Ugodan je i lijep zadatak pisati za duše koje žive s riječju Božjom i poznaju je. Izvrsno je pisati o Pavlu kojeg je u jubilarnoj Pavlovoj godini 2008./2009. – dvije tisuće godina od njegova rođenja – cijela Crkva iznova susrela i zna njegov život i djelo. Možemo se stoga u ovom izlaganju zaustaviti na nama važnim pojedinostima i odmah zaći u dubinu. Odškrinut ćemo prvo vrata koja sv. Pavla povezuju s redovništvom, potom ćemo u tri koraka razmotriti kako sam Pavao doživljava Božju Riječ kao odgajateljicu te onda u toj Riječi druge odgaja. Unaprijed nam je jasno da to neće biti sustavan pregled koji bi pretpostavljao da je sv. Pavao prvo samo odgajanik i učenik, pa potom učitelj Riječi. Nije tako! Postoje stupnjevi kod kojih ćemo prvo istaknuti njegovo školovanje i objave koje prima, potom ćemo uočiti kako on stoji unutar predaje kojoj služi i aktivan je njezin sudionik. Napokon, u posljednjem dijelu, pogledat ćemo njegovu oštroumnu okrenutost prema budućnosti i svrsi koju tek valja doseći.
Što apostol Pavao ima s redovničkim životom? Ponajprije, prema Djelima apostolskim položio je zavjet (Dj 18,18). Bila je doduše riječ samo o tome da će se ošišati. Zavjet je ispunio nakon što se oprostio s braćom u Korintu te je s Priscilom i Akvilom zaplovio natrag u Antiohiju. Osim toga zajedno s četiri – vjerojatno nazirejska – zavjetovanika posvetit će se u jeruzalemskom hramu što već ima dublje značenje (Dj 21,26). To je posvećenje međutim svjestan pragmatični – lukav – čin za obranu. Poduzima ga kako bi pred protivnicima pokazao vjernost Zakonu.
Pavao je pravi uzor redovnicima jer je poslušan. Očit je njegov posluh ne samo riječi Kristovoj koja traži: „Ustani!“ (Dj 9,6; 22,10; 26,16), nego se Pavao svjesno podvrgava Petrovu autoritetu, tražeći potvrdu za „evanđelje koje propovijeda“ (Gal 2,2). Pavao, kad poziva neoženjene i udovice da ostanu kao on (1 Kor 7,8) i kad veli da je dobro biti u djevičanstvu (1 Kor 7,25), onda je učitelj zavjeta čistoće. Pred kraj Djela apostolskih saznat ćemo da je imao sestru i nećaka (Dj 23,16), ali svoje obitelji nije zasnivao. Nije imao svojega imanja. Možda ga je poput Cipranina Barnabe, levita (Dj 4,36), svoga prvog voditelja, prodao za apostolske svrhe. Svakako svojim je rukama zarađivao kruh proizvodeći šatore; pridružio se svojim prijateljima protjeranima iz Rima (Dj 18,3). Sam će isticati da nije bio nikomu na teret (2 Kor 11,8.13) i tako ostaje uzor siromašnog življenja.
Pratimo li njegov poznati životni put, neće nam biti teško napraviti usporedbu s premještajima – i to brojnim – s kojima je povezan redovnički način života. Osim toga mnogi redovnici i redovnice u svom radu doživjet će veliko poštovanje i iskreno divljenje nalik onome koje su Pavao i Barnaba iskusili kada su ih u Listri dočekali kao božanska bića i htjeli im iskazati liturgijsko štovanje (Dj 14,11). Bog doista preko redovnika i redovnica može zračiti nadnaravnom privlačnošću. Ali isto je tako Pavao je blizak redovništvu kad biva optužen, odbačen i pred sud izveden od poglavara vlastite religije iz koje potječe i kojoj je naviještao radosnu vijest. Gotovo nekom nužnošću, zbog naše ljudske slabosti, svaki član redovničke zajednice na svom duhovnom putu na ovaj ili onaj način proživi takvu odbačenost i osudu.
Snažna i izravna Božja riječ u sv. Pavlu pokreće obraćenje. Poput Marije Magdalene koja upravo u času kad čuje svoje ime, postaje sposobna prepoznati uskrslog Isusa koji stoji pred njom, Pavao čuje poziv izvornim, drevnim imenom: „Savle!“ odn. „Šaule!“ (Dj 9,4; 22,7; 26,14). Čovjek doživljava vlastitu potvrdu u imenu kojim ga je Bog zazvao i u dlanove ga svoje urezao. Marija prepoznaje proslavljenog Gospodina pred grobom i bujica radosti prelit će se u izraz privrženosti i poštovanja (Iv 20,16), a Pavao je spreman za čuveni upit: „Zašto me progoniš?“ Božja Riječ iz temelja stavlja u pitanje njegov strasni zanos i gorljivost.
Sv. Pavao potječe iz Tarza, ali školovan je u Jeruzalemu uz Gamaliela, u strogosti očinskog zakona (Dj 22,3). Odrasta uz Riječ Božju. Pokazuje svoje vrhunske sposobnosti i u raspravama o Svetom pismu i u izvrsnim obrambenim govorima. Njegov prvi zapisani govor u Djelima apostolskim tumačenje je Riječi Božje – Zakona i Proroka – u Antiohiji Pizidijskoj (Dj 13), a po sadržaju uvelike odgovara Stjepanovu govoru „braći i ocima“ (Dj 7), pokazujući na temelju biblijske povijesti kako je Isusov dolazak najavljen. Riječ Božja služi za obrazlaganje Isusove osobe i poslanja. Osobno upoznavanje Svetog pisma i danas je obvezan i dragocjen temelj redovničkog odgoja.
Sv. Pavao je čovjek koji zna grčki i tako razgovara s tisućnikom koji ga kao uhićenika vodi u Jeruzalemsku vojarnu (Dj 21,37). Tako je zasigurno govorio i na Atenskom sudištu, poznatom Areopagu. Na grčkom će sastavljati svoja pisma zajednicama. Pavao zna hebrejski i Jeruzalemcima koji su se digli na njega govori hebrejskim jezikom kako bi istaknuo svoju vezu s predajom (Dj 22,2). U posljednjem izvještaju o svom susretu s Kristom otkriva nam da su prvi poziv i pitanje bili upućeni „hebrejskim jezikom“ (Dj 26,14). Svaki redovnik i redovnica stoje pred zadatkom da nauče jezik kojim će usvojiti Božju riječ ali i priopćiti je, prevesti, na jezik ljudi među kojima žive.
Najvažnija je riječ kojom se Gospodin objavljuje Pavlu: „Ja sam Isus“ (Dj 9,5; 22,8; 26,15). To je božanska riječ koja će posvema zaokupiti i ispuniti Pavlov život. Je li sv. Pavao u tom času znao za Stjepanov pogled u otvorena nebesa (Dj 7,56), je li možda bio slušao Stjepanovu molitvu: „Gospodine Isuse, primi moj duh!“ – dok je stajao sa strane i čuvao haljine svjedoka (Dj 7,59)? U biblijskom se tekstu ime Isusovo pred sv. Pavlom prvi put pojavljuje upravo u Stjepanovoj molitvi. Na putu u Damask taj Isus pred njim stoji u svoj snazi svojeg božanskog bića. Ne znamo koliko je Pavao imao uvid u Stjepanove duhovne doživljaje, ali snaći će ga upravo Stjepanova sudbina. Svojima će na temelju Pisma i svete povijesti dokazivati Isusovo mesijanstvo, a oni će ga progoniti, osuditi, te barem jednom i kamenovati – baš kao Stjepana – te odvući iz grada, misleći da je mrtav (Dj 14,19).
Ivanovo Evanđelje u čuvenom prologu spominje kako je svjetlo došlo na svijet (Iv 1,9). Pavao je to svjetlo sa svom silinom doživio. Zaustavilo ga je u njegovu pohodu na damašćanske kršćane (Dj 9,3; 22,6; 26,13). Srušilo ga je na zemlju – što u biblijskom rječniku znači i to da se Pavao pred njim ničice poklonio. Ako se u tradiciji duhovnog života govori o prosvjetljenju, sv. Pavao je izvrstan primjer. Do te je mjere iskusio novo svjetlo svijeta da će poslije pisati kako su Kristovi vjerni djeca svjetla (Ef 5,8; 1 Sol 5,5) i da borave u svjetlosti (Kol 1,12). Pavao prvo sam mora učiniti što traži od drugih: odlaže djela tame i uzima na sebe oružje svjetlosti (usp. Rim 13,12).
Kao kod Abrahama (Post 22), Mojsija (Izl 3) i Samuela (1 Sam 3), staro ime „Savao“ dvaput je zazvonilo. Kad u Svetom pismu Bog nečije ime pozivljući ponavlja, to označava dubok zahvat – korjenitu promjenu i zadatak za cijeli život. Kod sv. Pavla to je očito. Šimun, apostolski prvak, postao je Kefa (Iv 1,42) zato da podsjeća na čvrstu stijenu na kojoj treba graditi kuću. Tako će i Savao postati novi čovjek – Pavao. Ista revnost i isti posluh doduše ostaju, ali nakana se iz temelja mijenja! Nastavlja Pavao put u Damask, ali kao svjedok da je Isus Mesija. Dostaje jedna Kristova riječ i Pavao kreće u novi život (Dj 9,6).
Nakon što se Isus predstavio dovoljna je zapovijed i Pavao polazi. „Ustani i idi!“ – sluša Pavao. Dolazi u grad u koji je bio pošao, ali ondje „odmah stade propovijedati Isusa, da je on Sin Božji“ (Dj 9,20). Obrat je očit i poznat, ne ostaje u intimi srca. Kršćanske zajednice znaju da je Pavao prije bio progonitelj, a sada je predani pobornik vjere u Krista (Gal 1,22). One koje je htio zatrijeti, sada naziva „braćom“, za njega oni su „sveti“. Svaki ulazak u redovničku zajednicu znači s jedne strane jasan prekid s dosadašnjim načinom života i s druge strane otvoreno pridruživanje i pripadnost jednom crkvenom Redu – nije samo osoban duhovni doživljaj.
Kolika je snaga Kristove proslavljene osobe!? Dovoljno je bilo da objavi Pavlu: „Ja sam Isus“ i bogata trogodišnja škola koju su učenici prošli sa svojim Učiteljem od Galileje kroz brojne pouke, čudesa i zajednički život, slila se u blagoslovljeni susret pred Damaskom. Tri dana Pavao će podnositi mrak. Tri dana provest će u postu i pokori (Dj 9,9). Isus ga izgleda odmah otajstveno pridružuje svojem pashalnom trodnevlju u kojem je raspet, umro i sašao nad pakao da trećeg dana uskrsne. Sv. Pavao će biti bjelodano pridružen Kristovoj sudbini kad svjetina u Jeruzalemu za nj počne vikati baš kao i za Isusa „Smakni ga!“ (Dj 21,36) i kad skuju plan da ga pogube (Dj 23,12–15). Izvest će ga pred Veliko vijeće (Dj 23,1) i udarit će ga po obrazu – baš kao Isusa (23,2). Sadržaj optužbe bit će posve sličan kad ga optuže da se protivi caru proglašavajući Isusa kraljem (Dj 17,7), i da želi obeščastiti hram (24,6).
Važan je trenutak Pavlova obraćenja. Bog u čije je ime otpočetka
htio djelovati dovodi ga konačno na pravi put. Ali nije to Pavlu prvi
susret s Bogom. Pavao zna da je od majčine utrobe pozvan (Gal
1,16) i da ga je Bog pomazao (2 Kor 1,21). Efežanima će napokon
pisati kako nas je sve Bog u Isusu prije postanka svijeta izabrao
da budemo sveti prinos (Ef 1,4).
Pavao će doživjeti i nove objave. Još je nekoliko Božjih
riječi, Pavlu upućenih, zapisano u Svetom pismu. U Korintu Pavao
dobiva ohrabrenje u noćnom viđenju (Dj 18,9). Pritom ga Božje
obećanje: „Ja sam s tobom“ svrstava u isti biblijski niz s
Jakovom (Post 28,15), Mojsijem (Izl 3,12), Jošuom (Jš 1,5), Izaijom
(41,10; 43,5) i Jeremijom (1,8).
Od Boga Pavao dobiva i čuveni odgovor „Dosta ti je moja milost“ (2 Kor 12,9). Kad je zatočen u Jeruzalemu, Gospodin mu noću pristupa i hrabri ga jer treba i u Rimu svjedočiti kao što je u Jeruzalemu za nj svjedočio (Dj 23,11). Anđeo Božji progovara mu u noćnom viđenju i onda kad je već na putu za (Rim Dj 27,24). Božja riječ prati Apostola u životnome hodu, nije to bio samo jednokratan prolazni doživljaj. Redovnička formacija neizostavno počiva na usvajanju Kristova puta i na marljivom slušanju što Bog govori u vlastitom molitvenom životu, u tradiciji Crkve i Reda te u konkretnim zapovijedima poglavara.
Pavlovo je obraćenje proces i ima nekoliko stupnjeva. Poznato je da Pavla susrećemo u Djelima apostolskim prvi put kod kamenovanja Stjepana (Dj 7,58). Biblijski tekst izričito kaže da je pristao na smaknuće Stjepana (8,1). Sam će potvrditi da je dao svoj glas za ubijanje Kristovih vjernika (Dj 26,10). U progonu koji nastaje Pavao ima važnu, vrlo grubu ulogu: ulazi u kuće i odvodi pripadnike zajednice u zatvor (8,3). Prema vlastitom svjedočenju i za Jeruzalem – ne tek za Damask – imao je punomoć i bacao u tamnice (Dj 22,19; 26,10). Sam priznaje da ih je mučio, bičevao po sinagogama (Dj 22,19; 26,11). Poslije će postati apostol ljubavi i napisati čuven hvalospjev.
S apostolima će se povezati, ali će i proći sukob s Petrom (Gal 2,11–14). S Barnabom koji je prvi uz njega i koji ga dovodi u krug apostola i voditelj je prvoga putovanja, razići će se (Dj 15,39). U prvo vrijeme kamo god dolazi ide k židovima i po sinagogama naviješta radosnu vijest, onda svjesno odlučuje da će postupiti drukčije. U redovničkom odgoju Riječ Božja svakome otkriva i njegove tamne strane i negativnosti, koje valja s Božjim milosrđem nositi i liječiti – treba se obratiti. Riječ Božja hrabri i potiče na poboljšanje i mudar strateški popravak, gdje je to potrebno. Katkada će to biti povezano i s odvajanjem od onih na koje smo navikli.
Pavlov nam je primjer dragocjen jer on poznaje produžena vremena povučenosti. Riječ Božja može pustiti korijenje, aktivni Apostol nije se zagušio u aktivizmu. Osim prva tri dana tame i posta Djela apostolska izvješćuju kako se sv. Pavao nakon prvih prodornih nastupa u Damasku i Jeruzalemu povukao. Ostat će u Tarzu (Dj 9,30) sve dok ga Barnaba ne pozove u Antiohiju (11,25). Galaćanima sam svjedoči kako je, nakon poziva i obraćenja, na neko vrijeme otišao u pustinju (Gal 1,17). Molitva na duži rok i ustrajnost koja ne dobiva sve u isti čas očituje se i u poznatom Pavlovu svjedočanstvu kako je „tri put molio Gospodina da odstupi od njega“ (2 Kor 12,8).
Sv. Pavao prvo putuje i obilazi takoreći sav poznati svijet. Eno ga dvaput po maloj Aziji i Makedoniji, želi sve do Španjolske (Rim 15,28), ali drugi – ili treći – dio života donosi promjenu. Prvo je barem dvije godine u Cezareji zatvoren (Dj 24,27), a potom „pune dvije godine u svom unajmljenom stanu“ u Rimu prima one koji su dolazili k njemu (Dj 28,30). Od velikog hodočasnika postat će nešto novo. Znat će se skrasiti na jednome mjestu. Redovnik i redovnica od početka formacije vjerno će i ljubomorno čuvati vrijeme za razmatranje i kontemplaciju, osobito u naše doba visokog životnog tempa. U skladu s napredovanjem u dobi pronaći će novu plodnost koja daje oslonac i potporu drugima, i ne traži fizičku prisutnost u svakoj akciji.
Kad sv. Pavao prima Riječ Božju onda ima u rukama Sveto pismo koje
mi danas nazivamo Stari zavjet. Genijalni argument za raspravu o važnosti
vjere bit će mu Abrahamov autoritet koji priznaju i njegovi protivnici
(Rim 4). Nadajući se pak i njihovu obraćenju podsjetit će na
Mojsijev mistični, novi susret s Bogom na Sinaju od kojeg je Mojsiju izbijala
svjetlost s lica (2 Kor 3,7). Upravo u tom kontekstu po prvi put Pavao izriče
naziv „Stari zavjet“ (2 Kor 3,14).
Sv. Pavao je aktivan primatelj Riječi Božje. On je zapisuje i – uvjetno
rečeno – stvara. Njegov život ispunja stranice i stranice
od devetog pa sve do posljednjeg poglavlja Djela apostolskih. Prvi novozavjetni
spis, Prvu poslanicu Solunjanima, njemu zahvaljujemo. Cijeli korpus od 14 pisama
tradicionalno nosi njegovo ime. Pavlove poslanice ušle su u
naša liturgijska čitanja kod Euharistijskog slavlja i u Službu časova,
njegove misli nadahnjuju teologiju. Sv. Pavao stvara hvalospjev koji propisuje
obvezan put za sve karizme.
U 15. poglavlju Poslanice Korinćanima sv. Pavao donosi nadasve vrijedan
izvještaj koji je najranije svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću.
Pavao prvi piše o susretu s uskrsnulim Gospodinom kad spominje da se
Isus trećeg dana ukazao Petru i potom dvanaestorici (1 Kor 15,5). Potom
izvješćuje kako je sam uvršten u niz svjedoka: u usporedbi
s ostalim apostolima on je slabašno djetešce, nedonošče
(1 Kor 15,4.8). U Isusovu uskrsnuću vidi ostvarenje Pisama. Sv. Pavlu
je važno da je Isus umro za naše grijehe po Pismima – po
Riječi Božjoj, i da je uskrišen po Pismima (1 Kor
15,3.4). Upravo na temelju Riječi Božje uskrsnuće je u Pavlovim
očima liturgijski čin: Uskrsli je prvina koja se prinosi Ocu (1 Kor
15,20). U uskrsnuću dovršava se prinos s križa.
Sv. Pavao donosi nam i prvo svjedočanstvo o Euharistiji. S poštovanjem
prema Gospodinu kojeg je uživo susreo piše kako je Isus one noći
kad bijaše predan uzeo kruh. Nakon zahvale Isus ga je razlomio, a poslije
večere uzeo je čašu (1 Kor 11,23–25). Pavao točno
navodi Isusove riječi: "Ovo je moje tijelo – za vas" (1
Kor 11,24), "Ovo je novi Savez u mojoj krvi" (r. 25). U Pavlovu tekstu,
dakle, riječ dobiva sam Gospodin. Pritom, kad Pavao – dionik pradavne, časne
biblijske tradicije – piše o Savezu, to mnogo znači. Savez je
središnja tema koja nosi i povezuje Riječ Božju sadržanu
u knjigama Svetoga pisma. Savez, ustanovljen i sročen na Sinaju poslije
izlaska iz Kuće ropstva, svojevrsna je jezgra Božje riječi na
koju će se proroci uporno vraćati.
Isusove riječi preciziraju. Mojsije je bio poškropio sav narod krvlju
saveza koja je potjecala od žrtvenih životinja (Izl 24,8; Heb
9,20). Dvanaest stupova podno Sinaja predstavljalo je dvanaest plemena Izraelovih
(Izl 24,4). Kod Posljednje večere nalazi se dvanaest apostola – živih
stupova nove Isusove zajednice. Zato Isus jasno govori da uspostavlja novi
savez. Više nije riječ o krvi junaca i bikova kako podrobno
objašnjava Poslanica Hebrejima – „ona ne može odnijeti
grijeha“ (Heb 10,4). Sada je to presveta Krv Sina koji ulazi u svijet,
izričući Ocu posvemašnju spremnost izvršiti njegovu
volju.
Sv. Pavao nije bio osobno nazočan na Posljednjoj večeri. On, kako
sam ističe, predaje ono što je primio (1 Kor 11,23). I
to je kod Pavla bitno. Revni farizej poštuje predaju, od toga
je živio. Gorljivo ju je branio i izgarao je za ono što je primio
od otaca. Pripada, sam svjedoči „najstrožoj sljedbi“ (Dj
26,5). Isto vrijedi i za ono prvo svjedočanstvo o uskrsnuću: predaje što
je primio (1 Kor 15,3). Znamo da odgoj u svakoj redovničkoj zajednici
znači ponajprije ulazak u jednu časnu i – često – drevnu
predaju.
Sv. Pavao, prosvijetljen, velik autoritet otprije, pročišćen i osnažen pustinjačkom duhovnošću (Gal 1,17), ipak se podlaže apostolskoj predaji. Priznaje Petrovu i Jakovljevu vlast. Iako je Pavao apostol narodâ, Petar je prvi koji naviješta evanđelje nežidovima. Pavao će ga u tome naslijediti, nastavlja tradiciju.
Sv. Pavao je marljiv komunikator – uspostavlja i održava veze. Osobno dolazi k zajednicama. Bez ikakvih prometala našega doba u svoja tri velika misijska putovanja obišao je Bliski Istok i Malu Aziju, došao u Grčku i Rim, a spremao se i u Španjolsku (Rim 15,24.28). On je donio radosnu vijest u Europu. U naviještanju Riječi, premda jak, vatren i samostalan, Pavao zna surađivati. U misije kreće s Barnabom (1 Kor 9, 6). Zajedno sa Silvanom i Timotejem utemeljuje korintsku zajednicu (2 Kor 1, 19). Uz Pavla je Tit koji će biti njegov izaslanik u Korint (2 Kor 12, 18), i Tihik koji će u njegovo ime pohoditi Efežane (Ef 6, 21).
Pavlovo komuniciranje s drugima nije samo stvar trenutka nego traje i tako do danas ostaje zabilježeno. On zajednicama koje je posjetio, ili to kani učiniti, piše. Ustrajnim pisanjem ostao je u doticaju s glavnim svjetskim središtima i s više manjih zajednica. Pritom, zanimljivo, čuvene Pavlove poslanice zapravo nisu samo Pavlove, nego Pavlove i Silvanove, Timotejeve, i jedna Sostenova. I prema tome kako su sročene – zajednička su djela. Pavao sa Silvanom i Timotejem piše Solunjanima (1 Sol 1,1; 2 Sol 1,1). Zajedno s Timotejem šalje Drugu poslanicu Korinćanima (2 Kor 1, 1), Poslanicu Filipljanima (Fil 1, 1) i onu Kološanima (Kol 1, 1). Sosten, vjerojatno nadstojnik sinagoge u Korintu (Dj 18,17), s Pavlom upućuje pozdrav u Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 1, 1).
Sv. Pavao kao učitelj Riječi zna biti pragmatičan i lukav. Njegov pogled na Krista, primjerice, u suvremenom tržišnom govoru i menadžmentu vrlo je moderan i razumljiv: Krist je dobitak – profit. Njega treba steći (Fil 3,8). Pavao pronicljivo, gotovo kompromisno, povezuje: Jasno mu je da se po vjeri postaje pravedan, ne po djelima Mojsijeva Zakona. Ipak, u istoj poslanici u kojoj korjenito razrađuje tu temu, tumači Galaćanima kako je sav Zakon važan, sav Zakon Pavao sažima u jednu zapovijed iz Levitskog zakonika: „Ljubi bližnjega kao sebe samoga!“, u njoj se ispunjuje (Gal 5,14 usp. Lev 19,18; Rim 13,9;). Poznato je, prema sv. Pavlu, sloboda vlada: ni obrezanje ni neobrezanje nisu ništa; ali ono što se traži jest „držanje Božjih zapovijedi“ (1 Kor 7,19). Koliko god slobodu stavljao nasuprot Zakonu, sv. Pavao neskriveno ističe vrijednost i nužnost izvršavanja zapovijedi.
Kako bi sjeme Riječi došlo do ploda sv. Pavao postupa dovitljivo. S jedne strane daje obrezati Timoteja, od oca Grka (Dj 16,3), premda obrezanje i djela Zakona nisu ono bitno, s druge strane Tit, njegov pratilac, premda Grk nije bio prisiljen obrezati se (Gal 2,3). Pavao u svom naučavanju žustro odbija svjetovni sud (1 Kor 6,1–6), ali ipak mu se sam podvrgava jer mu je živa želja, ima već mnogo godina, doći k Rimljanima (Rim 14,23). Nije li se zbog toga prizvao na cara?
Riječ Božja sv. Pavla okreće prema naprijed. Nove težnje iz temelja vuku Pavla i daju nov smjer njegovu životu. Žurno ide naprijed, kao i prije, ali sada zato da dođe do Krista i do savršene snage njegova uskrsnuća (Fil 3,8.12). Teži prema naprijed i iščekuje ono što tek treba postići. Ne upada u oholu iluziju da je već došao do cilja. Gorljivi apostol koji je život predao Kristu otvoreno priznaje Filipljanima da još nije dopro do savršenstva. Pruža se prema onom što je pred njim i što još mora ostvariti. Obratio se, ali nipošto nije na kraju. Hiti ne bi li kako dohvatio jer je zahvaćen (Fil 3,11.12). Žudi za onim što ima doći.
Isus, koji je došao oganj baciti na zemlju, s mukom je i čežnjom iščekivao buduće krštenje (Lk 12,50). Pitao je apostole mogu li primiti krštenje kojim će on biti kršten (Mk 10,38). S Mojsijem i Ilijom u mističnim trenucima molitve na Gori preobraženja razgovara o svom Izlasku koji se ima zbiti (Lk 9,31). Sam Sin Božji, uzimajući na sebe ljudsku narav, preuzeo je i našu ispruženost prema onome što se tek treba ostvariti. Tako i sv. Pavao k cilju hiti, k nagradi višnjeg poziva Božjeg (Fil 3,14). Oba završna obrambena govora, i pred Feliksom i pred nasljednikom mu Festom i Agripom II., kao predmet optužbe protiv Pavla zadržavaju još jedino uskrsnuće od mrtvih (Dj 24,21; 26,23). Do toga Pavao od svojeg obraćenja želi prispjeti (Fil 3,11).
Prvi Pavlov spis, predragocjeni dokument kršćanske vjere također je posvećen temi iščekivanja. U Prvoj poslanici Solunjanima Pavao naime govori o Dolasku Gospodnjem (1 Sol 4,15). To je slavni dolazak koji je Isus više puta najavio, svršetak prema kojem gledamo. Za braću Solunjane Pavao zna da nisu u tami pa ih Dan Gospodnji ne može zaskočiti kao kradljivac. „Bdijmo“ poziva sv. Pavao jer zna „da imamo spasenje po Gospodinu Isusu Kristu“ (1 Sol 5,9).
Sv. Pavao bi se zacijelo odmah s nama složio ako bismo čovjeka definirali kao biće iščekivanja. Jednako kao što kosti nose tijelo, tako naše duhovno biće drže niti čežnje i žudnje za onim što ima doći i što će se ostvariti. U osmom poglavlju Poslanice Rimljanima Pavao govori kako su kršćani „u nadi spašeni“. Mi još ne gledamo u punini svoje otkupljenje i svoje posinstvo kojim smo, poput Krista, Božja djeca. Ali ih postojano iščekujemo i već imamo prve plodove. Kristovim darom već imamo prvine Duha, premda još uvijek „uzdišemo“ (Rim 8,22).
Sv. Pavao međutim ističe kako mi ljudi u tome nismo usamljeni i izolirani. Prema Pavlu i u tome smo dio ovoga svemira u kojem živimo. Pavao prepoznaje kako je sve Božje stvorenje usmjereno prema naprijed, čeznutljivo se isteže prema onom dovršetku i svrsi koju mu je Stvoritelj namijenio. Slušajući Božju Riječ redovnik i redovnica vraćaju se prirodi i otkrivaju kako „sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se“ (Rim 8,22). Sveta je to čežnja, premda bolna, koja nosi prema naprijed.
U današnjem financijskom lomu na svjetskoj razini nije teško shvatiti Pavla kad gleda kako je „stvorenje podvrgnuto ispraznosti“ (Rim 8,20). Isto tako, kad čujemo o katastrofama koje ubijaju mnoštvo nedužnih, žudnja stvorenja o kojoj Pavao piše tješi nas jer smjera na odgovor Boga, dobrog Oca, koji zna tajne svijeta. S povjerenjem u Božju providnost smijemo – njegujući nadu – sve to promatrati kao „porođajne boli“ (Rim 8,22). Sa svetim Pavlom postajemo svjesni svoje nedovršenosti i znamo da smo solidarni sa svijetom u kome živimo.
Sv. Pavao želi upoznati snagu Kristova uskrsnuća, želi biti zajedno s Kristom u njegovoj patnji (Fil 3,10) i tako za sve eksperimente u duhovnosti daje orijentir. Zajedništvo s Kristom – u trpljenju i proslavi – mjerilo je napretka. Ako u redovničkom odgoju danas ističemo da čovjek mora biti autentičan i da se mora naći i ostvariti, sv. Pavao je putokaz. Sama sebe želi pronaći u Kristu. Cilj mu je, piše on, „da se u njemu nađem“ (Fil 3,9), sve ostalo gubi vrijednost. U Kristu, Riječi Božjoj, sveti je prostor gdje će biti okom Gospodnjim pronađen –otkriva se njegova vlastita ljudska, Bogu posvećena bit.
Govoreći o čovjekovoj usmjerenosti na ono što dolazi sv. Pavao će u Poslanici Efežanima postaviti jednoznačan kriterij: Treba doći do „mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Uzrast utjelovljena Božjeg Sina – to je mjerilo! Tako suvremenom individualizmu i novom mitu o ljudskoj veličini i čovjekovu razvoju možemo pripisati i neke pozitivne silnice, promatramo li ih Pavlovom oštrinom. Doista, valja prispjeti „do čovjeka savršena“ (Ef 4,13)! Traži se „rast“ (Ef 4,16)! Zahtjevna je askeza koju sv. Pavao zadaje. Ali pritom on sluša i usvaja Riječ Božju s početka. Prve zapovijedi koje je Stvoritelj povjerio čovjeku, svom stvorenju, a obično ih promatramo pod vidikom množenja, traže rast i postizanje dostatne veličine (hebr. korijen rab Post 1,28; 9,1.7). Pavao razjašnjava: cilj je uzrast punine Kristove (Ef 4,13), a put je ljubav (Ef 4,15.16).
Gospodine Isuse, preko apostola Pavla tražiš da u nama bude tvoja misao i tvoj osjećaj (Fil 2,5), da naše srce bude onakvo kakvo je tvoje Srce – Srce Sina Božjega koji je radi nas ljudi postao sluga.
Gospodine Isuse Kriste, Ti si Bogu jednak. Ti si Bog. Sam si rekao: „Otac i ja jedno smo“ (Iv 10,30).
Na početku su prvi ljudi stvoreni na sliku Božju. I u njima je svojevrstan Božji lik. Ali oni su nasjeli zavođenju i htjeli su biti kao Bog, htjeli su biti „bogovi“. Ti si, Gospodine Isuse, išao upravo u suprotnom smjeru i ispravio si veliki lom koji je nastao. Ti se odričeš božanskog prijestolja. Ostavljaš „lik“ Boga i uzimaš „lik“ sluge Božjega (Fil 2,6s).
Poput starozavjetnog sluge Gospodnjega Mojsija, s kojim je Bog razgovarao licem u lice, poslušan si do smrti. On je dobio posljednju zapovijed da se uspne na brdo i ondje umre i to je poslušno učinio (Pnz 32,50). A ti si, Gospodine, učinio bitan korak dalje. Prihvatio si sramotnu smrt na križu koja prema Zakonu znači prokletstvo (Pnz 21,23). Uzimaš na sebe prokletstvo umjesto nas.
Dragovoljno si prihvatio poslanje, Isuse. Sama sebe si oplijenio, lišio si se božanske uzvišenosti i dostojanstva, sama si sebe ponizio (Fil 2,7.8).
Svojim poniženjem, Gospodine, došao si i do čudesnih plodova. Za razliku od graditelja babilonske kule koji se dadoše na silan pothvat kako bi sebi pribavili ime (Post 11,4), tebi Bog dariva ime. Daje ti ime nad svakim imenom (Fil 2,9).
Kao što si sama sebe, Gospodine Isuse, do kraja snizio i spustio, učinio se neznatnim, tako te Bog uzvisuje iznad svega. Tvoja proslava vrijedi i za božanski prostor – ti i u nebu zavrjeđuješ klanjanje. Tvoja proslava vrijedi i za ljudski prostor – za čovjeka zemljanina, a i za podzemni svijet – za prostor pokojnih (Fil 2,10).
Svaki će jezik priznati da si ti Gospodin, Isuse. Svi ljudi trebaju doći do čudesnog znanja do kojeg je Pavao došao u osobnom susretu s tobom: Ti si Gospodin – Kyrios, Adonaj (Fil 2,11).