p. Niko Bilić, SJ

Mladi i Riječ Božja

Biblijske perspektive

Divno je što nam je Riječ Božja dana kao nadahnuće i motivacija, u njoj možemo potražiti korekciju i putokaz za naš rad. Dragocjeno je što smo s Božjom Riječi upoznati te se ne moramo zadržavati na općenitostima i uvodu, nego možemo odmah ići na bitne pojedinosti. Kao što je potrebno dovoljno kvalitetne komunikacije, dogovora i informiranosti među nama u radu s mladima, jednako je tako vrijedna i važna ustrajna komunikacija sa Svetim Pismom.

Jakov

Uzmemo li Bibliju u ruke i počnemo listati, ponajprije možemo zastati na liku patrijarha Jakova koji očito bijaše mladić u čas kad, potrgavši veze s vlastitom obitelji, kreće na svoj vlastiti životni put na kojem će prvi put doći u osobnu vezu s Bogom. Prevario je brata i oca, bježi od smrtne prijetnje (Post 27,41). Poznato je da se s Bogom susreće u snu (Post 28,12): u onom dijelu ljudskoga iskustva gdje mašta i podsvijest rade – što je u djetinjstvu pa onda i u mladosti vrlo važan čimbenik u osobnom životu.

Jakov, svjestan, idućega jutra polaže zavjet koji je stoga neobičan što je po svojoj formi pogodba i postavlja Bogu uvjete, ali po sadržaju ostaje vrlo radikalan jer Jakov svoju egzistencijalnu sigurnost povjerava Bogu (Post 28,20–22).

Mojsije

Mojsije, središnji lik prve povijesti Božjega naroda, mladost započinje nakon što je, kod majke othranjen, prema dogovoru predan u egipatsku kraljevsku obitelj. Tako dječak Mojsije osobno sazrijevanje započinje u presjeku i srazu dviju kulturâ, ulazeći u veliko carstvo s golemom tradicijom i višestoljetnom poviješću. Premda je primljen kao član vladarske obitelji on se izričito identificira sa svojim narodom, s došljacima Hebrejima koji su „njegova braća“ (Izl 2,11). Poznato je da se mladi rado poistovjećuju s nekom većom skupinom i blisko pripadaju nekakvome klanu, navijačkoj grupi, pristašama ili sljedbenicima nekoga pokreta.

Važno je za mladoga Mojsija istaknuti kako na nepravdu reagira odrješito i uzvraća istom mjerom: kad je vidio da Egipćanin udara Hebrejca, on – u izvorniku – isto tako „udara“ (Izl 2,12) napadača. I to ovome mladu čovjeku donosi smrtnu prijetnju. Glava obitelji, faraon, po usvojenju Mojsijev djed, zaprijetio mu je pa će i Mojsije slično Jakovu u osamostaljenje krenuti bijegom. Na tom će se putu opet očitovati njegova spremnost da pomogne i spasi napadnute kad brani Jitrove kćeri od grubih pastira. Pritom već ovdje Sveto pismo pridijeva mu ključnu riječ koja će obilježiti njegovo životno djelo: Mojsije „spašava“ (jaša' Izl 2,17).

Jošua

Jošua je za razmatranje o mladima u Bibliji osobito zanimljiv. Opisan već u Knjizi Izlaska, dakle kao vrlo mlad, prima već prvi nalog da krene i vodi boj protiv iskonskoga univerzalna neprijatelja Amaleka (Izl 17,9). Svjedoči to s jedne strane o redovitoj otvorenosti mladih ljudi za apsolutno i usmjerenosti na radikalnu i beskompromisnu životnu strategiju. S druge strane, specifično je upravo za mlade da su borbeni i da će olako napadom rješavati protivljenje. Prije razmatranja i promišljanja, u prvom je planu akcija.

Jošui je pritom iskazano veliko povjerenje: on treba odabrati sebi suborce, on vodi bitku. Naporna je jer je dugačka. Traje cio dan (Izl 17,12). Jošua također uživa očinsku pratnju Mojsijevu koji je, kao odrasli i stariji, u visini – ima pregled, i koji se moli u poznatom prizoru s uzdignutim rukama (Izl 17,11). Osobit Jošuin put vodi u neposrednoj blizini velikoga učitelja i na Gori Božje objave (Izl 24,13) gdje je zapravo ostalima zabranjen pristup. Kontemplativni element i tipičan mladenački interes za produženim boravkom u Božjoj blizini očitovat će se u tome da u Šatoru Objave, gdje Mojsije povremeno razgovara s Bogom, mladić Jošua trajno boravi (Izl 33,11).

Mladenačka zabludivost jasno se očituje kod Jošue kada, silazeći s gore, zvukove svečanosti pred zlatnim teletom pogrešno tumači kao bojne pokliče (Izl 32,17) i kada za neke naposlušne koji se smjesta ne odazivaju zapovijedi želi žestoku i radikalnu kaznu. Ipak, njegovo životno djelo svjedoči da je Jošua dovršio i izveo ono što „stari“ nije uspio: uveo je Božji narodu obećanu zemlju.

Mojsijeva sestra

U razmišljanju o ovim prvim biblijskim izviješćima svakako se valja zaustaviti i na Mojsijevoj sestri koja sa zanimanjem i hrabro prati maloga brata položenoga u košaricu u rijeku Nil (Izl 2,4). Ona se nesputano usudi stupiti u dijalog s osobama iz najvišega vladarskoga sloja. Poznati prijedlog koji iznosi dragocjeno je dovitljiv (Izl 2,7): ne samo da će brat suprotno faraonskoj odredbi biti spašen od smrti, nego će prvo djetinjstvo provesti uz majku, koja će, još k tome, za to biti plaćena. Djevojka je odvažna i vrlo praktična.

Samuel

Čuven izvještaj o pozivu mladoga Samuela potvrđuje često iskustvo mladih i danas da upravo uz svetište, uz oltar i svećenika doživljavaju što im Bog govori i otkrivaju životni put. U crkvi, kao ministranti i pomagači u liturgiji, mnogi su osjetili svoje duhovno zvanje. Samuel se doista nalazi u razdoblju mladosti, tj. sam je, nije više u obitelji, sam sluša poziv. Biblija ga obilježava istom riječi na'ar – „momak“ (1 Sam 3,1) kojom je opisan i Jošua u Šatoru objave (Izl 33), a tako će i Jeremija sama sebe nazvati u čuvenom doživljaju poziva (Jr 1). Za razliku od Jakova, Samuel Božji glas ne doživljava u snu, ali noć ostaje vrijeme kad je unutarnje iskustvo čovjeku bliže, osjećaji i doživljaji su jači.

Za mladoga je Samuela odsudna pouka koju prima od staroga svećenika koji zapravo nije uspio u svojoj odgajateljskoj funkciji prema nasljednicima i koji će biti odbačen i osuđen. Ipak upravo taj stari Eli Samuela ispravno poučava o njegovu identitetu (1 Sam 3,9): Na Elijevu pouku Samuel se pred Bogom spremno proglašava Božjim slugom – i Samuel je znameniti sluga Jahvin. Eli ga poučava o stavu slušanja pred Bogom i, napokon, Eli Samuelu otkriva sveto Božje ime יהוה koje ovaj isprva još i neće izgovoriti (usp. 1 Sam 3,9.10 izvornik).

Izvještaj o Samuelu upozorava na pedagošku Božju ustrajnost. Pozvat će jedanput, pa još jednom, pa onda još treći i četvrti put. Koliko puta smo već iskusili da mlade treba ustrajno i bez umaranja pozivati? Svi mi volimo biti pozvani. Samuelov postupak i trostruki trk do Elija potvrđuje kako su u mladosti nesporazumi i krivo shvaćanje normalni.

Posljednji, četvrti Božji poziv Samuelu upućuje također na intenzivno doživljavanje mladoga čovjeka. Bog „dolazi i staje“ (1 Sam 3,10) pred mladićem – opipljiv je to dolazak koji odgovara otvorenosti i potrazi mlade duše za živim iskustvom Božje prisutnosti kao što nam primjerice svjedoče omiljeni, masovni taizeovski susreti s produženim vremenima tišine i molitve.

Zaručnica

Važno mladenačko iskustvo Sveto pismo donosi u liku zaručnice u Pjesmi nad pjesmama. To je mlada osoba, djevojka koju nosi ljubav i čežnja za dragim – tako tipično iskustvo mladeži i danas. Doći će oni na crkvene susrete, i ne zbog organizatora i sadržaja, nego ako su jedni drugima privlačni.

Sveto pismo jasno daje do znanja da pritom nije riječ o samim rascvjetalim ružama i prizorima u kojima bi sve bilo ružičasto. Zaručnica prolazi višestruko trpljenje. Tu je ponajprije njezina unutarnja bol i frustriranost zbog bezuspješne potrage za zaručnikom. Tu je bol zbog samoga osjećaja zaljubljenosti i ljubavi koju ponovljeno opisuje kao svoju „bolest“ (Pj 2,5; 5,8). Konkretno i realno trpljenje doživljava ponajprije od svoje braće, svojih najbližih, koji je zlorabe tjerajući je da radi za njih, pri čemu svoje zapušta (Pj 1,6). Zbor jeruzalemskih djevojaka, koje su inače vrijedne savjetnice i sugovornice, u odsudnom će trenutku biti napasnice koje stavljaju u pitanje njezinu ljubav i „nude“ joj druge mladiće (Pj 5,9). Čuvari grada, napokon, koji bi trebali štititi, napadaju je, ranjavaju i razgolićuju (Pj 5,7) – u događaju koji će nerijetko biti tumačen i kao pravo silovanje.

U susretu s voljenim zaručnica je svjesna sebe, zna svoju vrijednost. Pamti njegove riječi. Poznate riječi koje su i uglazbljene: "Ustani, dragano" (Pj 2,10) očito su joj se duboko usjekle u srce jer ih u Pjesmi ona citira.

Elihu

Elihu je mladić, kako sam potvrđuje (Job 32,6), koji sluša i prati razgovor Joba i prijatelja. Zapravo nepoznat i neprokušan ubacuje se, uzima riječ i kritizira sve sudionike razgovora. Mlad momak, nepozvano, nastupa kao samouvjeren branitelj Božje časti (Job 32–37). Upozorava svojom pojavom na fanatizam i neravnotežu koje mogu obilježavati mladenački žar za Boga i vjeru.

Rezultat Elihuova nastupa jest neskriveno – nikakav. Ostaje bez ploda. Ne uspostavlja dijalog, nema nikakva razgovora s drugima. Pa ni sam Bog, koji Joba poučava, hvali i rehabilitira (Job 38-42), a njegove prijatelje kudi zbog njihova načina govora (Job 42,7), na Elihuove se riječi niti ne osvrće.

Mudre i lude djevice

Kad govorimo o mladosti i mladeži u Svetom pismu, u Novome zavjetu možemo odmah usmjeriti pogled na Isusovu pouku o mudrim i ludim djevicama (Mt 25,1–12). To su mlade žene, djevojke. Na okupu su, zajedno na svojoj dužnosti i, razumljivo, vole druženje. Isusova prispodoba podsjeća na to kako mladi ljudi vole imati neku važnu ulogu, možemo zaključiti kako se vole urediti – ta, dočekuju zaručnika, idu na svadbu. Slika također potvrđuje dobro znano iskustvo da mladi rado budu u akciji do dugo u noć.

Evanđeoska priča pokazuje različitost tipičnu za mlade: jedne su spremne, druge nisu. Kod nepredviđeno duga čekanja i nestašice, mudre pametno, proračunato – i grubo odgovaraju (Mt 25,9). Obilježje je to koje možemo susresti među mladima. One druge pak nezabrinuto dolaze, idu "na blef" – "ako prođe, prođe". U danom času jednako neopterećeno, bez sustezanja i anksioznoga osjećaja odgovornosti traže ulje za svoje svjetiljke kao da se samo po sebi razumije da imaju pravo na to i da će ga dobiti (Mt 25,8). I jedne i druge, cijela slika upozorava na činjenicu da mladost nije cilj u sebi. Treba ući na svadbenu gozbu.

Dva sina

Jedinstvena Kristova pouka o dva sina u okviru razmatranja o mladima izvrsno upozorava na tešku zadaću odrastanja. Mlađi je sin prodoran. Traži svoje, trčeći ispred starijega. Odlazi od kuće, osamostaljuje se na brzu ruku (Lk 15,13). Nesputano traži da mu se dadne. Na kraju će otac morati pred njega izići da ga opet primi u očinski dom (Lk 15,20).

Stariji je sin stalno tu, nikako da ode i osamostali se. Sama sebe proglašava slugom. Čeka da dobije što potajno želi kako bi se proveselio s prijateljima (15,29). I pred njega otac mora izići da ga obodri i razjasni mu njegovu ulogu. Sve očevo jest njegovo. Očev sin jest njegov brat.

Bogataš pred Kristom

Govorimo li o mladima u Bibliji, nezaobilazan je znamenit izvještaj o bogatašu koji pristupa Učitelju Isusu s važnim pitanjem i velikom željom. Za razliku od Isusovih pouka ovaj nam je prizor bliži i draži jer govori o događaju iz njegova života, a Matejevo evanđelje bilježi da je riječ baš o mladiću (Mt 19,20). Tipičan je primjer mladosti. Smjera na velike stvari i traži neograničeno: vječni život (Mt 20,16). Ima ideal i cilj u koji želi uložiti svoje sile, postići ga vlastitim snagama. Ima on i svoj program, svoja pravila koja obdržava. Nerijetko ćemo susresti mlade ljude koji imaju svoju poprilično razrađenu filozofiju života, često protivnu tradiciji. Kod evanđeoskoga je mladića drukčije: on poznaje i čuva zapovijedi, konstitutivni zakon izabranoga naroda (Mt 19,20).

Isus ga pak od početka upućuje na Boga koji je jedini dobar (Mk 10,18) i potom ga upozorava da mu jedno nedostaje (10,21). Može li to biti upravo sam Bog, onaj jedan dobar, koji je prije ljudskih poduzimanja i obdržavanja pravila? Je li mladi čovjek gradio svoje ideale bez Boga, na ljudsku mjeru? Svakako, bio je opterećen mnoštvom toga što ima i odlazi usprkos Kristovu pogledu punom ljubavi (Mk 10,21s). Danas su mladi gotovo u pravilu obasuti dobrima i aktivnostima: pozornost im je usmjerena na kompjutor, mobitel, TV. Zanima ih novac. Privlači ih alkohol, droga, seks. Uz školu zauzeti su glazbom, športom, jezicima...  Očita je opasnost da im ono bitno promakne, da im najvažnije nedostaje, da im Bog ostane nepoznat i stran, ili na razini dječje priče i iluzije.

Sveti Pavao

U Novome zavjetu ipak kao svjetla točka prekretnica stoji mladić Šaul ili Savao koji dokazuje da je moguće obraćenje i unatoč tome što je pristao na ubojstvo đakona Stjepana (Dj 8,1) pa će zasigurno i to nositi kao trn u tijelu (2 Kor 12,7). Treba se obratiti od toga da muči druge, misleći da time služi Bogu. Isus ga, znamo, svojom objavom ruši na zemlju. Često je mladost obilježena radikalnim stavovima i subjektivno spektakularnim obratima. Nešto od toga zacijelo ima i u Ignacijevu obraćenju.

(amDg, 18. srpnja 2010.)