Biblijska ekologija: opsluživati zemlju

Vrijedno je uočiti kako i kod pitanja zdravog, odgovornog odnosa prema okolišu možemo zaustaviti pogled na svetom tekstu koji smiruje, vodi u dubinu, nadahnjuje, pruža orijentir i korektiv.

Sve što želimo zapaziti kratko  je i jasno. Obrađivanje zemlje u Bibliji je opisano istim glagolom koji označava slugu Jahvina – najuzvišeniji naslov za čovjeka u Starom zavjetu. Početak Svetog pisma govori da je bitna svrha za koju je čovjek stvoren upravo obrađivati zemlju. Pri tom se Pismo služi onom riječju koja će dobiti vrhunsko teološko značenje u mesijanskom pogledu na slugu Jahvina kod proroka Izaije. Brinuti se za povjerenu nam prirodu traži pomnju kojom Mesija Bogu služi, prolazi silne patnje, dolazi do radosne pobjede. Svaki poljodjelac sa živim iskustvom zna koliko je u pravom smislu sluga zemlji, njezin poslužitelj. Iz dana u dan trudit će se do kraja snaga. Nek nevrijeme dođe i sav plod propade. Nek na pogrešan način tretira tlo, proizvest će otrov, uništit će polje. Ali isto tako, ako je sve pravo i kako treba, zemlja će obilno uroditi.

Kako je to u Bibliji od početka zacrtan odnos čovjeka prema prirodi i okolišu? Kako to čovjek – na najdivniji način definiran kao stvorenje na sliku i priliku Božju – treba izvršavati svoju zadaću na svijetu? Zagledajmo se u onaj šesti dan stvaranja koji svjedoči da Biblija vrlo logično slaže stvari. Čovjek pripada među živa bića na kopnu, u njihov svijet i on dolazi. Međutim jedino prije stvaranja čovjeka Bog nam u svetom tekstu daj uvid u svoj unutarnji život, svoje nakane i božansko poticanje samoga sebe. Već u tom naumu vidljivo je da čovjek prema Božjoj nakani treba biti gospodar svoj zemlji (Post 1,26). Zemlja je ovdje opisana biblijskom riječju ארץ ereṣ koja, slično kao u hrvatskom jeziku, označava neki kraj, područje, neku zemlju, ili pak cijeli svijet. Zapovijed koju poslije Bog daje novostvorenim ljudima zajedno s blagoslovom traži da zemlju napune i da je podlože, a gospodarenje se sada ponavlja s obzirom na sve žive stvorove (u moru, na nebu, po zemlji Post 1,28).

Što znači gospodarenje zemljom pravo ćemo shvatiti imajući pred očima prvi savez, sklopljen nakon sveopće katastrofe. Prema Božjim riječima upućenima Noi Savez izričito vrijedi i za zemlju: između mene i zemlje (Post 9,13).

Da napučivanje zemlje ne znači neko neograničeno izrabljivanje (Post 1,28), svjedoči prije izrečena Božja zapovijed morskim životinjama da napune mora (Post 1,22).

Ključ za razumijevanje prve zapovijedi o gospodarenju krije se u činjenici da sveti tekst ne rabi redoviti glagol koji označava kraljevsku vlast (משׁל mašal), nego relativno rijedak zanimljiv izraz רדה radâ koji se pojavljuje svega 25 puta i lako će nas podsjetiti na hrvatski pojam “biti dobar gospodar”, za razliku od neke despotske, razuzdane autokracije koja tlači, isisava i razara. Novi zavjet ističe sliku vjernog i razumnog upravitelja (Lk 12,42) kojega bitno određuje odnos prema gospodaru. Odmah ćemo se sjetiti Josipa Egipatskoga koji je prema Bibliji uspostavio uspješnu tisućljetnu Egipatsku ekonomiju.

Hebrejski glagol רדה radâ pravo možemo prevesti kao “upravljati” ili “nadzirati”, a njegovo je podrijetlo krajnje zanimljivo. U biblijskoj povijesti doista označava kako David kraljuje (1 Kr 5,4), ali s naglaskom da je imao mir – Šalom – sa svih strana. Inačica ovoga glagola opisuje Samsona kako je izvadio med iz košnice u tijelu lava (Suci 14,9), a rječnik tumači kako ista riječ znači: “izvaditi kruh iz peći”, te da isti korijen ima značenje “orati” (čime se posve približava “obrađivanju” zemlje u središtu ovoga promišljanja). 

Zapovijed koja propisuje da zemlju treba podložiti, podčiniti, upokoriti još je posebnija jer se služi glagolom כבשׂ kabaś koji se u Bibliji pojavljuje svega 14 puta. Odnosi se na sliku osvajanja Obećane zemlje i upozorava na to da je Bog protjerao svoje neprijatelje i da je zemlja pred njegovim licem podložena (Br 32,22). Riječ kabaś redovito upozorava da je zemlja “pred njima”, “ispred” izabranoga naroda podložena što jasno upućuje na Božju vlast (Tako već u Br 32,29, a isto se ponavlja u Jš 18,1). David to u svoje vrijeme potvrđuje  (1 Ljet 22,18). Sama riječ označava stalak koji podno kraljevskoga prijestolja služi kao oslonac za noge (2 Ljet 9,18).

Da smo na pravom putu kad zapovijed ljudima da vladaju prepoznajemo u biblijskom smislu kao upravljanje i dobro gospodarenje najbolje nam pokazuje metoda druge kamere koja kod stvaranja svijeta, nakon širokokutnog, panoramskoga pogleda na cijeli svemir, sada sužava, “zumira” pogled na čovjeka. Ista svrha radi koje je čovjek na svijetu sada se izriče poznatim riječima: “zato da obrađuje i čuva” (Post 2,15) vrt Gospodnji. To je vrt koji je Bog posadio (Post 2,8) i čovjeka u nj postavio (Post 2,15).

Poznato je kako je u prvom biblijskom gledanju u Post 1 čovjek prikazan kao vrhunac stvaranja. Kad je čovjek tu, Stvoritelj može sve stvoreno pregledati i ocijeniti, može dati završnu prosudbu da je “jako dobro” (Post 1,31) i povući se na blagoslovljeni, sveti dan počinka (Post 2,3).

Istodobni pogled s “drugom kamerom” na čovjekov mikrokozmos važan je za naše istraživanje jer u prvi plan stavlja drugu riječ koja označava zemlju, hebr. אדמה ’adamâ kao tlo zemaljsko, tlo pod našim nogama, zemlju koja se može orati i prekopavati, “štihati”. Prvi smisao i zadaća čovjekova u tome je tekstu upravo obrađivati tlo (Post 2,5). Baš zato je i sazdan Stvoriteljevom rukom od istoga tla zemaljskoga (Post 2,7), kao i sva živa bića na zemlji (2,19).

Sveto pismo poznato je po tome da se ne zaustavlja samo na savršenom početku, nego opisuje i mučne nevolje. Nakon prvoga loma jasno će Biblija istaknuti kako je prema Božjem sudu nažalost zemlja upravo zbog čovjeka opterećena prokletstvom (Post 3,17). Međutim i kad Bog čovjeka šalje van iz svojega vrta, šalje ga zato da obrađuje zemlju (Post 3,23). Iskonska je zadaća neokrnjena. To se najbolje vidi kod dvoznačnoga Kajina koji, vjeran prvom poslanju, obrađuje zemlju (Post 4,2). Štoviše, kad iz te iste zemlje k Bogu viče, vrišti, krv rođenoga brata (Post 4,10) kojega je usmrtio, i dalje Kajinu u osudi ostaje zadaća obrađivati zemlju (Post 4,12).

Blaženi nov početak nakon biblijskoga potopa očituje se u obnovljenu blagoslovu koji Noa i njegovi sinovi primaju od Boga. Ondje opet stoji: Sve je predano u vaše ruke: sva živa bića, na zemlji, na nebu, u moru (Post 9,2).

Kako na početku uočismo Biblija kad zacrtava čovjekovo poslanje onda ističe upravo obrađivanje zemlje, rabeći pri tom teološku riječ koja opisuje služenje Bogu i označava slugu Gospodnjega. Opsluživati zemlju znači biti u bitnom odnosu prema njezinu Stvoritelju. Velika obnova kod Noe odmah podsjeća na evanđeoske riječi koje opisuju da je Krist bio svjestan kako je Otac njemu sve predao (Mt 11,27; Iv 3,35; Iv 13,3). To nam je oslonac da u brizi za svijet računamo na blisku suradnju s Isusom, Spasiteljem.

Molitva s Nikodemom

kad je po noći razgovarao s Isusom

Dobri Gospodine, Bože Sine, daj mi hrabrosti da unatoč svim prijetnjama i opasnostima dođem k tebi. Tebi želim uputiti svoju riječ, tebi postavljam svoja najteža pitanja. Tvoj glas želim poslušati – do u dubinu, do dna duše.

Uvedi me, božanski Učitelju, u otajstvo svoje presvete žrtve. Otkrij mi kako sveta Pisma od početka svjedoče o otkupljenju.

Pokaži mi kako to Bog kraljuje, kako u tvojim očima prava žrtva uzvisuje podiže, ostvaruje puninu za koju si me stvorio. Uzdiže me u tvoje visine.

Pouči me kako mi daješ da se iz vode i iz tvojega Duha odozgora rađam. Tako ću uvijek s najvećim poštovanjem primati tvoje tijelo.

Amen.

Propovjednik (Prop) – Kohelet

Pisana hebrejskim jezikom ova je knjiga u predaji sačuvana u trećem dijelu HB pod uobičejnim nazivom Kohelet (קהלת – od glagola okupiti). U grčkoj tradiciji dobiva naziv Ekklesiastes od ekklesía – sazvana zajednica, koji je sačuvan i u latinskome (Ecclesiastes), a u hrvatskoj pamtimo naziv Crkvenjak.

Knjiga je stilski privlačna jer nudi razmišljanja u prvom licu koja formalno djeluju kao osobno svjedočenje i autentično iskustvo. Sam “Propovjednik” javlja se za riječ od 1,12. Osim toga u tekstu postoje i dijaloški sročene rečenice upućene izravno sugovorniku (2. lice jd.).

U tumačenju kako je Knjiga Propovjednikova strukturirana dva su smjera. Jedan vidi u knjizi niz pojedinačnih izreka koji su slobodno ili po asocijacijama povezane. Drugi smjer traži kompoziciju koja obuhvaća pojedine dijelove, a i cijelu knjigu. U naše vrijeme sve se više navode razlozi koji upućuju na to da knjiga ima odabranu i promišljenu strukturu.

Backhaus i Schwienhorst-Schönberger ovako raščlanjuju knjigu:

1,1 naslov
1,2 okvir i motto – ključna riječ: „ispraznost“ (KS),
„taština“ (Šarić); doslovno: „dašak“
(I.) 1,3–3,22 Izlaganje: kako čovjek može biti sretan?
(II.) 4,1–6,9 Objašnjenje: susret s običnim poimanjem sreće i tradicionalnim vrijednostima
(III.) 6,10–8,17Obrana: sučeljenje s drugim tumačenjima ljudske sreće
(IV.) 9,1–12,7Primjena: poziv na radost i djelotvornost
12,8 okvir i motto („ispraznost“)
12,9–14 dva pogovora

U čitanju ove knjige čovjek nailazi na mnoga protuslovlja koja treba pravilno shvatiti. Teorija citata objašnjava napetosti i protuslovlja pretpostavljajući da Propovjednik citira pojedina mišljenja s kojima se kritički suočava. Propovjednik nema takve poglede nego ih kritizira i pobija. Citati se međutim u tekstu ne mogu lako prepoznati jer nisu posebno označeni. Tri autora (Whybray, Michel und Backhaus) razradili su kriterije po kojima se može ustvrditi što su citati.
Citati odgovoraju i tumačenju uz pomoć različitih književnih vrsta jer jednako tako pokazuju da Propovjednik ispituje i provjerava mudrosnu tradiciju.

Knjiga ima elemente dijaloga koji su poznati iz grčke filozofije u tradiciji cinika i stoika. Često se govor i odgovor, tvrdnja i pobijanje u knjizi tako izmjenjuju da se izvana ne može vidjeti gdje započinje odgovor pa je potrebno proučiti sadržaj. Ovakav tekst odgovara školskom predavanju koje uzima u obzir protivne tvrdnje i diskusiji nakon predavanja u kojem treba uvažiti prigovore. U okviru jedne glavne misli obrađuju se različite teme. Glavna misao programatski se razvija na početku djela i potom se primjenjuje na različite situacije u običnom životu. Na temelju tema i motiva koje nudi tradicija glavna se misao prosuđuje.

Iako knjiga na prvi pogled odiše svojevrsnim skepticizmom i rezignacijom, stavljajući sve u pitanje, ipak jasno pronalazi u Bogu i izvor mudrosti i radosti – dakle i intelektualne i emocionalne, životne pozitivnosti (2,26).

Propovjednik u prvom dijelu (1,3–3,22) iznosi osnove zasade svoje filozofije sretnog života. U drugom dijelu (4,1–6,9) razjašnjava je i produbljuje u dijalogu s predfilozofskim poimanjem sreće. U trećem dijelu brani je u dijalogu s protivnicima čije riječi navodi i pobija. U četvrtom dijelu (9,1–12,8) Propovjednik poziva svoga učenika da prione uz njegov nauk.

Usred kritiziranja i pobijanja životnih stavova i propitivanje svekolike prakse u knjizi se nalaze i izravne pouke o praktičnom odnosu prema Bogu npr. u 4,17-5,3. Hram – “kuća Božja” stvarnost je s kojom se kao redovitom računa (4,17). Vraća knjigu na središnju biblijsku misao o Božjoj prisutnosti i potvrđuje lik Salomona, koji je graditelj hrama. Religijska praksa ne svodi se na izvršavanje obreda nego se zahtijeva slušanje što je u SZ-u definicija vjere. Vjerovati – znači slušati Božju riječ. Pouka o molitvi koja oprezno postupa s riječima (5,1) uzima u obzir izravan govor Bogu kao naravnu stvar, a svojim sadržajem nalazi odraz i u Isusovoj pouci da uslišanje ne dolazi zbog mnoštva riječi (Mt 6,7). UPozorenje da zavjet treba izvršiti (5,3) potiče osjećaj vlastite vrijednosti i ističe poštovanje vlastitih riječi. Preuzimanje obveze također veže Propovjednika na središnu biblijsku temu Saveza.

Ishodišno pitanje je ipak pragmatično i utilitaristički usmjereno. Propovjednik traži korist, dobit ili profit za čovjeka. Što je ono vrijedno, do kakva ploda čovjek može doći (1,3). Potraga za dobiti (hebr. jîtrôn) 11 puta je naznačena i povezuje sve formalne dijelove knjige (1,3; 2,11.13[2x]; 3,9; 5,8.15; 7,12; 10,10s).

Prvi pogovor 12,9–11 svrstava Propovjednika u biblijsku mudrosnu tradiciju (usp. Sir 37,22–26) i ubraja njegove riječi u nadahnute mudrosne spise. Tom pogovoru odgovara i prvi dio naslova koji glasi: „Riječi propovjednikove“ (KS: „misli propovjednikove“).

Drugi pogovor 12,12–14 preuzima i nanovo povezuje središnje pojmove i motive iz knjige. Povezuje strah Božji i obdržavanje zapovijedi. Obrazlaže etičke zahtjeve upozoravajući na Božji sud i tako podupire misao koja je izrečena već u 11,9. Upotrebljava i redovit poziv iz mudrosne tradicije: „sine moj“ (v12) koji se u knjizi izbjegava. U vezi s ovim drugim pogovorom stoji i drugi dio naslova “sin Davidov, kralj u Jeruzalemu” koji odgovara autobiografskoj refleksiji o kraljevskom životu u 1,12–2,26 te osim općenitog biblijskog mudraca precizira da je riječ o Salomonu. Pomoću drugog pogovora Knjiga Propovjednikova uvrštena je u mudrosnu teološku tradiciju koju od početka temeljito ispituje i prosuđuje.

1. Uz Knjigu mudrosti Propovjednik je u Starom zavjetu najbliži filozofiji.
2. Kritičko eudaimonističko polazište, antropocentrička pitanja, ciklička kozmologija u kojoj se stalno sve ponavlja i vraća čine Propovjednika dijaloškim partnerom antičke i moderne filozofije.
3. Upozoravajući na granice ljudskog dijelovanja i kritizirajući mentalitet posjedovanja Propovjednik vodi do važnosti vlastitog iskustva.
4. Propovjednik pobija sve antropologije i teologije koje zahtijevaju da čovjek bude sretan tek s onu stranu i samo u zagrobnom životu.

Prema L. Schwienhorst-Schönberger, Das Buch Kohelet (1995.)

09.01.08.
ispravljeno i prošireno 08.01.09.

doc. dr. sc. N. Bilić SJ

(c) za potrebe studenata

Vazmena Molitva

Kad stanem pred Tvoj grob
hvata me strah, Gospodine.
Preda mnom zjapi praznina.
Bol svih koji trpe u meni kipi:
“Pomozi, spasi!”

Ti si život, Gospodine!
Ti si liječio, vraćao vid slijepima,
oslobađao od zloduha.
Ti si budio na život.
Ti si uskrsnuo!

Daruj mi svojega Duha
da s anđelima kličem: “Aleluja!”
Daruj mi snage
da ti služim u veselju!
Daruj mi ljubav,
daruj mi život
daruj mi sebe, Isuse Uskrsnuli!

U vazmenoj osmini 1999.
Niko Bilić

Plodonosan zavjet majke Ane (1 Sam 1s)

Dobro nam je poznata majka Ana – majka proroka Samuela. Pruža nam vjerojatno najplodniji i najbogatiji primjer zavjetovanja u Svetom pismu.
Zavjet koji Ana polaže zavjet je žene “srca natmurena, rastužena”, kako njezin životni drug Elkana primjećuje (1 Sam 1,8), i “duše ogorčene”, kako biblijski opis prikazuje (1,10). Žena je to koja gorko plače, plače i plače (1,7.8.10), pritisnuta i opterećena duha, ispunjena obiljem muke i jada, kako sama svjedoči (1,15). Nesretna ne samo u duši, nego i u tijelu, trpi od tipičnih psihosomatskih simptomima. Od muke ne može jesti, od produžena plača lice ima posljedice, zacijelo je izbrazdano suzama. Poremećaj je i to što ne govori. Nema nijedne njezine riječi, samo suze.

Biblija razotkriva i etiologiju – postanak njezine muke. Već kod prva Anina spomena jasno je da ima suparnicu; odmah se navodi i to da je Ana neplodna (1 Sam 1,2) i bez prikrivanja Pismo ističe da je zatvorenost njezine utrobe Božje djelo (1,5.6). Po sebi ne može ispuniti prve Božje zapovijedi o rađanju, pa zacijelo sama osjeća odsutnost Božjega blagoslova, a još k tome njezina je suparnica zbog toga vrijeđa (1,6.7– suparnica koja svojim ponašanjem ne stječe nikakvu budućnost u povijesti Božjega naroda). Zavjetovanici Ani pobožan muž, koji je ljubi i vidi njezino stanje, ne može ni biranim zalogajima (hebr. “osobit obrok” 1,5) ni svojom vlastitom osobom pružiti utjehe (1,8). Čežnja za majčinstvom duboka je i snažna. Dok svi slave na gozbi pred svetištem ona se povlači (1,9). Odlazi pred Gospodina.

Velika je pouka i ugodna utjeha u tome što je Anin zavjet uronjen u molitvu (1,10). To su njezine neposredne riječi Bogu. Silan je to korak naprijed prisjetimo li se Jakovljeva zavjeta. Njezina je molitva dugačka – potvrđuje biblijski opis (1,12) i svjedoči Ana naknadno (r. 16). Njezin zavjet uronjen je u tihu molitvu u srcu kod koje su se samo usne pomicale (r. 13), molitvu koja bijaše izlijevanje vlastite duše pred Gospodinom (r. 15). Molitva je to koje se nakon više godina i ona i svećenik Eli prisjećaju (r. 26).

Važnu podlogu i pozitivne okolnosti za dobro zavjetovanje Ani pružaju religijska redovitost, prakticiranje vjere. Ana je u zajednici u kojoj pobožni muž Elkana – svjedoči opis od početka (1,3) – redovito sa svima svojima hodočasti u svetište, klanja se (usp. 1,19.28), prinosi žrtve (usp. 2,19). Sveto pismo trostrukim ponavljanjem osobito kao kontekst polaganja i ispunjenja zavjeta postavlja klanjanje Bogu (1,3.19.28).

Sadržajem Anina je molitva važna jer se ona točno vraća na temeljni događaj Izlaska. Kod Mojsijeva zvanja Gospodin objavljuje “vidio sam, vidio – dobro sam vidio siromaštvo i poniženje svoga naroda” (ראה vidjeti 2x + עני poniženje Izl 3,7). Upravo tim riječima Ana izriče svoju molbu pokazujući odličnu molitvenu metodu. Ponavlja podvostručeni, naglašeni izričaj: “Dobro pogledaj!”, a ponavlja i istu riječ za opis svoje nevolje (ראה 2x + עני 1 Sam 1,11). U isti mah riječi su nam to tako dobro znane jer se pretaču u svjedočanstvo Blažene Djevice Marije u Magnificatu: pogledao je Gospodin moju neznatnost (Lk 1,48). Što Ana moli, to je Majka Božja doživjela. Njoj je bliska, osim u kasnijem velikom hvalospjevu (1 Sam 2,1–10), i time što u svojoj zavjetnoj molitvi samu sebe jasno naziva službenicom Gospodnjom (3x “tvoja službenica” 1,11).

Plodovi Anina zavjetovanja višestruki su. Sveti tekst ističe njezino novo lice; psihosomatski simptomi nadvladani su. Ona sada može jesti, lice joj nije kao prije (1,18). Nakon zavjeta Bog uslišava njezinu molitvu. Molila je “sjeti me se” (1,11), a Pismo potom potvrđuje: “Gospodin je se sjetio” (1,19). Molila je sina (1,11) i dobila je sina (1,20) koji je u središtu njezina zavjeta.

Neposredni je plod njezina zavjetovanja sposobnost razgovora, uspostavljanje komunikacije. Prije nema ni jedne njezine riječi. Nakon što je položila zavjet, Ana razgovara sa svećenikom Elijem. Kadra je, iznošenjem istine, obraniti se (1 Sam 1,15.16). Premda je uvredljivo i grubo optužena od osobe koja je religiozni autoritet i vlast ona, navikla na redovite uvrede, sada se uspješno brani. Postiže štoviše njegov zagovor (1,17). Ana nakon zavjetovanja razgovara i s mužem. Izriče svoju želju i nakanu (r. 22) i, gle, odmah nailazi na odobrenje (r. 23). Neće ići na hodočašće dokle god sina na prsima hrani. Nakon zavjeta Ana je došla do zadivljujuće samostalnosti. Donosi svoje odluke i nije više zarobljena i utopljena u diktat mase. Ona daje ime sinu i tumači ga (1,20). U zajednici u kojoj i prije i sada živi postaje subjekt, priznata kao osoba.

U idućem stupnju jasno je da nakon zavjeta majka Ana postaje i voditeljicom te iste zajednice. Kad naime sljedeći put idu na hodočašće – Pismo opisuje – ona je na vodećem položaju: ona uzima sina i sve što je potrebno, ona ga vodi u svetište (1,24) i ona govori svećeniku (r. 26.27).

Ana ispunja zavjet – predaje sina u Božju službu (1 Sam 1,28). Samuel je Gospodinu uzvraćen za sve dane svoga života. Kao što je izmoljen, tako je sada molitveno natrag posvećen. On Bogu služi (2,11.18). Majka Ana svojim vjernim ispunjenjem zavjeta podsjeća na to kako redovnički zavjet čistoće uključuje odricanje od roditeljstva. Odričemo se svoje djece radi Boga.

Anino ispunjenje zavjeta bitan je napredak, korekcija i blagotvorna pouka s obzirom na Abrahama u času kada u svojem primordijalnom shvaćanju u prvi mah poseže za nožem da zakolje sina, nakon što ga je svezao i položio na oltar kao žrtvenu životinju (Post 22,10). Samuelu majka ne ugrožava život, ne odbacuje ga i ne prezire, ne ostavlja njegovoj sudbini, nego mu naprotiv – kako Pismo svjedoči – iz godine u godinu donosi odjeću (2,19). Dijete raste, majka prati. Njegov razvoj nije zaustavljen i dokinut. Dapače – sveti tekst ističe i ponavlja da je Samuel rastao, bivao sve veći i veći čovjek – kod Boga i kod ljudi (2,21.26).

I ispunjenje zavjeta ima svoje nove plodove. Ana, kako je znano, postaje univerzalna moliteljica koja nipošto više nije skučena na osobnu povijest i problematiku. Samo u jednom retku svoga hvalospjeva ona spominje nerotkinju koja sada rađa (2,5). Ana u svojim širokim vidicima sada gleda na Boga koji ima vlast nad krugom zemaljskim (2,8) i nad pravednošću cjelokupne strukture društva. Njezina tema sada su lukovi junaka koji se lome (2,4) i kralj, pomazanik Gospodnji (r. 10). Ispunivši zavjet Ana postaje osim toga eminentna navjestiteljica uskrsnuća kad s najoštrijom preciznošću govori kako Bog mrtve oživljuje i izvodi čovjeka iz grobne jame (2,6). Ima li u cijelom SZ tako precizne slike i najave Kristova uskrsnuća?

Ana i Elkana, napokon, nakon njezina zavjeta zarađuju svećenički blagoslov za cijelu svoju zajednicu i za podmladak koji će doći (2,20).

Iz: N. Bilić, Bit ćeš Bog moj (usp. Post 28,21) Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu (http://amdg.ffrz.hr/zavjeti2011.php)

Nesmotren zavjet oca Jiftaha (Suci 11s)

Postupak oca Jiftaha iz Knjige o sucima ključan je primjer koji upozorava na strahovite promašaje s kojima zavjetovanje može biti povezano. Jiftah polaže zavjet kao na kakvoj lutriji, već prema tome tko prvi iz kuće iziđe, bit će njegov prinos Bogu (usp. Suci 11,30). Čitamo da je ispunio je svoj zavjet (11,39) ali ipak Pismo pri izvršenju ne navodi izričito spaljivanje žrtve paljenice što je otac u svojoj fatalnoj formuli zavjeta najavio. Jiftah je živo upozorenje i opomena da se i ludost može zavjetovati.

Kao i inače Sveto pismo računa da smo razumni pa nam nudi kontekst i cjelovit pogled i pozadinu koja stoji iza zavjeta. Istina, Jiftah pobožno i duboko teološki ispravno govori da je Gospodin sudac (Suci 11,27) i Duh Božji doista silazi na njega prije nego kreće u svoje pothvate (r. 29). Jiftah izvrsno poznaje povijest spasenja i prije nego što se daje u ratnički pohod on vrsno argumentira, opširno i bogato pregovara (r. 14–27).

Opis međutim ne prikriva da je Jiftah problematičan. Nezakonit je sin, rođen od nelegalne žene svoga oca, od majke bludnice (11,1). Isključen je iz obitelji, braća ga isključuju (r. 2), a on se odvaja i okuplja oko sebe nečasne ljude (r. 3). Zadnji dio njegova djelovanja obilježava žalostan pothvat: vodi rat među braćom, pokreće boj protiv sunarodnjaka, protiv svojih (12,4). Ima 42000 ubijenih u Efrajimu (r. 6) koji dakako pripada među plemena Božjega naroda; dio su Izraela. Zaključnu ocjenu Biblija daje navodeći kratko vrijeme njegove vlasti od svega šest godina (12,7) u kojem je izveo sve te svoje brzoplete poteze, vodio je dva velika rata. Također za nj nema spomena o mirnom razdoblju dok recimo kod Ehuda nailazimo na punih osamdeset (3,30), a kod Otniela, Debore, pa i Gideona na četrdeset godina mira (3,11; 5,31, 8,28).

Jiftah je izvrstan primjer da zavjet može biti nepromišljen govor usana kako to Pismo kaže (Br 30,7). On praktički zavjetuje kćer kao paljenicu premda je izrijekom zabranjeno žrtvovanje djece (Pnz 12,31). Poput Rubena u početku koji sinove daje kao jamčevinu (Post 42,37) on ludo misli da kao otac smije raspolagati od Boga darovanim životom svoje djece. Kod Abrahama i Izaka u Post 22 od početka je jasno ustanovljeno da je riječ o kušnji i znamo da svemu prethodi Božja inicijativa i zahtjev. Kod Jiftaha toga nema, on postupa na svoju ruku. Abrahamova žrtva je prihvaćena i potvrđena Gospodin jasno veli: “Nisi mi uskratio sina” (Post 22,16), ali to ne znači njegovo ubijanje ni razaranje njegova života.

Istina, Jiftah svoj zavjet polaže u molitvenoj formi, obraća se Bogu u dijaloškom, ti-obliku (Suci 11,30), ali to je jedina riječ koju Bogu upućuje. Uostalom sam uviđa da je pri zavjetovanju – kako veli – “rastvorio svoja usta prema Gospodinu” (11,35) što i kći ponavlja i potvrđuje u svom odgovoru (r. 36) istim onim riječima koje opisuju kako je zemlja otvorila usta pred Abelovom krvi (Post 4,11). Ipak on odlučno tvrdi da se ne može ispočetka (slično Izaku koji inzistira da ima samo jedan blagoslov Post 27,37) iako zakon o posvećenju Bogu baš propisuje i itekako poznaje obnovu i nov početak posvete (Br 6,12). Jiftah, otac, optužuje jedinicu-kćerku koja mu je iz kuće u susret izišla, na nju svaljuje odgovornost (Suci 11,35) umjesto da izvuče pouku da treba biti razborit u svojim obećanjima koja daje Bogu.

Njegov postupak stoji kao upozorenje svima onima koji imaju prirodan autoritet ili pravnu vlast da nikad ne raspolažu s drugima kao da posjeduju njihov život.

Iz: N. Bilić, Bit ćeš Bog moj (usp. Post 28,21) Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu (http://amdg.ffrz.hr/zavjeti2011.php)

Brak u Dekalogu

Muž i žena u Šestoj i Devetoj Božjoj zapovijedi

Omiljena i delikatna šesta zapovijed u Svetome pismu ponajprije štiti nerazrješivost braka, čuva nezatomljivu uspostavljenu bračnu vezu. “Ne čini preljuba!” (Izl 20,14; Pnz 5,18) zahtjev je koji odrješito zakriljuje i brani sveto, blagoslovljeno jedinstvo muža i žene protegnuto na cjelokupnu životnu sudbinu. Gospodin i Učitelj Isus na upit o ljudskoj predaji i raširenoj praksi potvrđuje takvo jedinstvo, jednost, kao počelo i božansku ustanovu (Mt 19,4–6; Mk 10,6–9). Kao što su nebo i zemlja Božje stvorenje, tako je i sjedinjenost muža i žene Božje stvorenje. To je volja Stvoritelja – tumači Isus.

I zaista, uzmemo li u ruke prvu stranicu Svetoga pisma, otkrit ćemo općepoznatu, a lako zaboravljivu činjenicu da vrhunac stvaranja, Božje djelo šestoga dana, nije naprosto neki čovjek, eto, muškarac, – nego čovjek – muško i žensko (Post 1,27). Muško i žensko slika su Božja. Muškarac i žena slika su Božjega zajedništva izrečena u onom Božjem pluralu “Načinimo čovjeka!” (Post 1,26). Muškarac i žena slika su toga jedinstvenog Božjeg promišljanja unaprijed, kreativnosti i poticanja samoga sebe.
Oni – u množini – muško i žensko, stvoreni su od Boga. Oni, muško i žensko, primaju od Boga blagoslov. Njima, mužu i ženi, Stvoritelj povjerava zapovijed plodnosti i rasta. “Budite plodni!” (Post 1,28) nalaže Gospodin kao prvu od svih zapovijedi čovjeku. A Učitelj će potvrditi svojima da ih je odabrao i postavio da idu i rod donose – plod koji će imati trajnu vrijednost (Iv 15,16).

Od početka je mužu i ženi povjereno upravljanje svijetom: Gospodarite zemljom od koje ste uzeti. Nije očito riječ o despotizmu i eksploataciji nego o odgovornom, dobrom gospodarenju. Zato je obitelj mjesto poslanja. Ondje čovjek biva razumnim i mudrim upraviteljem. Tako je to od početka (Mt 19,4; Mk 10,6) – upozorava Isus kojemu je stalo da se obratimo i vratimo na izvorne Božje nakane.
Upravo kad je njih – muško i žensko – stvorio, Stvoritelj može u miru sve pregledati i ustanoviti da je u istaknutom stupnju dobro (Post 1,31). Sad može nastupiti svet i blagoslovljen počinak sedmoga dana.

Druga kamera koje u istome biblijskom filmu ne staje samo na panoramskom, širokokutnom pogledu na postanak svijeta nego se približava i izbliza pokazuje postanak čovjeka (Post 2) istaknut će kako su muškarac i žena odgovor na dubok egzistencijalan problem čovjekove samoće. Susret i jedinstvo muža i žene omogućava međusobnu pomoć na istoj razini, životnu potporu koja odgovara. Riječ je o onome koji ide u susret (נגד), tu je preda mnom (“kao što je on” Post 2,18.20). Riječ je o onome koji je iste biti (“kost” עצם), istoga sastava (“meso” בשׂר Post 2,23).

Gospodin Isus će svojim učenicima potvrditi takvu uzajamnu odgovornost, dajući im svoju novu zapovijed. Omiljen je to tekst koji se – pravo prepoznat – često čita baš kod sklapanja braka. “Ljubite jedni druge!” nalaže Isus i tako povjerava učenike jedne drugima međusobno na skrb (Iv 13,34; 15,12.17). Ne kaže: eto, ja ću ljubiti svakoga od vas pa je dosta. Kao što ni Stvoritelj nije rekao: Evo, ja sam tu za te, nego ih vodi jedno drugome – jedno “ja” i jedno “ti” na istoj razini.

Prema Lukinu evanđelju Isus na prvom mjestu u sažetoj formuli za vječni život ističe upravo zapovijed o jedinstvu muža i žene: “Ne čini preljuba! Nemoj bludjeti!” (Lk 18,20) govori on najprije mladiću. Tako je niz uokviren upravo zapovijedima o obitelji jer mu je u zaključku ona o poštovanju roditelja. Štoviše u istome Lukinu evanđelju, kad se govori o ukupnoj vrijednosti Zakona i Proroka koji nikad neće proći, Učitelj odmah u toj zgodi ističe upravo stalnost bračne veze – i to, kako Markovo evanđelje donosi, s obje strane. I muž i žena dužni su vjerno čuvati brak od preljuba (Mk 10,11s).

Što već deveta zapovijed čini, upozoravajući na čovjekovu nutrinu “Ne poželi!” (Izl 20,17; Pnz 5,21), Gospodin će potvrditi i radikalizirati: već grešan pogled nevolja je i problem (Mt 5,28). (Proces radikalizacije očituje se u Starom zavjetu: Kad Mojsije pred kraj svoga života ponavlja zapovijedi (Pnz 5) dat će prednost bračnoj družici i navest će je ispred imanja, za razliku od prve formulacije u Izl 20.)

Razumljivo je da uz ovako visoko poimanje jedinstva muža i žene njihova veza u Bibliji od početaka postaje simbol središnje teme: Božje ljubavi i saveza s narodom. I u hrvatskom je jeziku odmah razumljiva Božja najava: “Uzimam vas za svoj narod” (Izl 6,7). Preljub će, nasuprot tome, biti izjednačen sa štovanjem lažnih bogova (sve tamo od Bileamova zavođenja, Br 31,16). Činjenica jest kad Sveto pismo već kod stvaranja definira da muž i žena “prijanjaju” (דבק Post 2,24) jedno uz drugo, ista je to riječ koja će u psalmu opisati vezu duše s Bogom: “duša se moja k tebi privija” (דבק Ps 63,9).

Nov početak

Za takav nov životni savez traži se odvajanje i “ostavljanje” (עזב Post 2,24). Potrebna je dostatna radikalnost koju Biblija promatra kao pretpostavku. Čovjek napušta prvu obitelj da bi zasnovao novu. Osamostaljuje se od svojih roditelja da bi sam mogao biti supružnik i roditelj. Iz iskustva znamo kako je to važan korak. Ptič koji ne raširi krila i ne napusti roditeljskoga gnijezda, neće nikad poletjeti, onemoćat će i kobno završiti. Dovoljno je slučajeva – posebice u gradskoj sredini – gdje su mladi ostali nezdravo vezani uz roditelje, sami. Nakon roditeljske smrti često i oni umiru. Doslovno! – Prema Svetom pismu muškarac ostavlja roditelje da bude jedno sa svojom ženom. Žena ostavlja svoga oca i svoju majku da bude jedno sa svojim mužem.

Sveti Pavao promatra u tome veliko otajstvo i smjera na Krista (Ef 5,32). I napuštanje i sjedinjenje imaju svoju važnost. Isus je napustio krilo Očevo, napustio je uzvišeno božansko dostojanstvo, “samoga je sebe oplijenio” – reći će Apostol na drugom mjestu (Fil 2,7). Tako mladenci koji napuštaju toplinu i okrilje roditeljskoga doma nasljeduju Krista. Isus Krist, Božji Sin, uzima na sebe ljudsku narav, Vječna Riječ postaje tijelom (Iv 1,14), jedno s nama. Uzima lik sluge (Fil 2,7), postaje jedno tijelo s Crkvom. Tako i muž i žena, kad postaju jedno, nasljeduju Krista. Što Bog združi – božansku i ljudsku narav u Kristu, muža i ženu u jedno tijelo – čovjek nema moć rastaviti (usp. Mt 19,6; Mk 10,9).

Sv. Pavao koji sugerira misao da je brak nasljedovanje Krista otkriva ono specifično za kršćanski brak. Vjerojatno se na tom tragu najbolje može brak afirmirati u današnjoj pomami za čudnim, nedosljednim i neodrživim zajednicama. Ili si voljan ići za Kristom, ili ne; nema trećega. I nema: malo bi, pa malo ne bi. Za takav korak potrebna je naravno dovoljna priprema i, nakon svadbe, potrebna je dovoljna njega. Možda je baš zbog ove kristolikosti brak jedini sakrament koji ne podjeljuje crkveni službenik, nego sami mladenci.

Svadba – slika i najava

Novozavjetni evanđeoski izvještaji – i u iskustvu i u naučavanju Kristovu – ističu osobit korak stupanja u životno jedinstvo muža i žene. Svadba će jednostavno biti slika kraljevstva Božjega koje Isus naviješta. Početak svojih čudesnih znamenja, poznato je, Učitelj čini na svadbi. Na svadbi objavljuje svoju slavu tako da pritom učenici dolaze do vjere u njega (Iv 2). Kraljevstvo je Božje u njegovu nauku svadbena gozba koju sin može s mirom i radosno dočekati jer se otac kralj brine za sve. Uzvanici su brojni (Mt 22). Svadba je to na koju zaručnik može i okasniti pa treba mudro čekati s upaljenim svjetiljkama (Mt 25).

Molitva s obnoviteljima žrtvenika i hrama

(Uz Ezr 1-6)

Na tvoju riječ, Gospodine, spremno se dajem na velik povratak. Ti mi daj snage da podignem opet sveto mjesto na kojem ću žrtvovati svete prinose tebi. Cijelim svojim bićem želim se klanjati tebi u Duhu i istini.

Kad me s pravom hvata strah od nečistoća i zala, ti me brani. Podari mi veliko i snažno srce da mogu pravo prihvatiti svoje bližnje, da mogu odlučno reći “da” i “ne”.

Kad me razne optužbe iznutra i izvana pritisnu, ti mi budi svjetlo i snaga. Strpljivo ću podnositi zla tumačenja, napade, laži i zlobe, samo da tvoje ime pronađe stan među nama. Otvori moje uši da prepoznam i poslušam glas tvojih proroka koji se brinu za tvoj dom. Ti ćeš nam dati da te opet radosno slavimo zbog tvoje dobrote, da smjerno slavimo Kristovu Pashu i Euharistiju!

Amen.

Slušaj kako kuca

U svetom času ljubljeni apostol Ivan prislanja glavu na Gospodinove grudi. Zajedno s njime pažljivo priđi! Sasvim tiho, na prstima, da nikoga ne smetaš zađi u Ivanovu dušu, gledaj što on vidi, čuj što sluša! Is­ko­risti jedinstvenu priliku i poslušaj kako kuca Spasiteljevo Srce. Pokušaj do­ku­čiti bar nešto od onoga što se u tom Srcu krije. To je Srce koje daje sve od sebe. Još nije probodeno, ali na Križu će od udarca koplja izliti posljednje kapi. Još nije uskrsnulo, ali će sveta rana na Uskrs grijati i žariti takvim žarom da će se nevjera svetog Tome jednostavno rastopiti.

Ivan na Srcu Gospodinovu pronalazi svjež spomen na one riječi kojima je Učitelj poslao apostole. I oni su pronašli dvoranu, veliko blagovalište, pro­strto i spremljeno. Ondje pripravljaju Pashu. Mnogo toga u životu pri­ma­mo na gotovo, a mnogo toga upravo ti svojim radom spremaš. Sada je čas da primiš nešto od Gospodinove zahvalnosti. Pashalna večera, po­sljed­nja Isu­sova zemaljska vazmena gozba slika je nebeske gozbe o kojoj Pismo go­vori. Domaćin poziva: “Dođite, sve je spremno!”

Naslonjen na Isusovo Srce učenik dobiva vrijeme za skupljanje novih sna­ga i duhovne svježine. Koliko je veće očekivanje s kojim osluškuješ ku­ca­nje Njegova Srca, toliko će biti veći plodovi koje ćeš za sebe ubrati. Ot­ku­caji presvetog Srca otkrivaju ti staru istinu: Velik dar koji možeš pokloniti drugima, dragocjena pomoć koju možeš pružiti bližnjima jesi ti. Isplati se ulagati u vlastitu dušu; to je zgrada koju je u životu potrebno izgraditi. Rije­či koje sada čitaš samo su usputno sredstvo. Tu su zato da stvore, ili barem ostave, prostora za tebe, za govor Duha Svetoga tvojem srcu.

Dok ti je, kao Ivanu, glava naslonjena na Srce Gospodinovo, smiješ otpo­či­nuti, predahnuti, dopustiti da ti duša dođe do daha i zaživi puninom života koji je Isus donio. Vrtlog i kovitlac svagdanjih dužnosti je nemilo­sr­dan. Sada je vrijeme za sveti oporavak. Sedmoga dana Stvoritelj, u spo­koju, smiren i zadovoljan, gleda na svoje djelo. Bijaše veoma dobro. Po­gle­daj i ti na velika djela Svesilnoga skrivena u tom Srcu koje kuca tik uz Ivanovo i tvoje uho.

U Isusovu Srcu je gorljiva čežnja. Svom je dušom čeznuo ovu Pashu bla­govati sa svojim učenicima. Čežnja nas nosi naprijed u susret onome što tražimo i što očekujemo. Čežnja je ljubav koja žudi za blizinom lju­blje­no­ga. Čežnja razbuđuje naš vid i sluh, svaki osjet; više osjećamo da smo tu, spremni za susret. Čovjek doživi ono na što se spremio, doživljaj na koji se pripravio.

U Isusovu Srcu, na koje se oslanjaš zajedno s Ivanom, kuca bratsko dije­lje­nje i darivanje. On uzima čašu i kruh, hranu i piće, govori zahvalnu mo­litvu i daje okupljenima, koji su s Njim za istim stolom, neka razdijele me­đu sobom.

U Isusovu Srcu je očekivanje i nada, pogled upravljen na dovršenje Pashe u Očevu Kraljevstvu. Sin će opet piti od roda trsova kad dođe Kraljevstvo Božje. U euharistijskom Srcu gledaj na utješni završetak i ispunjenje u Bogu kojemu se svi nadamo.

U Isusovu srcu zacijelo nalaziš u klici potresenost i tjeskobu koje će po­sli­je u Getsemanskom vrtu do kraja izbiti na površinu u krvavim kapima znoja. Nije trebalo proročkih viđenja da bude jasno kako stvari stoje. Zar ne čuješ? Sin čovječji bit će predan, izrugan i osuđen, pogubljen. Sva dir­lji­vost i ganuće rastanka kipi u svetom Srcu.

U Isusovu Srcu čuješ, s ljubljenim Apostolom, kako otkucava čas istine. Njegovi izabrani koji su bili s Njim, s kojima je dijelio sudbinu apostolskog života u naviještanju Kraljevstva, liječio bolesne, izgonio zloduhe, hranio glad­ne, svjedočio o blaženstvima… – sada oni blaguju s Njime. Sluti Srce: Jedan će ga predati, a svi će ga napustiti. Petar će tri puta zanijekati da ga poznaje, a svi će se sablazniti i razbježati; zaključat će se, valjda u ovoj istoj prostoriji, samo da se sklone, da pobjegnu od vlastite ne­si­gur­nosti i straha. Svi smo mi zaspali ili pobjegli kad je sveto Srce najviše žudilo za našim prijateljstvom, potporom, molitvom. Početak obraćenja je spo­znaja moje slabosti i Gospodinove jakosti.

U Isusovu Srcu, slušaj, kuca Božanska zrelost ljudske ljubavi. Za euha­ri­stij­skim, zahvalnim stolom Posljednje večere zamršen je splet među­sob­nih odnosa. Učenici su žalosni, pitaju se o sebi. Učitelj najavljuje izdaju, a ipak sve prijateljski prima k sebi. Ljubav ne prisiljava, ljubav ne odba­cuje. Stijenja koji tek tinja neće ugasiti, napuknute trske neće slomiti. Rast osobnosti zbiva se uvijek u zajednici i međuljudskim odnosima. Dok slušaš kako kuca sveto Srce povlačiš se načas od drugih; u dubini ispitaj kako stojiš prema bližnjemu. S kime se i u čemu želiš pomiriti.

U Isusovu Srcu potraži razlog za euharistijsku prisutnost. Gospodin je tu sto­ga što želi da misliš na to da je On ovdje, želi da ga prepoznaš u svo­jem svijetu. Možeš ga častiti ne samo riječima i djelima, jasno izrečenim mi­slima i spretno izvedenim pothvatima. Ne moraš uvijek nešto činiti. Žar koji osjećaš u svom srcu možeš Njemu pokloniti.

U Isusovu Srcu naći ćeš odgovor na tajnu euharistijskog kruha. Gospodin nam je htio pokazati da je kruh naš svagdanji, koji molimo i koji primamo – svet. Hrana i piće u slavlju su sveti. Kruh je dar Božji. Bog je s nama.

Poslušaj s Ivanom kako će u svetom času iz dubine Gospodinova Srca po­te­ći riječi potpunog predanja. Ovo je Njegovo tijelo. Ovo je Njegova krv. Tra­jan spomen. Savez za mnoge.

p. Niko Bilić, SJ

Iz knjige Vjeruj i živi, FTI, Zagreb, 2001.

Robovanje i robovlasništvo u Bibliji

Na uglednom, visoko uređenom zagrebačkom fakultetu student prilazi, tražeći brzinski odgovor, držim li da je biblijska tvrdnja u Knjizi Izlaska: “Rob je vlasništvo” (Izl 21,20) dokaz da je Sveto pismo nešto bolesno. Zaista, kako to povezati s osnovnim pogledom da je čovjek stvoren na sliku Božju? No, hajde, to je ipak Stari zavjet. Pribrojimo li tome međutim novozavjetnu ponovljenu zapovijed sv. Pavla: “Robovi, slušajte gospodare!” (Ef 6,5; Kol, 3,22) i njegove propise za robove kako u svemu moraju biti podložni gospodarima (Tit 2,9) i častiti ih (1 Tim 6,1), vidimo koliko Pismo ne ostaje samo na opisu ideala, nego otvorenih očiju promatra naš svijet. I nije tek riječ o svijetu iz daleke prošlosti. Uz Međunarodni dan ukidanja ropstva, 2. prosinca 2018., Papinski radio iz Rima objavljuje vijest o preko 40 milijuna robova u svijetu danas. Koliko obespravljenih ima tu oko nas, u našoj sredini? O tome govori Biblija.

Prvi zakon za shvaćanje uvijek je vidjeti kontekst. Knjiga Izlaska zaista govori o robu, kojega je gospodar udario, ali zato da propiše kako gospodar snosi krivnju i zaslužuje kaznu ako je roba usmrtio. “Ne ubij” vrijedi i u odnosu prema robovima.

Vrijednost Pisma je u tome što iskreno gleda na stanje stvari, ali onda nudi i putokaze za rješenje. Pojmovi postaju jasni kad promotrimo da starozavjetni hebrejski jezik rabi izraz izveden od עבד abad što znači služiti i najprije ga susrećemo već kod stvaranja za čovjeka koji treba opsluživati zemlju. Grčki se prijevod u riječi δοῦλος također ne muči s finom, presudnom nijansom: označuje i roba i slugu.

Put do odgovora započnimo tako da se podsjetimo kako je sam Josip, Jakovljev sin miljenik, bio hebrejski rob u Egiptu (Post 39,17.19), a Biblija nam otkriva i kako je do toga došlo: rođena braća su ga prodala. Mnogo kasnije, Nehemija za velike obnove nakon izgnanstva u 6. stoljeću pr. Kr. žestoko će kritizirati svoje suvremenike. Nakon što su sav napor dali na to da otkupe svoju braću iz tuđinskoga ropstva, sada oni jedni druge uzimaju kao roblje (Neh 5,8).

Drugi korak prema biblijskom odgovoru daje isti Juda koji je predložio da brata Josipa prodaju umjesto da ga ubiju. Juda Jakovljev sama sebe pred Faraonovim zamjenikom dragovoljno nudi da bude rob u Egiptu (Post 44,33), samo da Benjamin bude pušten. I takav stav ima ploda.

Glavno starozavjetno rješenje skriva se u poznatom Božjem govoru koji prvi put Mojsiju pred gorućim grmom spominje “moj narod”, govoreći o robovima na rubu Egipatskoga društva. Upravo će otkupljenje iz kuće ropstva biti osnovica na kojoj počiva obvezujuća snaga Božjih zapovijedi, uvijek iznova se ponavlja i dio je obrazovnoga sustava (Reci sinu: “Bili smo faraonovi robovi Pnz 6,21).

Biblija zaista od početka, primjerice kod obrezanja koje se kod Abrahama propisuje kao neizbrisiv znak Saveza na tijelu, gleda kako Savez s Bogom obuhvaća i onoga koji je novcem kupljen (Post 17,12.23.27). U radosno blagovanje Pashe, Pashe koja definira identitet Božjega naroda, prihvaćen je i kupljeni rob (Izl 12,44).

Znači, Savez uključuje i robove u Božjem narodu? Da, ali ako je Hebrej pao u dužničko ropstvo, onda će on sedme godine biti slobodan, i to ne praznih ruku, nego uz obilne darove koji su Zakonom propisani (Izl 21,2; Pnz 15,1). Osim toga, ako je robovlasnik nanio povredu od koje je rob izgubio oko (Izl 21,26) ili zub (27), onda na ime odštete rob dobiva slobodu.

Cijela stvar postaje pravno još zahtjevnija kad čitamo doslovan propis da se brata, pripadnika Božjega naroda, ne smije uzeti u roblje (Lev 25,39; Pnz 25,39). Mojsije u Ponovljenom zakonu jasno kaže: Tko brata uzme u roblje, neka umre (Pnz 24,7).

Kakva su prava roba u Bibliji pokazuje poziv “Radujte se pred Gospodinom” (Pnz 12,12) koji se izrijekom primjenjuje i na roba i ropkinju. Za njih vrijedi i hodočasnička gozba (Pnz 12,18) i proslava Blagdana sjenica (Pnz 16,14).
U Mojsijevu oproštajnom psalmu, s kojim sluga Božji pokazuje da ozbiljno prihvaća posljednju zapovijed, za nas osobito vrijedi kako očekuje da će doći kraj robu i slobodnjaku (Pnz 32,36). Mojsije tako postavlja temelj za znanu u Novom zavjetu dvaput zapisanu Pavlovu misao kako u Kristu nema više rob – slobodnjak (Gal 3,28; Kol 3,11)

Novozavjetni odgovor u Bibliji zaista možemo potražiti najprije u teologiji toga prvoga pisca i teologa kršćanstva koji ističe kako Kristov poziv vrijedi i za roba; štoviše , bolje je odazvati se Kristu, negoli postati slobodan (1 Kor 7,21). Ta logika počiva u Pavlovu promatranju da i robu i slobodnome, plaća dolazi od Gospodina (Ef 6,8). Nezatomljivi zahtjev gospodarima da dobro postupaju zasniva se u činjenici da i oni imaju Gospodara (Ef 4,1) kojemu su odgovorni i kojemu polažu račun.

Pavao može takvim promišljanjem zaslužiti povjerenje jer je samoga sebe učinio robom (1 Kor 9,19), sam je Kristov rob (Gal 1,10). Može tako pisati kad je sam odbjegloga roba Onezima vratio njegovu gospodaru, svojem prijatelju Filemonu. Time je ponajprije prekoračio zapovijed koja propisuje: Ne vraćaj onoga koji se spasio kod tebe (Pnz 23,16). Time također definira novi odnos, jer odbjegloga sada vraća ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata u Kristu (Flmn 1,16).

Završni biblijski odgovor nije neki propis ili promišljanje nego sama osoba Isusa Krista, kako i na početku ustanovismo. Isus ostvaruje ono što u pjesmama o sluzi Jahvinu opisuje prorok Izaija, najavljujući njegove patnje i pobjedu. Krist je rob Jahvin. Taj vrhunski biblijski naslov koji se prvi put pojavljuje za velikoga Mojsija (Pnz 34,5), označava roba. Isus je podložan ističe Pavao (Gal 4,4), a pravni status koji prihvaća najbolje ocrtava čuvena cijena od 30 srebrnjaka, izravno propisana u Knjizi Izlaska kao naknada gospodaru ako je njegov rob stradao od tuđe stoke (Izl 21,32). Lako onda uočavamo kako u uzvišenu kristološkom hvalospjevu stoji da se hotimično odrekao božanskog dostojanstva i postao rob (Fil 2,7).

Biblija dakle promatra kako se Božji narod konstituira oslobođenjem iz Kuće ropstva. Učitelj Isus otvoreno tumači: tko čini grijeh, rob je grijeha. Iz vrzinoga kola gubitka prava i oduzimanja prava, jedino je u otkupljenju spas, Sin Božji oslobađa.