Isus za sebe kaže „Ja sam svjetlo“ (Iv 8,12). To svjetlo odabrani i najbliži smjeli su vidjeti na Gori preobraženja kad se Isusovo lice izmijenilo, zasjalo je kao sunce, a odjeća mu je zablistala nadzemaljskim sjajem. Haljine mu postadoše bijele kao svjetlost, piše Matej (Mt 17,2). Za Isusa samog to je važan trenutak. Dobio je Očevu potvrdu, baš kao onda na početku kod krštenja. Ona zna da je ljubljeni Sin. U toj ljubavi njegova je sigurnost i odgovornost.
Točno je Isus rekao: Tko njega slijedi, sasvim sigurno neće ići po mraku. Učenici su to osjetili i onda kad su nakon dugačka dana na pustome mjestu vidjeli silinu njegova blagoslova. Od pet kruhova i dvije ribice bilo je hrane ne samo za njih, nego i za sve veliko mnoštvo onih koji su pješke došli iz gradova. Pala je večer, piše Evanđelje, ali Kristovo je svjetlo sjalo. Nije teško proračunati. Ako Evanđelje izvješćuje da je bilo 5000 muškaraca, pridodajmo tome žene i barem po jedno dijete i doći ćemo na 15.000. Koliko je to? Kao gledalište košarkaškog stadiona. Ljudi su na okupu. Odgovornost se ponajviše ostvaruje u zajednici živih ljudi.
Svjetlo je Kristovo srce. Ondje počinje božanska odgovornost. Pred realnom potrebom ljudi osjetio je Isus sućut i smilovanje (Mt 14,14). U dubinama Kristove duše plamti živo zanimanje za Božje stvorenje. Osjećaj odgovornosti u čovjeku počinje kad osjeti sućut i sažaljenje, kad je dirnut i ganut. Iz toga slijedi akcija.
Učeničko oko prepoznaje i uočava. Dragocjen je to korak. Učenici iz svoje inicijative pristupaju Isusu i govore mu: „Mjesto je pusto, a dan je minuo. Otpusti ljudi da pođu u sela i nabave si hranu!“ (Mt 14,15). Vide potrebu – glad, koju i sami osjećaju. Nude i neko rješenje. Uobičajeno i normalno. Postupaju posve korektno. Brižnim srcem vide kako stvari stoje i odgovorno predlažu što je u njihovoj moći.
Ali tko slijedi Isusa, ne mora po mraku koji se već spustio ići do sela i kupovati hranu. Isus donosi preokret. Isus, će svojim autoritetom sve smiriti i zaustaviti. Umjesto da umorni i gladni po tami traže put do okolnih naselja svi će u miru sjesti po travnatoj ledini i predahnuti.
Obrat koji učenici doživljavaju silan je. Mi, koji ipak najviše volimo prekriženih ruku sjediti u svome miru, mi, koji po navici očekujemo da se netko drugi pobrine i vrlo lako kritiziramo tuđe loše poteze, mi, koji volimo dijeliti dobre savjete i bolje ideje ili barem ugodno kavanski analizirati situaciju, odjednom stojimo pred nevjerojatnim zahtjevom. „Dajte im vi jesti“ kaže Isus (Mt 14,16). „Dajte im vi“ poziv je i zapovijed koja pokazuje da je odgovornost prije svega u osobnom poduzimanju. Valja krenuti od sebe i svojega. „Dajte im vi“ poziv je koji Crkva stoljećima sluša od svoga Glavara i Spasitelja i dužna je na nj odgovoriti.
Odgovor učenika koji s pravom izgleda više kao izgovor upozorava na njihovu ograničenost i skromnost onoga čime raspolažu. Pravo kažu. Imaju samo pet kruščića i dvije ribice (Mt 14,17). To je i za dvanaestoricu gladnih momaka daleko premalo!
Isus pokazuje da odgovornost učenika znači akciju: Moraju donijeti što imaju (Mt 14,18). Potom, još jednom, upravo oni će primati iz ruku Isusa koji razlama kruh i donositi ljudima (14,19).
Ipak, Isus preuzima odgovornost na sebe. Početak čudesnih djela i prvi odgovor jest pogled u nebo i zahvala (Mt 14,19). Za razliku od nas koji tako lako svojim postupcima i riječima bližnjemu slamamo srce, Isus dok lomi kruh pokazuje drugu sliku. On sam je kruh živi koji je s neba sišao. Dopustit će da mu na križu srce bude probodeno. Kruh je slika. To je njegovo srce koje biva slomljeno.
Rješenje koji Isus nudi višestruko je plodno. Učenici odjednom svjedoče kako ono malo i siromašno što imaju postaje veliko i vrijedno. Njihov jadni darak postaje dragocjena hrana za mnoge. Svi su jeli i svi su se nasitili (14,20). Od onih pet kruščića i dvije ribice koliko su uložili, ostalo je toliko toga kao dobit. Punina je prikupljena. Svakom od dvanaest apostola jedna puna košara. Njih dvanaest.
Važna je hrana, važna su izliječenja prije toga. Ipak čini se da su ponajviše Isusovi učenici u pravoj školi. Kaže Isus da je on svjetlo svijeta. Ali i svojim učenicima je rekao: „Vi ste svjetlo svijeta!“ I u tome se solidarizirao s nama ljudima. Kao što je na sebe uzeo ljudsko tijelo i pravu ljudsku sudbinu, tako nama daje da budemo svjetlo, kao što je on svjetlo. Učenici su to osjetili kad su dijelili kruh koji je Isus razlomio i njima davao. Učitelj će tražiti: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5,14)!“ Upravo to su učenici učinili kad su onom mnoštvu od petnaestak tisuća donosili hranu.
p. Niko Bilić SJ