<\/p>\n\n\n\n
\u00a9 Copyright – Libreria Editrice Vaticana<\/p>\n\n\n\n
prijevod: Hrvatska sekcija Radio Vatikana \u2013 sada Vatican News<\/p>\n\n\n\n
prilagodio: Niko Bili\u0107, Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, 2020. (Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI. 2. 7. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 1. dio)<\/p>\n\n\n\n Zapo\u010dinjemo novi ciklus kateheza koje posve\u0107ujemo velikom apostolu, svetom Pavlu. Njemu je posve\u0107ena ova godina koja je po\u010dela liturgijskom proslavom svetih Petra i Pavla, 29. lipnja 2008., a traje sve do istoga blagdana 2009. godine. Apostol Pavao, izvrstan lik kojega je gotovo nemogu\u0107e opona\u0161ati, ali ipak poticajan, stoji pred nama kao primjer potpunoga posve\u0107enja Gospodinu i njegovoj Crkvi, te velike otvorenosti \u010dovje\u010danstvu i njegovim kulturama. Dobro je stoga da mu damo posebno mjesto, ne samo u na\u0161oj pobo\u017enosti, nego i u nastojanju da shvatimo \u0161to on to ima re\u0107i i nama, kr\u0161\u0107anima dana\u0161njice. Kod ovog na\u0161eg prvog susreta \u017eelimo zastati kako bismo promotrili okru\u017eenje u kojem je on \u017eivio i djelovao. Moglo bi se \u010diniti da bi nas takva tema mogla odvesti daleko od na\u0161eg vremena, budu\u0107i da je rije\u010d o vremenu od prije dvije tisu\u0107e godina. Pa ipak, to stoji samo naizvan i djelomi\u010dno, jer bismo mogli zaklju\u010diti da se, po mnogo \u010demu, dana\u0161nji dru\u0161tveno-kulturalni kontekst ne razlikuje mnogo od tada\u0161njega. Prvotni i temeljni \u010dimbenik o kojem valja voditi ra\u010duna predstavlja odnos izme\u0111u okru\u017eenja u kojem se Pavao ra\u0111a i razvija i globalnog konteksta u koji se potom uklju\u010dio. On dolazi iz vrlo jasno odre\u0111ene i uokvirene kulture, bez sumnje manjinske, a to je kultura izraelskoga naroda i njegove tradicije.<\/p>\n\n\n\n U anti\u010dkom svijetu, navlastito u Rimskom carstvu, kako nas pou\u010davaju stru\u010dnjaci za to podru\u010dje, \u017didovi su vjerojatno predstavljali oko 10% ukupnoga stanovni\u0161tva; ovdje u Rimu njihov je broj sredinom prvog stolje\u0107a bio jo\u0161 manji, te su dostizali najvi\u0161e tri posto stanovni\u0161tva grada. Njihova uvjerenja i njihov stil \u017eivota, kako se doga\u0111a jo\u0161 i danas, bitno su odudarali od okru\u017eenja, \u0161to je moglo dovesti do dvije posljedice: do ismijavanja, koje je moglo izrasti u netolerantnost, ili do divljenja, koje se izra\u017eavalo kroz razne oblike simpatije, poput slu\u010daja “bogobojaznih” i “prozelita.” Kao konkretne primjere toga dvostrukoga odnosa prema njima mo\u017eemo navesti, s jedne strane o\u0161tar sud jednog govornika kakav je bio Ciceron, koji je prezirao njihovu vjeru pa \u010dak i sam grad Jeruzalem (usp. Pro Flacco, 66-69), a s druge strane stav Neronove \u017eene, Popeje, koju Josip Flavije spominje kao “naklonjenu” \u017didovima (usp. \u017didovske starine, 20,195.252; \u017divot 16), a da ne spominjemo da im je ve\u0107 Julije Cezar slu\u017ebeno priznao posebna prava koja su do nas do\u0161la preko ve\u0107 spomenutog \u017eidovskoga povjesni\u010dara (usp. isto 14,200-216). Sigurno je da je broj \u017didova, kao \u0161to je to uostalom slu\u010daj i danas, bio mnogo ve\u0107i izvan izraelske zemlje, to jest u dijaspori, negoli na podru\u010dju koje su drugi nazivali Palestinom. Ne \u010dudi stoga \u0161to je sam Pavao bio predmetom toga dvostrukoga i razli\u010ditog vrednovanja o kojem smo govorili. Jedno je sigurno: posebnost \u017eidovske kulture i religije lako je na\u0161la svoje mjesto unutar tako sveprisutne institucije kao \u0161to je bilo Rimsko carstvo. Te\u017ei i \u010desto ispunjen trpljenjem bit \u0107e polo\u017eaj onih, \u017didova ili pogana, koji \u0107e vjerom prionuti uz osobu Isusa iz Nazareta, u mjeri u kojoj \u0107e se razlikovati kako od \u017eidovstva tako i od vladaju\u0107eg poganstva. U svakom slu\u010daju, dva su \u010dimbenika potpomogla Pavlove napore. Prvi je bila gr\u010dka kultura, ili to\u010dnije re\u010deno helenisti\u010dka, koja je nakon Aleksandra Velikoga postala zajedni\u010dka ba\u0161tina barem isto\u010dnoga Sredozemlja i Bliskog istoka, pa bilo to i putem integriranja mnogih elemenata kultura onih naroda koji su se tradicionalno smatrali barbarskima. Jedan pisac iz toga doba izjavljuje, u tom smislu, da je Aleksandar “u\u010dinio da svi svojom domovinom dr\u017ee \u010ditavu ekumenu… i da se Grk i barbarin vi\u0161e ne razlikuju” (Plutarh, De Alexandri Magni fortuna aut virtute, \u00a7\u00a7 6.8). Drugi \u010dimbenik bilo je politi\u010dko-administrativno ustrojstvo Rimskoga carstva, koje je jam\u010dilo mir i stabilnost od Britanije do ju\u017enoga Egipta, sjedinjuju\u0107i tako podru\u010dje ve\u0107e negoli ikada prije. U tom se prostoru moglo kretati uz dostatnu slobodu i sigurnost, koriste\u0107i se, izme\u0111u ostaloga, prednostima \u0161to ih je pru\u017eala izvanredno razgranata mre\u017ea putova i cesta i nalaze\u0107i u svakom mjestu temeljne kulturne zna\u010dajke koje su, ne nanose\u0107i nimalo \u0161tetu mjesnim vrijednostima, predstavljale zajedni\u010dko tkivo jedinstva doista super parte, tako da i \u017eidovski filozof Filon Aleksandrijski, suvremenik samoga Pavla, hvali cara Augusta jer “je slo\u017eio u skladnu cjelinu sve divlje narode… postaju\u0107i on sam \u010duvarem mira” (Legatio ad Caium, \u00a7\u00a7 146-147).<\/p>\n\n\n\n Svoje tipi\u010dno univerzalisti\u010dko vi\u0111enje sveti Pavao, bar kr\u0161\u0107anski Pavao nakon doga\u0111aja na putu za Damask, duguje zasigurno vjeri u Isusa Krista, jer lik Uskrsloga nadilazi svaku partikularisti\u010dku sku\u010denost. Doista, za ovog apostola “nema vi\u0161e: \u017didov – Grk! Nema vi\u0161e: rob – slobodnjak! Nema vi\u0161e: mu\u0161ko – \u017eensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (Gal 3,28). Ipak, ni povijesno-kulturalna situacija njegova doba i njegova okru\u017eenja morala je izvr\u0161iti utjecaj na njegove odluke i na njegova nastojanja. Netko je opisao Pavla kao “\u010dovjeka triju kultura”, vode\u0107i ra\u010duna o njegovu \u017eidovskom podrijetlu, gr\u010dkom jeziku i njegovoj povlastici rimskoga gra\u0111anina (“civis romanus”), o \u010demu svjedo\u010di i njegovo ime latinskog podrijetla. Posebno valja spomenuti stoi\u010dku filozofiju, koja je dominirala u Pavlovo vrijeme i utjecala, premda u manjoj mjeri, i na kr\u0161\u0107anstvo. U tom smislu, ne mo\u017eemo pre\u0161utjeti neka imena stoi\u010dkih filozofa kao \u0161to su za\u010detnici toga pravca Zenon i Kleant, te oni kronolo\u0161ki bli\u017ei Pavlu poput Seneke, Musonija i Epiteta: u njima se nalaze uzvi\u0161ene vrijednosti \u010dovje\u010dnosti i mudrosti, koje \u0107e prirodno u\u0107i u kr\u0161\u0107anstvo. Kako izvrsno pi\u0161e jedan stru\u010dnjak za to podru\u010dje, “stoi\u010dka je filozofija… navijestila novi ideal koji je \u010dovjeku doista nametao du\u017enosti prema njegovim bli\u017enjima, ali ga je u isto vrijeme i osloba\u0111ala od svih fizi\u010dkih i nacionalnih veza, te je od njega na\u010dinila \u010disto duhovno bi\u0107e” (M. Pohlenz, La Stoa, I, Firenze2<\/sup> 1978., str. 565 sl.).<\/p>\n\n\n\n Dovoljno se sjetiti, primjerice, nauka o svemiru kao jedinstvenom, velikom i skladnom tijelu, i slijedom toga nauka o jednakosti me\u0111u svim ljudima bez dru\u0161tvenih razlika, stavljanja na istu ravan, barem na\u010delno, mu\u0161karca i \u017eene, i kona\u010dno ideala umjerenosti, prave mjere i vlasti nad sobom kako bi izbjeglo svako pretjerivanje. Kad Pavao pi\u0161e Filipljanima: “\u0160to god je istinito, \u0161to god \u010dasno, \u0161to god pravedno, \u0161to god \u010disto, \u0161to god ljubazno, \u0161to god hvalevrijedno; je li \u0161to krepost, je li \u0161to pohvala – to nek vam je na srcu!” (Fil 4,8), ne \u010dini ni\u0161ta drugo doli preuzima sasvim humanisti\u010dku koncepciju vlastitu toj mudrosti. Zaklju\u010dno, u ovom brzom preletu kulturnim ozra\u010djem prvoga stolje\u0107a kr\u0161\u0107anske ere postaje jasno da nije mogu\u0107e ispravno shvatiti svetoga Pavla ako ga se ne smjesti u okru\u017eenje, kako \u017eidovsko tako i pogansko, njegova vremena. Na taj na\u010din njegov lik dobiva svoju povijesnu i idejnu \u0161irinu, otkrivaju\u0107i istovremeno zajedni\u010dke crte ali i posebnosti s obzirom na okru\u017eenje. No to sli\u010dno vrijedi i za kr\u0161\u0107anstvo uop\u0107e, \u010dija je najizvrsnija paradigma apostol Pavao od kojega jo\u0161 uvijek svi mi mo\u017eemo mnogo toga nau\u010diti.<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI. , 27. 8. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 2. dio)<\/p>\n\n\n\n Kratka Pavlova biografija<\/strong><\/p>\n\n\n\n Vra\u0107amo se na\u0161em razmi\u0161ljanju o apostolu Pavlu, kako bi bolje upoznali njegov lik u ovoj godini koja je njemu posve\u0107ena. Nakon \u0161to smo promotrili svijet u kojem je \u017eivio, sada \u0107emo pogledati koje su bile glavne etape njegove biografije. Budu\u0107i da \u0107emo idu\u0107e srijede katehezu posvetiti \u010dudesnom doga\u0111aju koji se zbio na putu za Damask, danas \u0107emo se kratko osvrnuti na njegov \u017eivot u cjelini. Biografske podatke o Pavlovu \u017eivotu, koji nam poma\u017eu ne\u0161to vi\u0161e doznati o njegovu ro\u0111enju i smrti, nalazimo u Poslanici Filemonu, u kojem on sebe naziva “starcem” (Film 9, presb\u00fdtes) te u Djelima apostolski, u kojima ga se u trenutku Stjepanova kamenovanja naziva “mladi\u0107em” (7,58: nean\u00edas). Ta su dva opisa o\u010dito vrlo op\u0107enita ali, prema ra\u010dunanju \u010dovjekove dobi uvrije\u017eenom u anti\u010dkom dobu, “mladim” se nazivalo \u010dovjeka od trideset godina, dok se za \u010dovjeka kada napuni \u0161ezdesetak godina govorilo da je “star”. Datum Pavlova ro\u0111enja, u kona\u010dnici, ovisi velikim dijelom o datiranju Poslanice Filemonu. Nju mnogi znanstvenici smje\u0161taju oko 54. pa bi Pavao dakle bio ro\u0111en pete ili \u0161este godine prije kr\u0161\u0107anske ere. Me\u0111utim, tradicionalno se nastanak te poslanice vezuje uz Pavlovo uzni\u0161tvo u Rimu, dakle uz \u0161ezdesete godine i Pavlova godina koja je u tijeku slijedi to tradicionalno ra\u010dunanje.<\/p>\n\n\n\n Bilo kako bilo, Pavao je ro\u0111en u Tarzu u Ciliciji (usp. Dj 22,3). Grad je bilo upravno sjedi\u0161te te pokrajine i 51. pr. Kr. imao je za prokonzula ni manje ni vi\u0161e ve\u0107 samoga Marka Tulija Cicerona, dok su se deset godina kasnije, 41., upravo u Tarzu prvi put susreli Marko Antonije i Kleopatra. Bio je \u017didov iz dijaspore, govorio je gr\u010dki premda mu ime vu\u010de korijen iz latinskog jezika a prema prizvuku mo\u017ee se zaklju\u010diti da izvorno potje\u010de od hebrejske rije\u010di Saul\/Saulos. Bio je rimski gra\u0111anin (usp. Dj 22,25-28). Pavao je dakle \u017eivio na razme\u0111u triju razli\u010ditih kultura i mo\u017eda je zbog toga bio otvoren za plodonosnu otvorenost \u010ditavom svijetu kao \u0161to \u0107e se to pokazati tijekom njegova \u017eivota. Bavio se i manualnim radom, \u0161to je mo\u017eda nau\u010dio od svoga oca. Izu\u010dio je naime zanat “\u0161atorara” (usp. Dj 18,3: skenopoios), pod \u010dime se vjerojatno misli na izradu prostirki i \u0161atora od obra\u0111ene grube kozje dlake ili lanenih vlakana (usp. Dj 20,33-35), tako da se u nekim starim pisanim svjedo\u010danstvima spominje pridjev tarsikarios koji se pridaje onome koji se bavi tkanjem lana. Oko 12.-13. godine \u017eivota, dobi u kojoj dje\u010dak kod \u017didova postaje bar mitzva (“sin zapovijedi”), Pavao je napustio Tarz i oti\u0161ao u Jeruzalem gdje je odgojen do nogu Rabbija Gamaliela Starijeg, ne\u0107aka velikog Rabbija Hillela, prema najstro\u017eim farizejskim uredbama, stekav\u0161i veliki \u017ear za Mojsijevu Toru (usp. Gal 1,14; Fil 3,5-6; Dj 22,3; 23,6; 26,5).<\/p>\n\n\n\n Upravo na temelju sna\u017enog religijskog pravovjerja, koje je ondje stekao, on u novom pokretu koji se pozivao na Isusa Nazare\u0107anina, vidi veliku pogibao za najpravovjerniji \u017eidovski identitet. To obja\u0161njava \u010dinjenicu za\u0161to je okrutno “progonio Crkvu Bo\u017eju”, kao \u0161to \u0107e tri put priznati u svojim poslanicama (1 Kor 15,9; Gal 1,13; Fil 3,6). Premda nije lako konkretno do\u010darati u \u010demu se sastojao taj progon, u svakom slu\u010daju je o\u010dito da je prema kr\u0161\u0107anima gajio nesno\u0161ljivost. U taj kontekstu valja smjestiti doga\u0111aj iz Damaska, kojem \u0107emo se vratiti u idu\u0107oj katehezi. Sigurno je da se od toga trenutka pa nadalje njegov \u017eivot promijenio i on je postao neumorni navjestitelj evan\u0111elja. I doista, Pavao \u0107e vi\u0161e ostati zabilje\u017een u povijesti po onome \u0161to je u\u010dinio kao kr\u0161\u0107anin, \u0161tovi\u0161e kao apostol, no kao farizej. Njegovo se apostolsko djelovanje dijeli na temelju tri misijska putovanja, kojem se pridodaje \u010detvrto kada je putovao u Rim kao uznik. Sve ih opisuje Luka u Djelima. Ipak, \u0161to se ti\u010de triju misijskih putovanja, prvo treba lu\u010diti od ostala dva.<\/p>\n\n\n\n Za prvo, naime (usp. Dj 13-14), nije bio izravno odgovoran Pavao, ve\u0107 je ono bilo povjereno Cipraninu Barnabi. Oni su zajedno putovali od Antiohije na Orontu, poslani od tamo\u0161nje Crkve (usp. Dj 13,1-3), i, nakon \u0161to su se otisnuli iz seleucijske luke na obale Sirije, pro\u0161li su otok Cipar od Salamina do Pafa; odatle su do\u0161li do ju\u017enih obala Anatolije i posjetili gradove Ataliju, Pergu pamfilijsku, Antiohiju pizidijsku, Ikoniju, Listru i Derbu, odakle su se ponovno vratili na polaznu to\u010dku. Nakon va\u017enog susreta u Jeruzalemu s apostolima i starje\u0161inama te Crkve na kojem je odlu\u010deno da se obra\u0107enim poganima ne nala\u017ee obdr\u017eavanje Mojsijeva zakona (usp. Dj 15,6-30), Pavao se odvojio od Barnabe, izabrao za suputnika Silu i zapo\u010deo svoje drugo misijsko putovanja (usp. Dj 15,36-18,22). Nakon \u0161to je ostavio za sobom Siriju i Ciliciju, ponovno je vidio Listru, uzeo sa sobom Timoteja (sina \u017didovke i pogana) i dao ga obrezati. Zatim je proputovao kroz sredi\u0161nju Anatoliju i doputovao u grad Troadu na sjevernoj obali Egejskog mora. Odatle je otplovio za Makedoniju stupiv\u0161i tako na europsko tlo. Iskrcav\u0161i se u Neapolu, do\u0161ao je u Filipe, zatim u Solun, i, otputovav\u0161i odatle zbog pote\u0161ko\u0107a koje su mu stvorili \u017didovi, po\u0161ao je za Bereju, do\u0161ao u Atenu, gdje je propovijedao najprije na Agori a zatim na Areopagu, a zatim stigao u Korint, gdje se zadr\u017eao godinu i pol dana. Najpouzdaniji kronolo\u0161ki podatak njegove biografije vezan je uz po\u010detak 50.-ih godina, upravo tijekom toga prvog boravka u Korintu i vezano uz njegov nestanak kada je bio optu\u017een pred namjesnikom senatorske pokrajine Ahaje, prokonzulom Galionom (Senekinim bratom), o \u010demu \u010ditamo u Dj 18,12, koji je bio na toj slu\u017ebi izme\u0111u 51. i 53. Po\u0161to je Pavao boravio u Korintu godinu i pol dana (usp. Dj 18,11), mo\u017ee se lako pretpostaviti da se to vremensko razdoblje prote\u017ee od kraja 50.-te do po\u010detka 52. godine. Iz Korinta je, zatim, pro\u0161av\u0161i kroz Kenhreju, isto\u010dnu luku toga grada, po\u0161ao prema Palestini i doputovao u Cezareju, odakle je uza\u0161ao u Jeruzalem da bi se zatim ponovno vratio u Antiohiju na Orontu.<\/p>\n\n\n\n Tre\u0107e misijsko putovanje (usp. Dj 18,23-21,16) zapo\u010delo je kao i prethodna dva u Antiohiji. Odatle se Pavao izravno uputio u Efez, glavni grad provincije Azije, gdje je proboravio dvije godine, vr\u0161e\u0107i slu\u017ebu koja je imala plodan utjecaj u tim krajevima. Iz Efeza je Pavao pisao poslanice Solunjanima i Korin\u0107anima. Me\u0111utim, tamo\u0161nji su trgovci srebrom stanovnike toga grada nahu\u0161kali protiv njega zbog sve manjih prihoda koji su ostvarivali jer je zbog Pavlova navje\u0161taja zanimanje za kult Artemide po\u010deo polako kopniti (hram njoj posve\u0107en u Efezu, l Artemysion, bio je jedan od sedam \u010duda staroga svijeta); zato je morao pobje\u0107i na sjever. Po\u0161to je ponovno pro\u0161ao kroz Makedoniju, ponovno odlazi u Gr\u010dku, vjerojatno u Korint, gdje je ostao tri mjeseca i napisao glasovitu Poslanicu Rimljanima. Odatle se vratio natrag istim putem: pro\u0161ao je kroz Makedoniju, brodom do\u0161ao u Troadu a zatim, tek nakratko se zadr\u017eav\u0161i na otocima Mitileni, Hiju i Samu, stigao u Milet (gdje je odr\u017eao va\u017ean govor starje\u0161inama efe\u0161ke Crkve: usp. Dj 20). Odatle je odjedrio prema Tiru, odakle je stigao u Cezareju da bi zatim ponovno uza\u0161ao u Jeruzalem. Tu je uhi\u0107en zbog nesporazuma: neki su \u017didovi \u017didove gr\u010dkog podrijetla, koje je Pavao bio uveo u dio hrama predvi\u0111en samo za Izraelce, zamijenili s poganima. Bio je po\u0161te\u0111en predvi\u0111ene smrtne kazne intervencijom rimskog tisu\u0107nika koji je bio zadu\u017een za \u010duvanje reda u hramu (usp. Dj 21,27-36); doga\u0111aj se zbio dok je u Judeji carski upravitelj bio Antonio Feliks. Nakon \u0161to je neko vrijeme proboravio u tamnici (\u010dije je trajanje upitno) i budu\u0107i da se Pavao, kao rimski gra\u0111anin, pozvao na cara (tada je rimski car bio Neron), slijede\u0107i upravitelj Porcije Fest ga je poslao u Rim pod vojnom pratnjom.<\/p>\n\n\n\n Na putovanju prema Rimu pro\u0161ao je sredozemne otoke Kretu i Maltu, a zatim gradove Sirakuzu, Regij i Puteuole. Rimski su mu kr\u0161\u0107ani iza\u0161li ususret na Apijevoj cesti (Via Appia) i pratili ga sve do Apijeva trga (70.-ak kilometara ju\u017eno od glavnoga grada) a neki sve do Triju gostionica (40-ak kilometara). U Rimu je susreo izaslanstvo \u017eidovske zajednice, kojem je povjerio da zbog “nade Izraelove” nosi okove (usp. Dj 28,20). No Lukino izvje\u0161\u0107e zavr\u0161ava spominjanjem kako je Pavao u Rimu proveo dvije godine pod blagim nadzorom vojnika, ne spominju\u0107i ni osudu cara (Nerona) a jo\u0161 manje osu\u0111enikovu smrt. Kasnije tradicije govore o njegovu oslobo\u0111enju, \u0161to mu je omogu\u0107ilo da posjeti \u0160panjolsku, te ponovno putovanje na Istok, to\u010dnije na Kretu, u Efez i Nikopoli u Epiru. Prema nekim pretpostavkama bio je ponovno uhi\u0107en i ponovno zato\u010den u Rimu (tijekom tog drugog uzni\u0161tva napisao je, prema istim pretpostavkama, tri takozvane pastoralne poslanice, to jest dvije Timoteju i jednu Titu) i ponovno zavr\u0161io pred sudom, ali mu sud ovaj put nije bio naklonjen. Ipak, niz razloga mnogi prou\u010davatelji Pavla zavr\u0161avaju apostolovu biografiju Lukinim izvje\u0161\u0107em iz Djela.<\/p>\n\n\n\n Njegovu \u0107emo se mu\u010deni\u0161tvu vratiti kasnije u ciklusu ovih na\u0161ih kateheza. Za sada je dovoljno spomenuti kako se sveti Pavao posvetio navije\u0161tanju evan\u0111elja ne \u0161tede\u0107i snage, da je pritom pro\u0161ao \u010ditav niz te\u0161kih ku\u0161nji, koje spominje u Drugoj poslanici Korin\u0107anima (usp. 11,21-28). Uostalom, on sam pi\u0161e: “Sve \u010dinim poradi evan\u0111elja” (1 Kor 9,23) vr\u0161e\u0107i s krajnjom velikodu\u0161no\u0161\u0107u ono \u0161to on naziva “brigom za sve Crkve” (2 Kor 11,28). To je Pavao koji stoji pred na\u0161im o\u010dima, trajni poticaj za crkvenu zauzetost svih nas.<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI., u dvorani sv. Pavla VI., 3. 9. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 3. dio)<\/p>\n\n\n\n Kr\u0161\u0107ani smo samo ako susretnemo Krista \u2013 Pavlov do\u017eivljaj na putu Damask<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre, dana\u0161nja \u0107e kateheza biti posve\u0107ena iskustvu \u0161to ga je sveti Pavao imao na putu u Damask, te stoga onome \u0161to se uobi\u010dajeno naziva njegovo obra\u0107enje. Upravo na putu u Damask, negdje oko 30. godine I. stolje\u0107a, a nakon odre\u0111enoga razdoblja u kojemu je progonio Crkvu, dogodio se odlu\u010duju\u0107i trenutak Pavlova \u017eivota. O njemu je napisano mnogo, naravno, s razli\u010ditih stajali\u0161ta. Sigurno je da se tamo dogodila promjena, \u0161tovi\u0161e obrat perspektive. Tada je on, neo\u010dekivano, po\u010deo smatrati “gubitkom” i “otpadom” sve ono \u0161to je prije za njega predstavljalo najvi\u0161i ideal, gotovo razlog njegovoga postojanja (usp. Fil 3,7-8). \u0160to se dogodilo?<\/p>\n\n\n\n S tim u vezi imamo dvije vrste izvora. Prva \u2013 poznatija \u2013 vrsta pripovijesti su iz Lukina pera koji \u010dak tri puta pripovijeda o doga\u0111aju u Djelima apostolskim (usp. 9,1-19; 22,3-21; 26,4-23). Prosje\u010dni je \u010ditatelj mo\u017eda u ku\u0161nji da previ\u0161e zastane na nekim pojedinostima, kao \u0161to su svjetlost s neba, pad na zemlju, glas koji zove, nova okolnost sljepo\u0107e, ozdravljenje kao da mu je pala ljuska s o\u010diju i post. No, sve one upu\u0107uju na sredi\u0161te doga\u0111aja: uskrsli Krist pojavljuje se kao sjajno svjetlo i obra\u0107a se Savlu, mijenja njegovo razmi\u0161ljanje i sam njegov \u017eivot. Sjaj Uskrsloga \u010dini ga slijepim: tako se i izvana dogodilo ono \u0161to je bila njegova nutarnja stvarnost, njegova sljepo\u0107a u odnosu na istinu, svjetlo koje je Krist. Nakon toga njegovo kona\u010dno “da” Kristu u kr\u0161tenju ponovno mu otvara o\u010di, \u010dini da stvarno vidi. U drevnoj se Crkvi kr\u0161tenje nazivalo jo\u0161 i “prosvjetljenje”, jer taj sakrament daje svjetlo, daje stvarno vidjeti. Ono \u0161to se na taj na\u010din izra\u017eava teolo\u0161ki, u Pavlu se ostvarilo i fizi\u010dki: izlije\u010den od svoje unutarnje sljepo\u0107e, dobro vidi. Sveti Pavao je, dakle, bio promijenjen ne nekom mi\u0161lju ve\u0107 jednim doga\u0111ajem, neodoljivom prisutno\u0161\u0107u Uskrsloga, u koju kasnije nikada ne\u0107e mo\u0107i sumnjati jer je o\u010diglednost toga doga\u0111aja, toga susreta bila tako sna\u017ena. On je u temelju izmijenio Pavlov \u017eivot; u tom smislu mo\u017ee se i mora govoriti o obra\u0107enju. Taj susret sredi\u0161te je pripovijedanja svetoga Luke, koji je \u2013 \u0161to je vrlo mogu\u0107e \u2013 koristio pri\u010du koju je stvorila vjerojatno zajednica u Damasku. Na to navodi lokalni kolorit preko spominjanja Ananije i imena \u2013 i puta pa i vlasnika ku\u0107e u kojoj je Pavao obitavao (usp. Dj 9,11).<\/p>\n\n\n\n Drugu vrstu izvora o obra\u0107enju predstavljaju same Poslanice svetoga Pavla. On nikada nije podrobno govorio o tom doga\u0111aju, mislim zbog toga \u0161to je mogao pretpostaviti da su svi znali ono bitno iz te njegove pri\u010de, svi su znali da je od progonitelja promijenjen u gorljivoga Kristova apostola. A to se dogodilo ne nakon vlastitoga razmi\u0161ljanja, nego nakon sna\u017enoga doga\u0111aja, susreta s Uskrslim. Premda ne govori o pojedinostima, vi\u0161e se puta osvr\u0107e na tu preva\u017enu \u010dinjenicu, to jest da je i on svjedok Isusova uskrsnu\u0107a po kojemu je neposredno od samoga Isusa dobio objavu, zajedno s poslanjem apostola. Najjasniji tekst o tome nalazi se u njegovu pripovijedanju o tome \u0161to tvori sredi\u0161te povijesti spasenja: Isusova smrt i uskrsnu\u0107e te ukazanja svjedocima (usp. 1 Kor 15). Rije\u010dima vrlo stare tradicije, koju je i on primio od Crkve iz Jeruzalema govori da se Isus \u2013 mrtav, razapet, pokopan, uskrsli \u2013 ukazao nakon uskrsnu\u0107a prvo Kefi, to jest Petru, zatim dvanaestorici, potom se ukazao petstotini bra\u0107e koji su ve\u0107inom jo\u0161 \u017eivjeli, zatim Jakovu, a onda svim apostolima. I toj pripovijesti \u0161to ju je primio iz tradicije dodaje: “Najposlije, kao nedono\u0161\u010detu, ukaza se i meni” (1 Kor 15,8). Na taj na\u010din daje shvatiti da je to temelj njegova apostolata i njegova novog \u017eivota. Ima i drugih tekstova u kojima se pojavljuje ista stvar: “Po (Isusu Kristu) primismo milost i apostolstvo” (usp. Rim 1,5); kao i: “Nisam li vidio Isusa, Gospodina na\u0161ega? (1 Kor 9,1), rije\u010di su kojima aludira na stvar \u0161to je svi znaju. I kona\u010dno, najra\u0161ireniji se tekst nalazi u Gal 1,15-17: “Ali kad se Onomu koji me odvoji ve\u0107 od maj\u010dine utrobe i pozva milo\u0161\u0107u svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navje\u0161\u0107ujem me\u0111u poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uzi\u0111oh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask”. U toj “autoapologiji” odlu\u010dno isti\u010de da je i on tako\u0111er pravi svjedok Uskrsloga, da ima vlastito poslanje \u0161to ga je primio neposredno od Uskrsloga.<\/p>\n\n\n\n Na taj na\u010din mo\u017eemo vidjeti da se dva izvora, Djela apostolska i Poslanice svetoga Pavla, podudaraju i sla\u017eu u temeljnoj to\u010dki: Uskrsli se obratio Pavlu, pozvao ga na apostolat, u\u010dinio ga je pravim apostolom, svjedokom uskrsnu\u0107a s posebnom zada\u0107om da navije\u0161ta evan\u0111elje poganima, gr\u010dko-rimskome svijetu. A Pavao je istodobno nau\u010dio da, unato\u010d neposrednosti svoga odnosa s Uskrslim, mora u\u0107i u zajedni\u0161tvo Crkve, da se mora dati pokrstiti, da mora \u017eivjeti u skladu s drugim apostolima. Samo u tom zajedni\u0161tvu sa svima on \u0107e mo\u0107i biti pravi apostol, kao \u0161to pi\u0161e izri\u010dito u Prvoj poslanici Korin\u0107anima: “Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete” (15,11). Samo je jedan navje\u0161taj Uskrsloga, jer je Krist samo jedan.<\/p>\n\n\n\n Kao \u0161to je vidljivo, u svim ovim odlomcima Pavao nikada ne tuma\u010di taj trenutak kao \u010dinjenicu obra\u0107enja. Za\u0161to? Puno je hipoteza, no za mene motiv je vrlo jasan. Ta promjena njegova \u017eivota, to pretvaranje cijeloga njegovog bi\u0107a, nije bilo plod psiholo\u0161koga procesa, sazrijevanja ili intelektualnoga i moralnoga razvoja, ve\u0107 je do\u0161lo izvana: nije bilo plod njegove misli, ve\u0107 susreta s Isusom Kristom. U tome smislu nije bilo jednostavno obra\u0107enje, sazrijevanje njegova “ja”, ve\u0107 je bilo smrt i uskrsnu\u0107e i za njega samoga: umrla je jedna njegova egzistencija, a s Kristom Uskrslim rodila se druga, nova. Ni na jedan drugi na\u010din ne mo\u017ee se objasniti ta Pavlova obnova. Sve psiholo\u0161ke analize ne mogu razjasniti i rije\u0161iti ovaj problem. Samo doga\u0111aj, sna\u017ean susret s Kristom, klju\u010d je za razumijevanje onoga \u0161to se zbilo: smrt i uskrsnu\u0107e, obnova od Onoga koji mu se pokazao i razgovarao s njime. U tom dubljem smislu mo\u017eemo i moramo govoriti o obra\u0107enju. Taj susret je stvarna obnova koja je promijenila sve njegove parametre. Sada mo\u017ee re\u0107i da je ono \u0161to je ranije za njega bilo bitno i osnovno, postalo za njega “otpad”; nije vi\u0161e “dobitak”, ve\u0107 gubitak, jer sada je va\u017ean samo \u017eivot u Kristu.<\/p>\n\n\n\n No, ipak ne trebamo misliti da je Pavao bio toliko zatvoren u jedan slijepi doga\u0111aj. Istina ja zapravo suprotna, jer je Uskrsli Krist svjetlo istine, svjetlo samoga Boga. To je pro\u0161irilo njegovo srce, u\u010dinilo ga otvorenim prema svima. U tom trenutku nije izgubio ono \u0161to je dobro i istinito u njegovu \u017eivotu, u njegovoj ba\u0161tini, ve\u0107 je na novi na\u010din shvatio mudrost, istinu, dubinu zakona i proroka; usvojio ih je na novi na\u010din. Istodobno, njegov se razum otvorio mudrosti pogana; budu\u0107i da je bio otvoren Kristu cijelim srcem postao je sposoban za \u0161iroki dijalog sa svima, postao je sposoban biti svima sve u svemu. Tako je stvarno mogao biti apostol pogana.<\/p>\n\n\n\n Dospjev\u0161i sada i do nas, pitamo se \u0161to to zna\u010di za nas? To zna\u010di da i za nas kr\u0161\u0107anstvo nije neka nova filozofija ili novi moral. Kr\u0161\u0107ani smo samo ako susretnemo Krista. Jama\u010dno, On nam se ne pokazuje na taj neodoljivi na\u010din, u svjetlu, kao \u0161to je u\u010dinio s Pavlom da bi ga u\u010dinio apostolom svih naroda. No, i mi mo\u017eemo susresti Krista u \u010ditanju Svetoga pisma, u molitvi, u liturgijskome \u017eivotu Crkve. Mo\u017eemo dodirnuti Kristovo srce i osjetiti da On dira na\u0161e. Samo u tom osobnom odnosu s Kristom, samo u tom susretu s Uskrslim postajemo doista kr\u0161\u0107ani. I tako se otvara na\u0161 razum, otvara se sva mudrost Kristova i sve bogatstvo istine. Zato molimo Gospodina da nas prosvijetli, da nam u na\u0161em svijetu podari susret sa svojom prisutno\u0161\u0107u: i tako neka nam da \u017eivu vjeru, otvoreno srce, veliku ljubav prema svima sposobnu obnoviti svijet.<\/p>\n\n\n\n (papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 10. 9. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 4. dio)<\/p>\n\n\n\n \u0160to zna\u010di biti apostol prema sv. Pavlu<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre, sveti Pavao u svojim poslanicama samoga sebe mnogo puta izri\u010dito naziva “apostolom” (usp. Rim 1,1; 11,13; 1 Kor 1,1; 9,1; 15,9; 2 Kor 1,1; 12,12; Gal 1,1; itd.). U nekoliko slu\u010dajeva sna\u017eno isti\u010de da nipo\u0161to nije manje vrijedan od nekih takozvanih “nadapostola” (usp. 2 Kor 11,5; 12,11), a u Prvoj poslanici Korin\u0107anima obra\u0107a se kr\u0161\u0107anima te zajednice kako bi istakao: “Ako drugima nisam apostol, vama svakako jesam” (1 Kor 9,2)! Odavde odmah postaje jasno da se Pavlovo poimanje apostolstva ne ograni\u010dava na skupinu dvanaestorice \u0161to ih je Isus izabrao za svoga \u017eivota na ovoj zemlji. Pavao dobro znade razlikovati svoj slu\u010daj od “onih koji bijahu apostoli prije” njega (Gal 1,17): njima priznaje sasvim posebno mjesto u \u017eivotu Crkve. Pa ipak, kao \u0161to je svima poznato, u kr\u0161\u0107anskoj predaji sveti Pavao naziva se \u010dak apostolom u najizvrsnijem smislu te rije\u010di. Sigurno je da u doba po\u010detaka kr\u0161\u0107anstva nitko nije prevalio toliko kilometara kao on, kopnom i morem, s jedinim ciljem propovijedanja Evan\u0111elja.<\/p>\n\n\n\n U svakom slu\u010daju, u njegovu je poimanju apostolstvo nadilazilo ono vezano samo uz skupinu dvanaestorice \u0161to ga je prenio u prvom redu sveti Luka u Djelima apostolskim (usp. Dj 1,2.26; 6,2). Doista, u Prvoj poslanici Korin\u0107anima Pavao ostvaruje jasnu razliku izme\u0111u “dvanaestorice” i “svih apostola” (1 Kor 15,5.7). U tom istom tekstu ponizno sebe naziva “najmanjim me\u0111u apostolima”, uspore\u0111uju\u0107i se \u010dak s nedono\u0161\u010detom, te doslovno ka\u017ee: “Nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Bo\u017eju. Ali, milo\u0161\u0107u Bo\u017ejom jesam \u0161to jesam i njegova milost prema meni ne bija\u0161e zaludna; \u0161tovi\u0161e, trudio sam se vi\u0161e nego svi oni – ali ne ja, nego milost Bo\u017eja sa mnom” (1 Kor 15,9-10). Metafora nedono\u0161\u010deta izri\u010de krajnju skromnost; na\u0107i \u0107e se i u Poslanici Rimljanima svetog Ignacija Antiohijskog: “Najmanji sam od svih, nedono\u0161\u010de sam; no bit \u0107e mi dano da budem ne\u0161to, stignem li do Boga” (9,2). To \u0161to ovaj antiohijski biskup ka\u017ee gledaju\u0107i svoje skoro mu\u010deni\u0161tvo, predvi\u0111aju\u0107i da \u0107e ono preobraziti njegovu nedostojnost, sveti Pavao ka\u017ee s obzirom na svoju apostolsku zauzetost: u njoj se pokazuje plodnost milosti Bo\u017eje koja mo\u017ee preoblikovati neuspjelog \u010dovjeka u sjajnog apostola. Od progonitelja u utemeljitelja Crkava: to je Bog u\u010dinio od onoga koji je, gledaju\u0107i evan\u0111eosku korist, mogao biti smatran otpatkom!<\/p>\n\n\n\n \u0160to, dakle, prema poimanju svetoga Pavla, od njega i od drugih \u010dini apostole? Mo\u017eemo nabrojiti tri glavne zna\u010dajke. Prva se sastoji u tome da je “vidio Gospodina” (usp. 1 Kor 9,1), to jest da je do\u017eivio susret s njime koji je odredio njegov \u017eivot. Sukladno tome u Poslanici Gala\u0107anima (usp. Gal 1,15-16) re\u0107i \u0107e da je bio pozvan, odabran milo\u0161\u0107u Bo\u017ejom po objavljenju njegova Sina poradi navje\u0161taja radosne vijesti poganima. U kona\u010dnici, Gospodin je taj koji \u010dini apostolstvo, ne vlastito htijenje, pa stoga apostol uvijek mora biti u odnosu s njime. Nije slu\u010dajno \u0161to Pavao ka\u017ee da je “pozvan za apostola” (Rim 1,1), to jest da je apostol “ne od ljudi ni pokojem \u010dovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu” (Gal 1,1). “Vidjeti Gospodina” zna\u010di, dakle, shvatiti da sve polazi od njega.<\/p>\n\n\n\n Druga je zna\u010dajka da je apostol “poslan.” Sam gr\u010dki izraz apostolos<\/em> zna\u010di upravo “poslanik, izaslanik”, to jest zastupnik i nositelj poruke; on dakle mora djelovati kao osoba ovisna o svome po\u0161iljatelju i kao njegov zastupnik. Upravo stoga Pavao samoga sebe opisuje kao “apostola Isusa Krista” (1 Kor 1,1; 2 Kor 1,1), to jest kao njegova izaslanika, potpuno u njegovoj slu\u017ebi, do toga da se naziva “slugom Isusa Krista” (Rim 1,1). Jo\u0161 jednom u prvi plan izranja ideja o tu\u0111oj inicijativi, inicijativi Bo\u017ejoj u Kristu Isusu, o kojoj apostol potpuno ovisi; no naro\u010dito je istaknuta \u010dinjenica da je od Boga primljeno poslanje koje se u njegovo ime vr\u0161i, pri \u010demu svaki osobni interes pada u potpunosti u drugi plan.<\/p>\n\n\n\n Tre\u0107i je zahtjev vr\u0161enje “navje\u0161taja Evan\u0111elja”, a kao posljedica toga i utemeljenje Crkava. Naslov “apostola”, doista, ne mo\u017ee biti po\u010dasni naslov. On konkretno i dramati\u010dno obuzima \u010ditav \u017eivot doti\u010dne osobe. U Prvoj poslanici Korin\u0107anima Pavao uzvikuje: “Nisam li apostol? Nisam li vidio Isusa, Gospodina na\u0161ega? Niste li vi djelo moje u Gospodinu?” (1 Kor 9,1). Sli\u010dno u Drugoj poslanici Korin\u0107anima izjavljuje: “Vi ste pismo na\u0161e… pismo Kristovo kojemu mi poslu\u017eismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga \u017eivoga” (2 Kor 3,2-3). Zapravo, snaga djela objavljuje identitet apostola. A koliko je do djela, Pavao mo\u017ee mnoga pokazati. I dalje u Drugoj poslanici Korin\u0107anima, raspravljaju\u0107i protiv nekih koji su se podmuklo uznosili da su \u010dak nadapostoli, on donosi dojmljiv popis \u010ditavog niza dokaza koji pokazuju njegovo apostolstvo: “Poslu\u017eitelji su Kristovi? Kao mahnit govorim: ja jo\u0161 vi\u0161e! U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – \u010desto… Triput sam bio \u0161iban, jednom kamenovan, triput do\u017eivio brodolom… \u010cesta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od la\u017ene bra\u0107e; u trudu i naporu, \u010desto u nespavanju, u gladi i \u017ee\u0111i, \u010desto u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve” (2 Kor 11,23-28).<\/p>\n\n\n\n Ne \u010dudi nas stoga \u0161to Zlatousti govori o Pavlu koji je “dijamantna du\u0161a” (Panegirici, 1,8), te nastavlja govore\u0107i: “Na isti na\u010din kao \u0161to se plan, prianjaju\u0107i uz razli\u010dite tvari, jo\u0161 vi\u0161e ja\u010da…, tako je i rije\u010d Pavlova pridobivala za svoju stvar sve one s koji ma je dolazila u dodir, a oni koji su mu se suprotstavljali, zarobljeni vlastitim govorima, postajali su hrana toga duhovnoga plamena” (ibid., 7,11). To obja\u0161njava za\u0161to Pavao opisuje apostole kao “suradnike Bo\u017eje” (1 Kor 3,9; 2 Kor 6,1), jer milost Bo\u017eja djeluje s njima. Tipi\u010dan \u010dimbenik pravoga apostola, \u0161to ga dobro nagla\u0161ava sveti Pavao, jest svojevrsno poistovje\u0107ivanje izme\u0111u Evan\u0111elja i evangelizatora, jer su oboje dionici iste sudbine. Nitko kao Pavao, doista, nije pokazao koliko je navje\u0161taj kri\u017ea Kristova “sablazan i ludost” (1 Kor 1,23), na koju mnogi odgovaraju nerazumijevanjem i odbacivanjem. Apostol je dionik te sudbine i Pavao to zna. Korin\u0107anima pi\u0161e, ne bez da\u0161ka ironije: “Bog je, \u010dini mi se, nas apostole prikazao posljednje, kao na smrt osu\u0111ene, jer postali smo prizor svijetu, i an\u0111elima, i ljudima – mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi \u010da\u0161\u0107eni, mi prezreni; sve do ovoga \u010dasa i gladujemo, i \u017ee\u0111amo, i goli smo, i pljuskaju nas, i besku\u0107nici smo, i patimo se rade\u0107i svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogr\u0111ivani tje\u0161imo. Kao sme\u0107e svijeta postasmo, sva\u010diji izmet sve do sada” (1 Kor 4,9-13). Nema nikakva mazohizma u ovim rije\u010dima, nego samo \u017eiva svijest da je potpuno zdru\u017een s navije\u0161tenom rije\u010dju.<\/p>\n\n\n\n Pavao doista dijeli sa stoi\u010dkom filozofijom svoga doba ideju \u010dvrste ustrajnosti u svim te\u0161ko\u0107ama koje bi mogle nai\u0107i; no on nadilazi isklju\u010divo humanisti\u010dko vi\u0111enje, podsje\u0107aju\u0107i na ljubav Bo\u017eju i Kristovu: “Tko \u0107e nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Ma\u010d? Kao \u0161to je pisano: ‘Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje.’ U svemu tome nadmo\u0107no pobje\u0111ujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni \u017eivot, ni an\u0111eli ni vlasti, ni sada\u0161njost ni budu\u0107nost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor ne\u0107e nas mo\u0107i rastaviti od ljubavi Bo\u017eje u Kristu Isusu Gospodinu na\u0161em” (Rim 8,35-39).<\/p>\n\n\n\n Kao \u0161to se vidi, sveti Pavao bio je predan Evan\u0111elju dvadeset i \u010detiri sata dnevno! Svoju je slu\u017ebu vr\u0161io vjerno i radosno, “da po\u0161to-poto neke spasi” (1 Kor 9,22). A s obzirom na Crkve, premda je znao da je s njima bio u o\u010dinskom odnosu (usp. 1 Kor 4,15), ako ne i maj\u010dinskom (usp. Gal 4,19), zauzimao je stav potpunoga slu\u017eenja, lijepo izjavljuju\u0107i: “Mi nismo gospodari va\u0161e vjere, nego suradnici va\u0161e radosti” (2 Kor 1,24). Gospodin neka nam svima pomogne da rastemo iz ovakva primjera: to nam je toliko potrebno!<\/p>\n\n\n\n (papa Benedikt XVI na Trgu sv. Petra, 24. 9. 2008. \u2013 Sveti Pavao, 5. dio)<\/p>\n\n\n\n Pavao kao svjedok susreta s Uskrslim u \u017eivotu Crkve \u2013 Pavlov odnos prema Apostolima<\/strong><\/p>\n\n\n\n Odnosi izme\u0111u sv. Pavla i apostola koji su prije njega po\u010deli slijediti Isusa uvijek su bili obilje\u017eeni dubokim po\u0161tovanjem i onom iskreno\u0161\u0107u koja je kod Pavla proizlazila iz obrane istine Evan\u0111elja. Premda je on zapravo bio suvremenik Isusa iz Nazareta, nije nikada imao priliku susresti ga u tijeku njegova javnog \u017eivota. Zbog toga, nakon gromovita doga\u0111aja na putu za Damask, osjetio je potrebu da se posavjetuje s prvim U\u010diteljevim u\u010denicima koje je On izabrao da pronesu Evan\u0111elje sve do kraja svijeta.<\/p>\n\n\n\n U Poslanici Gala\u0107anima Pavao sastavlja va\u017ean izvje\u0161taj o susretima \u0161to ih je imao s nekima od Dvanaestorice: ponajprije s Petrom koji je bio izabran kao Kefas, stijena na kojoj se po\u010dela izgra\u0111ivati Crkva (usp. Gal 1,18), s Jakovom, “bratom Gospodinovim” (usp. Gal 1,19), i s Ivanom (usp. Gal 2,9). Pavao ih se ne ustru\u010dava priznati “stupovima” Crkve. Posebno je znakovit susret s Kefom, koji se odigrao u Jeruzalemu: Pavao je ostao uz njega petnaest dana kako bi se s njime posavjetovao (usp. Gal 1,18), odnosno da bi ne\u0161to saznao o zemaljskom \u017eivotu Uskrsloga koji ga je “\u0161\u010depao” na putu prema Damasku i koji je po\u010deo korjenito mijenjati njegov \u017eivot: od progonitelja Crkve Bo\u017eje postao je evangelizator one vjere u Mesiju raspetoga i Sina Bo\u017ejega, koju je u pro\u0161losti nastojao uni\u0161titi (usp. Gal 1,23).<\/p>\n\n\n\n Koja je znanja o Isusu Kristu Pavao posjedovao kroz tri godine koje su slijedile nakon susreta na putu za Damask? Me\u0111u tolikim prikupljenim vijestima, sam Pavao prenosi nam one koje su postale \u017eivo srce njegova Evan\u0111elja: rije\u010di Isusove na Posljednjoj ve\u010deri (usp. 1 Kor 11,23-25), njegova smrt, ukop u zemaljske dubine, uskrsnu\u0107e tre\u0107ega dana i, nakon Uskrsa, ukazanja Njega uskrsloga Kefi i Dvanaestorici (usp. 1 Kor 15,3-5). Rije\u010di Posljednje ve\u010dere ostavljaju zamjetan odraz na Pavlov odnos s Isusom Kristom, jer s jedne strane potvr\u0111uju da Euharistija rasvjetljava prokletstvo kri\u017ea, pretvaraju\u0107i ga u blagoslov (Gal 3,13-14), a s druge strane tuma\u010de zna\u010denje same smrti i uskrsnu\u0107a Isusova. U svojim poslanicama izraz “za vas” sadr\u017ean u ustanovljenju Euharistije, postaje “za mene” (Gal 2,20), “za Crkvu” (Ef 5,25) i “za sve” (2 Kor 5,14), a ukazuju na pomirbenu \u017ertvu kri\u017ea (usp. Rim 3,25). Iz Euharistije i u njoj Crkva se izgra\u0111uje i prepoznaje kao “Tijelo Kristovo” (1 Kor 12,27) koje se svakoga dana hrani snagom Duha Kristova.<\/p>\n\n\n\n Sam obrazac Predaje sadr\u017ei preno\u0161enje vazmenih doga\u0111aja iz Isusova \u017eivota: “Predadoh vam ponajprije \u0161to i primih: Krist umrije za grijehe na\u0161e po Pismima; bi pokopan i uskri\u0161en tre\u0107i dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim i Dvanaestorici” (1 Kor 15,3-5). I u ovoj predaji \u0161to ju je Pavao primio ponavlja se ono “za na\u0161e grijehe”, \u0161to stavlja naglasak na Isusovo darivanje sebe Ocu, kako bi nas oslobodio grijeha i smrti. Iz toga darivanja samoga sebe Pavao \u0107e izvu\u0107i najdomljivije i najprivla\u010dnije izri\u010daje na\u0161ega odnosa s Kristom: “Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom u\u010dini da mi budemo pravednost Bo\u017eja u njemu” (2 Kor 5,21); “Ta poznate dare\u017eljivost Gospodina Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siroma\u0161an, da se vi njegovim siroma\u0161tvom obogatite” (2 Kor 8,9). Vrijedi prisjetiti se kojim je tuma\u010denjem Martin Luther, tada augustinski monah, popratio ove paradoksalne izri\u010daje: “To je veli\u010danstveno otajstvo bo\u017eanske milosti prema gre\u0161nicima: \u010dudesnom razmjenom, na\u0161i grijesi nisu vi\u0161e na\u0161i, nego Kristovi, a pravednost Kristova nije vi\u0161e Kristova, nego na\u0161a” (Tuma\u010denje Psalama iz 1513.-1515.).<\/p>\n\n\n\n U izvornoj kerigmi, prenesenoj od usta do usta, potrebno je izdvojiti uporabu glagola “uskrsnuo je”, umjesto “bi uskri\u0161en” \u0161to bi bilo logi\u010dnije rabiti, u nastavku nakon “umrije… i bi pokopan”. Taj glagolski oblik odabran je kako bi se istaknulo da Kristovo uskrsnu\u0107e ima utjecaja sve do sada\u0161njeg \u017eivljenja vjernika: mogli bismo ga prevesti izrazom “uskrsnuo je i nastavlja \u017eivjeti” u Euharistiji i u Crkvi. Tako sva Pisma daju svjedo\u010danstvo o smrti i uskrsnu\u0107u Kristovu, jer – kao \u0161to \u0107e napisati Hugo od Sv. Viktora – “\u010ditavo bo\u017eansko Pismo predstavlja jedinstvenu knjigu, a ta jedinstvena knjiga jest Krist, jer sve Pismo govori o Kristu i u Kristu nalazi svoje ispunjenje” (De arca Noe, 2,8).<\/p>\n\n\n\n Sveti Ambrozije Milanski mo\u017ee re\u0107i da “u Pismu \u010ditamo Krista”, jer je prvotna Crkva sva Pisma drevnoga Izraela i\u0161\u010ditavala polaze\u0107i od Krista i vra\u0107aju\u0107i se njemu. Nabrajanje ukazanja Uskrsloga Kefi, zatim Dvanaestorici, pa bra\u0107i kojih je bilo pet stotina i Jakovu, zaklju\u010duje se spominjanjem osobnog ukazanja \u0161to ga je Pavao primio na putu prema Damasku: “Najposlije, kao nedono\u0161\u010detu, ukaza se i meni” (1 Kor 15,8). Budu\u0107i da je progonio Crkvu Bo\u017eju, u ovoj ispovijesti vjere izri\u010de svoju nedostojnost da ga se smatra apostolom na istoj razini s onima koji su mu prethodili: no milost Bo\u017eja u njemu nije bila uzaludna (1 Kor 15,10). Stoga nenadma\u0161iva potvrda bo\u017eanske milosti pridru\u017euje Pavla prvim svjedocima Kristova uskrsnu\u0107a: “Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete” (1 Kor 15,11). Va\u017enost \u0161to ga pridaje \u017eivoj Predaji Crkve, koju prenosi svojim zajednicama, pokazuje koliko je pogre\u0161no vi\u0111enje koje Pavlu pripisuje izmi\u0161ljanje kr\u0161\u0107anstva: prije nego \u0161to je po\u010deo navije\u0161tati Isusa Krista, svojega Gospodina, on ga je susreo na putu prema Damasku i susretao ga je u Crkvi, promatraju\u0107i njegov \u017eivot u Dvanaestorici i u onima koji su ga slijedili na galilejskim putovima.<\/p>\n\n\n\n U katehezama koje slijede imat \u0107emo prilike jo\u0161 dublje istra\u017eiti Pavlove doprinose prvotnoj Crkvi; no poslanje \u0161to ga je primio od Uskrsloga poradi evangeliziranja pogana morali su potvrditi i zajam\u010diti oni koji su Pavlu i Barnabi pru\u017eili desnicu u znak potvrde i prihva\u0107anja (usp. Gal 2,9). Na taj se na\u010din vidi da izri\u010daj “ako smo i poznavali po tijelu Krista” ne zna\u010di da je njegov zemaljski \u017eivot bio neva\u017ean za na\u0161 rast u vjeri, nego da se od trenutka njegova Uskrsnu\u0107a mijenja na\u010din na koji se mi odnosimo prema Njemu. On je istovremeno Sin Bo\u017eji, “potomak Davidov po tijelu, postavljen Sinom Bo\u017ejim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnu\u0107em od mrtvih”, kako \u0107e to napomenuti Pavao na po\u010detku Poslanice Rimljanima (Rim 1,3-4). \u0160to vi\u0161e nastojimo slijediti stope Isusa iz Nazareta galilejskim putovima, u toliko ve\u0107oj mjeri uspijevamo razumjeti da je On preuzeo na\u0161e \u010dovje\u0161tvo, dijele\u0107i ga s nama u svemu osim u grijehu. Na\u0161a vjera ne ra\u0111a se iz nekog mita, niti iz neke ideje, nego iz susreta s Uskrslim u \u017eivotu Crkve.<\/p>\n\n\n\n Srijeda, 1. listopada 2008.<\/em><\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 1. 10. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 6. dio)<\/p>\n\n\n\n Pavao na strani istine Evan\u0111elja<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre, po\u0161tovanje i \u010dast \u0161to ju je Pavao uvijek pokazivao prema Dvanaestorici nije se umanjila kad je jasno branio istinu Evan\u0111elja, koje nije ni\u0161ta drugo doli Isus Krist, Gospodin. Danas \u017eelimo zastati nad dva doga\u0111aja iz kojih je vidljivo po\u0161tovanje i istodobno sloboda kojom se Pavao obra\u0107a Kefi i ostalim apostolima. Rije\u010d je o takozvanom Jeruzalemskom “saboru” i o doga\u0111aju u Antiohiji Sirijskoj, o \u010demu se govori u Poslanici Gala\u0107anima (usp. 2,1-10; 2,11-14).<\/p>\n\n\n\n Svaki crkveni sabor i sinoda “doga\u0111aj su Duha”, a za njegova odr\u017eavanja dolaze na vidjelo potrebe cijeloga naroda Bo\u017ejega. Iskusili su to svi koji su osobno primili taj dar da sudjeluju na II. vatikanskom saboru. Stoga sveti Luka, izvje\u0161\u0107uju\u0107i nas o tom prvom saboru Crkve koji je odr\u017ean u Jeruzalemu, ovako zapo\u010dinje pismo \u0161to su ga apostoli tom prigodom poslali kr\u0161\u0107anskim zajednicama u dijaspori: “Zaklju\u010dismo Duh Sveti i mi…” (Dj 15,28). Duh koji djeluje u Crkvi, za ruku vodi apostole dok polaze novim putovima u ostvarenje njegovih nauma: On je prvotni graditelj u izgradnji Crkve.<\/p>\n\n\n\n Pa ipak, jeruzalemski sastanak odr\u017eavao se u trenutku nemale napetosti unutar zajednica s kr\u0161\u0107anskih po\u010detaka. Valjalo je, naime, odgovoriti na pitanje treba li zahtijevati od pogana koji su pristajali uz Isusa Krista, Gospodina, obrezanje ili ih je dozvoljeno osloboditi od Mojsijeva Zakona, pa onda i od obrezanja. O tom jeruzalemskom skupu izvje\u0161\u0107uje i sveti Pavao u Gal 2,1-10: \u010detrnaest godina nakon susreta s Uskrslim na putu za Damask – u drugoj smo polovici 40-ih godina – Pavao s Barnabom kre\u0107e iz Antiohije Sirijske i uzima kao pratitetlja Tita, svoga vjernoga suradnika koji, premda gr\u010dkoga podrijetla, nije bio prisiljen na obrezanje da bi u\u0161ao u Crkvu.<\/p>\n\n\n\n Nakon \u0161to je Dvanaestorici, ozna\u010denima kao najuglednije osobe, izlo\u017eio svoje evan\u0111elje slobode od Zakona (usp. Gal 2,6), Pavao u Poslanici Gala\u0107anima s malo rije\u010di opisuje tijek sabora: s entuzijazmom napominje da su evan\u0111elje slobode potvrdili Jakov, Kefa i Ivan, “smatrani stupovima”, koji su mu pru\u017eili desnicu zajedni\u0161tva (usp. Gal 2,9). Ako, kao \u0161to smo primijetili, za Luku jeruzalemski sabor predstavlja djelovanje Duha, za Pavla on predstavlja kona\u010dno priznanje slobode koju su prihvatili svi oni koji su u saboru sudjelovali: to je sloboda od obveza koje proistje\u010du iz obrezanja i Zakona; ona sloboda za koju nas je “Krist oslobodio”, da ostanemo slobodni i da ne dozvolimo vi\u0161e da nam bude nametnut jaram ropstva (usp. Gal 5,1). Dva na\u010dina kako Pavao i Luka opisuju sastanak u Jeruzalemu povezana su osloboditeljskim djelovanjem Duha, jer “gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda”, re\u0107i \u0107e Pavao u Drugoj poslanici Korin\u0107anima (usp. 2 Kor 3,17).<\/p>\n\n\n\n Ipak, kr\u0161\u0107anska se sloboda nikad ne poistovje\u0107uje s razuzdano\u0161\u0107u ili samovoljom po kojoj se \u010dini ono \u0161to se \u017eeli; ona se ostvaruje u istinskom slu\u017eenju bra\u0107i, ponajprije u slu\u017eenju onima najpotrebitijima. Stoga se Pavlovo izvje\u0161\u0107e o ovom saboru zaklju\u010duje spominjanjem preporuke \u0161to su mu je dali apostoli: “Samo neka se sje\u0107amo siromaha, \u0161to sam vjerno i \u010dinio” (Gal 2,10). Svaki sabor ra\u0111a se iz Crkve i Crkvi se vra\u0107a: u ovom slu\u010daju vra\u0107a joj se brigom za siromahe, pri \u010demu se, na temelju Pavlovih rije\u010di u njegovim poslanicama, u prvom redu misli na one u jeruzalemskoj Crkvi. U brizi za siromahe, potvr\u0111enoj naro\u010dito u Drugoj poslanici Korin\u0107anima (usp. 2 Kor 8-9) i u zaklju\u010dnom dijelu Poslanice Rimljanima (usp. Rim 15), Pavao pokazuje vjernost odlukama koje su sazrele za jeruzalemske skup\u0161tine.<\/p>\n\n\n\n Mo\u017eda vi\u0161e ne mo\u017eemo za sigurno\u0161\u0107u odrediti zna\u010denje \u0161to su ga Pavao i njegove zajednice pridavali skupljanju za siromahe u Jeruzalemu. Bila je tu rije\u010d o sasvim novoj inicijativi na podru\u010dju religijskih aktivnosti: nije bila obavezna, ve\u0107 slobodna i spontana; u njoj su sudjelovale sve Crkve \u0161to ih je Pavao utemeljio zapadnije od Jeruzalema. Skupljanje je izra\u017eavalo osje\u0107aj duga \u0161to su ga njegove zajednice imale prema Crkvi majci u Palestini, od koje su primile neizreciv dar Evan\u0111elja. Tako je velika vrijednost \u0161to je Pavao pripisuje ovoj gesti dijeljenja, da ga rijetko naziva jednostavno “skupljanje”. Za njega je to prije svega “slu\u017eenje”, “blagoslov”, “ljubav”, “milost”, “liturgija” (2 Kor 9). Na osobiti na\u010din iznena\u0111uje izraz “liturgija”, koji skupljanju novca pridaje i obrednu vrijednost: s jedne strane ona je liturgijska gesta ili “slu\u017eenje” \u0161to ga svaka zajednica prinosi Bogu, a s druge strane to je djelo u\u010dinjeno u korist naroda. Ta dva obzorja prisutna su svakoj liturgiji koja se slavi i \u017eivi u Crkvi, koja se po svojoj naravi protivi podjeli izme\u0111u obreda i \u017eivota, izme\u0111u vjere i djela, izme\u0111u molitve i milosr\u0111a prema bra\u0107i. Tako se jeruzalemski sabor ra\u0111a da bi rije\u0161io pitanje na\u010dinu postupanja prema poganima koji su pristupali vjeri, odlu\u010duju\u0107i se za slobodu od obrezanja i od Zakona, a zaklju\u010duje se kao crkveno i pastoralno mjesto odlu\u010divanja, kad u sredi\u0161te svoga djelovanja stavlja siromahe u Jeruzalemu i u cijeloj Crkvi.<\/p>\n\n\n\n Drugi je doga\u0111aj poznati sukob u Atniohiji, u Siriji, koji govori kakvu nutarnju slobodu imao Pavao. Pitanje je bilo: kako se pona\u0161ati u odnosu na zajedni\u0161tvo stola izme\u0111u vjernika \u017eidovskog podrijetla i onih poganskoga roda? Ispo\u010detka Kefa je dijelio stol s jednima i drugima; no po dolasku nekih kr\u0161\u0107ana povezanih s Jakovom, “bratom Gospodinovim” (Gal 1,19), Petar je po\u010deo izbjegavati zajedni\u010dko blagovanje s poganima, kako ne bi sablaznio one koji su nastavili obdr\u017eavati zakone o \u010disto\u0107i hrane. Njegovu odluku podr\u017eao je i Barnaba. Takvo je pona\u0161anje potaklo o\u0161tru Pavlovu reakciju, koji je do\u0161ao do toga da je Petra i ostale optu\u017eio za licemjerje: “Ako ti, \u017didov, poganski \u017eivi\u0161, a ne \u017eidovski, kako mo\u017ee\u0161 siliti pogane da se po\u017eidove?” (Gal 2,14). Pavao je zapravo u vidu imao stvari razli\u010dite od onih koje su bile na umu Petru i Barnabi. Za njih dvojicu, odvojenost pogana predstavljala je oblik brige za vjernike iz \u017eidovstva, kako ih se ne bi sablaznilo. Za Pavla to je, me\u0111utim, predstavljalo opasnost da se krivo razumije univerzalno spasenje koje je ponu\u0111eno u Kristu kako poganima tako i \u017didovima. Ako se opravdanje ostvaruje samo po vjeri u Krista, bez ikakva djela Zakona, koja je svrha obdr\u017eavanja jo\u0161 i prehrambene \u010disto\u0107e kod zajedni\u0161tva stola? Vjerojatno su Petar i Pavao polazili od razli\u010ditih gledi\u0161ta: prvome je bilo va\u017eno ne izgubiti \u017didove koji su pristali uz Evan\u0111elje, dok je drugome bilo va\u017eno ne umanjiti spasenjsku vrijednost Kristove smrti za sve vjernike.<\/p>\n\n\n\n Za\u010du\u0111uje stoga da se nekoliko godina kasnije (sredinom 50-ih godina), pi\u0161u\u0107i kr\u0161\u0107anima u Rimu, sam Pavao na\u0161ao u sli\u010dnom polo\u017eaju, te je tra\u017eio od jakih da ne jedu ne\u010distu hranu kako ne bi izgubili ili sablaznili slabe: “Dobro je ne jesti mesa i ne piti vina i ne uzimati ni\u0161ta o \u0161to se tvoj brat spoti\u010de” (Rim 14,21). Sukob u Antiohiji pokazao se, dakle, kao pouka kako za Petra tako i za Pavla. Samo iskreni dijalog, otvoren istini Evan\u0111elja, mogao je upraviti hod Crkve: “Kraljevstvo Bo\u017eje nije jelo ili pi\u0107e, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome” (Rim 14,17). Pouka je to koju moramo nau\u010diti i mi: razli\u010ditim karizmama povjerenim Petru i Pavlu, dozvolimo da nas vodi Duh, tra\u017ee\u0107i da \u017eivimo u slobodi koja se daruje slu\u017eenjem bra\u0107i. Temeljna briga mora uvijek ostati da se pona\u0161amo prema istini Evan\u0111elja, kako je to nepokolebljivom hrabro\u0161\u0107u \u010dinio Pavao u svim okolnostima.<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 8. 10. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 9. dio)<\/p>\n\n\n\n Isus Krist kao \u017eivot na\u0161eg \u017eivota<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre, sve \u0161to smo u prethodnim susretima govorili o liku apostola Pavla odnosi se u biti na njegov odnos s uskrslim Isusom. Doista, na putu prema Damasku on nije susreo nikoga drugoga doli proslavljena Krista. No jo\u0161 je ne\u0161to va\u017eno znati da bi se shvatila osobnost svetoga Pavla: rije\u010d je o odnosu \u0161to ga je imao s Isusom iz Nazareta, s takozvanim zemaljskim ili povijesnim Isusom.<\/p>\n\n\n\n U Drugoj poslanici Korin\u0107anima nalazi se jedan zanimljiv tekst koji nas uvodi u to pitanje: “Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako vi\u0161e ne poznajemo” (2 Kor 5,16). Ovdje, kao \u0161to to \u010desto biva kod biblijskih tekstova, izuzetno je va\u017ean prijevod koji mo\u017ee ve\u0107 ponuditi prvo i temeljno tuma\u010denje. Zapravo, prema gr\u010dkom izvorniku, izraz “po tijelu” ne opisuje ime ni osobu Kristovu, nego glagol “poznavati”. To zna\u010di da se odnosi na na\u010din poznavanja sa strane \u010dovjeka. Taj izraz ustvari zna\u010di: “na ljudski na\u010din”, to jest “u na\u0161im ljudskim kategorijama”; nije rije\u010d o “Kristu po tijelu”, o \u010demu se govori u Rim 9,5, budu\u0107i da u navedenom retku (2 Kor 5,16) prilo\u0161ka oznaka “po tijelu” nije povezana s imenom Krist, nego s \u010dinom poznavanja. Pavao dakle neizravno priznaje da je u pro\u0161losti prosu\u0111ivao lik Kristov prema ljudskim kategorijama, koriste\u0107i povr\u0161an pristup.<\/p>\n\n\n\n To se pak doga\u0111alo prije susreta na putu za Damask, kad ga je gledao kao bilo kojeg \u010dovjeka, ako ne i kao varalicu, pa i “prokletog” Izraelca (kako pi\u0161e u Gal 3,13) ili bar kao kamen spoticanja ili posrtanja (usp. 1 Kor 1,24; Rim 9,33). Sada pak, nakon Damaska, vi\u0161e ga tako ne poznaje, to jest ne prosu\u0111uje ga na isti na\u010din kao prije. No time Pavao ne ka\u017ee da je osobno poznavao povijesnoga Isusa! Vrlo vjerojatno nije bio u Galileji u godinama Isusova javnog djelovanja, a, premda se pretpostavlja da je mogao biti u Jeruzalemu u danima Pashe kad je Isus osu\u0111en, ipak u svojim poslanicama ne odaje dojam da je slijedio njegovu osudu ili da je pratio njegov uzlazak na Kalvariu. U biti, Pavao je upoznao Isusa putem prve kr\u0161\u0107anske zajednice, odnosno posredni\u0161tvom Crkve. Crkva je dapa\u010de u tom smislu odigrala dvostruku ulogu: ulogu svjedo\u010denja koje nije bilo tolerirano i prema kojem se Pavao pokazao nepopustljivim, i ulogu preno\u0161enja “dobre vijesti”, \u010diji je Pavao, ve\u0107 kao kr\u0161\u0107anin, postao neumoran promicatelj. Tako se mo\u017ee razlikovati kod Pavla tri oblika govora o zemaljskom Isusu.<\/p>\n\n\n\n Na prvom je mjestu eksplicitan i izravan govor. To se odnosi na vezu izme\u0111u Isusa i praotaca Izraela (usp. Gal 3,16; Rim 9,5), na njegovo davidovsko podrijetlo (usp. Rim 1,3), na postojanje njegove “bra\u0107e” ili rodbine (1 Kor 9,5; Gal 1,19), na odvijanje Posljednje ve\u010dere (usp. 1 Kor 11,23), na njegovu smrt na kri\u017eu (usp. Fil 2,8), ali i na skupinu Dvanaestorice koju je uspostavio (usp. 1 Kor 15,5) te na naro\u010ditu ulogu \u0160imuna-Kefe, to jest Petra (usp. Gal 1,18; 2,11-14). Usto, barem u tri slu\u010daja nalazimo navode Isusovih vlastitih rije\u010di koje se nalaze i u evan\u0111eoskoj predaji. To se odnosi na nerazrje\u0161ivost \u017eenidbe (usp. 1 Kor 7,10 i Mk 10,11-12), na potrebu da onaj koji navje\u0161\u0107uje Evan\u0111elje bude uzdr\u017eavan jer je radnik dostojan svoje pla\u0107e (usp. 1 Kor 9,14 i Lk 10,7), te na rije\u010di izgovorene na Posljednjoj ve\u010deri (usp. 1 Kor 11,24-25 i Lk 22,19-20).<\/p>\n\n\n\n Potom mo\u017eemo u Pavlovim poslanicama naslutiti u nekim re\u010denicama aluzije na predaju posvjedo\u010denu sinopti\u010dkim evan\u0111eljima, pa i kad nema eksplicitnog spominjanja Isusa ili Gospodina. Primjerice, rije\u010di \u0161to ih \u010ditamo u Prvoj poslanici Solunjanima, prema kojoj “Dan Gospodnji dolazi ba\u0161 kao kradljivac u no\u0107i” (2Sol 5,2), ne bi se mogle objasniti samo podsje\u0107anjem na starozavjetna proro\u0161tva, jer se usporedba s no\u0107im lopovom nalazi samo u Mt 24,43 (i paralelno u Lk 12,39). Tako, kad \u010ditamo da “lude svijeta izabra Bog da posrami mudre…” (1 Kor 1,27-28), \u010duje se odjek Isusova nauka o jednostavnima i siroma\u0161nima (usp. Mt 5,3; 11,25; 19,30). I navo\u0111enje Isusove poslu\u0161nosti “do smrti”, o \u010demu se \u010dita u Fil 2,8, neizbje\u017eno podsje\u0107a na potpunu raspolo\u017eivost zemaljskoga Isusa da izvr\u0161i volju svoga Oca (usp. Mk 3,35; Iv 4,34). Usto, u razli\u010ditim preporukama \u0161to ih \u010ditamo u Poslanici Rimaljanima, kao kad Pavao pi\u0161e: “Ljubite jedni druge… Blagoslivljajte one koji vas progone… \u017divite u miru sa svima… Dobrim nadvladaj zlo…”, odjekuju mnoge izreke zemaljskoga Isusa o bratskoj ljubavi \u010dak i prema neprijateljima i o nenasilju, koje se mogu na\u0107i u Govoru na gori (usp. Mt 5-7).<\/p>\n\n\n\n Kona\u010dno, mogu\u0107e je na\u0107i neka va\u017ena tematska suglasja izme\u0111u Pavlove misli i Isusova propovijedanja, pa i ondje gdje se apostol ne poziva izravno na Njega i gdje im se mo\u017eda i na\u010din izra\u017eavanja me\u0111usobno razlikuje. Tipi\u010dan je primjer tema Kraljevstva Bo\u017ejega. Ono je zasigurno u sredi\u0161tu propovijedanja povijesnoga Isusa (usp. Mt 3,2; Mk 1,15; Lk 4,43), dok se kod Pavla mo\u017ee na\u0107i izravno spominjanje Kraljevstva samo rijetko i samo u drugotnom planu, kod moralnih nagovora (usp. Rim 14,17; 1 Kor 4,20; 6,9). Pa ipak, to\u010dno isti stav koji zahtijeva Isus za ulazak u Kraljevstvo Bo\u017eje, tra\u017ei se kod Pavla za opravdanje po vjeri; i jedan i drugi zahtijevaju stav velike poniznosti i raspolo\u017eivosti, oslobo\u0111ene nadutosti, da bi se primila milost Bo\u017eja. Na primjer, prispodoba o farizeju i cariniku (usp. Lk 18,9-14) daje pouku koja se nalazi ista kod Pavla kad on nagla\u0161ava obvezu isklju\u010divanja svake oholosti pred Bogom. I Isusove re\u010denice o carinicima i bludnicama kao spremnijima od farizeja da prime Evan\u0111elje (usp. Mt 21,31; Lk 7,36-50), kao i njegova odluka o dijeljenju stola s njima (usp. Mt 9,10-13; Lk 15,1-2) u punom su suglasju s Pavlovim naukom o milosrdnoj Bo\u017ejoj ljubavi prema gre\u0161nicima (usp. Rim 5,8-10; Ef 2,3-5).<\/p>\n\n\n\n Drugi primjer suglasja nalazi se s obzirom na Isusov osobni identitet. Pavao, jasno, nikad o njemu na govori kao o Sinu \u010dovje\u010djemu i ne naziva ga U\u010diteljem ili Prorokom, kako je to slu\u010daj u evan\u0111eljima; \u010dinjenica je da je za Pavla Isus mnogo vi\u0161e od svega toga: on je Kyrios, “Gospodin” (usp. Fil 2,9-11). I to\u010dno je da aramejski zaziv upu\u0107en Bogu “Abba – O\u010de”, \u0161to ga Isus rabi u svojoj molitvi (usp. Mt 14,36), Pavao stavlja samo na usta kr\u0161tenika (usp. Rim 8,15; Gal 4,6). Ipak, apostol je svjestan da on proizlazi samo od “Duha Sina” (Gal 4,6) pa time izri\u010de duboko poistovije\u0107ivanje s njime. Uostalom, on kuje definiciju Boga kao “Oca Gospodina na\u0161ega Isusa Krista” (Rim 15,6; 2 Kor 1,3; 11,31), upravo da bi izrekao sinovski odnos Isusa s Bogom, koji je jedinstven. S druge strane, samo Pavao govori o na\u0161em posina\u0161tvu u odnosu na Boga rije\u010dima posvojenja (usp. Rim 8,15.23; Gal 4,5), razlikuju\u0107i ga tako od sinovstva Isusova, jer on je Sin u punom smislu rije\u010di (usp. Rim 1,3; itd.).<\/p>\n\n\n\n Mogla bi se spomenuti i spasenjska dimenzija Isusove smrti, \u0161to nalazimo u evan\u0111eoskoj izreci po kojoj “Sin \u010dovje\u010dji nije do\u0161ao da mu slu\u017ee, nego da slu\u017ei i \u017eivot svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,45; Mt 20,28). Jasno je da kod Pavla nalazimo soteriolo\u0161ki jezik kakav ne nalazimo kod Isusa, poput onoga o pomirili\u0161tu (usp. Rim 3,25). No, bez obzira na \u010dinjenicu da je takav na\u010din govora i kod Pavla rijedak, mo\u017eemo primijetiti suglasje koje nadilazi obi\u010dan rje\u010dnik. Isusove su rije\u010di “dati svoj \u017eivot”, sli\u010dne onima prema kojima on “nije do\u0161ao poradi pravednika nego poradi gre\u0161nika” (Mk 2,17), nalaze svoj semanti\u010dki homogen nastavak s Pavlovim naukom o Isusovoj smrti kao otkupu (usp. 1 Kor 6,20), otkupljenju (usp. Rim 3,24), oslobo\u0111enju (usp. Gal 5,1) i pomirenju (usp. Rim 5,10; 2 Kor 5,18-20).<\/p>\n\n\n\n Zaklju\u010dno, sveti Pavao ne misli na Isusa, kako bi to \u010dinio povjesni\u010dar, kao na osobu iz pro\u0161losti. O zemaljskom Isusu on ima na umu mnogo toga, ali to ne pripovijeda. Za njega je zapravo Isus Krist ponajprije \u017eivot na\u0161eg \u017eivota (usp. Gal 2,20; Fil 1,21), ovdje i sada (usp. 2 Kor 6,2). Neka nam ta misao svima bude draga.<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 15. 10. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 8. dio)<\/p>\n\n\n\n Crkva kao tijelo Kristovo i zajednica obiteljskog ozra\u010dja<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre, jedna od temeljnih tema misli svetoga Pavla jest Crkva koja je za njega uostalom bila predmetom najprije iskustva, a tek potom nauka. Zapravo, kad je Pavao stupio na scenu kao kr\u0161\u0107anin i kao apostol, Crkva je ve\u0107 postojala, jer se rodila prije njegova obra\u0107enja. Bila je \u010dak predmetom njegova proganjanja kao revnoga farizeja (usp. 1 Kor 15,9; Gal 1,13; Fil 3,6). Moramo biti svjesni da se, na jednostavnoj povijesno-lingvisti\u010dkoj razini, rije\u010d ekklesia pojavljuje samo u spisima svetoga Pavla koji je prvi autor nekog kr\u0161\u0107anskog djela. To se doga\u0111a u uvodu (incipit) Prve poslanice Solunjanima, gdje se Pavao doslovno obra\u0107a “Crkvi Solunjana” (usp. potom i “Crkva Laodicejaca” u Kol 4,16). Valja tako\u0111er primijetiti da je taj “osobni” na\u010din oslovljavanja (ne “topografski”) prakti\u010dno jedini u svim njegovim poslanicama, gdje obi\u010dno govori o Crkvi koja se nalazi u odre\u0111enom mjestu (u Korintu: 1 Kor 1,2; 2 Kor 1,1; u Galaciji: Gal 1,2; u Kenhreji: Rim 16,1; ili u ku\u0107i odre\u0111ene osobe: Rim 16,5; Kol 4,15; Flm 2; usp. Rim 16,23a).<\/p>\n\n\n\n Upravo nas to vodi prema drugom, va\u017enom poja\u0161njenju, a to je da govoriti o Crkvi u jednini ne odgovara \u010dinjeni\u010dnom stanju s po\u010detaka. Istina je da u tri gore navedena teksta Pavao ka\u017ee da je progonio “Crkvu Bo\u017eju”, misle\u0107i na Crkvu u univerzalnom smislu; no istina je i da taj na\u010din izra\u017eavanja \u017eeli istaknuti teolo\u0161ku kvalitetu kr\u0161\u0107anske zajednice (jer je “Bo\u017eja”), kao \u0161to se to vidi u Gamalielovu upozorenju: “… da se i s Bogom u ratu ne na\u0111ete” (Dj 5,39). Time se ne mo\u017ee negirati da se Crkva konkretno nalazi ostvarena u pojedinim zajednicama po raznim mjestima. Doista, ne\u0161to kasnije u istoj Poslanici Pavao govori u mno\u017eini o “Crkvama Bo\u017ejim koje su u Judeji” (1Sol 2,14). Uporaba izraza ekklesia u smislu donekle “katoli\u010dkog” usmjerenja, to jest unitarnom i univerzalisti\u010dkom, nalazi se u kasnijoj Poslanici Efe\u017eanima, u kojoj po\u0161iljatelj govori ne o pojedinoj mjesnoj Crkvi, nego o \u010ditavoj Crkvi, shva\u0107enoj u cijelosti i zami\u0161ljenu \u010dak kao zaru\u010dnicu Kristova (usp. Ef 5,21-32).<\/p>\n\n\n\n Sigurno je da je prvi susret s kr\u0161\u0107anstvom Pavao\/Savao imao kao progonitelj ne Krista nego Crkve, to jest po\u010detne skupine Kristovih svjedoka, “mu\u0161karaca i \u017eena” (Dj 8,3; 22,4). Upravo u njima i u njihovoj vjeri on je naslutio ne\u0161to nepomirljivo sa sredi\u0161njim postavkama judaizma. Vrlo vjerojatno, ne shva\u0107aju\u0107i odmah kako se oblikovala ta vjera, morao je priznati da su zajednice toga novog pokreta, koji se nedavno oblikovao u Izraelovoj zemlji, bile jednostavno sastavljene od onih koji su dijelili istu vjeru u istoga Isusa. Pavao, kao \u0161to smo ve\u0107 pokazali u pro\u0161loj katehezi, nije poznavao Isusa, no upoznao je one koji su se na njega pozivali, te su upravo njihova uvjerenja bila ono \u0161to Pavao nije mogao prihvatiti. Ako se Savao suprotstavio skupini Isusovih u\u010denika, nije to u\u010dinio zbog njihova morala koji bi bio suprotan moralu tada\u0161njega \u017eidovstva. Naravno, morala je tu odigrati svoju ulogu i distanca \u0161to su je kr\u0161\u0107ani ostvarili u odnosu na obredni i \u017ertveni ustroj jeruzalemskoga Hrama (ali ne i u odnosu na sinagoge). U svakom slu\u010daju, pravi razlog bila je njihova op\u0107a teolo\u0161ka postavka, to jest odre\u0111eni na\u010din shva\u0107anja Boga, bilo u na\u010dinu kako se on odnosi prema ljudima, bilo u na\u010dinu kako se ljudi odnose prema njemu. Sve zapravo po\u010dinje odatle: od zajedni\u010dke vjere posvjedo\u010dene u osobi Kristovoj i ulozi \u0161to je on ima za spasenje \u010dovjeka. Upravo je ta vjera, nakon doga\u0111aju na putu za Damask, postala neoboriva sigurnost novoga apostola.<\/p>\n\n\n\n Jedno mu je bilo jasno: temeljna i utemeljiteljska vrijednost Krista i “rije\u010di” koja ga je navje\u0161\u0107ivala. Pavao je znao da ne samo da se ne postaje kr\u0161\u0107anima prinudno, nego da je u unutarnjoj konfiguraciji novog oblika zajednice institucionalno-sakralna komponenta, vi\u0161e nego u judaizmu ili op\u0107enito u poganskoj religioznosti, neizbje\u017eno vezana uza \u017eivu “rije\u010d.” Simptomati\u010dno je da Luka u Djelima apostolskim vi\u0161e puta, pa i u odnosu na Pavla, rabi sintagmu koja je naizgled ponavljanje i pleonazam – “navijestiti rije\u010d” (Dj 4,29.31; 8,25; 11,19; 13,46; 14,25; 16,6.32), s o\u010ditom nakanom da najsna\u017enije mogu\u0107e ozna\u010di odlu\u010dnu ulogu navije\u0161tene “rije\u010di.” Tome odgovara Pavlova ideja posvema\u0161nje usredoto\u010denosti na “rije\u010d”, kako se to \u010dita primjerice u Prvoj poslanici Korin\u0107anima: “Kada do\u0111oh k vama… besjeda moja i propovijedanje moje ne bija\u0161e u uvjerljivim rije\u010dima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage” (1 Kor 2,1.4). Konkretno, rije\u010d navje\u0161taja sastavljena je od kri\u017ea i uskrsnu\u0107a Kristova, u \u010demu svoje ostvarenje nalaze Pisma. Vazmeno otajstvo nalazi se u sredi\u0161tu apostolova propovijedanja (usp. 1 Kor 2,2; 15,14). Njegovo evangelizatorsko djelo nema drugog cilja doli uspostaviti zajednicu vjernika u Krista. Ova ideja sadr\u017eana je u samoj etimologiji rije\u010di ekklesia, koju Pavao, a s njime i cijelo kr\u0161\u0107anstvo, koristi namjesto izraza “sinagoga”: ne samo jer je prvi izraz vi\u0161e “lai\u010dki” (potje\u010de od izraza za gr\u010dki obi\u010daj politi\u010dke skup\u0161tine, a ne religiozne), nego i zato \u0161to podrazumijeva izravno vi\u0161e teolo\u0161ku ideju poziva izvana, a ne samo ideju obi\u010dnoga okupljanja.<\/p>\n\n\n\n U tom smjeru mo\u017eemo razumjeti i izvornu ideju, isklju\u010divo Pavlovu, Crkve kao “Tijela Kristova”. U tom smislu valja voditi ra\u010duna o dvije interpretacije koje postoje za tu definiciju. Jedna je sociolo\u0161kog karaktera, prema \u010demu je tijelo sastavljeno od svojih sastavnih dijelova i bez njih ne bi postojalo. Druga je, pak, kristolo\u0161ke vrste, jer vidi izravno podsje\u0107anje na samo Kristovo tijelo, predegzistentno svakom na\u0161em okupljanju: Crkva je plod “misti\u010dnog” poistovje\u0107ivanja izme\u0111u Krista i onih koji, kako to druga\u010dije ka\u017ee apostol, \u017eive “u njemu.” Sve to odra\u017eava se neizbje\u017eno na “institucionalnu” dimenziju Crkve. Ona raspola\u017ee skupom slu\u017ebi koje su “pneumatskog” izvora i naravi: pojedini vjernici (“svatko”, ka\u017ee Pavao: usp. 1 Kor 12,7.11) moraju ih me\u0111utim vr\u0161iti u odnosu s onima koji su kvalificirani kao “predsjedatelji”, jer su oni odgovorni za zajednice (usp. Rim 12,8; 1Sol 5,12; 1Tim 5,15). Tako apostol zapravo \u017eeli isklju\u010diti kako potpunu uniformnost, tako i nekontroliranu autonomiju u obna\u0161anju samih slu\u017ebi. Crkva se doista ne mo\u017ee usporediti ni s bujicom bez nasipa, ni s \u010dvrstim planinskim lancem koji je \u010dvrst u svojoj strukturi ali nepokretan u svojoj stati\u010dnosti.<\/p>\n\n\n\n Uostalom, Pavao dobro zna da, unato\u010d “brizi za sve Crkve” (2 Kor 11,28), Crkva nije njegova. Jasno to pokazuju razli\u010diti genitivi pripadanja i izvora koje on koristi: ona nije samo “tijelo Kristovo”, nego je i “Crkva Bo\u017eja”, “Bo\u017eja njiva, Bo\u017eja gra\u0111evina, …Hram Bo\u017eji” (1 Kor 3,9.16). Ovaj posljednji opis posebno je zanimljiv, jer pripisuje spletu me\u0111uosobnih odnosa, kakvi postoje u nekoj zajednici, izri\u010daj koji je obi\u010dno slu\u017eio da bi se opisalo fizi\u010dko mjesto, temenos smatran svetim. Odnos izme\u0111u Crkve i hrama stoga preuzima dvije komplementarne dimenzije: s jedne strane, svakako se na crkvenoj zajednici primjenjuje karakteristika izdvojenosti i \u010disto\u0107e koja je pripadala svetoj gra\u0111evini, no, s druge strane, nadi\u0111en je koncept materijalnog prostora u kojem se posebno \u010dastila bo\u017eanska prisutnost, dok je ta vrijednost prenesena na stvarnost \u017eive zajednice vjere.<\/p>\n\n\n\n Poseban bi govor trebalo posvetiti izri\u010daju “narod Bo\u017eji”, koji je kod Pavla zapravo sekundaran. Apostol ga spominje tek nekoliko puta (usp. 2 Kor 6,16-18; Rim 9,25-26) u navodima Staroga zavjeta (usp. Lev 26,12; Ho\u0161 2,25). On pokazuje prije da o Crkvi promi\u0161lja u obliku obitelji, kao \u0161to to jasno izri\u010de \u010desta uporaba, pa makar oboga\u0107ena povijesno-spasenjskom perspektivom, razli\u010ditih me\u0111usobno povezanih ideja kao \u0161to su “o\u010devi, potomstvo, ba\u0161tina, sinovi, bra\u0107a.”<\/p>\n\n\n\n Uostalom, sljede\u0107a Poslanica Timoteju izri\u010dito \u0107e ozna\u010diti Crkvu kao “dom Bo\u017eji” (1Tim 3,15), a to je doista originalna definicija, sigurno razli\u010dita od definicije Crkve kao “gra\u0111evine Bo\u017eje” (1 Kor 3,9), jer se odnosi na Crkvu ne kao na “gra\u0111evinski” rezultat premda bo\u017eanske inicijative, nego kao na zajedni\u010darsku strukturu toplih me\u0111usobnih odnosa obiteljskoga obilje\u017eja. Neka nam dakle apostol pomogne da sve vi\u0161e i temeljitije shvatimo otajstvo Crkve, a posebice da je ljubimo i odgovorno sura\u0111ujemo u njezinoj izgradnji.<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 22. 10. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 9. dio)<\/p>\n\n\n\n Sredi\u0161nja uloga uskrsloga Isusa u otajstvu Otkupljenja<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre, u pro\u0161lotjednim katehezama razmi\u0161ljali smo o “obra\u0107enju” svetog Pavla, plod osobnog susreta s Isusom raspetim i uskrslim i zapitali smo se kakav je bio odnos Apostola naroda sa zemaljskim Isusom. \u017delimo se sada pobli\u017ee upoznati s naukom o sredi\u0161njem mjestu Krista uskrsloga u otajstvu spasenja koji nam je on ostavio. On je, naime, kriterij vrednovanja doga\u0111aja i stvari, cilj svakog napora koji Pavao poduzima da navijesti evan\u0111elje, velika ljubav koja podupire njegove korake na putovima svijeta. Rije\u010d je o Kristu \u017eivom, stvarnom, s to\u010dno odre\u0111enom povijesnom dimenzijom. Za Apostola, Isus Krist nije jednostavno subjekt doktrinarne, moralne ili ideolo\u0161ke poruke, ve\u0107 je \u017eiva osoba, protagonist odlu\u010duju\u0107eg doga\u0111aja u povijesti svijeta.<\/p>\n\n\n\n Tko je \u010ditao spise svetoga Pavla zna dobro da on nije bio zaokupljen time da ispripovijeda pojedine doga\u0111aje iz Isusova \u017eivota, nije poput drugih svetih pisaca i\u0161ao za tim da napi\u0161e “Evan\u0111elje”. Njegov je pastoralni i teolo\u0161ki cilj bio toliko okrenut izgra\u0111ivanju novonastalih zajednica, da je on spontano bio usredoto\u010den na navije\u0161tanje Isusa Krista kao “Gospodina” \u017eiva i prisutna me\u0111u svojima. Otud ta Pavlova karakteristi\u010dna usredoto\u010denost na ono bitno (esencijalnost) u kristologiji, koji se u obrazlaganju dubine otajstva vodi stalnom i to\u010dno odre\u0111enom brigom: navije\u0161tati Isusovu smrt i uskrsnu\u0107e kao vrhunac njegova zemaljskog \u017eivota i ishodi\u0161te kasnijeg razvoja \u010ditave kr\u0161\u0107anske teologije. Za Apostola uskrsnu\u0107e nije zaseban doga\u0111aj, odvojen od smrti na kri\u017eu: Uskrsli je uvijek onaj koji je, najprije, bio raspet. Stoga, izme\u0111u Onoga koji \u017eivi u slavi i zemaljskog Isusa postoji potpuna spasenjska, a ne samo povijesna, identi\u010dnost. Raspeti se nije istopio u Uskrslom; isti onaj Isus koji je raspet jedno je s Onim koji je sada \u017eiv me\u0111u svojima. To je Pavao shvatio u susretu na putu za Damask: u tome trenutku objavljeno mu je da se Raspetog na Kalvariji ne treba promatrati kao “prokletstvo Bo\u017eje” (Pnz 21,23), ve\u0107 kao \u017ertvu prinesenu za otkupljenje svijeta.<\/p>\n\n\n\n Apostol s divljenjem razmi\u0161lja o skrivenoj tajni Raspetog-Uskrslog i preko trpljenja koja je Krist podnio u svojem \u010dovje\u0161tvu (zemaljska dimenzija) uspinje se k onom vje\u010dnom postojanju u kojem je On jedno s Ocem (predvremenska dimenzija). “A kada do\u0111e punina vremena”, pi\u0161e on, “odasla Bog Sina svoga: od \u017eene bi ro\u0111en, Zakonu podlo\u017ean da podlo\u017enike Zakona otkupi te primimo posinstvo” (Gal 4,4-5). Da bismo shvatili Pavlovu misao o temi Kristove preegzistencije i utjelovljenja treba imati pred o\u010dima neke starozavjetne tekstove, koji isti\u010du nagla\u0161enu ulogu preegzistentne Mudrosti pri stvaranju svijeta. U tome smislu treba \u010ditati biblijske ulomke poput ovog retka iz Psalma 90: “Prije nego se rodi\u0161e bregovi, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka, Bo\u017ee, ti jesi!” (r. 2), odnosno ulomaka poput onoga koji govori o Mudrosti stvarateljici: “Jahve me stvori kao po\u010delo svoga djela, kao najraniji od svojih \u010dina, u pradoba; oblikovana sam jo\u0161 od vje\u010dnosti, odiskona, prije nastanka zemlje” (Izr 8,22-23). Sugestivna je tako\u0111er pohvala mudrosti, sadr\u017eana u istoimenoj knjizi: “Njena se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom” (Mudr 8,1).<\/p>\n\n\n\n U tome shva\u0107anju je ipak pre\u0161utno sadr\u017eana tako\u0111er ideja da Mudrost, si\u0161av\u0161i u ljudski svijet, mo\u017ee biti odba\u010dena, s te\u0161kim posljedicama po onoga koji je ne slu\u0161a (usp. Izr 1,20-32; i apokrif 1 Henok 42). Sveti se Pavao poziva na tu mudrosnu perspektivu kada se priprema sastaviti prve obrise svoje kristologije, poglavito ondje gdje propovijeda da je Krist, “Bo\u017eja snaga i Bo\u017eja mudrost” postao za nas “mudrost od Boga, i pravednost, i posve\u0107enje, i otkupljenje” (1 Kor 1,24.30). Ili kada obja\u0161njava da Krist, zajedno s Mudro\u0161\u0107u, mo\u017ee biti odba\u010den prije svega od vlastodr\u017eaca ovoga svijeta (usp. 1 Kor 2,6-9), tako da se u Bo\u017ejim planovima mo\u017ee javiti paradoksalna situacija, u kojoj se mudrost preina\u010duje u prividnu ludost, upravo kri\u017e, koji \u0107e se preokrenuti u put spasenja za \u010ditav ljudski rod.<\/p>\n\n\n\n Daljnji razvoj toga mudrosnog ciklusa, u kojem se vidi kako se Mudrost poni\u017eava da bi zatim bila uzdignuta usprkos odbacivanju onih koji joj se protive, prikazan je u poznatom himnu sadr\u017eanom u poslanici Filipljanima (usp. 2,6-11). Velika ve\u0107ina egzegeta se sla\u017eu u tome da ta perikopa prenosi kompoziciju koja je nastala prije no \u0161to je sastavljena poslanica Filipljanima. To nije neva\u017ena \u010dinjenica, jer to zna\u010di da je judeokr\u0161\u0107anstvo, jo\u0161 prije svetoga Pavla, vjerovalo u Isusovo bo\u017eanstvo, koje se shva\u0107alo i kao Kristovu preegzistenciju “kao trajni lik Bo\u017eji” i ujedno kao uzdignu\u0107e \u010dovjeka Isusa po kojem postaje jednak Bogu kao “Gospodin”. Struktura teksta o kojem je rije\u010d mo\u017ee se podijeliti u tri kitice, koje prikazuju glavne odrednice puta koji je pro\u0161ao Krist. Njegova preegzistencija, izra\u017eena rije\u010dima “On, trajni lik Bo\u017eji, nije se kao plijena dr\u017eao svoje jednakosti s Bogom” (r. 6) kao da je u opreci sa slijede\u0107om situacijom, koja je izra\u017eena suprotnom re\u010denicom “sam sebe ‘oplijeni’ uzev\u0161i lik sluge” (r. 7), poniziv\u0161i samoga sebe “poslu\u0161an do smrti, smrti na kri\u017eu” (r. 8). Ono \u0161to zatim slijedi u tekstu dobro tuma\u010di prijedlog “zato” (na gr\u010dkom, dio, r. 9), koji obja\u0161njava njegovu proslavu: “Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom” (ondje). Poga\u0111a kontrast izme\u0111u enormnosti silaska prema dolje (kenosis) i kasnije proslave, koja se pojavljuje kao uzdizanje iz okrutne neznatnosti i poni\u017eenosti. Treba bez sumnje isklju\u010diti da kenosis, poni\u017eenje, sa sobom nosi napu\u0161tanje bo\u017eanstva. Smisao je taj da se Krist odrekao toga da name\u0107e svoj prethodni bo\u017eanski polo\u017eaj i preuzima stanje koje nije imalo a to je stanje sluge. Dakle, Krist nije izgubio neku od svojih bo\u017eanskih osobina, ve\u0107 preuzima na sebe ono \u0161to nije imao, postaje maleni i ponizni sluga. Prema Pavlovu tekstu, poni\u017eavanje se na paradoksalan na\u010din doga\u0111a preuzimanjem onoga \u0161to nije imao. Kasnija je proslava, na kraju, gotovo spontana posljedica najdubljeg i potresnog zna\u010denja poni\u017eenja.<\/p>\n\n\n\n Osim poslanice Filipljanima, ima i drugih mjesta u Pavlovoj literaturi gdje su teme preegzistencije i silaska Sina Bo\u017ejega na zemlju me\u0111usobno povezani. Poistovje\u0107ivanje Mudrosti i Krista, sa svim svojim kozmi\u010dkim i antropolo\u0161kim posljedicama, nalazimo ponovno u prvoj poslanici Timoteju: “On, o\u010ditovan u tijelu, opravdan u Duhu, vi\u0111en od an\u0111ela, propovijedan me\u0111u narodima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu” (3,16). Upravo se na tim pretpostavkama mo\u017ee bolje definirati ulogu Krista kao jedinog posrednika, u pozadini je uvijek jedan te isti Bog Staroga zavjeta (usp. 1 Tim 2,5 u vezi s Iz 43,10-11; 44,6).<\/p>\n\n\n\n Nova i razra\u0111enija formulacija mudrosne kristologije, u Pavlovim spisima, gravitira oko ideje Krista kao “prvoro\u0111enca”, osobine koja se u poslanici Kolo\u0161anima (1,15-20) sna\u017eno isti\u010de kako bi se istaknuo primat nad svim stvarima koji se svejednako odnosi na kozmolo\u0161ki, ekleziolo\u0161ki i eshatolo\u0161ki vidik. Pavlov genij je uspio objediniti to u\u010denje sa sjajnom sintezom primijenjenom na one koji ljube Boga i pozvani su, prema njegovu naumu, “da budu suobli\u010deni slici Sina njegova te da on bude prvoro\u0111enac me\u0111u mnogom bra\u0107om” (Rim 8,29).<\/p>\n\n\n\n Dolazi se tako do potpunije faze toga razvoja mudrosne kristologije koju je formulirao Pavao, kada u poslanici Efe\u017eanima on ocrtava bo\u017eanski naum spasenja koji je u punini ostvaren u Kristu, u kojem se ostvaruje rekapitulacija svega. Rije\u010d je o divnoj poruci kojoj \u0107emo se jo\u0161 vratiti. Ovdje \u0107emo je tek spomenuti, najavljuju\u0107i da Pavao, u toj poslanici koju resi izvanredna teolo\u0161ka zbijenost, isti\u010de du\u017enost vjernika da odgovori na bo\u017eansku inicijativu vlastitim pristankom: svi smo pozvani sura\u0111ivati na ostvarivanju \u010dudesnog plana koji Krista \u010dini glavom Crkve, njegova Tijela, “punine Onoga koji sve u svima ispunja” (Ef 1,23).<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 29. 10. 2008. \u2013 Sv. Pavao, 10. dio)<\/p>\n\n\n\n Kristov kri\u017e u sredi\u0161tu Pavlova navje\u0161taja<\/strong><\/p>\n\n\n\n U osobnom iskustvu svetoga Pavla jedno je neosporno: dok je u po\u010detku bio progonitelj i vr\u0161io nasilje nad kr\u0161\u0107anina, od trenutka svoga obra\u0107enja na putu za Damask, on je pre\u0161ao na stranu Krista uskrsloga: Krist je postao smisao njegova \u017eivota i razlog njegova propovijedanja. On je sav svoj \u017eivot, koji je bio sve samo ne miran i u kojem se Pavao \u010desto na\u0161ao na udaru opasnosti i nevolja, utro\u0161io za du\u0161e (usp. 2 Kor 12,15). U susretu s Isusom on jasno shva\u0107a sredi\u0161nje zna\u010denje kri\u017ea: shvatio je da je Isus bio mrtav i da je uskrsnuo za sve. Na kri\u017eu se, dakle, o\u010ditovala besplatna i milosrdna Bo\u017eja ljubav. Tu je ljubav Pavao iskusio u samome sebi (usp. Gal 2,20) i od gre\u0161nika je postao vjernik, od progonitelja apostol. Iz dana u dan, u svojem novom \u017eivotu, osje\u0107ao je da je spasenje “milost”, da sve dolazi od Kristove smrti a ne od na\u0161ih djela. “Evan\u0111elje milosti” postalo je tako za njega jedini na\u010din shva\u0107anja kri\u017ea, mjerilo ne samo njegova novog \u017eivota, ve\u0107 tako\u0111er odgovor njegovim sugovornicima. Me\u0111u njima su bili, prije svega, \u017didovi koji su uporno stavljali u djela a ne u Kristov kri\u017e svoje shva\u0107anje spasenja; bili su tu zatim Grci, koji su svoju ljudsku mudrost suprotstavljali kri\u017eu; bile su tu, na kraju, skupine krivovjeraca, poglavito gnostika, koji nisu u stvarnoj drami Krista uskrsloga prepoznavali mogu\u0107i put istinske spoznaje.<\/p>\n\n\n\n Za svetoga Pavla kri\u017e ima temeljni primat u povijesti \u010dovje\u010danstva i predstavlja \u017eari\u0161nu to\u010dku njegove teologije, jer je kri\u017e isto \u0161to i spasenje kao milost za svako stvorenje. Tema Kristova kri\u017ea postaje bitna i prvotna sastavnica Apostolova propovijedanja: najsvjetliji primjer odnosi se na korintsku zajednicu. Crkvi u kojoj su neredi i sablazni poprimili zabrinjavaju\u0107e razmjere i gdje se zajednica na\u0161la izlo\u017eena prijetnji stran\u010darenja i unutarnjih podjela koje su naru\u0161avale jedinstvo Kristova tijela, Pavao se ne obra\u0107a uzvi\u0161enim rije\u010dima ili mudro\u0161\u0107u, ve\u0107 navije\u0161tanjem Krista i njegova kri\u017ea. Njegova snaga nije u uvjerljivim rije\u010dima nego, koliko god da to izgledalo nevjerojatno, u slabosti i drhtaju onoga koji se uzda samo u “snagu Bo\u017eju” (usp. 1 Kor 2,1-4). Kri\u017e, po svemu onome \u0161to predstavlja i dakle tako\u0111er po teolo\u0161koj poruci koju sadr\u017ei, sablazan je i ludost. Apostol to isti\u010de takvom zapanjuju\u0107om snagom da je dobro poslu\u0161ati same njegove rije\u010di: “Uistinu, besjeda o kri\u017eu ludost je onima koji propadaju, a nama spa\u0161enicima sila je Bo\u017eja\u2026 svidjelo se Bogu ludo\u0161\u0107u propovijedanja spasiti vjernike. Jer i \u017didovi znake i\u0161tu i Grci mudrost tra\u017ee, a mi propovijedamo Krista raspetoga: \u017didovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1,18.23). I u drugim prigodama i drugim zajednicama, poput onih u Galaciji, sna\u017eno je navije\u0161tena rije\u010d kri\u017ea. Sveti Pavao, bez previ\u0161e komplimenata, naziva ‘bezumnima’ Gala\u0107ane \u0161to su se dali op\u010darati, i to upravo oni pred \u010dijim je o\u010dima “Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti” (Gal 3,1); oni ne smiju, ni zbog kojeg razloga, obeskrijepiti “sablazan kri\u017ea” (Gal 5,11).<\/p>\n\n\n\n Prve kr\u0161\u0107anske zajednice, kojima se Pavao obra\u0107a, znaju vrlo dobro da je Isus uskrsnuo i da je \u017eiv; Apostol \u017eeli podsjetiti ne samo Korin\u0107ane i Gala\u0107ane, ve\u0107 sve nas, da je Uskrsli uvijek Onaj koji je bio raspet. ‘Sablazan’ i ‘ludost’ kri\u017ea kriju se upravo u \u010dinjenici da tamo gdje se \u010dini da je sve sam neuspjeh, patnja i poraz, upravo tamo je sva snaga beskona\u010dne Bo\u017eje ljubavi. Ta se ljubav o\u010dituje na na\u010din koji nitko ne bi o\u010dekivao i koji se naizgled kosi s uvrije\u017eenim pravilima prema kojima se tuma\u010di Bo\u017eje djelovanje. Kristov kri\u017e je, da tako ka\u017eemo, ‘sredi\u0161te sredi\u0161ta’ kr\u0161\u0107anskog otajstva. Sigurno da utjelovljenje i uskrsnu\u0107e zauzimaju sredi\u0161nje mjesto u kr\u0161\u0107anstvu; sveti Pavao kao da u propovijedanju rije\u010di kri\u017ea sa\u017eima vrhunac Bo\u017eje ljubavi prema nama ljudima. Paradoks Boga koji se poni\u017eava sve do posvema\u0161nje napu\u0161tenosti je sablazan, jer je Krist, Mesija, trebao biti slavan no me\u0111utim Isus Nazare\u0107anin, Raspeti, pojavljuje se kao pora\u017eeni, kao marginalni \u010dovjek.<\/p>\n\n\n\n Za \u017didove je kri\u017e skandalon, to jest zamka ili kamen spoticanja: nekako kao da predstavlja smetnju koja sputava vjeru pobo\u017enog Izraelca koji ne nalazi ni\u0161ta sli\u010dna u Svetom pismu. Pavao, s nemalom hrabro\u0161\u0107u, kao da ovdje ka\u017ee da je posrijedi ne\u0161to vrlo veliko: za \u017didove kri\u017e kao da je u proturje\u010dju s biti samoga Boga, koji se uvijek objavljivao \u010dudesnim znacima. Dakle, prihvatiti Kristov kri\u017e za \u010dovjeka povla\u010di duboko obra\u0107enje u njegovu odnosu prema Bogu. Ako je za \u017didove razlog odbacivanja kri\u017ea objava, to jest vjernost Bogu otaca, za Grke, to jest pogane, mjerilo na temelju kojeg sude da kri\u017e treba odbaciti je sam razum. Za ove potonje, naime, kri\u017e je moria, ludost, doslovce ne\u0161to neukusno (od lat. insipidus), to jest neposoljena hrana; to nije dakle zabluda, ve\u0107 uvreda samom zdravom razumu (sensus comunis). Pavao je u vi\u0161e navrata do\u017eivio odbacivanje kr\u0161\u0107anskog navje\u0161taja, koji se smatralo \u010distom ‘glupo\u0161\u0107u’, ne\u010dim potpuno neva\u017enim, \u010dime uop\u0107e nema smisla razbijati glavu. Za one koji su, poput Grka, vidjeli savr\u0161enstvo u duhu, u \u010distoj misli, ve\u0107 je neprihvatljivo i to da Bog postane \u010dovjekom, uranjaju\u0107i u sva ograni\u010denja prostora i vremena. Vjerovati pak da Bog mo\u017ee skon\u010dati na kri\u017eu njima je bilo potpuno nezamislivo!<\/p>\n\n\n\n Kako oni koji su smatrali da Bog nije podlo\u017ean patnji i da je u Bogu odsutno svako trpljenje (apatheia), mogu shvatiti Boga koji se utjelovio i koji je pora\u017een, koji je \u010dak ponovno uzeo tijelo da \u017eivi kao uskrsli? “Jo\u0161 \u0107emo te o tom slu\u0161ati!” (Dj 17,32) uzvrati\u0161e podrugljivo Atenjani Pavlu, kada im je govorio o uskrsnu\u0107u mrtvih. Savr\u0161eno\u0161\u0107u su smatrali osloba\u0111anje od tijela shva\u0107enog kao tamnica; kako onda ponovno uzimanje tijela ne smatrati potpunim zastranjenjem? U anti\u010dkoj kulturi kako se \u010dini nije bilo prostora za poruku o utjelovljenom Bogu; doga\u0111aj “Isusa Nazare\u0107anina” \u010dinio se sav u znaku potpune ludosti a kri\u017e je zacijelo to bio na poseban na\u010din. Ali za\u0161to je sveti Pavao upravo govoru o kri\u017eu dao tako va\u017eno mjesto u navije\u0161tanju evan\u0111elja? Odgovor nije te\u017eak: kri\u017e otkriva svu “snagu Bo\u017eju” (usp. 1 Kor 1,24) i prije svega njegovu ljubav: “Jer ludo Bo\u017eje mudrije je od ljudi i slabo Bo\u017eje ja\u010de je od ljudi” (ondje r. 25). Raspeti je mudrost, jer jasno pokazuje tko je uistinu Bog, to jest snaga ljubavi koja spa\u0161ava \u010dovjeka. On se slu\u017ei na\u010dinima i sredstvima koja se ljudima \u010dine samo slabo\u0161\u0107u. Raspeti otkriva, s jedne strane, \u010dovjekovu slabost i, s druge, istinsku Bo\u017eju snagu, to jest besplatnost ljubavi: upravo ta potpuna besplatnost ljubavi je prava mudrost.<\/p>\n\n\n\n Sveti Pavao jo\u0161 je jednom to iskusio u samom svom tijelu i to svjedo\u010di u raznim dijelovima svoga duhovnog puta, koji su postali to\u010dno odre\u0111ene referentne to\u010dke za svakog Isusova u\u010denika: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavr\u0161uje” (2 Kor 12,9); i jo\u0161: “lude svijeta izabra Bog da posrami mudre” (1 Kor 1,28). Sveti Pavao se do te mjere poistovje\u0107uje s Kristom da i on, premda sred mnogih ku\u0161nji, \u017eivi u vjeri Sina Bo\u017ejega koji ga je ljubio i dao samoga sebe za svoje i za na\u0161e grijehe (usp. Gal 1,4; 2,20). Taj Apostolov autobiografski podatak postaje paradigmatski za sve nas, do te mjere da je u davanju samih sebe sadr\u017eano podsje\u0107anje na predanje Sluge Jahvina (usp. Iz 53,5.8), savr\u0161eno utjelovljena od Krista koji je “dok mi jo\u0161 bijasmo nemo\u0107ni\u2026 ve\u0107 u to vrijeme, za nas bezbo\u017enike umro” (Rim 5,6). Bo\u017eji se naum o\u010ditovao u \u010dinjenici da je pokazao svoju ljubav tako da “dok jo\u0161 bijasmo gre\u0161nici, Krist za nas umrije” (Rim 5,8). Sve je to bilo mogu\u0107e jer nas je kri\u017e otkupio od prokletstva zakona (usp. Gal 3,13 sl.). Prema starozavjetnom zakonu “obje\u0161eni je prokletstvo Bo\u017eje” (Pnz 21,23); sada je me\u0111utim Krist namjesto nas preuzeo na sebe prokletstvo. Sli\u010dno tome, Bog je pribio na kri\u017e na\u0161u zadu\u017enicu, to jest osudu zbog po\u010dinjenih prijestupa (usp. Kol 2,14; i Rim 7,7; Gal 4,4). Krist je na taj na\u010din postao “Pomirili\u0161te” (Rim 3,25). Izrazom Pomirili\u0161te, na gr\u010dkom hilasterion, Pavao \u017eeli dozvati u pamet poklopac kov\u010dega saveza, koji na dan okajanja biva poprskan krvlju \u017ertve (usp. Lev 16,14-16; Izl 25,17; i Heb 9,5).<\/p>\n\n\n\n Sveti Pavao pru\u017eio je divnu sintezu teologije kri\u017ea u Drugoj poslanici Korin\u0107anima (5,14-21), gdje je sve obuhva\u0107eno dvjema temeljnim tvrdnjama: s jedne strane Krist, s kojim je Bog postupio kao s grijehom u na\u0161u korist (r. 21), je umro za sve (r 14); s druge, Bog nas je pomirio sa sobom, ne ubrajaju\u0107i nam na\u0161e grijehe (rr. 18-20). Tim “otajstvom pomirenja” svako je ropstvo otkupljeno (usp. 1 Kor 6,20; 7,23). Na osobnom planu vjernikova \u017eivota, teologija kri\u017ea preta\u010de se u tvrdnju da se s vjerom razapinje samoga sebe, da bi se postalo dionikom Kristove smrti i uskrsnu\u0107a (usp. Gal 5,24; Rim 6,3-11; Fil 3,10 sl.). Kri\u017e \u0107e tako mo\u0107i doista postati znak Boga koji nas je do kraja ljubio i bit \u0107e odba\u010dena napast, uvijek prisutna u nama, da se klonimo ‘slabosti’ Bo\u017ejega puta. U stvari, samo u potpunom prihva\u0107anju slabosti kri\u017ea mo\u017ee se za nas pojaviti sva snaga Duha Bo\u017ejega. Tako \u0107emo i mi, prema u\u010denju koje dolazi od primjera svetoga Pavla, mo\u0107i re\u0107i: “A ja, Bo\u017ee sa\u010duvaj da bih se i\u010dim ponosio osim kri\u017eem Gospodina na\u0161ega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu” (Gal 6,14).<\/p>\n\n\n\n Uskrsnu\u0107e \u2013 klju\u010d i os Pavlove kristologije<\/strong><\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 5. 11. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 11. dio)<\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre!<\/em><\/p>\n\n\n\n “Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje na\u0161e, uzalud i vjera va\u0161a\u2026 jo\u0161 ste u grijesima” (1 Kor 15,14.17). Tim sna\u017enim rije\u010dima iz Prve poslanice Korin\u0107anima sveti Pavao daje shvatiti koju je presudnu va\u017enost pridavao Isusovu uskrsnu\u0107u. U tome doga\u0111aju, naime, krije se rje\u0161enje problema koji je predstavljala drama kri\u017ea. Kri\u017e sam po sebi ne bi mogao objasniti kr\u0161\u0107ansku vjeru. Uskrsno se otajstvo sastoji u \u010dinjenici da “bi\u2026 uskri\u0161en tre\u0107i dan po Pismima” (1 Kor 15,4) \u2013 tako svjedo\u010di prva kr\u0161\u0107anska tradicija. Tu se krije klju\u010d Pavlove kristologije: sve se vrti oko te osi. \u010citav Pavlov nauk ima svoje ishodi\u0161te i vrhunac u otajstvu Onoga koga je Otac uskrsnuo od mrtvih. Uskrsnu\u0107e je temeljna \u010dinjenica: gotovo prapo\u010delo (usp. 1 Kor 15,12), na temelju kojeg Pavao mo\u017ee izlo\u017eiti svoj kratki navje\u0161taj (kerygma) (usp. 1 Kor 15,12): Onaj koji je raspet i koji je tako o\u010ditovao beskrajnu ljubav prema \u010dovjeku, uskrsnuo je i \u017eiv je me\u0111u nama.<\/p>\n\n\n\n Va\u017eno je uvidjeti vezu izme\u0111u navje\u0161taja uskrsnu\u0107a, u obliku u kojem ga Pavao izla\u017ee, i navje\u0161taja kakav susre\u0107emo u prvim kr\u0161\u0107anskim zajednicama. Tu se uistinu mo\u017ee vidjeti va\u017enost tradicije koja je postojala prije Apostola i koju on, s velikim po\u0161tovanjem i pozorno\u0161\u0107u, \u017eeli i sam dalje prenositi. Tekst o uskrsnu\u0107u, sadr\u017ean u pog. 15,1-11 Prve poslanice Korin\u0107anima, dobro isti\u010de povezanost izme\u0111u onoga “primiti” i onoga “prenositi”. Sveti Pavao pridaje veliku va\u017enost doslovnog preno\u0161enja tradicije; na kraju tog ulomka isti\u010de: “tako propovijedamo, tako vjerujete” (1 Kor 15,11), isti\u010du\u0107i time jedinstvo kerigme za sve vjernike i za sve one koji \u0107e navije\u0161tati Kristovo uskrsnu\u0107e. Tradicija na koju se nadovezuje je izvor iz kojeg treba crpiti. Originalnost njegove kristologije nije nikada nau\u0161trb vjernosti tradicije. Kerigma koju su izlo\u017eili apostoli uvijek prethodi osobnoj Pavlovoj preradi; on u svakom svom tuma\u010denju i obrazlaganju polazi od zajedni\u010dke tradicije, u kojoj se izra\u017eava vjera svih Crkava.<\/p>\n\n\n\n Uputno je ovdje pojasniti kako sveti Pavao, u navije\u0161tanju uskrsnu\u0107a, nije zaokupljen time da predstavi cjelovito doktrinarno izlaganje o uskrsnu\u0107u, ve\u0107 se te teme doti\u010de odgovaraju\u0107i na sumnje i pitanja koja mu postavljaju vjernici; rije\u010d je dakle o prigodnom govoru, ali punom \u017eivljene teologije. Tu se susre\u0107e usredoto\u010denost na ono bitno: mi smo “opravdani” po Kristu, to jest Krist koji je umro i uskrsnuo u\u010dinio nas je pravednicima i dionicima spasenja.<\/p>\n\n\n\n Na vidjelo izbija prije svega \u010dinjenica uskrsnu\u0107a, bez kojega bi kr\u0161\u0107anski \u017eivot bio naprosto apsurdan. Toga uskrsnog jutra se dogodilo ne\u0161to izvanredno i, istodobno, vrlo konkretno, pra\u0107eno to\u010dno odre\u0111enim znacima, koje su zamijetili brojni svjedoci. I za Pavla, kao i za druge novozavjetne pisce, uskrsnu\u0107e je vezano uz svjedo\u010denje onih koji su imali izravno iskustvo susreta s Uskrslim. Rije\u010d je o gledanju i slu\u0161anju ne samo o\u010dima odnosno osjetilima, nego nutarnjim svjetlom koje poti\u010de prepoznati ono \u0161to vanjska osjetila potvr\u0111uju kao objektivnu datost. Pavao \u2013 kao i sva \u010detiri Evan\u0111elja \u2013 stoga pridaje temeljnu va\u017enost ukazanjima, koja su uvjeti za vjeru u Uskrsloga koji je ostavio grob prazan. Stvara se tako onaj lanac tradicije koji \u0107e se, preko svjedo\u010danstva apostola i prvih u\u010denika, protezati do budu\u0107ih pokoljenja. On podsje\u0107a da se Uskrsli ukazao Kefi, Dvanaestorici, bra\u0107i kojih je bilo pet stotina zajedno, Jakovu, svim apostolima (usp. 1 Kor 15,5-7), i na kraju i njemu, uklju\u010duju\u0107i ga tako u prvu skupinu izravnih svjedoka: “Najposlije, kao nedono\u0161\u010detu, ukaza se i meni” (r. 8).<\/p>\n\n\n\n Prva posljedica, ili prvi na\u010din izra\u017eavanja toga svjedo\u010danstva, je navije\u0161tanje Kristova uskrsnu\u0107a kao sa\u017eetka evan\u0111eoskog navje\u0161taja i kao vrhunca puta spasenja. Sve to Pavao \u010dini u raznim prigodama: u Antiohiji Pizidijskoj (usp. Dj 13,29 sl.), u Ateni (usp. Dj 17,31), pred sinedrijem (usp. Dj 23,6), pred upraviteljem Feliksom (usp. Dj 24,21), kraljem Agripom (usp. Dj 26,6-8) kao i, implicitno, rimskim \u017didovima (usp. Dj 17,32). I kada ga je rimski sudac dao izvesti pred sinedrij ka\u017ee: “Sudi mi se zbog nade, uskrsnu\u0107a mrtvih” (Dj 23,6). Pavao to opetovano ponavlja u svojim poslanicama (usp. 1 Sol 1,9 sl.; 4,13-18; 5,10), u kojima se poziva tako\u0111er na svoje osobno iskustvo (usp. Gal 1,15-16; 1 Kor 9,1). Taj veliki misionar navije\u0161ta Isusovo uskrsnu\u0107e ne samo podozrivim \u017didovima, ve\u0107 i Grcima koji su se sna\u017eno opirali prihvatiti njegov navje\u0161taj zbog svoga dualisti\u010dkog mentaliteta koji, premda prihva\u0107a da je du\u0161a besmrtna, ipak spasenje vidi u osloba\u0111anju od tijela, a ne u njegovu ponovnom preuzimanju nakon smrti.<\/p>\n\n\n\n No, mo\u017eemo se zapitati: koji je, prema Pavlu, duboki smisao doga\u0111aja Isusova uskrsnu\u0107a? Za\u0161to je uskrsnu\u0107e za njega tako presudna tema? Pavao daje sve\u010dani odgovor na to pitanje na po\u010detku Poslanice Rimljanima, koju zapo\u010dinje pozivanjem na “evan\u0111elje Bo\u017eje\u2026 o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Bo\u017ejim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnu\u0107em od mrtvih” (Rim 1,1.3-4). Pavao zna dobro, i to mnogo put isti\u010de, da je Isus bio Sin Bo\u017eji oduvijek, od trenutka svoga utjelovljenja. Novost uskrsnu\u0107a sastoji se u \u010dinjenici da je Isus, uzdignut iz poni\u017eenja svoga zemaljskog \u017eivota, postao Sin Bo\u017eji “u snazi”. Isus poni\u017een sve do smrti na kri\u017eu mo\u017ee sada re\u0107i jedanaestorici: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji” (Mt 28,18). Ostvarilo se ono \u0161to ka\u017ee Psalam 2.: “Zatra\u017ei samo, i dat \u0107u ti puke u ba\u0161tinu, i u posjed krajeve zemaljske” (r. 8). Zato s uskrsnu\u0107em zapo\u010dinje navije\u0161tanje Kristova evan\u0111elja svim narodima \u2013 zapo\u010dinje Kristovo Kraljevstvo, to novo Kraljevstvo koje ne pozna druge vlasti osim vladavine istine i ljubavi.<\/p>\n\n\n\n Uskrsnu\u0107e stoga definitivno otkriva pravi identitet i izvanrednu veli\u010dinu Raspetoga. To je uvi\u0161eno dostojanstvo, tome dostojanstvu nema premca: Isus je Bog! Za svetoga Pavla tajni Isusov identitet, bar s metodolo\u0161kog gledi\u0161ta, vi\u0161e se otkriva u otajstvu uskrsnu\u0107a, no u utjelovljenju. Dok naslov Krist, to jest “Pomazanik”, kod Pavla te\u017ei postati pravo ime Isusa a naziv Gospodin pobli\u017ee odre\u0111uje njegov osobni odnos s vjernicima, sada naslov Sin Bo\u017eji ilustrira duboki Isusov odnos s Bogom, koji se u punini otkriva u doga\u0111aju uskrsnu\u0107a. Mo\u017ee se stoga re\u0107i da je Isus uskrsnuo da bude Gospodar \u017eivima i mrtvima (usp. Rim 14,9; i 2 Kor 5,15), ili, drugim rije\u010dima, da nas opravda (usp. Rim 4,25).<\/p>\n\n\n\n Sve to ima va\u017ene posljedice za na\u0161 vjerni\u010dki \u017eivot: pozvani smo \u010ditavim svojim bi\u0107em biti dionici cjelokupnog doga\u0111aja Kristove smrti i uskrsnu\u0107a. “Umrli smo s Kristom” i “vjerujemo da \u0107emo i \u017eivjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskri\u0161en od mrtvih, vi\u0161e ne umire, smrt njime vi\u0161e ne gospoduje” (Rim 6,8-9). To prelazi u dioni\u0161tvo u Kristovim patnjama, koje uvodi u puno suobli\u010denje s Njim putem uskrsnu\u0107a kojem stremimo u nadi. To se dogodilo i svetom Pavlu, \u010dije je osobno iskustvo opisano u poslanicama koliko bolnim toliko i realisti\u010dnim tonovima: “da upoznam njega i snagu uskrsnu\u0107a njegova i zajedni\u0161tvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobli\u010den smrti njegovoj, prispio k uskrsnu\u0107u od mrtvih” (Fil 3,10-11; usp. 2 Tim 2,8-12). Teologija kri\u017ea nije teorija \u2013 to je zbilja kr\u0161\u0107anskog \u017eivota. \u017divjeti u vjeri u Isusa Krista, \u017eivjeti istinu i ljubav za sobom povla\u010di svakodnevna odricanja i trpljenja. Kr\u0161\u0107anstvo nije lagodan put, to je prije zahtjevan uspon, obasjan svjetlom Krista i njegove velike nade. Kr\u0161\u0107anin se nalazi izme\u0111u dviju krajnosti: na jednom je kraju uskrsnu\u0107e koje se ve\u0107 na neki na\u010din dogodilo ili je zajam\u010deno (usp. Kol 3,1-4; Ef 2,6), a na drugom \u017eurnost uklju\u010divanja u onaj proces koji sve vodi prema punini, opisan u Poslanici Rimljanima \u017eivopisnom slikom: kao \u0161to \u010ditavo stvorenje uzdi\u0161e i mu\u010di se gotovo kao u poro\u0111ajnim bolima, tako i mi uzdi\u0161emo i\u0161\u010dekuju\u0107i otkupljenje svoga tijela (usp. Rim 8,18-23).<\/p>\n\n\n\n Mo\u017eemo, ukratko, sa svetim Pavlom re\u0107i da pravi vjernik posti\u017ee spasenje ispovijedaju\u0107i ustima da je Isus Gospodin i vjeruju\u0107i svojim srcem da ga je Bog uskrisio od mrtvih (usp. Rim 10,9). Na taj se na\u010din uklju\u010duje u onaj proces po kojem se prvi Adam, zemljani i podlo\u017ean raspadljivosti i smrti, preobra\u017eava u posljednjeg Adama, nebeskog i neraspadljivog (usp. 1 Kor 15,20-22.42-49). Taj je proces zapo\u010deo Kristovim uskrsnu\u0107em, na kojem se stoga temelji nada da \u0107emo i mi jednoga dana mo\u0107i s Kristom u\u0107i u svoju pravu domovinu koja je na nebu. No\u0161eni tom nadom nastavimo svoj put o\u010dima srca uprta u nebo, odakle \u2013 da se poslu\u017eimo Pavlovim rije\u010dima \u2013 i\u0161\u010dekujemo “Gospodina na\u0161ega Isusa Krista: snagom kojom ima mo\u0107 sve sebi podlo\u017eiti on \u0107e preobraziti ovo na\u0161e bijedno tijelo i suobli\u010diti ga tijelu svomu slavnomu” (Fil 3,20-21).<\/p>\n\n\n\n Pavlov nauk o paruziji: drugom Kristovu dolasku<\/strong><\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 12. 11. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 12. dio)<\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre, tema uskrsnu\u0107a, o kojoj smo govorili pro\u0161li tjedan, otvara novu perspektivu o\u010dekivanja Gospodinova ponovnog dolaska, te nas stoga navodi na razmi\u0161ljanje o odnosu izme\u0111u sada\u0161njeg vremena, koje je u utjelovljenju i uskrsnom doga\u0111aju na\u0161lo svoju puninu, i budu\u0107nosti (eshaton) koja nas \u010deka u kona\u010dnom susretu kada \u0107e Krist predati Kraljevstvo Ocu (usp. 1 Kor 15,24). Uvijek kada se govori o eshatologiji polazi se od doga\u0111aja uskrsnu\u0107a: u njemu, i u kri\u017eu koji mu je prethodio, sadr\u017ean je sav smisao na\u0161ega spasenja.<\/p>\n\n\n\n Kasniji odjek Pavlova u\u010denja o temi eshatologije nalazi se u Poslanici Titu: “Pojavila se doista milost Bo\u017eja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbo\u017enosti i svjetovnih po\u017euda te razumno, pravedno i pobo\u017eno \u017eivimo u sada\u0161njem svijetu, i\u0161\u010dekuju\u0107i bla\u017eenu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja na\u0161ega Isusa Krista” (2,11-13). Pisac ovdje povezuje pojavljenje Bo\u017eje slave, donositeljice spasenja, sa i\u0161\u010dekivanjem bla\u017eene nade o\u010ditovanjem (epifaneia, r. 13) velikoga Boga i spasitelja Isusa Krista. Taj ulomak, \u010dije rije\u010di prodiru do dna \u010dovjekove du\u0161e, smje\u0161ten je u kontekst moralne pouke i u njemu se ponovno osje\u0107a bliski odjek va\u017enog ulomka iz Poslanice Solunjanima u kojem je sveti Pavao sa\u017eeo za stanovnike toga grada svoje prvobitno shva\u0107anje paruzije (usp. 4,13-18). Apostol ne \u017eeli ostaviti solunske kr\u0161\u0107ane u neznanju o onima koji su umrli. To bi moglo dovesti do toga da klonu duhom; stoga im \u017eeli dati razlog \u010dvrste nade, koju on ovako opisuje: “Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda \u0107e Bog i one koji usnu\u0161e u Isusu, privesti zajedno s njime” (4,14). Na kraju \u0107e se svi, ka\u017ee on, okupiti na jednome mjestu u neposrednom i\u0161\u010dekivanju Krista (usp. 1 Sol 1,10). Pavao opisuje sve to vrlo \u017eivopisnim izrazima i simboli\u010dnim slikama koji, ipak, prenose jednu jednostavnu i duboku poruku: na kraju \u0107e se pojaviti Gospodin, mrtvi u Kristu \u0107e uskrsnuti i “tako \u0107emo uvijek biti s Gospodinom” (4,17). Upravo \u0107e vje\u010dni \u017eivot, kao “bivstvo s Gospodinom” ozna\u010davati \u010ditavo kr\u0161\u0107ansko eshatolo\u0161ko u\u010denje.<\/p>\n\n\n\n To me\u0111utim nije jedino Pavlovo vi\u0111enje i\u0161\u010dekivanja paruzije; on kasnije mijenja perspektivu, govore\u0107i o negativnim doga\u0111ajima koji \u0107e morati prethoditi tom kona\u010dnom i zavr\u0161nom doga\u0111aju. Ne treba nasjedati na obmane da dan Gospodnji, vremenski gledano, samo \u0161to nije do\u0161ao. U Drugoj poslanici Solunjanima govori se jo\u0161 o Gospodinovu dolasku i onomu \u0161to \u0107e mu prethoditi: “A \u0161to se ti\u010de Dolaska Gospodina na\u0161ega Isusa Krista i na\u0161eg okupljanja oko njega, molimo vas, bra\u0107o: ne dajte se brzo pokolebati u svom shva\u0107anju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom rije\u010dju, ni nekim tobo\u017ee na\u0161im pismom, kao da \u0107e sad Dan Gospodnji” (2,1-2). U nastavku teksta govori se da \u0107e prvo do\u0107i do apostazije i morat \u0107e se otkriti \u010dovjek kojega Pavao ne opisuje bolje ve\u0107 kao ‘\u010covjeka bezakonja’, ‘Sina propasti’ (2,3). To raspirivanje zla i zloga zadr\u017eat \u0107e neka stvarnost ili osoba koji nisu ni\u0161ta bolje opisani (usp. 2,6-7). No, vjernik se ne bi trebao izravno upu\u0161tati u istra\u017eivanje tih simboli\u010dkih likova, nego treba iz toga ste\u0107i sigurnost da, prije kona\u010dnog doga\u0111aja, Krist treba kraljevati sve dok ne podlo\u017ei sve pod svoje noge i sve dok ne bude pobije\u0111en posljednji neprijatelj \u2013 smrt (usp. 1 Kor 15,25-26).<\/p>\n\n\n\n Premda Pavlove tvrdnje o budu\u0107im i kona\u010dnim doga\u0111ajima ponekad mogu izgledati nejasne, mnogo su precizniji i dora\u0111eniji zaklju\u010dci o napetosti u kojoj se nalazi vjernikov \u017eivot. Te tvrdnje o budu\u0107im doga\u0111ajima ipak ne treba tuma\u010diti samo s kronolo\u0161ke to\u010dke gledi\u0161ta. \u010cinjenica da su prvi kr\u0161\u0107ani, u zanosu iskustva Isusa uskrsloga, mogli smatrati da je dovr\u0161etak svega blizu, ne umanjuje svijest da je u sada\u0161njem trenutku, to jest sada, za nas izvr\u0161eno spasenje: “Koliko li \u0107emo se vi\u0161e sada, po\u0161to smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srd\u017ebe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok jo\u0161 bijasmo neprijatelji, mnogo \u0107emo se vi\u0161e, pomireni, spasiti \u017eivotom njegovim” (Rim 5,9-10). Kada se u nekim prvim zajednicama bilo ra\u0161irilo uvjerenje da je kona\u010dno uskrsnu\u0107e ve\u0107 dogodilo, tako da se ne treba vi\u0161e ni\u0161ta \u010dekati, sam Pavao reagira protiv takvog zanesenja\u010dkog na\u010dina razmi\u0161ljanja (usp. 1 Kor 15,12 sl.; 2 Tim 2,18). Isusovim je uskrsnu\u0107em oblikovan novi \u010dovjek, koji, istina, treba rasti u mjeri Krista, ali je ve\u0107 neka oblikovana stvarnost. Sada je vrijeme milosno, pred na\u0161ima je o\u010dima “vrijeme spasa” (2 Kor 6,2) i mi rastemo sve dok se Krist ne oblikuje u nama (usp. Gal 4,19).<\/p>\n\n\n\n Iz cjelokupnog u\u010denja svetog Pavla o temi o\u010dekivanja Gospodinove paruzije, mogu se izdvojiti neke upori\u0161ne to\u010dke. Prije svega zaklju\u010dujemo da je Krist postojao prije svakog stvorenja (usp. Kol 1,17) i da je prvoro\u0111enac onih koji uskrisavaju od mrtvih (ondje 1,18). On stoga postaje sredi\u0161te jedinstva i pomirenja (ondje 1,15-20). Sna\u017eni Pavlov kristocentrizam ne naru\u0161ava ravnote\u017eu ni kona\u010dnog eshatolo\u0161kog doga\u0111aja, koji se dogodio jednom zauvijek, ni ispunjenja koje \u0107e se dogoditi prema Bo\u017ejem naumu. Situaciju “u me\u0111uvremenu”, u kojoj se mi nalazimo, moramo \u017eivjeti u Kristu, ope\u010da\u0107eni Duhom, kao “zalogom” na\u0161e ba\u0161tine, u i\u0161\u010dekivanju potpunog otkupljenja onih koje je Bog posvojio (usp. Ef 1,14). To i\u0161\u010dekivanje izlazi na vidjelo, izme\u0111u ostalog, u zajedni\u010dkim sastancima na kojima se blaguje isti kruh i pije iz iste \u010da\u0161e, “dok on ne do\u0111e” (1 Kor 11,20.26).<\/p>\n\n\n\n Nadalje, preobrazba za koju Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima ka\u017ee da je blizu (usp. 4,15-17) odigrava se u \u017eivotu punom nevolja (usp. 2 Kor 4,11), u kojem kr\u0161\u0107anin gleda smrti u o\u010di, ali sa svije\u0161\u0107u o uskrsnu\u0107u (ondje 4,14). O\u010dekuje stoga, da parafraziramo Pavla, vje\u010dno boravi\u0161te i zaodijevanje nebeskim tijelom: “Znamo doista: ako se razru\u0161i na\u0161 zemaljski dom, \u0161ator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vje\u010dan na nebesima. U ovome doista stenjemo i \u010deznemo da se povrh njega zaodjenemo svojim nebeskim obitavali\u0161tem” (5,1-2). Sada\u0161njost se sada \u017eivi u znaku o\u010dekivanja da se pojavimo pred Gospodnjim sudom, kako bi primili zaslu\u017eeno (usp. 2 Kor 5,10). Ta perspektiva mora da je pobudila pokoju te\u0161ko\u0107u navode\u0107i na zaklju\u010dak kako se preferira du\u017ei boravak na zemlji. Smisao je, me\u0111utim, da taj boravak mora biti na korist drugih, kao \u0161to je to bilo u Pavlovu slu\u010daju u odnosu prema Filipljanima (usp. Fil 1,21-26). Kako god bilo, kr\u0161\u0107anina ne smije minuti \u017eelja i ne smije prestati hitati prema budu\u0107oj nagradi (usp. ondje 3,12-14). Prava domovina uvijek ostaje ona nebeska (usp. ondje 3,20-21).<\/p>\n\n\n\n Iz Pavlova u\u010denja o eshatologiji nadalje proizlazi \u010dinjenica o univerzalnosti poziva na vjeru, koji je zajedni\u010dki i \u017didovima i poganima, kao znak i predokus budu\u0107ih stvarnosti, zbog \u010dega mo\u017eemo re\u0107i da ve\u0107 sada sjedimo na nebesima s Isusom Kristom, ali kako bi pokazali u budu\u0107im vjekovima bogatstvo milosti (usp. Ef 2,6 sl.): tu “poslije” postaje neko “prije” \u010dime se \u017eeli jasno pokazati da je u stanju u kojem \u017eivimo ve\u0107 unaprijed ostvareno ono budu\u0107e. To nevolje sada\u0161njega \u010dasa \u010dini podno\u0161ljivijima, jer se ne mogu usporediti s budu\u0107om slavom (usp. Rim 8,18). Kro\u010dimo u vjeri a ne u gledanju, i premda bismo vi\u0161e voljeli iseliti se iz tijela i naseliti se kod Gospodina, ono \u0161to se u kona\u010dnici jedino ra\u010duna jest to da omilimo Njemu (usp. 2 Kor 5,7-9).<\/p>\n\n\n\n Sveukupno uzev\u0161i, mo\u017eemo re\u0107i da bogato u\u010denje svetoga Pavla u vezi o\u010dekivanja Gospodinove paruzije te\u017ei prikazati i udariti temelje “evan\u0111elju milosti” o kojem u ovim katehezama razmi\u0161ljamo. Apostol je isklju\u010divo zaokupljen time da navijesti kako je na\u0161e spasenje vezano uz uskrsni doga\u0111aj i eshatolo\u0161ku budu\u0107nost. On je u Poslanici Rimljanima domi\u0161ljato stopio zajedno dva vidika (uskrs i budu\u0107nost koja nas o\u010dekuje): “Ta u nadi smo spa\u0161eni!” (8,24). Odmah se name\u0107e pitanje: nije li kr\u0161\u0107aninu na prvome mjestu vjera? Nije li mo\u017eda vjera u Boga, koji se objavio u Kristu, \u017eari\u0161te \u010ditavoga \u017eivota? Sigurno da je tako, ali budu\u0107i da je vjera odgovor i zajedni\u0161tvo s Bogom u Sinovljevom Duhu, na\u0161a se nada ne temelji na nekoj utopiji, ve\u0107 na stvarnoj i sve ve\u0107oj “novosti \u017eivota”. Upravo polaze\u0107i od izraza svetog Pavla: “u nadi smo spa\u0161eni” (Rim 18,24), u svojoj sam drugoj enciklici Spe salvi \u017eelio pokazati kako je spasenje\/otkupljenje vezano uz nadu koja na\u0161e korake vodi prema pouzdanom cilju: “Prepoznatljiva je odlika kr\u0161\u0107ana da su oni ljudi koji imaju nadu: ne znaju do u tan\u010dine \u0161to ih \u010deka, ali znaju, op\u0107enito uzev\u0161i, da njihov \u017eivot ne skon\u010dava u ispraznosti. Samo kada se sa sigurno\u0161\u0107u zna da \u0107e budu\u0107nost imati pozitivan ishod i sada\u0161nji se trenutak nekako lak\u0161e podnosi i \u017eivi” (Spe salvi, 2). “Nada je, kao nada, otkupljenje” (ondje, 3) i sama je vjera na neki na\u010din nada (ondje, 2). “Kr\u0161\u0107anska (je) vjera i za nas danas nada koja preobra\u017eava i ima glavnu rije\u010d u na\u0161em \u017eivotu\u2026Vjera je supstancija nade” (ondje, 10). (Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 19. 11. 2008. \u2013 Sv. Pavao, 13. dio)<\/p>\n\n\n\n Opravdanje po vjeri, a ne po djelima Zakona<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre!<\/em><\/p>\n\n\n\n Na na\u0161em putu kojim nas vodi sveti Pavao, \u017eelimo se sada zadr\u017eati na slo\u017eenom nauku o opravdanju, koji zauzima sredi\u0161nje mjestu u apostolovim poslanicama: govorit \u0107emo najprije o odnosu izme\u0111u djel\u00e2 i vjere a zatim o odnosu izme\u0111u vjere i djel\u00e2.<\/p>\n\n\n\n Kada je Pavao susreo Uskrsloga na putu za Damask bio je potpun \u010dovjek: besprijekoran po pravednosti koja proizlazi iz zakona (usp. Fil 3,6), nadma\u0161io je mnoge svoje vr\u0161njake u obdr\u017eavanju Mojsijevih zakona i revno je zastupao ota\u010dke predaje (usp. Gal 1,14). Prosvjetljenje koje je do\u017eivio na putu za Damask potpuno mu je promijenilo \u017eivot: sve zasluge, koje je stekao u svojoj besprijekornoj vjerskoj karijeri, po\u010deo je smatrati \u201eotpadom” pred uzvi\u0161eno\u0161\u0107u spoznanja Isusa Krista (usp. Fil 3,8). Poslanica Filipljanima nam pru\u017ea dirljivo svjedo\u010danstvo Pavlova prijelaza s pravednosti utemeljene na zakonu i ste\u010dene obdr\u017eavanjem propisanih djela, na pravednosti utemeljenu na vjeri u Krista: on je shvatio da je sve ono \u0161to se do tada \u010dinilo dobitkom zapravo pred Bogom bio gubitak te je odlu\u010dio sav svoj \u017eivot staviti na jednu kartu: na Isusa Krista (usp. Fil 3,7). Skriveno blago u polju i dragocjeni biser u \u010dije stjecanje je ulo\u017eio sve drugo nisu vi\u0161e predstavljala djela zakona, ve\u0107 Isus Krist, njegov Gospodin.<\/p>\n\n\n\n Odnos izme\u0111u Pavla i Uskrsloga postao je tako dubok da on tvrdi kako Krist nije samo njegov \u017eivot, ve\u0107 sav njegov \u017eitak, u tolikoj mjeri da \u010dak i smrt postaje dobitak samo da se do njega vine (usp. Fil 1,21). To ne zna\u010di da je prezirao \u017eivot, ve\u0107 da je shvatio da za njega \u017eivot nema druge svrhe i nije stoga imao druge \u017eelje osim da, kao na nekom atletskom natjecanju, do\u0111e do Krista i ostane zauvijek s Njim: Uskrsli je postao po\u010detak i svr\u0161etak njegova \u017eivota, razlog i cilj njegova tr\u010danja. Samo briga za sazrijevanje vjere onih kojima je navijestio evan\u0111elje i skrb za sve Crkve koje je osnovao (usp. 2 Kor 11,28) naveli su ga da sporije tr\u010di prema svome jedinom Gospodinu kako bi pri\u010dekao u\u010denike da zajedno tr\u010de prema cilju. Ako u prethodnom obdr\u017eavanju zakona nije ni\u0161ta imao sebi spo\u010ditavati s gledi\u0161ta moralne neporo\u010dnosti, sada kada je zahva\u0107en Kristom vi\u0161e voli ne iznositi sudove o samome sebi (usp. 1 Kor 4,3-4), ve\u0107 tr\u010di kako bi dohvatio Onoga od kojega je zahva\u0107en (usp. Fil 3,12).<\/p>\n\n\n\n Upravo je to osobno iskustvo odnosa s Isusom Kristom razlog zbog kojeg Pavao smje\u0161ta u sredi\u0161te svojega navje\u0161taja evan\u0111elja nepomirljivu opre\u010dnost izme\u0111u dva razli\u010dita puta prema pravednosti: jednom izgra\u0111enom na djelima zakona, drugom utemeljenom na vjeri u Krista. Alternativa izme\u0111u opravdanja po djelima zakona i opravdanja po vjeri u Krista postaje tako jedna od prevladavaju\u0107ih tema koje se provla\u010de kroz njegove poslanice: \u201eMi smo podrijetlom \u017didovi, a ne ‘gre\u0161nici iz poganstva’. Ali znamo: \u010dovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko ne\u0107e opravdati” (Gal 2,15-16). Kr\u0161\u0107anima u Rimu pak poru\u010duje da \u201esvi su zaista sagrije\u0161ili i potrebna im je slava Bo\u017eja; opravdani su besplatno, njegovom milo\u0161\u0107u po otkupljenju u Kristu Isusu” (Rim 3,22-24). Opravdanje u Kristu je besplatni \u010din koji Bog \u010dini bez ikakve \u010dovjekove pomo\u0107i i koji nalazi u daru pomirenja svoj najvi\u0161i izraz: \u201eDoista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok jo\u0161 bijasmo neprijatelji, mnogo \u0107emo se vi\u0161e, pomireni, spasiti \u017eivotom njegovim” (Rim 5,10). Neiscrpni izvor opravdanja jest i ostaje Kristov kri\u017e, jer u njemu On \u201eposta mudrost od Boga, i pravednost, i posve\u0107enje, i otkupljenje”(1 Kor 1,30) i mi, jednom pomireni po vjeri, postali smo u Njemu \u201epravednost Bo\u017eja” (2 Kor 5,21).<\/p>\n\n\n\n U tome zakon i njegova djela, kao i svako drugo ljudsko djelo, nisu ni od kakve koristi. \u0160tovi\u0161e, \u010dini se kako upravo iz zakon proizlazi jedan dokaz protiv besplatnog opravdanja u Kristu: \u201eobje\u0161eni [je] prokletstvo Bo\u017eje”, ka\u017ee se u jednom retku Ponovljenog zakona (21,23). I upravo je zbog toga \u201edjela zakona” Pavao, prije susreta s Kristom, bio uvjeren da je bilo dobro i hvalevrijedno progoniti one koji su po\u010deli vjerovati u raspetog Mesiju i Sina Bo\u017ejega. Prodor milosti, dok mu je zatvorio tjelesne o\u010di, otvorio mu je o\u010di srca da otkrije jedini put opravdanja: vjeru u Krista koji mu je, vise\u0107i na kri\u017eu, dao novi \u017eivot po Duhu (usp. Gal 3,13-14).<\/p>\n\n\n\n Pavao \u0107e tako mo\u0107i jasno izraziti prosvjetljenje koje je primio na putu za Damask: zakon je u sebi svet, dobra, pravedna je i sveta zapovijed, dolazi naime od Boga (usp. Rim 7,7-13); me\u0111utim, po zakonu se ne sti\u017ee do opravdanja; \u0161tovi\u0161e, s toga stanovi\u0161ta, zakon ostaje nepremostiva prepreka za onoga koji je smatra nu\u017enom za opravdanje. Kada je, prilikom incidenta u Antiohiji o kojem smo govorili u jednoj od prethodnih kateheza, Pavao u\u0161ao u o\u0161tar spor s Petrom, to se dogodilo zato jer je pona\u0161anje ovog potonjeg moglo izroditi ideju da su, za napredovanje na putu opravdanja, bili nu\u017eni obrezanje i pridr\u017eavanje odre\u0111enim pravilima prehrane i \u017eidovskom kalendaru. Takva jedna dopuna u\u010dinila bi kri\u017e uzaludnim (usp. Gal 5,2) i relativizirala put opravdanja, koji je Bog otvorio u Kristu po Duhu: \u201eNe dokidam milosti Bo\u017eje! Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro” (Gal 2,21).<\/p>\n\n\n\n Stoga, Pavao Mojsijev zakon, kao Bo\u017eji dar, ne smatra nikako dokinutim, jer se ubraja me\u0111u neopozive darove (usp. Rim 11,29) kojima Gospodin obasipa svoj izabrani narod: \u201eOni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogo\u0161tovlje, i obe\u0107anja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen” (Rim 9,4-5). Ukidanjem toga zakona ugrozio bi se identitet Izraela. Ipak zakon ne mo\u017ee dati \u017eivot: taj se dar ostvaruje samo ispunjavanjem obe\u0107anja danih Abrahamu. A prvo obe\u0107anje, iz kojeg proizlazi opravdanje vjernika, je obe\u0107anje Duha (usp. Gal 3,14). Sada je pak s opravdanjem u Kristu zakon relativiziran, postao je neva\u017ean, i, kao takav, ne mo\u017ee ponuditi nikakav put opravdanja. Zakon, u\u010di Pavao, ima svoj dovr\u0161etak u Kristu (usp. Rim 10,4) i nalazi svoje ispunjenje u zapovijedi ljubavi (usp. Gal 5,13-14; Rim 13,8-10).<\/p>\n\n\n\n Prije sola fides, u sredi\u0161tu Pavlova navje\u0161taja evan\u0111elja je solus Christus: on je jedini spasitelj svijeta, koji relativizira sve drugo, uklju\u010duju\u0107i i zakon: \u201eOpravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu na\u0161em Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i di\u010dimo se nadom slave Bo\u017eje” (Rim 5,1-2). Zato je jedino \u010dime se mo\u017eemo ponositi Kristov kri\u017e (usp. Gal 6,14). Sa svetim Pavlom moramo priznati da nam je samo Gospodinova milost omogu\u0107ila da postanemo dionici njegova Tijela koji je Crkva.<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI., u dvorani sv. Pavla VI., 26. 11. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 14. dio)<\/p>\n\n\n\n Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre, ako su vjernici besplatno opravdani i ako u tome djela \u2013 djela Zakona a jo\u0161 manje op\u0107enito ljudska djela \u2013 nemaju nikakvog udjela, da bi bili opravdani potrebno je da se na na\u0161 \u017eivot izlije \u017eiva voda Duha i da bude bogat njegovim “plodom” (usp. Gal 5,22). U prethodnoj smo se katehezi zadr\u017eali na apsolutnoj besplatnosti spasenja, koje je Bog ostvario u Kristu, po Duhu Svetom: danas svoju pa\u017enju upravljamo na posljedice koje proizlaze iz \u010dinjenice da smo opravdani po vjeri i iz djelovanja Duha u kr\u0161\u0107anskom \u017eivotu.<\/p>\n\n\n\n Moramo priznati da su u povijesti kr\u0161\u0107anstva dvije razine \u2013 neva\u017enost djela za postizanje spasenja i opravdanje koje daje plodove Duha \u2013 \u010desto mije\u0161ane, \u0161to je imalo za posljedicu brojna pogre\u0161na tuma\u010denja. Zapravo, nije nimalo slu\u010dajno da sveti Pavao, u istoj Poslanici Gala\u0107anima, u kojoj stavlja krajnje sna\u017ean naglasak na besplatnost opravdanja, isti\u010de tako\u0111er odnos izme\u0111u vjere i djela: “Uistinu, u Kristu Isusu ni\u0161ta ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna” (Gal 5,6). Zato postoje, s jedne strane, “djela tijela”, a to su “bludnost, ne\u010disto\u0107a, razvratnost\u2026” (Gal 5,19-21); a s druge, kr\u0161\u0107anski je \u017eivot ja\u010dan djelovanjem Duha koji daje “ljubav, radost, mir, velikodu\u0161nost, uslu\u017enost, dobrotu, vjernost” (Gal 5,22): to su plodovi Duha.<\/p>\n\n\n\n Prva u tomu nizu kreposti je ljubav a posljednja uzdr\u017eljivost. Zaista, Duh, koji je Ljubav Oca i Sina, izlijeva svoj prvi dar \u2013 ljubav, u na\u0161a srca (usp. Rim 5,5); a ljubav da bi se u punini izrazila zahtijeva uzdr\u017eljivost. O ljubavi Oca i Sina koja nas zahva\u0107a i stubokom preobra\u017eava na\u0161 \u017eivot govorio sam u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est. Vjernici znaju da se u me\u0111usobnoj ljubavi u nama, po Duhu, nastanjuje Bo\u017eja i Kristova ljubav. U istoj Poslanici Gala\u0107anima Pavao \u0107e re\u0107i da, nose\u0107i teret jedni drugih, vjernici ispunjavaju zapovijed ljubavi (usp. Gal 6,2). Opravdani po daru vjere u Kristu, pozvani smo \u017eivjeti u Kristovoj ljubavi prema bli\u017enjemu, jer \u0107emo na temelju toga na kraju svoga \u017eivota biti su\u0111eni. Da me\u0111usobna ljubav predstavlja izraz i glavnu posljedicu opravdanosti, pokazuje glasovita pohvala ljubavi u Pavlovu hvalospjevu ljubavi: “Kad bih sve jezike ljudske govorio i an\u0111eoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed \u0161to je\u010di ili cimbal \u0161to zve\u010di\u2026 Ljubav je velikodu\u0161na, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne tra\u017ei svoje\u2026” (1 Kor 13,1.4-5). Kr\u0161\u0107anska je ljubav itekako zahtjevna jer proizlazi iz potpune Kristove ljubavi prema nama: ta nas ljubav privla\u010di sebi, prihva\u0107a, grli, podupire, pa \u010dak u neku ruku i mu\u010di, jer prisiljava svakoga od nas da ne \u017eivi vi\u0161e za samoga sebe, zatvoren u vlastiti egoizam, ve\u0107 za “Onoga koji za nas umrije i uskrsnu” (usp. 2 Kor 5,15). Kristova nas ljubavi \u010dini u Njemu novim stvorenjem (usp. 2 Kor 5,17) koje postaje dio njegova misti\u010dnoga Tijela koji je Crkva.<\/p>\n\n\n\n Promatrana u toj perspektivi, sredi\u0161nji polo\u017eaj opravdanja bez djela, koje u Pavlovu u\u010denju zauzima prvo mjesto, nije u proturje\u010dju s vjerom djelatnom u ljubavi; \u0161tovi\u0161e zahtijeva da svoju vjeru pokazujemo \u017eivotom po Duhu. \u010cesto se znalo vidjeti neutemeljeno proturje\u010dje izme\u0111u teologije svetoga Pavla i one svetoga Jakova, koji u svojoj poslanici pi\u0161e: “kao \u0161to je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva” (2,26). Zapravo se tu radi o tome da, dok je Pavao zaokupljen prije svega time da poka\u017ee da je vjera u Krista nu\u017ena i dovoljna, Jakov stavlja naglasak na posljedi\u010dne odnose izme\u0111u vjere i djela (usp. Jak 2,2-4). Zato, kako za Pavla tako i za Jakova, vjera djelatna u ljubavi potvr\u0111uje besplatni dar opravdanja u Kristu. Spasenje, primljeno u Kristu, treba \u010duvati i svjedo\u010diti “sa strahom i trepetom. Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati. Sve \u010dinite bez mrmljanja i oklijevanja\u2026 dr\u017ee\u0107i rije\u010d \u017divota”, re\u0107i \u0107e nadalje sveti Pavao kr\u0161\u0107anima u Filipima (usp. Fil 2,12-14.16).<\/p>\n\n\n\n \u010cesto smo skloni podle\u0107i istim onim pogre\u0161nim tuma\u010denjima kojima je podlegla korintska zajednica: budu\u0107i da smo opravdani po vjeri u Krista “sve je dopu\u0161teno”. Dopu\u0161teno nam je stvarati podjele u Crkvi, Tijelu Kristovu, slaviti euharistiju ne posve\u0107uju\u0107i brigu za one koji su u potrebi, te\u017eiti vi\u0161im darovima ne vode\u0107i ra\u010duna o tome da smo \u010dvrsto me\u0111usobno povezani kao udovi istoga tijela, i tako redom. Pogubne su posljedice vjere koja nije ukorijenjena u ljubavi, jer se svodi na samovolju i subjektivizam koji nanose silnu \u0161tetu nama samima i na\u0161oj bra\u0107i. Naprotiv, moramo si ponovno dozvati u svijest da, upravo zato jer smo opravdani u Kristu, ne pripadamo vi\u0161e samima sebi, ve\u0107 smo postali hram Duha i zato smo pozvani proslaviti Boga u na\u0161emu tijelu (usp. 1 Kor 6,19). Silno bismo obezvrijedili neprocjenjivu vrijednost opravdanja ako ne bismo Krista proslavili svojim tijelom, budu\u0107i da smo otkupljeni visokom cijenom njegove krvi. Zapravo, upravo je to na\u0161e bogoslu\u017eje “umom” i “duhom”, zbog kojeg nas Pavao zaklinje “prikazati svoja tijela za \u017ertvu \u017eivu, svetu, Bogu milu” (Rim 12,1). Na \u0161to bi se svela liturgija upu\u0107ena samo Gospodinu, kada ne bi, istodobno, bila slu\u017eba za na\u0161u bra\u0107u, na \u0161to bi se svela vjera koju se ne bi pokazalo djelima ljubavi? Apostol \u010desto svoje zajednice podsje\u0107a na posljednji sud, kada \u0107emo se svi “pojaviti pred sudi\u0161tem Kristovim da svaki dobije \u0161to je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo” (2 Kor 5,10; usp. tako\u0111er Rim 2,16).<\/p>\n\n\n\n To \u0161to etika koju Pavao predla\u017ee vjernicima ne zastranjuje u oblike moralizma i pokazuje se aktualnom za nas danas, to je zato jer, svaki put, polazi uvijek od osobnog i komunitarnog odnosa s Kristovim opravdanjem, da bi se zatim odjelotvorila u \u017eivotu po Duhu. Zato se svako eti\u010dko nazadovanje ne ograni\u010dava na individualnu sferu ili na subjektivni ambijent, ve\u0107 je istodobno obezvrje\u0111ivanje osobne i zajedni\u010dke vjere: iz nje proistje\u010de i na nju ima presudan utjecaj. Pustimo da do nas dopre pomirenje, koje je Bog u Kristu jednom zauvijek izvr\u0161io, da do nas dopre “luda” ljubav Boga prema nama: nitko i nikada nas ne\u0107e mo\u0107i odijeliti od njegove ljubavi (usp. Rim 8,39), koja nas osposobljava da mo\u017eemo davati prave plodove Duha.<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 3. 12. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 15. dio)<\/p>\n\n\n\n Sv. Pavao o isto\u010dnome grijehu<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre!<\/em><\/p>\n\n\n\n U dana\u0161njoj katehezi zadr\u017eat \u0107emo se na odnosima izme\u0111u Adama i Krista, koje je sv. Pavao zacrtao u glasovitom odlomku Poslanice Rimljanima (5, 12-21), u kojima daje Crkvi bitne obrise nauka o isto\u010dnome grijehu. Zapravo, ve\u0107 je u Prvoj poslanici Korin\u0107anima Pavao usporedio praroditelja i Krista: “Jer kao \u0161to u Adamu svi umiru, tako \u0107e u Kristu svi biti o\u017eivljeni\u2026 Prvi \u010dovjek, Adam, postade \u017eiva du\u0161a, posljednji Adam \u2013 duh \u017eivotvorni” (1 Kor 15, 22. 45). U Rim 5, 12-21 usporedba izme\u0111u Krista i Adama je bolje razlo\u017eena i ka\u017ee vi\u0161e. Pavao prolazi povije\u0161\u0107u spasenja od Adama do Zakona te od Zakona do Krista. U sredi\u0161tu toga prizora nije toliko Adam s posljedicama koje je grijeh imao po \u010dovje\u010danstvo, nego vi\u0161e Krist s milo\u0161\u0107u koja je, po njemu, obilato na \u010dovje\u010danstvo izlivena. Ponavljanjem rije\u010di “toliko vi\u0161e” (u hrv. prijevodu Duda-Fu\u0107ak to se zna\u010denje zapravo prenosi pomo\u0107u izraza “mnogo obilatije”, “mnogo \u0107e vi\u0161e”, op. prev.) kad se govori o Kristu, on isti\u010de kako dar u njemu primljen daleko nadilazi Adamov grijeh i posljedice koje je on prouzro\u010dio po \u010dovje\u010danstvo, tako da Pavao mo\u017ee do\u0107i do zaklju\u010dka: “Ali gdje se umno\u017eio grijeh, nadmo\u0107no izobilova milost” (Rim 5, 20). Stoga usporedba koju Pavao uspostavlja izme\u0111u Adama i Krista jasno isti\u010de inferiornost prvoga u odnosu na premo\u0107 drugoga.<\/p>\n\n\n\n S druge strane, Pavao spominje Adamov grijeh upravo zato da bi ukazao na neizmjeran dar milosti u Kristu. Moglo bi se re\u0107i kako se ne bi, da nije \u017eelio ukazati na sredi\u0161nje mjesto milosti, zadr\u017eavao govore\u0107i o grijehu koji “po jednom \u010dovjeku u\u0111e u svijet, i po grijehu smrt” (Rim 5, 12). Stoga, ako je u vjeri Crkve sazrela svijest za dogmu o isto\u010dnome grijehu, onda je to zato \u0161to je ona povezana s drugom dogmom, onom o spasenju i slobodi u Kristu. Posljedica toga jest da ne bismo nikada smjeli izdvojeno govoriti o Adamovu grijehu i o grijehu \u010dovje\u010danstva, a da ih ne shva\u0107amo u svjetlu opravdanja u Kristu. U suprotnome, dovodimo se u opasnost da upadnemo u iste pote\u0161ko\u0107e koje su pratile te\u0161ki put sv. Augustina u tra\u017eenju Istine. U po\u010detku je \u010ditao Pismo te mu se \u010dinilo, ve\u0107 na prvim stranicama, da malo vrijedi u odnosu na filozofske traktate koji su ga odgajali. Kad se obratio, uzeo je u ruke knjige Staroga i Novoga zavjeta i stekao je posve nov dojam. O tome nam je ostavio stranice od neprocjenjive vrijednosti u svojim Ispovijestima. Glasovit je odlomak u kojemu izvje\u0161tava o toj unutarnjoj promjeni: “Tako se vratih na mjesto gdje je sjedio Alpije i gdje sam ostavio Apostolovu knjigu kad sam ustao. Uzeo sam je, otvorio i pro\u010ditao, \u0161utke, prvi redak na koji mi bijahu pale o\u010di. Pisalo je: Ne u pijankama i pijan\u010devanjima, ne u prile\u017eni\u0161tvima i razvratnostima, ne u sva\u0111i i ljubomori, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i\u2026 ne pogodujte po\u017eudama (Rim 13, 13-14). Ne htjedoh dalje \u010ditati, niti mi je trebalo. Uistinu, \u010dim pro\u010ditah tu re\u010denicu, u srce mi u\u0111e svjetlost, gotovo sigurnost, i raspre se sve tmine sumnje” (VIII, 12, 19).<\/p>\n\n\n\n Druga zabuna, danas vrlo ra\u0161irena zbog razli\u010ditih evolucionisti\u010dkih teorija o po\u010detku ljudske vrste, odnosi se na obezvrje\u0111ivanje Adamova grijeha, svedenog na puki mit kojega bi se bilo dobro osloboditi. Zapravo, \u017eidovska literatura u Pavlovo doba \u010desto se bavila trima prvim poglavljima Knjige Postanka, ne da bi istra\u017eivala po\u010detke svijeta, nego vlastitu sada\u0161njost te prona\u0161la tuma\u010denja za negativne aspekte ljudskoga i politi\u010dkoga stanja. Prvu struju, koju \u0107emo nazvati “fatalisti\u010dkom”, predstavlja pisac apokrifa \u010cetvrta knjiga o Ezdri: “Zbog svog je zlog srca Adam, prvi \u010dovjek, sagrije\u0161io – i bi pobije\u0111en, on i oni \u0161to su od njega ro\u0111eni” (3, 20-26). Prema tome, sada\u0161nje je ljudsko bivstvovanje nesretno zbog Adama i njegovoga grijeha: on je odgovoran za stanje u koje je upalo \u010dovje\u010danstvo. Na drugoj je strani pisac apokrifa Druge knjige Baruhove: “Nije dakle uzrok Adam, osim za sebe samoga. Svi mi, svaki od nas postao je Adam samome sebi” (54, 15-19). Ta druga perspektiva otvorena je za odgovornost svake ljudske osobe: svatko je graditelj svoje povijesti. Ako dakle ta dvojica autora prilaze Adamu na razli\u010dite na\u010dine, onda je to zato \u0161to s jedne strane \u017eele objasniti ljudsku sudbinu koja je pritisnuta grijehom, a s druge slobodu svakoga \u010dovjeka dok \u010dini grijeh. Rekli bismo da su op\u0107e ljudsko stanje i stanje pojedinca me\u0111usobno duboko povezani.<\/p>\n\n\n\n Istim se pitanjima Pavao bavio u prvim poglavljima Poslanice Rimljanima, koji prethode odlomku Rim 5, 12-21. S jedne strane Apostol pokazuje da su “svi sagrije\u0161ili i potrebna im je slava Bo\u017eja” (Rim 3, 23), a s druge da je “po jednome \u010dovjeku u\u0161ao u svijet grijeh” (Rim 5, 12). Kao \u0161to se vidi, Pavao je bio svjestan obaju tuma\u010denja unutar kojih su se kretali pisci njegovoga vremena, kako onoga koje se odnosi na katastrofalni Adamov u\u010dinak tako i onog drugog, pozornog na moralnu odgovornost pojedinih ljudskih bi\u0107a. No, Apostol ne razrje\u0161uje konflikt opredjeljuju\u0107i se za jedno ili za drugo stajali\u0161te, nego tako \u0161to se utje\u010de milosnome opravdanju u Kristu: “Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom” (Rim 5, 1). Jedino Krist, novi Adam, osloba\u0111a \u010dovje\u010danstvo od grijeha smrti, darivaju\u0107i nam milost opravdanja.<\/p>\n\n\n\n U toj je perspektivi razumljivo da kr\u0161tenje, na koje Pavao upu\u0107uje u Rim 6, 1-14, osim \u0161to osloba\u0111a od isto\u010dnoga Adamova grijeha koji prati svaku ljudsku osobu, ujedno uvodi u novi odnos s Bogom, \u010dine\u0107i da stvorenje bude sin: “Kr\u0161tenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao \u0161to Krist slavom O\u010devom bi uskri\u0161en od mrtvih i mi tako hodimo u novosti \u017eivota” (Rim 6, 4). Dioni\u0161tvo u Kristovu kri\u017eu uvodi u posve novi \u017eivot u odnosu na \u017eivot staroga \u010dovjeka, u \u017eivot koji je plod Duha \u0161to je izliven u na\u0161a srca (usp. Rim 5, 5). Tako se oslobo\u0111enje od Adamova i od svakoga drugoga grijeha preobra\u017eava u osobnu slobodu za slu\u017eenje Gospodinu u bra\u0107i. Iz tog novog \u017eivota proizlazi velika odgovornost vjernika prema onima koji nisu u Kristu. Zato \u0107e se Pavao ponovno vratiti na prve stranice Knjige Postanka, kako bi istaknuo da je “stvorenje uistinu podvrgnuto ispraznosti \u2013 ne svojom voljom, nego zbog onoga koji ga podvrgnu \u2013 ali u nadi. Jer i stvorenje \u0107e se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Bo\u017eje” (Rim 8, 19-20).<\/p>\n\n\n\n Dar milosti, primljen u Kristu, stavlja vjernike u novo stanje, da preuzmu na sebe jauke \u010dovje\u010danstva i svega stvorenja, kako bi njihovo i\u0161\u010dekivanje usmjerili prema kona\u010dnom ostvarenju one nade u kojoj smo spa\u0161eni. Toj sam nadi, koja se ra\u0111a iz Kristove ljubavi i vjere u njega, posvetio encikliku Spe salvi (“U nadi spa\u0161eni”), pozabaviv\u0161i se stranicama Poslanice Rimljanima: vjernici ne pola\u017eu svoju nadu u neizre\u010deno ili u nepredvidljivo, nego u Krista, “nadu slave” (Kol 1, 27). Upravo su svjedocima te nade postali veliki mu\u010denici vjere. Nada u Krista ne razo\u010darava jer ne dolazi od nas samih, nego iz Bo\u017eje ljubavi koja je obilato razlivena u na\u0161im srcima, po Duhu koji nam je dan (usp. Rim 5, 5). Unato\u010d patnjama koje pro\u017eivljavamo u sada\u0161njem \u017eivotu, mo\u017eemo na sebe preuzeti jauke \u010dovje\u010danstva i stvorenja kako bismo s Pavlom posvjedo\u010dili da je Krist vi\u0161e od na\u0161ega \u017eivota: on je za nas naprosto “\u017eivot”, koji u kona\u010dnici potpuno obeskrjepljuje \u017ealac smrti (usp. 1 Kor 15, 56), kojemu su sada podlo\u017ena sva Adamova djeca.<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. PavlaVI., 10. 12. 2008. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 16. dio)<\/p>\n\n\n\n Novo ro\u0111enje<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre, slijede\u0107i sv. Pavla, u katehezi od protekle srijede vidjeli smo dvoje. Prvo, da je na\u0161a ljudska povijest od samih po\u010detaka zaga\u0111ena zloporabom stvorene slobode, da se \u017eeli emancipirati u odnosu na bo\u017eansku volju. No, tako ne nalazi pravu slobodu, nego se opire istini te, sukladno tome, izvr\u0107e na\u0161e ljudske stvarnosti. Izvr\u0107e nadasve temeljne odnose: prema Bogu, izme\u0111u mu\u0161karca i \u017eene te izme\u0111u \u010dovjeka i zemlje. Rekli smo da se ta zaga\u0111enost na\u0161e povijesti \u0161iri \u010ditavim njezinim tkivom te da se ta naslije\u0111ena mana pove\u0107avala te je sada posvuda vidljiva. A druga stvar je sljede\u0107a: Od sv. Pavla saznajemo da postoji novi po\u010detak povijesti, i u povijesti, po Isusu Kristu, po Onomu koji je \u010dovjek i Bog. S Isusom, koji od Boga dolazi, zapo\u010dinje nova povijest koja se oblikuje na temelju njegovoga ‘da’ Ocu te je stoga utemeljena ne na oholosti la\u017ene emancipacije, nego na ljubavi i istini.<\/p>\n\n\n\n No, sada se postavlja jedno pitanje: kako mi mo\u017eemo u\u0107i u taj novi po\u010detak, u tu novu povijest? Kako ta nova povijest dopire do mene? Po prvoj, zaga\u0111enoj povijesti, neizbje\u017eno smo povezani po svojem biolo\u0161kom porijeklu, budu\u0107i da pripadamo jedinstvenome korpusu \u010dovje\u010danstva. No, kako se ostvaruje zajedni\u0161tvo s Isusom, to novo ro\u0111enje kojim stje\u010demo pripadnost novome \u010dovje\u010danstvu? Kako Isus ulazi u moj \u017eivot, u moje bi\u0107e? Osnovni odgovor sv. Pavla, i \u010ditavoga Novoga zavjeta glasi: ulazi po djelovanju Duha Svetoga. Ako prvu povijest pokre\u0107e – da se tako izrazimo – biologija, drugu pokre\u0107e Duh Sveti, Duh uskrsloga Isusa. Taj je Duh na Pedesetnicu udario po\u010detak novoga \u010dovje\u010danstva, nove zajednice, Crkve, Kristova Tijela.<\/p>\n\n\n\n Moramo biti jo\u0161 konkretniji: kako taj Kristov Duh, Duh Sveti, mo\u017ee postati mojim Duhom? Odgovor glasi da se to doga\u0111a na tri na\u010dina koji su uzajamno usko povezani. Prvi je ovaj: Duh Sveti kuca na vrata mojega srca, doti\u010de me u nutrini. No, budu\u0107i da novo \u010dovje\u010danstvo mora biti pravo tijelo, budu\u0107i da nas Duh mora ujediniti te stvarno stvoriti zajednicu, budu\u0107i da je novome po\u010detku svojstveno nadila\u017eenje podjela i okupljanje raspr\u0161enih, taj se Kristov Duh slu\u017ei dvama elementima vidljivog okupljanja: rije\u010dju navije\u0161tanja te sakramentima, osobito kr\u0161tenjem i euharistijom. U Poslanici Rimljanima sv. Pavao ka\u017ee: “Jer ako ustima ispovijeda\u0161 da je Isus Gospodin, i srcem vjeruje\u0161 da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit \u0107e\u0161 spa\u0161en” (10, 9), tj. u\u0107i \u0107e\u0161 u novu povijest, povijest \u017eivota a ne smrti. Sv. Pavao nastavlja: “Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerova\u0161e? A kako da povjeruju u onoga koga nisu \u010duli? Kako pak da \u010duju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja?” (Rim 10, 14-15). U sljede\u0107em odlomku jo\u0161 ka\u017ee: “Vjera po poruci” (Rim 10, 17). Vjera nije proizvod na\u0161e misli, na\u0161ega razmatranja, ona je ne\u0161to novo \u0161to ne mo\u017eemo izumiti, nego je samo mo\u017eemo primiti kao dar, kao novinu koja je proizvod Bo\u017eji. Vjera ne dolazi po \u010ditanju, nego po posluhu. Nije samo unutarnja stvar, nego je odnos s Nekim. Pretpostavlja susret s navje\u0161tajem, pretpostavlja postojanje drugoga koji navije\u0161ta i stvara zajedni\u0161tvo.<\/p>\n\n\n\n I naposljetku navje\u0161taj: onaj koji navije\u0161ta ne govori od sebe, nego je poslan. Nalazi se unutar misijskog ustroja koji zapo\u010dinje s Kristom kojega je poslao Otac, prelazi na apostole – rije\u010d apostoli zna\u010di “poslani” – i nastavlja se u slu\u017ebi, u poslanju koje prenose apostoli. Novo tkivo povijesti o\u010dituje se u tom misijskom ustroju, preko kojega u kona\u010dnici govori sam Bog, njegova osobna Rije\u010d, Sin, govori s nama i dolazi k nama. Rije\u010d je tijelom postala, u Isusu, kako bi doista stvorila novo \u010dovje\u010danstvo. Stoga rije\u010d navje\u0161taja postaje sakramentom u kr\u0161tenju, koje je novo ro\u0111enje iz vode i Duha, kao \u0161to \u0107e re\u0107i Ivan. U \u0161estom poglavlju Poslanice Rimljanima sv. Pavao kazuje duboke rije\u010di o kr\u0161tenju. \u010culi smo taj tekst, ali mo\u017eda ga je dobro ponoviti: “Ili zar ne znate: Koji smo god kr\u0161teni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kr\u0161teni. Kr\u0161tenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao \u0161to Krist slavom O\u010devom bi uskri\u0161en od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti \u017eivota” (6, 3-4).<\/p>\n\n\n\n U ovoj katehezi, dakako, ne mo\u017eemo ulaziti u iscrpno tuma\u010denje toga teksta koji nije lagan. Samo bih tri stvari \u017eelio ukratko napomenuti: prvo, “kr\u0161teni smo” je pasivni oblik. Nitko ne mo\u017ee krstiti samoga sebe, potreban je drugi. Nitko sam sebe ne mo\u017ee u\u010diniti kr\u0161\u0107aninom. Postati kr\u0161\u0107aninom jest pasivni proces. Samo nas drugi mo\u017ee u\u010diniti kr\u0161\u0107anima. A taj “drugi” koji nas \u010dini kr\u0161\u0107anima, koji nam daje dar vjere, na prvoj je razini zajednica vjernika, Crkva. Od Crkve dobivamo vjeru, kr\u0161tenje. Ako ne dopustimo toj zajednici da nas oblikuje, ne postajemo kr\u0161\u0107anima. Autonomno, samoproizvedeno kr\u0161\u0107anstvo jest proturje\u010dje u sebi. Na prvoj razini taj drugi jest zajednica vjernika, Crkva, no na drugoj razini ta zajednica ne djeluje sama od sebe, prema vlastitim zamislima i \u017eeljama. I zajednica \u017eivi u istom pasivnom procesu: samo Krist mo\u017ee konstituirati Crkvu. Krist je pravi darovatelj sakramenata. To je prva to\u010dka: nitko sama sebe ne krsti, nitko sam sebe ne \u010dini kr\u0161\u0107aninom. Kr\u0161\u0107anima postajemo.<\/p>\n\n\n\n Druga stvar je ovo: kr\u0161tenje je vi\u0161e od pranja. Ono je smrt i uskrsnu\u0107e. Sam Pavao, govore\u0107i u Poslanici Gala\u0107anima o preokretu u svojemu \u017eivotu, opisuje ga rije\u010dima: umro sam. U onome \u010dasu doista zapo\u010dinje novi \u017eivot. Postati kr\u0161\u0107anima vi\u0161e je od kozmeti\u010dkog zahvata koji bi vi\u0161e manje potpunome postojanju dodao neto vi\u0161e. Rije\u010d je o novome po\u010detku, o novome ro\u0111enju, o smrti i uskrsnu\u0107u. Dakako, u uskrsnu\u0107u na novi na\u010din blista ono \u0161to je u prija\u0161njem \u017eivotu bilo dobro.<\/p>\n\n\n\n I tre\u0107e: materija je dio sakramenta. Kr\u0161\u0107anstvo nije posve duhovno. Ono uklju\u010duje tijelo. Uklju\u010duje kozmos. Prote\u017ee se do novih nebesa i nove zemlje. Vratimo se na posljednje rije\u010di u Pavlovome tekstu: tako – ka\u017ee “hodimo u novosti \u017eivota”. To je pitanje za ispit savjesti za svakoga od nas, hoditi u novosti \u017eivota. To je kr\u0161tenje.<\/p>\n\n\n\n Sada dolazimo do sakramenta euharistije. Ve\u0107 sam u drugim katehezama pokazao s koliko dubokog po\u0161tovanja sv. Pavao doslovno prenosi predaju o euharistiji koju je primio od samih svjedoka posljednje no\u0107i. Prenosi te rije\u010di kao dragocjeno blago povjereno njegovoj odanosti. Tako u tim rije\u010dima doista \u010dujemo svjedoke te no\u0107i. Poslu\u0161ajmo Apostolove rije\u010di: “Doista, ja od Gospodina primih \u0161to vama predadoh: Gospodin Isus one no\u0107i kad bija\u0161e predan uze kruh, zahvaliv\u0161i razlomi i re\u010de: ‘Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo \u010dinite meni na spomen.’ Tako i \u010da\u0161u po ve\u010deri govore\u0107i: ‘Ova \u010da\u0161a novi je Savez u mojoj krvi. Ovo \u010dinite kad god pijete, meni na spomen.'” (1 Kor 11, 23-25). Taj je tekst neiscrpan. I glede njega, u ovoj katehezi, tek dva zapa\u017eanja. Pavao ovako prenosi Gospodnje rije\u010di o kale\u017eu: ovaj je kale\u017e “novi Savez u mojoj krvi”. U tim se rije\u010dima krije aluzija na dva temeljna teksta iz Staroga zavjeta. Prva se aluzija odnosi na obe\u0107anje novoga saveza u Knjizi proroka Jeremije. Isus ka\u017ee u\u010denicima i ka\u017ee nama: sada, u ovome \u010dasu, sa mnom i s mojom smr\u0107u ostvaruje se novi savez; s mojom krvlju u svijetu zapo\u010dinje ta nova povijest \u010dovje\u010danstva. No, u tim je rije\u010dima prisutna i aluzija na savez na Sinaju, kad je Mojsije rekao: “Ovo je krv Saveza koji je Gospodin s vama uspostavio na temelju svih ovih rije\u010di” (Izl 24, 8). U onom se slu\u010daju radilo o krvi \u017eivotinja. Krv \u017eivotinja mogla je biti samo izraz \u017eelje, i\u0161\u010dekivanja prave \u017ertve, istinskog bogo\u0161tovlja. Darom kale\u017ea Gospodin nam daruje istinsku \u017ertvu. Jedina prava \u017ertva jest Sinova ljubav. Po daru te ljubavi, vje\u010dne ljubavi, svijet ulazi u novi savez. Slaviti euharistiju zna\u010di da nam Krist dariva samoga sebe, svoju ljubav, kako bi nas suobli\u010dio samome sebi te na taj na\u010din stvorio novi svijet.<\/p>\n\n\n\n Drugi va\u017ean vid nauka o euharistiji javlja se u istoj Prvoj poslanici Korin\u0107anima gdje sv. Pavao Ka\u017ee: “\u010ca\u0161a blagoslovna koju blagoslivljemo nije li zajedni\u0161tvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedni\u0161tvo tijela Kristova? Budu\u0107i da smo jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (10, 16-17). U tim rije\u010dima tako\u0111er se vidi kako osobni tako i dru\u0161tveni zna\u010daj sakramenta euharistije. Krist se sjedinjuje sa svakim od nas ponaosob, no isti se Krist sjedinjuje i s mu\u0161karcem i sa \u017eenom pored mene. A kruh je i za mene i za drugoga. U pri\u010desti primamo Krista. No, Krist se jednako tako sjedinjuje s mojim bli\u017enjim: Krist i bli\u017enji u pri\u010desti su nerazdvojni. I tako smo svi mi jedan kruh, jedno tijelo. Euharistija bez solidarnosti s drugima jest zlorabljena euharistija. Nalazimo se na korijenu te istovremeno u sredi\u0161tu nauka o Crkvi kao Tijelu Kristovu, Tijelu uskrsloga Krista.<\/p>\n\n\n\n Ujedno vidimo i sav realizam toga nauka. Krist nam u euharistiji daje svoje tijelo, daje samoga sebe u svojemu tijelu te nas na taj na\u010din \u010dini svojim tijelom, ujedinjuje nas sa svojim uskrslim tijelom. Ako \u010dovjek jede obi\u010dan kruh, taj kruh u probavnome procesu postaje dio njegovoga tijela, preobra\u017een u supstancu ljudskoga \u017eivota. No, u svetoj se pri\u010desti doga\u0111a suprotan proces. Krist Gospodin nas suobli\u010duje sebi, uvodi nas u svoje slavno tijelo te svi zajedno postajemo Tijelom njegovim. Tko pro\u010dita samo 12. poglavlje Prve poslanice Korin\u0107anima te 12. poglavlje Poslanice Rimljanima mogao bi pomisliti kako su rije\u010di o Kristovu Tijelu kao organizmu karizmi tek neka vrsta sociolo\u0161ko-teolo\u0161ke usporedbe. Doista se u rimskoj politologiji ta usporedba tijela i razli\u010ditih udova koji \u010dine jedinstvo koristila za samu dr\u017eavu, kako bi se istaknulo da je dr\u017eava organizam u kojemu svatko ima svoju ulogu, dok mno\u0161tvo i razli\u010ditost uloga tvore tijelo, a svatko opet ima svoje mjesto. \u010citaju\u0107i samo 12. poglavlje Prve poslanice Korin\u0107anima moglo bi se pomisliti kako je Pavlu dovoljno da jedino to primijeni na Crkvu, da je i ovdje rije\u010d samo o sociologiji Crkve. Ali, imaju\u0107i na umu ovo, 10. poglavlje, vidimo da je stvarnost Crkve bitno druga\u010dija, mnogo dublja i istinitija od slike dr\u017eave kao organizma. Jer Krist stvarno daje svoje tijelo i \u010dini nas svojim tijelom. Postajemo uistinu sjedinjeni s Kristovim tijelom te smo na taj na\u010din sjedinjeni i jedni s drugima. Crkva nije tek korporacija poput dr\u017eave, ona jest tijelo. Nije puka organizacija, nego je pravi organizam.<\/p>\n\n\n\n I na kraju, ukratko \u0107emo re\u0107i ne\u0161to o sakramentu \u017eenidbe. U Poslanici Korin\u0107anima nalaze se tek neke naznake, dok je Poslanica Efe\u017eanima uistinu razvija duboku teologiju \u017eenidbe. Pavao ovdje definira \u017eenidbu kao “veliko otajstvo”. Ka\u017ee to smjeraju\u0107i “na Krista i na Crkvu” (5, 32). U tom odlomku valja istaknuti uzajamni odnos koji se oblikuje u vertikalnu dimenziju. Uzajamna pokornost mora usvojiti govor ljubavi, \u010diji se uzor nalazi u ljubavi Krista prema Crkvi. Taj odnos Krist-Crkva daje prvenstvo teolo\u0161kom aspektu bra\u010dne ljubavi, te ujedno afektivni odnos me\u0111u supru\u017enicima uzdi\u017ee na vi\u0161u razinu. Istinski brak dobro \u0107e se ostvarivati u \u017eivotu ako u trajnom ljudskom i afektivnom rastu bude nastojao uvijek ostati vezanim uz djelotvornost rije\u010di i uz zna\u010denje kr\u0161tenja. Krist je posvetio Crkvu, o\u010distiv\u0161i je u kupelji vode popra\u0107enoj rije\u010dju. Osim \u0161to je o\u010dituje, dioni\u0161tvo u Gospodnjem tijelu i krvi ne mo\u017ee drugo doli trajno zape\u010datiti vezu koja je po milosti nerazrje\u0161iva.<\/p>\n\n\n\n I na kraju poslu\u0161ajmo rije\u010d sv. Pavla Filipljanima: “Gospodin je blizu” (Fil 4, 5). \u010cini mi se da smo shvatili da je, po rije\u010di i po sakramentima, Gospodin blizak u \u010ditavom na\u0161em \u017eivotu. Molimo da nas u dubini na\u0161eg bi\u0107a sve vi\u0161e doti\u010de ta njegova blizina, kako bi se rodila radost – radost koja se ra\u0111a kad je Gospodin stvarno blizu.<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 7. 1. 2009. \u2013 Sv. Pavao, apostol, 17. dio)<\/p>\n\n\n\n Pavlovo u\u010denje o duhovnom bogoslu\u017eju<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre, na ovoj prvoj op\u0107oj audijenciji u 2009. godini \u017eelim uputi svima vama srda\u010dne \u017eelje za novu godinu koja je upravo zapo\u010dela. O\u017eivimo u sebi zauzetost da otvorimo Kristu um i srce, da budemo i \u017eivimo kao njegovi pravi prijatelji. Njegovo \u0107e dru\u0161tvo dati da ove godine, usprkos neizbje\u017enim nevoljama, bude hod ispunjen rado\u0161\u0107u i mirom. Naime, samo ako ostanemo sjedinjeni s Isusom, nova \u0107e godina biti dobra i sretna.<\/p>\n\n\n\n Zada\u0107a sjedinjenja s Kristom je primjer koji nam pru\u017ea tako\u0111er sveti Pavao. Nastavljaju\u0107i kateheze koje su njemu posve\u0107ene, zadr\u017eat \u0107emo se danas u razmi\u0161ljanju o jednom od va\u017enih aspekata njegove misli: bogoslu\u017eja koji su kr\u0161\u0107ani pozvani vr\u0161iti. U pro\u0161losti se znalo govoriti o Pavlovoj malne protuobrednoj tendenciji, o jednoj njegovoj “spiritualizaciji” ideje bogoslu\u017eja. Danas se bolje shva\u0107a da je Pavao vidio u Kristovu kri\u017eu povijesni preokret, koji preobra\u017eava i obnavlja zbilju bogoslu\u017eja. Taj se novi pogled na bogoslu\u017eje javlja prije svega u tri teksta iz Poslanice Rimljanima.<\/p>\n\n\n\n 1. U Rim 3,25, nakon \u0161to je govorio o “otkupljenju u Kristu Isusu”, Pavao nastavlja s jednom za nas misterioznom formulacijom: Bog ga je “izlo\u017eio da krvlju svojom bude Pomirili\u0161te po vjeri”. Izrazom “Pomirili\u0161te”, koji nama zvu\u010di dosta \u010dudno, sveti Pavao aludira na takozvano “pomirili\u0161te” u drevnome hramu, to jest na pokrov kov\u010dega saveza, kojeg se shva\u0107alo kao dodirnu to\u010dku izme\u0111u Boga i \u010dovjeka, kao to\u010dku Njegove tajanstvene prisutnosti u ljudskom svijetu. To se “pomirili\u0161te”, na veliki dan pomirenja \u2013 “yom kippur” \u2013 \u0161kropilo krvlju \u017ertvovanih \u017eivotinja \u2013 krvlju koja je na simboli\u010dan na\u010din donosila grijehe od protekle godine pred Boga i tako bi grijesi ba\u010deni u bezdan bo\u017eanske dobrote, kako se vjerovalo, bili malne upijeni sna\u017enim Bo\u017ejim zahvatom, zaboravljeni, opro\u0161teni. \u017divot je zapo\u010dinjao iznova.<\/p>\n\n\n\n Sveti Pavao, podsje\u0107aju\u0107i na taj obred ka\u017ee: tim se obredom izra\u017eavalo \u017eelju da se svi na\u0161i grijesi stvarno predaju bezdanu bo\u017eanskog milosr\u0111a i na taj na\u010din u\u010dini da nestanu. Ali krvlju \u017eivotinja to se ne ostvaruje. Bio je nu\u017ean stvarniji doticaj izme\u0111u ljudskoga grijeha i bo\u017eanske ljubavi. Taj se doticaj zbio u Kristovu kri\u017eu. Krist, pravi Bo\u017eji Sin, koji je postao pravi \u010dovjek, preuzeo je na sebe sav na\u0161 grijeh. On s\u00e2m je dodirna to\u010dka izme\u0111u ljudske bijede i bo\u017eanskog milosr\u0111a; u njegovu se srcu raspr\u0161uje i nestaje \u017ealosno mno\u0161tvo zala koje je \u010dovjek po\u010dinio i obnavlja se \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n Otkrivaju\u0107i tu promjenu, sveti Pavao nam ka\u017ee: Kristovim kri\u017eem \u2013 najvi\u0161im \u010dinom bo\u017eanske ljubavi koja je postala ljudskom ljubavlju \u2013 stari je obred sa \u017eivotinjskim \u017ertvama u jeruzalemskom hramu dokinut. Taj simboli\u010dni obred, obred \u017eelje sada je zamijenio stvarni obred: Bo\u017eja ljubav utjelovljena u Kristu je privedena svojoj punini u smrti na kri\u017eu. To nije spiritualizacija stvarnoga obreda, ve\u0107 stvarni obred zamjenjuje simboli\u010dni i privremeni obred. Kristov kri\u017e, njegova ljubav s tijelom i krvlju je stvarni obred, potpuno odgovara stvarnosti Boga i \u010dovjeka. Za Pavla je era hrama i njegova obreda zavr\u0161ila ve\u0107 prije izvanjskog uni\u0161tenja hrama: Pavlove se rije\u010di ovdje savr\u0161eno podudaraju s rije\u010dima koje je izrekao Isus, koji je najavio kraj hrama i nagovijestio drugi “nerukotvoreni” hram \u2013 hram svoga uskrsloga tijela (usp. Mk 14,58; Iv 2,19 sl.).<\/p>\n\n\n\n 2. Drugi tekst o kojem bih ovdje htio govoriti nalazi se u prvom retku 12. poglavlja Poslanice Rimljanima. Tu \u010ditamo: “Zaklinjem vas, bra\u0107o, milosr\u0111em Bo\u017ejim: prika\u017eite svoja tijela za \u017ertvu \u017eivu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslu\u017eje”. U tim je rije\u010dima prisutan prividni paradoks: dok \u017ertvovanje u pravilu podrazumijeva smrt \u017ertve, Pavao ga naprotiv dovodi u vezu s kr\u0161\u0107aninovim \u017eivotom. Izraz “prika\u017eite svoja tijela”, zbog kasnijeg shva\u0107anja \u017ertve, poprima obredni obris i zna\u010di “\u017ertvovati, prinijeti” (kao \u0161to se \u010dita u vezi djeteta Isusa u Lk 2,22: “ponije\u0161e ga u Jeruzalem da ga prika\u017eu Gospodinu”). Poziv na “prikazivanje tijel\u00e2” odnosi se na \u010ditavu osobu; naime, u Rim 6,13 on poziva: “predajte sebe”. Uostalom, izri\u010dito spominjanje tjelesne dimenzije kr\u0161\u0107anina koincidira s pozivom “proslavite dakle Boga u tijelu svojem” (1 Kor 6,20): rije\u010d je naime o \u010da\u0161\u0107enju Boga u najkonkretnijem svakodnevnom \u017eivotu, satkanom od vidljivih i opipljivih odnos\u00e2.<\/p>\n\n\n\n Takvo je vladanje opisano kao “\u017ertva \u017eiva, sveta, Bogu mila”. Upravo tu susre\u0107emo imenicu “\u017ertva” (na gr\u010dkom thys\u00eda). U obi\u010dnom govoru taj je izraz pripadao sakralnom kontekstu i koristio se za ozna\u010davanje klanja \u017eivotinje, \u010diji bi se jedan dio spalio u \u010dast bogova dok bi drugi dio pojeli oni koji su prinosili \u017ertvu. Pavao taj izraz primjenjuje na kr\u0161\u0107aninov \u017eivot. Naime, on se u opisu te \u017ertve slu\u017ei s tri pridjeva. Prvi \u2013 “\u017eiva” \u2013 izra\u017eava ideju \u017eivotnosti, tako da Krizostom komentira: “Pred sobom imamo novo pravilo o \u017ertvi i \u010dudnovatu vatru u kojoj ova gori: naime za nju nisu potrebna drva ili neka druga materija, jer ta vatra gori u svakome od nas, ta vatra isto tako ne spaljuje \u017ertvu, ve\u0107 je naprotiv o\u017eivljava” (PG 670,596). Drugi pridjev \u2013 “sveta” \u2013 podsje\u0107a na Pavlovo poimanje svetosti koje nije vezano uz mjest\u00e2 ili predmete, ve\u0107 uz samu kr\u0161\u0107aninovu osobu. Tre\u0107i pridjev \u2013 “Bogu mila” \u2013 doziva mo\u017eda u svijest \u010desti biblijski izraz \u017ertve koja se prinosu Bogu “na ugodan miris” (usp Lev 1,13.17; 23,18; 26,31; itd.).<\/p>\n\n\n\n Odmah potom, Pavao definira taj novi na\u010din \u017eivota: to je “duhovno bogoslu\u017eje”. Komentatori teksta znaju dobro da gr\u010dki izraz (t\u0113n logik\u0113n latre\u00edan) nije lako prevesti. Latinska Biblija prevodi taj izraz s “rationabile obsequium”. Ista rije\u010d “rationabile” (kojom je prevedena gr\u010dka rije\u010d logik\u00e9) javlja se u Prvoj euharistijskoj molitvi Rimskog kanona u kojoj se moli da Bog primi taj prinos kao “rationabile”. Uvrije\u017een talijanski prijevod (jednako i na hrvatskom, pr.) “duhovno bogoslu\u017eje” ne odra\u017eava sve nijanse gr\u010dkog teksta (odnosno latinskog). U svakom slu\u010daju nije rije\u010d o nekom manje stvarnom obredu, ili \u010dak samo slikovitom, ve\u0107 o konkretnijem i realisti\u010dnijem obredu \u2013 obredu u kojem s\u00e2m \u010dovjek u svojoj cjelini kao bi\u0107e obdareno razumom, postaje klanjanje, proslava Boga \u017eivoga.<\/p>\n\n\n\n Taj je Pavlov izraz, koji se zatim ponovno javlja u rimskoj euharistijskoj molitvi, plod dugog razvoja vjerskog iskustva u stolje\u0107ima prije Krista. U tome se iskustvu susre\u0107u teolo\u0161ki razvoji Staroga zavjeta i tekovine gr\u010dke misli. Bacimo pogled bar na neke sastavnice toga razvojnog puta koji \u0107e dovesti do novog shva\u0107anja obreda koji se javlja kod svetoga Pavla. Proroci i mnogi psalmi sna\u017eno kritiziraju okrutne \u017ertve. Ka\u017ee primjerice Psalam 50(49): “Kad bih ogladnio, ne bih ti rekao, jer moja je zemlja i sve \u0161to je ispunja. Zar da ja jedem meso bikova ili da pijem krv jaraca? Prinesi Bogu \u017ertvu zahvalnu…” (rr. 12-14). U istome smislu ka\u017ee slijede\u0107i psalam, 51(50): “\u017drtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. \u017drtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bo\u017ee, ne\u0107e\u0161 prezreti” (r. 18 sl.). U Danielovoj knjizi, pisanoj u doba novog razorenja hrama za vrijeme helenisti\u010dke vladavine (2. st. pr. Kr.) nalazimo novi ulomak u istom pravcu. Sred vatre Azarja ovako pjeva: “Nemamo sada vojvode, proroka, kneza, paljenice, klanice, prinosa, kada, ni mjesta gdje da prinesemo prvence tebi i da na\u0111emo milosr\u0111e. No primi nas slomljene du\u0161e, duha ponizna! Kao paljenice ovnova i bikova\u2026 takva nek’ bude \u017ertva na\u0161a pred tobom danas da nas pomiri s tobom” (Dan 3,38 sl.). Pri uni\u0161tenju sveti\u0161ta i obreda, u toj situaciji u kojoj je li\u0161en svakog znaka Bo\u017eje prisutnosti, vjernik prinosi kao pravu \u017ertvu srce slomljeno \u2013 svoju \u017eelju za Bogom.<\/p>\n\n\n\n U helenisti\u010dkom svijetu nalazimo sli\u010dne razvoje. Ka\u017ee se da se Boga ne mo\u017ee \u010dastiti krvlju \u017eivotinja, pravo klanjanje je onda kada je \u010dovjek sjedinjen s Bo\u017ejom voljom. Izraz “klanjanje” \u2013 logik\u00e9 \u2013 treba tako\u0111er tuma\u010diti u smislu da je “rije\u010d”, odnosno molitva istinsko klanjanje \u2013 rije\u010d je o molitvi u kojoj se \u010dovjekov duh uzdi\u017ee k Bogu, postaje suobli\u010den Bogu (usp. O. Casel, E. K\u00e4semann). No tu se javlja problem koji pokre\u0107e taj u sebi tako lijep razvoj: on naime povla\u010di za sobom opasnost spiritualizacije religije koja vi\u0161e ne bi obuhva\u0107ala tako\u0111er tijelo i ne bi stvarala zajedni\u0161tvo me\u0111u vjernicima. I tako se obja\u0161njava za\u0161to i Psalam 51 i Daniel 3 pri\u017eeljkuju, usprkos kritikama na koje su nai\u0161li, povratak hrama, njegovih \u017ertava u novom i pro\u010di\u0161\u0107enom obliku u smislu duhovnog bogo\u0161tovlja, u jo\u0161 uvijek nevidljivoj sintezi.<\/p>\n\n\n\n Sti\u017eemo tako do svetoga Pavla. On je ba\u0161tinik tih razvoja, \u017eelje za istinskim bogoslu\u017ejem, u kojem sam \u010dovjek postaje slava Bo\u017eja, \u017eivo klanjanje sa \u010ditavim svojim bi\u0107em. U tome smislu on poru\u010duje Rimljanima: “prika\u017eite svoja tijela za \u017ertvu \u017eivu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslu\u017eje” (Rim 12,1). Pavao tako ponavlja ono \u0161to je natuknuo u 3. poglavlju: hramu u kojoj su se \u017ertvovale \u017eivotinje, hramu zamjenskih \u017ertava, do\u0161ao je kraj. Do\u0161lo je vrijeme pravog bogoslu\u017eja. No ovdje se javlja i opasnost pogre\u0161nog shva\u0107anja: to se novo bogoslu\u017eje mo\u017ee tuma\u010diti u moralisti\u010dkom smislu, naime da prinose\u0107i svoj \u017eivot mi vr\u0161imo istinsko bogoslu\u017eje. Na taj bi na\u010din \u017ertvovanje \u017eivotinja zamijenio moralizam: s\u00e2m \u010dovjek bi \u010dinio sve sam svojim duhovnim naporom. A to sigurno nije bila namjera svetoga Pavla. Kako bismo dakle trebali tuma\u010diti to “duhovno bogoslu\u017eje”? Pavao uvijek pretpostavlja da smo postali “Jedan u Kristu Isusu” (Gal 3,28), da smo umrli u kr\u0161tenju (usp. Rim 1) i sada \u017eivimo s Kristom, po Kristu, u Kristu. U tome jedinstvu \u2013 i samo tako \u2013 mo\u017eemo postati u Njemu i s Njim “\u017eiva \u017ertva”, prinositi “duhovno bogoslu\u017eje”. \u017drtvovane su \u017eivotinje trebale zamijeniti \u010dovjeka, slu\u017eile su kao “zamjena”, ali nisu mogle zamijeniti \u010dovjekovo darivanje samoga sebe. Isus Krist, u svojem darivanju Ocu i nama, ne postavlja se na na\u0161e mjesto, ve\u0107 nosi u sebi \u010dovjeka, na\u0161e grijehe i na\u0161u \u017eelju; predstavlja nas, preuzima na sebe. U zajedni\u0161tvu s Kristom, ostvarenom u vjeri i u sakramentima, postajemo, unato\u010d svim svojim nedostacima, \u017eiva \u017ertva: zbiva se “duhovno bogoslu\u017eje”.<\/p>\n\n\n\n Ta je sinteza u pozadini Rimskog kanona u kojem se moli da taj prinos postane “rationabile” \u2013 da se ostvaruje duhovno bogoslu\u017eje. Crkva zna da se u Presvetoj Euharistiji posada\u0161njuje Kristovo samodarivanje, njegova istinska \u017ertva. Ali ona moli da zajednica koja slavi bude stvarno sjedinjena s Kristom, preobra\u017eena; moli da mi sami postanemo ono \u0161to ne mo\u017eemo postati vlastitim silama: “rationabile” prinos koji je Bogu ugodan, koji je slava Bo\u017eja. Tako ta euharistijska molitva tuma\u010di na pravilan na\u010din rije\u010di svetoga Pavla. Sveti Augustin je to divno pojasnio u 10. knjizi svoga djela O dr\u017eavi Bo\u017ejoj. Citirat \u0107u samo nekoliko re\u010denice. “Ovo je \u017ertva kr\u0161\u0107an\u00e2: mnogi i jedan u Kristu”\u2026 “\u010citava otkupljena zajednica (civitas), to jest zbor i dru\u0161tvo svetih, biva prinesena Bogu po Velikom Sve\u0107eniku koji je predao samoga sebe”\u2026 “Prave \u017ertve su djela ljubavi” (10,6: CCL 47, 27 sl.).<\/p>\n\n\n\n 3. Na kraju jo\u0161 samo kratko o tre\u0107em tekstu iz poslanice Rimljanima koji se odnosi na novo bogoslu\u017eje. Sveti Pavao ka\u017ee tako u 15. poglavlju: “\u2026poradi milosti koja mi je dana od Boga – da budem bogoslu\u017enik Krista Isusa me\u0111u poganima, sve\u0107enik evan\u0111elja Bo\u017ejega te prinos pogana postane ugodan, posve\u0107en Duhom Svetim” (15,15 sl.). Htio bih istaknuti samo dva vidika toga divnog teksta i jedinstvene terminologije u Pavlovim poslanicama. Prvo, sveti Pavao tuma\u010di svoje misijsko djelovanje me\u0111u narodima svijeta za izgra\u0111ivanje sveop\u0107e Crkve kao sve\u0107eni\u010dki \u010din. Navije\u0161tati evan\u0111elje radi ujedinjavanja narod\u00e2 u jedno tijelo Krista uskrsloga je “sve\u0107eni\u010dki” \u010din: pripravlja naime pravu \u017ertvu. Drugo: cilj misijskog djelovanja je \u2013 mo\u017eemo tako re\u0107i \u2013 kozmi\u010dka liturgija: da narodi ujedinjeni u Kristu, svijet kao takav postane Bo\u017eja slava, da “postane ugodan [prinos], posve\u0107en Duhom Svetim”. Ovdje na vidjelo izlazi dinami\u010dni aspekt, aspekt nade u Pavlovu shva\u0107anju bogoslu\u017eja: Kristovo samodarivanje uklju\u010duje te\u017enju da sve privu\u010de zajedni\u0161tvu njegova Tijela, da ujedini svijet. Samo u zajedni\u0161tvu s Kristom, \u010covjekom-uzorom, koji je jedno s Bogom, svijet postaje kakvim ga svi mi \u017eelimo: zrcalo Bo\u017eje ljubavi. Taj dinamizam je uvijek prisutan u Euharistiji \u2013 taj dinamizam mora nadahnjivati i oblikovati na\u0161 \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 14. 1. 2009. \u2013 Sv. Pavao, 18. dio)<\/p>\n\n\n\n Istovjetnost poslanic\u00e2 Kolo\u0161anima i Efe\u017eanima<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre!<\/em><\/p>\n\n\n\n Me\u0111u Pavlovim poslanicama nalazimo dvije, Kolo\u0161anima i Efe\u017eanima, koje se u odre\u0111enoj mjeri mogu smatrati istovjetnima. Naime, i u jednoj i u drugoj je prisutan na\u010din izra\u017eavanja koji se susre\u0107e samo u njima, i izra\u010dunalo se da se vi\u0161e od tre\u0107ine rije\u010di Poslanice Kolo\u0161anima nalazi tako\u0111er u Poslanici Efe\u017eanima. Na primjer, dok se u Kolo\u0161anima doslovno \u010dita poziv: “Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu” (Kol 3,16), u Efe\u017eanima se preporu\u010duje isto to: “Razgovarajte me\u0111u sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!” (Ef 5,19). Pored toga, u obje se poslanice nalazi takozvani “obiteljski zakonik”, kojeg nema u drugim Pavlovim poslanicama, to jest niz preporuk\u00e2 upu\u0107enih mu\u017eevima i \u017eenama, roditeljima i djeci, gospodarima i robovima (usp. Kol 3,18-4,1 odnosno Ef 5,22-6,9), premda Poslanica Efe\u017eanima vi\u0161e razvija temu odnosa izme\u0111u mu\u017ea i \u017eena s glasovitom temom odnosa izme\u0111u zaru\u010dni\u010dkog Krista i Crkve.<\/p>\n\n\n\n Jo\u0161 je va\u017enije konstatirati da se jedino u tim dvjema poslanicama spominje naslov “glava”, kefal\u00e9, koji se pridaje Isusu Kristu. I on se upotrebljava na dvije semanti\u010dke razine. U prvom zna\u010denju, Krist je shva\u0107en kao glava Crkve (usp. Kol 2,18-19 i Ef 4,15-16). To zna\u010di dvoje: prije svega da je on vladar, upravitelj, te glavni i odgovorni koji vodi kr\u0161\u0107ansku zajednicu kao njezin vo\u0111a i njezin Gospodin (usp. Kol 1,18: “On je Glava Tijela, Crkve”; Ef 5,23: “Jer mu\u017e je glava \u017eene kao i Krist Glava Crkve”); a zatim da je on poput glave koja \u010dvrsto povezuje i o\u017eivljava sve udove tijela nad kojima je postavljena (prema Kol 2,19 treba dr\u017eat se “Glave, Njega od kojeg [je] sve Tijelo, zglobovima i svezama zbrinuto i povezano”). I u jednom i u drugom slu\u010daju, Crkvu se smatra podre\u0111enom Njemu, bilo zato da slijedi njegovo uzvi\u0161eno vodstvo, bilo tako\u0111er zbog toga da primi sve \u017eivotne snage koje od njega dolaze. Ta je ideja posebno razra\u0111ena u Poslanici Efe\u017eanima, gdje \u010dak i crkvene slu\u017ebe, namjesto da ih se (kao u 1 Kor 12) dovodi u vezu s Duhom Svetim, dijeli uskrsli Krist: on je onaj koji “‘dade’ jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evan\u0111eliste, a druge za pastire i u\u010ditelje” (4,11). Od Njega “sve Tijelo, uskla\u0111eno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promi\u010de svoj rast na sazi\u0111ivanje u ljubavi” (4,16). Krist je naime potpuno predan tome da “sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili \u010dega takva, nego da bude sveta i bez mane” (Ef 5,27).<\/p>\n\n\n\n Ali, u jednom drugom zna\u010denju i na jednoj vi\u0161e izvanjskoj razini, Krista se smatra tako\u0111er glavom nebeskih sila i cijeloga svemira. Tako u Kolo\u0161anima \u010ditamo da Krist “skinu Vrhovni\u0161tva i Vlasti, javno to pokaza: u pobjedni\u010dkoj ih povorci s njime vodi” (2,15). Sli\u010dno tome u Efe\u017eanima nalazimo napisano da, njegovim uskrsnu\u0107em, Bog postavi Krista “iznad svakog Vrhovni\u0161tva i Vlasti i Mo\u0107i i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budu\u0107emu” (1,21). Tim rije\u010dima dvije poslanice nam predaju veoma pozitivnu i plodonosnu poruku. Ona glasi: Krist se ne boji eventualnog takmaca, jer je vi\u0161i od bilo koje vlasti koja misli poniziti \u010dovjeka. Jedino je On “ljubio vas i sebe predao za nas” (Ef 5,2). Zato, ako smo sjedinjeni s Kristom, ne smijemo se bojati nijednog neprijatelja i nikakve protiv\u0161tine; ali to dakle zna\u010di da se moramo \u010dvrsto dr\u017eati njega i da ne smijemo popustiti ni na tren!<\/p>\n\n\n\n \u010cak je i cio svemir podlo\u017een njemu i njemu stremi kao svojoj glavi. Glasovite su rije\u010di Poslanice Efe\u017eanima, koja govori o Bo\u017ejem naumu “uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji” (1,10). Sli\u010dno tome u Poslanici Kolo\u0161anima se \u010dita da “u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo” (1,16) i “uspostaviv\u0161i mir krvlju kri\u017ea njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima” (1,20). Vi\u0161e univerzalisti\u010dku viziju od te nije mogu\u0107e zamisliti, i ona prili\u010di samo Kristu uskrslom. Krist je Pantokr\u00e1tor, kojem je sve podlo\u017eeno: u mislima nam se odmah javlja Krist Svevladar, koji ispunjava udubljeni apsidalni prostor bizantskih crkava, kojeg se ponekad prikazuje kako sjedi visoko nad \u010ditavim svijetom ili \u010dak povi\u0161e duge \u010dime se ozna\u010dava njegova jednakost samome Bogu, koji ga je posjeo zdesna sebi (usp. Ef 1,20; Kol 3,1) te dakle njegova neusporediva slu\u017eba onoga u \u010dijoj su ruci ljudske sudbine.<\/p>\n\n\n\n Takvu jednu viziju mo\u017ee pojmiti samo Crkva, ne u smislu da bi si ona htjela bespravno prisvojiti ono \u0161to joj ne pripada, ve\u0107 u drugom, dvojakom smislu: bilo zato \u0161to Crkva priznaje da je Krist na neki na\u010din ve\u0107i od nje, jer se njegovo gospodstvo prostire tako\u0111er izvan njezinih granica, bilo zato jer je jedino Crkva prozvana Kristovim Tijelom, a ne cio svemir. Sve to zna\u010di da moramo pozitivno shva\u0107ati zemaljske zbilje, jer ih Krist u sebi uglavljuje, i istodobno moramo \u017eivjeti u punini na\u0161 specifi\u010dni crkveni identitet, koji je najsrodniji identitetu samoga Krista.<\/p>\n\n\n\n Postoji nadalje tako\u0111er jedan poseban pojam, koji je tipi\u010dan za te dvije poslanice: rije\u010d je o pojmu “otajstva”. Jednom se govori o “otajstvu njegove volje” (Ef 1,9) a na drugim mjestima pak o”otajstvu Kristovu” (Ef 3,4; Kol 4,3) ili \u010dak o “otajstvu Bo\u017ejem – Kristu, u kojem su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena” (Kol 3,2-3). Ono ozna\u010dava nedoku\u010divi Bo\u017eji naum o odre\u0111enju \u010dovjeka, narod\u00e2 i svijeta, o kojem se govori tako\u0111er u apokalipti\u010dkoj literaturi toga doba; primjerice u svicima iz Kumrana pi\u0161e: “Sve \u0161to je Bog odredio dogodit \u0107e se u svoje vrijeme, kako on odlu\u010di u otajstvima svoje mudrosti” (1QpHab 7,14). Tim jezikom dvije poslanice nam ka\u017eu da se u Kristu nalazi punina toga otajstva. On u cjelini, a ne samo u nekom aspektu svoje osobe ili u nekom trenutku svojeg postojanja, nosi u sebi neistra\u017eivu dubinu bo\u017eanskog nauma spasenja. U njemu poprima svoj oblik ono \u0161to se naziva “mnogolika mudrost Bo\u017eja” (Ef 3,10), jer u njemu “tjelesno prebiva sva punina bo\u017eanstva” (Kol 2,9). Od sada pa nadalje, nije mogu\u0107e razmi\u0161ljati i klanjati se Bo\u017ejoj dobrohotnosti, njegovoj suverenoj eudok\u00eda, a ne susresti se osobno s Kristom u osobi, u kojem se to “otajstvo” tako re\u0107i utjelovljuje i postaje vidljivo i opipljivo. Prispijeva se tako promatranju “neistra\u017eivog bogatstva Kristova” (Ef 3,8), koje nadilazi svako ljudsko shva\u0107anje. Nije da Bog nije ostavio iza sebe stope, jer je sam Krist Bo\u017eji trag, njegov najve\u0107i otisak; me\u0111utim postaje se svjesno “\u0161to je Du\u017eina i \u0160irina i Visina i Dubina” toga otajstva koje je “nadspoznatljivo” (Ef 3,18-19). \u010ciste intelektualne kategorije tu nisu dostatne i, nakon \u0161to priznamo da mnoge stvari nadilaze na\u0161e umne sposobnosti, moramo se pouzdati u poniznu i radosnu kontemplaciju ne samo umom, ve\u0107 i srcem.<\/p>\n\n\n\n Na kraju ne\u0161to o, ve\u0107 ranije spomenutom, pojmu koji se ti\u010de Crkve kao Kristove \u017eivotne dru\u017eice. U Drugoj poslanici Korin\u0107anima apostol Pavao je usporedio kr\u0161\u0107ansku zajednicu sa zaru\u010dnicom, te ovako pi\u0161e: “Ljubomoran sam doista na vas Bo\u017ejim ljubomorom: ta zaru\u010dih vas s jednim mu\u017eem, kao \u010distu djevicu privedoh vas Kristu” (2 Kor 11,2). Poslanica Efe\u017eanima produbljuje tu sliku, poja\u0161njavaju\u0107i da Crkva nije samo obe\u0107ana, ve\u0107 je stvarna Kristova zaru\u010dnica. On ju je, tako re\u0107i, osvojio za sebe i to je platio \u017eivotom: kao \u0161to ka\u017ee tekst te poslanice, “sebe [je] predao za nju” (Ef 5,25). Postoji li ve\u0107i dokaz ljubavi od toga? No on se i brine za njezinu ljepotu i to ne samo za onu koju se stje\u010de kr\u0161tenjem, ve\u0107 i za onu koja se mora pove\u0107avati iz dana u dan po besprijekornom \u017eivotu, “bez ljage i nabora”, u njezinu \u0107udorednom vladanju (usp. Ef 5,26-27). Odatle do op\u0107eg iskustva kr\u0161\u0107anske \u017eenidbe je mali korak; \u0161tovi\u0161e, nije niti sasvim jasno koja je po\u010detna referentna to\u010dka za pisca te poslanice: treba li u svjetlu odnosa izme\u0111u Krista i Crkve promatrati vezu mu\u0161karca i \u017eene, ili pak u svjetlu iskustvene datosti bra\u010dne zajednice promatrati odnos izme\u0111u Krista i Crkve. U svakom slu\u010daju, na\u0161a je poslanica gotovo na pola puta izme\u0111u proroka Ho\u0161ee, koji je opisivao odnos izme\u0111u Boga i njegova naroda kao ve\u0107 sklopljenu \u017eenidbu (usp. Ho\u0161 2,4.16.21), i vidioca iz Otkrivenja, koji \u0107e predo\u010diti eshatolo\u0161ki susret izme\u0111u Crkve i Jaganjca kao radosnu i neprolaznu svadbu (usp. Otk 19,7-9; 21,9). Neka nam Gospodin pomogne ponovno otkriti svu va\u017enost tih pojmova za na\u0161, pojedina\u010dni i zajedni\u010dki, kr\u0161\u0107anski \u017eivot!<\/p>\n\n\n\n (Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 28. 1. 2009. \u2013 Sv. Pavao, 19. dio)<\/p>\n\n\n\n Pavlove pastoralne poslanice<\/strong><\/p>\n\n\n\n Draga bra\u0107o i sestre!<\/em><\/p>\n\n\n\n Posljednje Pavlove poslanice, o kojima bih \u017eelio govoriti, zovu se pastoralne poslanice, jer su upu\u0107ene pojedinim pastirima Crkve: dvije Timoteju i jedna Titu, ina\u010de uskim suradnicima svetog Pavla. U Timoteju Apostol je vidio gotovo alter ego; naime povjerio mu je va\u017ene misije (u Makedoniji: usp. Dj 19,22; u Solunu: 1 Sol 3,6-7; te u Korintu: usp 1 Kor 4,17; 16,10-11), a kasnije se o njemu pohvalno izrazio: \u201eNikoga doista nemam tako srodne du\u0161e tko bi se kao on svojski za vas pobrinuo” (Fil 2,20). Prema Crkvenoj povijesti Euzebija Cezarejskog, iz 4. stolje\u0107a, Timotej je zatim postao prvi efe\u0161ki biskup (usp. 3,4). \u0160to se ti\u010de Tita, mora da je i on bio vrlo drag Apostolu, koji izri\u010dito ka\u017ee za njega da je \u201evrlo revan\u2026 moj drug i suradnik” (2 Kor 8,17.23), \u0161tovi\u0161e \u201epravi sin po zajedni\u010dkoj vjeri” (Tit 1,4). Bio je zadu\u017een za nekoliko vrlo osjetljivih misija u korintskoj Crkvi, \u010diji rezultati utje\u0161i\u0161e Pavla (usp. 2 Kor 7,6-7.13; 8,6). Kasnije, prema onome \u0161to nam je preneseno, Tito se pridru\u017eio Pavlu u Nikopolu u Epiru, u Gr\u010dkoj (usp. Tit 3,12), koji ga \u0161alje u Dalmaciju (usp. 2 Tim 4,10). Prema poslanici koju je Pavao uputio Titu, ovaj je kasnije postao biskup Krete (usp. Tit 1,5).<\/p>\n\n\n\n Poslanice upu\u0107ene toj dvojici pastira zauzimaju posebno mjesto u Novom zavjetu. Ve\u0107ina egzeget\u00e2 danas su mi\u0161ljenja da te poslanice nije pisao Pavao osobno, ve\u0107 da su nastale u \u201ePavlovoj \u0161koli”, te da odra\u017eavaju njegovu ostav\u0161tinu za novi nara\u0161taj, no da ipak mo\u017eda uklju\u010duju poneki kratki spis ili rije\u010d samoga Pavla. Primjerice, neke rije\u010di Druge poslanice Timoteju zvu\u010de toliko autenti\u010dno da mora da ih je izgovorio sam Apostol.<\/p>\n\n\n\n Nema sumnje da su crkvene prilike koje izlaze na vidjelo iz tih poslanica razli\u010dite od onih iz sredi\u0161njih godina Pavlova \u017eivota. On, sada, osvr\u0107u\u0107i se na pro\u0161lost, naziva samoga sebe \u201epropovjednikom, apostolom i u\u010diteljem” pogan\u00e2 u vjeri i u istini (usp. 1 Tim 2,7; 2 Tim 1,11); predstavlja se kao onaj koji je zadobio milosr\u0111e, jer \u2013 kako pi\u0161e \u2013 \u201ena meni Isus Krist prvome pokaza svu strpljivost i pru\u017ei primjer svima koji \u0107e povjerovati u njega za \u017eivot vje\u010dni” (usp. 1 Tim 1,16). Dakle bitno je to da se stvarno u Pavlu, progonitelju obra\u0107enom prisutno\u0161\u0107u Uskrsloga, o\u010dituje Gospodinova velikodu\u0161nost na ohrabrenje nama, da bi nas to potaklo nadati se i pouzdati u Gospodinovo milosr\u0111e koji, usprkos na\u0161oj malenosti, mo\u017ee u\u010diniti velike stvari. Pored toga u njihovoj se pozadini naziru i nova kulturna okru\u017eenja. Naime u tim se poslanicama spominju u\u010denja koja treba smatrati potpuno iskrivljenim i la\u017enima (usp. 1 Tim 4,1-2; 2 Tim 3,1-5), poput onih koja u\u010de da \u017eenidba nije dobra (usp. 1 Tim 4,3a). Vidimo kako je suvremena ta briga, jer se i danas Sveto pismo ponekad \u010dita zbog povijesne znati\u017eelje a ne kao rije\u010d Duha Svetoga, u kojoj mo\u017eemo \u010duti s\u00e2m Gospodinov glas i upoznati njegovu prisutnost u povijesti. Mogli bismo re\u0107i da je, u tome kratkom popisu zabluda prisutnih u te tri poslanice, ve\u0107 unaprijed mogu\u0107e razabrati neka obilje\u017eja onog kasnijeg zastranjenja koje je nazvano gnosticizam (usp. 1 Tim 2,5-6; 2 Tim 3,6-8).<\/p>\n\n\n\n Na ta u\u010denja pisac daje dva osnovna odgovora. S jedne strane on upu\u0107uje na duhovno \u010ditanje Svetog pisma (usp. 2 Tim 3,14-17), to jest na \u010ditanje koje Sveto pismo promatra kao \u201enadahnuto” i plod Duha Svetoga, tako da \u010dovjek zahvaljuju\u0107i tome mo\u017ee biti \u201espasonosno pou\u010den”. Sveto se pismo \u010dita ispravno kada se u\u0111e u dijalog s Duhom Svetim, tako da se iz toga izvu\u010de svjetlo \u201eza pou\u010davanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti” (2 Tim 3,16). U tome smislu ta poslanica dodaje: \u201eda \u010dovjek Bo\u017eji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban” (2 Tim 3,17). Drugi odgovor se sastoji u stavljanju naglaska na dobar \u201epolog” (parath\u00e9ke): to je jedan poseban izraz koji susre\u0107emo u pastoralnim poslanicama kojim se ozna\u010dava apostolska vjera koju treba \u010duvati uz pomo\u0107 Duha Svetoga koji prebiva u nama. Taj takozvani \u201epolog” treba dakle promatrati kao apostolsku tradiciju u njezinoj cjelini i kao mjerilo vjernosti navije\u0161tanju evan\u0111elja. A ovdje moramo imati pred o\u010dima da u pastoralnim poslanicama kao i u \u010ditavom Novom zavjetu, izraz \u201ePisma” izri\u010dito zna\u010di Stari zavjet, jer novozavjetni spisi tada jo\u0161 nisu niti postojali ili nisu jo\u0161 uvijek bili sastavni dio kanona Svetog pisma. Zato je tradicija apostolskog navje\u0161taja, toga \u201epologa”, klju\u010dna za shva\u0107anje Svetog pisma, Novog zavjeta. U tome su smislu Pismo i predaja, Pismo i apostolski navje\u0161taj kao klju\u010d za njegovo tuma\u010denje, veoma bliski te se gotovo stapaju, tvore\u0107i zajedno \u201e\u010dvrsti temelj Bo\u017eji” (2 Tim 2,19). Apostolski navje\u0161taj, to jest predaje, je nu\u017ena da bi se shvatilo Sveto pismo i doku\u010dilo ondje Kristov glas. Trebamo naime biti \u201epriljubljen[i] uz vjerodostojnu rije\u010d nauka da mo\u017ee[mo] i hrabriti u zdravom nauku i uvjeravati protivnike” (Tit 1,9). U pozadini svega toga je vjera u povijesnu objavu Bo\u017eje dobrote, koja je u Isusu Kristu na konkretan na\u010din o\u010ditovala svoju \u201eljubav prema ljudima”, ljubav za koju se u gr\u010dkom izvorniku na znakovit na\u010din koristi izraz filanthrop\u00eda (Tit 3,4; usp. 2 Tim 1,9-10) – \u010dovjekoljublje.<\/p>\n\n\n\n U cjelini uzev\u0161i, vidi se dobro da se kr\u0161\u0107ansku zajednicu opisuje vrlo jasnim izrazima, prema identitetu koji ne samo da se distancira od neprikladnih tuma\u010denja, ve\u0107 prije svega potvr\u0111uje vlastitu usidrenost u bitne odrednice vjere, koja je ovdje istozna\u010dnica za \u201eistinu” (1 Tim 2,4.7; 4,3; 6,5; 2 Tim 2,15.18.25; 3,7.8; 4,4; Tit 1,1.14). U vjeri na vidjelo izlazi bitna istina o tome tko smo mi, tko je Bog, kako trebamo \u017eivjeti. A Crkvu se naziva \u201estupom i upori\u0161tem” (1 Tim 3,15) te istine (istine vjere). U svakom slu\u010daju, ona ostaje otvorena zajednica, koja odi\u0161e univerzalizmom, moli za sve ljude svih meridijana i polo\u017eaja, da prispiju spoznaji istine: Bog \u201eho\u0107e da se svi ljudi spase i do\u0111u do spoznanja istine”, zato \u0161to \u201eKrist Isus\u2026 sebe samoga dade kao otkup za sve” (1 Tim 2,4-5). Zato je osje\u0107aj univerzalnosti, premda je jo\u0161 uvijek rije\u010d o malim zajednicama, sna\u017eno presudan i ima presudnu va\u017enost za te poslanice. Uz to oni koji pripadaju toj kr\u0161\u0107anskoj zajednici \u201enikoga\u2026 ne pogr\u0111uju” i \u201eo\u010dituju svaku blagost prema svim ljudima” (Tit 3,2). To je prva va\u017ena sastavnica tih poslanica: univerzalnost i vjera kao istina, kao klju\u010d za tuma\u010denje Svetog pisma, Staroga zavjeta te tako na vidjelo izbija jedinstvo navje\u0161taja i Pisma i \u017eiva vjera otvorena svima i svjedok Bo\u017eje ljubavi prema svima.<\/p>\n\n\n\n Druga tipi\u010dna sastavnica tih poslanica je njihovo razmi\u0161ljanje o ministerijalnoj strukturi Crkve. Upravo je u njima po prvi put predstavljena trostruka podjela na biskupe, prezbitere i \u0111akone (usp. 1 Tim 3,1-13; 4,13; 2 Tim 1,6; Tit 1,5-9). Mo\u017eemo zapaziti u pastoralnim poslanicama pojavu dviju ministerijalnih struktura te tako nastanak definitivnog oblika Crkvene slu\u017ebe. U Pavlovim poslanicama koje su nastale sredinom njegova \u017eivota, Pavao govori o \u201enadglednicima” (Fil 1,1) i \u201eposlu\u017eiteljima”: to je tipi\u010dna struktura Crkve koja se oblikovala u epohi poganskog svijeta. Ostaje me\u0111utim dominantan lik samoga apostola te se stoga ostale slu\u017ebe razvijaju tek postupno.<\/p>\n\n\n\n Dok, kao \u0161to sam rekao, u Crkvi koja se oblikovala u poganskom svijetu imamo biskupe i \u0111akone, a ne prezbitere, u Crkvama koje su nastale u \u017eidovsko-kr\u0161\u0107anskom svijetu prezbiteri su dominantna struktura. Na kraju pastoralnih poslanica, dvije strukture se ujedinjuju: sada se pojavljuje izraz \u201enadglednik” (biskup) (usp. 1 Tim 3,2; Tit 1,7), uvijek u jednini, uz kojeg uvijek ide odre\u0111eni \u010dlan. A pored \u201enadglednika” nalazimo prezbitere i \u0111akone. I nadalje je presudan lik Apostola, ali tri poslanice, kao \u0161to sam ve\u0107 rekao, nisu vi\u0161e upu\u0107ene zajednici, ve\u0107 osobama: Timoteju i Titu, koji su s jedne strane pojavljuju kao biskupi, a s druge po\u010dinju zauzimati Apostolovo mjesto.<\/p>\n\n\n\n Zapa\u017eaju se tako po\u010deci stvarnosti koja \u0107e se kasnije nazvati \u201eapostolsko naslje\u0111e”. Pavao vrlo sve\u010danim tonom ka\u017ee Timoteju: \u201eNe zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proro\u0161tvu zajedno s polaganjem ruku starje\u0161instva” (1 Tim 4,14). Mo\u017eemo re\u0107i da se u tim rije\u010dima naziru tako\u0111er prvi obrisi sakramentskog karaktera te slu\u017ebe. I tako imamo jezgru katoli\u010dke strukture: Sveto pismo i predaja, Sveto pismo i navje\u0161taj, tvore cjelinu, ali se toj, tako re\u0107i doktrinarnoj, strukturi mora pridodati osobna struktura, nasljednici apostol\u00e2, kao svjedoci apostolskog navje\u0161taja.<\/p>\n\n\n\n Va\u017eno je na kraju zapaziti da u tim poslanicama Crkva promatra samu sebe kao ne\u0161to ljudsko, nalik ku\u0107i i obitelji. Osobito u 1 Tim 3,2-7 \u010ditaju se vrlo detaljni napuci o biskupu, poput ovih: on mora biti \u201ebesprijekoran, jedne \u017eene mu\u017e, trijezan, razuman, sre\u0111en, gostoljubiv, sposoban pou\u010davati, ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; da svojom ku\u0107om dobro upravlja i sinove dr\u017ei u pokornosti sa svom ozbiljno\u0161\u0107u – a ne zna li netko svojom ku\u0107om upravljati, kako \u0107e se brinuti za Crkvu Bo\u017eju?… A treba da ima i lijepo svjedo\u010danstvo od onih vani”. Tu se moraju prije svega primijetiti va\u017ena sposobnost pou\u010davanja (usp. tako\u0111er 1 Tim 5,17), koju se spominje i u drugim ulomcima (usp. 1 Tim 6,2c; 2 Tim 3,10; Tit 2,1), a zatim jedna posebna osobna karakteristika \u201eo\u010dinstva”. Biskupa se naime smatra ocem kr\u0161\u0107anske zajednice (usp. tako\u0111er 1 Tim 3,15). Uostalom shva\u0107anje Crkve kao \u201eBo\u017eje ku\u0107e” vu\u010de svoje korijene iz Staroga zavjeta (usp. Br 12,7) i ponovno je formulirana u Heb 3,2.6, dok se na jednom drugom mjestu \u010dita da kr\u0161\u0107ani nisu vi\u0161e stranci ni gosti, ve\u0107 sugra\u0111ani svetih i uku\u0107ani Bo\u017eji (usp. Ef 2,19). (Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 4. 2. 2009. \u2013 Sv. Pavao, 20. dio)<\/p>\n\n\n\n Pavlova mu\u010deni\u010dka smrt \u2013 Zna\u010denje sv. Pavla za sve kr\u0161\u0107anske vjeroispovijesti<\/strong><\/p>\n\n\n\n Zaklju\u010dujemo niz na\u0161ih kateheza o svetom Pavlu: danas \u017eelimo govoriti o zavr\u0161etku njegova zemaljskog \u017eivota. Drevna kr\u0161\u0107anska tradicija jednodu\u0161no svjedo\u010di da je Pavao umro mu\u010deni\u010dkom smr\u0107u te da je mu\u010deni\u0161tvo podnio ovdje u Rimu. Novozavjetni spisi nam ne donose izvje\u0161\u0107e o tome. Djela Apostolska zavr\u0161avaju svoja izvje\u0161\u0107a spominju\u0107i uzni\u0161tvo apostola Pavla, koji je ipak mogao primati sve one koji bi mu dolazili (usp. Dj 28,30-31). Samo u drugoj Poslanici Timoteju nalazimo ove njegove proro\u010danske rije\u010di: “Jer ja se ve\u0107 prinosim za \u017ertvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska” (2 Tim 4,6; usp. Fil 2,17). Ovdje se koriste dvije slike \u2013 obredna slika \u017ertve te slika, iz svijeta pomorstva, popu\u0161tanja priveza pri isplovljavanju \u2013 koje na diskretan na\u010din aludiraju na doga\u0111aj smrti i to okrutne smrti (to se mo\u017eda jasnije vidi iz talijanskog prijevoda Biblije gdje spomenuti citat u slobodnom prijevodu glasi: “\u0160to se pak ti\u010de mene, samo \u0161to nisam prinio \u017ertvu ljevanicu, prispio je trenutak da razvijem jedra”, pr.).<\/p>\n\n\n\n Prvo svjedo\u010danstvo o svr\u0161etku svetoga Pavla dolazi nam iz prve polovice 90-ih godina prvog stolje\u0107a, dakle ne\u0161to manje od tri desetlje\u0107a nakon njegove stvarne smrti. Rije\u010d je, da budemo precizniji, o Pismu koje je Crkva u Rimu, sa svojim biskupom Klementom, napisala Crkvi u Korintu. U tekstu toga pisma poziva se vjernike da imaju pred o\u010dima primjer apostola i, neposredno nakon \u0161to se spominje Petrovo mu\u010deni\u0161tvo, navodi se sljede\u0107e: “Zbog ljubomore i nesloge Pavao je bio prisiljen pokazati nam kako se posti\u017ee nagrada strpljivosti. Uhi\u0107en sedam puta, prognan, kamenovan, bio je Kristov glasnik na Istoku i na Zapadu, te je zbog svoje vjere stekao \u010distu slavu. Nakon \u0161to je propovijedao pravednost \u010ditavom svijetu, i nakon \u0161to se otisnuo i do najudaljenijih krajeva na Zapadu, podnio je mu\u010deni\u0161tvo pred vladarima; tako je oti\u0161ao s ovoga svijeta i prispio na sveto mjesto, postav\u0161i time najve\u0107i uzor strpljivosti” (1 Klem 5,2). Strpljivost o kojoj se ovdje govori nije sinonim za rezignaciju, ve\u0107 se odnosi na ono \u0161to je Pavao “pretrpio” za Krista. Diskutabilna je informacija, prema kojoj se pod izrazom “krajnji zapad” misli na \u0160panjolsku, u koju je Pavao svakako kanio i\u0107i (usp. Rim 15,24).<\/p>\n\n\n\n Veoma je zanimljiv, me\u0111utim, red kojim se spominju dva imena: Petrovo i Pavlovo, premda je ovaj obratan u svjedo\u010danstvu Euzebija Cezarejskog iz 4. stolje\u0107a, koji je, govore\u0107i o caru Neronu, bio pisao: “Tijekom njegove vladavine upravo je u Rimu Pavlu odrubljena glava a Petar je bio raspet. To izvje\u0161\u0107e potvr\u0111uju imena Petar i Pavao, koja su i danas ostala sa\u010duvana na njihovim grobovima u tome gradu” (Hist. eccl. 2,25,5). Euzebije zatim u nastavku prenosi raniju izjavu nekog rimskog prezbitera koji se zvao Gajo, koja potje\u010de s po\u010detka drugoga stolje\u0107a: “Ja ti mogu pokazati trofeje apostola: ako ode\u0161 u Vatikan ili na Via Ostiense, ondje \u0107e\u0161 na\u0107i trofeje utemeljitelja Crkve” (isto, 2,25,6-7). “Trofeji” su nadgrobni spomenici, a radi se o samim grobovima Petra i Pavla, koje mi i dan danas nakon dva tisu\u0107lje\u0107a \u010dastimo na istome mjestu: ovdje u Vatikanu kada je rije\u010d o svetome Petru, u bazilici Svetog Pavla izvan zidina na Via Ostiense kada je rije\u010d o Apostolu naroda.<\/p>\n\n\n\n Zanimljivo je primijetiti da se dvojicu apostola spominje zajedno. Premda nijedan drevni izvor ne govori o tome da su oni istodobno obna\u0161ali svoje poslanje u Rimu, kasnija \u0107e kr\u0161\u0107anska tradicija, na temelju povijesnih svjedo\u010danstava i prije svega \u010dinjenice da su obojica pokopani u glavnom gradu carstva, obojicu smatrati utemeljiteljima Crkve u Rimu. Tako se, krajem 2. stolje\u0107a, kod Ireneja Lyonskog u vezi apostolskog naslje\u0111a u razli\u010ditim Crkvama \u010dita sljede\u0107e: “Budu\u0107i da bi bilo predugo nabrajati naslje\u0111e svih Crkava, ograni\u010dit \u0107emo se na Crkvu koja je najve\u0107a i najdrevnija i svima poznata, Crkvu koju su u Rimu utemeljila i utvrdila dvojica najslavnijih apostola \u2013 Petar i Pavao” (Adv. haer. 3,3,2).<\/p>\n\n\n\n Ostavimo ipak sada po strani Petra i usredoto\u010dimo se na Pavla. Prvo izvje\u0161\u0107e o njegovu mu\u010deni\u0161tvu nalazimo u Pavlovim djelima, pisanim krajem 2. stolje\u0107a. Ona spominju da ga je Neron osudio na smrt odrubljivanjem glave i da je kazna odmah potom izvr\u0161ena (usp. 9,5). Datum smrti varira ve\u0107 u najstarijim izvorima, koji je smje\u0161taju izme\u0111u progona koje je pokrenuo Neron nakon po\u017eara u Rimu u srpnju 64. i posljednje godine njegove vladavine, to jest 68. (usp. Jeronim, De viris ill. 5,8). To ra\u010dunanje uvelike ovisi o kronologiji Pavlova dolaska u Rim, kojeg neki znanstvenici smje\u0161taju ranije, ve\u0107 u 56. godinu. Kasnije \u0107e tradicije precizirati dva druga elementa. Jedan, kojeg se naj\u010de\u0161\u0107e dr\u017ei legendom, je da se mu\u010deni\u0161tvo zbilo na Acquae Salviae, na Via Laurentina. Prema tome izvje\u0161\u0107u, nakon odrubljivanja glava je tri put odsko\u010dila a svaki je put iz zemlje potekao mlaz vode, zbog \u010dega se to mjesto i danas naziva “Tri fontane” (Petrova i Pavlova djela Pseudo-Marcela, iz 4. stolje\u0107a). Drugi, u skladu s drevnom, ve\u0107 spomenutom, tradicijom prezbitera Gaja, je da je pokopan “izvan grada\u2026 na drugoj milji Via Ostiense”, ili preciznije “na imanju Lucine”, koja je bila ugledna kr\u0161\u0107anka (Pavlova muka Pseudo-Abdije, iz 4. stolje\u0107a). Tu je, u 4. stolje\u0107u, car Konstantin bio podigao prvu crkvu, koju su zatim izme\u0111u 4. i 6. stolje\u0107a znatno pro\u0161irivali carevi Valentin II., Teodozije i Arkadije.<\/p>\n\n\n\n Bilo kako bilo, lik svetog Pavla umnogome natkriljuje njegov zemaljski \u017eivot i njegovu smrt; on je naime ostavio za sobom veli\u010danstvenu duhovnu ba\u0161tinu. Prvi patristi\u010dki komentar, koji je do nas do\u0161ao, o nekom novozavjetnom spisu je komentar velikog Aleksandrijca Origena, vezan uz Pavlovu Poslanicu Rimljanima. Sveti Ivan Krizostom, osim komentara na njegove poslanice, napisat \u0107e o njemu sedam nezaboravnih panegirika. Sveti Augustin upravo njemu duguje odlu\u010duju\u0107i korak u svojem obra\u0107enju. Sveti Toma Akvinski ostavit \u0107e nam lijep komentar na njegove poslanice, koji predstavlja najzreliji pod srednjovjekovnih egzegeza. Pravi preokret se zbio u 16. stolje\u0107u s protestantskom reformom, koja je potaknula ponovno javljanje studija o njemu. Luther \u0107e, koliko god da to paradoksalno zvu\u010dalo, re\u0107i: “Od kada sam shvatio Pavla, nisam vi\u0161e moga cijeniti nijednog drugog nau\u010ditelja” (Tischreden br. 347), ali je njegovo sveukupno tuma\u010denje Apostola na doli\u010dan na\u010din ispravio Tridentski sabor.<\/p>\n\n\n\n U 19. stolje\u0107u, prikupljanjem najvrsnije ba\u0161tine prosvjetiteljstva, dolazi do ponovnog o\u017eivljavanja pavlinizma na planu istra\u017eivanja koje je bilo vi\u0161e znanstveno. Do novih prou\u010davanja Apostola dolazi prije svega u Njema\u010dkoj i u tim je studijima u cijelosti osvijetljen povijesni vidik njegova lika, Crkava koje je ustanovio i samoga evan\u0111elja koje je propovijedao. Na poseban su na\u010din izbile na vidjelo osobitosti njegova evangelizacijskog djelovanja, pridonijev\u0161i tako ocrtavanju njegove sna\u017ene osobnosti velikodu\u0161nog apostola i originalnog mislioca. U posljednje su vrijeme studije o Pavlu dobile novi zamah zbog rasprava vezanih uz sredi\u0161te njegove teologije, koje \u010dak i neki protestantski autori nastoje odvojiti od Lutherova klasi\u010dnog stanovi\u0161ta, daju\u0107i, u vezi kr\u0161\u0107anskog identiteta, vi\u0161e prednost kategorijama sudjelovanja a manje pravnim kategorijama.<\/p>\n\n\n\n No, ne mo\u017eemo \u0161utke prije\u0107i preko nekih vjerskih pokreta, koji su se javili u moderno doba u Katoli\u010dkoj Crkvi, a koji nose njegovo ime. Tako se u 16. stolje\u0107u javila “Kongregacija svetoga Pavla” nazvana barnabiti, u 19. stolje\u0107u “Misionari svetog Pavla” ili pavlisti, te u 20. stolje\u0107u mnogostruka “Famiglia Paolina” (“Pavlova obitelj”) koju je ustanovio bla\u017eeni Giacomo Alberione, a da ne spominjemo svjetovni institut “Dru\u017eba svetog Pavla”. U dobroj mjeri, pred nama ostaje lik jednoga apostola i veoma plodnog kr\u0161\u0107anskog mislioca: svakom onom tko mu se pribli\u017ei to \u0107e biti na korist. U jednom od svojih panegirika, sveti Ivan Krizostom povukao je originalnu usporedbu izme\u0111u Pavla i Noe, te je ovako govorio: Pavao “nije povezivao drvene daske da bi sagradio arku; radije, namjesto da povezuje drvene plo\u010de, sastavio je pisma i tako je istrgnuo od valova ne dvoje, troje ili petoro \u010dlanova svoje obitelji, ve\u0107 cio svijet kojem je prijetila pogibao (Paneg. 1,5). Upravo to mo\u017ee i nadalje i uvijek \u010diniti Pavao. Nadahnjivati se na njemu, kako na njegovu apostolskom primjeru tako i na njegovu nauku, bit \u0107e stoga poticaj, ako ne jamstvo, za u\u010dvr\u0161\u0107ivanje kr\u0161\u0107anskog identiteta svakog od nas kao i za pomla\u0111ivanje \u010ditave Crkve.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Benedikt XVI. o apostolu Pavlu u Godini sv. Pavla 20 papinskih kateheza na op\u0107im audijencijama od 2. srpnja 2008. do 4. 2. 2009. \u00a9 Copyright – Libreria Editrice Vaticana prijevod: Hrvatska sekcija Radio Vatikana \u2013 sada Vatican News prilagodio: Niko Bili\u0107, Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, 2020. 1. Kulturno i vjersko ozra\u010dje […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[9,5,6],"tags":[],"class_list":["post-3424","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-cjelozivotno-ucenje","category-duhovnost","category-nastava"],"yoast_head":"\n
<\/em><\/p>\n\n\n\n1. Kulturno i vjersko ozra\u010dje u kojem je \u017eivio Pavao<\/h2>\n\n\n\n
U vrijeme svetog Pavla bila je prisutna i kriza tradicionalne religije, barem u njezinim mitolo\u0161kim i gra\u0111anskim vidicima. Nakon \u0161to je Lukrecije, ve\u0107 jedno stolje\u0107e ranije, polemi\u010dki izjavio da je “religija dovela do tolikih nedjela” (De rerum natura, 1,101), filozof poput Seneke, nadilaze\u0107i dobrano svaki izvanjski ritualizam, nau\u010davao je da je “Bog blizu tebe, s tobom, unutar tebe” (Pisma Luciliju, 41,1). Sli\u010dno tome, kad se Pavao obra\u0107a slu\u0161ateljstvu sastavljenu od epikurejskih i stoi\u010dkih filozofa na atenskom Areopagu, doslovno ka\u017ee da Bog “ne prebiva u rukotvorenim hramovima… U njemu doista \u017eivimo, mi\u010demo se i jesmo” (Dj 17,24.28). Time on nesumnjivo izri\u010de \u017eidovsku vjeru u Boga koji se ne mo\u017ee prikazati antropomorfnim izri\u010dajima, nego se stavlja i na jednu religijsku valnu duljinu koju su njegovi slu\u0161atelji dobro razumjeli. Moramo usto voditi ra\u010duna o \u010dinjenici da se mnogi poganski kultovi nisu obazirali na slu\u017ebene gradske hramove, nego su se odvijali na privatnim mjestima koja su omogu\u0107avala inicijaciju prista\u0161a. Nije stoga \u010dudilo da su se i kr\u0161\u0107anski sastanci (ekklesiai), kako nam to potvr\u0111uju Pavlove poslanice, odr\u017eavali po privatnim ku\u0107ama. Tada, uostalom, nije postojalo nikakvo javno zdanje u tu svrhu. Stoga su kr\u0161\u0107anski skupovi suvremenicima morali izgledati samo kao ina\u010dica njihove najskrivenije religijske prakse. Ipak, razlike izme\u0111u poganskih kultova i kr\u0161\u0107anskoga kulta nisu malene i odnose se kako na svijest o identitetu sudionika tako i na sudjelovanje u zajedni\u0161tvu mu\u0161karaca i \u017eena, slavlje “ve\u010dere Gospodnje” i \u010ditanje Pisama.<\/p>\n\n\n\n2. \u017divot sv. Pavla prije i poslije Damaska<\/h2>\n\n\n\n
3. “Obra\u0107enje” sv. Pavla<\/h2>\n\n\n\n
4. Pavao o zna\u010dajkama apostolskoga \u017eivota<\/h2>\n\n\n\n
5. Pavao, Dvanaestorica i Crkva prije njega<\/h2>\n\n\n\n
6. “Koncil” u Jeruzalemu i anotiohijski slu\u010daj<\/h2>\n\n\n\n
7. Pavlov odnos prema povijesnom Isusu<\/h2>\n\n\n\n
8. Pavlova ekleziologija \u2013 nauk o Crkvi<\/h2>\n\n\n\n
9. Va\u017enost Pavlove kristologije: Pre-egzistencija i Utjelovljenje<\/h2>\n\n\n\n
10. Va\u017enost kristologije: teologija kri\u017ea<\/h2>\n\n\n\n
11. Va\u017enost kristologije: uskrsnu\u0107e ima odlu\u010duju\u0107u ulogu<\/h2>\n\n\n\n
12. Eshatologija: i\u0161\u010dekivanje ponovnoga Dolaska<\/h2>\n\n\n\n
Sveti Pavao u zaklju\u010dku Prve poslanice Korin\u0107anima donosi zaziv prvih kr\u0161\u0107anskih zajednica iz sirsko-palestinskih krajeva: Marana, tha!, \u0161to doslovno zna\u010di: “Do\u0111i, Gospodine na\u0161” (16,22). Trebamo se naviknuti da i mi sami ponavljamo u molitvi taj \u010dasni zaziv. On u sebi krije okus izvorne kr\u0161\u0107anske duhovnosti, dobro izra\u017eava svijest o spasenju koje se ve\u0107 dogodilo u Uskrsu kao i radosno i vedro i\u0161\u010dekivanje vjernika koji, poduprt nadom, ide ususret Gospodinu.<\/p>\n\n\n\n13. Nauk o opravdanju: od djela do vjere<\/h2>\n\n\n\n
14. Nauk o opravdanju: Apostol pou\u010dava o vjeri i o djelima<\/h2>\n\n\n\n
15. Apostol pou\u010dava u kakvu su odnosu Adam i Krist<\/h2>\n\n\n\n
16. Teologija sakramenata<\/h2>\n\n\n\n
17. Duhovno bogoslu\u017eje<\/h2>\n\n\n\n
18. Teolo\u0161ki vidici u Poslanici Kolo\u0161anima i Efe\u017eanima<\/h2>\n\n\n\n
19. Teolo\u0161ki vidici u Pastoralnim poslanicama<\/h2>\n\n\n\n
Molimo Gospodina i svetog Pavla da i mi, kao kr\u0161\u0107ani, uzmognemo sve vi\u0161e, u dru\u0161tvu u kojem \u017eivimo, biti prepoznatljivi kao \u010dlanovi \u201eBo\u017eje ku\u0107e”. Molimo tako\u0111er da crkveni pastiri sve vi\u0161e steknu o\u010dinske, u isti mah nje\u017ene i sna\u017ene, osje\u0107aje u oblikovanju Bo\u017eje ku\u0107e, zajednice i Crkve.<\/p>\n\n\n\n20. Mu\u010deni\u0161tvo sv. Pavla i njegova ba\u0161tina<\/h2>\n\n\n\n