativnost. Naš Gospodin nije sputan zbrkom moderne destruktivne kvazi-tolerancije. Jasno veli da je sin propasti otišao svojim putom. I svetom čuvanju on se je opro! Zato apostoli biraju Matiju, da popune ispražnjeno apostolsko mjesto (Dj 1,26). U svojoj molitvi Gospodin uočava da postoji mržnja na našem svijetu (Iv 17,14) i da postoji Zli te moli za nas da nas Otac očuva od njega (15).

U Kristovoj molitvi utvrđuje se i razjašnjuje naše poslanje. Vrijedi svim srcem poduzeti u svijetu ono na što nas Gospodin šalje. Dok bistrim i dubokim pogledom promatramo kako je Otac nebeski poslao Sina u svijet, najbolje ćemo spoznati kamo je to nas Gospodin poslao (Iv 17,18). Skrovite a važne sličnosti između poslanja koje Isus prima od Oca i poslanja koje Isusov učenik prima od Isusa, snažne niti istoga Božjega Duha pokazuju put, vode i krijepe. Kao što je svevišnji Sin Božji postao čovjekom, tako je svaki kršćanin pozvan postati čovjekom u punini. Kao što je Gospodin u svijet došao, na svijetu živio, svoju božansku radost svijetu donosio, tako smo svi mi poslani živjeti u svijetu. Neće nas Otac uzeti sa svijeta.

Kako je dirljivo bilo prošloga tjedna, upravo na dan Europe, u župnoj dvorani pokraj bazilike Srca Isusova čuti svjedoke koji su sve nas čuvali i pazili na prve korake novorođene države 1990. i 91. Sebe su dali, odvažno, pošteno. Odani Kristovu križu, poštujući Božju vlast, nasuprot divljaštvu, bezobraštini i podloj lukavštini nadmoćnih napadača. Svjedoče oni o Božjim čudima. Došlo je vrijeme kada pred licem Božjim i u snazi Isusove molitve možemo prepoznati i priznati istinu o glavnom gradu naše domovine na svršetku Drugog svjetskog rata. Srce Kristovo u svetištu živi je svjedok. Preminulim počiniteljima Bog je sudac, a nama je dano da budemo posvećeni u istini.

Kako je divno što su upravo ove subote oči svega naroda bile upravljene na mjesto svetoga sjećanja i molitve, bilo sa svetim poštovanjem, bilo s još uvijek živom mržnjom i razornim prijezirom. Upravo na dan svetoga Leopolda Bogdana Mandića, sveca Božjega milosrđa i sveca pomirenja kojega je naš papa Franjo bio izabrao za zaštitnika nedavne svete godine, sjetili smo se vjerojatno najvećeg poslijeratnoga masovnog zločina u Europi, našega holokausta. Danas nam je jasno. Bit će ta žrtva plodna onoliko koliko je sačuvana u Božjem imenu koje je Otac dao Sinu. Onoliko koliko poštujemo pokojne, a još više preživjele, naše bližnje. Onoliko koliko počinitelje bratoubojstva pozovemo na iskreno i duboko obraćenje jer samo Bog može podariti oproštenje. Pred križem Gospodinovim pitamo se: Je li došao čas da upravo u našoj domovini Hrvatskoj bude europsko spomen-mjesto na žrtve poslijeratnog totalitarizma? Zašto to ne bi bilo tako strahovito i tako lijepo mjesto kao što je primjerice Macelj?

Gospodinova riječ jest istina. Sam je došao na svijet da svjedoči za istinu. Predao je svoju riječ učenicima zato da sada oni svjedoče za istinu o Božjoj ljubavi koja stvara i koja otkupljuje. Prihvatimo li do u dubinu plodove Isusove molitve Ocu da nas posveti u istini, moći ćemo biti svjedoci pred svakim Pilatom koji ustrajno i zbunjeno ponavlja pitanje “Što je istina?” (Iv 18,38). Bit će naše svjedočenje plodno ako s poštovanjem i s ljubavlju prepoznamo da je Gospodin samoga sebe za nas posvetio (Iv 17,19). .

Gospodin ne traži od Oca da nas uzme sa svijeta nego da nas očuva od Zloga. Pod vodstvom Pape Franje i naših biskupa ovdje, na svijetu, djelom, ali prije svega molitvom, čuvat ćemo i poštovati vlast koju bira Božji otkupljeni narod. Istinski ćemo pomoći da narod odlučuje koliko budemo prepoznali i prihvatili svoje mjesto u onoj molitvi kojom je Isus molio Oca za nas. U velikoj Europskoj uniji gradit ćemo zajednicu koja se brine za čovjeka, za obitelj, za zajedničko dobro prema mjeri ljubavi koju Bog ima prema nama, koju smo upoznali i povjerovali joj (Iv 4,16).

Gospodin je otišao k Ocu kako je najavio. To je pravi razlog da danas s novim žarom potražimo i prihvatimo njegovu novu prisutnost pod prilikom kruha i vina.

12.5.2018.

Niko Bilić, SJ

Ostanite u mojoj ljubavi

uz 6. vazmenu nedjelju

Poslušajte:

Ovo vrijeme poslije Uskrsa u crkvenoj je godini najplodnije vrijeme. Punih četrdeset dana naš Gospodin brojnim dokazima pokazuje svojima da je živ. Evo, ostaje nam još četiri dragocjena dana do Uzašašća. Iskoristimo čas, pripazimo na svetu pouku, na finu uskrsnu pedagogiju uz ovu šestu vazmenu nedjelju. Zastanimo u ljubavi Kristovoj! Zajedno s prvim Kristovim učenicima imamo novu zgodu duboko i pravo razumjeti što nam je to Gospodin i Učitelj govorio. Što to znači kad je rekao da nas je izabrao, da nas je ljubio, da nas je nazvao prijateljima. Ugodna je zadaća za me pozvati vas da na nekoliko trenutaka smireno i živo opet uđemo u otajstveno raspoloženje Pashalne, Euharistijske gozbe, Posljednje večere koju Isus slavi sa svojim učenicima. Obilježava veliko oslobođenje iz kuće ropstva u prošlosti; gleda već na svoju svetu žrtvu u bliskoj budućnosti.

Gospodin najprije progovara o ljubavi Očevoj. Bit kršćanskoga života u toj je ljubavi Oca nebeskoga kojom je ljubio svojega Sina. Zato što je Isus nas takvom ljubavlju ljubio. I mi, dok smjerno, s klanjanjem promatramo Kristov život, njegovu smrt na križu i uskrsnuće, točno znamo kakva je to ljubav. Ljubav je od Boga, piše apostol, jer ljubav je Bog (1 Iv 4,8). To je nepristrana ljubav Božja o kojoj Petar svjedoči pred rimskim satnikom Kornelijem, predstavnikom okupatorske vlasti. Petar uviđa kako je Bogu u svakom narodu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu (Dj 10,35). Ljubav Božja poslala je Sina u svijet da živimo po njemu (1 Iv 4,9). Bog je ljubio nas, piše apostol, i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše (4,10).

Ljubav Boga Oca dala je Sinu da za nas raskrinka i nadvlada sotonsku zamku već na početku u pustinji. Otac mu je dao da bude jači od prirodnih sila kad je smirio oluju i hodio po vodi. Otac mu je dao da pobijedi ljudske bolesti, pa je slijepcima vratio vid, uzetima snagu, nijemima dao da progovore. Očevom ljubavlju oslobađao je duše od ropstva zloduha. Otac nebeski učinio je da i Jairovoj kćeri i jedincu udovice iz Naina, i prijatelju Lazaru vrati zemaljski život. Otac je ljubljenom Sinu, u kojemu ima svu svoju milinu, dao da, nakon gorke muke i smrti na križu, trećega dana uskrsne, ustane iz carstva mrtvih. Tako je Otac ljubio Isusa, svoga Sina. U Očevoj ljubavi on trajno ostaje. Tako je Isus ljubio nas, kaže. Zove nas da u toj ljubavi ostanemo. Sve što je od Oca, priopćio nam je i zato je on punina Objave i drugoga nema.

Ovaj Gospodinov govor o ljubavi na Posljednjoj večeri nije za početnike. Istina, s pravom ističemo i poznajemo bezuvjetnu ljubav Božju. Ipak, Gospodin svojim učenicima dvaput kaže: “Ako”. Ako budu čuvali njegove zapovijedi, ostat će u njegovoj ljubavi (Iv 15,10). Ako čine što im zapovijeda, onda su mu prijatelji (15,14). Jasni su to uvjeti koji traže naše cjelovito zauzimanje, ali i opet je sam Gospodin Učitelj, koji daje dobar primjer. On je čuvao zapovijedi Oca svojega i ostaje u ljubavi Očevoj.

U suvremenom svijetu dobro razumijemo natjecanje. Ako želiš biti dobar športaš, moraš potražiti vrhunskoga učitelja i na vrijeme krenuti. Umjetnik također. Želi li biti vrstan, morat će valjano ispitati i naći gdje je dobar učitelj. Znanstvenik i majstor, ekonomist i književnik dobrano će se potruditi da do najboljega dođu i u njegovoj prestižnoj školi uče. Važne će ispite položiti, velike cijene platiti. Gospodin Isus sa svojim je Evanđeljem preokrenuo tu logiku. Nisu učenici izabrali njega, nego on je njih izabrao (Iv 15,16). Upravo kako Petar, apostol, s pratiocima u Kornelijevoj kući svjedoči da se po Božjoj volji i na neobrezane pogane izlio dar Duha Svetoga dok im je on govorio (Dj 10,44s). Bog odabire. Kad je riječ o apostolima, znamo koliko precizno otkrivaju evanđeoski zapisi. Isus je proveo noć u molitvi, bilježi Luka (Lk 6,12). Potom je pozvao k sebi one koje htjede, ističe Marko (3,13). Gospodin ih je ustanovio s dvije glavne zadaće, da budu aktivni i kontemplativni (Iv 15,16). Prvo, izabrani su i postavljeni da izvršavaju prazapovijed s početka, od stvaranja: učenici Kristovi rod donose, njihov je život plodan. I taj plod, Božjom dobrotom, prema Isusovoj riječi, ima trajnu vrijednost. Ostaje. Zato su djela u kršćanskom životu tako važna. Drugo, izabrani su i postavljeni da u Isusovo ime mole Oca, da budu molitelji i zagovornici, što Crkva čuva i izvršava od početka. Prema Kristovoj riječi uslišanje je zajamčeno. Otac će dati.

Gospodin sam ističe kako ima jedna baš njegova zapovijed. Potvrđuje on u svemu Božje zapovijedi, dane otpočetka, a onda u oproštajnom govoru, koji po naravi mnogo znači, postavlja svoju i ponavlja je: “Ljubite jedini druge (Iv 15,12.17)!” Posljednja želja je sveta. Što nam netko pred smrt kaže, na to osobito pazimo. I nije to slobodan poziv ostavljen na volju, kako to bijaše kad je Gospodin pitao i nudio: ako hoćeš, hoće li netko, želiš li… Ovo je zapovijed s punim autoritetom koja je istinski nova. Znamo dobro kako već usred Levitskoga zakonika u Starom zavjetu stoji čuveni zahtjev: “Ljubi bližnjega kao samoga sebe (Lev 19,18)!” Isus taj zahtjev potvrđuje i stavlja ga odmah do prve i najveće zapovijedi ljubavi prema Bogu. Sada međutim definira novu, svoju zapovijed koja više nije usmjerena samo na ostvarenje čovjeka kao pojedinca, nego se obraća zajednici učenika. Nama. Nas Gospodin povjerava jedne drugima: da ljubimo jedni druge. Mjerilo više nije ljubav prema samome sebi, koja može biti vrlo čudna, bolesna, pretjerana ili prikraćena. Mjerilo koje Gospodin postavlja jest on sam. Kao što je on nas ljubio, tako smo mi dužni ljubiti jedni druge.

Naš je Papa Franjo poznat po tome kako je svoju službu započeo pismom “Evangelii Gaudium – Radost evanđelja” koje je odjeknulo po cijelom svijetu, ne samo u Crkvi. Koliko je Papi stalo do radosti kao temeljnom zahtjevu naše vjere pokazuje ne samo svojim ponašanjem i govorima, nego i najnovijim pismom: “Gaudete et Exsultate – Radujte se i kličite”. Naslov je to kojim sam Gospodin definira i sažima svih osam blaženstava na početku Govora na gori. A upravo u današnjem evanđelju slušamo koja je Isusova nakana kad govori. S kojom svrhom on na Posljednjoj večeri poziva učenike da ostanu u njegovoj ljubavi i otkriva im kako je on ostao u Očevoj ljubavi? To im govori zato da njegova radost bude u njima (Iv 15,11). Gospodin želi da njegova vlastita radost bude u nama, i da naša ljudska radost bude potpuna. Odatle Papa Franjo crpi nadahnuće i snagu za svoj ustrajan programatski zov. Radost evanđelja je Isusova radost, radost Sina Božjega. Njega smo pogrdili i prognali, sve zlo slagali protiv njega, zato se on na Uskrs može radovati i klicati. Zato je njegova plaća na nebesima velika (Mt 5,12).

Papa Franjo u svom novom pismu upozorava na opasnost od novoga gnosticizma koji predlaže da vjeru u Isusa ostvarujemo tek u svom znanju, u nutrini, u ljudskom duhu, svijesti i unutarnjim doživljajima. Sam Gospodin vrlo je jasan. Ljubiti znači položiti život za prijatelje (Iv 15,13). Isto to čuli smo prije dva tjedna, na nedjelju Dobroga Pastira: on život polaže za svoje ovce (Iv 10,11). Sama Kristova riječ: Ljubim te, tek misao ili osjećaj, malo bi vrijedili da nemamo živih dokaza o tome što je Gospodin za nas učinio. Gospodin je za nas položio svoj život, svoju dušu, svoju ljubav, svoju radost, ne samo svoju smrt. U tome je snaga kršćanske vjere koja znači budućnost svijeta. Najbolje znate vi, drage majke, dragi očevi, što to znači život dati. Ne samo da biste iz ljubavi bili spremni i umrijeti za svoje dijete, nego još puno više s ljubavlju ga čuvate, hranite, umivate, grlite, uspavljujete, grijete, tješite, liječite, poučavate… i tako iz dana u dana. Život mu dajete. Dušu svoju za nj ulažete. Muž i žena koji se u braku ustrajno, živo, vjerno ljube, znaju što znači život dati. Poslodavac koji s ljubavlju gleda na svoje radnike i na kupce, a ne gleda u svemu samo na zaradu, umjetnik koji u publici s ljubavlju prepoznaje prijatelje, a ne samo kako će se dobro prodati, majstor koji proizvodi i popravlja napravu gledajući prijatelje u ljudima za koje radi, a ne kako će prevariti i izvući što više novca, političar koji u svojem narodu vidi prijatelje za koje život daje, a ne gleda samo na svoj džep – to je nova paradigma svijeta koju Isus donosi. To je najbolje oslobođenje od ropstva profitu. Tako stara i poznata pouka: Tko život uloži za Evanđelje, taj će život imati.

Dok na Posljednjoj večeri slušamo kako Gospodin govori o svojoj radosti i o slugama koji postadoše prijatelji, postaje nam još jasnija dobro znana pouka o talentima. Gospodar je već na početku pokazao koliko cijeni svoje sluge kad im je povjerio svoje imanje, svoje talente. A kad vjernim slugama napokon upućuje poziv: “Uđi u radost gospodara svoga!” očito je riječ o novoj osobnoj razini. Nisu u središtu ni talenti ni ono mnogo što će još dobiti, nego gospodar prima svojega slugu kao bliskoga prijatelja i dijeli s njime svoje osjećaje, život svoje duše. Slika je to koja najavljuje upravo ono što Gospodin čini na Euharistijskoj gozbi.

2.5.2018.

Niko Bilić, SJ

Molitva za usne

Gospodine sveti i dobri, Stvaratelju mojega bića, dopusti mi da u miru zastanem pred tvojim licem i tebi kao prinos prikažem svoje usne. Ovdje su na mom licu. Tako osjetljive i nježne, a tako važne i moćne.

Moje su usnice tek djelić na mojem tijelu, ali odsudna im je uloga i odmah su uočljive. Moje usne – boje srca, boje krvi – donose drugima moje riječi, oblikuju moje misli u poruke. Usnice prenose što mislim i osjećam. Koliko su puta uputile utjehu i ohrabrenje, radostan mir!? Kada su donijele svjetlo, razjasnile kako stvari stoje!? Koliko su često povrijedile srce bližnjega, nekom podlom uvredom i teškom riječju bolno ranile u dušu?! Zagušila ih je buka i neobuzdana vika. A opet smjerno su izrekle: “molim te”, “hvala ti” i “oprosti mi”.

Moje usne, nježnom kožom kao tankom opnom pokrivene lako mogu biti ranjene. Popucale, prokrvarit će. Suhe ili promrzle, trpjet će, ružno se smežurati i zgrčiti. Moje mi usne pokazuju kako sam krhak, slabašan stvor, potreban zaštite i nove snage.

Moje usne brzo i lako pokažu kako mi je duši. Jesu li vedro nasmiješene, blistaju i zovu. A onda opet čvrsto, hladno stisnute, odbijaju i zatvorene su, ne puštaju nikoga blizu. Koliko su puta moje usnice radostan, srdačan poljubac dale!? Same od sebe pokazale su kada se čudim ili kada se bojim, ili kad me opaki prijezir i podsmjeh ispunja. Moje su usne tiho šaputale povjerljive riječi, tiho izricale usrdne vapaje i molbe.

Gospodaru vjekova, velikom proroku Izaiji poslao si serafa da mu svetim žarom sa žrtvenika usne pročisti, spali krivnju, podari oproštenje. Kralj David molio te da otvoriš usne njegove pa da ti pohvalne psalme pjeva. I ja u ovaj čas ponizno molim: vatrom svojega Duha Svetoga dodirni, očisti, pozlati moje usne, prijeđi preko svakoga djelića njihove površine, zagrij ih i rasvijetli od jednoga do drugoga kraja, da te hvalim za velika djela koji si nam učinio, za spas koji si nam darovao.

Ovo su moje usne, Gospodine. Ti si mi ih dao. Tebi ih prikazujem, tebi ih posvećujem. Amen.

p. Niko Bilić, SJ

14.4.2018.

Isusovo uskrsnuće – temelj dubinskoga obraćenja

Obratite se i vjerujte evanđelju! (Mk 1,15)

Duhovne vježbe

Družbe Sestara Presvetoga Srca Isusova

Domus Laurana, Lovran, 2. do 8. travnja 2017.

ponedjeljak, 2.4. u 20:00

Pošalji Duha svojega – Molitva redovnika i redovnica

PDF * Novo lice majke Ane – 1 Sam 1s (.ppt) * Plodonosan zavjet majke Ane * Ana, majka velikoga prorokaMolitva sa Samuelovom majkom Anom

utorak, 3.4.

Dođi, Duše presveti * Molitva za lice

PDF * Na sliku Božju – izvorni nacrt čovjeka u Svetom pismu (.ppt)Na sliku Božju * Tajna kršćanske plodnosti (Iv 15,1-8) * Molitva s novostvorenim čovjekom

Sedam stupnjeva u obraćenju Marije Magdalene

Dođi, Gospodine Isuse (.pdf)

PDF * Abraham u školi bogoslužja (.ppt) * Molitva s Abrahamom kad je bio na kušnji

srijeda, 4.4.

Molitva za ruke * Dođi, Isuse naš (.pdf)

PDF * Praotac Jakov opet u domovini (.ppt) * Praotac Jakov opet u domovini (Post 35,1-15)Molitva s patrijarhom Jakovom

Obraćenje na putu u Emaus i natrag

Pokorničko slavlje:
Živo srce * Psalam 103 – Barahi nafši (.pdf)

PDF * Veliko pomirenje – Svjetlo svijeta pred mrakom grijeha (.ppt) * Isus – svjetlo svijeta (Iv 8,1-12)Oproštenje u hramuMolitva s optuženom

četvrtak, 5.4.

Molitva za oči * Uskrsnu (Ps 95) .pdf

PDF * Mirjam – proročica i predvoditeljica (.ppt) * Mirjam, proročica * Molitva s proročicom Mirjam

Uskrsli Isus nije samo duh, nego čovjek (Lk 24,35-48)

Molitva za srce * Divno ime (Ps 8) .pdf

PDF * Mojsijeva druga prilika – Iskusni voditelj naroda u Božjoj školi (.ppt) * Mojsijeva druga prilika (Izl 34) * Molitva s Mojsijem

petak, 6.4.

Uskrsnu Isus (Ps 67) .pdf

PDF * Kralj – raskajani grješnik. Grijeh i obraćenje u Ps 51 (.ppt) * Grijeh i oproštenje u Ps 51 * Molitva s kraljem Davidom

Vijek hvaljen Bog (.pdf)

PDF * Zagovornica Estera – molitva perzijske kraljice (.ppt)Velika molitva kraljice Estere * Molitva s kraljicom Esterom

subota, 7.4.

Uskrsnu Gospodin – Ps 24 (.pdf)  * Služite Gospodinu – Ps 100 (.pdf)

PDF * Usahla ruka i okorjelo srce – Isus liječi u sinagogi (.ppt) * Molitva s čovjekom usahle ruke

Molitva za kralježnicu * Ave Maria (.pdf)

PDF * Lidija, europska vjernica, i redovnica danas (.ppt) * Lidija, europska vjernica * Počeci europske Crkve  * Molitva s Lidijom

 

 

Molitva za ruke

Stvoritelju veliki i sveti, izvore svega života i dobroga djelovanja! Danas ti želim zahvaliti za ove moje ruke koje si mi dao.

Sićušne, lijepo oblikovane, oku drage, čudesno si ih otkao već u utrobi moje majke. Otpočetka bijahu divna slika tvoje stvoriteljske ljubavi koja stvara svijet.

Moje ruke tvoj su dar – meni, mojim bližnjima, ovome svijetu. Od malena moje su se ruke širile na zagrljaj, propraćene osmjehom i milim pogledom. Čvrsto su se držale, nježno se privijale, rasle s cijelim mojim tijelom.

Hvala ti na mojim rukama koje precizno i spretno toliko toga mogu izvesti, pažljivo upravljati, dohvatiti i blago dodirnuti točno onamo kamo treba. Hvala ti na ovim mojim rukama koje su bile nespretne i slabe, nisu imale strpljenja ni snage.

Prikazujem ti ove svoje ruke koje su mnoga slova ispisale, raznim predmetima dobro upravljale. Moji su prsti – gipki, osjetljivi – točno pogađali kako pristupiti, uhvatiti, pomaknuti, ispraviti.

Sjetit ću se lako kad su moje ruke bile u šaku stisnute od ljutnje ili od muke. Tebi, Gospodine, predajem sve bolne trenutke kroz koje su moje ruke prolazile.  Ozeble, drhtale se u na velikoj studeni. Izmučene od silnoga tereta treperile su od iscrpljenosti.

Hvala ti što su velike i snažne moje ruke vrijedno radile, mnoga su vrata otvarale, mojim bližnjima zdušno pomagale, hranile i pokazivale put.

Hvala ti za nježnost kojom su moje ruke čuvale kap vode na dlanu.

Oprosti mi što su moje ruke posezale za onim što im ne pripada, gurale se kamo ne treba, što su ružno vrijeđale, udarale i ranjavale.

Moje su ruke divna slika tvoje milosrdne ljubavi kad god su smireno toplo milovale, kada su prijateljski tapšale, srdačno pozdravljale, donosile hrabrost i utjehu.

Poput evanđeoskoga patnika kojemu je ruka bila osušena ti si, Gospodine, dopustio da tvoje dobre, snažne ruke budu na križ pribijene, čavlima probodene. Tako si posvetio svaku ranu koju su moje ruke pretrpjele.

Na uskrsni dan raširio si svoje ruke i pokazao ih apostolima. Rekao si: “Mir vama.”

Ovo su moje ruke, Gospodine. Tebi ih prikazujem, tebi ih posvećujem. Amen.

Niko Bilić, 14.3.2018.

 

Nehemija – graditelj jeruzalemskih zidina

Autobiografija

Nehemija, premda ima vlastitu knjigu u Bibliji, pripada među manje poznate svetopisamske likove. Njega uloga jest da u vrijeme povratka iz sužanjstva od kralja dobiva naslov i službu namjesnika. Zastupnik je vrhovne kraljevske vlasti što je i pisanim dokumentima, koje dobiva, potvrđeno.

Osnovno je obilježje ovog spisa da glavni lik sebe prikazuje autobiografski (kao npr. Judita M. Gavrana), a stilska posebnost jest u postupnom prikazivanju. Tek na kraju 1. poglavlja, nakon svoje duže molitve, Nehemija nam otkriva što je po službi i kako to da ima neposredan pristup kralju. Nehemija je kraljevski peharnik Neh 1,11. Službu poznajemo iz povijesti Josipa Egipatskog (Post 40) gdje je faraonov službenik označen istom hebr. riječju משׁקה mašqê.

Tek u 5,14, nakon što je izvijestio o gradnji Jeruzalemskih zidina, saznajemo da je po kraljevskoj odrebi postavljen za upravitelja u Judeji (פחה (5,14s.18; 12,26) te je time na ravnoj nozi s upraviteljima za koje je imao kraljevska pisma (2,7.9).

Vrijeme radnje u ovoj je knjizi obilježeno vladavinom kralja Artakserksa. U istom postupnom stilu prvo u tekstu nalazimo nazanku da je riječ o 20. godini (1,1), a tek potom se spominje kraljevo ime (2,1). Kad nam Nehemija otkrije svoju službu koju mu je kralj povjerio saznat ćemo da je trajala punih 12 godina tj. do 32. godine Artakserksova kraljevanja (5,14). U posljednjem poglavlju knjige saznat ćemo da se radnja proteže i preko toga roka, jer je 32. godine Nehemija bio vraćen na dvor te je morao tražiti poseban dopust da se vrati u Jeruzalem gdje se još jednom pobrinuo za red u hramu i u zajednici.

Mjesto radnje koje se u knjizi spominje jest ponajprije dvor Suza (1,1–2,17), gdje je Nehemija u kraljevskoj službi i gdje obavlja razgovor s kraljem (2,2–7) koji mu dopušta da na određeno vrijeme pođe u Jeruzalem kako bi potaknuo obnovu grada i na Nehemijin mudar prijedlog opskrbljuje ga pismima punomoći (2,7s).
Glavni dio knjige smješten je u Jeruzalemu (od 2,11) gdje se odvija sve ostalo zapisano u knjizi.

Graditelj

Prva polovica Knjige Nehemijine mogla bi nositi naslov “Jeruzalemske zidine” jer opisuje pripreme, početak i rad na obrambenom gradskom zidu te dovršetak i njegovo značenje za zajednicu te odnos s okolnim pučanstvom i stranicima.

Slično kao što Ezrina knjiga prije popisa zajednice povratnika stavlja naredbe i darove za gradnju hrama, tako Neh još puno opširnije izlaže otežan tijek radova na zidinama sve do dovršetka (7,1) pa tek onda donosi onaj istovjetan popis onih koji su “prije uzašli” iz Ezr 2.

Nehemija je dobar organizator jer uspijeva okupiti sve izraelske obitelji (c3). Kad susrećemo da se neka imena ponavljaju, to onda znači da su isti ljudi preuzeli obnovu dvaju objekata. Koji su objekti na popisu?

Od imena koja se spominju zanimljivo je ime Nehemija 3,16 jer je imenjak, ali ima drugo “prezime”: sin Azbukov (nasuprot “sinu Hakalijinu” 1,1; 10,2).

Ustroj zajednice o kojoj Nehemija izvješćuje razvijeniji je i bogatiji. Dok se u Ezr ističu uz “Izraelski narod” “svećenici” i “leviti”, Nehemija spominje još i velikaše, savjetnike i nadstojnike (2,16).

Ratnik i političar

Nehemija osim posla organizira i djelatnu obranu: “Svaki je od graditelja, dok je radio, nosio mač pripasan uz bok” (4,12)

Neprijatelji se javaljaju odmah nakon kraljevskog poslanja u c2. Krug protivnika se širi:

2,10 Sanbalat i Tobija
2,19 Sanbalat, Tobija i Gešem
4,1 Sanbalat, Tobija, Arapi, Ašdod

Nehemijin prikaz odnosa s protivnicima može se shvatiti ili kao krimi-priča ili kao političko umijeće. c5 opisuje kako nastaju razdori unutar vlastite zajednice koje treba prevladati. To je poglavlje u kojem istom saznajemo da je Nehemija postavljen za upravitelja (פחה). c6 opisuje kako Nehemiji lukavi protivnici 4x puta šalju lažni poziv na pregovore s nakanom da izvrše atentat.

Ondje se spominje i pismo koje protivnici objavljuju i koje je po svom sadržaju pamflet, kleveta slična pismu upućenom Artakserksu u Ezr 4.
Posljednje je lukavstvo pokušaj da ga preko doušnika namame u svetište te ga ondje u potaji ubiju.

Nehemija molitelj

Već u početku svoje knjige Nehemija se predstavlja kao molitelj. Čuvši o “velikoj nevojli” Ostatka u Jeruzalemu daje se na molitvu koju u cijelosti zapisuje 1,5–11.

Osim toga prije negoli dadne odgovor kralju on “zaziva Boga” (2,4). U izvorniku stoji ona ista riječ “moliti” kao i u 1,4 (פלל).

Nehemijin je tekst prožet molitvom. Način na koji su molitveni tekstovi prisutni u ovoj knjizi može se s pravom označiti kao mistika u svakodnevici ili duhovne vježbe u svagdanjem životu. Nehemijina posebnost jest u tome da svoj izvještaj isprepliće s molitvenim zazivima. Poput kakve moderne strelovite molitve naći ćemo usred autobiografskog prikaza događanja riječi izravno Bogu upućene.

Tako npr. kad opisuje prve pothvate neprijatelja koji su još na razini riječi, poruge i zle propagande, prva Nehemijina reakcija jesu molitvene riječi koje smješta neposredno u tijek opisa. Bez uvoda i okvira umeće ih takoreći 3,36s. Stvar iznosi pred Boga i od njega traži djelotvornu inicijativu. Sud nad neprijateljima prepušta Bogu. U hebrejskom prepoznatljiva je na početku riječ šema kojom započinje molitva.

Strelovita molitva za Božju pravednu naplatu neprijateljima (6,14), slična onom prvom zazivu nalazi se u tekstu odmah nakon izvještaja o lukavim pokušajima atentata. Tu Neh u riječima upućenim Bogu poimence spominje dvojicu protivnika (Sanbalat i Tobija).

Drugog sadržaja, ali iste forme jesu molitveni zazivi koji Nehemija zapisuje nakon opisa svog velikodušnog postupanja za upraviteljske službe (5,19). Traži od Boga da mu uračuna njegova dobra djela. Na isti će način Neh završiti svoju knjigu (13,31), a prije toga osvrnut će se na svoju brigu za hram (3,14).

Osim toga u ovoj knjizi zapisana je jedna od najvećih biblijskih molitava, pokornička molitva levita 9,5–37 koja sadrži u teološkom smislu povijest spasenja.

Dijaspora i domaći

Činjenica da se opet vraća na dvor nakon 12 godina namjesničke službe govori da je već uspostavljena dijaspora, tj. da nisu svi pripadnici Izraela povratnici. Također sukobi u Jeruzalemu potvrđuju da osim povratnika postoji i dio zajednice koji je ostao u zemlji.

Ono po čemu Nehemija pronalazi mjesto u Svetom pismu jest izgradnja jeruzalemskih zidina. O tome osobno svjedoči, piše u 1. licu. Dobio je obavijesti o ruševinama, kralj mu daje dopuštenje i on kreće u Jeruzalem gdje organizira praktički cijelu zajednicu. Svaka obitelj preuzima po dio posla. Ukljanjaju pukotine, obnavljaju, grade.

Ni protivnici ih ne mogu zaustaviti sve dok zidine nisu potpuno dovršene i svečano blagoslovljene.

Nehemija omogućuje da cijela zajednica povratnika dobije zaštitiu i da nakon sužanjstva može opet započeti život u slobodi u vlastitoj domovini.

Državnik i voditelj zajednice

Pobrinut će se također da se unutar zidina osobito poštuje zakon subote, svetog počinka (13,15–22). Unutar zidina bit će moguće organizirati veliku svečanost – Blagdan sjenica, kad će se s posebnog postolja cijelom narodu čitati Zakon, odlomak po odlomak, s tumačenjima (c8).

Nehemija stvara pravne mogućnosti za obnovu zidina razgovarajući s kraljem (2,1–6) i priskrbljujući pisane ovlasti (2,7–9). On sam stječe uvid i stvara “idejni projekt” za svog noćnog obilaska oko Jeruzalema (2,11–16).

Nehemija organizira cijelu radnu ekipu. Među radnicima su i svećenici (3,1.22.28). U popisu se mogu razlikovati pripadnici pojedinih obitelji, predstavljenih imenom glavara (Eljašib, Zakur, Hasnaja, Merimot itd.) ali i stanovnici drugih mjesta (Jerihon 3,2; Mispa v7, Tekoa v27). Osim toga spominju se napose i neka zanimanja: zlatari i trgovci (3,32). Sve to pokazuje kako je Nehemija uspio okupiti i povezati razne slojeve i skupine oko zajedničkog projekta.

Od objekata koje grade najviše se spominju pojedina vrata od kojih Ovčja vrata tvore okvir cijelog opisa (3,1.32). Tako i literarnom strukturom potvrđuju da je krug zatvoren. Spominju se primjerice Riblja vrata (3), Dolinska vrata, Smetlišna vrata (13), Izvorska vrata (15), Vodena (26), Konjska (28), Istočna (29). S ovčjim i “nadgledničkim” (31) ukupno ih je 9.

Zidine, glavni objekt gradnje, spominju se 8x (v8.13.15.27.22.25.38[2x]).

Nehemija također zapisuje izvještaj o tijeku i dovršetku posla.

Izvještaji u prvom licu mn. potvrđuju da je i sam Nehemija bio graditelj (“gradimo” 3,33.38).

Jednako kao što 1. l. mn naznačuje da je i sam Nehemija aktivno uključen u posao, tako će – u skladu s postupnim oisivanjem, na kraju opisa rada i ratovanja izričito spomenuti kako je i on osobno bio u akciji: “Ni ja, ni moja braća… nismo skidali svojih haljina. Svatko je imao pri ruci svoje oružje” 4,17

Nehemija će također izrijekom posvjedočiti da se “držao posla oko zida” (5,16).

Nova zajednica

Kad piše o “Jehudim” (1,2) Nehemija stvara jednu novost, doprinos biblijskom rječniku i ujedno izvještava o specifičnosti zajednice. Može se prevesti kao pripadnice Judina plemena ili stanovnici Judeje, ali i doslovno kao plural od Juda. Kad ih prvi put spominje u 1,2 to je povezano s “ljudima iz Judeje”.

Kad Nehemija piše “molili smo” (KS “zazvali smo” 4,3), rabeći isti glagol kojim opisuje svoju dugu molitvu c1, onda znači da nije samo on molitelj kako to struktura “strelovitih molitvica” pokazuje. Ratnička obrana koju organizira ne počiva samo na oružju koje radnici-vojnici (4,12) imaju.

Specifičnost njegove teologije jest pojam “Bog velik i strašan”. Tako on oslovljava Boga na očetku svoje molitve (1,5). Dvostruki atribut možemo prevesti i kao “silan i respektabilan, tj. štovanja vrijedan”. Nije to sam Nehemijin subjetkivan duhovni doživljaj u odnosu prema Bogu, nego je ujedno djelotvoran argument pred cijelom zajednicom koju treba ohrabriti i osokoliti: Mislite na Gospoda, velikog i strašnoga! (4,8). Takva oznaka potječe iz Pnz, a pojavit će se u i velikoj levitskoj molitvi u Neh 9. “Velik i strašan” postat će obilježje tzv. apokaliptičke literature (Dan 9,4; Joel 3,4; Mal 3,23), što svjedoči da je i Neh kasni spis.

Kad Nehemija u svom izvještaju točno navodi i riječi sunarodnjaka (4,4) i protivnika (4,5) znači da mudro osluškuje obje strane. To je bitan dio njegove obrambene strategije i političkog umijeća.

Upravo dobra obaviještenost i mudrost omogućt će mu da iziđe na kraj i s otvorenim napadom (c4) i s naknadnim lukavim pozivima na pregovore koji bijahu zapravo pokušaj atentata, a tako s izdajicama u vlastitim redovima (Šemaja, Tobija) (c6).

U knjizi se pojavljuje motiv Jahvina rata ili rata Gospodnjega kad uopće ne dolazi do sukoba nego je “Bog osujetio osnove naprijatelja” (4,9). Učiniti napadača bezopasnim, lišiti razorne moći bitna je karakteristika Jahvina rata još od Izl 14. Sve se odigrava prije nego izraelska vojska uopće krene u boj.

Kad Nehemija prepoznaje strah u zajednici, kad vidi da se ljudi boje (4,8) onda to znači da je on čovjek koji ima uvid u duševno stanje ljudi.

Nehemija se zna obratiti cijeloj zajednici (4,8.13s.16). Na više mjesta u knjizi naći ćemo riječi koje je izgovorio pred javnošću i koje su donijele rezultate.

Nehemija zna okupiti i motivirati ljude (c3), ohrabriti (c4), ali i nahraniti: “Svakoga se dana o mom trošku pripremalo … za sve” (5,18).

Asketsko poštenje Nehemijino očituje se u tome da nikada nije živio od nameta i da je otpustio dugove sunarodnjacima (c5).

Osobitom revnošću kojom se pobrinuo za svetost hrama možda je i literarni uzor za evanđeoski opis očišćenja hrama, Isusova svetog gnjeva. Nehemija može biti literarni prototip prema opisu u 13,8. Izvještaj svakako upozorava na opasnost da liturgijski prostor službenici bogoštovlja zlorabe za vlastiti komfor i pogrešne svrhe.

U revnosti za obdržavanje zakona Neh još jednom svjedoči o svom konkretnom zalaganju vlastitim rukama kad ne samo kori, nego i tuče i čupa kose onima koji pristaju na nedopuštene ženidbe (13,25).

Nehemijina dovitljivost ne očituje se samo u tome da si je na početku osigurao kraljevske punomoći (1,7–9) i da je spretno izlazio na kraj s protivnicima i izdajicama (c4.6), nego i u još nečemu. Nakon isteka 12godišnje službe vratio sa na kraljev dvor. Ali kada bude potrebno opet poći u Jeruzalem on će si kod kralja ishoditi dopust 13,6s.

Neh 7 doduše donosi isti onaj popis koji u Ezr 2 služi za predstavljanje povratnika. Razlika je ipak u tome da u skladu sa središnjom temom knjige, darovi koji se spominju (7,69) nisu namijenjeni za Dom Božji kao u Ezr 2,68, nego se navodi općenito da su to darovi “za gradnju”, doslovce za posao, djelo. Iz konteksta je jasno da se radi o izgradnji jeruzalemskih zidina.

Nehemija i Ezra

U izvještaju o svečanom čitanju zakona (c8) u prvi plan stupa Ezra, pisanje prelazi od autobiografije u opisni oblik. O Nehemiji čitamo u 3. licu. On je namjesnik koji zajedno s Ezrom i levitima govori narodu (8,9). Osim toga upućuje zajedinici dodatnu riječ u vlastito ime (8,10). Ovaj kratak govor opet pokazuje voditelja koji ima uvid u emocionalno stanje ljudi (4,8). Ondje strah, ovdje žalost. Govor očituje voditelja koji ima oka za konkretne stvari kao što je prehrana (usp. 5,17). Ondje se izvješćuje da je redovito spremao obrok, ovdje ih šalje: “jedite masno i pijte slatko!” Poticaj na bratsko dijeljenje u tom govoru napokon odgovara njegovom vlastitom primjeru odricanja od danaka i opraštanja dugova (c5).

Ovaj kratak govor 8,10 osim toga pokazuje da je poznati biblijski citat koji snagu Božjeg naroda vidi u Božjoj radosti, u Božjoj emociji – Nehemijina misao. Radost Gospodnja vaša je jakost. To su njegove riječi upućene zajedinici. Treba zapravo misliti na onu radost koja pripada Bogu, veselje pred Bogom slavljeničke zajednice koje je osobitost Pnz-a.

Posljednji put Neh se u 3. licu spominje u 12,26, i opet uz Ezru, nakon popisa Levijevaca povratnika u 12,1–25.

Veliko bogoslužje posvete Jeruzalemskih zidina (od 12,27) opet je autobiografski pisano.

23.05.07./04.12.2008.

N. Bilić SJ

Ezra – svećenik i pismoznanac

Poslušajte:

U Bibliji je uz nov početak sustavna vjerskoga života vezan svećenik Ezra (usp. Neh 8). Na Blagdan sjenica više dana čita i tumači Božji zakon cijeloj zajednici koja je opet zadobila slobodu. Tako pokreće veliko obraćenje i povratak višestoljetnoj, pradjedovskoj vjeri. Obnavlja vjernost propisima koji su od ulaska u Obećanu zemlju bili zanemareni (Neh 8,17). Zajedništvo u Jeruzalemu (Neh 8,10.12) ispunjenje je zapovijedi o velikoj radosti za roditelje i djecu, gospodare i sluge, domaće i strance (Pnz 12,7.12.18).

Kad u crkvenoj godini dođe korizma, posebice se prisjećamo kako Ezra tumači post koji je proglasio prije velikog povratka u domovinu. Cilj mu je poniznost pred Bogom i zajednička molitva za duhovnu zaštitu na putu (Ezr 8,21). Ezra će se sam još jednom dati na strogi post kad sazna za veliku nevjeru u narodu (10,6).

U stresnu tempu života osobito nam je zanimljivo Ezrino duhovno vodstvo. Na početku, a tako i na kraju petomjesečnoga putovanja, kad su već stigli u Sveti grad, tri dana traje predah – kao kakve duhovne vježbe.

U biblijskim poglavljima o Ezri (Ezr 7–10; Neh 8) najdraži su nam autobiografski izvještaji. Daje nam uvid u svoju dušu te potvrđuje da je doista “pisar” svetih stranica (Ezr 7,12.21). Upravo kao vrstan poznavatelj Svetoga pisma cijenjen je na kraljevskomu dvoru (“u rukama ima Božji zakon” Ezr 7,14). Štoviše uživa autoritet kao njegov pisac (7,12.21). Na raspolaganju mu je mudrost Božja – tako konstatira kralj u svom dokumentu (7,25), prepoznavajući da je Božji zakon i vladarev zakon (7,26).

Ezra je uzoran svećenik jer zna okupiti zajednicu. Okuplja više od 7.000 povratnika brojimo li obitelji koje biblijski izvještaj spominje (7,28; 8,15; “naša djeca” 8,21). Kadar je s povjerenjem delegirati zadatke. Među kolegama svećenicima postavlja dvanaestoricu kojima povjerava darove za Božji dom (8,24). I u najslavnijem trenutku – s Knjigom božanske Pouke pred cijelim narodom – nije samoljubiv individualist, nego se svrstava među ostale: jedan je od četrnaestorice (Neh 8,4). Veliku slogu oko Ezre Biblija opisuje drevnom slikom: ljudi su se okupili “kao jedan čovjek” (Neh 8,1).

Ogledalo Ezrine svećeničke duhovnosti njegova je velika molitva (Ezr 9,6–15). Nakon duge priprave u povučenosti i poniženju (9,4) moli na koljenima, raširenih ruku (9,5), klanjajući se (10,1). O snazi njegovih osjećaja svjedoči ne samo stid o kojemu govori (9,6), nego i suze koje natapaju njegove vapaje (10,1). “Zar da dokinemo tvoje zapovijedi?” (9,14) – pita zgroženi svećenik koji poznaje Božju pravednost i zna da na ovaj način nemaju opstanka (9,15).

(23. veljače 2010.) corr. 28.11.17.

p. Niko Bilić SJ

Svadbena gozba kraljeva sina

Ovako je to bilo na Laudato TV na 28. nedjelju u crkvenoj godini:

MOLITVA ZA SVADBENO RUHO
(uz Mt 22,1-14)

Jaganjče Božji, sveti, nisam dostojan doći na tvoju gozbu. Otac je sve pripravio, a ti si sama sebe za svetu žrtvu prinio – zato da mi umjesto mojega odbijanja podariš svoju odoru poslušnosti;
mjesto mojega nemara, daj mi halju svoje gorljive ljubavi kojom si došao oganj na zemlju baciti, u kojoj kličeš: Slavim te Oče.
Jaganjče Božji, žrtvo sveta koja se prinosiš za moju sebičnu usmjerenost na ono što je moje polje.
Umjesto da se moj ego zatvara u svoje područje i ne da pristupa drugima, a sam ne izlazi, daruj mi svoje hodočasničko odijelo s kojim si prošao zemljom čineći dobro, u kojem si odvažno kročio prema Jeruzalemu. Ti si žrtva naknadnica za moje trgovanje ljudskim osjećajima, vlastitom karijerom, simpatijom i mržnjom, ljudskom vlašću. Daruj mu svetu odoru križa koji si na se uzeo. Došao si služiti.
Jaganjče Božji sveti, Ti si raspet zato što mi ubijamo svojim sudom, svojom riječju, ubijamo u srcu, ubijamo oružjem. Zaogrni me haljinom nešivenom koju smo ti posljednju oduzeli jer si sve od sebe dao.
Pošalji, Kralju, svoju nebesku vojsku da ukloni iz mojega bića sve ono što želi ubijati, razarati. Spali vatrom Duha Svetoga grad moje pakosti i sve moje zloće!
Zato što je tvoje srce za mene probodeno, ponizno molim operi haljinu moje duše svojom predragocjenom krvi!
Kralju nebeski ti me pogledaj, promotri cjelinu mojega života jer Tebi ništa skriveno nije. Ti prosudi! Ti mi daruj bijelu haljinu kakva je tebi mila. Nemoj me izbaciti, nego me spasi od mračnog mjesta, obrani me od vječnoga plaća i škrguta zubi.
Amen.

Gdje je nebesko kraljevstvo?

Evo na Laudato TV novi Razlog nade: o nebeskom kraljevstvu! Hvala od srca vama, vrijedni radnici, marljivi molitelji, velikodušni donatori! Ako se želite uključiti, znate: ovdje je http://klubprijatelja.laudato.tv/ Dođite, pomozite!

MOLITVA ZA ULAZAK U KRALJEVSTVO BOŽJE

Dobri Gospodine, sveti Učitelju naš! Daruj mi danas pozorno uho da čujem kako govoriš o onom jednom, najljepšem, najvrijednijem i najpoželjnijem.
Ti si pravo bogatstvo, ti si Gospodine, skriveno blago! Tvoje srce, ljubavlju ispunjeno, dragocjen je biser. Tvoje otkupiteljsko božansko milosrđe široka je mreža koja sve želi dohvatiti jer ti si ribar ljudi.
Otvori moje oči da vidim kako to Otac nebeski vlada. On jedini dobar, posve moćan i i posve skroman, skrovit. Njegovo kraljevanje, sveta vladavina neba – to je ono jedno što je potrebno!
Zapali u meni svetu vatru da sve svoje spremno dam. Ražari cijelo moje srce, moju dušu, svu moju snagu – i ja, evo, krećem. Idem za tobom, za tvojim stopama.
Uhvati me cijeloga u svoju nebesku mrežu. Svojim božanskim sudom oduzmi od mene moje grijehe. Izbaci i spali sve što nije pod tvojom vlašću.
U svojoj dobroti ostani Gospodine, ostani koliko treba da razumijem tvoju pouku, da sve ovo razumijem. Amen.