Meditacija je dragocjena aktivnost. Odgovara našoj želji da se posve predamo u Božje ruke. Imamo u sebi naravnu potrebu da nekamo usmjerimo svoju pozornost, da ispunimo svoj „vizir“. Zato vrlo lako posežemo za novinama ili se zagledamo u televizor, a da pravo i ne promislimo što će nam to. Meditacijom ispunjavamo tu istu našu želju da poklonimo svoju pozornost, samo se svjesno posvećujemo Božjem Duhu. To je ugodno i lijepo. Ali u isti mah zahtijeva napor i prava je kušnja za našu strpljivost jer mi po naravi vrludamo, nestrpljivi smo, skačemo na nešto novo. Za meditaciju potrebno je stati.
Središnja tajna kršćanske vjere jest Sin Božji koji uzima ljudsku narav, preuzima odgovornost za ljudsku sudbinu. U tom pothvatu prihvatio je put rođenja i odrastanja u obitelji. Uz majku Mariju i poočima Josipa Isus prihvaća život u obitelji. Uz njih prolazi onaj specifični put ljudskog sazrijevanja od djetinje do mladenačke dobi te od mladenaštva do muževnosti.
Isus se kao čovjek može naučiti zdravoj odgovornosti uz majku koja je već kao djevojka dala svoj odgovor Božjem glasniku. Preuzela je odgovornost za velik Božji plan. Hrabro je pristala usprkos izrečenoj poteškoći. Od početka uzima na se skrb za dijete pod svojim srcem koje će dopratiti do njegova križa. Isus je odrastao i rastao u ljudskoj dogovornosti uz majku kojoj će na kraju sam moći povjeriti ljubljenog učenika i u njegovoj osobi cijelu živu Crkvu. Majčina je odgovornost bila zrela za tolik zadatak. I on je to znao.
Poočim Isusov, Josip pravednik, također je na riječ Božjeg glasnika dao prozitivan odgovor. Djelom. Uzeo je k sebi Mariju, ženu svoju. Preuzima odgovornost za nju koja se našla u drugom stanju premda još muža nije poznavala. Josip tako postaje odgovoran i za dijete koje je u njoj začeto i koje je od Duha Svetoga. Pred zakonom on preuzima odgovornost. Spremno i pažljivo poslušat će nebeskog savjetnika kad bude trebalo pred Herodom uteći u Egipat i kad se bude trebalo odande vratiti. Bog po svom anđelu izričito traži od njega da preuzme odgovornost i za dijete i za majku njegovu.
Uz roditelje koji se podliježu zakonu i idu na popis u posljednim danima prije rođenja Isus doživljava odgovornost. Uz rodtelje koji će i u štali izvan grada ipak pronaći koliko-toliko zaštićeno mjesto da u hladnoj betlehemskoj noći novorođenčetu pruže toplinu i ljubav Isus iz iskustva uči što je odgovornost. Roditelji su to koji su uz njega kad od početka svog zemaljskog života uzima na sebe križ: prvo nije bilo mjesta za njih, a potom ga vladar želi smaknuti.
S njima ide u Egipat i tako od najranije dobi preuzima na sebe put Božjeg naroda koji je u početku u Egiptu pronašao utočište u vrijeme gladi. Kod roditelja koji su ga žalosni tražili kad se je tri dana zadržao u hramu Isus upoznaje brižnost i odgovornost. S takvim se roditeljima vratio u Nazaret, njima je bio poslušan.
Majka će u Kani Galilejskoj brižnim okom uočiti i upozoriti na ono što nedostaje. Ali Sin Isus jasno će pokazati da je sada u odrasloj dobi, da se distancira od roditeljskog autoriteta jer sam preuzima odgovornost na sebe. On je inicijator akcije koje donosi rješenje za nestašicu. On preuzima vodstvo i upućuje poslužitelje što im je činiti.
Sveto pismo ne bilježi, ali pobožna predaja dobro pamti kako je poočimu Josipu Isus na samrtnoj postelji pratnja i utjeha. Odgovorno je stajao uz njega u tom osjetljivom, posljednjem času prelaska s ovoga svijeta. Bio je uz Josipa koji je dovršio svoje zemaljsko poslanje.
p. Niko Bilić SJ