Dijete Božje

Božić je nov početak na Božji način. Sila i veličanstvo Svevišnjega skrila se u novorođeno dijete. Božić je novi čovjek. Na početku Svetoga pisma stoji svemogući Gospodar i Stvoritelj koji riječju poklanja bitak nebesima i zemlji, suncu i moru, svekolikoj prirodi i čovjeku-zemljaninu. Na početku Evanđelja isti se taj Bog daje vidjeti u čarobnim očima djeteta, u njegovu posve nježnu lišcu, u razdraganim ručicama koje, ispružene, pokazuju da je ovisno o njezi i skrbi, o toplini i ljubavi. Treba ga poviti i zagrijati, nahraniti i umiriti. Treba mu sve.

Slatka je raznježenost dok gledamo to dijete, velika je ljubav kojom ga treba zbrinuti. Pravo je da je blagdan Božića iz dubine kršćanskoga otajstva ušao u civilizaciju svijeta kao dan obitelji i zajedništva, veselja i darivanja. Veza je to s Bogom koji još uvijek čeka da se obratimo. Putokaz je to po kojemu je velik povratak moguć.

Naredba o popisu svega svijeta koja je dovela roditelje u Betlehem proizvela je zacijelo poznatu i vrlo modernu zbrku. U taj stres ući će Božji Sin. Treba prikupiti dokumente, jedne i druge. Treba se prijaviti i pronaći upute kamo i kako. Treba propješačiti kilometre, stajati u redu i čekati – dugo, predugo. Treba upisati ovo i ono, platiti i opet neku dažbinu. Vlastiti svijet postaje tuđ i dalek kada ga pritisne administrativna gužva, službeni odgovori i mnoštvo neljubaznih, nepoznatih, bilo strogih, bilo izgubljenih, lica. Poznajemo mi to. Iz dana u dan. Iz općine i s posla, iz škole i ambulante. Pod taj stres Josip iz Galileje i njegova zaručnica Marija moraju podmetnuti svoja leđa. U takav stres dolazi rođenje Božjega djeteta.

Podvrgavajući se propisu sveti se roditelji vraćaju na izvore, u svoj grad (Lk 2,3). Božić znači poštivanje i njegovanje tradicije vlastitoga naroda. Opisujući dolazak Josipa i Marije, koja očekuje dijete, evanđelist Luka upotrebljava riječ koja označava vlastiti “rod” (πατρια) iz kojega netko potječe. Pristizanje u “grad Davidov” (Lk 2,4.11) unaprijed naznačuje ime koje će izgovoriti anđeli u blaženu navještaju o velikoj radosti. Došavši u Betlehem Josip i Marija dolaze u zavičaj kralja koji je primio Božje obećanje o vječnome kraljevstvu i o kući koju sam Gospodin gradi (2 Sam 7), pa se ne moraju uzalud mučiti graditelji. Vraćaju su na početak, prije grijeha koji je donio rascjep i zavadu u narod, prije nego što su, ne slušajući proroke, izgubili i mir i zajedništvo, i hram i državu.

Kada nam Evanđelje stavlja pred oči Josipa i njemu obećanu Mariju koja je trudna, onda svraća naše misli na suvremenu poljuljanu ustanovu braka. Pravedni Josip hrabro uzima k sebi ženu svoju, jer Bog tako hoće. Trudnica-zaručnica Marija svjedok je Božjega pogleda na one mnoge premlade majke koje su kadikad i od najbližih prezrene, osuđene i odbačene bilo iz religioznih, bilo iz novčanih razloga i računice ugleda. Bog gleda samilosno i zahtjevno. Nije Bogu svejedno što danas međusobnu vjernost muža i žene stavljamo u pitanje. Zato već tada šalje svoga glasnika Josipu (Mt 1,20). Bog želi da dijete pod srcem dođe na svijet, pa makar mi uskraćujemo mjesto u svratištu. Novi je čovjek uvijek Božji dar i zadaća od Boga povjerena.

Dijete Isus ne rađa se, znamo, u Jeruzalemu, nego u Betlehemu. Nije u kraljevskoj zgradi, nego u jaslicama. Obavijest o rođenju Spasiteljevu ne pristiže u upravno središte, nego na polje, među pastire, one koji su izvan kruga dnevnih događaja. Radosna vijest nije objavljena usred bijela dana, nego po noći.

Pastiri su siromasi. Riječ koja označuje da su prebivali na otvorenome znači da su praktično beskućnici, žive pod vedrim nebom (αγραυλουντες, Lk 2,8). Njima je povjerena tajna o Spasitelju. Kada Crkva u svojim najvažnijim dokumentima ističe brigu za siromašne kao našu posebnu zadaću, onda ima dobre temelje za to. Siromasi su čuli od Božjega glasnika tko je Krist (Lk 2,11).

Već jedan korak u uspostavljanju pravednosti doprinos je velikoj radosti koja vrijedi za sav narod Božji. Dostojno plaćen liječnik manje će biti u opasnosti da bude podmićivan i da izvrgava ruglu vlastitu struku. Pristojno nagrađen učitelj bit će motiviran za obrazovni rad jednako kao i menadžer koji zastupa interese svoje tvrtke ili političar koji se bori za svoju stranku. Mediji koji počnu služiti komunikaciji među ljudima u zajedničkim valjanim pothvatima, a prestanu zavoditi i bacati kosti za intelektualno glodanje, postat će dio božanskoga projekta evangelizacije.

Nisu pastiri priglupi lutalice koje bi opčarala i zaludila noćna prikaza. Ne zastaju na anđeoskome viđenju, nego točno raspoznaju da su riječi koje glasnici donose Božje riječi. “Da pogledamo što nam to Gospodin objavi”, vele oni jedan drugome (Lk 2,15). A “Gospodin” jest izraz kojim grčka Biblija prevodi vlastito, sveto ime Božje – Jahve. Kada, na udivljenje slušatelja, pripovijedaju što im je rečeno (Lk λαλεω 2,18) i kada hvale Boga zbog toga (αινεω 20), sami postaju anđeli (usp. αινεω v13; λαλεω v17).

Vojska (στρατια, Lk 2,13) koju ima Bog nad vojskama, Sabaot, objavljuje se u čas kada i nejako Novorođenče. Božja vojska dolazi uz rođenje, radost i spas, i prokazuje vojsku koju ne vodi Bog pa donosi propast i smrt. Nije to u Božje ime kada se pokreće rat, ubijanje i teror jer nebeskim je postrojbama, eto, vlastito donositi slavu Bogu i mir ljudima.

Velika radost

Duh na djelu

Isus je Dijete Duha. Znade to Blažena Djevica od onoga trenutka kada joj je šest mjeseci nakon začeća Ivana Krstitelja Božji glasnik donio čudesnu vijest. Evanđelja nam ne opisuju kada se i kako točno zbilo da je Sveti Duh sišao na nju i da je na nju pala sjena božanske sile. Dovoljno je da ona zna. Mi zajedno s njom čujemo najavu koju je izrekao anđeo (Lk 1,35).

Pod majčinim srcem Dijete Duha već izvršava nebesku zadaću, donosi i dijeli darove Duha. Anđeo je bio unaprijed najavio da će Ivan Krstitelj od majčine utrobe biti pun Duha Svetoga (Lk 1,15). To se i moglo ostvariti upravo od onoga časa kada je Djevica Majka stupila na prag rođakinje Elizabete. Elizabeta se napunja Duhom na pozdrav koji čuje od Marije (Lk 1,41). Majku ispunja Duh Sveti pa je onda i mali Ivan ispunjen Božjom snagom te kliče i poskakuje pod srcem majčinim. Morao je i Zaharija biti u blizini jer će, onoga dana kada Ivan dobije ime – jednako kao i žena mu Elizabeta – biti ispunjen Duhom Svetim i proročki će progovoriti (Lk 1,67).

Matej, evanđelist, potvrđuje da se ispunilo ono što je Božji glasnik navijestio nazaretskoj Djevici. Nosila je pod srcem začeto Dijete koje je od Duha Svetoga (Mt 1,18). Što je Majka već iz anđeoskih riječi znala, i što je Elizabeta silom Duha osjetila, pravedni muž Josip također će spoznati. Djetešce, začeto u Mariji, njegovoj ženi, iz Duha je Svetoga. U Duhu mu je podrijetlo i uzrok, iz Duha potječe (Mt 1,20).

Marljivi glasnici

Dolazak Isusov na svijet pokreće veliku aktivnost Božjih glasnika koje prema grčkome nazivu "angelos" (αγγελος) zovemo anđelima. U najnovije rijeme u zapadnoj civilizaciji opet vlada povećan interes za te biblijske poslanike neba. Moderni čovjek u potrazi je za produženom meditacijom i dubljim duhovnim doživljajima. Božić je zgoda da otkrijemo pravu istinu o anđelima.

Jedan je došao Blaženoj Djevici. Poznat nam je i po imenu koje govori o Božjoj snazi – o onoj sili Svevišnjega koja će zakriliti Mariju u Nazaretu. To je Gabrijel (Lk 1,26). Isti je onaj koji je prije Zahariji, ocu Ivana Krstitelja, u hramu donio Božju objavu (Lk 1,19).

Jedan vjesnik Božji pristupa i Josipu, ali to čini na drugi način. Ukazao mu se u snu (Mt 1,20). Možda ženska duša, kao i danas, lakše prima božanske signale, dok mužu treba tvrd san da bi Bog mogao na nj djelovati – kako to bijaše već kod Adama, Abrahama i Jakova. Ako je Djevici došao nešto prije ili u čas začeća, kod Josipa to se zbilo kada je Isusova Majka Marija već bila u drugome stanju. Premda se javlja u snu, što će u još nekoliko presudnih – poznatih – događaja s Josipom učiniti, anđelova je zadaća vrlo jasna. On donosi prouku koja razjašnjava i otkriva pravo stanje stvari. Oslovljava Josipa imenom i, rekli bismo, prezimenom "sin Davidov". Izravno mu se obraća. Poznaje i njega i Mariju koja pod srcem nosi Dijete. Josipu ne samo da definira spasiteljsko ime i poslanje Isusovo, nego daje i izravne naloge. Josip se ne treba bojati prihvatiti ženu svoju, a djetetu će dati ime.

Anđeo je onaj koji objavljuje narav Isusovu. Anđeo je Božji poslanik čije su riječi djelotvorne. Evanđelje potvrđuje da je Josip, budan i svjestan, izvršio što mu je naređeno. Straha više nema, on uzima Mariju (Mt 1,24). Nakon poroda dat će djetetu upravo ono ime koje je anđeo izgovorio – Isus (r. 25).

Anđeli su, dobro znamo, aktivni i u samoj noći rođenja. Jedan javlja radosnu vijest pastirima, a čitave vojske nebeske hvale Boga. Pastiri su pritom sličniji Djevici Mariji u Nazaretu negoli Josipu jer im anđeo fizički pristupa dok su oni budni, na straži nad svojim stadom. Prepoznaje njihov strah koji umiruje proglašavajući jednako "veliku" radost (Lk 2,10).

Zadatak je anđelov jednak. On donosi poruku, izgovara riječi koje najprije moraju odagnati strah. Upravo u riječima anđelovim o rođenju Spasitelja u gradu Davidovu najtočnije se opisuje funkcija anđela. Sam je izriče glagolom (ευαγγελιζομαι, r. 10) koji je izveden od riječi "evanđelje". Anđeo naviješta radosnu vijest o Isusu. On je blagovjesnik, evangelizator. On donosi i razglašuje evanđelje, blagovijest o Kristu Gospodinu (Lk 2,11).

Anđeli iznenada dolazi i opet se povlače u Božji prostor, ne ostaju, nisu ni Djevici ni Josipu ni pastirima na raspolaganju, ali poruka djeluje. Kao što je Josip čuo što mu je činiti, tako i pastiri čuju zapovijed koja je izravno njima upućena. "Pronaći ćete" (Lk 2,12) ima istu vrijednost kao i "pronađite!", a valjanost toga naloga poznajemo. Uspješno su "pronašli Mariju, Josipa i novorođenče, položeno u jaslice" (Lk 2,16) – sve kako im anđeli rekoše. Riječ anđela, dakle, vodi k Isusu i to je najizvrsniji dokaz da je pravi Božji glasnik, a ne neki zamišljeni lik ili slugan prijevare i laži.

Objava Božja

Rođenje Isusovo ima svoje prve plodove – neposredne, važne i lijepe. Josip upoznaje Mariju (Mt 1,25). Rođenje Isusovo u njihov život donosi poznavanje. Nema više bolnih sumnja i tjeskobnih planova. Između dva srca vlada razumijevanje jer imaju isto veliko poslanje od Boga.

Pastiri progovaraju jedni drugima, uspostavljaju kontakt i potiču se međusobno na akciju: "Hajdemo!" (Lk 2,15). Ohrabrenje koje im je nebeski glasnik izrekao uistinu je raspršilo velik strah i oni kreću. Rezultat je čudesan i zadivljuje: kao što su sami primili objavu Božju ("obznanio nam je", - γνωριζω r. 15), tako će sami, vidjevši najavljeni znak, objaviti što im je rečeno o velikome događaju ("ispripovjediše", - γνωριζω r. 17). Sada oni postaju objavitelji. Dobivaju takoreći božansku ulogu. Čine svima ono što je njima učinio Gospodin. Sami su čuli i vidjeli što im bi rečeno, a sada se svi njihovi slušatelji dive onome što im od pastira biva rečeno.

Dolazak Isusov na svijet ima čudesne učinke. Slava koja pripada Bogu u visinama zasvijetlila je siromašnim pastirima na betlehemskim pašnjacima i obasjala ih (Lk 2,9.14). Kao što je nakon posvećenja prvoga velikog svećenika Arona Božja slava zasjala cijeloj okupljenoj zajednici Božjega naroda (Lev 9), tako su sada pastiri izabrani za susret s otajstvom. Oni će prema vlastitu svjedočenju spoznati da im se Bog objavio (Lk 2,15).

Dolazak Isusov na svijet čini da drevno proročanstvo bude prepoznato kao prava Božja riječ. Gospodin je po proroku govorio (Mt 1,22). I njegova riječ dobiva pravo tumačnje: Bog je s nama (Iz 7,14; Mt 1,23). To će i uskrsli Učitelj na kraju istoga evanđelja sa svoje strane potvrditi: Ja sam s vama u sve dane (Mt 28,20). To je tajna Isusova dolaska na svijet, to je velika radost. Tu tajnu vjere priopćio je glasnik pastirima. Spasitelj i Pomazanik, rođen u gradu Davidovu, jest sam Gospodin (Lk 2,11) – Bog koji je svoje sveto ime već u Starome zavjetu objavio, sada je tu u živoj osobi Sina. Bit će velik, reče glasnik (Lk 1,15). Ali sada je još malen, mali Bog – Božić.

p. Niko Bilić, SJ