(Usp. Udo Schnelle, Kanon und neutestamentliche Einleitungswissenschaft)<\/p>\n\n\n\n
Uvod u Bibliju u 18. se stolje\u0107u po\u010dinje razvijati kao povijesna znanost.<\/p>\n\n\n\n
J. D. Michaelis objavljuje 1750. Uvod u bo\u017eanske spise Novog zavjeta<\/em>. U op\u0107em dijelu obra\u0111uje pitanja tekstualne kritike i analizira sa\u010duvane rukopise. Promi\u0161lja o nastanku pojedinih spisa, polaze\u0107i od toga da ve\u0107ina spisa potje\u010de od nekog apostola. Ustanovit \u0107e da su apostolska predaja, nadahnutost i kanon me\u0111usobno povezani. Njegova je nakana utvrditi pouzdane izvore spoznaje za kr\u0161\u0107ansku vjeru.<\/p>\n\n\n\n Glavni zadatak uvoda kao povijesne znanosti bit \u0107e prou\u010davati povijesne okolnosti nastanka biblijskih spisa. Takav pothvat ima ve\u0107 unaprijed bitne granice. (Michaelis \u0107e podijeliti Novi zavjet na apostolske i neapostolske spise.)<\/p>\n\n\n\n Na po\u010detku 20. st. W. G. K\u00fcmel izdaje Uvod u Novi zavjet<\/em> u kojem razvija i slijedi put koji su zacrtali H. J. Holtzmann i A J\u00fclicher. Njegov je stav s jedne strane da je uvod Bibliju \u201estrogo povjesni\u010darska disciplina\u201c, a s druge strane da spisi koji su sabrani u NZ imaju osobit, od kr\u0161\u0107ana priznat zna\u010daj budu\u0107i da pripadaju kanonu koji je prva Crkva utvrdila. Tako kanon odre\u0111uje teolo\u0161ki zna\u010daj uvoda. Prema tome \u0107e kod K\u00fcmela kanon odrediti i redoslijed razrade: kre\u0107e od povijesnih knjiga (Evan\u0111elja i Djela apostolska), zatim ide na Poslanice (mudrosne ili pou\u010dne knjige) i napokon na Otkrivenje (proro\u010dka knjiga). To je umjereno konzervativni pristup koji uz punu primjenu povijesno-kriti\u010dke metode pazi na povijesnu podlogu novozavjetnih spisa.<\/p>\n\n\n\n Sli\u010dan stav imaju A. Wikenhauser i J. Shmid. Va\u017ena je Crkva koja je u kanon uvrstila samo nadahnute spise. Ina\u010de sva pitanja uvoda treba istra\u017eivati i odgovarati na njih pomo\u0107u povijesne metode koliko god to izvori dopu\u0161taju.<\/p>\n\n\n\n U drugoj polovici 20. stolje\u0107a razvija se prava povijest ranokr\u0161\u0107anske knji\u017eevnosti koja je usko povezana s crkvenom povije\u0161\u0107u. Ranokr\u0161\u0107anske spise analizira se pod vidikom formi, tj. knji\u017eevnih vrsta koje se u njima mogu prepoznati. Povijest knji\u017eevnosti koja se orijentira na knji\u017eevnim oblicima i vrstama prelazi granice kanona. U svom istra\u017eivanju Philipp Vielhauer (1975.) uvr\u0161tava osim novozavjetnih i kasnije spise:<\/p>\n\n\n\n 1 pismo Klementa Rimskog, osim toga obuhva\u0107a i apokrifna evan\u0111elja, apokrifna Djela apostolska i Nauk apostolski (Didahe<\/em>). Granica za istra\u017eivanje tamo je gdje se vi\u0161e ne nalaze ranokr\u0161\u0107anski knji\u017eevni oblici i pokazuje se prijelaz na gr\u010dko-rimsku knji\u017eevnost.<\/p>\n\n\n\n U kakvu odnosu stoje uvod kao povijesna znanost i predmet koji se u uvodu prou\u010dava tj. biblijski spisi? Potrebno je primijeniti teoriju knji\u017eevnosti na spise u kanonu. Uvod je zainteresiran da koliko je mogu\u0107e osvijetli povijesni postanak biblijskih spisa i njihovu teolo\u0161ku poruku. Stoga je uvod s jedne strane povijesna znanost, a s druge strane ujedno i teolo\u0161ka. Povijesni vidik proizlazi iz naravi spisa koji se prou\u010davaju \u2013 potje\u010du iz pro\u0161losti, do\u0161li su do nas predajom. I teolo\u0161ki smjer po\u010diva tako\u0111er na onome \u0161to sami spisi o sebi svjedo\u010de budu\u0107i da opisuju spasiteljska djela Bo\u017eja. Kanon obuhva\u0107a i utvr\u0111uje ono \u0161to biblijski spisi ve\u0107 sami po sebi imaju. To im je u naravi i zato im se pristupa teolo\u0161ki.<\/p>\n\n\n\n Kanon nastaje u okviru ukupnog nastojanja u tradiciji i preno\u0161enju ranokr\u0161\u0107anske knji\u017eevnosti da se stvari oforme i prikupe. Pritom se pravilno razumijevanje Isusove osobe i djela u vrijeme nastajanja Novog Zavjeta razvijalo kroz raspravu i opre\u010dna mi\u0161ljenja. Stvaranje kanona nije diktiran i prisilan proces.<\/p>\n\n\n\n Mo\u017ee se pretpostaviti da su neki spisi i izgubljeni, pa nisu u\u0161li u kanon. Vjerojatno je rije\u010d o barem jednoj Pavlovoj poslanici<\/p>\n\n\n\n 1 Kor 5,9 “Napisah vam u poslanici… 11 napisah vam…”<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n te o predlo\u0161cima za sinopti\u010dka evan\u0111elja. Budu\u0107i da Matej i Luka donose materijale koji se kod Marka – napisanog vjerojatno vec \u0161ezdesetih godina – ne nalaze zaklju\u010duje se da postoji dodatni izvor – prema njema\u010dkom nazvan Quelle odnosno spis “Q”. U njemu bi se mogle nalaziti ponjavi\u0161e pouke Isusove, njegove izreke (gr\u010d. logia<\/em>).<\/p>\n\n\n\n Ivanovo evan\u0111elje samo svjedo\u010di da djela Isusova daleko nadilaze ono \u0161to je zapisano u samom evan\u0111elju (Iv 20,30:<\/p>\n\n\n\n “Isus je pred svojim u\u010denicima u\u010dinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi.”<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n Ve\u0107 u uvodu se mo\u017ee prepoznavati kriterije po kojim su npr. 2. Petrova i Judina poslanica u\u0161li u kanon, za razliku npr. od 1. pisma Klementa Rimskog i pisama Ignacija Antiohijskog. Najva\u017eniji kriterij bit \u0107e veza s apostolima, tj. apostolska predaja.<\/p>\n\n\n\n Teolo\u0161ki i povijesni zna\u010daj uvoda po\u010diva na svjedo\u010denju samih spisa koji se istra\u017euju. U njima samima prepoznaje se njihova povijesna i teolo\u0161ka struktura. Egzegeza otkriva osobit zna\u010daj biblijskih spisa unutar povijesti knji\u017eevnosti.<\/p>\n\n\n\n Kanon obuhva\u0107a one spise koji su u tradiciji prepoznati i priznati kao Stari i Novi zavjet, stoga je kanon povijesna \u010dinjenica koju i uvod u Bibliju uzima u obzir. U pristupu Bibliji postoji dakako na\u010delno pravo da prelazimo okvir kanona, ali u\u010dinkovitost samih spisa kroz povijest i pragmati\u010dnost u pristupu dopu\u0161taju da se ograni\u010dimo ponajprije na 73 spisa koji su u kanonu. Njima Crkva priznaje normativni karakter i oni su za teologiju izvor Objave \u2013 locus theologicus, pa za cjelokupnu teologiju imaju sredi\u0161nju ulogu. Kanon napokon odre\u0111uje ono \u0161to danas imamo pred sobom kao biblijske spise i ono je danas u uporabi.<\/p>\n\n\n\n Povijest kanona kao i tekstualna kritika koja prou\u010dava nastanak i povijest teksta u me\u0111uvremenu su se razvile u nove znanosti. U pristupu biblijskom tekstu treba dakako prou\u010davati ona pitanja tekstualne kritike i kanona koja sam tekst postavlja, ali ukupna povijest kanona i biblijskog teksta pripada drugamo.<\/p>\n\n\n\n U pristupu biblijskom tekstu mo\u017ee se zapo\u010deti od spisa koji su po svoj prilici najstariji. Tako \u0107e u Novom zavjetu na prvom mjestu biti Poslanice koje je sam Pavao upu\u0107ivao zajednicama s kojima je bio povezan. Potom bi slijedila sinopti\u010dka evan\u0111elja tj. Matej Marko i Luka koji vrlo sli\u010dnom kronologijom opisuju Isusov \u017eivot. Djela apostolska nastavljaju se na Lukino evan\u0111elje. Sljede\u0107i stupanj bile bi one poslanice koje se pripisuju apostolu Pavlu, ali su naknadno uvr\u0161tene u popis. Posebno mjesto zauzima Poslanica Hebrejima koja se pristupom i sadr\u017eajem bitno razlikuje od ostalih pavlovskih spisa. Sljede\u0107a skupina su tzv. katoli\u010dke poslanice koje su upu\u0107ene Crkvi op\u0107enito, a ne nekoj zajednici ili pojedincu kao Pavlove (Petar, Juda, Jakov). Ivanovski spisi stoje obi\u010dno na posljednjem mjestu u toj podjeli.<\/p>\n\n\n\n U uvodu se redovito postavlja pitanje o piscu te mjestu i vremenu u kojem je djelo pisano. Budu\u0107i da je tekst uvijek sredstvo komunikacije, i njihov nastanak je naj\u010de\u0161\u0107e dio komunikacijskog procesa potrebno je koliko se mo\u017ee utvrditi koji su adresati ili primatelji, tj. kome se tekst obra\u0107a. To je kod poslanica o\u010dita zada\u0107a.<\/p>\n\n\n\n Va\u017ena to\u010dka u prou\u010davanju teksta je prepoznavanje njegove strukture pri \u010demu nastojimo uo\u010diti njegovu kompoziciju, tj. od \u010dega je i kako gra\u0111en. Istodobno utvr\u0111ujemo pojedine dijelove i veze me\u0111u njima. Uvijek je potrebno paziti na kontekst koji se mo\u017ee dvostruko shvatiti. Prvo i osnovno zna\u010denje je cjelina u kojem se pojedini tekst nalazi. A sekundarno je zna\u010denje sredina u kojoj je tekst pisan ili se \u010dita.<\/p>\n\n\n\n U prou\u010davanju biblijskog teksta uobi\u010dajilo se je uzeti u obzir povijest knji\u017eevnih oblika te prepoznavati \u017eive tradicije koje su zapisane. Poku\u0161ava se odgonetnuti mjesto pojedinih spisa i njihovo zna\u010denje za povijest religija.<\/p>\n\n\n\n Glavno mjesto me\u0111utim u pristupu biblijskom tekstu ima prikazivanje teolo\u0161kih misli i poruka. Forma i sadr\u017eaj \u010dine jednu cjelinu, literarna je struktura izraz teolo\u0161ke misli stoga je zaklju\u010dak i cilj zdrave egzegeze biblijska teologija. A teolo\u0161ka poruka ima glavnu ulogu za ukupno razumijevanje teksta. Stoga se uvod zaustavlja samo na pojedina\u010dnim pitanjima pomo\u0107nih znanosti nego ve\u0107 gleda unaprijed na teolo\u0161ki smisao.<\/p>\n\n\n\n Mo\u017eemo tako kod biblijskih tekstova pitati:<\/p>\n\n\n\n o piscu, vremenu i mjestu nastanka, primatelju;<\/p> o strukturi i formi teksta, o literarnoj cjelovitosti, o tradicijama i izvorima, o ulozi u povijesti religije te o glavnim teolo\u0161kim porukama.<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n (usp. Rup\u010di\u010d, Kresina, \u0160krinjar, Konstitucija o bo\u017eanskoj objavi<\/em>, FTI, Zagreb 1981.<\/p>\n\n\n\n U Konstituciji o bo\u017eanskoj objavi Dei Verbum Drugi Vatikanski koncil u br. 11 govori da je Bo\u017eja objava zabilje\u017eena u Svetom pismu po Bo\u017ejem nadahnu\u0107u. Pri tome se ne izjedna\u010duje Objava i Sv. pismo i ne precizira se kakva je narav bo\u017eanskog nadahnu\u0107a, sastoji li se npr. u prosvjetljenjima razuma i poticajima volje ili sl.<\/p>\n\n\n\n Va\u017eno je me\u0111utim da su sve knjige Sv. pisma sa svim svojim dijelovima od Boga nadahnute ili bogonadahnute. Takvo se poimanje temelji na samom biblijskom tekstu:<\/p>\n\n\n\n Novi zavjet u Iv 20,30 definira se kao spis koji treba pru\u017eiti vjeru i \u017eivot:<\/p>\n\n\n\n “zapisano je da vjerujete: Isus je Krist, Sin Bo\u017eji, i da \u2013 vjeruju\u0107i \u2013 imate \u017eivot u imenu njegovu.”<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n Druga poslanica Timoteju govori o cjelini Sv. pisma i njegovoj namjeni:<\/p>\n\n\n\n “Sve Pismo, bogoduho, korisno je za pou\u010davanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti” (2 Tim 3,16) \u2013 performativni zna\u010daj.<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n Nadahnu\u0107e zna\u010di da je svetim knjigama autor Bog.<\/p>\n\n\n\n Takvo shva\u0107anje zabilje\u017eeno je ve\u0107 u prvim stolje\u0107ima kr\u0161\u0107anstva. O Bogu kao autoru svoje su tuma\u010denje iznosili crkveni oci. Isto mi\u0161ljenje slijede kasniji teolozi, koncili i pape. U pro\u0161lom je stolje\u0107u o tome pisao papa Pio XII. u enciklici Divino afflante spiritu.<\/p>\n\n\n\n Drugi vatikanski sabor razla\u017ee kako se Bog tako slu\u017eio svetim piscima da su napisali sve ono i samo ono \u0161to je on htio da je sve \u0161to tvrde biblijski pisci od Boga nadahnuti tvrdnja Duha Svetoga. Rije\u010di sv. pisma jesu Bo\u017eje rije\u010di (br. 13).<\/p>\n\n\n\n Dakako da je i biblijski pisac autor koji je obilje\u017een svojim jezikom, stilom, knji\u017eevnom vrstom, misaonim kategorijama, mentalitetom itd.<\/p>\n\n\n\n Uspore\u0111uju\u0107i ljudske pisce i Boga kao autora u tradiciji se govorilo da je Bog glavni autor. Papa Leon XIII. pi\u0161e u enciklici Providentissimus Deus (1893.) da je Bog prvotni autor. Oba su izraza bila prisutna u rasprava Drugog vatikanskog koncila. Time se ne \u017eeli umanjiti uloga svetih pisaca. Biblija je iznad svih knjiga zato \u0161to joj je izvorni autor Bog, puno vi\u0161e nego li sveti pisac, i zato \u0161to uspostavlja komunikaciju s Bogom.<\/p>\n\n\n\n Sveti su pisci tako\u0111er pravi autori, oni su nadahnuti, a prema gr\u010dkom jeziku nazivaju se hagiografi.<\/p>\n\n\n\n Prema koncilskoj konstituciji Bog je pri stvaranju Svetog pisma izabrao djelotvorne ljude kojima se slu\u017eio, sa svim njihovim sposobnostima i mo\u0107ima. Oni su pravi autori i njihova je djelatnost bila potpuna, integralna, djelatnost pravih pisaca.<\/p>\n\n\n\n Suvremena knji\u017eevna kritika dokazala je da sveti pisci nisu pisali pod doslovnim Bo\u017ejim diktatom. Oni su sami mogli skupljati gradivo, \u010ditati, prosu\u0111ivati i sa\u017eimati izvore, raspore\u0111ivati misli, dotjerivati stil, mu\u010diti se u napornom poslu s puno pojedinosti.<\/p>\n\n\n\n Teolo\u0161ki izraz Bo\u017eji diktat uzeti iz crkvenih otaca nazna\u010duje tajanstveno djelovanje Duha Svetoga u inspiraciji. Drugi vatikanski sabor time se izrazom vi\u0161e ne slu\u017ei prilago\u0111uju\u0107i se suvremenom zna\u010denju rije\u010di diktat i sprje\u010davaju\u0107i krivo razumijevanje nadahnu\u0107a.<\/p>\n\n\n\n Rije\u010di Svetoga pisma zato su Bo\u017eje jer je sveti pisac napisao samo ono i sve ono \u0161to je Bog htio. To je ono bitno u shva\u0107anju crkvenih otaca.<\/p>\n\n\n\n Crkveni oci i skolastici nisu izri\u010dito razlikovali proro\u010dku inspiraciju od op\u0107enite biblijske. Prorok prima rije\u010di Bo\u017eje promatraju\u0107i Boga, slu\u0161aju\u0107i ga, misti\u010dno pro\u017eivljuju\u0107i Bo\u017eju poruku.<\/p>\n\n\n\n Sveti pisci su autori u potpunom smislu rije\u010di i izra\u017eavaju se na onaj na\u010din koji je bio na\u010din njihova vremena, njihova naroda i njihove kulture. Svaki narod pa i narod starozavjetnog svijeta, imao je razne knji\u017eevne vrste, a tako i u doba Pracrkve.<\/p>\n\n\n\n Tko \u017eeli pravilno i ispravno tuma\u010diti Sv. pismo taj mora imati jasne pojmove i Bo\u017ejem nadahnu\u0107u ili inspiraciji. Sveti su pisci pritom pravi autori svetih knjiga i te su knjige plod razmi\u0161ljanja, prou\u010davanja, istra\u017eivanja i odlu\u010divanja, mo\u017eda i napornog, dugotrajnog redigiranja i stiliziranja i potom \u010dudesnog \u010duvanja sve do na\u0161eg vremena.<\/p>\n\n\n\n Svete su knjige podvrgnute racionalnim normama tuma\u010denja, prema kojima tuma\u010dimo neki tekst. Moramo prema pravilima ljudskoga govora razabrati \u0161to je izre\u010deno u zapisanim rije\u010dima. Kad se Bog htio objaviti nama ljudima, a htio je ujedno da objava bude jasna, morao nam je govoriti ljudskim govorom (str. 157).<\/p>\n\n\n\n Osnovno je pravilo da Sveto pismo valja \u010ditati i tuma\u010diti u istom Duhu u kojem je bilo napisano. Te rije\u010di potje\u010du od sv. Jeronima a u svojoj enciklici Spiritus Paraclitus citira ih papa Benedikt XV. Pri tuma\u010denju Sv. pisma potreban nam je Duh Sveti, isti oni koji je Bibliju nadahnuo. Papa podsje\u0107a je sv. Jeronim usrdnim molitvama kao egzeget tra\u017eio pomo\u0107 i rasvjetljenje Duha Svetoga, te da se i drugima preporu\u010divao u molitve i priznavao da je pomo\u0107u Duha Svetoga uspio pravo tuma\u010diti. Pravo je tuma\u010denje Svetoga pisma kad se osje\u0107a da je Bog nadahnitelj svetoga teksta i da mu je prvi sadr\u017eaj njegova ljubav prema nama. Ta ljubav treba zasjati u svoj svojoj ljepoti, toplini i snazi kad je rije\u010d o Sv. pismu (str. 166).<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" (Usp. Udo Schnelle, Kanon und neutestamentliche Einleitungswissenschaft) Uvod u Bibliju u 18. se stolje\u0107u po\u010dinje razvijati kao povijesna znanost. J. D. Michaelis objavljuje 1750. Uvod u bo\u017eanske spise Novog zavjeta. U op\u0107em dijelu obra\u0111uje pitanja tekstualne kritike i analizira sa\u010duvane rukopise. Promi\u0161lja o nastanku pojedinih spisa, polaze\u0107i od toga da ve\u0107ina spisa potje\u010de od nekog […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-4428","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-duhovnost"],"yoast_head":"\n
Pisma Ignacija Antiohijskog,
Polikarpovu poslanicu,
Barnabinu poslanicu;<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n1.1 Teorija knji\u017eevnosti i teologija<\/h2>\n\n\n\n
1.2 Povijest<\/h2>\n\n\n\n
1.3 Pitanja<\/h2>\n\n\n\n
2. Nadahnu\u0107e<\/h1>\n\n\n\n
2.1 Bo\u017eja objava<\/h2>\n\n\n\n
2.2 Autor i autori<\/h2>\n\n\n\n
2.3 U istom Duhu<\/h2>\n\n\n\n