Judita

S ovom biblijskom knjigom zalazimo u važno područje za hrvatsku povijest. Otac hrvatske umjetničke književnosti Marko Marulić inspiriran ovom biblijskom knjigom napisao je čuveni spjev „va versih harvackih složen” Juditu (Venecija, 1521). Ne samo književni sadržaj nego i egzistencijala poruka biblijske Judite važni su za potlačeni puk Marulićeva doba pod otomanskom vlašću. Pouzdanje u Boga koji po slabom čovjeku može donijeti spas pred golemom svjetskom silom zlatna je nit biblijskog teksta, a za Marulića je važna i kad piše „Molitvu suprotivu Turkom”.
Biblijska Judita ostaje prisutna kao inspiracija i u najnovijoj hrvatskoj književnosti za istoimeni roman već proslavljenog Mire Gavrana.

Judita pripada u poseben doprinose Septuaginte i zajedno s Tobijom nije ušla ni u HB ni u kanon zapadne Reformacije. Osim toga grčki tekst bitno se razlikuje od latinskoga u Vulgati.
Septuaginti imamo npr. zahvaliti i samo ime Nakodonozor koje je ušlo u latinsku i hrvatsku tradiciju (i glazbenu umjetnost), a u HB glasi Nebukadnecar, odnosno kao Jeremija ispravlja: Nebukadrecar.

Pripovijedni dijelovi teksta u Juditi još se mogu prepoznati kao odraz hebrejskog (odn. aramejskog) stila pisanja, ali govori i molitve, kojima knjiga o Juditi obiluje, posebnost su Septuaginte.

Ako smo već u Knjizi Izlaska prepoznati ime „Egipat” kao šifru i simbol zla, i bez šifre biijaše to „kuća ropstva”, neće nam biti ni ovdje, pri kraju SZ-a teško prepoznati u liku Nabukodonozora simbol. Slično kao Egipat u Izl ili 7 naroda u Pnz tako je i Nabukodonozor svjesno postavljen kao tipski predstavnik. To se može prepoznati po nekoliko naznaka u tekstu:

1. Nabukodonozor dobiva naslov „asirski kralj” (Jdt 1,1; 2,4) u tekstu premda nigdje u Sv. pismu nema te vlasti, nego je kralj Babilona. Ovdje je na taj način pod njegovim imenom obuhvaćena i propast Sjevernog kraljevstva i pad Samarija 721. pr. Kr.
2. Literarno je smješten u Ninivu (1,1.16; 2,21) premda je ona, o čemu i kraj Tobijine knjige svjedoči, pala upravo dolaskom babilonske vlasti.
3. Ratovanje s Medijom (1,1; 16,10) i spominjanje Perzije (1,7; 16,10) također pokazuje kako se pod jednim simboličnim imenom spaja više povijesnih razdobolja i više geografskih veličina. Čini se da je i naziv „Cilicija” (1,7.12; 2,25) tek iz vremena grčke vladavine. Ovaj fenomen koji najviše podsjeća na tehniku knjige Danijelove koja stvara vlastitu „literarnu” kronologiju ne sastoji se u nijekanju povijesnih činjenica, nego u njihovu namjernom novom povezivanju za literarne svrhe („intencionalni anakronizam”).
4. I sukob s Arfaksadom kojeg je i fonetski teško odvojiti od Arpakšada govori u prilog ovom tumačenju. Bajkovite dimenzije njegovih gradnji (Jdt 1,2–4) i činjenica da je Arpakšad prema Post 10,22 ime Asurova brata odaje dojam simboličkog lika. A sukob upravo asirskog kralja tj. Asura (Jdt 16,3) s njime doziva u pamet problematiku bratoubilačkog sukoba zabilježenog već između Kajina i Abela. U istom smjeru smije se tumačiti i namjerno prešućivanje imena „Babilon”.

Za razliku od novovjekih autora biblijska knjiga i svojom strukturom ističe skromnost junakinje Judite koja se pojavljuje tek u drugom dijelu knjige te spis tako još jednom pokazuje da je glavni motvi cijelog djela Božja moć koja zaustavlja razaranje.

Stručnjaci upozoravaju da se u pripovijednom obliku glagola ακουω „čuti” 4,1; 8,1 (hebr. tzv. narativ: „i čuli su”, „i čula je”) može prepoznati početak 2. i 3. dijela knjige. S četvrtim poglavljem stupaju na scenu kao subjekt „sinovi Izraelovi”: oni čuše (4,1). Za razliku od prva tri poglavlja u kojima je sam Nabukodonozor prisutan kao subjekt, u ovom dijelu aktivno će u tekstu djelovati njegov „vrhovni zapovjednik Holoferno”.

Uvodni dio knjige pokazuje Nabukodonozorov osvajački pohod na Arfaksada, kralja Medije i njegov odbijen i izrugan pokušaj da pridobije saveznike.

Novost u biblijskoj literaturi jest ciljano isticanje ljudskih osjećaja i onoga što čovjeka iznutra pokreće.

svibanj 2007.

vidi: Slaba, a snažna

"Ženska ruka" (.pdf), Olimp. Magazin Hrvatskog olimpijskog odbora (ISSN 1331-9523), 31 (rujan 2009), str. 16-17.

N. Bilić

(c) na uporabu slušačima kolegija