Hulda iz Jeruzalema חלדה
2 Kr 22,14-20 i 2 Ljet 34,22-28

Proročica H. jedna je od četiri žene kojoj HB pripisuje taj časni naslov. Pojavljuje se u doba kralja Jošije koji je pak zaštitni znak velike obnove i povratka vjeri otaca. Osim toga njezino prorokovanje vezano je uz pronalaženje Knjige Pouke (Tora, 2 Kr 22,8.11) pri obnovi jeruzalemskog hrama.

Svetopisamski izvještaj o proročici Huldi nalazi se u 2 Kr 22,14–20 (te u paralelnom izvještaju 2 Ljet 34,22–28). Početak odlomka može se pronaći u v14 gdje se izvješćuje kako 5 kraljevih poslanika idu proročici Huldi. Glagol הלך (v14, hrv. "odoše") izravno opisuje izvršenje zapovijedi koju je kralj izrekao u v13 (הלך "idite"). Kraj odlomka, druga polovica v20, koja je ujedno svršetak poglavlja, obilježava suprotan smjer kretanja tj. povratak kralju. Glagol שׁוב pritom je upotrijebljen tranzitivno i u množini. Označava da je skupina od 5 poslanika "vratila" odgovor kralju. Glavni dio odlomka jesu riječi koje Hulda izgovara. Za razliku od opisa (naracije) to je upravni govor koji se proteže od v15 do v20 i obuhvaća preko 7 bibl. redaka.

Cjelovitost i dinamika

Tekst je objedinjen u cjelinu time što se u dijelu koji je upravni govor 4x ponavlja izraz מקום הזה ("ovo mjesto" 2 Kr 22,16s.19s, usp. 2 Ljet 34,24s.27s). Izraz se odnosi na Jeruzalem, naveden imenom ירושׁלם u opisnom dijelu ( 2 Kr 22,14; 2 Ljet 34,22). Ponavljanje već ističe da je to jedna od tema koja stoji u središtu.

Božja poruka koju proročica prenosi očito je negativno obojana i najavljuje Božji sud. Dvaput Bog sama sebe predstavlja kao "onoga koji dovodi zlo" מביא (hebr. particip 2 Kr 22,16.20 hrv. "dovest ću nesereću" v16; "svalit ću nesreću" v20; 2 Ljet 34,22.28).
Nasuprot tome u ovom tekstu stoji čuvena tematska riječ שׁלום koja u posljednjem retku (v20; v28) pripada na dinamku i svrhu teksta. Usred nevolje i unatoč nevolji kralj Jošija dobit će na dar "šalom", neće morati doživjeti slom grada i naroda. I doista će Jošija počivati u miru i prije žalosne propasti Jeruzalema. Umire 609. pr. Kr., a Jeruzalem je razoren 587.

Cjelovitost kratkog teksta o proročici Huldi 2 Kr 22,14–20 zasniva se i na tome što se u upravnom govoru (v15–20a) koji slijedi odmah nakon uvodnog pripovijednog retka (i zauzima daleko najveći dio ovog biblijskog odlomka) 11x u hebr. tekstu pojavljuje riječ u 1. jd. koja se odnosi na Boga. Bog je prisutan kao subjekt. Božje "ja" obilno je nazočno onim što čini, i što osjeća.
Vrhunac govora u 1. licu predstavlja naglašeni oblik u hebr. jeziku gdje uz gramatički određen glagolski izričaj: שׁמעתי (v19 "čuo sam ") stoji i osobna zamjenica koja, slično kao u hrvatskom ističe subjekt. Mogli bismo prevesti: "ja, ja sam slušao", ili: "osobno sam čuo". Tako je jedna od istaknutih poruka teksta upravo Božje slušanje ili uslišanje. Na zadaću proroka pripada ta radosna objava da Bog sluša.
Tolika učestalost (11x 1. jd). jasno pokazuje čiji govor proročica prenosi, tko je u središtu.

4x u tekstu se nalazi osobni nastavak koji označava objekt ili pripadnost u 1. jd.:
2x ני- v17: ostavili su mene, ljutiti mene.
2x י- v17: jarost moja; v19 preda mnom (=mojim licem)

4x ponavlja se zamjenica "ja":
2x kao nastavak הנני v15.20 (hrv. "evo, dovest ću...", "evo, sjedinit ću...")
1x u dugom obliku אנכי v19
1x u kratkom obliku אני v20.

3x glagol stoji u 1 jd:
v19 govorim, slušam דבר, שׁמע
v20 okupljam אסף

Dijelovi

Govor proročice Hulde tri put je odlikovan tzv. glasničkom formulom כה אמר יהוה ("ovako govori Jahve" v15s.18). To je znak raspoznavanja Božje riječi i jamstvo za nju. Jedamput se u završnom dijelu pojavljuje i druga formula, tzv. formula govora Gospodnjeg נאם יהוה (riječ je... v19) koja ima sličnu funkciju samo ne služi kao uvod, nego stoji unutar govora kao "umetak" koji služi kao potvrda.

Osnovna podjela ovog teksta zadana je razlikom između opisnog dijela (naracije, pripovijedanja): v14.20b predstavljaju okvir i upravnog govora koji je središnji i najveći dio teksta: v15–20a.

Upravni govor obilježen je s više razina što je specifično za proročki tekst:
Prva razina jesu riječi koje proročica Hulda u ime Božje upućuje izravno poslanicima koji stoje pred njom:
v15: Recite čovjeku koji vas je poslao k meni...
Poslanicima su upućene i riječi koje se tiču sudbine samoga kralja judejskog i koje obilježavaju drugi dio Božje poruke:
v19: A s obzirom na judejskoga kralja koji vas je poslao pitati Jahvu, ovako ćete reći
Premda za tu drugu rečenicu nije nužno da ih pripišemo Huldi, mogu biti i dio Božjeg govora, ova je razina raspoznatljiva po formulacijama u 2. l. mn. koje se odnosi na poslanike.

Druga je razina citat ili navod. Poznat je to fenomen biblijskog teksta pri kojem Bog svoje "ja" poistovjećuje s govornikom i dopušta mu da bude izravni prenositelj njegovih riječi. Tako iz usta Huldinih poslanici čuju prijeteću najavu (donijet ću zlo v16.20), optužbe (mene su napustili, mene su ljutili v17), i utješne riječi (i ja slušam v19, ja ću te pridružiti v20). Iz srca proročice izviru riječi koje su jednoznačno prepoznatljive kao Božji govor.
U ovom kontekstu to su ujedno riječi koje poslanici imaju prenijeti. To je govor koji će iz njihovih usta kralj čuti (v20).

Na toj drugoj razini upravnog govora opet se razlikuje prvi dio (v16s) koji je obilježen formom: ja-oni, dok se drugi dio 18b–2a ističe po usmjerenosti na "ti" (2 l. jd.) pa se može govori o dijaloškoj formi u užem smislu.
v16s: ja – oni
v18b–20a: ja – ti

Osim toga to je Božji govor u kojem on o sebi govori i u opisnom obliku tj. 3. jd. יהוה (v19) što odgovara dvjema formulama (glasničkoj 15s.18 i Jahvina govora v19) premda je jasno na temelju pet forumulacija da je to govor u 1. jd. ("govorio sam", "preda mnom", "ja", "ja sam te uslišio" v19; "ja te pridružujem", "ja te dovodim" v20).

Jahve na djelu

Poseban način izražavanja zamjenicom i participom obilježava početak i kraj poruke koju poslanici primaju od proročice da je prenesu kralju koji ih šalje. Tri put nalazimo takav izričaj. Dvaput se ponavlja ista misao koja inkluzijom otvara i zaključuje govor: zamjenica + particip: "dovodim zlo (na ovo mjesto)" v16.20a

Međutim 2x u tekstu stoji i pravi "proročki futur" ili futurum instans prepoznatljiv po tvorbi: gle! + zamjenica + particip. Upravo ta istovjetna formulacija na dva mjesta stvara kontrast između nesereće koja dolazi (v15: gle, ja dovodim...) i osobite naklonosti koju Bog čuva za kralja (v20 gle, ja pridružujem...). Glagol אסף (okupiti, združiti, sjediniti, 2x v20) nosi jednu od bitnih teoloških poruka Svetoga pisma, označujući Božju nakanu da okupi svoj narod.

N. Bilić SJ

(c) isključivo za uporabu studentima