uz 7. vazmenu nedjelju u god. B
Poslušajte: Velika Kristova molitva
Danas svaki propovjednik ima onu zacijelo najljepšu dužnost. Želim vas srdačno pozvati da uđemo svom dušom u otajstvo koje je osnovica i srž svakog bogoslužja, a to je Gospodinova molitva. Ivanovo evanđelje u poznatoj velikoj molitvi bilježi riječi kojima se Isus, Sin, obraća nebeskom Ocu. Više puta čitamo u evanđeoskim izvještajima kako se Gospodin povlačio na molitvu, u osamu, bilo rano izjutra, bilo uvečer. Pa i cijelu noć znao je posvetiti molitvi. A s današnjim evanđeljem dobivamo povlašten uvid, pristup u taj najsvetiji djelić osobnoga života: Kristov razgovor s Ocem. Odmah uočavamo da je riječ o zagovornoj molitvi u kojoj Isus ima ulogu posrednika, zauzima se za svoje učenike. Govori o čuvanju i o poslanju, ističe opet svoju radost i da je njegova riječ istina.
Poruka današnjega evanđelja tako je jednostavna i tako duboka. Koliko zahvatimo iz toga milosnoga sjaja, koliko duboko uronimo u tu svetu vezu Sina Isusa s Ocem nebeskim, toliko ćemo biti molitelji. Koliko prihvatimo sveto čuvanje kojim nas Otac na molbu Sina čuva i koje tijekom punih devet dana zazivamo: “Dođi, Duše Presveti!”, toliko ćemo biti duhovni ljudi i kršćani.
Na 7. vazmenu nedjelju sjećamo se da je dovršen Isusov zemaljski hod. Već je započela velika devetnica za svetkovinu Pedesetnice, za Duhove – sveti zaključak vazmenoga vremena. Tako još bolje razumijemo zašto je Gospodin naložio učenicima da mole za darove Duha. Sam je unaprijed već molio. “Čuvaj ih”, moli on Oca i ponavlja: “sačuvaj ih!”(Iv 17,11.15). Nije teško prepoznati da je to sveto čuvanje djelo Duha. Nakon što ih je sam Isus, dok je bio s njima čuvao i štitio (Iv 17,12), sada treba doći Duh – drugi Branitelj, Tješitelj, sveti Čuvar koji se odaziva na usrdan zov i pritječe upomoć, koji nam doziva u pamet što nam je Isus govorio i uvodi u svu istinu. Dok je Isus bio sa svojima kao zemaljski Rabi, on je čuvao svoje. Sada tu dužnost treba preuzeti Duh. Duh će čuvati sve nas u božanskom Očevu imenu. Kao i Isus, koji je otišao ovoga svijeta, tako ni mi – jer smo u imenu Očevu – nismo od ovoga svijeta.
Gospodin svojom molitvom želi nešto postići, to je prozbena molitva kao i tolike naše molitve. Njegova je želja da svi koji njemu pripadaju budu jedno (Iv 17,11). Velika je to utjeha za nas, sveto je to znanje! Onoliko ljudski napori u svijetu uspijevaju koliko smo jedno s Isusom i s Ocem u Duhu. Korejski će narod nakon bolnih godina razorne podjele onoliko naći jedinstvo koliko bude našao svoje mjesto u Gospodinovoj molitvi. Sirija, zemlja u kojoj Damask, kamo je pošao i došao apostol Pavao, naći će mir nakon predugih godina ratovanja prihvati li svoje mjesto u prošnji Gospodinovoj. Nuklearni sporazum onoliko će vrijediti koliko bude utemeljen na Duhu Božjemu.
Još jedno Gospodin traži u svojoj molitvi Ocu, ističući i opet svoju radost, tako milu našemu papi Franji. Isus govori ove molitvene riječi zato da imamo u sebi puninu njegove radosti. Ipak, Sveto pismo ne uljepšava i ne idealizira, nego jasno uočava teškoću i negativnost. Naš Gospodin nije sputan zbrkom moderne destruktivne kvazi-tolerancije. Jasno veli da je sin propasti otišao svojim putom. I svetom čuvanju on se je opro! Zato apostoli biraju Matiju, da popune ispražnjeno apostolsko mjesto (Dj 1,26). U svojoj molitvi Gospodin uočava da postoji mržnja na našem svijetu (Iv 17,14) i da postoji Zli te moli za nas da nas Otac očuva od njega (15).
U Kristovoj molitvi utvrđuje se i razjašnjuje naše poslanje. Vrijedi svim srcem poduzeti u svijetu ono na što nas Gospodin šalje. Dok bistrim i dubokim pogledom promatramo kako je Otac nebeski poslao Sina u svijet, najbolje ćemo spoznati kamo je to nas Gospodin poslao (Iv 17,18). Skrovite a važne sličnosti između poslanja koje Isus prima od Oca i poslanja koje Isusov učenik prima od Isusa, snažne niti istoga Božjega Duha pokazuju put, vode i krijepe. Kao što je svevišnji Sin Božji postao čovjekom, tako je svaki kršćanin pozvan postati čovjekom u punini. Kao što je Gospodin u svijet došao, na svijetu živio, svoju božansku radost svijetu donosio, tako smo svi mi poslani živjeti u svijetu. Neće nas Otac uzeti sa svijeta.
Kako je dirljivo bilo prošloga tjedna, upravo na dan Europe, u župnoj dvorani pokraj bazilike Srca Isusova čuti svjedoke koji su sve nas čuvali i pazili na prve korake novorođene države 1990. i 91. Sebe su dali, odvažno, pošteno. Odani Kristovu križu, poštujući Božju vlast, nasuprot divljaštvu, bezobraštini i podloj lukavštini nadmoćnih napadača. Svjedoče oni o Božjim čudima. Došlo je vrijeme kada pred licem Božjim i u snazi Isusove molitve možemo prepoznati i priznati istinu o glavnom gradu naše domovine na svršetku Drugog svjetskog rata. Srce Kristovo u svetištu živi je svjedok. Preminulim počiniteljima Bog je sudac, a nama je dano da budemo posvećeni u istini.
Kako je divno što su upravo ove subote oči svega naroda bile upravljene na mjesto svetoga sjećanja i molitve, bilo sa svetim poštovanjem, bilo s još uvijek živom mržnjom i razornim prijezirom. Upravo na dan svetoga Leopolda Bogdana Mandića, sveca Božjega milosrđa i sveca pomirenja kojega je naš papa Franjo bio izabrao za zaštitnika nedavne svete godine, sjetili smo se vjerojatno najvećeg poslijeratnoga masovnog zločina u Europi, našega holokausta. Danas nam je jasno. Bit će ta žrtva plodna onoliko koliko je sačuvana u Božjem imenu koje je Otac dao Sinu. Onoliko koliko poštujemo pokojne, a još više preživjele, naše bližnje. Onoliko koliko počinitelje bratoubojstva pozovemo na iskreno i duboko obraćenje jer samo Bog može podariti oproštenje. Pred križem Gospodinovim pitamo se: Je li došao čas da upravo u našoj domovini Hrvatskoj bude europsko spomen-mjesto na žrtve poslijeratnog totalitarizma? Zašto to ne bi bilo tako strahovito i tako lijepo mjesto kao što je primjerice Macelj?
Gospodinova riječ jest istina. Sam je došao na svijet da svjedoči za istinu. Predao je svoju riječ učenicima zato da sada oni svjedoče za istinu o Božjoj ljubavi koja stvara i koja otkupljuje. Prihvatimo li do u dubinu plodove Isusove molitve Ocu da nas posveti u istini, moći ćemo biti svjedoci pred svakim Pilatom koji ustrajno i zbunjeno ponavlja pitanje “Što je istina?” (Iv 18,38). Bit će naše svjedočenje plodno ako s poštovanjem i s ljubavlju prepoznamo da je Gospodin samoga sebe za nas posvetio (Iv 17,19). .
Gospodin ne traži od Oca da nas uzme sa svijeta nego da nas očuva od Zloga. Pod vodstvom Pape Franje i naših biskupa ovdje, na svijetu, djelom, ali prije svega molitvom, čuvat ćemo i poštovati vlast koju bira Božji otkupljeni narod. Istinski ćemo pomoći da narod odlučuje koliko budemo prepoznali i prihvatili svoje mjesto u onoj molitvi kojom je Isus molio Oca za nas. U velikoj Europskoj uniji gradit ćemo zajednicu koja se brine za čovjeka, za obitelj, za zajedničko dobro prema mjeri ljubavi koju Bog ima prema nama, koju smo upoznali i povjerovali joj (Iv 4,16).
Gospodin je otišao k Ocu kako je najavio. To je pravi razlog da danas s novim žarom potražimo i prihvatimo njegovu novu prisutnost pod prilikom kruha i vina.
12.5.2018.
Niko Bilić, SJ