Zvanje proroka Jeremije (Jr 1,4-19)


U čuvenom poglavlju o Jeremijinu zvanju jasno je da je prorok od prije začeća Bogu blisko poznat, već prije rođenja Bog ga je posvetio (Jr 1,5). Poglavlje opisuje pravi razgovor. Triput Jeremija svjedoči kako mu je došla Božja riječ (r. 4.11.13). Naći ćemo da Gospodin 6 puta progovara, a prorok triput odgovara. Pritom jedan drugoga oslovljaju vlastitim imenom, što potvrđuje bliskost.

U redovitom biblijskom opisu zvanja nailazimo na znak. Ovaj put to je ruka koja dodiruje Jeremijina usta (1,9). Sam Bog stavlja svoje riječi u prorokova usta u skladu s izvornom definicijom proroka u Pnz 18,18. Sam će Jeremija poslije posvjedočiti da Božje riječi u njegovim ustima postaju oganj (Jr 5,14). Božji poziv je univerzalan: Jeremija je prorok narodima  (poganima Jr 1,5.10). Dva viđenja potvrđuju zvanje: badem (11) podsjeća da Bog bdije nad svojom riječju (12), a lonac koji sa sjevera kipi (13) upozorava na napadače koji dolaze kao Božji sud (14-16).

Trostruku zadaću dobiva Jeremija: da bude grad, stup i zidina (18). Okvir je to za cijelu njegovu knjigu jer traži od proroka da narodu služi umjesto Jeruzalema, hrama i gradskih bedema koji će biti razoreni u Jr 52.

Klasičan proročki poziv traži da najprije Jeremija svojom osobom, svojim životom bude svjedok („Idi!“ 1,7); zatim treba i svojim riječima naviještati, ali točno ono što mu Bog zapovjedi (r.7.17). Premda Bog od proroka traži da „opaše bedra!“ tj. da krene u boj, sam Jeremija u vlastitoj procjeni za sebe vidi da je još „mali“, „mališ“ (r. 6.8) – poput Samuela dok je kao dječak doživio poziv. Ne čudimo se da je Jeremija naknadno tvrdio kako ga je Gospodin zaveo (20,7). Ipak, kad kaže da ne zna govoriti (1,6), najbolje se vidi koliko je subjektivan sud ograničen jer Jeremija je jedan od vrhunskih govornika ne samo u Bibliji.