Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Beskrajno obilje opraštanja

(Mt 18,21-35, utorak 3. korizmenog tjedna, 24. nedjelja u god. A; četvrtak 19. tjedna)

U središtu Božje riječi na 24. nedjelju u godini A nalazi se srce, sućutna nutrina evanđeoskoga gospodara koji oprašta neizmjerno velik dug (Mt 18,27), oslobađa cijelu obitelj od toga da budu prodani u ropstvo (18,25). Koje je to olakšanje i blaženstvo! Pred njima je život. Punim plućima mogu odahnuti. Spašeni su. Biblijska riječ o gospodaru opisuje milosrđe (σπαλγχνίζω Mt 18,27), a izvorno označava toplu, milu, nježnu majčinsku utrobu koja štiti i hrani novi život djeteta koje raste u njoj. Skrbi za nj.

Kao i toliko puta Petar, apostolski prvak, pokazuje da je rođen za voditelja. Prvi izlazi s ključnim pitanjem (Mt 18,21). Dobri Učitelj ponajprije posiže za početcima Pisma gdje Kajinov potomak rasteže u beskraj lanac krvne osvete, umnažajući je sedamdeset puta (Post 4,24) pa i danas još istu paklensku zabludu ludo prikrivamo kao svetu obvezu. Isus donosi korjenit preokret u milosnu rijeku opraštanja koja teče i teče. Pokazuje tako koliko povjerenje ima u Petra, kako je velik u njegovim očima i koliko očekuje od njega (Mt 18,22). A da je stvar krajnje ozbiljna pokazuje zaključak na svršetku gdje će Isus – što jedva kad čini – Oca nebeskoga usporediti s ljutitim gospodarom koji dužnika predaje mučiteljima dok sve ne dobije natrag (Mt 18,34.35). Osim toga Isus, kao i toliko, puta pitanje učenika upotrebljava da još jednom razjasni što je to kraljevstvo nebesko (Mt 18,23).

Svi marljivi ljubitelji Božje riječi koji iz dana u dan pratite čitanja s pravom upozoravate kako smo ovo isto Evanđelje čuli prije točno mjesec dana, 13. kolovoza, u četvrtak, 19. liturgijskoga tjedna, dan prije liturgijskoga spomena na sv. Maksimilijana Kolbea, koji je kao žrtva iz ljubavi dao život za bližnjega u nacističkom koncentracijskom logoru. Toga je istog dana, 14. kolovoza, vrlo prikladno, kod nas u Hrvatskoj Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom domovinskog rata. Koliko je Božji narod već oprostio, i ne prestaje praštati!

Kad iznova slušamo o tome kako se gospodar smilovao svome sluzi pa je i on bio dužan smilovati se (2x ἐλεέω Mt 18,33), dokaz je to da Biblija zna kako je vrijedno, kako je dobro i kako važno ponavljanje. Smilovanje na koje kralj upozorava svoga nemilosrdnoga podanika poznamo i u biblijskom jeziku kada za Božić pjevamo Kyrie eleison, kad u svakoj misi ponavljamo: Gospodine, smiluj se!

Ponajprije, kad je došao čas polaganja računa, sluga ne okoliša. Odmah se ponizno klanja, kralju, pada ničice (Mt 18,26). Priznaje dug, moli. I on, i poslije njegov kolega izriču molbu “Strpljenja imaj!” (Mt 18,26.29) koja smjera na onu velikodušnost i širokogrudnost, dodiruje onu osobinu koju u biblijskoj formuli o Božjem milosrđu obično prevodimo kao “spor na srdžbu” (Izl 34,6), a izvorno označava da je Bog dugoga daha. Molba je to: Budi velike duše nada mnom! Široke ruke!

Ne samo da priznanje i molba prethode velikodušnu oproštenju, nego ona mora biti iskrena. A u to donekle sumnjamo. Najprije stoga što prvi sluga krajnje olako obećava da će sve vratiti (Mt 18,26). Ako jedan jedini talent označava dvadesetak godina rada, s pravom zvuči preuzetno kad je evanđeoskim rječnikom jeziku u pitanju mirijadu, takoreći bezbroj talenata (Mt 18,24) Sumnjamo još više stoga što iz ovoga čovjeka odmah potom svom silinom izbija hladnokrvna bešćutna agresija. Svoga kolegu s posla grubijanski hvata za vrat (Mt 18,28) i baca ga u tamnicu (18,30) zbog daleko, daleko manje stvari. Riječ je o tek stotinu radnih dana (“sto denara” Mt 18,28), malo više od tri mjeseca. Za razliku od moćnoga kralja ovaj podanik iznutra odbija, neće oprostiti.

Važan je dan danas. Zagreb-grad u kojem je politički vrh cijele naše Hrvatske domovine danas je u na svojem 289. zavjetnom hodočašću koje svoje početke zahvaljuje upravo jednom redovniku iz Družbe Isusove. Pater Ivan Šimatić djelovao je u 18 stoljeću u našoj povijesnoj, središnjoj crkvi sv. Marka i uživao naslov “prvog propovjednika kraljevine”. U ondašnjoj nevolji, a tako i danas u pandemiji Grad pada nice s evanđeoskim slugama. Ponizno molimo s vjernom  Majkom i Zagovornicom, Majkom Božjom Bistričkom. Pristupamo poput onih drugih evanđeoskih kolega s posla (usp. Mt 18,31). Pogođeni, ožalošćeni, sve iznose gazdi i mjerodavna odlučna reakcija s autoritetom ne izostaje.

Molitva za dar opraštanja

Poslušajte:

Život iz Božjega oproštenja (video, LTV, 16. 9. 2017.)

Kategorije
Duhovnost

Molitva za dar opraštanja

Uz Mt 18, 21-35 (A 24. nedj.)

unknown artist; Agnus Dei with a Banner of the Order of St John; Museum of the Order of St John; http://www.artuk.org/artworks/agnus-dei-with-a-banner-of-the-order-of-st-john-135595

Sveti Kralju nebeskoga kraljevstva, dobri Gospodaru moj! Ti znaš kolike si mi velike grijehe oprostio zbog pomirne žrtve svojega Sina. Zbog Jaganjca Božjega, njegova križa i uskrsnuća.

            Zato te molim: zaustavi me kad poželim svojim rukama krojiti pravdu. Spriječi me da ne činim nasilje i zlo svojemu bližnjemu koji se neznatno ogriješio o mene. Ne dopusti da ga svojim riječima, svojim ponašanjem, svojim mislima i osjećajima bacim u zatvor ljudske izoliranosti, prezira i ignoriranja.

            Oče nebeski, ako od srca ne oprostim ti ćeš tražiti od mene pravednu naknadu za sve moje prijestupe, svu krivicu i sve moje grijehe.

            Slušam tvoj božanski zahtjev i znam da svojim silama ne mogu. Tražiš da bezbroj puta oprostim, da opraštam u beskraj. Ne mogu. Baš zato padam ničice pred tobom i zaklinjem te: Podari mi milosrdno ganuće i sažaljenje svojega božanskoga srca. Daj da u središtu svoga bića spoznam kako se tebi srce smililo i ražalilo. Jedino tako mogu tvojom snagom oprostiti.

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Ključevi neba

21. nedjelja, godina A: Iz 22, 19-23; Rim 11, 33-36; Mt 16, 13-20

Ove je 2020. godine Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizma bio točno na 21. nedjelju u liturgijskoj godini. Kako ga izvrsno obilježiti? Tako da se poklonimo Sinu Božjemu koji za nas svetom Žrtvom postade. On je Otkupitelj. Nasuprot našemu traženju glasovitosti koja se posvuda nameće, on osvaja logikom skrovitosti. On je tajna vjere koju s ljubavlju valja čuvati (usp. “neka nikomu ne reknu” Mt 16,20). Zajedno s apostolskim prvakom Petrom poput prvih učenika kod Euharistije smo u trenutku smirenja, dubine, iskrenosti, u okrilju naše crkve. Blizu smo, nasamo s Učiteljem Isusom (usp. Mt 16,13).

Poziva nas da njemu otvorene duše izreknemo što se sve čuje o njemu. Koliko to zapažamo? Petar vidi koliko Isusa, njegova ljubljenoga učitelja pogrešno tumače, krivo shvaćaju (usp. Mt 16,14). Zar je Isus žestoki propovjednik stroge pokore i žurnog obraćenja, koji je, nakon što su mu glavu odrubili, ponovno ustao? Zar je moćni gromovnik, koji pred svima silovito dokazuje Božji autoritet i sada, evo, opet s neba silazi kamo je vatreno bio uznesen (usp. 2 Kr 2,11)? Je li Prorok pun sućuti i trpljenja koji naviješta budući Novi Savez koji će jednom doći (usp. Jr 31,31)?

Nakon što su kao apostolska zajednica podnijeli izvještaj, sada Petar u ime svih progovara (Mt 16,16). Prepoznaje spasonosnu, blaženu istinu o Mesiji, Sinu Božjemu. O dubino Božje mudrosti i spoznanja (usp. Rim 11,33)! Donijela si otkrivenje, apokalipsu (ἀποκαλύπτω Mt 16,17) – veliku objavu Petru koja ne dolazi iz samoga ljudskoga uma i smrtnoga tijela. To znanje Petru daje Otac s neba i zato je Petar blažen. Zato Isus proglašava još jedno blaženstvo!

Sve je spremno za novu višestruku objavu koju sada Petar prima izravno od Krista Isusa, Gospodina. Šimun prima svoje pravo ime (Mt 16,18). Pred Isusom prepoznaje sama sebe i svoje životno zvanje. Isus mu otkriva veličinu i vrijednost koju kao osoba ima: Petar – Stijena. Pred Sinom Boga živoga može u punini uživati jasnu svijest o samome sebi. Tu se utemeljuje zdravo samopouzdanje. Gospodin može na njemu graditi svoju zgradu živih duša koja će biti jača od sotonskih dveri Podzemlja.

Davno je Elijakim, sin Hilkijin, u Starom zavjetu dobio ključeve Doma Davidova (Iz 22,20.22). Što on otvori, ne zatvara se. Što on zatvori, neće se otvoriti. A u Novom zavjetu Šimun, sin Ivanov, dobiva Kristove ključeve koji otključavaju i zaključavaju nebeska vrata (Mt 16,19). Povjeren mu je ulaz u nebeski dvor.

Zahvalimo Bogu danas što nam u ovom Evanđelju donosi ne samo utemeljenje sakramenta Krštenja, kada Isus Petru daje pravo ime, nego također ustanovljenje službe Svetog Oca kojemu je kao Petrovu nasljedniku povjerena briga za izgradnju cijele Crkve. I još k tome: obrazlaže nam izvor sakramenta Pomirenja koji po služenju Crkve ovdje na zemlji može odriješiti od grijeha tako da to vrijedi i u nebu.

Petar apostol blažen je jer mu je Otac dao objavu. A živa Crkva danas u svetoj misi prima ne tek objavu i znanje, nego – u miru, ne Cezareje Filipove, nego kod oltara – prima Tijelo i Krv Krista, Pomazanika, Sina Boga živoga.

u okrilju bazilike Srca Isusova, 23. 8. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Molitva s Petrom, apostolom

kod Cezareje Filipove (Mt 16,13-20)

S Petrom, prvakom, klanjam se tebi, Mesijo, Sine Očev, koji si radi nas postao Sin Čovječji. Znanje tko si nije od mene, nego mi ga živi Bog dariva. To otkrivenje novo je blaženstvo.

Nisi samo htio čuti kako te mi ljudi pogrešno shvaćamo – kao žestoka Pokornika-propovjednika; kao silna Svjedoka Božje vlasti koji je vatreno u nebo uzašao, pa se opet vraća; kao tankoćutna Proroka koji je i u nevoljama progonstva motrio novi Savez Božji… Samo si jedan među brojnim prorocima, misle ljudi. A ti želiš provjeriti i koliko mi, učenici, zapažamo sva ta raznolika mišljenja. I daješ nama da raspoznamo tko si.

Ne tražiš da “pravim reklamu”, nego – evo, Gospodine, ti gradi na meni! Koje li milosti za me!

Hvala ti što si Petru povjerio svoju duhovnu vlast koja vrijedi i na nebu. Zato je tvoja zgrada živih duša jača od protivničkih dveri Podzemlja.

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Za Kristom (Mk 8,27-35)

Isusova škola odgovornosti

El Greco (Domenikos Theotokopoulos), Isus nosi križ

Isus obećava onomu čovjeku koji ide za njim da ne će ići po tami, nego da će imati svjetlost života. Tako nam objašnjava da nasljedovanje Krista sa sobom donosi svjetlo koje obasjava ljudski život. U suvremenoj dezorijentiranosti i zbrci ideala i idola to je vrlo dragocjena stvar. Danas kada stojimo pred ozbiljnim i zahtjevnim pitanjima, presudnima za povijest čovjeka i svijeta, Kristovo je svjetlo odlična pomoć i putokaz. Kada ne znamo kamo i kako dalje u životu, kada ne znamo kako ispravno odabrati, u svjetlu Kristova života smijemo potražiti smjer i pravila.

Oslobođenje

Kršćanska odgovornost ima u sebi nešto vrlo utješno i oslobađajuće. Prvo što apostoli čine na poziv Isusov jest: spremno ostavljaju sve (Lk 5,11). Početak odgovornosti jest zahvalno prepoznati i priznati da je Bog darežljivi Gospodar stvorenja i da njegov promisao seže daleko dublje i dalje negoli sam osobno kadar proniknuti.

Nasljedovanje Krista oslobađa od straha pred nepoznatim jer njegov je put poznat. On otvoreno govori o njemu. I o odbačenosti i o mučenju, i o uskrsnuću. Nasljedovanje Krista čuva nas od straha pred neizmjerno velikim poteškoćama. Svatko treba uzeti i nositi samo svoj vlastiti križ.

Nasljedovanje Krista oslobađa nas od preuzetnosti kojom si pripisujemo sile koje nemamo i želimo uzeti odgovornosti koje su nam prevelike. Čovjeka, koji prehrabro i prebrzo obećaje da će za Isusom kamo god on pošao, Učitelj zaustavlja (Lk 9,58). Oslobađa ga od pogrješne ambicije upozorenjem da je stalno na putovanju – još i više negoli praotac Jakov koji je ipak imao kamen za uzglavlje.

Perspektivno odricanje

Isus jasno govori o tome da ne moramo biti veliki kao on. Treba ići za njim. Ne moramo i ne valja trčati ispred njega jer nije učenik veći od učitelja (Mt 10,24). Nije potrebno čak ni da idemo s njime u korak, odmah uz njega. Dovoljno je da idemo za njime. I sam će nam Otac nebeski dodijeliti čast koja nam pripada (Iv 12,26). Koliko nasljedovanje Krista oslobađa vidi se izvrsno na primjeru bogataša koji je od mladosti čuvao zapovijedi. Isus mu je ponudio da se i velika imetka odrekne (Mt 19,21). Mogao ga je nepovratno uložiti, odgovorno se pobrinuti za siromahe. Stekao bi nebesko blago koje ni moljac, ni rđa, ni kradljivac ne mogu ugroziti. Ne bi žalostan otišao, nego bi slobodna duha išao za Učiteljem.

Prvi učenici, ribari, hitro, u tili čas, ostavili su mreže i lađe, čak i oca. Ali ne zato da ih neodgovorno odbace i zanemare, ne zato da zapuste ribarenje. Tko se odrekne i ostavi, steći će mnogostruko, obećava Učitelj (Mt 19,29). U lađu će ga uzeti da se malo odmaknu od obale i da mu lađa bude govornica s koje će se obratiti mnoštvu. U lađi će Gospodin pokazati da je vlastan oluju smiriti. Iz lađe će Petar poći k Isus kada za noćnih sati bude k njima po vodi dolazio.

Preuzeti odgovornost

Nasljedovanje Krista oslobađa jer se učenik treba odreći sama sebe. Apostoli uče kako se na Isusa mogu osloniti jer je jači od bolesti i gladi. Pokazuje im da je moćniji od prirodnih sila. Učenici stječu povjerenje u njega jer ima vlast i nad zlodusima koji opsjedaju i muče čovjeka. Čak i nad smrću može Isus preuzeti odgovornost kada uskrisuje jedinca udovice iz Naina, nadstojnikovu kćer i prijatelja Lazara. Istinitost njegovih riječi da će dati život kao otkupninu apostoli već vide kada donosi ljudima oproštenje grijeha. Uz Isusa apostoli uče i iz iskustva vide da zapravo on sam preuzima odgovornost za njih. Nazvat će ih prijateljima (Iv 15,14). I takav je postupak plodan.

Nakon Isusova uskrsnuća Petar je ribar (Iv 21). Baš kao i na početku. Ali promjena je očita. On sada vodi, ide ribariti na Genezaretskome jezeru, a ostali idu s njim. Mučna noć nije donijela uspjeha. Praznih su ruku, umorni, iscrpljeni – frustrirani. Još jednom Isus preuzima odgovornost. Isus pripravlja doručak poput evanđeoskoga gospodara koji nagrađuje svojega slugu. Isus preuzima inicijativu i pretvara promašaj u pun pogodak. Na njegovu riječ ponovno bacaju mreže. Isus je sada odgovoran i njegova odgovornost donosi obilan plod: lovina je vrlo, vrlo obilna.

Dati odgovor

Isus će od Petra tražiti da položi račun. Triput Petar mora dati odgovor. Mora odgovarati za trostruko zatajenje. Isusu je odgovoran. Tako Petar postaje spreman preuzeti Učiteljevu zadaću. Isus je dobri pastir. Sada tu službu povjerava Petru: »Pasi ovce moje! Pasi jaganjce moje!« (Iv 21,16). Isus je dobar pastir zato što je do kraja upoznao, uzeo je na sebe sudbinu ovaca, sudbinu janjeta. Jaganjac je Božji. Kao janje na klanje odvedoše ga.

Petar je prošao školu vlastite slabosti i grijeha, i božanskoga oproštenja. Doživio je pomirenje s Isusom koji triput prihvaća njegovu potvrdu ljubavi. Sada je spreman preuzeti veliku odgovornost. Iskazano mu je povjerenje. Isus ga je učinio ribarom ljudi i pastirom duša. Ali Petar je dobro čuo svoj zadatak: Isusove ovce i njegove jaganjce treba pasti. Isusovo je stado i pred Isusom je za nj odgovoran.

Mt 16,21–27; Mk 8,27–35
22. nedjelja u liturgijskoj godini A
24. nedjelja u liturgijskoj godini B

2. izd. 30. 8. 2020.
CROSBI

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Bit kršćanske vjere

Kristovo lice prema Torinskom platnu

Teška je vjera u kojoj prorok umjesto Božjega mira, nade i duhovne radosti iz dana u dan naviješta nasilje i propast. Teška je to vjera u kojoj Petar, kada želi Učitelja zaustaviti i spasiti da ne bude mučen i ubijen, sluša bolnu uvredu od svojega Gospodina i biva proglašen Sotonom. Zašto se čudimo da su nam crkve prazne i da tako lako odlutamo u pseudoreligioznost i krivovjerje drevnih ili novih oblika kada Gospodin Isus zahtijeva da se odreknemo, zatajimo i zaniječemo sami sebe? U kršćanskoj se vjeri traži da čovjek nosi križ i izgubi život.

Davno je div-teolog i crkveni otac Augustin pisao: »Nemirno je srce naše, Bože, dok se ne smiri u tebi!« Prorok Jeremija to je živo i vruće osjećao dok mu je žestok plamen proždirao grudi (Jr 20,9). Pamtimo kako je Mojsije pred sobom gledao čudesan grm u plamenu, grm koji gori, a ne izgara (Izl 3,2), a Jeremija u srcu, u vlastitim kostima osjeća oganj koji nemilice pali i izjeda njegovu nutrinu. Kada u kolovozu sunce ugrije i zapeče, lako možemo zamisliti o čemu je riječ. Jeremijino srce izgara.

Prepoznati Božju volju

Vrhunac i jedini smisao duhovne škole sv. Ignacija, zaštitnika duhovnih vježba i začetnika nove duhovnosti Zapada, sastoji se u otkrivanju Božje volje. Goruća molba sv. Pavla smjera upravo na to da »razaberemo što je volja Božja« (Rim 12,2). »Tebe tražim« – kaže psalam – »tebe žeđa duša moja… Duša se moja k tebi privija, Bože moj« (Ps 63,2.9). Jedina je svrha duhovnosti i najstroži njezin ispit: ostvariti Božju volju. Nema boljega odgovora na naš radikalizam i našu čežnju za velikim stvarima doli otkriti i provesti ono što je »dobro i Bogu milo, ono što je savršeno« (Rim 12,2).

Razumijemo stoga itekako Gospodinovu pouku Petru da se treba voditi onim što je Božje, rasuđivati i njegovati mentalitet i raspoloženje srca u skladu s Bogom. U tome je Ignacije Lojolski silan kada daje podrobne i tankoćutne upute kako prepoznati što dolazi od Božjega Duha, a što je zlo i vodi u tamu. Budnim oko valja pregledati što se zbiva u duši. Potrebno je pažljivo, razumno promatranje – strpljiva molitvena ura i razmatranje iz dana u dan.

Tako nam biva jasno zašto Gospodin svom žestinom odbija Petra. Isus naime govori o odlasku u Jeruzalem. Kao što vjeran narod za Veliku Gospu revno hodočasti primjerice u nacionalno svetište Majke Božje u Mariji Bistrici, tako vjeran Izraelac hodočasti u Sveti grad, mjesto Doma Božjega, prebivalište Božjega imena. A Petar odvraća. Gospodin najavljuje kako će trećega dana uskrsnuti (Mt 16,21), a Petar sve odjednom – takoreći »u paketu« – želi prekrižiti. Petre, Petre, razmatraj Božje naume, ne samo ljudske!

Moj križni put

Istina, i mi u ovim Isusovim riječima čujemo i osjećamo ponajprije križ koji je postao svetim znakom Krista Otkupitelja i kršćanske vjere. Ali Isus govori velike i divne stvari. Nudi nam da idemo njegovim putom (Mt 16,24). Poučava kako da nađemo sami sebe, svoju dušu, svoj život (16,25), a to svi po naravi želimo. Gospodin je, osim toga, vrlo moderan i razumljiv jeziku menadžmenta i biznisa kada pita o tome što čovjeku donosi korist. Poput starozavjetnoga Propovjednika ispituje kakva je korist čovjeku. Isus napokon upozorava na to kako je naš život nezamjenjiv.

Zahtjevna je kršćanska vjera i traži da precizno upotrijebimo svoju pamet. Treba točno prepoznati koji je baš moj križ, da ne uzimam neki drugi od cijeloga mnoštva. Samo svoj, ne tuđi križ treba uzeti! Treba primiti što Bog daje, a ne sam proizvoditi. Treba točno vidjeti kuda to Isus kroči i imati otvorene oči da za njim idem, a ne za nekim drugima koji se nude kao veliki vođe i mesije. Valja napokon odmjeriti snagu i slijed koraka zato da Isusa pratimo, a da se ne vrtimo sami oko sebe niti da istrčavamo u svojoj oholosti pred njega. Opet i opet vjernička zajednica razmatra kako odgovoriti na Kristov poziv osobito u našemu svijetu punom razmirica i nesporazuma.

Sloboda

Izvrsnost i svijetla snaga evanđelja i kršćanske vjere jest u tome što Isus u svojim zahtjevima i perspektivama poštuje i čuva ljudsku slobodu: »Ako tko hoće…« (Mt 16,24) – govori Isus, i ponavlja: »Tko hoće…« (16,25). Prisilno pokoravanje – submisivnost – pred nekim hladnim i krutim, uvijek zamišljenim, Božjim autoritetom nije religija i nema duhovnih temelja od Boga. S pravom možemo promatrati koliko ideal prave ljudske slobode, ideal odgovorna i samostalna odlučivanja, prisutan u europskoj kulturi, zahvaljujemo upravo kršćanskim korijenima.

Štoviše, u Kristovu zahtjevu da se odreknemo sami sebe krije se veliko i ugodno oslobođenje. Evanđelje opisuje kako su apostoli sve ostavili da pođu za Isusom (Mt 4,20.22). Ostavljaju i polaze. Odmah. Sloboda je to i olakšanje da možemo ostaviti po strani svoj egoizam i tjeskobnu brigu za svoje uskogrudne nacrte. »Ne brinite se tjeskobno za jelo i odijelo« (usp. Mt 6,25) – govori Učitelj jer zna kako je i Jakov, otac izraelskoga naroda, na početku svojega duhovnog puta – i onda kada je zavjet polagao – ponajprije gledao kako će do kruha i ruha. Užitak je i blagoslov da sve svoje sile možemo usmjeriti na kraljevstvo Božje i na ideale njegove božanske ljubavi. Pa i u dubini osobne molitve, tek kada se odreknem svoje sebičnosti, pohlepe i svojih strasti, kada ja zašutim, mogu slušati što Duh govori.

Plodonosni poraz

Ipak, život s Bogom ostaje zahtjevan i mnogo traži. Već se praotac Jakov, znamo, morao boriti cijele noći. Ali on je nadvladao i uspio (Izl 32,39). Prorok Jeremija međutim jasno kaže i ponavlja da ga je Gospodin svladao, da ne može više (Jr 20,7.9). Jeremiji je riječ Božja teška. Mora živjeti sam, bez žene, bez djece (Jr 16,2). Među umišljenim oholicama, koji su u Jeruzalemu uporno tvrdili da sveti grad ne može biti zauzet i pouzdali su se u snagu izabranoga naroda, prorok mora upozoravati na nasilje. Dok su oni pozivali na rat protiv daleko, daleko moćnijega Babilona, on mora najavljivati propast. I doista, grad će biti svladan i hram spaljen. Ali izgon će biti spasonosan. Bit će to veliko obraćenje s kajanjem, povratak k vjeri otaca.

Jeremijin čudan i mučan proglas o nasilju i opustošenju starozavjetni je temelj, slika i najava Isusove pouke o gubitku života. Čovjek treba izgubiti život radi Krista da bi ga pronašao (Mt 16,25). Treba razoriti babilonsku kulu vlastite oholosti da bismo ušli u dvor Božje ljubavi i mira. Što je vrijedilo izabranomu narodu dizati se u rat na Babilon samo zato da poginu. Sve kada bi i pokorili i osvojili, što im koristi ako pritom izgube život.

Sveta, živa žrtva

Kristova jasna nakana da čovjek u konačnici nađe svoj život (Mt 16,25) i njegovo upozorenje da si može nauditi (16,26) hitna su pouka. Sve do danas, nažalost, svjedoci smo ljudskih okrutnih i primitivnih, istinski ludih predaja koje samoubojstvo proglašavaju junaštvom i služenjem Bogu. Djecu i mlade tako odgajaju. Sve kada to i ne bilo usmjereno na ubijanje i razaranje, to nije religija i nema nikakva temelja u Božjoj ljubavi. Pavao Apostol tumači, preklinjući: Tijelo se prinosi Bogu kao žrtva živa i sveta – ne mrtva i prokleta, kao žrtva Bogu mila, a ne kao uvreda i prkos Božjoj ljubavi i njegovim zapovijedima (Rim 12,1). Tko ubija sebe i druge, i tako poučava, primit će naplatu prema djelima svojim (usp. Mt 16,27). Sada je čas da otvorimo oči i vidimo kako stvari stoje.

Svojim zahtjevom da nosimo svoj križ (Mt 16,24) Gospodin Isus donosi novost i korjenit ispravak u ljudsku religioznost i drevne, uvriježene običaje. Ono pravo nisu bogoštovne žrtve koje netko drugi za nas Bogu prinosi, nego valja nam da sami sebe Bogu prinesemo kao živu žrtvu, svetu, Bogu ugodnu – objašnjava sv. Pavao, pozivljući i bodreći. U tome je bitna snaga kršćanske vjere. I meni Bog daje tu veličanstvenu ovlast da budem pravi liturg – bogoslužitelj. Svoje trpljenje i boli, svoju molitvu i iščekivanje, svoja pitanja i svoje radosti prinijet ću Bogu zajedno s Isusom. Dobro sv. Pavao govori: ne vrijedi nam ako se ravnamo po nacrtima svijeta, po čudnim skicama svjetskih religija koje ne poštuju ljudski život i ljudsko tijelo kao Božji dar. Gospodin Isus, utemeljitelj prave vjere, daje temeljitu pouku i ispravlja naše izopačene ideje. Svaku ljudsku predaju koja želi Bogu prinijeti neki predmet ili tuđi život Isus predusreće svojim primjerom: Sama sebe daje. To je ono što Crkva iz dana u dan slavi na oltaru.

Jr 20,7–9; Rim 12,1–2; Mt 16,21–27
22. nedjelja u liturgijskoj godini A

2. izd. 30. 8. 2020.

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Kod Cezareje Filipove (Mt 16,13-19)

Giovanni Battista Castello, Krist daje Petru ključeve

Sveti Učitelj jednom učenicima dolazi s pitanjem umjesto s poukom. Želi od njih saznati kakvu sliku o njemu imaju ljudi oko njih. Što misle i kakve riječi govore o Isusu oni s kojima se učenici druže i s kojima provode dragocjene trenutke svojega vremena? Važno je Učitelju kako ga ljudi prihvaćaju, kako tumače brata čovjeka. Što ljudi govore što to znači biti Sin Čovječji, postati ljudski potomak, hodati zemljom u ovomu smrtnu tijelu?

Učitelj želi znati što ljudi govore o njemu zato da nam pokaže kako je i on pogrješno shvaćen. Gledaju u njemu stroga propovjednika pokore koji žestoko prijeti – poput Ivana Krstitelja. Tumače ga kao vatrena glasnika Božje revnosti koji s neba dolazi najaviti velik dan – kao prorok Ilija. Vide u njemu Jeremiju koji je s velikom sućuti i boli proživljavao patnju svojega naroda i pozivao na mirno pokoravanje stranoj vlasti jer i u progonstvu Jeremija je vidio nov početak. Odbačen od svih trpio je i Bogu iznosio svoj jad i muku. Mnogi Isusa drže prorokom koji otvoreno proglašava božanske poruke. Ali Isus je više od toga.

Učitelj svojima daje priliku u osami kod Cezareje Filipove da mu izreknu svoj odgovor. Poziva ih da kažu tko je on. Želi znati koje mjesto ima u njihovu životu, koji su mu i kolik prostor dali u svojemu svijetu.

Petar brzo i spremno daje svoj odgovor zašto vjeruje Učitelju i zašto se pouzdaje u njega. Nije li u riječ-dvije sažeo sve što očekuje od Učitelja i svoju želju da pronađe oslonac u njemu? »Ti si Krist, Sin Boga živoga!« ispovijeda Petar. Bio je to, doista, pravi čas da prepozna Otkupitelja i Spasitelja.

Otac je Isusa pomazao Duhom Svetim da bude nositelj radosne vijesti. Na najdublji način Isus je povezan sa živim Bogom. Bog je njegov izvor, njegov stalni voditelj, iskon njegove svjetlosti. Bog je njegov Otac od kojega sve ima. U Isusu je sva punina božanstva. Od Oca.

Prema Kristovim riječima Petru je objavljena božanska tajna. Blažen je Petar kojemu je progovorio Otac nebeski. Sveta riječ s neba zvoni uzvišenim, tajnim glasom i napunja dušu milinom koja nije od tijela i krvi. Evo još jednoga evanđeoskog blaženstva!

Važne riječi Isus kaže u svojemu odgovoru, odobrenju i pohvali. Kristovom vlašću rađa se sklad neba i zemlje. Što je vezano ovdje, vezano je i tamo; što je otkupljeno ovdje, otkupljeno je i u nebeskomu kraljevstvu.

Ovdje, kod Cezareje Filipove i Apostol će otkriti svoje pravo ime. Učitelj mu pokazuje kako ga on vidi i kako ga definira. Daje mu poslanje koje želi da Apostol ispuni jer ima povjerenja u njega. Krist nalazi čvrsto uporište u svojemu odabraniku, apostolskomu prvaku Petru-Stijeni, za velik pothvat. To je stijena – temelj na kojemu će sagraditi svoju Crkvu.

uz #današnjeEvanđelje: Katedra sv. Petra, 22. veljače; Svetkovina sv. Petra i Pavla, 29. lipnja; 21. nedjelja u liturgijskoj godini A

Niko Bilić, SJ

3. popravljeno izdanje 22. 2. 2022.

Kategorije
Duhovnost

Formacija ignacijanskih suradnika

(pregled predavanja: PPT * PDF)

Formacija ignacijanskih suradnica i suradnika jest jedna pustolovina koju možemo pratiti u tri smjera: 1. vjera, 2. znanje, 3. zajednica. Ako se u prvom dijelu, vidjet ćemo, vežemo uz Riječ Božju u drugom su nam na raspolaganju crkveni dokumenti i humanistička literatura o sazrijevanju, a u trećem “predmet” su živi ljudi koji nas okružuju.

1. Vjera znači osobni odnos s Bogom i prijateljstvo s njime. Vjera je pouzdanje u Boga na temelju iskustva koje, znamo, sv. Ignacije stječe vrlo radikalno. Ne samo da je ostavio svoje plemićko odijelo, nego ostavlja i posljednji novac kako bi se potpuno oslonio na Božju providnost. U ovaj prvi vidik pripada sve ono što obično zovemo duhovnost.

Vjerovati znači ići za Isusom. Poznat je izvještaj iz Markova evanđelja o ustanovljenju Dvanaestorice. Kad Isus stvara apostolski zbor prvo poslanje koje im daje jest da budu s njime. Kad Ignacije kreće na svoje hodočašće onda želi, kao i sveci, ostaviti sve i krenuti za Isusom. Isus, Gospodin i živa osoba, jest formator. Ne samo da su tri tjedna, tri četvrtine Duhovnih vježbi građena na promatranju Isusova života, nego je u toj knjižici 50 brojeva (261–312) posvećena otajstvima Kristova života.
Ovaj prvi vidik formacije odgovara iskustvu apostola koji moraju otkriti i vlastitu nemoć i Kristovu moć. Učitelj nalaže: Dajte im vi jesti (Mt 14,16). Kad se okupilo nekoliko tisuća ljudi koji su, slušajući dugo poučavanje, ogladnjeli, Učitelj stavlja Filipa na kušnju i pita: Gdje da nabavimo hranu za sve ove (Iv 6,5). Isusovo djelovanje tiče se vrlo realnih stvari.

Apostolsko sazrijevanje u vjeri jest uočavanje potrebe. Apostoli imaju oko za mnoštvo okupljenih. To je prvi korak. Buđenje i osvješćivanje ignacijanskog suradnika sastoji se u tome da uoči koji su zadaci i životna pitanja koja su pred njega stavljena.
Apostoli znaju svoje granice. Za dvjesta evanđeoskih denara može se tek nešto malo pribaviti. S dvjesta kuna u džepu ne mogu velike stvari poduzeti. To je drugi korak. Iskustvo vlastitih granica. Pet kruhova i dvije ribice jesu kao i onih pet povjerenih talenata. Što je to za tolike.
Međutim, to je u isti mah ono malo što zaista imamo, a spremni smo uložiti. To je treći i najvažniji korak. Formacija jest investicija. Poput siromašne udovice dajem sav svoj život u ruke Učiteljeve.

Apostoli su napokon svjedoci čudesnog blagoslova Gospodnjeg. Odjednom oni sami donose hranu okupljenima i svima bude dovoljno. Još je obilje preostalo (Mt 14,19–21). Ignacijanski suradnik formira se radeći kao dvorač, kao poslužitelj na gozbi Gospodnjoj.

Sv. Ignacije nipošto nije rođen u bezbožnoj ili ateističnoj obitelji. Ipak dosljedno govori o svojem obraćenju. I ignacijanski suradnik se izgrađuje tako da dolazi do osobne vjere koja doduše raste iz tradicije i poštuje ju, ali ne staje na običajima i predajama. Baklju vjere treba prenijeti dalje, treba osvojiti svijet za Krista. To međutim ne možemo učiniti tako da baklju vjere oprezno prihvatimo vršcima prstiju i predamo je dalje, držeći na odstojanju njezin plamen. Naša vlastita uljanica mora biti upaljena.

Ignacijanski se suradnik formira tako da prođe svoju Pamplonu. To je ono mjesto u životu gdje vlastita ambicija dolazi u punom svjetlu do izražaja, gdje se odlično pokaže naša nadarenost i snaga, ali se sve u isti mah ruši. Treba graditi kulu od karata i vidjeti kako se ruši. Čovjek u Evanđelju spremno iskazuje pred Isusom svu svoju ambiciju: Poći ću za tobom kamo god ti pošao! (Lk 9,57)

Tek nakon toga slijedi Manreza. Ignacije ostavlja sve i daje se u duhovno vježbanje. Nije to bez boli i odricanja, bilo je i pretjerivanja. Današnji se ignacijanski suradnik može zaputiti u duhovne vježbe pod vodstvom iskusnog voditelja. Ignacije svjedoči da je ono najbolje što nekome može ponuditi na ovom svijetu upravo obavljanje duhovnih vježbi.

Ulaženje u dubinu crkvenog života formacija je ignacijanskih suradnika. Ignacije odlazi u srce Crkve, u Rim, stavlja se Namjesniku Kristovu na raspolaganje, uz njega želi biti vezan. Sam se u razdoblju svoga obraćenja formira tako da pohađa svečane zajedničku molitvu u samostanima. Ignacijanski suradnik razvija se kao pravi vjernik. Redovito sudjeluje u euharistijskom slavlju i ide na pričest. Aktivira se prema mogućnosti u župnoj zajednici. Ide na ispovijed.

Osobitost ignacijanske baštine jest pronalaženje duhovnika s kojim će se suradnik redovito, npr. jedanput mjesečno, u osobnom susretu ispitati kakva ga nadahnuća prožimlju, što je postigao, a što nije. Druga osobitost ignacijanske formacije jest meditacija. Pri tom nije riječ o napisanim tekstovima koji se obično moderno nazivaju meditacija, nego je riječ o vremenu koje u miru provodim s Gospodinom. Zapravo bez riječi. Uživam u njegovoj prisutnosti, kao što mi je drago biti blizu voljene osobe. Ili pak trpim s Njime, dok visi na križu ili posti u pustinji ili vapi u Getsemaniju. Rastresenosti pri tom dolaze i odlaze, ja ostajem. Misli dolaze i odlaze, a ja u dubini gledam i osjećam odakle su i kamo idu.

Ignacije važne odluke koje donosi natapa u molitvi. Znamo to iz njegova Duhovnog dnevnika. Prikazuje mise na tu nakanu, brižljivo prati nadahnuća i trag koji ostavljaju u njegovoj duši. I kad je donio odluku traži potvrdu od Boga.

U ovom prvom vidiku formacije ignacijanskih suradnika akcija se sastoji u redovitom sakramentalnom životu, a kontemplacija je promatranje Isusova života i osobna molitva.

2. Drugi vidik formacije jest znanje.

Prvi su Ignacijevi drugovi živjeli u uvjerenju da je Ignacijev životni put i njegovo iskustvo mjerodavno za sve koji žele ići njegovim putom. Upravo zahvaljujući pritisku prvih otaca imamo zapisanu tzv. Autobiografiju u kojoj Ignacije iznosi povijest svoga obraćenja. I ignacijanski suradnik u svojoj formaciji upoznaje glavne točke Ignacijeva života.

Poznata je Ignacijeva misao da u našoj poslušnosti Crkvi budemo spremni prihvatiti i stvari koje odmah ne razumijemo i čini nam se da je drugačije. Takav postupak ima međutim bitnu pretpostavku: moramo pratiti i znati što Crkva doista kaže. Ignacijanski suradnik postaje se tako da upoznajemo nauk Crkve, a ne zaustavljamo se na obrani svojih predodžbi i zamisli koje donosimo sa sobom. Dužnost nam je upoznavati crkvene dokumente. Danas su puno lakše dostupni preko interneta.

Ignacije u knjižici duhovnih vježbi donosi pravila za njegovanje osjećaja povezanosti s Crkvom. Ignacijanski se suradnik formira pazeći na subjekt. Smiješno je čuti kad kritički govorimo o Crkvi i pri tom se ponašamo kao da govorimo o nekom drugom. Jednako je pogrešno kad netko govori o nalozima i nakanama Crkve, a pri tom izriče svoje vlastite želje i tumačenja koje treba izreći u prvom, a ne u trećem licu. Osjećati s Crkvom za Ignacija je kao i za ignacijanskog suradnika zaštita i velika sloboda. Ignacijev put je jedan od putova kojim slijedimo Gospodina, a Crkva po obećanju Gospodnjem ostaje. U novoobjavljenoj knjizi o osnivanju Družbe Isusove pater Andre Ravier na kraju postavlja pitanje: A kad bi Družba Isusova nestala? I daje lakonski odgovor: “Pa neka! Crkva će i dalje ostati!”

Znamo da je Ignacije, i poslije mladenačke dobi, kao dio svog obraćenja prihvatio školovanje i studij. Na formaciju suradnika spada odgovorno i temeljito proučavanje vjerskih istina. Znamo također da je Ignacije za sastavljanje Konstitucija unaprijed tražio da se prouče priznata i prokušana redovnička pravila. S poštovanjem je zahvaćao iz predaje. Eklektik je koji uzima i usvaja ono odabrano. Tako i suradnik postaje onaj koji s poštovanjem upoznaje, odabire i prihvaća što je vrijedno. Znamo napokon da je Ignacije kao propis u Konstitucije zabilježio zahtjev da treba upoznati i uzeti u obzir vrijeme, prilike i napokon osobe o kojima je riječ. Formacija se sastoji u tome proučimo i dobro upoznamo svoje vrijeme i prilike u kojima živimo.

Ignacijanski suradnik postaje onaj tko otkriva i poznaje svoj glavni grijeh. U duhovnim vježbama sv. Ignacije predlaže i opisuje poseban ispit savjesti. Svakodnevno gledam pred Bogom na ono što je moja najveća slabost. Čuvena Generalna kongregacija definirala isusovca kao grešnika koji je pozvan. Formacija znači upoznavanje i liječenje vlastitih slabosti. Bez terapeutskog pristupa ostajemo nerealni vizionari. Otkriti da sam slab čovjek i spremno njegovati glinenu posudu u kojoj nosim veliko blago bitan je dio formacije. Tko gazi samog sebe, zasigurno će i druge gaziti.

U formaciji se razlikuju teološka tumačenja od zakonosti osjećajnog rasta i sazrijevanja koje je kadšto zapriječeno vlastitim mukama, dvostrukim motivacijama i pretrpljenim nepravednim postupcima. Vjera i psihologija nisu jedno te isto. Treba izbjeći reduciranje bogatog spleta emocionalnih zbivanja na jednostavne teološke poučke koji imaju drugi predmet i sadržaj. Zato je nužno posegnuti za zdravom literaturom o čovjekovu duševnom razvoju. Zbrke i zabune između ova dva područja treba se čuvati, a ono osobito lako nastaje jer su i vjerske istine i emocije doslovce nevidljive.

Velik zadatak formacije jest nadvladati opasnost skraćivanja i pojednostavljivanja. Kao Mojsije koji doživljava zvanje i ignacijanski suradnik preuzima dužnost da upozna tko je on sam, tko je Bog koji ga šalje i koja je to zajednica kojoj je poslan. Kao prorok Jona koji je nakon bijega i molitve konačno zašutio pred Bogom koji mu je otkrio svoje pravo lice, milosrdno i bogato dobrotom, tako i ignacijanski suradnik treba upoznati i zloću Ninive i svoju vlastitu zloću koja želi tuđe uništenje. Ilija će dvaput pred Bogom isticati svoju revnost, ali će na osjetan način doživjeti Božju blagost. Jeremija govori dijete sam, a njegova knjiga pripada u najopsežnije i najzahtijevnije u Bibliji. Cijeli je spektar ljudskog iskustva sažet u Svetom pismu i izvrsna je škola suradništva koje se ne može svesti na pojedine izdvojene krilatice.

U ovom drugom vidiku formacije akcija se sastoji u marljivu proučavanju aktualnosti u crkvi i u svijetu, a kontemplacija će biti strpljiva primjena Pravila za razlikovanje duhova (313–336) i Pravila za odlučivanje odnosno izbor (169–189) iz Duhovnih vježbi.

3. Treći vidik formacije za ignacijansko suradništvo jest zajednica.

Rastemo u otkrivanju Božjeg bića i korigiramo svoju sliku o Bogu koju o sebi nosimo. To pripada na prvi vidik formacije. Znamo, jedan je Bog, a mnoge slike o njemu mogu biti pohranjene u našim čuvstvima. Pa i slike o sucu, knjigovođi, tlačitelju i demonu… Pravu sliku o Bogu izgrađujemo uz Riječ Božju, uz Isusov život i živu Crkvu. Zadatak je međutim neizmjerno veći kad je riječ o bližnjima. Bližnjih je bezbroj. O svakome kroz iskustvo stvaramo sliku. Redovito ljude, već na prvu, smještamo u neke “pretince”. Treći vidik formacije jest stvaranje realne slike o ljudima s kojima surađujem. Za svaku osobu x o kojoj imam sliku y moram pročišćavati i popravljati sliku (tako da ona sve više prikazuje x). Predrasude ustupaju mjesto rasuđivanju. Moje mišljenje postaje moje poznavanje i moja ljubav. Kritika se pretvara u ono što po svom podrijetlu i jest prepoznavanje jakosti i slabosti radi poboljšanja.

Prijatelji u Gospodinu jest naziv koji definira prvu skupinu Ignacijevih suradnika. Omiljena je i predstavlja ovaj treći zadatak u formaciji. Naglasak na drugom dijelu sintagme “u Gospodinu” važan je, počiva na teologiji sv. Pavla i njegovu ustrajnom isticanju daje sve “u Kristu”. Odgovor je na Isusovo obećanje da će on ostati u nama i mi u njemu, i pripada u prvi vidik formacije. Ovdje, u našem trećem dijelu, bitan je onaj prvi dio tj. prijateljstvo. Samim time što netko ulazi u svjetsku ignacijansku obitelj nipošto nije oslobođen zaduženja da traži prijatelje, da stječe povjerenje i njeguje prijateljstvo. Upoznati ljude oko sebe s kojima želiš surađivati jasan je zadatak. Treba otkriti koji su to ljudi na koje se ja mogu osloniti. S kime mogu provesti vrijeme, tko je pouzdan za obavljanje poslova.

Formacija se sastoji u tome da u kontaktima s bližnjim izbjegavam skupljanje gorčine. Za formaciju je potreban jasan način govora. Dalek je od manipuliranja kojim slatkim riječima pokušavam drugome nešto podmetnuti i navući ga na svoje. Dalek je i od bijega u pobožnost pri čemu se zadaci, pogreške i poslovi previđaju, mimoilaze i prepuštaju drugima. Bitna sastavnica formacije, napokon, jest osvrt odnosno evaluacija. Ono što Ignacije propisuje za duhovnu vježbu, ono što je zlatna nit ispita savjesti vrijedi i za praktične pothvate. Onaj je posao ignacijanski koji, mimo vanjske procjene, povrh slave ili pokude, okupi sudionike da iz njega uberu duhovni plod za sebe.

Odgoj za suradništvo sastoji se u preuzimanju obveza. Osposobljavanje za to da se čovjek na nešto obveže, da donese odluku i ostane joj vjeran osnovica je zajedničkog života i rada. Vjernost se traži. Ignacije je znao spojiti karizmu i instituciju. Pretočio je iskustvo duhovnih vježbi u Konstitucije, pravni dokument koji sve do danas jamči izvorno nadahnuće isusovačkog djelovanja. U njih stavlja cjelovit pogled na čovjeka. Sve do smrtnog časa predviđena je pratnja i prisutnost bližnjih. Konstitucije predstavljaju primjenu mistike na pravne propise ili proširenje osobnog iskustva iz duhovnih vježbi na cijelu zajednicu. Ignacijanski suradnik se s jedne strane ispravno formira tako da gleda na cjelinu svoga života. Nisu to samo mladi, ili samo pripadnici neke struke, nego cijeli čovjek koji prolazi kroz razne životne faze. S druge strane formacija znači prihvaćanje pravnih normi i obveza bez kojih nema trajne zajednice.

Ignacije u drugom dijelu svoga puta od avanturista postaje administrativac, upravitelj. Hodočašćenje u Jeruzalem zamijenit će put od sobice do kapelice koje su smještene jedna uz drugu. Formacija igancijanskog suradnika zahtijeva doduše spremnost na zahtijevne pothvate, prihvaćanje novih svjetova, putovanja, ali jednako tako vodi do mudrosti koordiniranja. Velika je snaga Ignacija koji promišlja, piše, šalje. Današnje mogućnosti komunikacije su uznapredovale, pogotovu u brzini. Zajedništvo znači sudjelovanje u zajedničkom pothvatu. Napor u poduzimanju i radost u dovršavanju zbližuju i vežu.

U ovom trećem dijelu formacije akcija je ulazak u zajednicu, a kontemplacija je upoznavanje bližnjih.

U ovom trećem dijelu valja ispitati koliko je potrebno stvarati “nove brendove”. Nije li bolje namjerno izabrati jedno ime koje će odražavati stalnost i buditi povjerenje. Osobito mladi ljudi poistovjete se sa, po mogućnosti zvučnim imenom i rado će se okupiti i u većem broju. Dobro je kad bujaju karizme, ali nije dobra zbrka: križari, mepovci, kongreganisti, zekažeovci, vikendaši, vepedeovci, skacovci… Osnivanje novih institucija troši snage, a ne donosi rezultate.

Što mogu suradnici konkretno poduzeti? Potrebno je ulaganje u zakladu koja će omogućiti i podržavati zajedničke pothvate. Možda je došao čas da sami suradnici organiziraju i brinu se za jedan dom duhovnih vježbi gdje će se oni sami pod vodstvom patara formirati i gdje će omogućiti drugima da se susretnu s tim draguljem ignacijanske karizme.

AMDG, 2.12.2006.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Duh Istine

Za Duhove 2018.
uz Dj 2,1-11; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

Jean II Restout (1692. – 1768.), Duhovi

Poslušajte!

Uz svetkovinu Pedesetnice, uz veličanstveni blagdan Duhova zastajem s osobitim osjećajem vlastitoga siromaštva i poniznosti. Stoga se još više radujem što nam svima smijem od srca čestitati i poželjeti: “Sretan ti rođendan, Crkvo Božja!” Kad novorođeno dijete, nakon devet mjeseci intenzivnoga zajedništva i potpune ovisnosti u majčinoj utrobi, iziđe na svjetlo dana i počne samostalno disati, silan je to događaj. Tako Crkva na Duhove počinje samostalno disanje Duhom Svetim.

Plamen Duha Svetoga

Mila je zadaća na današnji dan ući s mirom, pažljivo, ali svom dušom u onu svetu gornju sobu gdje su učenici bili na okupu. Bili su na istom mjestu, jednodušno postojani u molitvi, s Majkom Marijom (Dj 1,13s). Duhovi su živi dokaz da se molitva isplati, da Bog u svojoj dobroti molitvu preobilno uslišava. Gle, čudesan paradoks: iznenada javlja se šum, huka i buka, snažan fijuk kao od silnoga vjetra, možda neko pištanje i šuštanje, udarac vrata koja naglo zalupiše. Kad eto i vatre, takoreći niotkuda! Nastaje, naravno, strka i pomutnja. Ali to iznenađenje ne budi strah i zebnju koja blokira i koči, nego upravo suprotno! Dolazak Duha budi hrabrost i one koji bijahu zatvoreni u strahu izvodi snažne u svijet. Duh Božji nije tek neki ljudski osjećaj, ugodni trnci koji prolaze tijelom, nego živa snaga Božje ljubavi.

Plameni jezik, oganj s neba donosi svjetlo i toplinu. Izvrsno je to jednom spomenuo svojom kratkom internetskom porukom naš papa Franjo kad je napisao da nas Bog ljubi “ljubavlju koja nadvladava svaku samoću i ostavljenost”. Iz iskustva i iz psihologije znamo kako se težak osjećaj tame i hladnoće u grudima može ugnijezditi. A evo ovdje vatre, poput one o kojoj svjedoče učenici na putu u Emaus da im gori srce u grudima (Lk 24,32)!

Koristan dar Duha

Svatko u svetoj dvorani prima dar Duha, na svakoga silazi po jedan plamen, jezičac silne božanske vatre. S pravom će apostol pisati da se svakome daje dar Duha na opću korist zajednice Božjeg naroda (usp. 1 Kor 12,7). Svaki učenik Kristov prima od Boga svoju karizmu i ono duhovno zvanje koje mu Bog upućuje.

Taj prvi novozavjetni pisac, prvi kršćanski teolog, apostol Pavao upozorava kako se silno razlikuje živi Božji Duh i njegovi plodovi od smrtnoga, raspadljivoga ljudskoga tijela. Duh daje slobodu od vračanja koje, eto, i u 21. stoljeću kruži našim tiskanim i elektroničkim medijima. I gleda koga da proždre. Kristov učenik, kad prima Duha Svetoga, nije više rob kratkovjekoga žara tjelesne žudnje. Požuda, dočim je udovoljena, već grozničavo traži kako postići nov užitak, kratkog je daha i užurbano dahće, a Duh Kristov – duh evanđeoske radosti, kako to ističe papa Franjo – oslobađa od neprekinutog lanca ljudskoga nezadovoljstva. Učenici Isusovi nisu zarobljeni duhom bludnosti koji će svakakve sofisticirane izgovore naći samo da nađe zadovoljenje spolnom nagonu. Duh Sveti je Branitelj, Duh Sveti je Duh istine, a plodovi su mu: dobrota, blagost, uzdržljivost.

Sloboda od ideološke kolonizacije

Kako je divno vidjeti apostola koji ne tek svojim riječima nego poput Gospodinovih proroka u Starom zavjetu svojim životom, cijelim svojim bićem govori jezikom ljubavi i radosti, a ne jezikom nečistoće i neprijateljstva; jezikom mira i vjernosti, a ne kojekakva modernog idolopoklonstva i spletkarenja (usp. Gal 5,19-22). Apostol Pavao jasno piše o različitim plodovima po kojima takoreći odmah možemo razlikovati duhove. U svijetu, koji se zapleo u proučavanje takozvanoga govora mržnje i troši snage na proučavanje ispisanih ili izvikivanih slogana i brisanje riječi na internetu, dok se zlodjela i zločini šire, Duh Istine prijeko je potreban i vrlo poželjan spas.

Je li istina da primjerice neki europski grad ulaže silna sredstva na nadzor riječi i njegovanje dojma, dok kriminal i broj ubojstava bolno raste? Ako je tako, onda su ljudi koji proživješe teror totalitarizma i verbalni delikt pravi svjedoci i žurno upozoravaju da se ne damo zavesti. Oduvijek je svima jasno da su djela mržnje daleko gora od pukih riječi koje lete. Djela su kobni problem koji traži istinsko obraćenje. Duh je presudan i njegovi plodovi.

Velika je utjeha što obično u ovo doba okupljaju obitelji u hodu život. Zov je Duha s ljubavlju braniti život male djece od početka, ne samo zbog jasne logike nego još više stoga što je za svaku ljudsku osobu naš Gospodin život dao i svojom je krvlju otkupio i stoga što on djecu postavlja kao uzor za ulazak u Božje kraljevstvo. Pod vodstvom Duha Božjega i Hrvatska, koliko god mala bila, može biti uzor kontinentu i svijetu da poslušni papi Franji zaustavimo ideološku kolonizaciju, nepotrebnu i opaku? Ona drevna Europa, lijepoga lica, iz iskustva zna kako Duh oslobađa od neplodne bludnosti i vodi k plodnoj ljubavi.

Jezik Duha Svetoga – jezik Crkve

Čudesno razumijevanje nastaje u svetom gradu Jeruzalemu između Isusovih apostola i predstavnika svih naroda svijeta. Nadvladana je zbrka i nerazumljiv govor koji je niknuo uz oholo uzdizanje babilonske kule. Ali još više, pred nama su ljudi koji od sada zbore ono što im Duh daje zboriti. O, kako dobro znamo da za naše međusobno razumijevanje nije dosta samo gramatika i jezična pravila nego je važno u kakvu duhu govorimo, koji nas duh nadahnjuje! Svetkovina Duhova izvrstan je nov poziv da s velikim marom prihvatimo pouku svetoga Ignacija, časnoga učitelja zapadne duhovnosti, o razlikovanju duhova. Pogledajmo koji nas duh nadahnjuje, ne dajmo se zavesti! Isplati se i korisno je slijediti ono nadahnuće koje dolazi od Duha Božjega.

Dolazak Duha Svetoga još je jedan u nizu dokaza Gospodinove dosljednosti i vjernosti. Što je obećao, to on izvršava, pa apostoli još više svoje povjerenje stavljaju u njega. Rekao je da će im od Oca poslati Duha Istine (Iv 15,26), to je i učinio. Sada apostoli mogu nositi istinu koju prije, za pashalnoga slavlja kod Posljednje večere nisu imali snage nositi. Sada znaju i razumiju da je njihov sveti, svemoćni, božanski učitelj koji je bio jači od oluje i vjetra, koji je hodio po vodi, čudesno hranio gladne, vraćao vid slijepima i zdravlje bolesnima, koji je bio jači od zloduha, od grijeha i od ljudske smrti – sada znaju i razumiju da je postao žrtvom naše ljudske izdaje, našega divljega nasilja i nepravednoga ljudskoga suđenja.

Duh Istine

Zahvaljujući Duhu istine učenici Kristovi spoznaju zahtjevnu tajnu križa, ali križa koji je korak na putu do uskrsnoga dara Učiteljeva: “Mir vama” (Iv 20,19.21). Učenici sada mogu nositi istinu o tome da je Petar obećavao ostati uz svoga Učitelja do kraja i da su svi oni tako govorili. A onda su se razbježali. U Duhu Istine oni sada znaju da je “Mir vama” na Uskrs značilo božansko oproštenje i pomirenje za njihove vlastitom izdajom opterećene savjesti.

Možda je ipak najveći dar koji donosi Duh Istine ona još dublja, još ljepša ali i još skrovitija istina. Sada učenici znaju što znači Isusova riječ: “Sve što ima Otac, moje je” (Iv 16,15). Sva silina Očeve dobrote, ljubavi, božanska svemoć i vlast, poznavanje i razumijevanje u svemu pripadaju Sinu. To je središnja tajna kršćanske vjere, to je moć Duha Svetoga.

2. izd. 1. 6. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Pošalji Duha svojega

1. Oče svjetlosti, Stvoritelju vjekova, Bože koji jesi! Povedi naše misli na sveti početak. Privuci nam srca tajni svoje stvaralačke ljubavi i smiri oči naše duše pred Duhom dok je lebdio nad vodama, kao što će sići na Krista kod krštenja. Mi smo kršteni od vode i Duha. Duh je prisutan dok stvaraš svjetove i činiš svoja djela, Duh tvoj zaustavlja progonitelja i ispunja svetim strahom tvoje vjerne. Duh je sveto odijelo za tvoje junake. Pošalji nam Duha koji je tvojega proroka podigao i odnio kamo ga ti šalješ. Ispuni nas Duhom koji od suhih kostiju stvara vojsku živih ljudi.

2. Pošalji nam Duha po kojemu je tvoj Sin, naš Učitelj i Spasitelj, započeo svoj zemaljski život, postao je Bog s nama. Daruj nam Duha, svoju silu, Svevišnji, koji je sišao na Djevicu u skrovitosti nazaretskoga doma da Riječ tijelom postane i u sve dane bude među nama.

Daruj nam snagu koju Krstitelj naviješta: “Doći će onaj koji krsti Duhom Svetim” (Mk 1,8). Daj nam osjetiti snagu toga krštenja. Oče nebeski, pošalji nam Duha u kojemu si potvrdio dostojanstvo svojega Sina kad je sišao na nj u liku golubice. U Duhu on je tvoj Sin ljubljeni, u njemu je tvoja milina.

Daruj nam Duha u kojem ćemo osjetiti vlastitu vrijednost. Probudi u nama samopouzdanje i odvažnost. Daj nam da do kraja shvatimo tko smo i tako ćemo najbolje znati koje je naše poslanje.

3. Pošalji nam Duha koji je vodio tvojega Sina i onda kada je išao u pustinju i kad se izravno imao suočiti s ocem laži i ubojicom ljudi otpočetka. Ispuni nas Duhom u kojem je Isus dobro znao da je Božji Sin te ni sam Sotona svojim podlim izazivanjem: „Ako si Sin Božji…!?“ nije mogao tu svetu vezu s Ocem pokolebati i uzdrmati.

Bože, Oče naš, pošalji nam Duha istine koji će nas uvesti u svu istinu o nama i o svijetu u kojemu živimo. Ispuni nas Duhom koji će probuditi naše sjećanje i dozvati nam u pamet riječi koje nam je Isus, naš Spasitelj i Učitelj, govorio.

4. Pošalji nam Branitelja, koji se odaziva na naš vapaj i pritječe upomoć u našoj ljudskoj nevolji. Ispuni nas svojom svetom Utjehom. Daj nam Duha koji će nas braniti od bolesti i prirodnih nevolja, od gladi i nečistih duhova, od grijeha i smrti, kao što je Isus svoje čuvao.

Daj nam Svetoga Duha kojega je Raspeti tebi, Oče, predao. Pošalji nam Duha koji je sveto tijelo opet ispunio i oživio. Udahni u nas Duha kojeg je Uskrsli Spasitelj svojim dahom dao apostolima da naviještamo tvoja djela, da razumijemo jedni druge, da donosimo tvoje oproštenje. Amen.