U godini svetog Pavla, apostola, koja traje sve do 29. lipnja 2009. s novom pozornošću uzimamo njegove tekstove u ruke. Poznati kristološki himan o trajnom liku Božjem koji je sama sebe oplijenio i bio poslušan do smrti na križu, da bi ga potom Bogu uzvisio iznad svega (Fil 2,6–11), ušao je u redovitu molitvu Crkve.
Taj hvalospjev u Poslanici Filipljanima ima važan uvod. Pavao traži od zajednice da u sebi ima onakav unutarnji život kakav je u Isusu (Fil 2,5). Prema latinskom jeziku uvriježilo se reći sensus Christi. Ispravno bi bilo govoriti o Kristovu osjećaju, raspoloženju ili pak smislu. Još točnije, riječ je o njegovu duhovnu životu koji treba biti naš duhovni život. Riječ je i o mišljenju i o osjećanju. U pitanju je spremnost koja bi se mogla usporediti za zahtjevom što ga veliki učitelj zapadne duhovnosti sv. Ignacije upisuje u načelo i temelj svojih duhovnih vježbi kad traži da prihvaćamo sve na svijetu onoliko, koliko nas vodi k ostvarenju vlastita životnog puta.
Kod onoga što Pavao traži mogli bismo govoriti jednostavno o onom nama tako bliskom i poznatom – o Srcu Kristovu. Pavao se obraća zajednici i traži: neka u vama bude onakvo Srce kakvo je Isusovo.
U svom hvalospjevu Pavao naglašava nekoliko važnih stvari. Ponajprije ističe božanstvo Isusovo. Krist je Bogu jednak. On je Bog – kao što prema Evanđelju sam kaže: „Otac i ja jedno smo“ (Iv 10,30).
Početak Svetog pisma opisuje kako su Adam i Eva stvoreni na sliku Božju. I u njima je svojevrstan Božji lik. Ali oni su nasjeli zavođenju i htjeli su biti kao Bog, htjeli su biti „bogovi“. Isus ide upravo u suprotnom smjeru i ispravlja veliki lom koji je nastao. On se odriče božanskog prijestolja. Pavao opisuje da Isus ostavlja „lik“ Boga i uzima „lik“ sluge Božjega (Fil 2,6s). Postaje sluga Gospodnji poput onoga o kome u četiri pjesme piše Izaija prorok.
Isus je poput prvog velikoga biblijskog sluge Gospodnjega Mojsija koji također uživa najveću Božju blizinu. S njime Bog, prema vlastitu svjedočenju, razgovara licem u lice (Br 12,8). On je izveo narod iz kuće ropstva. On je prvi bio poslušan do smrti. Gospodin mu zapovijeda: „Uspni se na brdo i umri!“ (Pnz 32,50) i Mojsije to čini. Isus će ići bitni korak dalje jer prihvaća sramotnu smrt na križu koja prema starozavjetnom zakonu znači prokletstvo (Pnz 21,23).
Pavao ističe da Isus svojom voljom prihvaća poslanje. On to čini dragovoljno. To je njegovo htijenje i njegova odluka. On je sama sebe oplijenio, lišio se božanske uzvišenosti i dostojanstva, on je sama sebe ponizio.
Plodovi do kojih dolazi čudesni su. Za razliku od graditelja babilonske kule koji se dadoše na silan pothvat kako bi sebi pribavili ime (Post 11,4), Isusu Bog dariva ime. Daje mu ime nad svakim imenom (Fil 2,9).
Kao što se on sam do kraja snizio i spustio, učinio se neznatnim, tako ga Bog uzvisuje iznad svega. Proslava Isusova vrijedi i za božanski prostor – on i u nebu zavrjeđuje klanjanje. Njegova proslava vrijedi i za ljudski prostor – za čovjeka zemljanina, a i za podzemni svijet tj. za prostor pokojnika.
Univerzalna je perspektiva otvorena. Pavao piše: „svaki će jezik priznati“ (Fil 2,11). „Svaki jezik“ znači svi ljudi. Svi ljudi trebaju doći do čudesnog znanja do kojeg je Pavao došao u osobnom susretu s uskrslim Isusom. Ono što je Jahve – vlastito Božje ime – u Starom zavjetu, to je sada Isus. Isus je Gospodin – Kyrios, Adonaj.
uređeno 14.09.2008.
p. Niko Bilić SJ