Prošlog je ljeta bila olimpijada. S raznolikim, bujnim osjećajima gledali smo kako se u vele-stadionu "Gnijezdu" usred Kine olimpijski plamen pali, i potom opet gasi. Dvaput. Velebni spektakl još nas je jednom upozorio kako je dobro razlikovati ono što tek treba ostaviti dojam od onog autentičnog. Jednodušno je pritom zamijećeno kako je kod para-olimpijaca još više istaknut dragocjen ljudski element. Plamen koji je Sveti Otac Benedikt XVI. zapalio u predvorju bazilike Sv. Pavla gorjet će punu godinu dana da vidljivo podsjeća na dvotisućgodišnjicu Apostolova rođenja. Sveti Otac tom je prigodom istaknuo da "Pavlova godina" nije tek spomen na prošlost nego da je Pavao i "naš učitelj" danas.
U našem svijetu športaši su uzori. Mlade vuče vruća želja da budu kao i oni, stariji sa zanimanjem prate njihove uspjehe, i sami dobivaju motivaciju za svoje djelovanje, cio narod poistovjećuje se s pobjedom i porazom svojih športaša. Kristov atlet iz Tarza, apostol Pavao, koji "k cilju hiti" poznat je po tome kako svoje djelovanje u četiri poslanice opisuje kao "trčanje" (Rim 9,16; 1 Kor 9,26; Gal 2,2; Fil 2,16), a i druge poziva da mu se pridruže. Potiče svoje slušatelje da tako trče da osvoje nagradu (1 Kor 9,24). Svi moramo "postojano trčati" (Heb 12,1), a sam Pavao bori se da na stazu dovede i one s kojima se još nije susreo (Kol 2,1).
Pavao cijelu zajednicu Kristovih vjernika – Crkvu promatra kao jedno tijelo, tijelo Kristovo. Tako izravno naziva svoje slušatelje (1 Kor 12,27). Krštenje je ulazak u jedno tijelo s mnogo udova (1 Kor 12,13). Pavao ističe kako svaki dio tijela ima svoju važnost. Poimence navodi i nogu i ruku, i uho i oko ističući njihovu specifičnu, za cijelo tijelo bitnu, ulogu (1 Kor 12,15–17).
Pavao će osim međusobne povezanosti pojedinih udova "zglobovima i svezama" (Kol 2,19) zahtijevati i presudnu koordinaciju s glavom. Odatle se upravlja cijelo tijelo. Što se u glavi zbiva presudno je – znamo danas i u medicini, i u običnom životu – a Pavao to primjenjuje kad govori o Isusu Kristu. Koordinacija s Kristom – Glavom čini da svi vjernici skladno funkcioniraju kao tijelo. Štoviše, Pavao u tom tijelu uočava čudesnu silu – božanski rast. Cijelo tijelo Kristovo povezano s glavom "raste Božjim rastom", piše on (Kol 2,19).
Središnji sadržaj kršćanske vjere jest Božja Riječ koja je tijelom postala (Iv 1,14). Ne radi se pri tom o nekom religijskom i bogoštovnom predmetu, o "stvari", kako je istaknuo Papa Benedikt XVI. na otvorenju Pavlove godine, nego o živoj osobi Sina Božjega. Čuvena definicija s o Riječi koja prebivala među nama odnosi se na Isusa Krista s kojim svatko treba stupiti u živi kontakt. Neizravno komuniciranje nije dosta, treba aktivirati tijelo i osobno doći.
Općepoznatu Ivanovu misao Pavao pojačava i precizira kad piše da u Kristu "tjelesno prebiva sva punina Božanstva" (Kol 2,9). Tako nas oslobađa od prezirnog odbacivanja tjelesnosti i straha pred tijelom koji se lako veže uz religijske osjećaje. U ovoj Pavlovoj rečenici nalazi se svojevrstan vrhunac njegove teologije tijela, ali Riječi Božjoj on će pripisati i svoju omiljelu sliku, pišući da čak i Riječ Božja "trči" (2 Sol 3,1).
Pavlovo isticanje da je Bog svoga Sina poslao "u tijelu" (Rim 8,3) i darovao nam pomirenje "u njegovu ljudskom tijelu" (Kol 1,22) spašava nas od kvazi-duhovnosti koja se u povijesti pojavljivala i opet se vraća u obliku gnoze novoga doba s predodžbom da se vjernički život ostvaruje u granicama mašte i osjećaja. Za Pavla tjelesni je moment bitan i tumači ga u Poslanici Kološanima (2,12): Krštenjem vjernik je zajedno s Kristovim tijelom položen u grob. A vjerovanjem je izjednačen s Uskrslim koji ima "tijelo i kosti" kako sam pred učenicima potvrđuje kad su mislili da vide duha (Lk 24,39).
Pavao upozorava da "otkupljenje tijela" (Rim 8,23) pripada na bit kršćanstva i tako nas čuva od spiritualizma. Glavni element crkvenog života upravo je sakrament Tijela Kristova – Euharistija, a među sakramentima jest i onaj koji je posebice usmjeren baš na čovjekovo zdravlje i tjelesnu dobrobit – bolesničko pomazanje. Ljubav prema bližnjemu ostvaruje se u tijelu. "Bio sam gladan i dali ste mi jesti; bio sam gol i odjenuli ste me" (Mt 25,35s) – Kristova su pitanja za posljednji sud. „Banalizacija tijela, banalizacija je čovjeka“ upozorio je biskup Pozaić na ovogodišnjoj 37. obiteljskoj ljetnoj školi u Zagrebu.
14.09.2008.
p. Niko Bilić SJ