p. Niko Bilić, SJ
Predavanje na 32. Obiteljskoj ljetnoj školi u Zagrebu, Fratrovac, 2003.
Opis braka i obitelji počinje doslovno na prvim stranicama Svetoga pisma. Čovjek, pritisnut životnom samoćom, u drugoj osobi pronalazi pratnju, oslonac, veselje. Muškarac u ženi susreće ono što se s njim, kao čovjekom, podudara. Njih dvoje zajedno, muško i žensko, slika su Božje ljubavi. Njih dvoje zajedno primaju blagoslov i nalog da budu upravitelji Božjih stvorenja. Njih dvoje tvore jednu ljudsku cjelinu, jedno tijelo.
Kad se pred njim pojavljuje Eva, Adam, s radošću i s osjetnim olakšanjem nakon potrage i iščekivanja, u Evi prepoznaje srž svoga vlastitog bića: »Evo kosti od mojih kostiju« (Post 2,23). U tom susretu teologija potvrđuje postojani nauk da je brak zajednica cijeloga života.
I bila bi to nebeskim zvucima ispjevana romansa zaljubljenoga para kad ne bismo daljnju povijest njihovu i njihove obitelji poznavali. U presudnom trenutku, gotovo neposredno nakon sretnog susreta i velike izjave o prijanjanju uza svoju ženu, muž kao da je ostavlja nasamo sa zmijom napasnicom. U prijevarnom razgovoru koji zmija započinje, Adam ne sudjeluje. Ali onda su opet zajedno. Oboje doživljavaju spoznaju svoje izloženosti i golotinje. Oboje stavljaju pregače. Oboje se skrivaju, oboje prebacuju krivnju za neobdržavanje Božje zapovjedi na nekog drugog: muž na ženu, žena na zmiju. Oboje čuju riječ osude i napuštaju rajski vrt.
Bog ih nije odbacio: odijeva ih (3,21) i daje im blaženu nadu, perspektivu za spasonosnu budućnost: porod žene satrijet će glavu zmiji (3,15). Praevanđelje, mesijansko sjeme koje će niknuti u Kristu Spasitelju, izrečeno je pred ovim prvim bračnim parom. Prvi koji sluša najavu radosne vijesti u Svetom pismu jest bračni par.
Neposluh i osuda ne znače kraj. Bog im daje potomstvo: prvorođenca Kajina, potom Abela i nakon Abelove smrti Šeta. Za ostalu njihovu djecu Pismo samo kratko veli da se Adamu »rodilo još sinova i kćeri« (Post 5,4b).
Tako se početak biblijske povijesti, Božje povijesti s ljudima skrio – kao u neku jezgru – u ovu mnogočlanu obitelj koja pozna i milinu zaljubljenoga para u Božjem vrtu i znoj vlastitoga lica, trnje i muke.
Prvi sinovi u toj obitelju različiti su. Jedan je zemljoradnik, drugi uzgaja stoku. Sv. pismo ne spominje izrijekom stupnjeve odgoja i odrastanja, koje smijemo razumno pretpostaviti. Naznačuje tek da su životna zanimanja dvojice sinova krenula u različitim smjerovima, a potom snažnim riječima ocrtava Kajinov smrtonosni grijeh.
Pismo, međutim, jasno pokazuje da sinovi imaju vlastiti odnos prema Bogu (koji se ne poistovjećuje s roditeljskim). Oni prinose žrtvu. Kajin je prvi koji to čini u Sv. pismu. Bog milostivo gleda na Abela i njegov prinos. S Kajinom je Bog u izravnom razgovoru. Od njega traži račun, kao što je prije Adama, oca njegova pozvao na odgovornost. Kajin sâm, ne roditelji, prima prokletstvo na se, kao i Božji zaštitnički znak. Koliko god bismo s pravom mogli tražiti prisutnost roditelja i neku odgovornost njihova odgoja u strašnom bratoubilačkom zločinu, Sv. pismo uporno ostavlja Adama i Evu po strani.
Čak i povlačenje paralele ne može odgovarati. Adam i Eva, roditelji, pred Bogom su ipak priznali da su prekršili zapovijed i jeli zabranjeni plod – Adam: »...pa sam jeo« (Post 3,12); Eva: »...pa sam jela« (3,13). – Kajin nasuprot ne želi priznati svoj neusporedivo teži zločin. Na Božji upit odgovara protupitanjem; u njegovim riječima samo je izgovor, a nema priznanja da je krivac smrti svoga brata. Kajin odbija osudu: »Kazna je moja odviše teška« (Post 4,13), buni se on, a roditelji su svoju bez prigovora prihvatili.
Pa ipak, prije žrtvenog prinosa ne nalazimo nijednu riječ Božju upućenu braći Kajinu i Abelu. Prvi put zapisano je kako Bog progovara u pitanju namrgođenom Kajinu poslije žrtve. Zaključujemo dakle da je služenje Bogu, žrtva koju prinose, plod roditeljskoga odgoja. Sveti obred, prikazivanje darova Gospodinu jest nešto što su sinovi po svoj prilici od svojih roditelja naučili.
Adam se nakon prvog otvorenoga raspravljanja s Bogom kad je opravdavao svoje skrivanje i svoj neposluh, gotovo do kraja povlači u pozadinu. Nije to rezignacija i životni nemar, nego smirenje. I nakon osude koju je primio on ne odbacuje nego prihvaća svoju ženu i daje joj ime (Post 3,20), kao što je prije drugim živim bićima odredio imena. Njihov se život nastavlja. U Evi prepoznaje sudbinu svih živih ljudi, svih koji su nakon grijeha pošteđeni, nakon pada primaju na dar novi život. Ne predbacuje joj ništa, ne osuđuje ju što mu je pružila plod sa stabla. Prije je posve točno kazao da je od nje dobio i jeo. Sada više nećemo ni naznake naći da bi Evu optuživao što je primio osudu od Boga.
Adam i Eva ne odustaju od života, teškog i napornoga. Kad je od Adama primila naslov: »majka živih«, to znači da je Adam u njoj prepoznao moć da donese novi život na svijet. Usprkos osudi koju je primila, Eva nema ogorčenja u sebi. Prihvaća biti suradnicom Božjom; sama svjedoči: sina Kajina dobila je s pomoću Gospodnjom (Post 4,1). I za treće dijete opet veli: »Bog mi ga dade« (4,25)
Nećemo kod Adama i Eve naći bijesni prezir niti ogorčeno osuđivanje zbog preteške obiteljske tragedije koja je zauvijek opteretila njihovu povijest. Kao i prije, u vrtu nakon neposluha, tako i sada nakon ubojstva mlađega brata sud pripada Bogu. Ali isto tako oni ne umanjuju i ne omalovažavaju velik gubitak, ne zatvaraju oči pred bratoubilačkim zločinom koji se zbio. U trećem sinu Šetu prepoznaju Božju naknadu za Abela. U velikoj tragediji Abel postaje daleki prethodnik Božjega Sina, na njegovu je žrtvu Gospodin milostivo pogledao.
Na Evinim se usnama dvaput nalazi ime Gospodnje (Post 4,1.25), a Adam se posve povukao. Nije zapisana nijedna riječ molitve, ni jedan Božji nalog njemu upućen. Pa ipak iz kasnije biblijske tradicije znamo da će prinošenje žrtve i odgoj u vjeri biti posao muža i oca.
Prvi veliki Božji izabranik u Svetom pismu koji treba biti posrednik spasenja također je obiteljski čovjek. U vremenu ispunjenom pokvarenošću i zloćom pravednik Noa ima svoju obitelj. »Neporočan«, »hodi s Bogom« (Post 6,9), ali ne kao pustinjak i samac nego kao muž i otac troje djece.
Božji je nalog Noi da u velik projekt spasenja krene zajedno sa cijelom svojom obitelji. Za razliku od mnogih poznatih proročkih poslanja u kojima prorok kao pojedinac preuzima zaduženje od Boga, kod Noe je drugačije. U prvoj najavi sklapanja saveza, Bog govori: »Ti ćeš ući u korablju – ti i s tobom tvoji sinovi, tvoja žena i žene tvojih sinova« (Post 6,18). Pa opet neposredno prije početka potopa: »Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju« (Post 7,1). Opetovano se u Pismu potvrđuje da je Noa doista i poveo u korablju sve svoje (7,7.13)
U vremenu sveopće izopačenosti, kad su »lijepe kćeri ljudske uzimali sebi za žene kako su god htjeli« (Post 6,8), Noa je jedini »pravedan pred Bogom« (7,1) i okuplja svoju obitelj oko poznate zahtjevne zadaće povijesne veličine, s ekološkim implikacijama, planetarnih razmjera. Time što nitko drugi ne poštuje zdrav moral, moral se ne dokida i ne gubi životnu sreću i ljudsku ispunjenost koje kao plod sa sobom donosi. Noa je primjer čovjeka koji za svoj životni put ne nalazi nikakve potpore u društvenoj sredini.
Nakon potopa Noa je spašen s čitavom obitelji. Kod primanja blagoslova koji po sadržaju i po važnosti odgovara onom prvotnom koji je prvi par primio odmah nakon stvaranja, s Noom su njegovi sinovi (Post 9,1–7). Sinovi su prisutni i kod sklapanja Saveza koji je prvi u Svetom pismu (Post 9,8–16). Kad Bog u tim prilikama progovara u drugom licu množine, obraćajući se neposredno nazočnoj zajednici, to su onda oni: Noa i njegova obitelj. »Vi« to su Noa i njegova tri sina, pravednička obitelj kojoj Bog upravlja svoju riječ. »A vi, plodite se i množite i zemlju napunite i podložite je sebi« (Post 9,7). Božanski nalog koji je prije primio čovjek, tj. prvi par, sada preuzima jedna obitelj, roditelji i djeca.
Za razliku od Adama koji se, nakon mladenačke aktivnosti, nekako povukao, Noa je trajno u prvom planu. On sluša i izvršava Božje zapovijedi, on gradi korablju, on će dočekati golubicu s maslinovom grančicom u kljunu. Ovdje je žena nekako u pozadini, prikrivena. Ne znamo joj ime, nego je poznamo samo kao Noinu ženu. I možemo tek naslutiti njezinu marljivu prisutnost u brojnim poslima koje su preuzeli. Možda ponajviše kod Božjeg naloga da treba uzeti dovoljno hrane u korablju (Post 6,21). Jednom ipak, u svom nalogu za izlazak iz korablje Bog Noinu ženu stavlja na izdvojeno mjesto (8,16), odmah uz Nou i tako ističe njezinu važnost i dostojanstvo (izravno narušava uvriježeni patrijarhalan nacrt koji je u nabrajanju sinove stavljao ispred).
Kod Noe govorimo o obitelji u širem smislu. Uvijek je riječ o Noi, o njegovoj ženi i o sinovima koji su već u braku. Naša narodna povijest, doduše, poznaje zadrugu koja je okupljala više obitelji u jednu kuću. Sveto pismo ne predviđa zadrugu. Ovdje nalazimo najbližu rodbinu, koja se u vrijeme nevolje okupila oko velikoga zadatka. Ali svi su oni na istaknutome mjestu u Svetom pismu. U povijesti spasenja koja slijedi susrest ćemo raznovrsna izopačenja međusobne pripadnosti muža i žene. Naići ćemo na mnogoženstvo i cijele hareme. Na početku takve povijesti Noa i njegovi svijetle kao zlatno mjerilo i ideal. Kad Gospodin Isus u Novom zavjetu upozorava na Božju volju u početku, vjerojatno misli i na Nou, njegovu ženu, njegove sinove i žene njegovih sinova.
Tobija pripada među svetopisamske likove koji imaju »svoju« knjigu. Njegova žena Sara ima isto ime kao i žena praoca Abrahama, to je ime koje znači »kneginja« i ističe dostojanstvo žene. Knjiga Tobijina u kojoj je opisan postanak njihova braka i obitelji jedan je u nizu pokazatelja da se čitava biblijska povijest s pravom može promatrati kao obiteljska povijest.
I Tobijina i Sarina obitelj žive u progonstvu, daleko od domovine. To je vrijeme nakon 721. g. pr. Kr. koja u Izraelskoj povijesti znači kraj Sjevernoga kraljevstva i odvođenje stanovništva. Asarhadon koji se u knjizi spominje, na vlasti je 680–669.
Tobija po nalogu svog oca kreće iz Ninive na dalek put. Treba pronaći ušteđevinu koju je otac davnih dana ostavio kod prijatelja u pokrajini Mediji, s onu stranu Tigrisa. Za svoje putovanje mladi je Tobija pronašao pratioca Azarju koji će se vrlo brzo pokazati kao iskusan i pouzdan voditelj. U vrlo kratkom vremenu Tobija odlučuje i prihvaća ženidbu s djevojkom Sarom, kćeri u obitelji kod koje su na putu bili smješteni. Sara je pritom na čudesan način oslobođena od zloduha koji ju je zarobljavao. Sretno se kao bračni par vraćaju do Tobijinih roditelja. A čudnovati pratilac, koji je preuzeo Tobijinu zadaću i donio očevu ušteđevinu, otkriva svoj identitet. On je zapravo Božji glasnik, anđeo, poslan od Boga kao odgovor na dvije usrdne molitve u kritičnim trenucima s početka svih ovih događaja.
Pretpovijest ovoga bračnog para počinje, naime, u bolnoj krizi. I stari Tobijin otac i Tobijina buduća žena u svojoj su životnoj nevolji došli dotle da Bogu upravljaju tjeskobnu molitvu prožetu željom da ih uzme s ovoga svijeta. Kreposni otac trpi zbog toga što je oslijepio i tako već drugi put u životu zapao u veliko siromaštvo. Djevojka Sara pak, na drugom kraju golema kraljevstva, oplakuje svoju gorku sudbinu. Sedam neuspjelih ljubavi stoje iza nje, za sedam momaka bila je spremna poći i svaki je od njih umro. Mlado srce posve je slomljeno. U najtežoj boli već planira samoj sebi oduzeti život, ali se onda s molitvom na usnama ipak zaustavlja. U takvim mučnim, posve nepovoljnim i neplaniranim prilikama dvoje mladih ljudi zakoračit će u novi život.
Otac je velika potpora na mladićevu putu. Spreman je svu ušteđevinu prepustiti svome sinu. Prije polaska na put daje mu obilnu pouku, punu praktičnih savjeta. Pratioca kojeg mladić za put pronalazi ne samo da priznaje i odobrava, nego ga primjereno nagrađuje. Još ne zna da se ostvaruje njegova dvaput izgovorena želja i uvjerenje da mu sina na putu »dobar anđeo prati« (Tob 5,17.22). Sarini roditelji također ohrabruju svoju kćer koja će konačno primiti »milost kao nagradu za svoju bol« (Tob 7,17).
Zanimljiv je i poučan put koji mladi ljudi prolaze jedno prema drugome. Tobija kreće na put s posve drukčijim zadatkom, ali njegovo hodočašće dovodi ga do drugih i važnijih ciljeva. Uz pomoć svojega pratioca, koji je ispunjen ne samo dobrom voljom, nego i nadnaravnim znanjem, Tobija postaje liječnik Sari od opsjednutosti, liječnik svome ocu od sljepila. A osim toga mladić Tobija na tom putu, mimo izvornoga plana, nalazi ženu, djevojku iz vlastita naroda s kojom će cijeli život podijeliti. Tako ujedno ispunjuje očev nalog koji je primio u oproštajnom blagoslovu.
Između dvije obitelji ne postoje unaprijed izravne veze i bliže poznavanje, žive u dva udaljena mjesta, jedino što ih veže je pripadnost istom narodu i zajednička prognanička sudbina u stranom svijetu. Ipak, iz onoga što Tobija govori zaključujemo da je nekako već bio upoznat s teškom sudbinom djevojke koja je sedam puta doživjela tragičnu svadbu.
Sveto pismo otvoreno spominje strah pred brakom koji mladić osjeća. Poznavajući iskustvo moderne civilizacije i prilike u našem narodu, mislim da ćemo pravo kazati primijetimo li da tu Riječ Božja dodiruje važan suvremen problem. Kako ga biblijski mladoženja rješava? Ponajprije ima pratioca koji mu je ovdje, kao i u drugim stvarima, velika potpora. Tobija, potom, otvoreno govori o svom strahu koji počiva na onome što je čuo. Priznaje da ga je strah od smrti, strah ga je zloduha koji je djevojku opsjeo. Plemenitost njegova srca otkrit ćemo kad čujemo da ga je strah ne samo za sebe, nego i zato da njegova tragedija ne bi roditelje unesrećila.
Dvaput mladić mora uspješno svladati zadatak odvajanja od najbližih. Ponajprije od majke koja zaplakana kori svoga muža: »Zašto si dopustio da nam sin ode« (Tob 5,18)? Majka je pogođena odlaskom sina iz obitelji, nedostajat će joj njegova pomoć. Ne odobrava njegov odlazak po ušteđevinu, upozoravajući muža da je taj novac »smeće prema njihovu sinu« (Tob 5,19). Drugi rastanak, od Sarinih roditelja bit će još zahtjevniji jer se sad mladić mora sam izboriti za svoja prava. Nema ovdje oca koji bi svojim nalogom i autoritetom presudio. Opetovano mladić mora pristupiti s molbom svome tastu koji ga je zaklinjao da ostane. Morat će se i otvoreno usprotiviti: »Ne, nego pusti me da idem!« (Tob 10,9). Tobija sa svojom ženom Sarom poštuje svoju odluku i vlastiti životni put. Životni korak rastajanja blagoslovljen je ponovnim susretom. Vratit će se oni sretno do obitelji mladoženje, a nakon smrti časnih staraca opet će doći u kuću Sarinih roditelja.
Put međusobne ljubavi ima nekoliko koraka. Tobija najprije čuje od svoga pratioca istinu o Sari. To je trenutak kad u njegovu srcu započinje iskrena ljubav prema Sari. »Njegova se duša privinula uz njezinu« (Tob 6,18). Tako Sv. pismo dočarava fenomen odlučujuće simpatije i zaljubljenosti koja nipošto ne staje na hirovitoj privlačnosti izgleda i vanjštine, nego se krije duboko unutar osobe. Poslije, kad se jednom budu našli nasamo u bračnoj sobi, Tobija i Sara zajednički mole. U toj molitvi Tobija se prisjeća Božje riječi iz stvaranja: »Nije dobro da čovjek bude sam« (Tob 8,6; Post 2,18), u Sari gleda ostvarenje onoga što je Bog na temelju svoje božanske prosudbe podario.
Tako dobivamo zanimljiv nacrt koji je suvremenu uhu možda malo stran: ponajprije dolazi ljubav, zatim duhovnost i molitva, tek potom tjelesna blizina i nježnost. Sva tri koraka u ovom su trolistu važna; tri stepenice do zajedništva. I na tom se uzoru Tobije i Sare temelji zahtjev Crkve, vjerojatno najpopularniji i najosporavaniji, da se poštuje predbračna čistoća.
Poznati dio njihove molitve pokazuje ozbiljnost bračnog programa koji su si zacrtali. Tobija moli: »učini da s njom doživim starost« (Tob 8,7). Započinju zajednički život ne samo kao rezultat sadašnje sklonosti i potrebe za blizinom druge osobe, nego gledaju na cjelinu i dovršetak ljudskog života.
Dirljiv je prvi susret sa Sarinom obitelji. Nema mučnog skrivanja simpatije i ljubavi. Tobiju prepoznaju jer mu je otac čuven kao plemenit i dobar čovjek. Susret je to upravo nabijen osjećajima. Ganut što susreće Tobiju, otac ga Sarin grli suznih očiju. Na vijest o bolesti Tobijina oca svi se žaloste i plaču. Potom se vraćaju velikom veselju i gozbi jer su se sretno okupili u tuđini. Kad je riječ o ženidbi, otvoreno govore o poteškoćama koje djevojka ima.
Tobijin dolazak u njezin život znači dokončanje velike Sarine patnje. Mladoženja je svojim postupkom oslobađa od zloduha koji ju je držao u svojoj vlasti. U Sarinu putu kroz patnju do oslobođenja ocrtava se Božji plan naznačen u riječima anđeoskog pratioca koji objavljuje Tobiji: »ona ti je bila dosuđena oduvijek« (Tob 6,18).
Tobija ispunja svoju prvu zadaću: donosi očevu ušteđevinu u kuću. Osim toga, povrh zadaće koju je preuzeo, on, neočekivano, na radost sviju, donosi lijek za očevu bolest. Stari otac progledao je i poput novozavjetnoga Zaharije, oca Ivana Krstitelja, odmah izriče »Benedictus«, zahvalu Bogu koji se smilovao: »Blagoslovljen si, Bože« (Tob 11,14). I na primjeru Tobije i Sare, Riječ Božja pokazuje kako njihov brak nije usmjeren samo na njih dvoje i njihovu djecu, nego u svoje poslanje uključuje i nešto drugo. Oni imaju svoju misiju koja se ne ograničava samo na njihovu budućnost.
Perspektiva koju ova biblijska knjiga nudi za brak i obitelj jesu blagoslov i velika mjera radosti. Svadbena proslava Tobije i Sare odvija se u dva dijela, ponajprije u kući mladenkinoj, potom nakon sretnog povratka u kući mladoženje, ukupno tri tjedna. Imaju djecu, koja se sretno okupljaju oko svojega djeda i čuju proročke riječi o Božjem smilovanju i obnovi Jeruzalema koja će doći nakon progonstva. Njihova obitelj nasljeđuje mnoga dobra i doživljava pad neprijateljske vlasti.
(U jednoj rečenici isplati se spomenuti Deboru i njezinu obitelj. Opisana je u Knjizi Sudaca i jedina među njima je žena, i to proročica. U braku je s mužem koji se zove Lapidot. Premda se izričito napominje da je proslavljena majka u Izraelu, ne poznamo povijest njezine djece. Sudjeluje u velikom poslanju od Boga: treba osloboditi cio narod od stranoga osvajača. Pritom je Debora suradnica, bolje rečeno voditeljica, izraelskom vojskovođi Baraku. Ovaj svetpisamski primjer pokazuje kako brak i obitelj nipošto ne sužavaju odgovornost za službu široj zajednici. Debora je u braku, ali samostalno izvršava svoju časnu službu suđenja; blisko surađuje s čovjekom koji joj nije muž i ne pripada njezinoj obitelji.)
Zaključimo:
Danas su brak i obitelj u krizi. Sveto pismo ne zatvara oči pred krizom koja nagriza bračni par i prvu obitelj već u početku.
U teškim prilikama stvara se bračna zajednica, već u početku suočena je s krizom i narušavanjem izvornog nacrta.
Uništenje kroz koje prolazi nije kraj, Bog dariva novi početak.
Bol i gubitak, patnja i tragedija pokazuju se kao plodonosna žrtva.
(ispravljeno 30.05.2013.)