Sveto pismo kao komunikacija

Razgovor Boga i čovjeka

Sveto pismo možemo promatrati kao tisućljetni Božji govor (razgovor) s čovjekom, ali i čovjekov govor (razgovor) s Bogom.
Posve je ispravno cijelu Bibliju promatrati kao komunikaciju između Boga i čovjeka. Čuvene su uvodne rečenice iz Ivanova evanđelja: „U početku bijaše Riječ...“ (Iv 1,1) Usred Novoga zavjeta Ivan se vraća na prvu stranicu Svetoga pisma, upozorava kako je tamo – doista „u početku“ (Post 1,1) – Božja riječ očitovala svoju dragocjenu stvaralačku moć. Što je u Novom zavjetu izrečeno grčkom imenicom, to Knjiga Postanka već dočarava hebrejskim glagolom ’amar – „reći“. Opetovano čitamo da je Bog rekao i potom da se tako zbilo.

Božji govor čovjeku

Znamo da je i osnovni zakon Božjeg naroda sažet u poznatih Deset riječi – Dekalogu koji mi obično poznajemo kao Deset zapovijedi Božjih. Bog je progovorio čovjeku. Upravo u tome izvorno je značenje teologije nazvane po grčkim riječima Theós – „Bog“ i Logos – „govor, riječ“.

Što su na stranicama Starog zavjeta pojedinačne Božje riječi, to je u Novom zavjetu sveukupni izrijek na najvišoj razini, na razini osobe. To je Riječ kojom se Bog do kraja izrekao, otkrio je sve svoje bogatstvo, ljubav i život. To je Isus Krist koji nas poziva da dođemo k njemu, da učimo od njega, da pijemo iz izvora vode života.
Sveto pismo je odličan primjer komunikacije jer donosi i riječi druge strane. Koliko puta ćemo naći, najčešće u Psalmima, čovjekov govor Bogu – to jest molitvu. Boga hvalimo i divimo mu se, s veseljem i pravim ushitom (usp. Ps 8). Bogu postavljamo teška i najdublja pitanja, i žalimo mu se u prevelikom jadu. Od njega tražimo pomoć pa i onda kada nam se čini da nas je i on sam ostavio (usp. Ps 22).

Čovjekov govor Bogu

U Bibliji se dakako nalaze i molitve vezane uz egzistancijalnu situaciju pojedinih osoba. Abraham, primjerice, ustrajno moli za Sodomu i Gomoru (Post 18), potom izriče zagovornu molitvu za stranog kralja i njegov dvor i ta je molitva uspješna (Post 20). Jakov prvi put govori Bogu „ti“ nakon čudesnoga sna (Post 28,22). Mojsije je zagovornik koji spašava i narod (Izl 32) i pojedince (Br 12). Prorok Izaija i kralj Ezekija zajedno mole i doživljavaju čudesnu Božju pomoć u velikoj pogibli za cio narod (2 Ljet 32,20).

U Novom zavjetu zaustavimo se primjerice na molbi gubavca koji se posve predaje Božjoj volji: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ (Mk 1,40) ili na ustrajnom vapaju majke koja je shrvana, na tlu, nakon što se Isus najprije bio oglušio, a ni intervencija učenika nije donijela ploda. Ona ipak ne odustaje, nego s velikom vjerom koju će Isus priznati i pohvaliti opet progovara: „Pomozi mi!“ (Mt 15,25)

Što Bog govori?

Tematski suvremen ekološki Božji govor upućen je Noi (Post 9) davno prije nego što smo zbog klimatskih katastrofa postali svjesni svoje odgovornosti. Bog sklapa savez i tako potvrđuje vjernost svome obećanju otprije (Post 6,18). To je prvi savez u Bibliji, a svojim opsegom zapanjuje jer ga Bog sklapa s pravednikom Noom i njegovom obitelji (Post 9,9.11s.15 = „vi“), s njihovim potomstvom (v12), sa svim živim stvorovima (v10.12.15.16) i sa samom zemljom (v13). Kozmičke su to dimenzije! Svemir pripada Bogu. Savez je to koji traje. S Božje strane – vječan je (berit 'olam Post 9,16). Duga (9,13.14.16) – vanjski i svima dostupan znak saveza doista je fenomen koji jednako vrijedi i u biblijsko vrijeme, i tijekom povijesti, i danas. Bog pritom sam preuzima obvezu (Post 9,11.15). Kad kod sv. mise čujemo riječi posvete o novom i vječnom savezu onda to znači da Isus savez s Noom potvrđuje, preuzima, ali i neizmjerno nadmašuje i ispunjuje svojom Božanskom osobom.

U Starom je zavjetu također opće poznat Božji poziv Mojsiju u kojem on izravno saznaje velike Božje planove (Izl 3s). Cijelu zajednicu treba izvesti iz ropstva. Silan je to zadatak koji pokazuje kako veliko povjerenje Bog ima u čovjeka.

Iz Novog bih zavjeta ovdje ponajprije htio istaknuti Isusov govor Zakeju koji se je popeo na drvo da ga može vidjeti: „Žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!“ (Lk 19,5). To je akutalan zov nama da se oslobodimo oholosti i da prepoznamo Božju solidarnost s nama. Bog želi imati mjesto u našem domu.

Kako čovjek odgovara?

Ovi konkretni primjeri pokazuju nam kako je u Svetom pismu Bog zainteresiran za čovjekov odgovor. Mojsije smije pred Bogom izreći čak pet svojih prigovora kojima se pokušava „izvući“ od pregoleme zadaće. Najprije razotkriva krizu vlastitoga identiteta i pita: „Tko sam ja?“ (Izl 3,11). Potom će pitati o Božjem autoritetu (Izl 3,13) i napokon o narodu koji ga treba prihvatiti kao Božjeg posrednika (4,1). Sve su to razumljiva i duboka pitanja. Dijalog ide do granice ljutnje, ali Mojsije napokon kreće i bit će poslušan do kraja. Sluga Gospodnji poslušan je do smrti, izvršava i posljednju zapovijed koja mu nalaže da umre (Pnz 32,50).
Prihvaća osnovno Božje obećanje koje definira njegovu osobu: „Ja ću biti s tobom!“ (Izl 3,12) – to je Božji odgovor na Mojsijevo pitanje o sebi samome.

U Novom zavjetu Zakej odgovara iznenađeno, nenamješteno i brzopleto. Kao iskusni carinik očekivao je i proračunao kako će vidjeti Isusa dok prolazi (Lk 19,4). Ali da se Isusove oči na njemu zaustave (v5) – to je neočekivano! Užurbano prima gosta sav radostan (v6). Sprema kućno veselje. Kao odgovor na dar spasenja polovicu svoga bogatstva dat će siromasima (8a). Otkriva da mu je savjest živa: Ako je koga u svojoj službi prevario, vratit će višestruko (8b). Takve, evo, rezultate donosi pravi susret s Isusom. To je odgovor Zakeja, nadcarinika, na Božji govor.

Kao najdojmljiviji odgovor htio bih ipak ovdje podsjetiti na samo jednu jedinu riječ koju prati eksplozija radosti, ljubavi i nevjerojatnog olakšanja. Marija Magdalena u gorkim suzama pred odvaljenim kamenom na praznom grobu tugu tuguje jer ni mrtvorme Spasitelju ne može iskazati počast. Ni razgovor s anđelom, ni razgovor s – kako ona misli – vrtlarom, razumljivo, ne mogu je utješiti. Njezino srce traži mrtvo tijelo koje s poštovanjem naziva „moj Gospodin“ (Iv 20,13). Kad iz usta Uskrslog začuje svoje ime probit će se opna žalosti. Prihvaćanje nove istine, prepoznavanje i priznavanje žive osobe i sva dubina osjećaja prelit će se u kratak i jednostavan odgovor: „Učitelju!“ (Iv 20,16).

Društveni kontekst

Biblijska poruka (govor) ima i svoj općedruštveni odjek budući da je upućena ne samo čovjeku pojedincu, nego i svima drugima, cijeloj zajednici.
Proročica Hulda vrhovnoj je državnoj vlasti svoga doba prenijela izravnu Božju poruku (2 Kr 22). Prorok Jeremija više puta pokušavao je spasiti sudbinu cijeloga naroda. Isus svojim govorom na gori daje program društvenog života koji nudi trajnu perspektivu (Mt 5–7). Na svim stranicama Svetog pisma naći ćemo interes za dobro zajednice.

Sveto pismo nadahnuće je i obveza. Kad uskrsli Isus dolazi među svoje nije to radosni završetak i smiraj, nego velik zadatak: „Kao što je Otac mene poslao, tako ja šaljem vas“ (Iv 20,21).

Dug život u Bibliji

Dugovječnost je u Bibliji ideal koji ulazi u sam ustav Božjeg naroda i podržava obiteljsku strukturu. „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji“ poznata je zapovijed (Izl 20,12; Pnz 5,16. Dug je život slika vječnosti. Sam hebrejski izraz za vječnost 'olam znači „trajanje, kontinuitet“. Čovjek, kao žrtva zla, naići će već u početku na zabranu vječnosti (Post 3,22). Ali granica od 120 godina koju Bog s pogledom na zemaljsku kuglu punu opačine zacrtava ostaje ponajprije pedagoška prijetnja.

Antropološki počeci

Od konkretnih biblijskih likova za Adama imamo podatak da je doživio 930 godina (Post 5,5). Eva mora biti slične dobi. Oni imaju djecu, prihvaćaju novi život usprskos mukama rađanja. Ljudski život od početka je Božji dar. Slično kao „dani“ u izvještaju o stvaranju, tako i godine kod prvih biblijskih likova nemaju fizikalno značenje. Najbolje ih možemo shvatiti uspoređujući ih međusobno.

Henok je važan lik na prvim stranicama Biblije jer prvi naznačuje vječni život. On doživljava doduše samo 365 godina (Post 5,25) što prema 900 ili 800, koje se inače navode, znači da je još mlad. Za njega međutim nema izvještaja da je umro, kao kod svih ostalih, nego u Pismu stoji da ga je Bog uzeo (5,24). „Uzeti“ naznačuje svojevrsno „uznesenje“ kao kod proroka Ilija (2 Kr 2,3.5.9s). Obrazloženje za to pruža izvještaj da je Henok hodio s Bogom (halak hitp. Post 5,22.24, usp. 6,9). To označava njegovu pravednost i integritet kakve ćemo poslije naći kod njegova praunuka Noe. Sam Henok dijete je zrele dobi (njegov otac Jered ima već 162 godine kad dobiva sina, dok kod ostalih roditelja stoji broj godina od 130 naniže).

Metuzalem je prototip biblijskog starca zato što doživljava najveći broj godina: 969 (Post 5,27). Tu možemo još jednom prepoznati simboličku vrijednost tih brojeva. 1000 znači bezbroj ili neizmjerno mnogo, stoga je 969 gotovo bezbroj.

Noa je čuven zato što Bog s njime sklapa sveobuhvatan i trajan savez. Noa predstavlja čovjeka koji je u svojoj trećoj dobi prošao i nadživio temeljitu katastrofu. Kad dolazi opći potop ima 600 godina (Post 7,6). I roditelj je bio postao kao zreo čovjek: Biblija kaže da je imao 500 godina kad je dobio sinove (5,32). Vrijedan je Božji sluga koji sluša i ne prigovara, unatoč godinama obavlja naporan fizički posao gradeći korablju. Prvi je čovjek u Bibliji koji poslije potopa gradi žrtvenik i prvi koji prinosi žrtve paljenice (Post 8,20). Doživio je 950. g (Post 9,29).

Božji narod

S Abrahamom ulazimo već u pravu povijest Božjeg naroda. Prvi je koji dolazi u obećanu zemlju (Post 12,5) i ima naziv Hebrejac (14,13). Na svom hodočašću i burnom životu od početka je sa svojom ženom Sarom. Kreće kad je imao 75 godina (Post 12,4). Kad je već imao 99 prima obrezanje kao znak saveza s Bogom (17,24) i Bog mu obećaje Izaka, njegova pravog sina. Čudesna objava kad Bog pohađa Abrahama u liku triju stranaca ima svoj smisao (Post 18). Bog može dati novi život i novi početak kad su čovjekove sile došle do granice. Oboje su već stari. Abraham ima 100 godina kad dobiva sina Izaka (21,5), a za Saru se izričito veli da je izgubila moć rađanja. Sara ukupno živi 127 godina (23,1), a Abraham 175 (25,7).
Broj godina postaje sve manje simboličan, a sve više realan. Abraham se odaziva Božjem pozivu kad više nije mlad, a ipak mu poslanje koje izvršava daje cijeli jedan dug život: 100 godina.

Kad psalmi govore o 70 godina ili, ako je čovjek jak, 80 godina (Ps 90,10), to su gotovo naše današnje brojke.

U Novom zavjetu roditelji Ivana Krstitelja (Lk 1,18) odgovaraju Abrahamu i Sari jer dobivaju sina u starosti. A najpoznatiji vremešnjaci su zacijelo starac proročica Ana koji dočekuju Isusa u jeruzalemskom hramu. Za Anu se točno spominje kako je, nakon djevojaštva, 7 godina bila u braku i potom je 84 živjela kao udovica (Lk 2,37). Za Šimuna se ne navode godine, ali u susretu s Kristom on prepoznaje smirenje i dovršetak svoga života (Lk 2,29).

Među simbolima dugovječnosti najvažniji je drvo života.

Drvo života u Svetom pismu

Drvo života poznat je simbol iz Biblije. Znak je života koji buja i traje. Drvo života slika je ljudske čežnje za vječnim životom, a povezuje početak, središte i kraj Svetoga pisma. Pojavljuje se u tekstu na istom mjestu gdje je i puno poznatije drvo spoznaje dobra i zla (Post 2,9). Nalazi se usred Božjeg vrta. Žalosni slijed događaja kojim je čovjek narušio svoju temeljnu vezu s Bogom ima tragične posljedice. Prevarenom, uplašenom čovjeku koji se oglušio na Božje upozorenje i tako otkrio svoju golotinju, nezaštićenost i izloženost, zapriječen je put do stabla života (Post 3,22). Sveto pismo opisuje kako je postavljena straža. Kerubini s plamenim mačem zatvaraju pristup (v24). Moramo kazati, u takvu stanju straha, stida, prokletstva i bijega od Boga, dobro je da ljudski život ne traje zauvijek.

Čudesno je kako već pedagogija Starog zavjeta čini dragocjen zaokret. Knjiga izreka ponudit će definiciju koja otkriva što je drvo života. „Blago čovjeku koji je stekao mudrost... životno je drvo onima koji se nje drže“ (Izr 3,13.18). Drvo života jest mudrost – svakome tko se mudrosti drži i koji je zbog toga sretan. Na istom mjestu saznajemo kako je mudrost izvrsni dar koji povezuje čovjeka s Bogom. Sveti tekst zapisuje naime kako je upravo mudrošću Stvoritelj utemeljio nebo i zemlju (3,19), a mudrost, eto, i čovjek može steći (v13) poput primjerice Salomona koji ju je u počecima svoga kraljevanja više cijenio od bogatstva (1 Kr 3,9.11). Mudrost je to koja ne ostaje samo unutar uma, nego blagotvorno djeluje na zdravlje (Izr 3,8), suživot (v4) i imanje (v10.16), a Biblija opisuje i konkretne psihološke učinke: mudrost donosi donosi osjećaj miline (Izr 3,17), sigurnost (v23), oslobađa od straha (v25) i daje miran san (v24)

Posežući takoreći za početkom svetih pisama Knjiga mudrih izreka nudi važan prijelaz za ovaj motiv koji će se u Ivanovu Otkrivenju, na samom kraju Biblije, rascvasti do punine. Najprije ćemo čuti najavu u pismu Crkvi u Efezu: „Dat ću mu da jede s drva života koje je u Božjem raju“ (Otk 2,7). U opisu novog Jeruzalema gledamo opet drvo života (22,2), zapravo cijeli drvored kako raste s ove i s one strane rijeke. Preokret je potpun. Nije više riječ tek o jednom stablu, nego o cijelom nizu stabala i to uz vodu tekućicu koja omogućava trajan život. Pristup je slobodan, nije više zapriječen. Plodovi su na raspolaganju i to u obilju, jer drvo ne rodi tek jednom ili možda dvaput u godini, nego svaki mjesec, što znači stalno. I gle čuda, ne samo plodovi, nego čak i lišće s drva života čovjeku je korisno – ljekovito je. A otvorenost je univerzalna. Drvo života više nije pridržano odabranim pripadnicima svetoga roda, nego je dostupno svjetskim narodima, poganima – svima.

p. Niko Bilić SJ