(39. obiteljska ljetna škola Obiteljskoga centra FTIDI u Zagrebu
predavanje u petak, 27. kolovoza 2010. u 8:30)
Sažetak:
Ovaj biblijsko-teološki esej želi u dva osnovna koraka rasvijetliti svetopisamski pogled na identitet obitelji. Riječ je ponajprije o (A.) odnosu djece i roditelja što odgovara subjektivnom, psihološkom definiranju obitelji, a u Svetom pismu veže se uz četvrtu Božju zapovijed (Izl 20,12; Pnz 5,16). Drugi dio posvećen je (B.) bračnom paru kao osnovnom "elementu" obiteljskoga identiteta, vezanom uz šestu i devetu Božju zapovijed koje u Evanđelju stoje neposredno uz pogled na stvaranje čovjeka (Post 1,27; 2,24). Promišljanje počinje i završava Kristovim pitanjem o majci, braći i sestrama (Mt 12,48 i paralele), a samo pitanje identiteta uvodno se veže uz Isusovo iskustvo napasti u pustinji (Mt 4,1–11). Oba pogleda na identitet obitelji razrađuje Kristov nauk, pokazujući kako je obitelj zaštita djeci (Lk 11,7), škola izražavanja (Lk 11,11–13), podložnosti autoritetu i mjesto obraćenja (Mt 21,28–32; Lk 15,11–32). Bračni par prima prazapovijed plodnosti (Post 1,28) koju Isus potvrđuje i opetuje svojim učenicima (Iv 15,16), a muž i žena povjereni su jedno drugome kako to Isus i zahtijeva od svojih učenika (Iv 15,12.17). Njihovo jedinstvo simbol je središnje biblijske teme: Saveza. Prema Pavlovoj misli esej ističe ulazak u brak kao specifičan način nasljedovanja Krista, a važnost stupanja u zajednički život – svadbe – Isus, napokon, djelom i naukom uzima kao sliku Kraljevstva Božjega.
Želimo li promatrati osnove obiteljskoga identiteta u Svetom pismu, dajemo se na vrlo kršćansku zadaću. Nasljedujemo Krista i pridružujemo se njemu u odsudnu času kad on sâm, naš Učitelj i Gospodin, upitno uzvikuje: "Tko je moja majka, tko su moja braća?" (Mt 12,48). Pitanje o identitetu iskonsko je, pogotovu za čovjeka koji je daleko većim dijelom tijelo, osjećaj i mašta, a tek razumijevanjem, pamćenjem i odlučivanjem jest pamet i duh. Kod pitanja o identitetu treba odgovoriti što je, odnosno tko je onaj o kome govorimo. Jednako tako valja vidjeti i tko nosi to znanje. Neće dostajati ako u Bibliji točno piše što je obitelj, sama obitelj treba imati zdravu spoznaju o sebi!
Pitanje o identitetu prodire vrlo duboko, svjedoči Evanđelje. Nakon što je u svečanom i dragom mističnom doživljaju Isus začuo Očev glas priznanja i potvrde nakon krštenja: "Ti si moj sin!" (Mk 1,11; Lk 3,22 usp. Mt 3,17), eto u pustinji pra-protivnika da se svojom pritajenom, četvrtom napasti drzne staviti u pitanje njegov identitet. "Ako si Sin Božji…" izaziva Sotona i dvaput ponavlja taj "ako" koji treba uzdrmati temelje Kristova bića (Mt 4,3.6; Lk 4,3.9). Ali Gospodin zna tko je, svladava napast upravo uz pomoć Pisma (!), i u čas kad napasnika proziva pravim imenom, kad razotkriva njegov identitet, ovaj se povlači i odlazi ("Odlazi, Sotono!" Mt 4,10). Identitet se dakle tiče sigurnosti u sebe, samopouzdanja, životne orijentacije u svijetu, te time i konkretne budućnosti. Očito je i s obiteljskim identitetom slično.
(Isus zna da je Sin. Temeljna kršćanska misao vezana je tako uz pozadinsko iskustvo obitelji. Rađanje, roditelj, dijete – pojmovi su iz obiteljskoga života. Pogled na Boga koji nam je "i svoga Sina predao" svjedoči koliko je vrijedno dijete u očima roditelja (Rim 8,31) – sve bi dali za nj. Pouka o sinu koji pada u ruke zlim vinogradarima (Mt 21,37–39; Mk 12,6–8; Lk 20,13–15) s jedne strane potvrđuje upravo da je nauk o Sinu Božjemu vezan uz obitelj i da se očekuje poštovanje sina koji nije tek neki stranac ili sluga, a s druge strane iskazuje realizam Božje Riječi: Evanđelje zna da postoje neprijatelji obiteljskih odnosa, poklonici imutka, koji će baštinika napasti, orobiti i ubiti.)
Ustav biblijskoga Božjega naroda sažet u poznatih Deset zapovijedi, koje su odavna već prepoznate kao naravni zakon, čak tri zapovijedi izričito posvećuje obitelji. Tri od deset ključnih Božjih riječi čuvaju obiteljsko zajedništvo i tako nude praktičan, iskustven, valjan izvor obiteljskoga identiteta. Četvrta zapovijed traži poštovanje roditelja. Šesta zabranjuje preljub i zastranjenje. Deveta jednako tako čuva jedinstvo bračnoga para i propisuje kulturu srca. U svetopisamskom tumačenju, vidjet ćemo kasnije, također se i prva i treća zapovijed izrijekom odnose na obitelj.
Božje zapovijedi o obitelji: četvrta, šesta i deveta – imaju svoj poredak. Na prvom mjestu među njima – pedagoški uspjelo – stoji ona koja čuva obiteljsku hijerarhiju i odgovara našem iskustvu. O obitelji ne učimo tek kad smo u školi ili kad se spremamo za brak, nego bilo u – daj Bože! – blagoslovljenim, bilo u mučnim okolnostima djetinjstva. Prema deset zapovijedi obitelj je, prije negoli brak i zajedništvo muža i žene, zajedništvo roditelja i djece – obitelj iz koje potječemo. Mama, tata i djeca u čovjekovu duševnom svijetu ponajprije definiraju obitelj. I stvarno, tek rođeni sin ili kći čini od bračnoga para u punom smislu obitelj.
Poznata zapovijed traži poštovanje oca i majke (Izl 20,12; Pnz 5,16). U jeziku Svetoga pisma riječ o poštovanju propisuje: "neka ti budu važni tvoj otac i tvoja majka", "prepoznaj i prihvati njihovu važnost". Ista je to riječ כבוד kabod koja govori o Božjoj slavi (ovdje kao glagol). "Daj im slavu, proslavi svoje roditelje!" zahtijeva Božja zapovijed. Već sam taj biblijski izraz upozorava da se u obitelji uči o Božjemu autoritetu (usp. 1. zapovijed). Mudri teolog i misionar, prvi kršćanski pisac i gorljivi pronositelj Radosne vijesti, sv. Pavao, pronicljivo će istaknuti upravo ovu četvrtu zapovijed i pokazati kako su već djeca, ne tek odrasli, obvezni slušatelji Božje Riječi i kako već djeca imaju svoje presudne obveze za definiciju obitelji (Ef 6,1–3). Prva je to od zapovijedi – precizno primjećuje Apostol – koja ima i obećanje, imanentno obrazloženje svrhe (Ef 6,2): Mali, mala, želiš li da ti bude dobro? Želiš. Želiš li da ti život ne bude kratka vijeka? Želiš. E onda priznaj punu važnost svojih roditelja! – Poštuj svojega oca i svoju majku!
Upravo ova zapovijed bit će u spasonosnu receptu koji sam Gospodin Isus daje za vječni život. Bogati mladić koji dolazi i pita kako da postigne vječnost čuje iz Učiteljevih usta poznate riječi. Kod sva tri evanđelista: "Poštuj oca i majku!" svojevrstan je zaključak nabrojenih zapovijedi iz Dekaloga (Mt 19,19; Mk 10,19; Lk 18,20).
Učitelj će u svojim nadaleko poznatim poukama upozoriti na bitne crte identiteta roditelja i djece i rasvijetliti ga. Poštovat će dijete svoje roditelje koji mu pružaju sigurnost i zaštitu. Kad o ponoći očev prijatelj kuca na vrata, tata će ga upozoriti da su dječica već u postelji (Lk 11,7). Dijete može rasti i zdravo napredovati kad mu roditelji omogućuju mir i počinak. Privrženost i velikodušno poštovanje prema velikom i moćnom zaštitniku javljaju se spontano iz dubine srca.
Obitelj je mjesto gdje se čovjek uči izražavati svoje želje i primati dobre dare. Treba otkriti kako pristupiti autoritetu i zatražiti što želimo: kruh, ribu, jaje (Mt 7,9–11; Lk 11,11–13). Dužno poštovanje ne znači uplašeno prešućivanje svih želja i nemoć izricanja. Dakako da neće – i ne trebaju – sve želje biti ispunjene. Dijete koje ne osjeća granice, izgubljeno je i dezorijentirano, nedefinirano (=nema granice), u duši razoreno, nema samonadzora – postaje zločinac. Ali koja je to radost, sretan put u zdrav i zahvalan menadžment povjerenim dobrima kad sin ili kći zna da neće dobiti ni kamen, ni zmiju, ni škorpiona! Obitelj je škola povjerenja i izražavanja.
Još više i važnije: Obitelj je mjesto gdje se čovjek uči zdravoj podložnosti autoritetu, odgovornosti za samoga sebe i slobodi od licemjerstva i ulizivanja. Inicijativa oca koji prilazi i uspostavlja komunikaciju sa sinom kad ga šalje: "Idi na posao u vinograd!" zdrava je (Mt 21,28) – znači zaposlenje, plodove rada, život. Nije dakako dosta reći "Hoću!" (usp. Mt 21,30) jer to može biti čista laž i opstrukcija koju otac vjerojatno i onako već raspoznaje. Isto tako nije strašan ni prvi negativan odgovor: "Neću!" (Mt 21,29). Obitelj pruža prostor za istinsko obraćenje. Sin se predomislio, poučava Gospodin, i otišao u vinograd te tako ispunio očevu volju. Blagoslovljen je prostor u kojem čovjek može promisliti, sam otkriti vrijednost i odustati od svojih zlih odluka.
Obitelj je sveto mjesto za preokret i povratak. Kad izgubljeni sin dođe k sebi, sjetit će se obiteljskoga doma (Lk 15,17). Treba se vratiti ocu, treba se obratiti. Zabrljao je, htio je po svom i na svoju ruku, ali nije uspjelo premda je od roditelja dobio što je tražio. Roditeljski dom je mjesto kamo se prema njegovoj prosudbi vrijedi i kao sluga vratiti (Lk 15,19). Bit će međutim primljen natrag u veselju.
Nije dosta stalno samo biti tu kao stariji brat, ne preuzeti odgovornost za ono što je i očevo i njegovo (Lk 15,31). Nije dovoljno nositi u sebi želju da se proveseli s prijateljima i gušiti je u sebi, nikad ne uzeti od onoga dijela imanja koji je i onako njemu istodobno dodijeljen (Lk 15,12).
Obitelj je mjesto za radikalan popravak mentaliteta i prihvaćanje i ostvarivanje prave roditeljske volje. Dakako da volja očeva ne budi samo zdravu svijest o vlastitu životu kao poslanju i svetoj zadaći koju valja izvršiti, nego izravno upućuje i na tajanstven, širokogrudan Božji autoritet koji trči ususret obraćeniku, privija ga k sebi u zagrljaj, ljubi ga i odmah traži akciju: Haljina, prsten, obuća, ugojeno tele… (Lk 15,20.22). Nema izležavanja, ne vrijedi status quo i čekanje da će boljitak od drugud ili sam po sebi doći.
Među deset zapovijedi Božjih već prva nudi važne elemente obiteljskoga identiteta. Kad u tumačenju zahtjeva: "Nemaj drugih bogova uz mene!" Bog progovara o svojoj revnosti, onda jasno daje do znanja da se brine za krivnju otaca na djeci i unucima, i praunucima – do četvrtoga koljena (Izl 20,3.5; Pnz 5,7.9); a onima koji ga ljube iskazuje solidarnu privrženost do tisuću naraštaja (Izl 20,6; Pnz 5,10). Božja riječ potvrđuje tako obitelj kao mjesto za upoznavanje i svesrdno plodno prihvaćanje Božjega autoriteta. Tko odrasta bez spoznaje istine o Bogu, žrtva je svojih roditelja koji iz straha i prisile sustava, ili iz priglupog neznanja ili pak zbog otvorene mržnje svome djetetu nisu usadili temelje vjere. A Bog, eto, prati i zna da djeca trpe zbog grijeha roditelja i nije mu svejedno, nego će ih pohoditi i pobrinuti se za njih.
Znamo da to nije samo simbolična riječ, sjetimo li se kako biblijska povijest s Bogom počinje kao obiteljska povijest. On prati prvu obitelj koja doživljava progonstvo, bratoubilaštvo među sinovima; usprkos boli rađanja oni daju život djeci, u znoju lica jedu svoj kruh (Post 3–5). Prisutan je Bog kod Noine obitelji usred opće katastrofe (Post 6–9). Obitelj – ne sam Noa – značit će nov početak. Obitelji će Bog ponoviti prvu zapovijed da budu plodni (Post 9,7). S njima sklapa Savez. Prati i pohađa novi naraštaj. Pratit će i Abrahama koji je već s očevom obitelji krenuo na put, daleko od Kule babilonske (Post 11,31). Upravo u važnom trenutku kad Abrahamu otac umre, uputit će mu Bog svoj poziv (Post 11,32; 12,1). I Abraham će morati dobro gledati što mu Bog pokazuje da zna kamo treba ići. Kad se Mojsiju objavi konkretno će reći da je Bog koji pripada četirima generacijama: Abrahamu, Izaku, Jakovu i Mojsijevu ocu Amramu (Izl 3,6).
Obitelji je posvećena i treća zapovijed o blagoslovljenu i posvećenu danu počinka (Izl 20,8; Pnz 5,12). U svom obrazloženju izrijekom smjera na obitelj. Nalaže roditelju da "i sinu svome i kćeri svojoj" (Izl 20,10; Pnz 5,14) osigura svetost dana Gospodnjega, odmor i skupljanje snaga.
Omiljena i delikatna šesta zapovijed u Svetome pismu ponajprije štiti nerazrješivost braka, čuva nezatomljivu uspostavljenu bračnu vezu. "Ne čini preljuba!" (Izl 20,14; Pnz 5,18) zahtjev je koji odrješito zakriljuje i brani sveto, blagoslovljeno jedinstvo muža i žene protegnuto na cjelokupnu životnu sudbinu. Gospodin i Učitelj Isus na upit o ljudskoj predaji i raširenoj praksi potvrđuje takvo jedinstvo, jednost, kao počelo i božansku ustanovu (Mt 19,4–6; Mk 10,6–9). Kao što su nebo i zemlja Božje stvorenje, tako je i sjedinjenost muža i žene Božje stvorenje. To je volja Stvoritelja – tumači Isus.
I zaista, uzmemo li u ruke prvu stranicu Svetoga pisma, otkrit ćemo općepoznatu, a lako zaboravljivu činjenicu da vrhunac stvaranja, Božje djelo šestoga dana, nije naprosto neki čovjek, eto, muškarac, – nego čovjek – muško i žensko (Post 1,27). Muško i žensko slika su Božja. Muškarac i žena slika su Božjega zajedništva izrečena u onom Božjem pluralu "Načinimo čovjeka!" (Post 1,26). Muškarac i žena slika su toga jedinstvenog Božjeg promišljanja unaprijed, kreativnosti i poticanja samoga sebe.
Oni – u množini – muško i žensko, stvoreni su od Boga. Oni, muško i žensko, primaju od Boga blagoslov. Njima, mužu i ženi, Stvoritelj povjerava zapovijed plodnosti i rasta. "Budite plodni!" (Post 1,28) nalaže Gospodin kao prvu od svih zapovijedi čovjeku. A Učitelj će potvrditi svojima da ih je odabrao i postavio da idu i rod donose – plod koji će imati trajnu vrijednost (Iv 15,16).
Od početka je mužu i ženi povjereno upravljanje svijetom: Gospodarite zemljom od koje ste uzeti. Nije očito riječ o despotizmu i eksploataciji nego o odgovornom, dobrom gospodarenju. Zato je obitelj mjesto poslanja. Ondje čovjek biva razumnim i mudrim upraviteljem. Tako je to od početka (Mt 19,4; Mk 10,6) – upozorava Isus kojemu je stalo da se obratimo i vratimo na izvorne Božje nakane.
Upravo kad je njih – muško i žensko – stvorio, Stvoritelj može u miru sve pregledati i ustanoviti da je u istaknutom stupnju dobro (Post 1,31). Sad može nastupiti svet i blagoslovljen počinak sedmoga dana.
Druga kamera koje u istome biblijskom filmu ne staje samo na panoramskom, širokokutnom pogledu na postanak svijeta nego se približava i izbliza pokazuje postanak čovjeka (Post 2) istaknut će kako su muškarac i žena odgovor na dubok egzistencijalan problem čovjekove samoće. Susret i jedinstvo muža i žene omogućava međusobnu pomoć na istoj razini, životnu potporu koja odgovara. Riječ je o onome koji ide u susret (נגד), tu je preda mnom ("kao što je on" Post 2,18.20). Riječ je o onome koji je iste biti ("kost" עצם), istoga sastava ("meso" בשׂר Post 2,23).
Gospodin Isus će svojim učenicima potvrditi takvu uzajamnu odgovornost, dajući im svoju novu zapovijed. Omiljen je to tekst koji se – pravo prepoznat – često čita baš kod sklapanja braka. "Ljubite jedni druge!" nalaže Isus i tako povjerava učenike jedne drugima međusobno na skrb (Iv 13,34; 15,12.17). Ne kaže: eto, ja ću ljubiti svakoga od vas pa je dosta. Kao što ni Stvoritelj nije rekao: Evo, ja sam tu za te, nego ih vodi jedno drugome – jedno "ja" i jedno "ti" na istoj razini.
Prema Lukinu evanđelju Isus na prvom mjestu u sažetoj formuli za vječni život ističe upravo zapovijed o jedinstvu muža i žene: "Ne čini preljuba! Nemoj bludjeti!" (Lk 18,20) govori on najprije mladiću. Tako je niz uokviren upravo zapovijedima o obitelji jer mu je u zaključku ona o poštovanju roditelja. Štoviše u istome Lukinu evanđelju, kad se govori o ukupnoj vrijednosti Zakona i Proroka koji nikad neće proći, Učitelj odmah u toj zgodi ističe upravo stalnost bračne veze – i to s obje strane. I muž i žena dužni su vjerno čuvati brak od preljuba (Lk 16,18).
Što već deveta zapovijed čini, upozoravajući na čovjekovu nutrinu "Ne poželi!" (Izl 20,17; Pnz 5,21), Gospodin će potvrditi i radikalizirati: već grešan pogled nevolja je i problem (Mt 5,28). (Proces radikalizacije očituje se u Starom zavjetu: Kad Mojsije pred kraj svoga života ponavlja zapovijedi (Pnz 5) dat će prednost bračnoj družici i navest će je ispred imanja, za razliku od prve formulacije u Izl 20.)
Razumljivo je da uz ovako visoko poimanje jedinstva muža i žene njihova veza u Bibliji od početaka postaje simbol središnje teme: Božje ljubavi i saveza s narodom. I u hrvatskom je jeziku odmah razumljiva Božja najava: "Uzimam vas za svoj narod" (Izl 6,7). Preljub će, nasuprot tome, biti izjednačen sa štovanjem lažnih bogova (sve tamo od Bileamova zavođenja, Br 31,16). Činjenica jest kad Sveto pismo već kod stvaranja definira da muž i žena "prijanjaju" (דבק Post 2,24) jedno uz drugo, ista je to riječ koja će u psalmu opisati vezu duše s Bogom: "duša se moja k tebi privija" (דבק Ps 63,9).
Za takav nov životni savez traži se odvajanje i "ostavljanje" (עזב Post 2,24). Potrebna je dostatna radikalnost koju Biblija promatra kao pretpostavku. Čovjek napušta prvu obitelj da bi zasnovao novu. Osamostaljuje se od svojih roditelja da bi sam mogao biti supružnik i roditelj. Iz iskustva znamo kako je to važan korak. Ptič koji ne raširi krila i ne napusti roditeljskoga gnijezda, neće nikad poletjeti, onemoćat će i kobno završiti. Dovoljno je slučajeva – posebice u gradskoj sredini – gdje su mladi ostali nezdravo vezani uz roditelje, sami. Nakon roditeljske smrti često i oni umiru. Doslovno! – Prema Svetom pismu muškarac ostavlja roditelje da bude jedno sa svojom ženom. Žena ostavlja svoga oca i svoju majku da bude jedno sa svojim mužem.
Sveti Pavao promatra u tome veliko otajstvo i smjera na Krista (Ef 5,32). I napuštanje i sjedinjenje imaju svoju važnost. Isus je napustio krilo Očevo, napustio je uzvišeno božansko dostojanstvo, "samoga je sebe oplijenio" – reći će Apostol na drugom mjestu (Fil 2,7). Tako mladenci koji napuštaju toplinu i okrilje roditeljskoga doma nasljeduju Krista. Isus Krist, Božji Sin, uzima na sebe ljudsku narav, Vječna Riječ postaje tijelom (Iv 1,14), jedno s nama. Uzima lik sluge (Fil 2,7), postaje jedno tijelo s Crkvom. Tako i muž i žena, kad postaju jedno, nasljeduju Krista. Što Bog združi – božansku i ljudsku narav u Kristu, muža i ženu u jedno tijelo – čovjek nema moć rastaviti (usp. Mt 19,6; Mk 10,9).
Sv. Pavao koji sugerira misao da je brak nasljedovanje Krista otkriva ono specifično za kršćanski brak. Vjerojatno se na tom tragu najbolje može brak afirmirati u današnjoj pomami za čudnim, nedosljednim i neodrživim zajednicama. Ili si voljan ići za Kristom, ili ne; nema trećega. I nema: malo bi, pa malo ne bi. Možda je baš zbog ove kristolikosti brak jedini sakrament koji ne podjeljuje crkveni službenik, nego sami mladenci.
Novozavjetni evanđeoski izvještaji – i u iskustvu i u naučavanju Kristovu – ističu osobit korak stupanja u životno jedinstvo muža i žene. Svadba će jednostavno biti slika kraljevstva Božjega koje Isus naviješta. Početak svojih čudesnih znamenja, poznato je, Učitelj čini na svadbi. Na svadbi objavljuje svoju slavu tako da pritom učenici dolaze do vjere u njega (Iv 2). Kraljevstvo je Božje u njegovu nauku svadbena gozba koju sin može s mirom i radosno dočekati jer se otac kralj brine za sve. Uzvanici su brojni (Mt 22). Svadba je to na koju zaručnik može i okasniti pa treba mudro čekati s upaljenim svjetiljkama (Mt 25).
Za takav korak potrebna je naravno dovoljna priprema i, nakon svadbe, potrebna je dovoljna njega. Prvi formator bračnoga jedinstva jest Bog sam, na drugom mjestu su zaručnici, odnosno supružnici. Tek onda su tu službenici Crkve i stručnjaci kao odgovorni za pravu pouku i trajnu formaciju.
***
Počeli smo s Isusovim pitanjem na koje on daje i odgovor. Isusova obitelj to su oni koji izvršavaju volju Oca koji je na nebesima kao što je on izvršio i, eto, s nama je u sve dane (Mt 28,20).
uređeno 20.2.19. (19.05.15.; 26.06.2013.)
p. Niko Bilić SJ