{"id":4489,"date":"2021-05-13T06:53:51","date_gmt":"2021-05-13T04:53:51","guid":{"rendered":"https:\/\/amdg.ffrz.hr\/?p=4489"},"modified":"2023-12-16T14:05:48","modified_gmt":"2023-12-16T13:05:48","slug":"kako-je-sve-pocelo","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/amdg.ffrz.hr\/?p=4489","title":{"rendered":"Kako je sve po\u010delo"},"content":{"rendered":"\n

Adventska poslanica sv. Pavla, apostola \u2013 Prva Solunjanima<\/h3>\n\n\n
\n
\"\"<\/a>
Getty Images\/DeAgostini<\/figcaption><\/figure>\n<\/div>\n\n\n

Vrijedno je uzeti u ruke poseban dragulj, pradokument na\u0161e vjere, prvi i najstariji spis Novoga zavjeta koji isti\u010de Gospodinov siguran dolazak i pritom uspijeva spojiti nevolju i radost. To je Prva poslanica Solunjanima<\/em>. Nama je Solun va\u017ean jer odande su na\u0161i slavenski apostoli, sveta bra\u0107a \u0106irili i Metod. Va\u017ean nam je i zato \u0161to je na glasovitom Solunskom frontu<\/em> na kraju Prvog svjetskoga rata bio i na\u0161 sveti za\u0161titnik, bla\u017eeni Alojzije Stepinac. \u017delimo li \u010ditati ovu Poslanicu tako da uberemo plod za sebe, vrijedi pristupiti joj tako da si postavimo pitanja u tri smjera: a) Tko mi nedostaje? S kojim se ljudima \u017earko \u017eelim susresti? Koga jedva \u010dekam vidjeti? b) Kakve nevolje i boli trpim od najbli\u017eih \u2013 rodbine, prijatelja, suradnika? c) Koliko mi moja vjera daje pravu radost? Koliko je Gospodin za mene radosna vijest?<\/em><\/p>\n\n\n\n

Po\u010detak Novoga zavjeta<\/h3>\n\n\n\n

U prou\u010davanju Svetoga pisma nije sporno da je Prva poslanica Solunjanima prvi sastavljeni novozavjetni tekst koji je do nas do\u0161ao, a napisan je dvadesetak godina nakon Isusove smrti i uskrsnu\u0107a. Za nas danas godina 2000. nipo\u0161to nije daleka. Gledamo li kako je pisanje Novoga zavjeta po\u010delo, osobito nam vrijedi zavr\u0161na molba kojom Pavao zaklinje da se ovo pismo pro\u010dita svima (1 Sol 5,27). Spis je to, dakle, koji slijedi \u010dasnu tradiciju \u2013 upu\u0107en je \u017eivom Bo\u017ejem narodu. <\/p>\n\n\n\n

Tra\u017eimo li pak odakle ona klju\u010dna rije\u010d i misao koja nosi Novi zavjet, a to je “evan\u0111elje”, onda s divljenjem uo\u010davamo kako se u tom prvom spisu “evan\u0111elje” pojavljuje kao sasvim razumljiv izraz, i to biblijskih sedam<\/em> puta. Sedam poznajemo s po\u010detka Biblije, a ozna\u010dava ono \u0161to je pouzdano i na \u0161to se mo\u017eemo osloniti jer u svetopisamskom jeziku podsje\u0107a na osnovno obe\u0107anje Bo\u017eje: prisegnuo je ocima da \u0107e im dati zemlju (npr. Izl 13,5).<\/p>\n\n\n\n

Pavao sa svojim suradnicima najprije isti\u010de da je to \u201ena\u0161e evan\u0111elje\u201d misle\u0107i na to da su nedavno bili u Solunu i donijeli vijest o Isusu, Spasitelju. Bili su misionari ne samo rije\u010dju, nego i u sili i u Duhu Svetom, s punim uvjerenjem (1 Sol 1,5). Tako su postupili radi samih Solunjana kojima su bili voljni dati i svoj \u017eivot<\/em>, svoju du\u0161u<\/em>, jer su ih toliko zavoljeli. U Poslanici je potom jasno da je to \u201eBo\u017eje evan\u0111elje\u201d (2,2.8) jer potje\u010de od Gospodina i u sredi\u0161tu je Bo\u017eje, ne ljudsko spasenje. Bog je evan\u0111elje povjerio apostolima (2,4). To je \u201eKristovo evan\u0111elje\u201d na kojemu i Timotej sura\u0111uje s Pavlom i Silvanom (3,2). <\/p>\n\n\n\n

Najvi\u0161e nam zacijelo poma\u017ee shvatiti \u0161to zna\u010di \u201eevan\u0111elje\u201d kad \u010ditamo da su oni sami primili dobru vijest<\/em> \u2013 izvje\u0161taj koji im je Timotej donio i razveselio ih kad su ga poslali da ponovno pohodi zajednicu u Solunu (3,6).<\/p>\n\n\n\n

Radost<\/h3>\n\n\n\n

Rije\u010d \u201eevan\u0111elje\u201d prevodimo kao radosna vijest<\/em> i odmah uo\u010davamo kako Poslanica nagla\u0161eno govori o radosti<\/em> \u0161to nam je u Do\u0161a\u0161\u0107u, vremenu radosnoga i\u0161\u010dekivanja utje\u0161no, osobito kad se sjetimo da je na\u0161 Papa Franjo na po\u010detak svojega pontifikata stavio Radost Evan\u0111elja<\/em>. Pavao isti\u010de da se on i njegovi suradnici raduju pred Bogom zbog Solunjana (3,9). Solunjani su njihova radost, ponavlja (2,19.20). I njih poziva da se uvijek raduju<\/em> (5,16). Osobitu pak vrijednost ima kad uo\u010dava da su oni primili evan\u0111elje, dodu\u0161e velikoj nevolji, ali s rado\u0161\u0107u,<\/em> i to rado\u0161\u0107u Duha Svetoga (1,6).<\/p>\n\n\n\n

Nevolje<\/h3>\n\n\n\n

Upravo ovaj izazovan, \u010dudesan spoj radosti i nevolje, stiske, progonstva, vanjskoga ili unutarnjega, podsje\u0107a nas kako Biblija ne zatvara o\u010di pred kri\u017eem i te\u0161ko\u0107ama. Pavao primje\u0107uje s jedne strane, kako su Solunjani bili u obilnoj nevolji kad su primili Rije\u010d (1,6). Najte\u017ee je kad poput prvih Crkava u Judeji trpe od svojih (2,14). S druge strane njihovu vjeru do\u017eivljava kao utjehu za sebe i za svoje suradnike (3,7). Kad im \u0161alje Timoteja \u010dini to zato da ih u\u010dvrsti pa da se nitko ne poljulja u nevoljama (3,3).<\/p>\n\n\n\n

Najzanimljivije nam je pak uo\u010diti kako Pavao dvaput ustanovljuje da smo odre\u0111eni za nevolje (3,3), koje je Solunjanima unaprijed najavio (3,4). Danas lako u tome prepoznajemo Gospodinov zahtjev da uzmemo svoj kri\u017e i slijedimo ga, osobito u ovoj pandemiji i zahtjevnoj obnovi glavnoga grada nakon potresa.<\/p>\n\n\n\n

Povijest<\/h3>\n\n\n\n

\u017delimo li saznati o povijesnim okolnostima u kojima nastaje ova Poslanica lako \u0107emo u Djelima apostolskim \u010ditati o Pavlovu prvom dolasku u Europu, u Filipe, gdje je do\u017eivio prvi pravi progon, bi\u010devanje i osudu (Dj 16), pa na to podsje\u0107a Solunjane (1 Sol 2,2). U Solunu je, prema izvje\u0161taju u Dj 17, tri subote propovijedao u sinagogi, dakle svojim sunarodnjacima kojima, on, farizej od farizeja, biv\u0161i progonitelj Crkve, sada svjedo\u010di da je Isus Mesija i da je Sin Bo\u017eji. Zasigurno ostaje jo\u0161 neko vrijeme ondje jer Evan\u0111elje prihva\u0107aju i pogani, a upravo \u0107e zbog optu\u017ebi \u017didova morati naglo pobje\u0107i iz Soluna. Grad \u017eivi jo\u0161 od vremena Aleksandra Velikoga kada ga je Kasander osnovao i dao mu ime po Aleksandrovoj sestri. U vrijeme Rimskoga Carstva glavni je grad cijeloga podru\u010dja Makedonije.<\/p>\n\n\n\n

Uskrsli Isus<\/h3>\n\n\n\n

Redovito isti\u010demo kako Prva poslanica Korin\u0107anima, u raspravi o uskrsnu\u0107u od mrtvih (1 Kor 15) donosi prvi povijesni zapis o Isusovu uskrsnu\u0107u, koje se zbilo po Pismima i o kojemu svjedo\u010de oni koji su se susreli s uskrslim Gospodinom. Ali ve\u0107 ovaj prvi novozavjetni spis, kad govori o Isusu, koji je Gospodin, onda se zaustavlja upravo na tome da je Isus uskrsnuo. Otac ga je podigao od mrtvih (1,10). Isusa su ubili oni koji i Pavla progone (2,15). Isus je umro i uskrsnuo (4,14).<\/p>\n\n\n\n

Dolazak Gospodinov<\/h3>\n\n\n\n

Ova je poslanica u pravom smislu adventska<\/em> s jedne strane stoga \u0161to u vi\u0161e navrata govori o \u017eivoj \u010de\u017enji i \u017earkoj \u017eelji \u2013 “ne mogu vi\u0161e izdr\u017eati” (3,1.5) \u2013 da se ponovno vide sa Solunjanima koji su povjerovali u Krista. Jo\u0161 je va\u017enije, s druge strane, ova je poslanica adventska zato \u0161to izri\u010dito govori o Isusovu drugom, kona\u010dnom Dolasku kojemu su obi\u010dno posve\u0107ene 1. i 2. nedjelja Do\u0161a\u0161\u0107a. U Poslanici se nalazi stru\u010dna teolo\u0161ka rije\u010d koja ozna\u010dava prisutnost Gospodina koji \u0107e do\u0107i na Sudnji dan (parus\u00eda<\/em>). Vjerojatno je to i konkretno pitanje na koje Pavao ovom poslanicom odgovara vjernicima u Solunu koji su \u017eivjeli spremno i\u0161\u010dekuju\u0107i Kristov dolazak, pa su se po\u010deli pitati \u0161to je s onima koji su u me\u0111uvremenu umrli. <\/p>\n\n\n\n

U pandemiji koja vlada ova Poslanica velika je pomo\u0107 kad se i mi tako \u010desto susre\u0107emo da nam dragi ljudi umiru od nove bolesti. Glavna utjeha, kojom Solunjani jedni druge trebaju tje\u0161iti, jest da \u0107emo i \u017eivi i mrtvi “uvijek biti s Gospodinom” (4,17). Sredi\u0161nja tema cijele Poslanice, nazna\u010dena ve\u0107 u prvom poglavlju jest ovo i\u0161\u010dekivanje da s nebesa do\u0111e Bo\u017eji Sin koji nas izbavlja (1,10). Bit \u0107e to “Dan Gospodnji” (5,2) koji dolazi u \u010das koji nama nije poznat i ne pripada na Evan\u0111elje i na vjeru praviti izra\u010dune o tome.<\/p>\n\n\n\n

Pavlov “ja”<\/h3>\n\n\n\n

Osobita je vrijednost Poslanice \u0161to je, kako \u010desto biva, u njoj i sam Pavao prisutan. Ponajprije nam otkriva da on nije vuk samotnjak i “individualac” koji bi se samouvjereno oslanjao samo na sebe, nego \u2013 premda ovu kao i ostale poslanice nazivamo Pavlovima \u2013 jasno ve\u0107 na po\u010detku stoji da je Pavao u zajedni\u0161tvu sa svojim suradnicima (Silvan, Timotej 1,1). \u0160tovi\u0161e, daleko najve\u0107i dio Pisma pisan je u mno\u017eini: “mi smo bili me\u0111u vama”, “mi vam govorimo”. <\/p>\n\n\n\n

Stoga nam je jo\u0161 dra\u017ee vidjeti kako Pavao nasuprot tome za sama sebe isti\u010de kako se \u017earko \u017eeli susresti sa Solunjanima te je opet i opet poku\u0161ao do\u0107i k njima (2,18). On sam, budu\u0107i da ne mo\u017ee osobno do\u0107i, \u0161alje Timoteja kao izaslanika da vidi kakva je vjera Solunjana i da ih ohrabri (3,5). Pavao napokon osobno na kraju tra\u017ei da se poslanica pro\u010dita svoj bra\u0107i (5,27)<\/p>\n\n\n\n

Bra\u0107a<\/h3>\n\n\n\n

U istra\u017eivanju stila i cjelovitosti ovoga teksta osobito vrijedi uo\u010diti onu rije\u010d, koju redovito prepoznajemo kod \u010ditanja Pavlovih poslanica za oltarom, a to je: \u201ebra\u0107o\u201d. Ponajprije na\u0107i \u0107emo takvo izravno obra\u0107anje to\u010dno \u010detrnaest<\/em> puta, \u0161to je dvostruka biblijska brojka sedam i povezuje sva poglavlja u jedan cjeloviti tekst. To nam je potom podsjetnik na temeljito Pavlovo obra\u0107enje jer iste one od Kristova Puta<\/em>, protiv kojih je bio nadahnut prijetnjom i pokoljem, te ih je htio uhititi da budu ka\u017enjeni (Dj 9), sada naziva svojom bra\u0107om<\/em>. Devet puta ponavlja kako oni ve\u0107 znaju ono o \u010demu im pi\u0161e. Pa i kad izri\u010de kakvu zapovijed, onda isti\u010de da oni ve\u0107 tako \u010dine. <\/p>\n\n\n\n

A bliskost koju je zajedno sa svojim suradnicima njegovao kad je bio kod njih kao misionar potvr\u0111uje time \u0161to se sje\u0107a da su prema Solunjanima bili kao majka<\/em> koja bri\u017eljivo hrani<\/em> svoju djecu<\/em> (2,7), i kao otac<\/em> koji svakom sinu<\/em> poklanja svoju pozornost (2,11). Najdragocjenije nam je uo\u010diti kako Pavao upotrebljava jedinstveni “specijalitet”, prisutan samo ovdje u jeziku Svetoga pisma, i u Solunjanima vidi “Bo\u017eje u\u010denike” (“bogopou\u010den” gr\u010d. \u03b8\u03b5\u03bf\u03b4\u03af\u03b4\u03b1\u03ba\u03c4\u03bf\u03c2 4,9).<\/p>\n\n\n\n

Crkva<\/h3>\n\n\n\n

Poslanica se isti\u010de time \u0161to sadr\u017ei razvijene teolo\u0161ke pojmove, nama vrlo bliske, kao od sv. Augustina ili sv. Tome, pa se divimo \u0161to su tako rano zabilje\u017eeni. Pavao govori o Crkvi<\/em> (1,1) nastavljaju\u0107i tako ponajprije starozavjetni naziv za zajednicu Bo\u017ejega naroda koja je na okupu (gr\u010d. \u1f10\u03ba\u03ba\u03bb\u03b7\u03c3\u03af\u03b1, prvi put na Horebu Pnz 4,10) . <\/p>\n\n\n\n

Me\u0111utim kad isti\u010de da je Bog Solunjane pozvao<\/em>, onda nam otkriva i podrijetlo biblijskoga naziva za Crkvu koji potje\u010de upravo od toga opisa “pozvati” (gr\u010d. \u03ba\u03b1\u03bb\u03ad\u03c9). Solunjani su du\u017eni \u017eivjeti dostojno Bo\u017ejega poziva<\/em> (2,12), poziva na svetost (4,7). Bog, koji ih poziva, vjeran je (5,24) i on mo\u017ee sa\u010duvati cjelinu \u010dovjekova \u017eivota: i ono duhovno, i du\u0161evno \u2013 na\u0161 unutarnji \u017eivot i do\u017eivljaje, i na\u0161e tijelo, na\u0161 organizam (5,23). Da nije rije\u010d tek o nekoj usputnoj, prigodnoj zajednici, nego o prepoznatljivu ustroju u crkvenoj povijesti, dokazuje nabrajanje onih koji se trude<\/em> oko Solunjana, koji su im pretpostavljeni<\/em> i opominju<\/em> ih (5,12).<\/p>\n\n\n\n

Presveto Trojstvo<\/h3>\n\n\n\n

Poslanica govori o Bogu na nama vrlo razumljiv na\u010din. Ponajprije isti\u010de Oca i uza nj Isusa, koji je Gospodin. A kad uo\u010dimo da se vi\u0161e puta nagla\u0161ava i Duh Sveti u kojem su misionari Solunjanima navijestili evan\u0111elje (1,5), a oni su ga primili u radosti toga Duha Svetoga (1,6), onda nam je jasno da ve\u0107 u tom prvom novozavjetnom spisu susre\u0107emo jasan govor o Presvetom Trojstvu. Bog daje Duha Svetoga Solunjanima (4,8) i njegov plamen treba podr\u017eavati, a ne gu\u0161iti ga (5,19).<\/p>\n\n\n\n

Vjera, ufanje i ljubav, i drugi stupovi teologije<\/h3>\n\n\n\n

Po\u010detak i sam kraj, kao uvodni i zaklju\u010dni pozdrav spominju klju\u010dan pojam “milost” (1,1; 5,28), koji na na\u010din inkluzije zaokru\u017euje cio tekst. A osobita nam je utjeha vidjeti kako se ve\u0107 ovdje govori o vrlinama koje \u0107e postati vrhunac prakti\u010dne teologije. Dvaput Poslanica isti\u010de vjeru, ufanje i ljubav<\/em>. Na po\u010detku to je razlog pohvale za Solunjane zbog njihova djelovanja<\/em> u vjeri, napora<\/em> u ljubavi i zbog postojane<\/em> nade (1,3). Pred kraj savjetuje da svi uzmu vjeru i ljubav kao oklop<\/em>, a nadu kao kacigu<\/em> (5,8). Jo\u0161 se jednom u paru pojavljuju samo vjera i ljubav koji obilje\u017eavaju Solunjane u radosnom Timotejevu izvje\u0161taju (3,6).<\/p>\n\n\n\n

Osobitost ove Poslanice jest \u0161to se glagol “vjerovati” pojavljuje i u trpnom obliku ozna\u010davaju\u0107i kao Bog koji prosu\u0111uje srca, na temelju svoje procjene ima povjerenja u Pavla i misionare, vjeruje im, te im mo\u017ee povjeriti evan\u0111elje (2,4). Ovakav nas na\u010din izra\u017eavanja odmah podsje\u0107a na drevnu Bo\u017eju procjenu kojom u biblijskim po\u010decima Nou vidi kao pravednoga pred sobom (Post 7,1). Velika vrijednost takva opisa potvr\u0111uje \u010dinjenicu da Pavao nije me\u0111u Dvanaestoricom koje je U\u010ditelj odabrao i imao uza se za svojega javnoga djelovanja.<\/p>\n\n\n\n

\u010cini se da “vjera” u Poslanici ima i strukturnu ulogu jer se tako\u0111er pojavljuje \u010detrnaest puta bilo kao imenica (8x 1,3.8; 3,2-7.10; 5,8), bilo kao glagol (5x 1,7; 2,4.10.13; 4,14) i napokon jednom kao pridjev koji opisuje Bo\u017eju vjernost (5,24). Ova klju\u010dna rije\u010d raspore\u0111ena u svih pet poglavlja dodatno u\u010dvr\u0161\u0107uje jedinstvo cijeloga teksta. Najzanimljivija je zacijelo kada se samo jednom pojavljuje glagol u prvom licu mno\u017eine (“vjerujemo” 4,14), obuhva\u0107aju\u0107i o\u010dito i misionare i Solunjane u jednu zajednicu koja prihva\u0107a sredi\u0161nju istinu “da je Isus umro i uskrsnuo”.<\/p>\n\n\n\n

“Vjera” naj\u010de\u0161\u0107e ozna\u010dava vjeru Solunjana (9x) u kojima je Bog djeluje (2,13) i ta je vjera sada misionarima utjeha (3,7). Solunjani su \u0161tovi\u0161e postali uzor svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji (1,7), njihova vjera u Boga “izi\u0161la” je posvuda (1,8). Timotej je poslan ohrabriti ih u vjeri<\/em> (3,2), o kojoj se Pavao \u017eeli osobno biti informiran (3,5). Timotejev izvje\u0161taj donosi radost (3,6), no misionari su i dalje ispunjeni \u017earkom \u017eeljom da se s njima u\u017eivo susretnu usrdno mole za to, kako bi dopunili \u0161to nedostaje vjeri Solunjana. Solunjani kojima se Poslanica izravno obra\u0107a u prvom su redu vjernici (“vi vjerujete” 2,10.13), a temelj na kojem svekolika vjera mo\u017ee graditi jest Bo\u017eja pouzdanost i vjerodostojnost (5,14).<\/p>\n\n\n\n

Od glavnih teolo\u0161kih misli u Poslanici svakako valja uo\u010diti Bo\u017eje kraljevstvo<\/em> (2,12) koje se ve\u0107 u ovom prvom spisu pojavljuje, kod Pavla \u0107e dodu\u0161e biti rijetko u uporabi, ali je zato u Evan\u0111eljima osnovni sadr\u017eaj Kristova propovijedanja.<\/p>\n\n\n\n

Utjeha i poticaj<\/h3>\n\n\n\n

Od klju\u010dnih teolo\u0161kih rije\u010di u Poslanici se isti\u010de i ona koju obi\u010dno iz Ivanova evan\u0111elja poznajemo kao opis za Duha Svetoga koji priska\u010de u pomo\u0107 i brani. Pojam je to koji zna\u010di: bodriti, sokoliti; opisuje: poticaj, utjehu, ohrabrenje (gr\u010d. \u03c0\u03b1\u03c1\u03b1\u03ba\u03b1\u03bb\u03ad\u03c9), a i u modernom gr\u010dkom jeziku ozna\u010dava ono \u0161to u hrvatskom izra\u017eavamo kao “molim” bilo da pitamo, bilo da odgovaramo na zahvalu. U Poslanici ovaj se izraz nalazi osam puta od drugoga do petoga poglavlja, potvr\u0111uju\u0107i dodatno cjelovitost teksta.<\/p>\n\n\n\n

Opisuje ponajprije djelovanje misionara me\u0111u Solunjanima koje nisu poduzeli ni iz zablude, ni iz ne\u010disto\u0107e, niti u nekoj namjeri s prijevarom (2,3). O\u010dinski su ih obodrili da \u017eive dostojno Bo\u017ejega poziva (2,12). S takvom su im zada\u0107om poslije poslali Timoteja\u00a0 da ih ohrabri u vjeri (3,2).<\/p>\n\n\n\n

Sama Poslanica slu\u017ei zato da osokoli i potakne Solunjane da Bogu ugode (4,1). O \u010demu je u praksi rije\u010d najbolje zacijelo pokazuje kad ih Poslanica poti\u010de da njeguju bratsku ljubav ne samo u Solunu, nego po cijeloj Makedoniji (4,10), i da prema svima budu velikodu\u0161ni i strpljivi (5,14). A od Drugoga vatikanskog sabora Crkva osobito razumije poseban nalog koji tra\u017ei od Solunjana skrb za one koji su u ve\u0107oj potrebi \u2013 za nedisciplinirane i lijene, za malodu\u0161ne i slabe (5,14). Osobito vrijedi uo\u010diti pedago\u0161ki cilj Poslanice koja vodi k samostalnosti jer od samih Solunjana o\u010dekuje, i to dvaput ponavlja, da oni jedni druge sokole, da budu utjeha i poticaj jedni drugima (4,18; 5,11).<\/p>\n\n\n\n

Euharistija<\/h3>\n\n\n\n

Premda Prva poslanica Solunjanima ne spominje izravno onu osnovnu praksu, koja je sredi\u0161te i vrhunac kr\u0161\u0107anskoga \u017eivota, a to je euharistija<\/em>, koju Pavao opisuje, pi\u0161u\u0107i prvi put Korin\u0107anima i tako ostavlja najranije svjedo\u010danstvo o tome (1 Kor 11,23-25). Ipak, misao o euharistiji koja izvorno ozna\u010dava zahvalu<\/em> nosit \u0107e i objediniti tekst pisma Solunjanima jer se pojavljuje \u010detiri put, u prvom, drugom, tre\u0107em i opet u petom poglavlju. \u0160tovi\u0161e zahvaljivanje je tematski toliko istaknuto da se i u stru\u010dnoj analizi teksta razli\u010dito odre\u0111uje dokle u strukturi ove poslanice te\u010de zahvala, koja \u0107e kasnije u Pavlovim poslanicama obilje\u017eavati uvod.<\/p>\n\n\n\n

U ovoj poslanici dvaput stoji kako Pavao sa svojima zahvaljuje Bogu za vjerni\u010dku zajednicu u Solunu (1,2; 2,13). To \u010dini uvijek, neprestano, jer su Solunjani primili evan\u0111elje kao istinsku Bo\u017eju rije\u010d, postali su vjernici u kojima sam Bog djeluje (2,13). Dodatno jo\u0161 jednom, rabe\u0107i ba\u0161 gr\u010dku imenicu euharist\u00eda<\/em>, pitaju se kakvu zahvalu mogu dati Bogu za Solunjane i za svu radost koju im oni pred Bogom \u010dine (3,9). U zaklju\u010dku, otkrivaju\u0107i u Kristu Isusu \u0161to je volja Bo\u017eja za njih, Pavao i Solunjanima nala\u017ee da u svemu Bogu zahvaljuju (5,18). Nije dakako isklju\u010deno da ih time ujedno ve\u0107 poziva na ustrajno njegovanje euharistije u svim prilikama u kojima se nalaze. <\/p>\n\n\n\n

Pavlove teolo\u0161ke rije\u010di<\/h3>\n\n\n\n

S divljenjem uo\u010davamo kako se ve\u0107 ovdje u prvoj napisanoj poslanici mogu na\u0107i posebni Pavlovi teolo\u0161ki izrazi. O vjernicima govori da su sinovi svjetlosti<\/em> (5,5), \u0161to podsje\u0107a na njegovo obra\u0107enje kad mu se Gospodin ukazao kao silna svjetlost s neba (Dj 9,3). Ve\u0107 u ovoj prvoj Poslanici rabi onu rije\u010d koja \u0107e postati klju\u010dna u hvalospjevu o Isusu koji sama sebe “oplijeni” (Fil 2,7), nagla\u0161avaju\u0107i kako njihove misije u Solunu nisu uzaludne, “bez plijena” (1 Sol 2,1; 3,5). Osobito nam je drag tipi\u010dan biblijski pojam izveden od Isusova va\u017enog obe\u0107anja i uskrsnoga pozdrava “mir”. Pavao od toga stvara glagol kojim tra\u017ei da me\u0111u sobom njeguju mir (5,13 usp. Rim 12,18; 2 Kor 13,11).<\/p>\n\n\n\n

Na putu k Ivanu?<\/h3>\n\n\n\n

Je li presmiono u ovom prvom novozavjetnom spisu tra\u017eiti jasan nacrt osnovnih misli koje \u0107e nositi evan\u0111elje ljubljenoga u\u010denika i odanle ih poznajemo, a nastalo je najkasnije i ima najrazvijeniju teologiju? \u010cinjenica jest, kada Pavao Solunjanima govori o Isusovu dolasku, onda uspostavlja temeljnu razliku: svjetlost \u2013 tama u o\u010dekivanju Kristova Dana. A Evan\u0111elje po Ivanu, kao i Prva Ivanova poslanica bit \u0107e pro\u017eete tim dualizmom.<\/p>\n\n\n\n

Pavao ve\u0107 u Prvoj Solunjanima evan\u0111elje, koje su kao misionari donijeli, poistovje\u0107uje s rije\u010dju, rabe\u0107i \u010duveni izraz s kojim Ivan zapo\u010dinje: Logos (gr\u010d. \u03bb\u03cc\u03b3\u03bf\u03c2). Ne poistovje\u0107uje ga Pavao izravno s Isusom, ali vi\u0161e puta je sadr\u017eajem jedanku Evan\u0111elju koje je “evan\u0111elje Bo\u017eje” (1 Sol 2,2.8). “Rije\u010d” se u 1 Sol odnosi ponajprije na evan\u0111elje<\/em> koju su misionari navijestili (2,13), a Solunjani su ga prihvatili (1,6; 2,13), i to je Rije\u010d Bo\u017eja, ne ljudska (2,13). Potom je ta Rije\u010d Gospodnja od Solunjana dalje odjeknula po cijeloj Makedoniji i Ahaji jer se posvuda \u010dulo o njihovoj vjeri u Boga (1,8). Kad Pavao obja\u0161njava da se Dolazak Gospodinov jednako odnosi na umrle i na \u017eive to tako\u0111er \u010dini po Rije\u010di Gospodnjoj (4,15). \u0160tovi\u0161e kad nagla\u0161ava da evan\u0111elje nije bio samo njihov misijsk i govor, onda to razja\u0161njava pridodaju\u0107i teolo\u0161ki par “sila i Duh Sveti” kojemu \u0107e Luka, Pavlov pratilac, na\u0107i mjesto u Navje\u0161tenju (Lk 1,35) vjerojatno u drevnom hebrejskom paralelizmu koji na dva razli\u010dita na\u010dina opisuje istu stvarnost. Tako jo\u0161 jednom Rije\u010d dolazi posve blizu osobi Isusovoj. Jo\u0161 \u0107e jednom Pavao upozoriti da njihove misije nisu bile isprazno ljudsko laskanje Solunjanima (2,5). Samo u pozivu da se me\u0111usobno tje\u0161e rije\u010dima o Dolasku Gospodinovu Poslanica upotrebljava mno\u017einu koja se odnosni na redovit ljudski govor (4,18).<\/p>\n\n\n\n

Vrijedi uo\u010diti uo\u010diti kako Pavao ve\u0107 u ovoj prvoj poslanici ima sro\u010denu svoju sredi\u0161nju misao o kr\u0161\u0107anima i kr\u0161\u0107anskom \u017eivotu “u Kristu”. Njezino povijesno utemeljenje ponajprije je u Isusovu opro\u0161tajnom govoru kako \u0107e ga Ivanovo evan\u0111elje zabilje\u017eiti s vi\u0161e puta ponovljenim “u meni”.  Taj ljubazan poziv koji Krist upu\u0107uje svim svojim u\u010denicima, pru\u017eaju\u0107i im ponajprije duhovan \u017eivotni prostor unutar svoje osobe, u Evan\u0111elju po Ivanu ponavlja se ukupno deset puta. Evan\u0111elist \u0107e ga logi\u010dno smjestiti ve\u0107 u Isusov euharistijski govor uz \u010dudesno umna\u017eanje kruha (“ostaje u meni” Iv 6,56). \u010citat \u0107emo ga potom devet puta u najdirljivijim i najuzvi\u0161enijim trenucima Pashe koju Isus slavi sa svojima. Ondje je poziv “ostanite u meni” vezan najvi\u0161e uz neslomljivu logiku prirode u slici trsa i loze (15,2.4-7; usp. 14,20; 16,33).<\/p>\n\n\n\n

Ako je to\u010dno da se ista misao mo\u017ee na\u0107i upravo biblijskih sedam puta ve\u0107 u Prvoj poslanici Solunjanima, onda je to ne samo dodatna veza Poslanica s jezikom ljubljenoga u\u010denika, nego osim toga jo\u0161 vi\u0161e svjedo\u010di kako je pred nama promi\u0161ljeno i odabrano komponiran tekst. Dvaput Pavao pi\u0161e “u Gospodinu” (3,8; 5,12), jo\u0161 jednom “u Gospodinu Isusu” (4,1), prije toga “u Gospodinu Isusu Kristu” (1,1); jednom \u0107e upotrijebiti sam izraz “u Kristu” (4,16), a jo\u0161 dvaput “u Kristu Isusu” (2,14; 5,18).<\/p>\n\n\n\n

Samostalan izri\u010daj “u Kristu” koji \u0107e obilje\u017eiti cjelokupnu zbirku Pavlovih poslanica (vi\u0161e od 70 puta) i u\u0107i u svagdanju liturgiju Crkve do danas u Prvoj poslanici Solunjanima vezan je uz glavni motiv Dolaska i Dana Gospodnjega. Pavao tuma\u010di da \u0107e “najprije mrtvi u Kristu uskrsnuti” (4,16). Tako teolo\u0161ki \u0161iri Isusov poziv i odmah razja\u0161njava da vrijedi i za pokojne. Ve\u0107 na po\u010detku Poslanice Pavao promatra kako Crkva Solunjana opstoji “u Gospodinu Isusu Kristu” (1,1), kao \u0161to su i u Judeji \u017eive zajednice vjernih “u Kristu Isusu” (2,14). Za \u017eivot misionara va\u017eno je \u0161to su Solunjani postojani “u Gospodinu” (3,8). “U Gospodinu Isusu” izri\u010du poticaj i opomenu (4,1) vjernima koji imaju svoje predstojnike “u Gospodinu” (5,12). Poslanica otkriva \u0161to je za njih volja Bo\u017eja “u Kristu Isusu” (5,18).<\/p>\n\n\n\n

Najzanimljivije, za kr\u0161\u0107ansku praksu najva\u017enije, a za nastanak novozavjetnih spisa najdalekose\u017enije vjerojatno je ponovljeno upozorenje u Prvoj poslanici Solunjanima na me\u0111usobnu ljubav. Ono \u0161to \u0107e u Ivanovu evan\u0111elju imati poseban statu Kristove nove zapovijedi<\/em> i \u0161to \u0107e biti znak raspoznavanja Kristovih u\u010denika, izre\u010deno je, evo, i zabilje\u017eeno ve\u0107 u prvom spisu. I opet, podrijetlo ima u Isusovu opro\u0161tajnom govoru na Posljednjoj ve\u010deri kako \u0107e ga Ivanovo evan\u0111elje donijeti. Tri puta Gospodin svojima nala\u017ee: Ljubite jedni druge (\u1f00\u03b3\u03b1\u03c0\u03ac\u03c9 + \u1f00\u03bb\u03bb\u03ae\u03c9\u03bd 13,34; 15,12.17). Prvi koji dvaput bilje\u017ei tu sredi\u0161nju evan\u0111eosku zapovijed jest Pavao (\u1f00\u03b3\u03ac\u03c0\u03b7 + \u1f00\u03bb\u03bb\u03ae\u03c9\u03bd 1 Sol 3,12; \u1f00\u03b3\u03b1\u03c0\u03ac\u03c9 + \u1f00\u03bb\u03bb\u03ae\u03c9\u03bd 4,19; usp. 5,15).<\/p>\n\n\n\n

Najvi\u0161e \u0107e nas zadiviti kad uo\u010dimo da Pavao Solunjane upravo u tome naziva u\u010denicima Bo\u017ejim: Bog ih je pou\u010dio da ljube jedni druge (1 Sol 4,9). Izra\u017eava se glagolom “ljubiti”, ba\u0161 kao \u0161to \u0107e biti u Iv. Za tu specifi\u010dnu kr\u0161\u0107ansku ljubav Pavao se prije toga moli, da je imaju u punini i da obiluju u njoj (u tekstu je imenica “ljubav” 3,12). Pritom stavlja dodatak koji razja\u0161njava u jednu ruku kako nije rije\u010d o isklju\u010divosti i zatvorenosti. Solunjani moraju rasti u ljubavi jednih prema drugima, ali “i prema svima”. Upravo taj “dodatak” u drugu ruku vodi nas da u istom smislu \u010ditamo i opomenu kako ima valja nastojati oko dobra<\/em> ne samo jednih prema drugima, nego “i prema svima” (5,12).<\/p>\n\n\n\n

Bo\u017eja volja<\/h3>\n\n\n\n

S pravom u duhovnosti tra\u017eimo ono \u0161to mo\u017eemo izravno primijeniti. U ovoj Poslanici to je prije svega izravan Pavlov dvaput ponovljen odgovor na pitanje: \u0161to je volja Bo\u017eja<\/em>. Bez okoli\u0161anja on ustvr\u0111uje kako je za zajednicu vjernih du\u0161a volja Bo\u017eja njihovo posve\u0107enje (4,3) u kojemu i svoje tijelo prihva\u0107aju s po\u0161tovanjem kao dar od Boga (4,5). Posve\u0107enje sam Bog daje i to na cijelo na\u0161e bi\u0107e (5,23). U Do\u0161a\u0161\u0107u nam je osobito dirljivo \u010ditati kako je volja Bo\u017eja za njih (5,18) da se uvijek raduju<\/em> (5,16), da bez prestanka mole<\/em> (17) i da u svemu zahvaljuju (5,18).<\/p>\n\n\n\n

Poslu\u0161ajte:<\/p>\n\n\n\n