Izvori biblijske antropologije

Ivanovo evanđelje zapisuje da je Isus „dobro znao što je u čovjeku“ (Iv 2,25). Zna Isus kako je Stvoritelj prije stvaranja čovjeka zastao u promišljanju. Samo u tom slučaju nalazimo svojevrstan imperativ u prvom licu: „Načinimo čovjeka.“ (Post 1,26). U nutrini Božjeg svijeta saznajemo njegove nakane i otkrivamo kako Bog samoga sebe potiče i motivira.

Zna Isus da je čovjek slika Božja jer se upravo u tom trenutku stvaranja otkriva da je Bog zajedništvo koje se preslikava u čovjeka, muško i žensko (Post 1,27), pa će još jednom božansko promišljanje potvrditi: „Nije dobro da čovjek bude sam“ ( 2,18). Čovjek je slika Božja jer će on dati ime stvorovima (2,20), kao što sam Bog prvi daje ime danu i noći, nebu, kopnu i moru (1,5.8.10). Čovjek dobiva božansku ulogu. Daje ime. Otkriva definiciju i pruža smisao bićima koje susreće u životu. Od početka je pozvan da bude dobar gospodar i upravitelj (rada' 1,28), što će u slici vrta koji treba opsluživati i čuvati ('abad, šamar 2,15) imati svoje objašnjenje i tumačenje.

Čovjek jedini kod stvaranja u pravom smislu čuje i razumije Božju riječ i dobiva presudnu zapovijed: „Budite plodni i rastite!“ (Post 1,28). Učitelj će upravo to primijeniti i razjasniti kad izabere učenike zato da rod donose i da rod njihov ostane (Iv 15,16). A sv. Pavao će i drugi dio iskonske zapovijedi protumačiti, govoreći da nam valja prispjeti „do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Donosite plod i postanite dovoljno veliki – to je prvo poslanje!

Zna Isus dobro da je čovjek isto tako već u počecima žrtva samoće. Adam, čovjek, sâm je, i to nije dobro, kako sam Bog uviđa (Post 2,18). I Eva, žena, u presudnom razgovoru sa zmijom bit će ostavljena sama (3,1–5), usprkos netom izrečenom svečanom proglasu da će muž „prionuti uza ženu svoju“ (2,24). Nije dobro da čovjek bude sam – ni muško, ni žensko! Krenulo je međutim po zlu. Kajin će sam, bratoubojstvom, aktivno prouzročiti svoju samoću. Zna Isus što je u čovjeku.

Čovjek je već u počecima žrtva zmijskih laži. Važno, u biblijskom jeziku udvostručeno i vrlo realno Božje upozorenje: „Sigurno ćeš umrijeti!“ (Post 2,17) u riječima napasnika izokrenuto je negacijom koja je bezobrazno dometnuta preda nj. Pritom se stara zmija i otac laži izgleda služi zavodničkim uljepšavanjem pa izjavu u hebrejskom jeziku stavlja u donekle pjesnički oblik (s nastavkom -un). U prijevodu to bi moglo glasiti: „O, ne, vi umrijeti nećete“ (3,4). Znao je Isus dobro što je u čovjeku i da od početaka Božji interes i potraga ne prestaju. „Gdje si?“ (3,9) – sluša čovjek božansko pitanje. I još više, osim odgovornosti za se, pred Bogom je odgovoran za bližnjega: „Gdje je brat tvoj“ (4,9)?

Prvi savez (Post 9,8–17)

Ime „korizma“ dolazi od latinskog rednog broja „quadragesima“ koji označava četrdeseti dan. Korizma je četrdesetodnevnica. Rok od četrdeset dana u Sv. Pismu prvi put susrećemo u opisu sveopćeg potopa. Četrdeset dana i četrdeset noći pada kiša (Post 7,4.12.17). U tome se očituje velebna sila. Ali još više: četrdeset dana podsjeća na vodu koja čisti prljavštinu, odnosi nečistoću, pere. Pere od opačine i grijeha koji se nagomilaše na zemlji. Po izabranom pravedniku Bog može napraviti nov početak. Bog najavljuje svoju nakanu Noi: "Pustit ću dažd po zemlji četrdeset dana i četrdeset noći" (7,4) koja se i ostvaruje (7,12), a po svršetku roka od četrdeset dana Noa već može otvoriti prozor, premda se vode još nisu povukle: "Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji" (8,6).

Smirilo se nebo. Sunčeva svjetlost razlila se u spektar gracioznih duginih boja. Sveopća katastrofa koja u biblijskoj povijesti najviše odgovara razorenju grada i hrama pod babilonskim zavojevačem prošla je. Pravednik Noa zajedno sa svojim sinovima sluša riječi kojima im se Bog izravno obraća.

S pravom se pravednik od početka, još od prije provale potopnih voda mogao pouzdati. Što je Bog naime najavio (Post 6,18), sada evo pouzdano izvršuje: „a ja, gle, uspostavljam obvezu“ (9,8). Prvi put se u Svetom pismu rabi ključni izraz koji obično poznajemo kao „savez“. Način izražavanja koji govori o njegovu podizanju ili ustanovljivanju (hebr. קום Post 6,18; 9,9.11.17) svjedoči da je u pitanju institucija na koju se čovjek može osloniti.

"Institucionalnost" je važna.  S jedne strane četrdeset dana kiše u skladu s Božjom nakanom da izbriše sve uspostavljeno (7,4) izvršilo je temeljno očišćenje (7,23). S druge strane nastao je preokret i novi početak.  Na tim mjestima isti je hebrejski korijen riječi.

Kod Noina Saveza riječ je o obvezi koju sam Bog sa svoje strane preuzima. Savez na Sinaju, središnji događaj koji strukturira biblijski Božji narod, veže obje strane. Sažima vrlo jasne i duboke zahtjeve u općepoznatih Deset zapovijedi. A ovdje Bog sama sebe obvezuje. Preuzima obvezu na sebe. Kad god nam se u našim lutanjima vjera i Bog učiniše odbojnima jer smo subjektivno vidjeli samo zahtjeve i zabrane koje moramo uvažavati, prvi savez nam je veliko rasterećenje i važan korektiv.

Prvi je Savez u Bibliji veoma aktualan zahvaljujući našoj suvremenoj ekološkoj osjetljivosti. S kime Bog sklapa savez? S Noom i njegovom djecom (9,9.11.12.15). Sklapa ga i s budućim potomcima koji će doći poslije njih (v12). Ali Bog sklapa taj savez i sa svim živim bićima (v10.12.15s). Napokon, kako naknadno Božji govor ističe, savez sklapa sa samom zemljom (v13).

Božji savez sa zemljom (9,13) potvrđuje svu ekologijsku širinu ovog biblijskog saveza. Zajedno s obećanjem da potop više neće uništiti zemlju (שׁחת+ארץ 9,11), svjedoči o novosti i sretnom završetku cijelog izvještaja o potopu. Noa koji u prvoj najavi potopa čuje Božju odluku o uništenju (שׁחת+ארץ 6,13), sada je zajedno sa svojim sinovima svjedok pozitivnog raspleta. Činjenica da je zemlja već prije najave potopa bila – velikom i ustrajnom ljudskom zloćom (usp. 6,5) – uništena ( שׁחת+ארץ 6,11.12) potvrđuje simboličnu i teološku narav potopa. Božja odluka o izostanku budućeg uništenja i njegov savez sa zemljom (9,11.13) u biblijskom su tekstu izravna opreka početnoj nakani (6,13) i trajno rješenje "iskvarenosti" zemlje (6,11.12). Upravo u suvremenoj ekologiji prisjećamo se da nam je zemlja povjerena da joj budemo razumni upravitelji (usp. Lk 12,42).

Mi danas znamo da su fizikalni i kemijski uvjeti života na našem sitnom plavom planetu pravo astronomsko čudo. Svjesni smo i toga da je cijela Zemlja jedna međusobno povezana obitelj. Biblija, evo, od prvog saveza ima oka za te kozmičke dimenzije. Kad Ivan piše da je Bog ljubio svijet (Iv 3,16), onda zna da je Bog preko Noe sklopio savez sa svim stvorenjem.

Znak saveza – duga – dragocjen nam je. Privlači oko, lijep, očit, diže pogled u visine, a opet ne možeš po miloj volji njime raspolagati; ostaje tajanstven, izmiče posjedovanju. Spušta se do zemlje i diže u nebeske visine. Duga, ona ista koja kao prirodni fenomen veže tisućljeća zemljine povijesti potvrđuje najavljenu stalnost saveza koji Bog sa svoje strane ni na jednoj stranici Svetog pisma nije dokinuo.

Savez koji nije usmjeren samo na izabrani narod, nego na sve ljude, na sva bića i na sav svemir već je označen kao „vječni savez“ (Post 9,16). Živa je slika onoga što će biti primijenjeno na Isusa s kaležom u ruci kod Posljednje večere i prethodi savezu s Abrahamom i Davidom.
Kad Poslanica Hebrejima pridaje savezu oznaku vječnosti (Heb 13,20) i kad kršćanska liturgija gleda Isusa kao ustanovitelja "vječnog saveza" onda se u tome može uvelike promatrati odraz, ne samo proroka koji govore izabranom narodu ("vječni savez" Iz 55,3; 61,8; Jr 32,40; 50,5; Ez 16,60; 37,26), nego još puno više saveza s Noom, koji je otpočetka obilježen univerzalnošću.

Biblijska riječ za dugu koja odgovara njezinu izgledu jest „luk“. Znak saveza jest luk koji Bog odlaže. „Luk svoj polažem u oblak“ (v13) – stoji u Pismu. Položeno je oružje. Prvi biblijski savez oslobađa nas tako od krivih slika o Bogu progonitelju, okrutnom nasilniku i napadaču. Prvi savez konačno uklanja lažnu i razornu predodžbu o zamišljenom Bogu koji bi bio konkurent i neprijatelj čovjeku.

Kao što Isus govori: "Mir svoj vam ostavljam" (Iv 14,27), tako je već od davnina Bog položio svoj luk u oblake, položio je oružje (Post 9,13).

Ovakav znak saveza nije vezan na uže sakralno područje i rezerviran za odabrane, nego je fizikalna pojava dostupna svima i podsjeća nas da je prvi Božji dar stvorenje. Prije, šire i dublje od izabranja jednog naroda s kojim će se povijesno vezati, Bog sklapa sveobuhvatni savez. Milost pretpostavlja narav, naglasit će sveti Toma Akvinski, a Noin savez upozorava da je, eto, već narav Božje djelo. Ispravlja našu naviku da stvarnost u nama i oko nas držimo nečim što je samo od sebe. Narav je prvotna milost koja nam otkriva vjernost i ljubav Stvoritelja.

Kad se pak ističe da je riječ o svakom tijelu (v15–17) s kojim Bog sklapa Savez možda smijemo prepoznati kako taj sažetak pripravlja već temeljnu novozavjetnu misao i središnju kršćansku istinu o Utjelovljenju. Bog sklapa savez s tijelom. Kada dođe punina vremena (usp. Ef 1,10) Riječ će tijelom postati (Iv 1,14), Sin će se Božji utjeloviti.

 

Savezu prethodi blagoslov (9,1–7), prvi nakon stvaranja, s jasnom dimenzijom sveobuhvatnosti (9,2). Ali prije toga pred čitateljem svetog teksta pojavljuje se prvi biblijski liturg Noa. Šutljivi izvršitelj zahtjevnih Božjih naredbi po izlasku iz korablje na vlastitu inicijativu gradi prvi oltar i prinosi prve paljenice (8,20) – bez izravnog Božjeg naloga ili poticaja. Reakcija u dubini Božjeg srca odsudna je i definira sadržaj saveza.

 

U tekstu o Noi prvi put u čitanju Svetog pisma susrećemo Božje srce. U početku bijaše ono bolno pogođeno čovjekovim stanjem (לב Post 6,6). Razmjer boli odgovara pritom porođajnim bolima (עצב 3,16; 6,6). Nakon sveopćeg potopa, poradi Noine liturgije, Bog u srcu (לב 8,21) odlučuje darovati trajnu egzistenciju (8,22). Sadržaj saveza priopćenje je ove intimne odluke Božjeg srca.

 


Cjelovitost pisma

 

Isus je kod preobraženja u razgovoru s Mojsijem i Ilijom i tako djelom potvrđuje što je u govoru izrekao: da je došao ispuniti Zakon i proroke.

Naznačeno vrijeme događanja „nakon šest dana“ (Mk 9,2; Mt 17,1) izravno upućuje na izvještaj o stvaranju. Sedmi dan jest dan Božjeg počinka, kad je sve djelo dovršeno. Sedmi je dan blagoslovljen kao ribe, ptice i čovjek, i jedino on je „posvećen“.

Pouka o križu u kontekstu (Mk 8,31) naglašuju da se radi o vrhuncu Isusova djelovanja, ali ujedno da križ ne znači samo trpljenje nego je put u proslavu i potvrdu Očeve ljubavi. Pitanje o Iliji (Mk 8,10–13) već upozorava da je preobraženje slika uskrsnuća: Ilija je biblijski lik koji, uz Henoka, nije umro, nego je uzet Bogu i ponovno će doći kao glasnik Dana Božjega.

 

Tri odabrana učenika: Petar te braća Jakov i Ivan bijahu svjedoci uskrisenja Jairove kćeri (Mk 5,37), a u Getsemanskom vrtu bit će pozvani u najveću blizinu Učiteljevu (Mk 14,33). Njima je unaprijed dano vidjeti ono što će ostali tek nakon Isusova uskrsnuća doživjeti. Sin Božji pokazuje svoju božansku narav i slavu.

 

Ovaj izvještaj osobito potvrđuje kako je Sveto pismo dijalog između čovjeka i Boga. Na Petrov prijedlog za podizanje sjenica kao odgovor stiže Očev glas s neba.

 

Preobraženje Isusovo najava je uskrsnuća. To pokazuje i Isusovo proroštvo neposredno prije izrečeno da će „vidjeti kraljevstvo Božje u sili“ (Mk 9,1). Isus također izričito govori o svom uskrsnuću kad traži od svojih odabranih da čuvaju tajnu se dok on ne uskrsne od mrtvih (Mk 9,9). Glagol μεταμορφοω 9,2 (preobraziti) u trpnom obliku pripada u evanđeoskom jeziku među božanske pasive i odnosi se na Očevo djelovanje. Isus bi preobražen kao što biti podignut od mrtvih, uskrišen probuđen.

 

Oblak kao znak Božje prisutnosti naznačen je već kod saveza s Noom gdje Bog govori o tome da on dovodi oblake, i svoju dugu u oblak stavlja. Već na putu iz ropstva i kasnije oblak će biti prepoznatljivo vanjsko očitovanje Božje nazočnosti na putu i u hramu.

Opis Isusova preobraženja pokazuje značenje sinoptičkih evanđelja. Tri evanđelja zajedno gledaju i prate kronologiju Isusova života. U pojedinim događajima ističu vlastite pojedinosti.

 

Od Luke ćemo saznati da se Isus prije toga povukao u molitvu (Lk 9,28), tako i njegov razgovor s nebesnicima pripada u naše shvaćanje molitve, a osobito je Očev glas odgovor na molitvu.

 

Matej i Luka zajednički kao pojedinost ističu Kristovo lice (Mt 17,2; Lk 9,29) dok se Marko zaustavlja na općenitom izgledu. Činjenica da se čovjek na licu očituje. Kad vidimo lice znamo tko je.

 

Matej osim toga spominje važan element: svjetlo (Mt 17,2.5) što u cjelini Isusova života ima opet važnu ulogu. Isus nije samo teorijski proglasio da je svjetlo svijeta – odabrani učenici to sada uživo vide.

 

Lukino evanđelje jedino točno navodi i temu Isusova razgovora s Mojsijem i Ilijom: Isusov izlazak. Izlazak je ponajrije upozorenje na središnju biblijsku temu po kojoj i cijela knjiga u Petoknjižju nosi ime: izlazak iz kuće ropstva i put u obećanu zemlju. Izlazak se može dovesti u vezu s Isusovim znanjem da je došao čas da s ovoga svijeta prijeđe k Ocu (Iv 13,1). Sasvim konkretno Isusov izlazak naznačuje izlazak iz groba.

 

Pojedinost iz Lukina evanđelja o tome da se učenici zaspali – slično kao što će im se dogoditi u Getsemaniju – svjedoči da je nebeski razgovor dulje trajao.

 

Razgovarajući o svojoj budućnosti i onome što ga čeka Isus daje do znanja da prihvaća našu ljudsku nedovršenost i nemirnu čežnju za onim što se ima zbiti. Čovjek je ispružen prema naprijed i očekuje ispunjenje. To je naša proleptička dimenzija kojom dohvaćamo ono što je ispred nas, istežemo se prema onome što je svrha svega. Razgovor kod preobraženja potvrđuje Isusovo iščekivanje krštenja. Kad je najavio da je došao baciti oganj na zemlju, govori da mora primiti krštenje i da ga s mukom očekuje (Lk 13,50). A već je bio kršten na Jordanu. Kad su dvojica učenika poželjeli biti uza nj pita ih mogu li piti njegovu čašu i primiti njegovo krštenje (Mk 10,39). A već je bio kršten po rukama Ivana Krstitelja. Isus je očito usmjeren prema svom času koji ima doći – a koji obuhvaća i muku i proslavu.

 

Mojsije i Ilija nisu samo općeniti predstavnici Zakona i Proroka uz koje Isus potvrđuje cjelinu Svetog pisma. Oni su tijesno vezani uz preobraženje na gori jer su obojica izbliza doživjeli objavu Božjega bića na gori.

 

Mistična objava Mojsiju (Izl 34)

Nakon kušnje u pustinji Mojsije će još jednom biti pozvan da se izjutra rano opet uspne i stane pred Bogom – ovaj put s izričitom naznakom da mora doći sam (Pnz 34,3). Poslušno izvršava nalog i izrađuje dvije nove kamene ploče namjesto onih koje je razbio (34,4). Po drugi put ostat će na vrhu 40 dana i 40 noći (34,28). Ovaj put za razliku od prvog (24,18) bit će to isposnički boravak.

Ime Božje

Kao svojevrstan odgovor na Mojsijevu molbu da upozna Božje putove (33,13) i njegovu slavu (33,18) Bog u svetim visinama predstavlja samoga sebe. U skladu s danim obećanjem (33,19) dopušta da njegova dobrota na vidljiv način zasjaji pred Mojsijem i sam izgovara svoje posvećeno, vječno ime pred njim: „Jahve“ (34,6). Njegovo ime je Bog revni (34,14). Mojsije saznaje o Božjem opraštanju grijeha i još jednom dobiva potvrdu o Božjoj brizi za „krivnju roditelja i na djeci“ (34,7) za što već zna iz objave deset zapovijedi (20,5).

Za ovog drugog dugotrajnog boravka na gori događa se prava mistična objava. Bog pred Mojsijem otkriva svoju pravu narav. Četverostruk opis o milosrđu i milosti, o sporosti na srdžbu i bogatstvu dobrotom postat će tzv. formula Božjeg milosrđa i označit će ključna mjesta u Bibliji, čak i ona koja inače odišu prijetnjom i nasiljem (usp. Joel 2,13).

Već kod duhovnog zvanja Mojsiju je objavljeno Božje ime koje čuva njegovu uzvišenost i svetost. Ne može se njime raspolagati: „Bit ću tko god da ću biti“ (Izl 3,14) – tumači jer se može objaviti u šaptu blagog lahora, kao kod Ilije (1 Kr 19) i u oluji kao patniku Jobu (Job 38). Može svojom slavom prosvijetliti vrhunac brda (Izl 19), ispuniti hramsko svetište (Iz 6), ali mogu ga ljudi gledati i kao onoga koga su proboli (Zah 12,10). Nakon žalosnog loma tek sklopljenog Saveza Mojsije upoznaje prostranstva Božje nadnaravi koja nadilazi tisuće naraštaja (34,7). Brine se on za krivnju roditelja na djeci do trećeg i četvrtog koljena, ali isto tako iskazuje milost tisućama generacija. To je dragocjena pouka Mojsiju koji je malo prije molio da Gospodin odustane od gnjeva, a potom je sam planuo i razbio dragocjene ploče Saveza.

Bliski susret

Velike se stvari događaju na vrh Sinaja. Mojsije staje pred svoga Boga (34,5). Bliski je to susret koji nadilazi najavljene restrikcije prema kojoj se trebao sakriti u pećinu i samo s leđa susresti Božju slavu (33,20–23). Reakcija Mojsijeva s jedne je strane klanjanje puno poštovanja pred Božjim autoritetom (34,8). Kao što je kod poziva skinuo obuću s nogu dok stoji na posvećenom tlu kojemu nije gospodar (Izl 3,5), tako sada zadivljen i poučen „smjesta pade na zemlju i pokloni se“ (34,8). S druge strane od ovoga će susreta koža na Mojsijevu licu trajno sjati – izbijat će svjetlost (34,29.35) što će jasno vidjeti ljudi. Zasluga je tradicije prevođenja da se ta svjetlost – pa i na čuvenom Michelangelovu kipu – prikazuje kao rogovi na čelu Mojsijevu.

Kanaanka – brižna majka strankinja pred Spasiteljem (Mt 15,21–28; Mk 7,24–31)

Jedna dobra majka veoma će mnogo poduzeti za svoje dijete. Ako smo imali sretno djetinjstvo, zasigurno se možemo prisjetiti takvih iskustava. Kad sam kao dijete bio bolestan, mama se veoma trudila i sve je sile uložila samo da opet ozdravim. S ljubaznom skrbi i preko redovitih granica brinula se za me. Bila je spremna jako puno podnijeti i uzeti na se.

Izvještaj o ženi poganki koja dolazi k Isusu poznat nam je iz Evanđelja. Ona je brižna majka koja moli Isusa da joj kćer oslobodi od zloduha. Niti otvoreno, izravno odbijanje neće je zaustaviti. Prihvatit će čak i uvredu u Isusovoj usporedbi s psićima. Zna ona što hoće i smjelo ide za tim. Majka je koja će sve dati za svoje bolesno dijete.

Ne skriva se u mnoštvu, nego stupa naprijed. Ne stavlja masku uvrijeđenosti i povrijeđenosti nakon prvih uvredljivih riječi, nego hrabro istupa i pronalazi put do Isusa kako bi ga osobno susrela, premda je on htio ostati u potaji i osami. Vjerom ponesena, nadom ispunjena, dolazi do njega.

Isus poštuje njezinu vjeru premda je ona druge vjere. Oslobađa njezinu kćer od zloduha jer želi da svi ljudi budu oslobođeni od zloduha, želi da svi ljudi budu obuzeti i ispunjeni dobrim, čistim, božanskim Duhom.

Kad pristupamo euharistijskom stolu i mi dolazimo k Isusu. I dobit ćemo ne samo mrvice sa stola o kojima se govori u usporedbi - dobit ćemo Kruh s neba.

Shrvana majka na tlu. U sredini ovog evanđeoskog teksta nalazi se žena koja je pred Isusom pala ničice, klanjajući se (Mt 15,25). Ona je majka kćeri koju "vrlo muči zli duh" (r. 22). Njezin molitveni zaziv "Smiluj mi se!" ostao je neuslišan (r. 22–23). Intervencija učenika koji su se na svoj način zauzeli za nju nije dala rezultata (r. 23–24). To je majka koja je doista došla do dna. Shrvana, leži na tlu.

Povlačenje i odbijanje. Prikrivena uvreda: "Ne dolikuje uzeti sa stola i dati psićima" (r. 26) svojom žestinom podsjeća na to kako Isus odbija Petra nazivajući ga "sotonom" (Mt 16,23). Mogli bismo imati razumijevanja za jasno odbijanje prepoznamo li nakanu Isusovu da se povuče u osamu. U biblijskom tekstu upotrijebljena je riječ koja naznačuje da se Isus osamio. To je riječ anahoreo od koje kasnije nastaje naziv "anahoret" - pustinjak (Mt 15,21). Opis u drugom Evanđelju spominje kako se Isus povukao u jednu kuću i doslovce htio da to nitko ne dozna (Mk 7,24). Možda suvremeni izraz "Pusti me na miru!" može izraziti ono što je u usporedbi izrečeno. I mogao bi objasniti šutnju Isusovu na prvu molbu žene kananejke.

Velika vjera. Brižna majka prihvaća uvredljivu usporedbu s psićima, ne odbija ju i ne prezire (r. 26-27). Što Isus izgovara, ona ponavlja i pretvara u svoj argument, okreće usporedbu u korist svoje nakane i tako nam daje izvrsnu uputu za postupanje s uvredama. Ona pritom priznaje Isusu naslov gospodara. Triput ga oslovljava (r. 22.25.27) i pri tom rabi istu onu biblijsku riječ Kyrios koja u usporedbi označava gospodare: "Psići jedu mrvice što padaju sa stola njihovih gospodara" (r. 27).

Kruh koji Isus spominje u svom odgovoru (r. 26) u središtu je obaju čudesa u kojima Isus prije i poslije ovog događaja hrani mnoštvo, najprije od pet (14,13–2,1), potom od četiri tisuće ljudi (15,32–39). Mrvice koje žena spominje lako će nas podsjetiti na one ulomke kojih kod čudesnog umnažanja kruha u obilju preostaje (12 odnosno 7 košarica).

Isus više put ističe nečiju vjeru, ali ovo je jedino mjesto gdje govori da je ta vjera "velika" Vjera dobre majke na kraju više nije ograničena samo na prvu potrebu, na izlječenje kćeri. Ona moli "Gospodine, pomozi mi!" (r. 25). I na tu molbu dobiva velikodušan, širokogrudan odgovor: "Neka ti bude kako god želiš!" Sva širina njezine vjere i Božje svemoći tu je obuhvaćena.

Čini se da Crkva može ovoj ženi iz Kanaana zahvaliti što smo dobili bitno tumačenje koje je ušlo u središnju, dnevnu liturgijsku uporabu - u svetu misu. Upozorenje "i za sve ljude" koje svećenik pri svakom euharistijskom slavlju navodi može se razumjeti upravo na temelju molbe i velike vjere ove žene pred Isusom koji kao da je htio stati na granicama doma Izraelova. "I za sve ljude" objašnjenje je koje Isus izriče pred svojima kod zajedničkog blagovanja. Njegova krv se prolijeva za dvanaestoricu - za ove uza nj nazočne, koji svojim brojem nose cio dom Izraelov, ali i za sve ljude.

Molitve Raspetoga

Među čuvenih sedam riječi koje su ušle u teologiju i u duhovnost, ali i u umjetnost, tri su upućene Ocu. S dvije Isus govori o sebi i svom stanju: „Žedan sam“ i „Dovršeno je“ (Iv 19,28.30). Dvije su upućene bližnjima – raskajanom razbojniku (Lk 23,43), te ljubljenom učeniku i majci (Iv 19,26).

Prva molitva

O devetoj uri povika Isus jakim glasom: "Eloi, Eloi lama sabahtani?" To znači: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (Mk 15,34 usp. Mt 27,46).

Čuveni vapaj o najdubljoj ostavljenosti i nedostatku oslonca iz Ps 22 Isus izriče nakon sveopće i dugotrajne tame (Mt 27,45; Mk 15,33; Lk 23,44). Obuhvaćala je cijelu zemlju i trajala je od podneva do tri popodne, a Luka objašnjava da to bijaše pomrčina sunca (Lk 23,45).

Svoju molitvu Ocu Raspeti izriče nakon što je punih šest sati, sve od devet izjutra prikovan na drvo križa. Kako se mi osjećamo, kad neko podulje vrijeme samo moramo mirno stajati ili čak sjediti?

Isus se služi Svetim pismom. Riječima psalma u ključnom trenutku izriče stanje svoje duše. Za najsvetiji odnos prema Ocu uzima riječi Pisma.

Psalam 22 opisuje ruganje koje Isus doživljava. Vrijeđaju njegovo pouzdanje i ljubav: „Uzdao se u Boga, neka ga sada spasi“ (Ps 22,8; Mt 27,43). U istom psalmu čitamo iskustvo: „za odjeću moju bacaju kocku“ (Ps 22,9). To će se Isus doživjeti (Lk 23,34) – da se ispuni Pismo tumači Ivan (Iv 19,24).
Psalmist opisuje: „Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi“ (Ps 22,16). Isus će otvoreno reći: „Žedan sam“ – da se ispuni Pismo, opet tumači Ivan (Iv 19,28).
U psalmu napokon mučenik govori kako su mu ruke i noge proboli i kako sve svoji kosti može prebrojiti (Ps 22,17). To se s Raspetim bolno ostvarilo.

„Bože moj, Bože moj“ – važan je ovaj vapaj. Velika je pomoć prepoznati i izreći najdublju bol. Potužiti se i pojadati ljekovito je. Pogotovu na pravom mjestu. Isusove riječi jesu molitva – upućene Bogu, Ocu koji ga je ostavio.

I u najvećoj muci Isus se ne odriče pripadnosti Ocu. Naziva ga svojim Bogom. Drevna formula saveza u Isusovoj molitvi živi. Taj trenutno daleki Bog jest njegov Bog. A Isus je njegov Sin. Njegov je.

Hebrejska gramatika poučava da „lama“ nije samo pitanje, nego predbacivanje. Zašto tako činiš?
Još više od toga, kako doslovno novozavjetni – i hrvatski – jezik prevodi hebrejsku upitnu riječ: za što? eis ti? – Isus pita o svrsi. S kojom svrhom, za koji cilj? Čemu? – pita on. Radi čega, s kojim ciljem je napušten?

Psalam u završnom dijelu već najavljuje preokret i sretan dovršetak. Isus će u miru predati svoj duh. U svom zadnjem vapaju više neće govoriti općenito „Bože“, nego opet „Oče“.

Druga molitva

I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: „Oče, oprosti im! Ta ne znaju što čine.“ (Lk 23,34)
A bijaše treća ura kad ga razapeše (Mk 15,25).

Druga Isusova molitva: „Oče oprosti im“ (Lk 23,34) vremenski prethodi prvoj. Luka izvješćuje kako Isus moli za krvnike kod razapinjanja, dakle šest sati ranije, u devet ujutro kako precizno bilježi Marko (Mk 15,25).
U govoru na gori poučavao je Učitelj i tražio: „Molite za one koji vas progone“ (Mt 5,44), sada to sam djelom potvrđuje.

Kad Isus moli „Oprosti im!“ (Lk 23,34), onda u Svetom pismu izgovara onu istu molbu, istu riječ koju i mi upućujemo Ocu kad god molimo: „otpusti nam!“ (afes Mt 6,12; Lk 11,4)

Isus se više puta obraća Ocu u molitvi:
Kad slavi Oca koji se objavljuje malenima (Mt 11,25); kojemu se svidjelo sve predati Sinu… v26 (Lk 10,21).
kad zahvaljuje Ocu za Lazarovo uskrisenje (Iv 11,41);
kad u potresenosti moli da Otac proslavi ime svoje (Iv 12,27);
u velikosvećeničkoj molitvi nakon Posljednje večere (Iv 17);
kad se moli u Getsemaniju da ga mimoiđe kalež muke, ali po Očevoj volji (Mt 26,39.42; Lk 22,42) To je jednako izrazu Abba! (Mk 14,36);
kad, eto, moli oproštenje za krvnike i, napokon, kad predaje duh u ruke Očeve (Lk 23,34.46).

Treća molitva

Viknu jakim glasom: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ To rekavši, izdahnu. (Lk 23,46)
Preda duh. (Iv 19,30)

Tako dolazimo do treće i posljednje Isusove molitve.
Sva evanđelja zajednički izvješćuju da su Isusu dali piti i da je potom umro. Pritom je iznova zavikao jakim glasom (Mk 15,37; Mt 27,50). Nakon prvoga iz Ps 22, evanđelja spominju još jedan vapaj. To je drugi krik, povik Isusov kojim svoj duh povjerava Očevima rukama.

I opet se – za najsvetiji odnos prema Ocu – služi riječima Pisma. U Ps 31,6 čitamo: „u tvoje ruke duh svoj predajem“. To pripada u posljednje Isusove riječi prije preminuća.

U ruke Oca koji je veći od svih; iz ruke Očeve nitko ne može istrgnuti ovce – poučavao je kao dobri pastir (Iv 10,29). Sada svoj duh predaje u te sigurne ruke.
Već je Izaija pisao u molitvi (Iz 64,7): „Ti si naš Otac. Mi smo glina, ti naš lončar. Svi smo djelo tvojih ruku.“
Ruke su to dobrog oca koji vidi sina izdaleka, trči prema njemu i pada mu oko vrata – rukama ga grli (Lk 15,20). Premda Luka ne spominje ruke, slika je jasna.

Evanđelja potvrđuju da Isusova molitva na križu nisu samo riječi, nego i djelo: Matej govori ne samo o izdisanju, nego otpuštanju duha, a Ivan još jasnije piše kako Isus kod preminuća „predaje duh“ (Iv 19,30), izručuje ga, kao što je sam bio predan (paradidomi). Što u molitvi kaže to Raspeti i čini.

Ovakvo predanje, ovakav način umiranja ima svoje prve plodove. Satnik – vojnik, stranac – dolazi do vjere (Mk 15,39; Lk 23,47).

doc. dr. N. Bilić SJ