Od 29. lipnja 2008. do istoga nadnevka 2009. godine, slavi se Godina sv. Pavla, apostola, koji je svoje obraćenje i svoj rad temeljio na prevažnu susretu o kojemu lapidarno tvrdi da je vidio Isusa (Kor 9,1). Isusovo uskrsnuće jedna je od glavnih tema njegovih poslanica. Susrest ćemo je u uvodnim, svečanim pozdravima (Rim 1,4; Gal 1,1) i u zahvali (1 Kor 1,9; 1 Sol 1,10). Nalazimo je kao usputnu misao (Rim 4,24; 7,4) ili kao središte sustavne rasprave (1 Kor 15).
Pavao u Isusovu uskrsnuću vidi ostvarenje Pisama i izvješćuje kako je sam uvršten u niz svjedoka: u usporedbi s ostalim apostolima on je slabašno djetešce, nedonošče (1 Kor 15,4.8). Ali Dobri Pastir pronalazi njega, ranjenu i izgubljenu ovcu. Upravo je zbog toga Pavao, koji Učitelja iz Nazareta nikad nije pratio, postao apostolom. Ovaj izvještaj iz 15. poglavlja Poslanice Korinćanima nadasve je vrijedan jer je najranije svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. Pavao prvi piše o susretu s uskrsnulim Gospodinom kad spominje da se Isus trećeg dana ukazao Petru i potom dvanaestorici (1 Kor 15,5).
Smrt nas potresa, pa uskrsnuće ostaje središnja tajna vjere. Odakle snaga koja Isusa diže iz groba? Govoreći o uskrsnuću, Pavao vrlo često promatra otajstvo Oca nebeskoga. U Bogu Ocu prepoznaje silu koja utjelovljenog Sina diže od mrtvih i postavlja u život. Zajednica kojoj Pavao sama sebe pribraja vjeruje u tog, živog Boga koji je uskrisio Isusa, voditelja i gospodara te zajednice (Rim 4,24). Slava Očeva jest sila koja Isusa diže iz groba (Rim 6,4), ona jedina zaslužuje naše pouzdanje (2 Kor 1,9).
Za Pavla istina je Uskrsa jednostavna: „Bog je uskrisio Krista“ (1 Kor 15,15). Štoviše uskrsnuće je u Pavlovim očima liturgijski čin: Uskrsli je prvina koja se prinosi Ocu (1 Kor 15,20). U uskrsnuću dovršava se prinos s križa. Prema Pavlu Isus nije samo umro za nas, nego je i uskrsnuo za nas (2 Kor 5,15).
Pavlova je nada da će istom silom Božjom biti oživljeni kršćani u kojima prebiva Duh. Pavao nam tako pomaže da protumačimo što znači Duh životvorac kojeg ispovijedamo u Vjerovanju. To je „Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih“ (Rim 8,11). Za Pavla je i uskrsnuće jasna točka Kristove solidarnosti s nama: ne samo da je htio postati čovjekom, nego „Bog koji je uskrisio Gospodina i nas će uskrisiti svojom moći.“ (1 Kor 6,14).
Govoreći o našem uskrsnuću (1 Kor 15,35–42) Pavao se vraća na prve stranice Sv. pisma. Govori o sjemenu iz kojeg nastaje plod, podsjećajući kako od početka bilje nosi svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti (Post 1,12). Gotovo ponavljajući Kristove riječi, upozorava najprije kako Bog svakom sjemenu daje njegov vlastiti lik, i ono, kad umre, donosi rod (usp. Iv 12,24). Potom Apostol usmjerava pogled prema nebesima i prema sjaju sunca, mjeseca i zvijezda koji također imaju središnje mjesto u biblijskom izvještaju o stvaranju. Tom se slikom Pavao služi, slično proroku Danijelu, kad objašnjava uskrsnuće od mrtvih.
Isus, sin Davidov, u uskrsnuću je pokazao da je Sin Božji (Rim 1,4). Za Pavla je Isusov uskrs opreka smrti. Isus je predan zbog naših grijeha, a ustaje na novi život radi toga da nama podari pravednost (Rim 4,25). Isusovo uskrsnuće od mrtvih Pavlu je nepobitna činjenica u kojoj nalazi temelj za propovijedanje i dokaz za osnovanost kršćanske vjere (1 Kor 15).
U Isusu Pavao prepoznaje vječni život: Jednom uzdignut iz groba, on više ne umire, smrt više nema vlasti nad njime (Rim 6,9). Dubinska čovjekova čežnja koja vuče u božanske visine i hrani općeljudsko uvjerenje o zagrobnom životu u Isusu uskrslome dobiva svijetlu sliku i potvrdu.
Život uskrslog Isusa za Pavla je razlog i uzor našeg novog života (Rim 6,4). Kao što se s velikom ljubavi žena i muž vežu jedno uz drugo, tako kršćanin pripada Kristu. Ta veza donosi plodove za Boga (Rim 7,4). Pavao je to na svom tijelu iskusio i djelom posvjedočio. Susrevši Uskrsloga Gospodina sve je dao na to da do kraja upozna silu njegova uskrsnuća. Njegov je život od tada bio trajno nastojanje da sam postigne uskrsnuće od mrtvih (Fil 3,11).
Božja uskrsna snaga nije usmjerena samo na onostranost. Pišući Korinćanima, Apostol spominje kako im je Bog koji uskrisuje mrtve bio pouzdan oslonac kad ih je zadesila velika nevolja (2 Kor 1,8). On ih je oslobodio od smrtne pogibli. Već za zemaljskog života, ne tek u smrti, očituje se božanska sila koja diže i spašava.
U „opterećenosti preko svake mjere“ možemo osim toga prepoznati suvremene duševne tegobe povezane sa stresom i depresijom, koji toliko uzeše maha. Bog koji uskrisuje mrtve prema svjedočenju Druge Poslanice Korinćanima i u tome pomaže. Štoviše, diže čovjekov pogled i omogućuje mu budućnost jer – kako Pavao piše – „opet će nas opet osloboditi“ (2 Kor 1,10).
(uređeno 13.09.08.)
p. Niko Bilić SJ