I u ovoj – Pavlovoj – godini Crkva s veseljem dočekuje one koji nakon višegodišnje priprave i rasta u vjeri prvi put pristupaju k euharistijskom stolu Gospodinovu. Sveti Pavao je važan za prvopričesnike. On naime prvi piše o Euharistiji. U temeljnim – novozavjetnim – dokumentima Crkve Pavao prvi donosi pisano svjedočanstvo o ustanovljenju ovog središnjeg sakramenta.
S poštovanjem prema Gospodinu kojeg je uživo susreo piše kako je Isus one noći kad bijaše predan uzeo kruh. Nakon zahvale Isus ga je razlomio, a poslije večere uzeo je čašu (1 Kor 11,23–25). Znak raspoznavanja koji će se više put pojaviti u Evanđelju i koji je učenicima u Emausu bio dovoljan da shvate o čemu se radi najprije nam zapisuje Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: Isus lomi kruh. Zajedničko lomljenje kruha bit će već u Djelima apostolskim osnovica liturgijskog života od koje je tijekom stoljeća sve do nas došla nedjeljna misa.
Pavao točno navodi Isusove riječi: "Ovo je moje tijelo – za vas" (1 Kor 11,24), "Ovo je novi Savez u mojoj krvi" (r. 25). U Pavlovu tekstu, dakle, riječ dobiva sam Gospodin koji ga je ljubio i sama sebe za nj predao (usp. Gal 2,20). Pritom, kad Pavao – dionik pradavne, časne biblijske tradicije – piše o Savezu, to mnogo znači. Savez je središnja tema koja nosi i povezuje knjige Svetoga pisma, a u povijesti Božjeg naroda Savez stvara zajednicu. Savez je sveti Ustav, ustanovljen i sročen na Sinaju poslije izlaska iz Kuće ropstva. Za razliku od običnih međuljudskih saveza – Pavao dobro zna – biblijski je Savez zajedništvo čovjeka i Boga.
Isusove riječi preciziraju. Sklapa se novi savez. Mojsije je bio poškropio sav narod krvlju saveza koja je potjecala od žrtvenih životinja (Izl 24; Heb 9). Dvanaest stupova podno Sinaja predstavljalo je dvanaest plemena Izraelovih (Izl 24,4). Kod Posljednje večere nalazi se dvanaest apostola – živih stupova nove Isusove zajednice. Davno, kod Sinajskog saveza prinesene su žrtve paljenice i pričesnice (Izl 24,5), a zatim je proglašen i od svih prihvaćen tekst Knjige Saveza (r. 6). Nakon toga Mojsije škropi svu zajednicu i tumači: "Ovo je krv Saveza" (Izl 24,8; Heb 9,20). Zato Isus jasno govori da uspostavlja novi savez. Više nije riječ o krvi junaca i bikova kako podrobno objašnjava Poslanica Hebrejima – ona ne može odnijeti grijeha (Heb 10,4). Sada je to presveta Krv Sina koji ulazi u svijet, izričući Ocu posvemašnju spremnost izvršiti njegovu volju.
Pavao, vrsni poznavatelj starozavjetnog Pisma zna da se trolist: "vječni savez", "tijelo" i "spomen" prvi put pojavljuju u savezu nakon sveopćeg potopa (Post 9). Već taj Savez, nikad dokinut s Božje strane, živa je slika novoga. Kad Poslanica Hebrejima pridaje Savezu oznaku vječnosti (Heb 13,20), onda se u tome ne odražava samo govor velikih proroka upućen izabranom narodu, nego još puno više Noin savez koji je otpočetka obilježen univerzalnošću.
Pavao nije bio osobno nazočan na Posljednjoj večeri. On, kako sam ističe, predaje ono što je primio (1 Kor 11,23). I to je kod Pavla bitno. Revni farizej poštuje predaju, od toga je živio. Gorljivo ju je branio i izgarao je za ono što je primio od otaca.
Kod prve pričesti redovito su u pitanju djeca. Kod njih se predaja u prvom redu zbiva u obitelji. Nema osobe ni metode koja može bolje i dojmljivije djetetu približiti tajnu Euharistije – tajnu Kristove prisutnosti – od roditelja. Prije svakog vjeroučitelja i svećenika tu je roditelj daleko najbliži. Kako mama i tata predstave svome djetetu svetost Euharistije, tako će je prvopričesnik usvojiti. Koliko su sami ušli u tajnu živog Kruha s neba, toliko će njihovo dijete tu tajnu doživjeti.
Pavlu je očito i dijete slušatelj Božje riječi te ima svoje dužnosti i obveze. Kad piše upute obiteljima, na oba mjesta – i u Poslanici Efežanima i onoj Kološanima – Pavao se obraća izravno djeci. Djeci tumači pragmatičnost četvrte Božje zapovijedi "Poštuj oca i majku!" koja prva donosi obećanje: "da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji" (Ef 6,2s). Vrijedi poštovati roditelje jer tako možeš doći do duga života i blagostanja. Dijete je dužno poštovati oca koji ljubi svoju ženu kao što Krist ljubi Crkvu. Treba poštovati oca koji voli svoju ženu kao vlastito tijelo (Ef 5,28). Dijete treba poštovati majku koja je dužna s počitanjem prihvatiti muža, kako dolikuje u Kristu (Kol 3,18). Bračni par zaslužuje poštovanje jer je mjesto na kojem se ostvaruje zapovijed ljubavi prema bližnjemu. "Tko ljubi svoju ženu, ljubi sama sebe" (Ef 5,28), tumači Pavao, jer prema pradefiniciji braka oni više nisu dvoje nego jedno.
U takvu okružju odvija se predaja koja dolazi do prvopričesnika. Pavao je jasan. U obitelji dužni smo biti podložni jedni drugima u strahopoštvanju prema Kristu (Ef 5,21). Gospodin Isus vrhovni je autoritet u obitelji – Isus koji je sama sebe predao za Crkvu, živu zajednicu (r. 27).
Euharistija ulazi u emocionalne i teološke dubine ljudske osobe. Pavao upozorava da ne pristupamo stolu Gospdnjen sebi na osudu (1 Kor 11,29). Euharistija i pričest izvrsno pokazuju kako stvari stoje. Koliko je razumijevanja i sloge, koliko je prisile i mržnje. Dobro je da ima podjela – piše Pavao – tako se pokazuje tko je prokušan (r. 19). Prvopričesnik dolazi iz obitelji, a ondje po naravi postoje razlike. Nisu – i ne moraju biti – svi isti. Zajedništvo se gradi i njeguje nadilaženjem razdora. Računica je jednostavna: što sam dublje vezan s Kristom, to sam bolji prema braći. Zato je Euharistija sakrament obitelji.
Kontekst u kojem sv. Pavao piše o Euharistiji jest realna i konkretna ljubav u zajednici. Blagovanje Gospodnje večere zahtijeva da se pobrinemo za gladne i žedne. Bogataš i siromah tvore pravednu zajednicu u kojoj se ne smije događati da jedan gladuje dok se drugi guši u obilju (1 Kor 11,21). Euharistija je velika opomena i putokaz današnjoj globalnoj kulturi.
Pavao je poznat kao teolog koji propagira slobodu. "Za slobodu nas je Krist oslobodio" (Gal 5,1) – ističe on svoju krilaticu. Milost je važna, ne propis. Pavao ima vrlo moderan pristup jer danas volimo slobodu, osobito kad je riječ o djeci i njihovim pravima. Međutim, Apostol nas u isti mah oslobađa iluzije o slobodi koja bi sama od sebe postojala. Vrlo jasno upozorava da Božji Zakon itekako obvezuje! Sav Zakon Pavao potvrđuje, sažimljući ga u presudnu zapovijed: "Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga" (usp. Gal 5,14). To je zapovijed koja određuje kontekst Euharistije. To je zapovijed koja je uvjet slobode.
Crkva je jedno tijelo – Kristovo Tijelo, i ima mnogo udova. Svaka obitelj, kao Crkva u malom, bjelodano pokazuje da se sastoji od više članova koji tvore jednu zajednicu – jedno su. Prvopričesnik to podsvjesno i intuitivno bez prestanka doživljava. Koliko je jedinstvo i zajedništvo u obitelji, toliko će moći ući u tajnu Kristova Tijela.
Čuveni i najpoznatiji hvalospjev ljubavi (1 Kor 13) Pavao smješta u svoje tumačenje različitih darova Duh Svetoga. Ne obezvrjeđuje on niti ne veliča jedan na račun drugih. Jasno razlaže da svaka karizma vrijedi koliko je u ljubavi. To je put koji obvezuje sve! Od ljubavi dolazi vrijednost različitim darovima. Bez nje sve to ne vrijedi ništa – puka zveka i buka!
Prvopričesnik po naravi osjeća da je njegova obitelj mjesto različitih nadarenosti. Upravo će djeca redovito imati svako svoju vrstu talenata. U obitelji se uči kako je svaki dar vrijedan, ali svaki ostaje vezan zakonom ljubavi koja je iznad znanja i žrtvovanja. Svaki odgajatelj zna da treba realno pristupati pojedinačnim talentima djeteta koji su po naravi jednostrani, a za život se traži cjelovitost i sazrijevanje u ljubavi. Euharistija je dar Božje ljubavi svima – koje god talente imali. "Čeznite za darima!" (1 Kor 12,31) – potiče Pavao. Iznosi potom taj slavan nauk o velikodušnoj, skromnoj, pristojnoj, nesebičnoj i staloženoj ljubavi koja se pred istinom veseli, koja vjeruje i nada se. Pavao opisuje kako ljubav traje dulje od prorokovanja, jezikâ i spoznavanja – ostaje zauvijek, a onda – gle! – opet poziva i upozorava: "Čeznite za darima!" (1 Kor 14,1).
Od sv. Pavla imamo prvi izvještaj o Euharistiji. Kao poznavatelj biblijskog Saveza Pavao stavlja u prvi plan zajedništvo Boga i čovjeka. Od početka revno poštuje predaju i tako upozorava na važnost obiteljskog odgoja za prvopričesnike.
01.04.09.
p. Niko Bilić, SJ