Pavlova godina u Crkvi poklapa se s velikim športskim događajima u svijetu. Održano je Europsko prvenstvo u nogometu, Olimpijske igre, a tu je i Svjetsko prvenstvo u rukometu koje će se održati upravo kod nas, u Hrvatskoj. Nije li upravo sv. Pavao izvrsna veza između vjere i športa prije svega svojom poznatom ispoviješću „Dobar sam boj bio.“ (2 Tim 4,7)? Veliki Apostol naroda pred vjernim suradnikom i pratiocem Timotejem ocjenjuje svoje djelovanje. Služi se jasnim metaforama. Spominje „utrku“, pobjednički „vijenac“, a i „suca“. Pavlova slutnja o završetku vlastitoga života daje usporedbi ozbiljan ton. Njegovo osobno iskustvo valjana je osnovica za zahtjev koji je već prije uputio Timoteju, tražeći i od njega: „Bij dobar boj!“ (1 Tim 6,12).
Prvi pogled na zemljopisnu kartu misionarskih putovanja sv. Pavla očituje već koliku je kondiciju i upornost imao taj čovjek. Danas vozila i letala u sve kraćem roku povezuju dijelove zemaljske kugle. Koji li je fizički napor u ono doba bio uložio Apostol obišavši Malu Aziju i Sredozemlje? Ne bijaše on tek velik um, prožet Božjim Duhom, nego pravi višebojac koji se za Kraljevstvo Kristovo dao na zahtjevne podvige: „triput šiban, jednom kamenovan, triput u brodolomu, jednu noć i dan u bezdanu“ (2 Kor 11,25). Predaja ga pamti kao vrsnog konjanika koji juri prema Damasku baš u čas da mu stiže poziv Kristov.
Pavao kaže za sebe da je „bio dobar boj“. Biblija često prikazuje vjernički život kao borbu, ratovanje protiv zla i grijeha. Svetopisamska riječ „boj“ kojom Pavao opisuje svoje životno djelo suvremenim bi se jezikom mogla prevesti i kao „utakmica“, primjerice, u nogometu, košarci ili sl. U hrvatskom se jeziku udomaćila i tuđica „meč“ koja možda još bolje predočuje pravilima uređeno natjecanje, ispunjeno gorljivim zalaganjem i žestokom borbom. Svekolik napor uvježbavanja, zagrijavanje, taktika i brzina, pa i pretrpljena bol i povrede, dovode do prikupljenih bodova i pobjede, predaha i slave. „Pripravljen mi je vijenac“ – piše Apostol.
Naziv „agon“ (hrv. „boj“) iz grčkih športskih igara podsjeća na osnovne zahtjeve duhovnog života koji su slični športu. Šport traži učenje kojim dolazimo do prvog i potom sve većeg znanja o pojedinoj vještini. Treba naučiti pravilno udariti i zaustaviti loptu, postići brzinu na skijama ili biciklu, skrenuti na pravom mjestu... Jednako je u duhovnom životu. Treba upoznati Kristovu radosnu vijest, treba ući u školu vjere, sakramenata i molitve. Šport zahtijeva redovite treninge kojima čovjek „održava formu“. Jednako i duhovni život traži vježbu. Vjera živi sudjelovanjem u životu Crkve, djelotvornom ljubavlju prema bližnjemu, osobnim promišljanjem i molitvenom praksom. Bez te primjene ona odumire kao što športaš bez treninga nije više kadar sudjelovati u natjecanju. Osim toga, tko je istom okusio neku športsku vještinu ne može doći u prvu vrstu. Tako i onaj koji je svladao osnovnoškolski vjeronauk neće dospjeti do pravih i visokih rezultata ne krene li dalje.
Kakav je Apostolov boj izriče grčka riječ „kalos“ koja označava i estetsku vrijednost (1 Tim 6,12; 2, Tim 4,7). S jedne strane ona upozorava, kao i „fair play“ u športu, da vjeru proživljavamo na vidljiv način, u zajednici u kojoj nam valja poštovati druge. Pavao, pišući o tome, poziva pravim športskim jezikom: „Pretječite jedni druge“ (Rim 12,10)! S druge strane „kalos“ podsjeća na onu privlačnu snagu koju je sam Isus najavio govoreći da će, kad bude uzdignut, sve privući k sebi (Iv 12,32). Križ s Raspetim ljepota je koja nadilazi razumske nacrte. Naraštaji zastaju i gledaju „onoga koga su proboli“ (Zah 12,10; Iv 19,37).
Jedna od glavnih tema Pavlove teologije jest križ koji i u suvremenom susretu religija ali i u starozavjetnom načinu razmišljanja izaziva sablazan. Pavao je međutim jasan. Nema smisla ni potrebe ponovno prihvaćati farizejsko robovanje slovu Zakonu samo zato da bi se otklonila sablazan križa (usp. Gal 5,11). Sav Zakon, tumači Pavao, ispunja se ljubavlju prema bližnjemu. Zato Pavao više ne propovijeda obrezanje, nego se veseli plodovima Duha Božjega protiv kojih nema zakona (Gal 5,23). Tijelo, simbol za slovo Zakona, pribija se na križ i u svima koji pripadaju Kristu ne vladaju više zle strasti i požude, nego „ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost dobrota, vjernost, krotkost i uzdržljivost“ (Gal 5,22s) – sve ono što ispunja i odlikuje Srce Kristovo.
Oni koji su vjernike Pavlova doba uznemirivali pritiskom da prihvate izvanjsko obdržavanje drevnih propisa odrekli su se duhovnoga boja. Htjeli su izbjeći osudu i odbijanje na koje bi naišli da propovijedaju Kristov križ (Gal 6,12). Tko želi biti omiljen, nije kadar s Pavlom prihvatiti da bude prognan. Niječe križ. Takvi se žele ponositi novim pristašama koje su pridobili za sebe i svoju vjeru, a Pavao jedini ponos i hvalu nalazi u križu zajedničkog Gospodina kojemu svi pripadaju. Pavao je zajedno s njim pribijen na križ zbog svijeta, i svijet stoji pred Pavlom razapet (Gal 6,14).
Zle strasti pribijene na križ oslobađaju sile ljubavi. Duhovni boj ima svoje plodove u ljubavi prema bližnjemu. Kod Pavla to je očito. Poput voditelja kakve pobjedničke momčadi Pavao zna okupiti suradnike. U misije kreće s Barnabom (1 Kor 9,6). Zajedno sa Silvanom i Timotejem utemeljuje korintsku zajednicu (2 Kor 1,19). Sa suradnicima piše poslanice. Sosten s njime upućuje pozdrav u Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 1,1), Timotej zajedno s Pavlom šalje Drugu poslanicu Korinćanima (2 Kor 1,1), Poslanicu Filipljanima (Fil 1,1) i onu Kološanima (Kol 1,1). Tu je i Silvan koji im se bio u pisanju Solunjanima (1 Sol 1,1; 2 Sol 1,1). Uz Pavla je Tit koji će biti njegov izaslanik u Korint (2 Kor 12,18), i Tihik koji će u njegovo ime pohoditi Efežane (Ef 6,21).
Pobjeda u duhovnom boju jest ljubav. Kod Euharistije Pavao jasno vidi da svetost liturgijskog čina obvezuje na djelatnu ljubav među kršćanima (1 Kor 11). Za sve raznovrsne karizme kojima je cilj da budu korisne Pavao propisuje jedan put koji sve obvezuje i osnovno je mjerilo. Svim duhovnim darovima vrijednost daje ona ljubav kojoj je posvetio čuven hvalospjev (1 Kor 13).
Apostol Pavao u svojoj naredbi Timoteju otkriva da je njegov „meč“ – boj vjere! „Bij dobar boj vjere!“ nalaže on (1 Tim 6,12). Važna je jasna nakana koja motivira čovjeka da uloži sve snage i dođe do pobjede. Ali nije dovoljan samo pouzdan pogled na neposredan cilj nego i na ukupnu svrhu. Mi uvijek u sebi nosimo slutnju o završetku koji Pavao spominje. Upravo šport pruža čovjeku mogućnost da iskusi vlastite granice, a takva iskustva opominju na „vrijeme moga odlaska“ (2 Tim 4,6) koje će jednom doći. Pavao jasno postavlja cilj „meča“ na koji Timoteja upućuje. „Osvoji vječni život!“ (1 Tim 6,12), piše mu, i tako otvara perspektivu koja ostaje.
p. Niko Bilić SJ
(uređeno 14.09.2008.)