Meditacija je umijeće koje svatko sam stječe i osvaja, njeguje i primjenjuje. Treba u miru stati pred Božjim licem i vidjeti kako stvari stoje. U našem užurbanom životu zahvalno primamo trenutke tišine i svete sabranosti. Blagoslovljena je to prilika da pažljivo osluhnemo tih, a moćan, tajanstven i jedar govor Duha.
Sada više nisu važne prave riječi i oštroumne analize. Gotova su predavanja i razgovori. Sad je vrijeme za tebe, brate, sestro. Osjeti svoju dušu i srce! Dopusti Božjem pogledu da pronađe središte tvoga bića i smiri se na njemu, na onoj iskri duha koja drži na okupu sve što imaš i sve što jesi, povezuje u jedno. Ti kao osoba sada si važan, svome Bogu i sebi. Ti si jedan i jedinstven, jedna i jedinstvena.
U Prvoj Crkvi, pišu Djela apostolska, Isusovi su učenici, puni Duha Svetoga, odvažno naviještali Božju riječ (Dj 4,32) i cijelo je mnoštvo došlo do vjere. Stekli su povjerenje. Tek dubokim meditativnim pogledom u korijen svoga bića otkrivamo – osjećamo – kakvo je naše pouzdanje. Imamo li ga u dovoljnoj i pravoj mjeri?
Bog jedini potpuno i bez ostatka zaslužuje da vjerujemo u njega. On je sasvim pouzdan. Na njega se do kraja – i preko kraja – smijemo osloniti. Posjed, ugled, ambicije, strah – sve to mogu biti naši mali lažni bogovi – klimavi temelji životne zgrade i prikriveni glasnici poganstva koji vrebaju iz prikrajka ljudske duše.
Srce i duša mnoštva onih koji su uzvjerovali bijaše jedna (Dj 4,32). Svatko od nas je jedno mnoštvo doživljaja, misli i dojmova. Svaki čovjek na svoj je način nositelj svoje prošlosti - koja ga je obilježila i oblikovala mu životne uvjete, nositelj je svoje sadašnjosti, a i svoje budućnosti koja među inim počiva na njegovim postupcima, odlukama, dogovorima… Svaka osoba objedinjuje tijelo i dušu, um i mišiće. Sve to treba doći do vjere, primiti otkupljenje, biti kršteno…
U Prvoj Crkvi okupljali su se na proslavu Kristove prisutnosti po kućama, po obiteljima. Prva europska vjernica Lidija u svojem je domu primala braću tj. Kristove vjernike, kršćane. Kod nje im je Pavao uputio svoju utješnu i poticajnu propovijed, nakon što je bio pušten iz zatvora. Ondje su zacijelo jeli kruh koji Isus daje, tijelo njegovo za život svijeta (Iv 6, 51). Već u početku Djela apostolskih čitamo kako su postojano prihvaćali naučavanje apostola, kako su bili ustrajni u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvi (Dj 2,42). Zato su bili jednog srca i duše.
Obiteljski dom bio je posvećen Euharistijom. Isus je obećao: „Ja sam s vama u sve dane“ i to je učinio u sakramentu. Obitelji su slavile njegovu prisutnost. Nije to bio samo običaj ili samo obveza, bijaše to odgovor na gorljivu žudnju srca za svojim Spasiteljem. Pričešćivali su se u slavlju i jednostavnosti srca – izvješćuje Sveto pismo (Dj 2,46).
Zato su bili jedno srce i jedna duša. Davno je Riječ Božja propisala: „Ljubi Gospodina Boga svoga svom dušom, svim srcem.“ Zajednica vjernih ima tu jednu dušu i jedno srce. „Čisto srce stvori mi Bože“ – molio je psalmist. Kao što se za cijeli svemir traži Stvoritelj, kao što je čovjek na istoj prvoj stranici Biblije djelo Stvoriteljevo, tako je i čisto srce Božji dar. Isus potvrđuje i proglašava da se čistim srce Boga vidi. David je pogođen grijehom molio, a sada zajednica Kristovih vjernih ima jedno srce.
Imali su jedno srce jer su bili po Srcu Kristovu. Imali su euharistijsko Srce Kristovo koje je za njih bilo probodeno. Najveću je ljubav Gospodin iskazao, do vrhunca ih je ljubio, položio je život za prijatelje svoje – iz dana u dan, u poučavanju i liječenju, u čudesima i zajedničkom životu, u zaštiti pred napadima. Napokon, u križu i smrti, i u uskrsnuću. Sveti Toma, apostol, pozvan je iskustvom, vlastoručno provjeriti da to ranjeno srce opet živi i da slavno kuca. „Gospodine moj i Bože moj!“ priznao je sv. Toma. „Gospodine moj i Bože moj“ kažemo i mi.
Svaka je obitelj mnoštvo. Na okupu su različiti načini osjećanja i postupanja žene i muža. Na okupu su roditelji i djeca. Zajedno su obilne i posebne osobne povijesti. Svako dijete novi je fenomen doživljavanja i reagiranja, želja i potreba. Tu je napokon različitost i mnoštvo životnih dobi od delikatnih mjeseci pod majčinim srcem do samrtne postelje.
Sveti Pavao hvali prve kršćane kad se okupljaju zajedno, na jednom mjestu, da proslave Gospodinovu žrtvu i blaguju gozbu. Upravo tu Pavao zapisuje najranije svjedočanstvo o Isusovoj posljednjoj večeri. Isus daje svoje tijelo i krv – sebe samoga. To je izvor i čuvar jedinstva. Ako postoji unutarnja jezgra, ako žive srce i duša, rezultati slijede. Što imaju, to im je zajedničko – njihovo. Što steknu, to pravedno dijele – prema realnim potrebama.
Euharistija ne dopušta da jedni gladuju dok drugi siti, obijesno obiluju. Euharistija je dokaz da je za sve karizme jedan put obvezan – ljubav. Inače blagujemo osudu samima sebi i krivci smo tijela i krvi Gospodinove. Ljubav o kojoj sv. Pavao slavno pjeva obvezuje sve karizme. Ona im daje vrijednost. Obitelj je sveti prostor provjere i primjene.
Mnoštvo onih s jednim srcem i dušom u Svetom su pismu prvo ispunjenje važne Isusove molitve. U velikoj molitvi nakon Pashalne večere Isus moli „da budu jedno“ (Iv 17,11.21). I gle, nakon Isusove proslave i povratka k Ocu, oni koji su povjerovali u Isusa, jedno su – jedno srce i duša (Dj 3,32). Velika molitva Sina nebeskom Ocu predragocjen je ulomak Evanđelja. Češće naime čitamo da se Isus molio, a ovdje smijemo duboko zaroniti u način i sadržaj te molitve. Smijemo čuti što je utjelovljeni Sin govorio svetom, vječnom Ocu na nebesima. „Kao što si ti u meni, tako i ja u njima“ – molio je, naznačujući nam time i metodu i cilj obiteljskog, kršćanskog zajedništva. U kršćanskoj meditaciji želimo ući u Isusovu molitvu. Pridružiti joj se. Sjediniti se njom. S Njim.
Ljudsko zajedništvo, jedinstvo obitelji svoj praizvor i svoje savršeno ispunjenje ima u Bogu. Bog je u zajedništvu, promišlja i potiče samoga sebe: „Načinimo“ i stvara čovjeka na svoju sliku.
I zaštitni znak ove obiteljske škole na pozivnicama, poznata ikona Andreja Rubljova koja prikazuje Presveto Trojstvo, govori o tome. Mudro je Abraham postupio. Tri su tajanstvena gosta došla k njemu. Ali on ne staje na onom što izvana vidi. Pada ničice, klanja se i govori. „Gospodine moj!“. Tako točno prepoznaje ono što i naslov biblijskog teksta veli: Gospodin mu se ukazao. Abraham je dobio pristup tajni davno prije nego će sv. Tome istom riječju prepoznati svoga Gospodina.
Svemogući Bože, pogledaj na molitve svojih vjernih. Daj našim obiteljima postojanost u apostolskom nauku, zajedništvu primanju kruha koji je s neba sišao. Daj nam da u prostodušnosti prepoznajemo i slavimo Kristovu prisutnost i tako svi budemo jedno. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga – Bog po sve vijeke vjekova.
Jordanovac, 27. kolovoza 2009.
p. Niko Bilić SJ