U poslanicama sv. Pavla naći ćemo poznate misli o otajstvu križa. Pavao piše o križu u kristološkim himnima (Fil 2,8; Kol 1,20), u osobnim izvještajima koji se tiču njegove apostolske sudbine (npr. Gal 6,14), a i kad govori o cijeloj zajednici (1 Kor 1,18). Za Pavla kršćani su ljudi koji razapeše svoje zle požude. Križ će biti Pavlov najjači teološki argument za novu spoznaju Boga i za novost koju Isus donosi u prihvaćanju Božje objave i starozavjetnog Zakona. Najviše Pavao o križu govori u Prvoj poslanici Korinćanima i u Poslanici Galaćanima.
Poslanica Rimljanima u rasporedu biblijskih knjiga stoji na prvom mjestu i već u njoj je jasno da Pavao, kad govori o križu, govori ponajprije o Kristovoj smrti. Križ je znak otkupiteljske smrti Isusa Krista kojoj kršćani bivaju pridruženi po krštenju. Naš je stari čovjek zajedno s Kristom razapet na križ pa stoga više nismo robovi grijeha – piše Pavao (Rim 6,6) – jer mrtav čovjek više ne podliježe zakonu.
Pišući Korinćanima Pavao traži razloge protiv podjele i strančarenja u zajednici. Kršćani pripadaju Kristu i griješe kad se pozivaju na bilo kojeg od vjerovjesnika s nakanom da istaknu svoju struju u zajednici. Pavao upozorava na Krista kao jedinog mjerodavnog. Nije Pavao bio raspet za korintske kršćane, nego Isus Krist (1 Kor 1,13).
Od Krista je Pavao primio poslanje da naviješta radosnu vijest. To je zadaća pri kojoj križ ne smije biti obezvrijeđen i njegovo značenje mora biti sačuvano (1 Kor 1,17). Stoga same mudre riječi ne stoje u prvom planu i nisu dovoljne. Traži se nešto više.
Smisao križa povezuje Apostola sa zajednicom spašenih. Kad progovara o njemu poistovjećuje se sa zajednicom i u mudrosti križa prepoznaje božansku silu. Znanje o toj Božjoj snazi koja se krije u križu određuje razliku između Kristovih vjernika i ostalih koji ne prihvaćaju spasenje jer im je križ ludost (1 Kor 1,18).
Pavao ima sa svojim suradnicima jasan program. Oni naviještaju raspetog Krista bez obzira što je to za pripadnike drevnog Božjeg naroda sablazan, a svjetskim narodima nikako ne ulazi u logičan koncept (1 Kor 1,23). Štoviše silan interes i iskrenu ljubav koju gaji prema zajednici u Korintu Pavao prosuđuje i sažimlje gledajući na križ Isusov. Dok je boravio ondje, veli, želio je da mu među Korinćanima bude poznat i vidljiv samo Isus Krist, i to raspeti (1 Kor 2,2). Isus je naime Gospodar one slave koju je Bog ljudima od početka namijenio. Upravo zato što vladari našega svijeta nisu spoznali tu slavu razapeli su Isusa (1 Kor 2,8). Pavao je očito imao prilike izbliza doživjeti i iskusiti Kristovu slavu u susretu s proslavljenim, uskrslim Isusom kod svoga obraćenja. Snaga Božja daje smisao Kristovu križu i obrazlaže ga (1 Kor 1,18; 2 Kor 13,4). Tu je snagu Pavao uživo upoznao i zato govori o križu, zato je njegova riječ riječ križa.
Kristova smrt na križu Pavlu je najčvršći razlog za nov pristup Božjem Zakonu o kojem piše u Poslanici Galaćanima. Isus je po Zakonu umro. Zakon koji objavljuje volju Božju ujedno objavljuje da je nismo kadri svojom snagom izvršiti. Zato Pavao za sebe veli da je po Zakonu mrtav. Zajedno s Kristom razapet je na križ (Gal 2,19). Kristova smrt ljude čini pravednima pred Bogom, zato je plodna i to je prva stvar koju Galaćani moraju shvatiti. Pavao im je pred očima jasno ocrtao Isusa Krista raspetoga (Gal 3,1). Kad odbacuju taj početak svoje vjere s pravom su u Pavlovim očima bezumni.
Isus, prihvativši da bude obješen na drvo križa, dopustio je da bude uvršten među proklete (Gal 3,13). Prema propisu iz Ponovljenog zakona Isus je na sebe preuzeo grijeh i prokletstvo (Pnz 21,23). Isus na križu Božja je presuda čovjeku. Isus dokida snagu prokletstva pa u njemu Abrahamov blagoslov konačno dolazi na sve narode cijele kugle zemaljske. Ispunja se ono što Bog otpočetka kanio (Post 12,3).
Pišući Filipljanima Pavao će se u čuvenom himnu zaustaviti na otajstvu križa (Fil 2,8). Križ pokazuje da se Isus do kraja ponizio, prihvativši bijedu i neznatnost. Poput Mojsija koji sluša i posljednji Božji nalog da se uspne na brdo Nebo i umre (Pnz 34,5), Isus prihvaća smrt razapinjanjem. Tako razjašnjava i objavljuje puni smisao Izaijina pjesničkog pogleda na Gospodinova slugu (Iz 53,5).
Pavao sa žestinom upozorava Filipljane na one koji naviještaju Krista iz suparništva i zavisti, radi nadmetanja. Njihov životni orijentir jest hrana, a slavu, umjesto one koju je Bog ljudima namijenio i koje se u Kristu uskrslom očituje, oni traže u požudama. Takve Pavao sažeto označuje kao „neprijatelje križa Kristova“ (Fil 3,18).
Hvalospjev o Kristu u Poslanici Kološanima opisuje krv Kristovu, na križu prolivenu, kao sredstvo kojim je Stvoritelj uspostavio mir (Kol 1,20). Zbog toga s jedne strane u Kristu prebiva sva punina božanstva koju mu je Otac namijenio. S druge pak strane, sve što god je u području ljudskoga – na zemlji – ili u području božanskoga – na nebu – izmireno je s Bogom po krvi Isusova križa. Isus je na svoj križ pribio i tako izbrisao popis naših dugova. Uklonio je zadužnicu koja je bila napisana protiv nas (Kol 2,14).
Isus je na križu također dokinuo neprijateljstvo koje je dijelilo biblijski narod od svjetskih naroda. I one koji bijahu blizu i one koji su bili daleko Krist je u tjelesnoj smrti na križu pomirio s Bogom (Ef 2,16).
Napokon, prema poslanici Hebrejima sretno ćemo dovršiti utrku na koju smo pozvani ako ne gledamo ni na što drugo osim na Isusa. On je podnio sramotu križa zbog radosti koja je čekala na nj, a potom se ostvarila kad je sjeo zdesna prijestolja Božjeg (Heb 12,2).
(uređeno 13.09.2008.)
p. Niko Bilić SJ