Pod vodstvom Svetog Oca Benedikta XVI. za ovaj Božić uranjamo u teološke dubine sv. Pavla. Ovaj put tražimo kako veliki Apostol naroda i prvi novozavjetni pisac razmatra otajstvo Kristova ljudskog rođenja. U Pavlovim poslanicama nećemo naći precizan opis betlehemskog događaja kakav nam donosi njegov pratilac i prijatelj Luka u svom Evanđelju, ali ćemo jasno prepoznati glavnu misao: Sin Božji rođen je kao Davidov potomak. Prihvaća put poniženja i obznanjuje nam otajstvo Očeve volje – Božji Sin, Očev baštinik, postaje rob, da bismo mi postali baštinici Božji.
Najpoznatija izjava kojom, pišući Galaćanima, Pavao sažimlje Kristov dolazak na svijet zacijelo je ona da je „rođen od žene“ (Gal 4,4). Nalik evanđelistima koji donose cijelo rodoslovlje Božjeg Sina koji ulazi u ljudsku povijest, Pavao će istaknuti samo posljednju osobu u tom nizu – majku. Izostavit će pritom i ime Blažene Djevice Marije. Važno mu je samo da Isus postaje ljudski potomak. Žena – jedna kći Evina – njegova je majka. Od nje prima tijelo kao i svaki čovjek. Pod njezinim srcem proveo je devet mjeseci, poznat Onome koji je čovjeku satkao bubrege (Ps 139,13). Riječima istog onog psalma koji će na križu moliti može reći Ocu: „Iz krila majčina ti si me izveo“ (Ps 22,10) – u staji, izvan Davidova grada. U doba suvremenih pokusa u vezi s početkom ljudskog života, Sin Božji – rođen od žene – pokazuje kakvu sudbinu on na sebe preuzima. Potvrđuje božansko podrijetlo majčinstva. A Pavao, teolog, utemeljit će jednu od kršćanskih praistina: Marija jest Bogorodica.
Rođenjem od žene Sin Božji prihvaća jedinstvenu i duboku vezu koja dijete veže uz majku i bitno obilježava njegov duševni rast. Tu vezu Isus Učitelj sam će potvrditi oslovljavajući majku i na svadbi u Kani i na Kalvariji sa „Ženo!“ (Iv 2,4; 19,26). Stoga vjernička predaja s pravom ponavlja da je najbrži put k Isusu – onaj po Mariji: per Mariam ad Jesu.
Pavlovim riječima možemo u Božiću prepoznati „objavljenje Otajstva prešućenog drevnim vremenima“. Božić ga očituje svim narodima „po proročkim pismima odredbom vječnog Boga“ (Rim 16,25-26). U Betlehemskoj noći vječni Bog i Otac „obznanjuje nam otajstvo svoje volje“ (Ef 1,9). Zaista, bitni dijelovi opisa iz čuvenoga kristološkog hvalospjeva ostvaruju se već u božićnoj noći. U betlehemskoj štalici, izvan grada, Sin Božji sama sebe ponizuje, postaje ljudima sličan. Dječje oči, lice i ruke u jaslicama očito su „obličje“ čovjeka (Fil 2,6–8).
Pogled na jaslice i srdačne božićne pjesme ne skrivaju kako je Isusov život od rođenja obilježen križem. Gledajući dijete „na slamici“ možemo s Pavlom prepoznati kako je Bog Isusa „izložio“ (Rim 3,25). Kruti antički običaj izlaganja nejake djece, prema Pavlu, Sin Božji također uzima na sebe. Tako će „svojom krvlju biti Pomirilište po vjeri“ (Rim 3,25) – čudesnu snagu pokrivanja naših grijeha koje je imala sveta ploča ponad Zavjetnog kovčega sada ima Isus. Zakon koji je onemoćao, Bog obnavlja šaljući „svoga Sina u obličju grešnoga tijela“ (Rim 8,3). Sin Božji prihvaća da bude sjeme posijano u sramoti i slabosti da bi na dan Uskrsa zablistao u slavi i snazi (usp. 1 Kor 15,43).
Apostol naroda u svojim poslanicama ne rabi biblijsku riječ „Sin Čovječji“ kojom će Evanđelja opisivati Isusovo izabranje i dostojanstvo. Pavao će govoriti jednostavno o „čovjeku“ (Rim 5,15; 1 Kor 15,21) ističući istu glavnu misao o Božjem Sinu koji uzima ljudsku narav. Kao svojevrsna opreka Adamu, po kojemu dolazi grijeh i smrt, Isus Krist jest novi čovjek i od njega nam je milost i uskrsnuće.
Pavao je već u prvom govoru koji nam je zapisan u Djelima apostolskim isticao kako je Isus došao „iz Davidova potomstva“ (Dj 13,23). Istu će misao ponoviti u svojoj najopširnijoj Poslanici Rimljanima spominjući već u uvodu kako Sin Božji postaje „Davidov potomak po tijelu“ (Rim 1,3). Dolaskom na svijet Isus je zajedno s nama „naseljen u tijelu“ (2 Kor 5,6). Od Božića počinje sam poput nas „zarađivati kroz tijelo“ pa tako može biti pravedan kao vječni Sudac pred kojim ćemo se svi pojaviti (2 Kor 5,10).
Božji Sin i Očev baštinik prihvaća život maloljetnog djeteta koje se „ništa ne razlikuje od roba premda je gospodar svega“ (Gal 4,1). Postaje poput Pavla koji je, dok je bio nejače, govorio, mislio i rasuđivao kao nejače (1 Kor 13,11). Podložan je Zakonu koji je i njemu nadziratelj (Gal 3,24; 4,4). Ukratko, on postaje rob, da bismo mi bili sinovi. Poistovjećuje se s nama kako bismo mi postali što je on – baštinici Božji (Gal 4,7).Ljudskim rođenjem Božji Sin nastanjuje se u našem zemaljskom domu koji je poput šatora i lako se razruši (2 Kor 5,1). Ivanovo evanđelje poslužit će se upravo tom slikom šatora kad govori da je „Riječ prebivala među nama“ (Iv 4,14).
Pavao – poznato je – više puta piše o Tijelu Kristovu govoreći o Crkvi kao jednom tijelu i o tome da smo mi udovi tijela Kristova. Tada govori o tijelu koje je rođeno na Božić. Kad donosi izvještaj o ustanovljenju Euharistije (1 Kor 11,23–25), i tada govori o tijelu koje je u Božićnoj noći rođeno. Štoviše Pavlov opis skladnog surađivanja oka i uha, ruke i noge, koji svi pripadaju ljudskom tijelu i imaju svoju vrijednu ulogu (1 Kor 12,12–26), izravno nas podsjeća na Djetešce, povijeno u pelene, koje leži u jaslama. Mnogi udovi – jedno tijelo. Ako je ručicama zima, cijelo tijelo trpi. Ako se milim okicama i vedrom osmjehu dive – cijelim tijelom struji radost.
Pavao prvi primjenjuje Izaijino proroštvo o izdanku iz panja Jišajeva na Mesiju (Iz 11,1; Rim 15,8). Mali Isus mladica je iz panja. Sin Božji dolazi ponajprije izabranom narodu. Isus je došao kao „poslužitelj obrezanicima“ (Rim 15,8). U njihovu se narodu rodio da ispuni obećanja dana ocima. Pavao razmatra kako su u njemu sva Božja obećanja „Da!“ (2 Kor 1,20). Sve što je Bog obećavao tijekom biblijske povijesti, sve tamo od obveze da neće biti sveopće propasti poput potopa (Post 9), preko obećanja budućnosti, domovine i blagoslova za sva plemena zemlje, dana Abrahamu (Post 12), sve do najave da će ga gledati – njega koga su proboli (Zah 12) objedinjena su u živoj osobi Isusa Krista. Pozitivno su potvrđena i zapečaćena. Novi poziv pape Benedikta XVI. da u biblijskom Božjem narodu prepoznamo stariju braću i da obnovimo vjernost zajedničkom Bogu i Ocu našemu na Božić poprima svu aktualnost. Isto tako, međutim, prema Pavlovoj teologiji Stari je Zavjet u Kristu prestao (2 Kor 3,14). Dolazak Božjega Sina na svijet zaključak je starozavjetnog Božjeg hoda s izabranim narodom. Sada počinje nešto novo.
Niko Bilić SJ