Prva Crkva počiva na vrlo intenzivnom iskustvu. Obično govorimo da je rođendan Crkve na dan Duhova jer se otada Kristovi vjernici u odnosu prema svom Učitelju i Gospodinu nalaze u podjednakim uvjetima kao i mi danas. Ne vide ga i ne čuju uživo, ali imaju čvrst oslonac u zajedničkoj vjeri i Svetom pismu. Povezani su s Isusom u molitvi i Euharistiji. Nisu više mala grupica, šačica odabranih, nego postaju mnoštvo iz raznih naroda i krajeva.
Kad govorimo o Prvoj Crkvi, govorimo ponajprije o onim apostolskim muževima i ženama koji bijahu ustrajni u molitvi, zajedno s Isusovom Majkom Marijom. Povezivala ih je ne samo ljubav prema čudesnom Isusu. Bili su oni također s Petrom solidarni kad je on zatajio Učitelja, i svi su se, osim najmanjeg broja, razbježali. Bili su povezani u strašnoj stisci i strahu koji se sručiše na njih nakon Isusova uhićenja, osude i raspeća. Osim ovih, solidarnih u bijegu i strahu, nova Crkva na Duhove prima u svoje krilo velik broj onih kojima se izravno predbacuje da su odbacili i razapeli Isusa. »Vi ga razapeste i pogubiste«, veli Petar (Dj 2,23).
Silazak Duha za jedne znači početak odvažnog javnog rada, primjenu poslanja koje od Krista kao sakrament primiše. Za druge znači obraćenje, primanje krštenja i priznavanje Isusa, Sina Božjeg, koji je uskrsnuo od mrtvih.
Stiska i nevolja koju su doživjeli prvi Isusovi učenici, te poslije kršćani za prvih progona, budi naša sjećanja. Apsurdno je misliti da si želimo ratnu situaciju, ali činjenica je da rat pokrene u nama nevjerojatne sile solidarnosti: Sve od onoga da dijete u Zagrebu pita tatu: »Kad će opet uzbuna pa da se u podrumu igram sa svojim prijateljima?«. Do onoga da su ljudi od svojih usta trgali kako bi udomili prognanike.
Uvod u ovo predavanje već pokazuje ono o čemu ćemo se i u nastavku osvjedočiti. Solidarnost često počinje u solidarnom, zajedničkom podnošenju »velike nevolje« koje dovodi do aktivnog razumijevanja i pomaganja. Četiri glavna dijela predavanja trebaju nas ponaprije odvesti do oduševljenog zajedništva dobara koje vlada među prvim kršćanima. Potom ćemo se zaustaviti na primjeru Knjige o Ruti koji odlično prikazuje solidarnost od velike tragedije dovodi do sretnog završetka. Treći dio želi osvjetliti veze izemđu solidarnosti i liturgije. Za kraj ću pokušati uz pomoć nekoliko ključnih riječi dati biblijsku definiciju solidarnosti.
SOLIDARNOST U DOBRIMA
Oduševljeno zajedništvo mnogih koji prigrliše vjeru dostiglo je čuveni stupanj zanosa. Djela apostolska opisuju: nitko nije za bilo što od svojih dobara kazivao da je to njegovo, nego im sve bijaše zajedničko (Dj 4,32). Odmah nakon tog izvještaja spominje se svjedočenje o Isusovu uskrsnuću koje je zasigurno njihovo glavno, neprolazno blago, zajedničko dobro koje pripada svima.
Zabilježen je primjer Josipa, zvanog Barnaba koji bijaše levit, rođen na Cipru (Dj 4,36). Prodao je njivu koju je posjedovao, a dobiveni novac darovao je za Crkvu. Sveti tekst ne piše nije li to imanje bilo na Cipru, pa je, kad se doselio u Jeruzalem, bilo prirodno unovčiti ga. Možda je Josip Barnaba nakon obraćenja ozbiljnije k srcu uzeo Riječ Gospodnju koja levitima, službenicima u Domu Božjemu, ne dodjeljuje zemaljsku baštinu kao ostalim plemenima Izraelovim (Jš 17,7).
Prva je Crkva očito dobro pamtila Gospodinove riječi o stostrukoj nagradi za one koji ostave kuće i polja (Mt 19,29 ima oba plurala; Mk 10,29 »kuća« u singularu). Koliko god bijaše posjednika koji su imali zemlje i kuće, pišu Djela apostolska, prodavali bi ih a utržak su davali na raspolaganje (Dj 4,34-35). Znamo da vjernici sve do danas rado i s povjerenjem daruju za Crkvu.
Ideal zajedničke blagajne i centralnog upravljanja u Crkvi živi posebice u redovničkim zajednicama. Slično načelo vrijedi i u kršćanskoj obitelji u kojoj roditelji iz onoga što privrijede uzimlju za se i za djecu kako im je potrebno. Načelo, da svatko dobije i da nitko ne bude zapostavljen na račun drugih, odgovara iskustvu Prve Crkve. Zajednica u kojoj svatko dobiva u skladu s potrebama koje ima (Dj 4,35) slika je darežljivog obilja koje Isus stvara da bi nahranio i napojio okupljene: npr. svatove u Kani, mnoštvo Gori, apostole nakon cjelonoćnog ribolova itd.
Vlasnici o kojima govore Djela apostolska možda su veleposjednici, obraćenici, koji su posjedovali više zemljišta i kuća, budući da obje riječi u tekstu stoje u množini. Svakako bilo bi pogrešno promatrati u tom opisu samo neko fanatično iščekivanje nebeskog kraljevstva, zbog kojeg su ljudi zanemarili polje, prodali kuću i vlastitu obitelj istjerali na ulicu.
SOLIDARNOST U RIJEČI BOŽJOJ
Prva Crkva ima Sveto pismo i sluša Riječ Božju. Ali Evanđelja kao zapisana predaja tek se oblikuju u njezinim njedrima i još nisu zapisana. Kad prva Gospodnja zajednica hodočasti u Hram, ondje sluša Zakon i Proroke. Moli i pjeva Psalme. Kad se okuplja na bogoslužje u svoju sinagogu čita one iste povijesne, poučne i proročke knjige koje mi i danas čuvamo pod imenom Stari zavjet.
Cijela jedna knjiga opisuje ženu čija je sudbina primjer traženja i pružanja obiteljske solidarnosti. To je Knjiga o Ruti, ženi iz tuđinske zemlje Moab. Ona je prabaka kralja Davida i baka onog Jišaja iz čijeg će panja, prema riječi Prorokovoj (Iz 11,1) isklijati mladica. Vjerojatno nije samo zbog toga ova junakinja unišla u Božju objavu, nego i zbog svoje lojalnosti i solidarnosti koja ju je od tragedije dopratila do sretnog dovršetka.
Rutu upoznajemo kao odvažnu djevojku koja se solidarizira s jednom obitelji tragične sudbine. Za Rutu oni su stranci, došljaci koji dođoše trbuhom za kruhom kad je u njih nastala glad. Ruta prihvaća ženidbu i ulazi u krug obitelji u kojoj već imena sinova naviještaju zlu kob. Ime Mahlon dolazi od oboljeti, oslabjeti, a ime Kiljon od hebr. dovršiti, dokrajčiti, propasti. Otac obitelji već je pokojni kad se Ruta udaje, ali i njoj nakon deset godina braka umire muž koji je za ondašnju obitelj bio zaštitni znak ugleda, sigurnosti i materijalnih dobara.
Drugi stupanj solidariziranja plod je Rutine čvrste odluke (»tvrdo je naumila« 1,18) da i ovako, kao udovica, ostane uza svoju svekrvu koja je ostala bez muža i sinova. Ruta odlučuje poći s njom u Izrael koji za nju tuđi kraj i narod. Ni trostruk nalog i ponuda koju joj svekrva izriče: »Vrati se!« ne odvraća je od njezine nakane. Tri put odbija. Ni odlazak one druge snahe iz obitelji koja se nakon drugog svekrvina inzistiranja oprostila i pošla.
Kad u našem prijevodu čitamo: »Ruta ostade s njom« (Rut 1,14) približavamo se biblijskom pojmu solidarnosti. Izvornik ima onu istu riječ koja stoji u Psalmu 63 gdje molitelj Bogu kaže: »duša se moja k tebi privija.« Ruta se vjerno privila uza svoju svekrvu da bude uz nju ne samo u danima obiteljskoga zajedništva nego i u napuštenosti. Da je ta odanost bila prožeta dubinom osjećaja svjedoči Pismo koje dvaput spominje jecaj i plač kad se činilo da se moraju rastati. Suza na očima i uzdisanje koje para grudi znak su velike povezanosti.
Važnost ovog poteza nije samo osobna sklonost. Ako su u ono doba muževi nositelji obiteljske sigurnosti, a žena koja dolazi u obitelj znači još jedna usta koja treba prehraniti i novog nasljednika za podjelu imanja, Ruta čini nešto posebno. Ove okolnosti će doći do izražaja u razgovoru s onim rođakom koji bi trebao otkupiti polje i uzeti na skrb udovicu. Odbit će baš iz tih razloga: »da ne raspem svoje baštine«, veli (4,6). Svekrva Noemi, već starica, iz istog razloga zdravo razmišlja da će se za sebe već snaći, a svojim snahama želi da ostanu u svom zavičaju i zasnuju obitelj. Ruta ne ostaje uz svekrvu s nakanom da joj bude na teret.
Odmah po dolasku u Betlehem jasno pokazuje svoj naum: kreće u potragu za poslom. Od obilnog obroka koji je tog dana dobila dobila, donosi i svekrvi (2,18). Vrlo je marljiva: već prvoga dana radila je od ranog jutra, gotovo bez predaha (2,7) sve do sunčeva zalaska i nakupila čitavu vreću, oko 50 kg, ječma (2,17).
Rutina je aktivnost magnet koji kao da privlači pozitivne okolnosti. Put je nanosi ne samo na polje dobrohotna gospodara Boaza koji je prima, nego nailazi baš na njega koji je, jer je su u srodstvu, i pravno odgovoran da se pobrine za nju. Dopušta joj da na njegovu polju skuplja od plodova za sebe. Naklonost i dobrota koju joj Boaz iskazuje ne izvire samo iz njegove osobe, nego je solidno i praktično utemeljena u zakonu. U Levitskom zakoniku čitamo kako Bog zahtijeva od svojih da kod žetve ostave rubove na njivi i da ne prolaze drugi put kako bi pokupili ostatke. To treba ostati za siromahe i tuđince.
Rutina solidarnost sa njezinom svekrvom Noemi bit će izravno nagrađena. Ponajprije čujemo kako je Ruta spremna učiniti sve što Noemi kaže (3,5), a šest redaka poslije saznajemo kako će Boaz učiniti sve što Ruta zatraži (3,11).
Boazova je solidarnost sa strankinjom u teškoj situaciji primjerna. Dat će joj posao, hranu i piće, zaštitu od drugih, mjesto za odmor i počinak. Napokon će se njih dvoje uzeti i zasnovati obitelj. Povrh toga, Boaz Rutu poštuje i prepoznaje njezinu vrijednost. Cijeni njezinu lojalnost prema svekrvi, njezin marljiv rad kod žetve, odanost zbog koje se nije povela za ljepotom i snagom mladih momaka s kojima je po čitave dane radila na poljima.
Tri su, eto, stupnja solidarnosti koje Boaz iskazuje ženi s poljana u Moabu. Daje joj pristup materijalnim dobrima te za nju Betlehem doista biva ono što mu ime kaže: kuća kruha. Boaz joj omogućuje javno društveno priznanje, ugled i čast. Prima je u zajedništvo s Bogom.
On ne spletkari u potaji. Poštuje prednost koju po pravu imade drugi rođak. Saziva gradske starješine da se otkup posjeda i preuzimanje skrbi legalno razriješi pred očima svega naroda koji se okuplja pred sudištem (4,11). Dva put ih zaziva kao svjedoke: »Vi ste danas tome svjedoci« (4,9.10) i oni to prihvaćaju: »Svjedoci smo!« vele (4,11). Žene još napose izriču svoje veliko priznanje pred svekrvom, govoreći za Rutu da je vrijednija negoli sedam sinova (4,15).
Da je Boaz otvoreno prima u zajedništvo s Bogom vidimo iz blagoslova koji dvaput zaziva na Rutu (1,15; 3,10). Boaz prevladava onu bitnu vjersku razliku koja nas dodiruje u našim najsvetijim dubinama. On također omogućuje da cijela okupljena zajednica Božjeg naroda ne samo prihvati Rutu i poželi joj blagoslov, nego je uzvisuje na čast koju imaju majke naroda izraelskog Rahela i Lea, žene Jakovljeve koje stoje na početku dvanaest plemena (4,11). Boaz nam svojim riječima otkriva da solidarnost znači sklonište pod krilima Gospodnjim (Rut 2,12), onim krilima koja su poput orla ponijela narod iz ropstva u slobodu (Izl 19,4).
Iz Boazova primjera možemo osobito naučiti kako je za međusobnu pomoć i solidarnost važno upoznavanje s prilikama. Treba znati činjenice, upoznati osobu. Imao je točne informacije o Rutinim djelima. Veli »Čuo sam što si sve učinila za sovju svekrvu poslije smrti svoga muža« (2,11). Zasigurno je Boaz pratio i dulje vrijeme tragičnu povijest iseljeničke obitelji. Treba se informirati, pisati, čitati, razgovarati. Osim toga Boaz potvrđuje kako se solidarnost ne krije samo u tome da siromahu dadnem deset kuna ili da priskočim u pomoć obitelji u krajnjoj nevolji. Prije nego čovjek gradi kulu, treba sjesti i izračunati. Ruta ne dobiva pristup tek na jedan dan i na jedno polje, nego ostaje sve dok se ne požanje i ječam i pšenica (3,23). Boaz otpočetka ispituje i sprema nešto više. Dovitljivo sebi pripravlja skrbničko pravo, poznavajući mogućnosti drugog skrbnika koji će odustati. Solidarnost uzima u obzir čitavu zajednicu. Solidarnost uvijek smjera na cjelinu čovjekova života.
Na temelju Knjige o Ruti možemo nekoliko stvari zaključiti: Solidarnost se ne može narediti. Za solidarnost traži se osobna inicijativa, odvažnost i čvrsta odluka.
Za solidarnost se traži zajednica, potrebne su obje strane. Solidarnost se ne da svesti na povremenu dobrotvornost nego je zalaganje cijelog života.
SOLIDARNOST I LITURGIJA
Solidarnost kao bogoslužje
Sv. Pavao svojim nam teološkim rječnikom daje posebno svjetlo. Pišući o svom »suradniku i suborcu« (Fil 2,25) Epafroditu u Poslanici Filipljanima otkriva nam da je to čovjek koji se brinuo za dnevne potrepštine, bio je veza preko koje su Filipljani slali svoje darove, a i povrh toga svojim zalaganjem nadopunio je ono u čemu Filipljani Pavla nisu mogli poslužiti. Koliko cijeni i kakvu teološku procjenu daje takvomu radu Pavao otkriva u sadržajnom naslovu kojim ga oslovljava: »liturg moje potrebe« (2,35). Za Pavla je solidarnost u radu i skrb koju mu ovaj čovjek iskazuje liturgija, izravno pripada u štovanje Boga. Nadilazi razdiobu na bogoslužje, služenje i zajedništvo te solidarnost – i onu općenitu od zajednice u Filipima (Fil 2,30), i ovu osobnu Epafroditovu (Fil 2,25) – prepoznaje kao bogoštovni čin. Pobrinuti se za potrebe bližnjega nije tek neka bezvrijedna sitnica ili zemaljska zadaća, nego je uzvišena služba Bogu. Kad ste se pobrinuli da budu ispunjene potrebe djeteta, brata, roditelja, prijatelja, bijaše to liturgija. Zato s pravom na vjeronauku učimo da dobra djela nisu samo socijalno vrijedni čini, nego Bogu ugodan prinos.
Euharistija – škola i sud solidarnosti
Sv. Pavao, pišući Korinćanima, zapisuje jedno iskustvo prve Crkve koje mi do danas osjećamo. U slavlju Euharistije odmah izbija na površinu mjera našeg zajedništva, koliko smo međusobno povezani, a koliko nismo. Uz stol Gospodinov de facto učimo biti jedno Tijelo, Tijelo Kristovo, koje primamo na dar. »Ne može oko reći ruci: 'Ne trebam te'« (1 Kor 12,21) piše Pavao. Euharistija je škola i sud solidarnosti. Sv. Pavao čuje kako se u zajednici koja se okuplja na Euharistiju pojavljuju razdori (1 Kor 11,18). Izravno kritizira podjelu na bogate i siromašne. Euharistija, kao prijeki sud, zahtijeva solidarnost. Ako jedan gladuje, a drugi se opija, ako se svatko prihvati svoje vlastite večere, onda – odrješito upozorava Pavao – onda to nije blagovanje večere Gospodnje. Ako se hotimice postiđuje one koji nemaju, to nije Euharistija (1 Kor 11,20-22). Sankcija je žestoka: »Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita« prije nego pristupi Stolu (1 Kor. 11,27-28). Već sam Gospodin izrijekom spominje: prije nego što prineseš dar, izmiri se s bratom koji ima nešto protiv tebe (Mt 5,23). Kao utemeljenje euharistijske solidarnosti Pavao navodi upravo ono Isusovo predanje koje do danas stoji u središtu otajstva: »Ovo je tijelo moje – za vas« (1 Kor 11,24). Na ovom mjestu, gdje postavlja zahtijev solidarnosti, sv. Pavao zapisuje riječi ustanovljenja sakramenta, nalog da to činimo Kristu na spomen.
BIBLIJSKI POJAM SOLIDARNOSTI
Ljudska potpora bratu čovjeku i zajedničko štovanje Boga prvi su temelji biblijskog pojma solidarnosti. Ruta kaže svojoj svekrvi: »Kamo ti ideš, idem i ja i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog.« (1,16). Koliko to utječe na cjelokupni dalji tijek života, još prije u Svetom pismu pokazuje primjer Debore i Baraka prije velike bitke. Barak otvoreno kaže: »Ako ti pođeš sa mnom, ići ću; ako li ne pođeš, ne idem.« (Suci 4,8). Životni zadaci, ispunjenje Božje volje traže oslonac. Sam Isus, u muci getsemanske noći traži solidarnost svojih učenika: »Ostanite ovdje!« (Mk 14,34).
»Prionuti«
Biblijski pojam solidarnosti možemo usidriti na četiri ključne riječi. Prvu smo već susreli: Ruta je ostala uza svoju svekrvu. Istom riječi na jeziku pisma Boaz će Ruti naložiti: »Drži se mojih poslenika do kraja žetve!« (2,21). Za nju je spasonosno odobrenje da prione uz njih. Istom riječi Knjiga postanka opisuje muža koji prijanja uza svoju ženu kad sklapaju brak (Post 2,24). Solidarnost znači zajedništvo na duge pruge, zajednički napor u radu, blizinu i preuzimanje odgovornosti.
»Pohoditi«
Prva Crkva živi od čudesnog doživljaja da je Gospodin pohodio i otkupio narod svoj (Lk 1,68). Ta spoznaja koju u Lukinu evanđelju izgovara već Zaharija, otac Ivana Krstitelja, a Crkva je do dana-današnjega moli u Časloslovu, sadrži iduće dvije ključne riječi za razumijevanje solidarnosti.
Riječju »pohoditi« Knjiga o Ruti opisuje radostan preokret kad je prestala glad u domovini iz koje su izbjegli. »Gospodin je pohodio svoj narod da mu dadne kruha«, veli Pismo (Rut 1,6). Hebrejski glagol u hrvatskom je još bolje prevesti kao »pobrinuti se za nekoga«, a odgovara onome kako je Samarijanac postupio prema ranjeniku kad mu je iskazao milosrđe (Lk 10,37). Sam Bog udvostručeno izgovara tu riječ narodu koji će osloboditi iz Egipta (3,16).
»Otkupiti«
Otkupljenje označava središnje otajstvo kršćanske vjere. Isus je naš Otkupitelj. Sin Božji solidarizirao se s nama sve do u smrt da nas izbavi iz ropstva grijehu. Knjiga o Ruti odlično pokazuje na kojoj je pozadini izgrađen ovaj pojam jer ga upotrebljava čak 18 puta. Kad Ruta kaže Boazu: »Ti si moj skrbnik!« (3,9) onda izgovara upravo tu riječ. Onaj iz svojte koji se pobrinuo za žrtve teške nevolje jest go'el, skrbnik, izbavitelj, otkupitelj. Kad Boaz onomu koji je prvi bio na redu, veli: »Otkupi njivu!« (4,10) onda vrlo konkretno naznačuje zadaću: treba platiti i otkupiti dobra kojima unesrećena obitelj više nije kadra upravljati, treba se pobrinuti da obitelj dalje živi, treba napuštene uzeti k sebi. Najdrastičniji, ali i najutješniji primjer jest Otkupitelj najpoznatijeg biblijskog patnika kojemu su obitelj, imanje i zdravlje stradali, kojega prijatelji ne razumiju i proglašavaju grešnikom, koji trpi napade sotone. »Moj Otkupitelj živi« veli Job (Job 19,25).
»Milost«
Glavni izraz kojim Sveto pismo označava solidarnost u doslovnom smislu, dobro poznajemo. To je riječ »milost«, hebrejski hesed. Možda je još bolje poznamo kao »ljubav« iz pripjevnog psalma koji ponavlja: »Vječna je ljubav njegova«! »Mudro sazda on nebesa, on utvrdi zemlju nad vodama... Provede Izraela posred voda, on narod svoj vođaše pustinjom... On daje hranu svakom tijelu: vječna je ljubav njegova« (Ps 136, 5-6.14-16.25). Psalam izvrsno pokazuje postojan Božji hod sa svojim stvorenjem koji se proteže od stvaranja, preko izbavljenja, sve do Božjeg promisla ili providnosti koja nas danomice prati. Kad Riječ tijelom postaje, kad Isus uzima ljudsku narav, onda je Bog solidaran s nama. Bog ostaje vjeran svojem Savezu dovijeka. Bog nikada nije raskinuo ni onaj prvi Savez koji u Noino doba sklopio sa svim živim bićima na zemlji.
I ovdje se Knjiga o Ruti pokazuje kao vrlo podatno vrelo budući da tu riječ tri put upotrebaljava. Noemi izriče priznanje pred svojim snahama da su bile milostive prema pokojnicima i prema njoj (1,8). Iza izraza »biti milostiv« stoji ista biblijska solidarnost. U blagoslovu »Neka Gospodin blagoslovi onoga koji ne uskraćuje dobrote svoje...!« (2,20), istom svetopisamskom riječju Noemi odaje priznanje Boazu koji se solidarizirao s njima, povratnicima. Naš prijevod to ovdje prikladno naziva: dobrota. Kad napokon Boaz veli Ruti: »Ovaj tvoj drugi čin milosti još je vrijedniji od prvoga.« (3,10) onda je to pohvala Ruti koja je toliko solidarna sa svojom svekrvom da nije samo ostala uz nju pri povratku u Svetu zemlju, nego ne polazi osnivati novu obitelj već ostaje u istoj rodbini odnosno svojti. Nakon smrti muža, mogla se odvojiti od svekrve, a ovako će Noemi, sretna, zagrliti svoga unuka.
Sveto pismo pokazuje kako riječ koja stoji u korijenu teološkog nauka o milosti znači povezanost, lojalnost, vjernost Savezu, solidarnost. Primjeri nam posvjedočiše da je tu riječ o solidarnosti Božjoj s ljudima i o solidarnosti među ljudima. Čovjek koji se zna solidarizirati ostvaruje Božju krepost.
Dug smo put prešli. Počeli smo od oduševljenog dijeljenja dobara, zavirili smo duboko u konkretan primjer iz Svetoga pisma, vidjeli smo kako su bogoslužje i solidarnost bitno povezani. Biblijske riječi: prionuti, pohoditi, otkupiti i, napokon, milost, bijahu svojevrstan sažetak i ponavljanje.