Slušaj kako kuca

U svetom času ljubljeni apostol Ivan prislanja glavu na Gospodinove grudi. Zajedno s njime pažljivo priđi! Sasvim tiho, na prstima, da nikoga ne smetaš zađi u Ivanovu dušu, gledaj što on vidi, čuj što sluša! Is­ko­risti jedinstvenu priliku i poslušaj kako kuca Spasiteljevo Srce. Pokušaj do­ku­čiti bar nešto od onoga što se u tom Srcu krije. To je Srce koje daje sve od sebe. Još nije probodeno, ali na Križu će od udarca koplja izliti posljednje kapi. Još nije uskrsnulo, ali će sveta rana na Uskrs grijati i žariti takvim žarom da će se nevjera svetog Tome jednostavno rastopiti.

Ivan na Srcu Gospodinovu pronalazi svjež spomen na one riječi kojima je Učitelj poslao apostole. I oni su pronašli dvoranu, veliko blagovalište, pro­strto i spremljeno. Ondje pripravljaju Pashu. Mnogo toga u životu pri­ma­mo na gotovo, a mnogo toga upravo ti svojim radom spremaš. Sada je čas da primiš nešto od Gospodinove zahvalnosti. Pashalna večera, po­sljed­nja Isu­sova zemaljska vazmena gozba slika je nebeske gozbe o kojoj Pismo go­vori. Domaćin poziva: “Dođite, sve je spremno!”

Naslonjen na Isusovo Srce učenik dobiva vrijeme za skupljanje novih sna­ga i duhovne svježine. Koliko je veće očekivanje s kojim osluškuješ ku­ca­nje Njegova Srca, toliko će biti veći plodovi koje ćeš za sebe ubrati. Ot­ku­caji presvetog Srca otkrivaju ti staru istinu: Velik dar koji možeš pokloniti drugima, dragocjena pomoć koju možeš pružiti bližnjima jesi ti. Isplati se ulagati u vlastitu dušu; to je zgrada koju je u životu potrebno izgraditi. Rije­či koje sada čitaš samo su usputno sredstvo. Tu su zato da stvore, ili barem ostave, prostora za tebe, za govor Duha Svetoga tvojem srcu.

Dok ti je, kao Ivanu, glava naslonjena na Srce Gospodinovo, smiješ otpo­či­nuti, predahnuti, dopustiti da ti duša dođe do daha i zaživi puninom života koji je Isus donio. Vrtlog i kovitlac svagdanjih dužnosti je nemilo­sr­dan. Sada je vrijeme za sveti oporavak. Sedmoga dana Stvoritelj, u spo­koju, smiren i zadovoljan, gleda na svoje djelo. Bijaše veoma dobro. Po­gle­daj i ti na velika djela Svesilnoga skrivena u tom Srcu koje kuca tik uz Ivanovo i tvoje uho.

U Isusovu Srcu je gorljiva čežnja. Svom je dušom čeznuo ovu Pashu bla­govati sa svojim učenicima. Čežnja nas nosi naprijed u susret onome što tražimo i što očekujemo. Čežnja je ljubav koja žudi za blizinom lju­blje­no­ga. Čežnja razbuđuje naš vid i sluh, svaki osjet; više osjećamo da smo tu, spremni za susret. Čovjek doživi ono na što se spremio, doživljaj na koji se pripravio.

U Isusovu Srcu, na koje se oslanjaš zajedno s Ivanom, kuca bratsko dije­lje­nje i darivanje. On uzima čašu i kruh, hranu i piće, govori zahvalnu mo­litvu i daje okupljenima, koji su s Njim za istim stolom, neka razdijele me­đu sobom.

U Isusovu Srcu je očekivanje i nada, pogled upravljen na dovršenje Pashe u Očevu Kraljevstvu. Sin će opet piti od roda trsova kad dođe Kraljevstvo Božje. U euharistijskom Srcu gledaj na utješni završetak i ispunjenje u Bogu kojemu se svi nadamo.

U Isusovu srcu zacijelo nalaziš u klici potresenost i tjeskobu koje će po­sli­je u Getsemanskom vrtu do kraja izbiti na površinu u krvavim kapima znoja. Nije trebalo proročkih viđenja da bude jasno kako stvari stoje. Zar ne čuješ? Sin čovječji bit će predan, izrugan i osuđen, pogubljen. Sva dir­lji­vost i ganuće rastanka kipi u svetom Srcu.

U Isusovu Srcu čuješ, s ljubljenim Apostolom, kako otkucava čas istine. Njegovi izabrani koji su bili s Njim, s kojima je dijelio sudbinu apostolskog života u naviještanju Kraljevstva, liječio bolesne, izgonio zloduhe, hranio glad­ne, svjedočio o blaženstvima… – sada oni blaguju s Njime. Sluti Srce: Jedan će ga predati, a svi će ga napustiti. Petar će tri puta zanijekati da ga poznaje, a svi će se sablazniti i razbježati; zaključat će se, valjda u ovoj istoj prostoriji, samo da se sklone, da pobjegnu od vlastite ne­si­gur­nosti i straha. Svi smo mi zaspali ili pobjegli kad je sveto Srce najviše žudilo za našim prijateljstvom, potporom, molitvom. Početak obraćenja je spo­znaja moje slabosti i Gospodinove jakosti.

U Isusovu Srcu, slušaj, kuca Božanska zrelost ljudske ljubavi. Za euha­ri­stij­skim, zahvalnim stolom Posljednje večere zamršen je splet među­sob­nih odnosa. Učenici su žalosni, pitaju se o sebi. Učitelj najavljuje izdaju, a ipak sve prijateljski prima k sebi. Ljubav ne prisiljava, ljubav ne odba­cuje. Stijenja koji tek tinja neće ugasiti, napuknute trske neće slomiti. Rast osobnosti zbiva se uvijek u zajednici i međuljudskim odnosima. Dok slušaš kako kuca sveto Srce povlačiš se načas od drugih; u dubini ispitaj kako stojiš prema bližnjemu. S kime se i u čemu želiš pomiriti.

U Isusovu Srcu potraži razlog za euharistijsku prisutnost. Gospodin je tu sto­ga što želi da misliš na to da je On ovdje, želi da ga prepoznaš u svo­jem svijetu. Možeš ga častiti ne samo riječima i djelima, jasno izrečenim mi­slima i spretno izvedenim pothvatima. Ne moraš uvijek nešto činiti. Žar koji osjećaš u svom srcu možeš Njemu pokloniti.

U Isusovu Srcu naći ćeš odgovor na tajnu euharistijskog kruha. Gospodin nam je htio pokazati da je kruh naš svagdanji, koji molimo i koji primamo – svet. Hrana i piće u slavlju su sveti. Kruh je dar Božji. Bog je s nama.

Poslušaj s Ivanom kako će u svetom času iz dubine Gospodinova Srca po­te­ći riječi potpunog predanja. Ovo je Njegovo tijelo. Ovo je Njegova krv. Tra­jan spomen. Savez za mnoge.

p. Niko Bilić, SJ

Iz knjige Vjeruj i živi, FTI, Zagreb, 2001.