Nesmotren zavjet oca Jiftaha (Suci 11s)

Postupak oca Jiftaha iz Knjige o sucima ključan je primjer koji upozorava na strahovite promašaje s kojima zavjetovanje može biti povezano. Jiftah polaže zavjet kao na kakvoj lutriji, već prema tome tko prvi iz kuće iziđe, bit će njegov prinos Bogu (usp. Suci 11,30). Čitamo da je ispunio je svoj zavjet (11,39) ali ipak Pismo pri izvršenju ne navodi izričito spaljivanje žrtve paljenice što je otac u svojoj fatalnoj formuli zavjeta najavio. Jiftah je živo upozorenje i opomena da se i ludost može zavjetovati.

Kao i inače Sveto pismo računa da smo razumni pa nam nudi kontekst i cjelovit pogled i pozadinu koja stoji iza zavjeta. Istina, Jiftah pobožno i duboko teološki ispravno govori da je Gospodin sudac (Suci 11,27) i Duh Božji doista silazi na njega prije nego kreće u svoje pothvate (r. 29). Jiftah izvrsno poznaje povijest spasenja i prije nego što se daje u ratnički pohod on vrsno argumentira, opširno i bogato pregovara (r. 14–27).

Opis međutim ne prikriva da je Jiftah problematičan. Nezakonit je sin, rođen od nelegalne žene svoga oca, od majke bludnice (11,1). Isključen je iz obitelji, braća ga isključuju (r. 2), a on se odvaja i okuplja oko sebe nečasne ljude (r. 3). Zadnji dio njegova djelovanja obilježava žalostan pothvat: vodi rat među braćom, pokreće boj protiv sunarodnjaka, protiv svojih (12,4). Ima 42000 ubijenih u Efrajimu (r. 6) koji dakako pripada među plemena Božjega naroda; dio su Izraela. Zaključnu ocjenu Biblija daje navodeći kratko vrijeme njegove vlasti od svega šest godina (12,7) u kojem je izveo sve te svoje brzoplete poteze, vodio je dva velika rata. Također za nj nema spomena o mirnom razdoblju dok recimo kod Ehuda nailazimo na punih osamdeset (3,30), a kod Otniela, Debore, pa i Gideona na četrdeset godina mira (3,11; 5,31, 8,28).

Jiftah je izvrstan primjer da zavjet može biti nepromišljen govor usana kako to Pismo kaže (Br 30,7). On praktički zavjetuje kćer kao paljenicu premda je izrijekom zabranjeno žrtvovanje djece (Pnz 12,31). Poput Rubena u početku koji sinove daje kao jamčevinu (Post 42,37) on ludo misli da kao otac smije raspolagati od Boga darovanim životom svoje djece. Kod Abrahama i Izaka u Post 22 od početka je jasno ustanovljeno da je riječ o kušnji i znamo da svemu prethodi Božja inicijativa i zahtjev. Kod Jiftaha toga nema, on postupa na svoju ruku. Abrahamova žrtva je prihvaćena i potvrđena Gospodin jasno veli: “Nisi mi uskratio sina” (Post 22,16), ali to ne znači njegovo ubijanje ni razaranje njegova života.

Istina, Jiftah svoj zavjet polaže u molitvenoj formi, obraća se Bogu u dijaloškom, ti-obliku (Suci 11,30), ali to je jedina riječ koju Bogu upućuje. Uostalom sam uviđa da je pri zavjetovanju – kako veli – “rastvorio svoja usta prema Gospodinu” (11,35) što i kći ponavlja i potvrđuje u svom odgovoru (r. 36) istim onim riječima koje opisuju kako je zemlja otvorila usta pred Abelovom krvi (Post 4,11). Ipak on odlučno tvrdi da se ne može ispočetka (slično Izaku koji inzistira da ima samo jedan blagoslov Post 27,37) iako zakon o posvećenju Bogu baš propisuje i itekako poznaje obnovu i nov početak posvete (Br 6,12). Jiftah, otac, optužuje jedinicu-kćerku koja mu je iz kuće u susret izišla, na nju svaljuje odgovornost (Suci 11,35) umjesto da izvuče pouku da treba biti razborit u svojim obećanjima koja daje Bogu.

Njegov postupak stoji kao upozorenje svima onima koji imaju prirodan autoritet ili pravnu vlast da nikad ne raspolažu s drugima kao da posjeduju njihov život.

Iz: N. Bilić, Bit ćeš Bog moj (usp. Post 28,21) Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu (http://amdg.ffrz.hr/zavjeti2011.php)