p. Niko Bilić, SJ
Predavanje na 31. Obiteljskoj ljetnoj školi FTI-a u Zagrebu: „Mladi i obitelj“, Fratrovac 2002.
Nema ništa ljepše nego u razmišljanju o nekoj životnoj stvarnosti otškrinuti kovčeg Božje riječi i vidjeti što ona kaže o tom. Ova je obiteljska škola počela s jednim svetopisamskim mladićem kojeg je Isus zavolio na prvi pogled. Kad govorimo o mladima u Sv. pismu s pravom će nam na um pasti molitelj kojemu Bog kao orlu mladost obnavlja (Ps 103,5). Sjetit ćemo se Knjige Sirahove koja daje pouke i sv. Pavla koji neposredno mladićima govori. Postoji, dakle, taj poučni ili teoretski dio. Želimo li vidjeti koji praktičan primjer, pomislit ćemo na mladog Danijela koji poput Josipa Egipatskog, stoljećima prije njega, stječe ugled kao tumač kraljevskih snova. Kao svojevrstan vrhunac živahnosti mladog čovjeka uočit ćemo samog Gospodina Isusa kako kao dvanaestogodišnji dječak stvara zabunu u vlastitoj obitelji, ali potom prihvaća poslušnost. Ipak, razdoblje mladosti kod mnogih je biblijskih ljudi u pozadini.
Što kaže Sv. pismo za ovo osjetljivo doba čovjekova života ili ‘lude godine’ kako ih ponekad zovemo? Poznajemo, primjerice, Mojsija kao malo dijete ostavljeno u košarici. I potom pamtimo velikog voditelja naroda koji na Sinaju sklapa Savez s Bogom nakon oslobođenja iz kuće ropstva. A što je bilo između, kako je on postao silnim Božjim slugom? Pogledajmo izbližega 2. poglavlje Knjige izlaska.
Kao ishodište našeg promatranja možemo uzeti onaj, za mladoga Mojsija važan čas, kad ga majka dovodi faraonovoj kćeri. Bezbrižni svijet djetinje razdraganosti on naglo ostavlja za sobom. Momak, možda zastrašeno i usporeno, ulazi u carstvo egipatske kulture. Vjerovanja i znanja, nastambe i običaji, drevna vladavina za njega su nešto dosad nepoznato i novo. Mladost, nalik rođenju, uvijek znači neki izlet u nepoznato.
Pravni proces posinjenja, koji vladareva kći provodi, dječaku Mojsiju vjerojatno malo znači, ali on neposredno opaža i osjeća da je primljen u novu sredinu. Nova ga obitelj okružuje, sasvim drugačiji ljudi postaju mu bliski. Od siromašnog djeteta iz zasužnjenog naroda u stranoj zemlji on postaje član kraljevske obitelj, posvojeni unuk faraonov.
Mladi je Mojsije doveden, majka ispunja svoju obvezu i predaje ga. Ulazak u egipatski dvor zbiva se mimo mladićeve volje, to nije njegov odabir i odluka. Mladost, znamo, koliko god bila ispunjena oduševljenjem i posebnom životnom energijom često znači podvrgavanje odlukama i volji odraslih. Sretan put u osobnu slobodu zahtjeva prihvaćanje zadanih normi.
Razumljiv bi nam bio unutarnji otpor, gnušanje i odbojnost mladića Mojsija koji mora ostaviti svoje i prihvatiti posve drukčiji odgoj. Ali upravo to iskustvo stranog egipatskog života omogućit će mu uspješno izvršenje budućeg poslanja. U naše vrijeme, školska sredina za mladoga čovjeka uvijek predstavlja neki strani svijet u odnosu na obitelj, ali ona treba dati mladima nužnu duševnu širinu.
Sveto pismo bilježi kako Mojsije upravo u to vrijeme dobiva ime od svoje pomajke. Mladi čovjek dobiva osobnu iskaznicu, znak raspoznavanja po kojem ga mogu prozvati u javnosti bilo da ga pohvale, kao npr. kod dobrog uspjeha u školovanju, bilo da ga pokude zbog nevaljalštine. Više se ne može kriti u roditeljske skute i njima prepuštati odgovornost. Ime, kažu nam teolozi, u Svetom pismu označava bit. To je ime kojim će sam Bog jednom zazvati Mojsija (Izl 3,4).
Mladost je doba žestokih sukoba. Mladom čovjeku ne treba dugo da vidi kako stvari stoje. Premda je sam uživao povlastice kraljevskoga roda, Mojsije zamjećuje kako Egipćani teškim radovima Hebrejima ogorčavaju život; "nemilosrdno su im nametali svakovrsne napore" (Izl 1,13). Mladi Mojsije uspješno u sebi svladava zadatak određivanja identiteta i opredjeljivanja za širu životnu zajednicu kojoj pripada. To je već jasni znak odrastanja. Ako si Mojsije s pravom može postaviti pitanje je li Hebrejac ili Egipćanin, Sveto pismo za nj jednoznačno veli da je, promatrajući muke Izraelaca u Egiptu, došao među "svoj" narod (Izl 2,11). Poznato je da su mladi posebno osjetljivi na pripadnost nekoj skupini. Mojsije je od mladosti usmjeren ne samo na malu grupicu, nego mu Pismo dopušta da se poistovjeti s jednim narodom.
Prava bura, međutim, tek počinje. Pogođen neljudskim postupkom nekog Egipćanina prema njegovu sunarodnjaku, mladić Mojsije reagira radikalno. Odlučuje se na ubojstvo, kojemu odmah nastoji zamesti trag. Što u jednoj mladoj duši izaziva izravan susret s nasilnom smrću, možemo zamisliti. Pogotovu ako ju je u naletu mladenačkog osjećaja vlastitim rukama skrivio. Korjenitost mladih koji će iz osjećaja pravednosti ili pak izrazite mržnje podići ruku i na najbliže, poznata nam je.
Također ćemo u mladoj duši lako prepoznati rigidnost i nepopustljivost u moralnoj podjeli na dobro i zlo odnosno na crno-bijeli svijet. Stoga razumijemo Mojsijevu veliku zabunu kad ponajprije uočava da Egipćani, koji su ga, doduše, primili, razbojnički postupaju. Njegov je stav odrješit i presuda koju poduzima krajnja: on ubija. U njegovoj glavi jasna je podjela: Egipćani su grešni i zli, a Hebreji nevini trpe. Međutim, bespoštedna mladenačka naivnost brzo se otrježnjuje. Hebrejci koje je idealno shvatio međusobno se napadaju. Naprasno se ruši slika prema kojoj bi trebalo biti samo po sebi razumljivo da se oni zauzimaju jedan za drugoga i međusobno se brane pred neprijateljem.
Sunarodnjaci ne samo da mu ne priznaju nikakav autoritet, nego mu još pripisuju ubilačke nakane. Mojsijev nerealan osjećaj sigurnosti, s kojim se bio odlučio na ubojstvo i na posredovanje među zavađenima, rasprsnut će se kao balon. Mladi je čovjek sklon graditi veliku sigurnost tek na vlastitoj samouvjerenosti i mašti. Nema realnih temelja, zdravo samopouzdanje treba izgraditi. Sva podmukla dubina osobne panike brzo izbija na površinu. Pokušaj da prikrije zločin nije uspio. Mojsije ostaje bez svakog zaleđa; faraon mu uopće više nije zaštitnik, nego ga štoviše hoće smaknuti (Izl 2,15). Usporedba s modernim sukobom mladeži s autoritetom gotovo se nameće. U svađi mogu pasti i oštre riječi koje mlada duša čuje: kao npr. Ubit ću te. Faraonova kći koja je Mojsiju pomajka uopće se više ne pojavljuje. Mladić je prepušten svojoj sudbini; ostaje sam. Do u dubinu može osjetiti ljudsku samoću, ne pripada ni jednima ni drugima.
Dubinsku krizu mladi Mojsije uspješno prevladava. Metoda kojom se u prvi mah služi jest bijeg, ali to je spasonosan bijeg jer ga ne vodi u bolest, nego do skloništa; sveti tekst kaže da se Mojsije 'sklonio' (Izl 2,15) Još jednom Mojsije započinje novi život, ali sada na vlastitu inicijativu. To više nije tjeskobni majčin pokušaj da nekako spasi dijete, ni odluka faraonove kćeri da mu pokloni život, pa ni dječakov ulazak u svijet egipatskog dvora kojim se ispunjuje roditeljska obveza.
U Midjanskoj zemlji Mojsije će spasiti pastirice od zlostavljanja. U tom podhvatu još možemo nazrijeti nešto od želje da se pokaže važnim pred djevojkama i mladenački idealizam u obrani od nepravde prema slabijima. Činjenica je da se ovdje Mojsije prvi put s uspjehom zauzima za druge što će biti njegovo životno poslanje. Ovdje to čini primjerenije nego prije, bez brzopletog i krajnjeg rješenja ubojstvom.
Dovršetak mladenačkog odrastanja smijemo potražiti u svetopisamskom izrazu 'pristane' koji opisuje Mojsijevu volju da ostane u midjanskoj zemlji i osnuje svoju obitelji. Mojsijev pristanak je već samostalna i odgovorna odluka koja bitno usmjeruje njegov dalji život.
Kao mladić morat će se suočiti s temeljnim zadatkom postizanja osjećaja vlastite vrijednosti jer je na neki način rođen kao neželjeno dijete. Budući da je, naime, egipatski vlastodržac izdao poznatu naredbu da svako muško novorođenče bude ubijeno, nije teško zamisliti kako je dvoznačan, ambivalentan i bolno neodređen bio osjećaj roditelja kad je Mojsije došao na svijet. Zasigurno, u mučnom sužanjstvu, pritisnuti teškim prisilnim radom, roditelji ne ostaju bez ponosa što im se rodio nasljednik. Ali, sva radost zbog rođenja potomka bijaše gorko zaražena strepnjom za sudbinu dječačića koji nije smio ostati na životu. Prva tri mjeseca mora biti skriven (usp. Izl 2,2). Ne smije se znati da postoji. Mladić Mojsije mora razriješiti ovu mučnu dvojbu zabilježenu u njegovim emocijama: je li njegov život vrijedan ili nije, isplati li se živjeti u ovakvom svijetu ili ne.
Znamo, naime, da stav i osjećaj roditelja prema životu njihova djeteta postaje u ranom djetinjstvu njegov stav prema vlastitom životu.
Mojsijeva svetopisamska povijest snažno ističe zadatak odvajanja. Mladić kojeg će faraonova kći posiniti proživio je uz svoju majku svega tri mjeseca prije nego je prepušten svojoj sudbini. Njegova hrabra i odlučna majka s pravom je mogla biti majčinski zaljubljena u njega i zadivljena svojim sinčićem za kojeg Pismo kaže da je "krasan" (Izl 2,2). Ipak majka u prijelomnom času njegova najranijeg djetinjstva spremno zatomljuje svoj osjećaj, odvaja se od sina i pušta ga da doslovce zaplovi u svoj život.
Pritom "smola i paklina" (Izl 2,3) kojom mu je majka oblijepila spasonosnu košaricu neodoljivo podsjeća na Noinu korablju koja je po Božjoj naredbi na isti način obložena (usp. Post 6,14). Upozorenje je to da se ni ovi događaji kojima je Mojsije u prvim mjesecima života bio obilježen ne odvijaju bez Božjega promisla, premda u izvještaju nije zapisana riječ Gospodnja upućena Mojsijevoj majci ili njegovu ocu. Košarica od trstike ne vodi u propast i smrt nego naprotiv, poput korablje, treba usred uništenja poštedjeti i očuvati na životu. Mojsije može zahvaliti dovitljivoj majci što mu je omogućila budućnost: formalno-pravno njegova je majka ispunila slovo zakona. Mojsije je kao muško dijete dospio do rijeke kako je vlastodržac bio propisao. Zapovijed je ispunjena. Ali brižna majka nije ga bila prepustila struji u glavnom toku snažnoga Nila, nego je, mudro, položila malog Mojsija "u trstiku na obali Rijeke" (Izl 2,3). Majka koja nije ugađala sebi i svom osjećaju, nego je svekoliko potvrđivala život djeteta, omogućila je mladiću Mojsiju da prebrodi nove oluje koje dolaze. Majku nije zadržao nepravedni zakon, nego je i samu sebe izložila opasnosti da je optuže.
Silnu ulogu koju mladi imaju u Svetom pismu, uz Mojsija, odlično ocrtava lik Mojsijeve sestre. U opisu Mojsijeva života ona je u pozadini, ali je vrlo važna. Sestra ostaje prisutna uz Mojsija i onda kad je majka već morala ostaviti svoje dijete. Sveti tekst nas ne izvješćuje je li odvažna i radoznala sestra bila u dogovoru s majkom ili je njezina straža na Nilu tipičan mladenački pothvat, nestašna pustolovina koju izvodi na svoju ruku. Takvu pustolovinu, doduše, prate opasnosti; roditelji mogu pomisliti kako će ostati i bez svoje, zacijelo prvorođene, miljenice. Ipak, pustolovina počiva na želji i motivu koji se skrivaju u duši mladog čovjeka. Ondje im treba potražiti razlog. Odmah imamo puno razumijevanje za postupak sestre koja je "podalje stala da vidi što će biti" (Izl 2,4) s njenim malim bracom. Očito, djevojčica nije bila sputana strahom i nije se od žalosti zavukla u najskriveniji kutak obiteljskog doma da u ljutoj depresiji oplakuje brata.
Zadivljujućom hrabrošću djevojka će preskočiti svaku sramežljivost i stupiti pred Egipćanke koje su došle na rijeku. Zanimljivo, ni za nju u Svetom pismu ne nalazimo u ovoj zgodi nikakva Božjeg naputka koji bi bio prepoznatljiv po formuli: "i dođe riječ Gospodnja". Ne preostaje nam drugo nego da sami pokušamo dokučiti što li se zbilo u duši hrabre djevojke.
Vjerojatno neopazice i iz prikrajka, možda i uplašeno, ona je očito motri što se zbiva, kako je bila i nakanila. Po izgledu, po odjeći i ukrasima može prepoznati ženu visokog roda i njezine pratilje. Kad se osigurala da su nađenomu sužanjskom djetetu iskazale naklonost, djevojka smjelo pristupa s gotovim prijedlogom »Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama?« Otvoreno i izravno obraća se vladarevoj kćeri što je sigurno bilo hrabro, ali ujedno potvrđuje sklonost mladog čovjeka da se ne zadržava na formalnostima i protokolima nego je neposredan. Koliko god to neprimjereno izgledalo i protivno društvenim normama, mlada ropkinja iz tuđeg naroda ne zaustavlja se jer je u pitanju život. Mlada duša, ponesena ljubavlju, ima u sebi pregolem potencijal zauzimanja za druge.
Poznavajući neopterećenu i živahnu inteligenciju mladeži, lako ćemo prihvatiti da je spretna zamisao plod djevojčina uma. Svojom zamolbom faraonovoj kćeri omogućit će da Mojsije, protivno svim očekivanjima, bude othranjen na grudima vlastite majke. Na upit svoje mlađahne kćeri majka bijaše primljena kod visokopozicionirane gospodarice i uspostavila je kakvu-takvu izravnu vezu s njom što prema društvenim pravilima nipošto nije bilo lako. Osim toga, zahvaljujući djevojčinu prijedlogu Mojsijeva će majka u krajnjoj nevolji pod nepravednim režimom, doći do predragocjenog prihoda za svoju obitelji jer joj faraonova kći obećaje plaćanje.
SAMUEL
Riječ Božja daje nam uživo i izbliza susresti još jednog mladog čovjeka. Pušta nas da priđemo u intimni svijet njegova noćnog počinka. Poznajemo mladog Samuela koji obavlja hramsku dužnost, poput nekog suvremenog ministranta; on je čak i spavao u svetištu. Ovaj put zavirujemo u 3. poglavlje Prve knjige o Samuelovu i njgov kontekst. Gotovo je idiličan opis kako Bog triput poziva možda šaptom, svakako dovoljno jakim glasom da u mladićevim ušima zazvoni i probudi ga od sna. Kao što je Bog strpljivo čak četiri puta dozivlje Samuela, tako je spremni mladić sa svom raspoloživošću četiri puta potvrdio: »Evo me!«. Međutim, tek na izričit naputak svoga starog učitelja shvaća da Gospodinu treba izraziti svoju pripravnost, jer ga On zove, a ne svećenik.
Dotle ovu zgodu manje-više poznajemo. I kateheza o duhovnom zvanju i misna čitanja pošteđuju nas zahtjevnog nastavka koji precizira Samuelovo poslanje i obrazlaže zašto mu se Bog izravno obraća. Mladi Samuel prima od Boga pretešku zadaću da bude objavitelj Riječi Božje svećeniku Eliju, svome učitelju. Treba mu priopćiti osudu Elijeve kuće dovijeka.
Samuelova mladost pripada u mučno doba kad su voditelji vjerskih obreda iskorištavali i doslovno pljačkali vjerni puk. Bijaše to prava zloporaba, a počinitelji su ni manje ni više nego oba sina Samuelova učitelja Elija komu je on od mladosti povjeren. Sveto pismo, dakle, ne govori samo o mladim ljudima koji su uzorni i pred Bogom uspjeli, nego nam naprotiv ocrtava i Hofnija i Pinhasa. Upozorenje je to na realnu mogućnost propasti. Ne vodi svaka i bilo kakva mladost u ispunjenje Božjega nauma. Mladići Hofni i Pinhas tragični su svjedoci da nije dovoljno niti Božje izabranje niti posvećena odjeća. Jer Bog časti oni koji njega časte, a koji ga preziru, bit će osramoćeni.
Mladost kao odrastanje možda je najviše tekstom istaknuta upravo u Samuelovu životu. Sv. pismo uporno ponavlja da je mladi Samuel »rastao«. Najprije se njegov rast pred Jahvom spominje kad još kao dijete boravi u hramskoj službi (1 Sam 2,21). Drugi put nakon što stari svećenik Eli uzalud pokušava upozoriti svoje sinove i odvratiti ih od zla puta, sveti tekst donosi onu poznatu rečenicu: »Mladi je Samuel sve više rastao u dobi i mudrosti, i pred Jahvom i pred ljudima.« Tu će misao, znamo, novozavjetni pisci preslikati, uočavajući istu pojavu kod Ivana Krstitelja. Rast Samuelov bit će napokon istaknut neposredno nakon što mladić učitelju Eliju priopćuje sadržaj Božje poruke.
Tražimo li u Sv. pismu opis koji možemo uzeti kao početak Samuelove mladosti, vjerojatno se smijemo zaustaviti na neobičnom događaju. »Dječak je naime bio još vrlo mlad« (1 Sam 1,24) kad ga, prema zavjetu, majka ostavlja na službi u Domu Gospodnjem pod svećenikovim nadzorom. Tako je, eto, ponešto prisilno započela njegova mladost. Izvučen je iz roditeljskog doma, lišen obiteljske topline i skrbi tek što je prestao biti hranjen majčinim mlijekom. Sveto pismo očito ne skučuje svoj pogled na milinu obiteljskog ognjišta, nego spremno otvara oči i pred vrlo teškim okolnostima koje mladež može doživjeti.
Svojevrsni dovršetak Samuelove mladosti smjeli bismo potražiti u onom dobu kad već nastupa kao samostalan govornik i svojim riječima progovara ljudima. Bog cijeni i čuva svaku njegovu riječ. Tada sva zajednica koja je živjela sve od krajnjeg sjevera do juga Svete zemlje spoznaje da je Samuel postavljen za proroka. Smijemo dakle kazati da je to zreo čovjek s jasnom ulogom u društvu.
ZAKLJUČAK.
Sveto pismo ne bježi u iluzije o idealnoj obiteljskoj zajednici u kojoj bi se mladost nesmetano odvijala.
Sveto pismo je vrlo moderno. Kažu da su europski mislioci upozorili kako je suvremeno društvo starog kontinenta društvo bez očeva. Mama je, bar donekle, i unatoč kadikad neljudskim zakidanjama, priznata kao neka društvena uloga. Dočim nitko sve do najnovijeg doba nije govorio o očevima. Naziv »tata« nije priznat kao uloga osim u najužem društvu obitelji. Muškarac se definirao po svojemu poslu i javnoj ulozi; stvarno je bio malo nazočan u djetetovu odrastanju. Zanimljivo, eto, i Mojsije i Samuel primjer su mladih ljudi kod kojih je otac posve u pozadini. Majke su imale glavnu ulogu u njihovu djetinjstvu, a očevi se tek spominju i jedva ostavljaju kakav trag u duši svojih sinova. Za Mojsija znamo tek to da mu je otac »neki čovjek od Levijeva koljena« (Izl 2,1) i ništa više. Je li uz pomajku, faraonovu kćer, imao i nekog poočima, koji bi trebao biti njezin muž, ne znamo. Njegov tipični mladenački sukob s muškim autoritetom prenesen je na faraona koji bi trebao predstavljati djeda.
Samuelova oca puno više upoznajemo kao pažljiva muža, ali ni on ne progovara niti jednu riječ svome sinu u svetopisamskom izvještaju. Posljednje što poduzima, prije negoli Samuel zauvijek ostaje u hramskoj službi još potvrđuje istaknutu majčinu ulogu. Majka Ana ne želi poći na godišnje hodočašće u hram jer još hrani dijete na svojim grudima, a muž Elkana s velikom ljubavlju odobrava njezinu odluku. On će doduše ubuduće svake godine hodočastiti zajedno sa svojom ženom, pri čemu će, naravno, posjetiti svoga sina, ali sve što otac pritom čini jest da prima blagoslov od svećenika.
Usprkos takvom, eto, nazovimo ga nedostatku oca, obojica Božjih izabranika dopunjaju mjeru svoga ljudskog rasta.
Psiholozi nam osim toga svjedoče da je lik oca osobito važan u izgrađivanju onog najvažnijeg odnosa, zdravog odnosa prema Bogu. Vidjeli smo, da nažalost, obojica nipošto nemaju idealne uvjete u tom pogledu. Otac je gotovo sasvim odsutan u njihovoj mladosti. Mojsije će čak doživjeti da ga faraon odlučuje pogubiti, što ostavlja neizbrisiv trag na njegovoj duši. Pa ipak obojica, i Mojsije i Samuel, postat će revni Božji sluge.
Možda bi, posebno odgojitelji, rado čuli o neposrednim Božjim uputama za život mladeži. Za Mojsijeve mladosti, vidjeli smo, nasuprot obilnim Božjim objavama koje će kasnije primati, Bog ne progovara; nema nikakva izravnog Božjeg zahvata, usprkos našem očekivanju. Kod Samuela je upravo suprotno. Njegovo začeće i rođenje jest Božji dar, Samuel od prve mladosti služi u Božjemu domu; Bog mu još kao dječaku izravno progovara. Sveto pismo, dakle, mladima dopušta da odrastaju posve oslonjeni na ljudske sile, ali isto tako ne isključuje Božju slobodu da poduzme što i kako On to hoće.
Vidjeli smo kod Mojsija kako se rađa u potlačenosti i doslovnom ropstvu, živi kao mladić u stranoj zemlji. Za mnoge mlade to je i danas stvarnost. Koliko Sv. pismo uočava problem društvenih okolnosti za mladog čovjek također je bilo očito. Mojsije se rađa s osudom na smrt. Suvremeno razlikovanje željene i neželjene trudnoće nije daleko od faraonove zapovijedi o kojoj sa zgražanjem slušamo. Sveto pismo, dakle, ne zatvara oči ni pred takvim krajnjim teškoćama; i dosljedno pokazuje Božji naum.
Ako smo htjeli uočiti dovršetak dinamike mladosti kod Mojsija smo išli sve do samostalne odluke, odgovornog raspolaganja vlastitim životom. Mojsijeva mladost jasno obuhvaća razdoblje do stvaranja vlastite obitelji. Kod Samuela je drugačije. Samuel postaje javno prihvaćen, ne više kao učenik Elijev i hramski službenik nego kao Božji prorok.
Međutim, i kod Mojsija i kod Samuela možemo zamijetiti kako su se u tom životnom odsjeku njihovi odgojitelji posvema povukli, izvršili su svoju zadaću. U nastavku odrastanja, koji nadilazi razdoblje mladosti, obojica će doživjeti potvrdu vlastitog identiteta u Bogu. Samuela je Bog odabrao za prekid svoje šutnje, nastavlja mu se objavljivati. Mojsije će pak doživjeti poznati susret s Bogom u gorućem grmu. Ali tu već započinje nova povijest odraslih muževa.