Uz psalam 23

1. Psalmi u Bibliji. Poput Mojsijevog petoknjižnja i zbirka psalama sastavljena od 150 pjesama koje pripadaju među najvažnije tekstove u HB, ali i u svjetskoj literaturi uopće, dijeli se u pet knjiga: Ps 1–41.42 – 72.73–89.90–106. 107–150.
Redni brojevi psalama u hebrejskom izvorniku razlikuju se od brojanja u LXX i Vulgati gdje se Ps 9 i Ps 10, te Ps 114 i Ps 115 čitaju kao jedan psalam, a 116 i 147 razdvajaju se u po dva psalama. U suvremenom prijevodima koji se ravnaju prema izvorniku bit će u zagradu stavljen broj iz grč. odn. lat. prijevoda.
Psalmi se po književnom obliku obično dijele u tri glavne skupine: 1) hvalospjevi, 2) prošnje i tužaljke, 3) zahvalnice.
Osnovno obilježje poezije u hebr. jeziku jest paralelizam: idući polustih ili idući stih razvija, sličnim ili suprotnom riječima ponavlja i razrađuje misao prethodnoga. Npr.

Ps 91,1a Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,
1b što počivaš u sjeni Svemogućega

U psalmu 23 najprije ćemo uočiti razliku između opisa („on me upravlja“) i molitve („ti si sa mnom“). Kasnije ćemo ustanoviti da je cio psalam govor jedne osobe – nazovimo je „psalmist“ ili „David“ – pa je stoga psalam živo svjedočenje. U prvom dijelu razmatranja zaustavit ćemo se kod tri točke u kontekstu zla i nevolje. Oskudica, tmina i smrt, a tako i strah poznati su u Svetom pismu te se s pravom mogu nazvati „slikama zla“. Drugi dio ovog biblijskog razmatranja posvećen je pozitivnim vidicima koje ćemo nazvati „slike spasenja“. Među njima su slike iz prirode: „zelene poljane“, „tihani vrutci“ i „prave staze“ koje su nam poznate i drage. Vidjet ćemo k tome kakvu ulogu u Bibliji imaju „štap“, „palica“ i „stol“. Važan pogled na Novi zavjet zaključit će naše promišljanje o ovom psalmu.

2. Opis i molitva. „Ti si sa mnom!“ – veli molitelj u sredini psalma 23 (v4, hebr. אתה עמדי). Ovdje, na mjestu gdje riječi nijeme, a slike iščezavaju, Bog može objaviti svoju tajnu bez ograničenja. Opis postaje molitvom. Sve se umiruje pred božanskim „Ti“, kod njegove ljubazne blizine i njegove veličanstvene, neizmjerne prisutnosti. Čovjek koji je iskusio brižljivo vodstvo Božje, zastaje pred osjetnim misterijem njegove veličine. Više to nije govor o Bogu, nije više spomen i svjedočanstvo o tome što Bog za nj čini. „Ti si sa mnom!“ riječ je upućena Bogu. To je molitva koja odaje priznanje, molitva hvale. „Ti si sa mnom!“ ustvrđuje psalmist pred Bogom

3. Dobro i zlo. Pjesništvo je snažno jer se sastoji od slika i emocija, od čežnje i žalosti, od nadanja i čuđenja. Tako je i s psalmima. U našem psalmu 23 ima pozitivnih i negativnih slika koje su sažete u riječima „dobrota“ i „zlo“. Dobrota je ono što psalmista prati zajedno s milošću. „Dobrota i milost pratit će mene“ (טוב v6) – veli on. Zlo je ono čega se ne boji: „Zla se ne bojim“ (רע v4) – kaže.
Oba ova temeljna pojma „dobro“ i „zlo“ uvode se u Bibliju već na prvim stranicama. Kod postanka neba i zemlje sve još bijaše dobro. „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro“ (טוב Post 1,31) – izvješćuje Pismo. Čovjek je, čini se, trebao ostati pošteđen od spoznaje zla. Nakon zmijine prijevare ipak nastaje raspad i rascijep na dobro i zlo u ljudskom svijetu. „Otvorit će vam se oči i spoznavat ćete dobro i zlo“ (רע Post 3,5) – veli zmija. To je naša sudbina sve do danas.

4. Slike zla u psalmu 23. U našem psalmu koji je pozitivan i utješan nalaze se bitne slike zla. Njih ćemo najprije promotriti. I kad psalmist, primjerice, govori „ni u čem ja ne oskudijevam“ (חסר v1) ili „ne bojim se“ (ירא v4), onda već poznaje iskustva oskudice i straha jer ih inače ne bi mogao zanijekati.

a) Oskudica. U njegovu svjedočenju prvo se spominje oskudica, nedostajanje i nestašica koju redovito svi mi dobro poznajemo. „Ni u čem ja ne oskudijevam“ – kaže on. Svetopisamska riječ „oskudijevati“ (חסר v1) podsjeća na Božji narod u pustinji i na veliku glad u doba proroka Ilije.
Zajednica koje je izišla iz Egipta u pustinji zapada u skrajnju oskudicu. U pustinji nema plodna tla, nema vode, nema hrane. Put kroz pustinju stalno ih goni dalje. Putovanje iziskuje svu snagu, zalihe su potrošene. U toj velikoj nevolji Bog im dariva manu. I Sveto pismo izvješćuje kako „ni onome koji bijaše nakupio manje nije nedostajalo“ (חסר Izl 16,18).
U Ilijino doba tri godine suše značile su tri godine bez žetve, bez plodova zemlje, bez hrane. Ilija pronađe udovicu vjernicu koja je spremna na njegovu riječ posljednje što je preostalo, ostatak brašna i ulja, žrtvovati za proroka. Čudesno se proročanstvo ispunja, „u vrču nije nestalo ulja“ (2x חסר 1 Kr 17,14.16). I opet je to ista riječ kao u psalmu 23. Psalmist je poput jednog od onih u pustinji kojemu mane nije nedostajalo, on je poput udovice kojoj nije ponestalo ulja.

b) Tmina i smrt. Središnja i zacijelo najpoznatija negativna slika u psalmu 23 jest „dolina smrti“ kroz koju psalmist ima proći (v4). Ova nam je slika dobro znana iz jutarnje molitve koju Crkva moli svakodnevno. U svom hvalospjevu naviješta Zaharija: „Mlado sunce s visine obasjat će one koji sjede u tmni i sjeni smrtnoj“ (Lk 1,79). Smrtna sjena obilježava dolinu kroz koju psalmist treba proći. Ova slika koja potječe od proroka Izaije poznata nam je i iz Evanđelja. Matej navodi proročke riječi kako bi opisao slavan Isusov nastup u Galileji: „Onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu“ (Mt 4,16; usp. Iz 9,1)
U Knjizi o Jobu pojavljuje se također ova neobična riječ „sjena smrti“ (צלמות). Job, patnički sluga Gospodnji, u svojim promišljanjima izlazi iz okvira usporedbe s mrklim krajem i tamnom dolinom te jasno daje do znanja da je riječ o smrti. Job čezne za još malo veselja prije nego će „na put bez povratka, u zemlju sjene smrtne, u zemlju tmine guste“ (2x צלמות Job 10,21.22). Kada dakle psalmist govori o „dolini smrti“ onda doista ima na pameti i pravu smrt. Pouzdanje koje ga pritom ispunja čudesno je. I u tom teškom iskustvu Bog je s njime, proživljava ga s njime.

c) Strah. Iduća slika koju ćemo promotriti jest slika straha. U onom dijelu psalma u kojem su njegove riječi izravno Bogu upućene molitelj spominje strah i uplašenost: „Ne bojim se“ (v4) veli. Njegova izjava: „Ne bojim se“ potvrđuje da je ono često ponovljeno svetopisamsko ohrabrenje „Ne boj se!“ djelotvorno. Strah ulazi u Bibliju kod Adama kad ga Bog traži. „Čuo sam tvoj korak“ kaže on Bogu „pa se pobojah“ (ירא Post 3,10). Osobit strah ispunja Mojsija koji se susreo s Bogom: „Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.“ (ירא Izl 3,6).
Najjasnije slika straha, trepeta i užasa može se prepoznati u času kad je izraelski narod na putu iz Egipta došao do Crvenoga mora. Pred njima vode silne, put zapriječen! Iznenada opaze kako za njima u potjeri stiže faraonova vojska pa ih obuzme ih velik strah (ירא Izl 14,10), izvješćuje Sveto pismo.

5. Osobno svjedočenje. Pripovijedanje u Bibliji opisuje djela i događaje. Kada pak neka osoba govori kadri smo neposredno zaći u svijet njezinih doživljaja. Svojim upravnim govorom uvodi nas u svoj osobni unutarnji svijet. Tako je i u psalmu koji je govor u prvom licu, pa pruža svjedočanstvo o vlastitom iskustvu osobe koja govori. U većini slučajeva psalmist u psalmu 23 opisuje iskustvo o tome što Bog za njega čini. Tako primjerice čujemo: „on mi daje odmora“, „vodi me“, „krijepi dušu moju“. Kod prolaska dolinom smrti psalmist govori o svom samostalno djelovanju. Inače je Bog onaj koji „vodi“ i „upravlja“, ovdje on sam „prolazi“. Ali upravo ovdje, usred 4. retka govor prelazi iz svjedočenja („proći mi je kroz dolinu smrti“) u molitvu („ti si sa mnom“). Čak i u dolini smrti, Bog je s njime.
Pri kraju psalma govori se u općim pojmovima, a ne konkretnim slikama, kad se spominje „milost“ (v6, חסד). Milost označava upravo ovu povezanost. Svetopisamska riječ „milost“ znači ono što psalmist u molitvi pred Bogom spoznaje: „Ti si sa mnom!“. Izraz „sa mnom“ u Bibliji se ne odnosi tek na slučajnu nazočnost, nego na zajedništvo, udio u istom iskustvu, potporu i pomoć. „Milost“ znači da je Bog povezan s njime i da će zajedno s njime proći dolinom smrti.

6. Slike spasenja u psalmu 23. Među iskustvima o kojima psalmist govori ističemo ponajviše Božje vodstvo. Bog ga „ vodi“ i „upravlja“ kao što dobar pastir vodi stado (usp. v2s). Međutim ono što se u psalmu nalazi na prvom mjestu jest odmor. „On mi daje odmora“ (v2) – svjedoči psalmist najprije. Počinak od napora i obnova snaga – to je prvo.

a) Zelene poljane, tihani vrutci, prave staze. Slike koje čine ovo osobno svjedočanstvo bliske su nam. Isprva ostaju u okvirima usporedbe s pastirom i stavljaju nam pred oči motive iz prirode. „Poljane zelene“ pašnjaci su s obiljem trave gdje ovce mogu ne samo mirovati odmarati se, nego također pronalaze izobilnu hranu. „Tihani vrutci“ odnosno 'voda na odmorištima' znači osvježenje i ugodnu rashladu na suhom i vrućem Istoku. To je pitka voda. „Staze prave“, napokon, vode izravno do odredišta bez zavoja i zaobilazaka, bez stramputica i lutanja. 'Ravni putovi' svjedoče o tome da pastir dobro poznaje kraj.

b) Štap i palica. I u onom dijelu psalma 23. gdje izvještaj i svjedočenje postaju molitva nalazi se još jedna slika koja pripada uz pastira i prirodu: Božji štap i njegova palica pružaju utjehu. Prva riječ koja stoji za „štap“ (שׁבט v4) u Svetom je pismu redovit naziv za žezlo i znak je vlasti. U Jakovljevu blagoslovu čitamo: „od Jude se žezlo kraljevsko udaljiti neće“ (שׁבט Post 49,10) Druga riječ, u hrvatskom prijevodu „palica“ (משׁענת v4) nalazi se primjerice kod velikog Ilijina nasljednika, proroka Elizeja. Naziv je za njegov štap koji daje svome sluzi da njime dodirne i uskrisi jedno dijete (משׁענת 2 Kr 4,29). Ova je „palica“ u Bibliji napokon pomagalo i oslonac koji i danas poznajemo. U Knjizi proroka Zaharije zapisan je radostan nagovještaj da će Jeruzalem opet biti napučen i da će ljudi dugo živjeti: „svatko sa štapom u ruci zbog starosti prevelike“ (משׁענת Zah 8,4) – piše prorok. Štap i palica u našem psalmu znače da molitelj priznaje božansku vlast i da se raduje onoj potpori s kojom može i kao starac računati.

c) Stol. Slike spasenja u drugom dijelu psalma odvlače nam pogled od usporedbe s ovcama i s prirodom i upravljaju ga na ljudski život. „Dom Gospodnji“ (v6) u opisnom kao i „pomazanje“ i „stol“ (v5) u molitvenom dijelu izravne su slike, bez usporedbe.
Stol je u Svetom pismu među inim običan stol u sobi. Kod proroka Elizeja, kojeg smo već susreli, čitamo o uglednoj ženi koja je u njemu prepoznala svetog Božjeg čovjeka. Pred svojim mužem ona izriče dobrotvornu nakanu da urede sobicu za proroka u kojoj će uz krevet, stolicu i svjetiljku, biti i stol (שׁלחן 2 Kr 4,10). Stol međutim u Bibliji označuje ponajprije bogat stol na kraljevskom dvoru. David obećaje sinu svoga prijatelja Jonatana: „Vratit ću ti sva polja tvoga djeda Šaula, a ti ćeš svagda jesti kruh za mojim stolom“ (שׁלחן 2 Sam 9,7). Stol, istom hebrejskom riječju i u našem psalmu spomenut, znači dakle da je prehrana na dugi rok osigurana. U najvažnijem dijelu Staroga zavjeta, u pet knjiga Zakona tj. Pouke (Tora), nailazimo na stol kao važan predmet u opremi hrama. U hramu treba biti i stol prinošenja na kojem stoje i vrčevi za žrtve ljevanice i kruh koji se prikazuje Gospodinu (שׁלחן Br 4,7).
U našem psalmu stol se nalazi u onom važnom dijelu koji nije tek svjedočenje, nego Bogu upućena molitva. Čitajući, smijemo slušati kako se psalmist izravno Gospodinu obraća. A njegova izjava zvuči čudesno. Sam Gospodin pripravlja mu stol. S tom slikom dobivamo izvrstan pogled na Novi zavjet. Isus govori: „Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih“ (Lk 12,37). Psalmist se u psalmu 23 ne raduje samo Božjoj prisutnosti dok prolazi dolinom smrti, nego se raduje i stolu koji pred njim biva prostrt. Nakon sjene smrti tu je čudesan stol. Tako i mi, na putu kojim nas Dobri pastir vodi, dobivamo okrepu za njegovim stolom. On ga za nas prostire.

N. Bilić SJ

20.12.2006.
ispravljeno kao Word htm 18.12.2008.