Jošua

Knjiga o Jošui obuhvaća vrijeme od prelaska Jordana do smrti Jošuine. Ono što prevladava u knjizi je ostvarenje obećanja koje je Jahve dao izabranom narodu: On daje Izraelcima obećanu zemlju kao nezasluženi dar. Jošua, sin Nunov, je imao zadaću da izvrši tu veliku zadaću povjerenu od Boga i slobodno se može reći da ju je izvršio bez ijedne greške. Jošua nosi isto ime kao i Isus te je on slika iz SZ koja upućuje na Isusa.U zadnjem poglavlju Ponovljenog zakona spominje se da je Mojsije dao poseban blagoslov Jošui polažući ruke na njeg i ističe se da je Jošua bio ispunjen duhom mudrosti (Pnz 34,9).

Odmah na početku prvog poglavlja Jahve se obraća Jošui pozivajući ga na hrabrost i poslušnost (Jš 1,6-7). Daje mu i upute o obrednom prelasku Jordana u kojem su morala sudjelovati sva plemena, pa i ona tri koja su Mojsijevom odlukom već dobili svoju zemlju na istočnoj strani Jordana (plemena Rubena, Gada i polovica plemena Manašea) (Jš 1,10-15). Izraelci prelaze Jordan slično kao i Crveno more jer je Jahve zaustavio vode Jordana dok oni ne prođu. Osvajanje obećane zemlje imalo je tri odlučujuće bitke. Prvo su krenuli u osvajanje središnje Palestine uključujući osvajanje Jerihona i Aja te čitanje zakona na gori Ebalu što ima duboki smisao jer pokazuje da uspjeh Izraelaca nije ostvaren snagom oružja nego Božjom voljom. Poznat je način na koji je Jerihon osvojen: svećenici i narod sedam dana sudjeluju u procesiji oko grada s Kovčegom saveza, a sedmog dana Jahvinom pomoću uz zvuke truba i bojne povike Izraelci osvajaju Jerihon (6,20). Zatim Izraelci pod vodstvom Jošue osvajaju južnu Palestinu. Tu su izvojevali veliku pobjedu protiv udružene vojske pet kaananskih kraljeva. Osvajanje završava zaposjedanjem područja sjeverne Palestine gdje je poraženo udruženje sjevernih kraljeva. Osvajanjem Hasora, glavnog grada sjevernih kraljevstava završava zauzimanje obećane zemlje pod vodstvom Jošue (11,10-13).

Poslije ovog izvještaja o osvajanjima slijedi opširan opis o podjeli obećane zemlje prema dvanaest plemena (13,7-8). U Gilgalu (14,6) je podijeljena plemenima Kalebove baštine, Jude, Efrajima i polovice Manašeova plemena. U Šilu (18,10) kockom se dijeli zemlja ostalim plemenima: Benjaminu, Šimunu, Zebulunu, Jisaharu, Naftaliju i Danu. Tu se određuju i gradovi utočišta ili mjesta u koja bi mogli otići ljudi koji su nekog nehotice ubili da bi se očuvali krvne osvete i levitski gradovi.

Na kraju knjige nalaze se dva velika Jošuina govora: u prvom njegov oproštaj i upute Izraelu (c23), a u drugom Jošua govori na velikom skupu u Šekemu gdje Izrael konačno postaje narod (c24). Izraelci se bezpogovorno zaklinju Jahvi na vjernost, a Jošua stavlja kamen pod hrast da bude simbol i svjedok tog obećanja (24,25-26).

Jošuina knjiga ima izrazito teološko značenje, jer nas upućuje na poruku spasenja. Obećana zemlja je znak eshatološke stvarnosti Božjeg mira u koji će konačno ući novi Izrael u svoj konačni mir po Isusu Kristu, u kojem se završava Božji stvaralački čin (usp. TOMIĆ, C. Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta, Provincijalat franjevaca konventualaca, Zagreb,1983., str. 101.).

Pero Lovrić