Isus i Sveto pismo

U presudnim trenucima svoga života Isus se koristi Pismom.

1. PISANO JE

(grč. γέγραπται))

Kod kušnje u pustinji protivnika nadvladava odgovorima iz Pisma. Sve tri napasti Isus uspješno odbija pozivajući se na ono što piše (Mt 4,4.7.10): Neće kamenje pretvarati u kruh jer već u Ponovljenom zakonu piše: „Ne živi čovjek samo o kruhu“ (Pnz 8,3). Neće se klanjati pred protivnikom jer u istoj toj knjizi na kraju Petoknjižja stoji: „Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi“ (Pnz 6,13; 10,20), kao i to da ga se ne smije iskušavati (Pnz 6,16).

Kad definira ulogu Ivana Krstitelja (Mt 11,10) poslužit će se riječima iz Mal 3,1: „Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi.“

 

2. PISMA (grč. γραφαί)

Kad Isus najavljuje svoju vlastitu sudbinu u paraboli o zlim vinogradarima poslužit će se opet riječima pisma (Mt 21,42). Izjava je bogata jer spominje i to da će biti odbačen, ali naznačuje i njegovo uskrsnuće: Ps 118

22Kamen što ga odbaciše graditelji

                        postade kamen zaglavni.

23Jahvino je to djelo:

                        kakvo čudo u očima našim!

 

Tom zgodom Isus govori o Pismima u množini γραφαι (Mt 21,42) i očekuje da ih se čita: Zar niste nikad u pismima čitali?

Budući da se Psalam spominje, to znači da je u zbirku najvažnijih spisa uvršten i taj pjesnički dio kao teološki relevantan.

 

Petru koji ga mačem želi obraniti objašnjava da mu je stalo da se „Pisma ispune“ (Mt 26,54).

 

3. ZAKON I PROROCI (νόμος και προφεταί)

 

U programatskom govoru na gori Isus ističe da nije došao dokinuti Zakon i Proroke, nego ispuniti (Mt 5,17). Tako govori o dvije mjerodavne skupine knjige koje čine prva dva dijela Hebrejske Biblije kakve imamo do danas, a u suvremenoj podjeli odgovaraju Petoknjižju te Povijesnim i Proročkim knjigama.

Tu osnovu vjerskog, moralnog i društvenog života Isus će sažeti u kratko, poznato zlatno pravilo: „Sve što želite da vam ljudi čine, činite i vi njime!“ U tome su, prema Isusovu tumačenju, „sav Zakon i Proroci“ (Mt 7,12).

Kad u dugačkoj zbirci zapovijedi treba pronaći ključ, istaknut će Isus prvu i najveću zapovijed ljubavi prema Bogu, i drugu zapovijed ljubavi prema bližnjemu koja je prvoj jednaka (Mt 22,39). Na tim dvjema zapovijedima počivaju sav Zakon i Proroci (Mt 22,40).

4. ISUS PRAKTIČNO PRIMJENJUJE Sveto pismo. Na početku javnog djelovanja kad se pojavljuje u Nazaretu u Sinagogi čita poznati odlomak iz Proroka Izaije (Iz 61) i primjenjuje ga na sebe.

Na križu moli riječi Psalma 22 primjenjujući ga na svoj najsvetiji odnos prema Ocu nebeskom.

5. BIBLIJA NA USKRS

Još je jedno ključno mjesto u Isusovu životu gdje se služi Pismom. Nakon uskrsnuća, učenicima na putu u Emaus tumači počevši od Mojsija i svih proroka što u svim Pismima ima o njemu (Lk 24,27). U njima to ostavlja pozitivnu emocionalnu reakciju tako da ga pozivaju da ostane s njima i prije nego su znali tko je i, napokon, čini ih sposobnima da ga prepoznaju.

Kad se pojavljuje živ među učenicima u Jeruzalemu, pomaže im da prihvate novu stvarnost tako da ih podsjeća na ono što im je već unaprijed govorio: „treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano“ (Lk 24,44). Zbirka o kojoj ovdje govori ima tri dijela koja poznajemo sve do danas.

Iz Općeg uvoda u Bibliju (KS 2002.)

U studijskom proučavanju Biblije osim općeg uvoda postoji i uvod u pojedine biblijske knjige. Osim toga tu je hermeneutika, odnosno znanost o tumačenju značenja i poruke tekstova. Važne pomoćne znanosti jesu biblijska povijest i zemljopis; biblijska arheologija koja proučava biblijski svijet na temelju iskopina; biblijska filologija koja proučava jezik kojim je Biblija napisana i uspoređuje ga s ostalim tekstovima Starog istoka.

Egzegeza kao ukupna znanost o tumačenju Biblije objedinjuje rezultate svih ovih proučavanja i reflektira o njima.

Biblija je Sveto pismo. To je zbirka knjiga koje su u kršćanstvu, a svojim velikim dijelom i u židovstvu, svete i predstavljaju temeljni religijski dokument.

Osnovna podjela je opće poznata. Dijelimo ih na Stari i Novi zavjet.

Biblija je normativna, za život mjerodavna knjiga. U njoj nalazimo poruku Božju, riječ Božju upućenu ljudima. Biblija pripada u svijet medija jer je sredstvo komunikacije koja je međutim vertikalna jer je u konačnici s druge strane kominikacijske veze sam Bog.

Pavao tumači kršćanskoj zajednici u Rimu da je ono što je prije pisano, napisano nama za pouku. Pisma, prema Pavlu, sadrže postojanost i utjehu po kojoj kršćanska zajednica dobiva nadu (Rim 15,4)

Biblija je dakako u isto vrijeme važan kulturni dokument koji je izvor informacija za sveukupno proučavanje povijesti. U njoj ćemo naći opis i tumačenje povijesnih događaja, ona je prebogat izvor za proučavanje jezika i umjetnosti. Upravo je razvoj filozofije u prošlom stoljeću istaknuo veliku ulogu jezika i govora zato je i proučavanje Biblije kao jezičnog fenomena dobilo novi zamah. Iznova se pristupilo tumačenju tekstova koji u sebi nose snagu i ljepotu izričaja, te bogat sadržaj.

Biblijski tekstovi na svoj način prihvaćaju i produbljuju mudrost drevne Mezopotamije, Egipta i grčku kulturu te postaju temelj sveukupnom kršćanskom razmišljanju počevši od Rimskog carstva pa sve do danas. Danas je i u političkom govoru prisutna činjenica kršćanskih korijena u europskoj civilizaciji i kulturi. Pokojni Papa, sluga Božji Ivan Pavao II., prihvaćen od svih kao velik autoritet, svoje je papinstvo među inim protkao pozivom na otkrivanje kršćanskih korijena i povratak kršćanskom identitetu Europe.

U Hrvata kao i u drugin narodima rani pisani dokumenti jesu upravo prijevodi nekih dijelova Biblije. Biblija je stoga važna za razvoj pismenosti. Uz Bibliju i njezinu povijest, tematiku i simboliku vezana je golema umjetnička baština: književna, glazbena, kiparska i slikarska.

Ime Biblija ima svoju povijest. Biblos bijaše luka na Bliskom istoku u današnjem Libanonu. Feničani su bili glavni proizvođači pisaćeg materijala. Stoga je njihova trgovačka luka Biblos u grčkom jeziku poslužila za naziv knjige. Izraz s članom τα βιβλια jest umanjenica u množini i označava knjižice, zbirku knjiga.

Izraz biblos naći ćemo u 2 Mak 8,23. Juda Makabej sprema svoje ljude za žestok boj. U toj pripravi pred svima je pročitana „sveta knjiga“ η ιερα βιβλος.

Naziv τα βιβλια nalazi se u 1. Pismu Klementa Rimskoga (kraj I. st.). Taj naziv je preko latinskog jezika ušao u sve europske jezike.

Izraz Pismo potječe iz same Biblije. Oko 50 puta u novozavjetnim tekstovima bit će govora o Pismu ili Pismima pri čemu se misli na SZ.

 

SAVEZ ILI ZAVJET

Izraz „zavjet“ u hrvatskom jeziku dobro je pogođen jer upućuje na čovjekov odnos prema Bogu. Starozavjetni, hebrejski izraz ברית (berit, Izl 19,5) i novozavjetni διαθηκη (Lk 22,20) tako je puno bolje pretočen u redovitu uporabu negoli izraz „testament“ u europskim jezicima koji znači oporuka, izričaj posljednje volje prije smrti i odgovara biblijskim oproštajnim govorima. Riječ je međutim o Savezu kao ključnom pojmu koji se prvi put spominje u Post 6,18, a Isus ga primjenjuje na sebe kod Pashalne večeri (Lk 22,20). Izraz „novi zavjet“ najavljuje Jeremija (Jr 31,31), Isus ga primjenjuje, a objašnjava ga osobito Poslanica Hebrejima koja razlikuje „novi savez“ (8,13) od „prvog saveza“ (9,15).

Središnji događaj u povijesti izraelskog naroda jest Savez na Sinaju opisan u Petoknjižju (IzlBr). Tim je Savezom obilježena ukupna povijest naroda koja slijedi u Bibliji. O njemu pjevaju psalmi, proroci nastupaju kao zaštitnici i stražari Saveza.

U drugom dijelu Biblije Novom zavjetu Isus sam za sebe veli da u svojoj krvi ostvaruje novi savez:

Evanđelisti zapisuju njegove riječi kod posljednje večere:

„ovo je moja krv, krv saveza“ Mt 26,28

„ovo je moja krv savezaMk 14,24

„ova je čaša novi savez u mojoj krvi“ Lk 22,20.

Pavao prvi zapisuje riječi koje gotovo doslovno odgovaraju formulaciji u Lukinu evanđelju kad opisuje Korinćanima ono što je primio kao svetu predaju (1 Kor 11,25). Tako je središnja tema iz samog teksta oznaka za oba dijela Biblije, a u Novom zavjetu Isus postaje njezin nositelj.

U današnjem, dva tisućljeća ustaljenom rasporedu, Biblija počinje Knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem. Tako obuhvaća sve tamo od početka otkako je stvoreno "nebo i zemlja" (Post 1,1) pa do novog stvaranja kad će nastati "novo nebo i nova zemlja" (Otk 21,2).

Kanon, tj. ustaljeni popis svetih knjiga u Katoličkoj crkvi ima najviše knjiga: ukupno 73 knjiga. Od toga 46 u SZ i 27 u NZ. Vrijeme njihova nastanka seže vjerojatno od spomena na sinajski Savez u 13. pr. Kr. pa preko dnevnika i razmišljanja s Jeruzalemskog kraljevskog dvora (David, Salomon 10. st. pr. Kr.) sve do kraja 1. st. po. Kr.

Starozavjetni Zakon tj. Petoknjižje vjerojatno je dovršeno („ objavljeno“) oko 400. pr. Kr., a Proroci oko 200.

I SZ i NZ u suvremenom kanonu mogu se dijeliti na Povijesne, Mudrosne i Proročke knjige.

Većina starozavjetnih knjiga napisana je hebrejskim jezikom. Neka poglavlja kod Daniela (2,4b-7,28) i Ezre (4,8-6,18; 7,12-26) pisana su aramejski što je u tekstu i nazačeno.

Sedam tzv. deuterokanonskih knjiga u SZ sačuvano je na grčkom jeziku (Tob, Jd, 1 + 2 Mak, Sir, Mudr, Bar). Osim toga dijelovi Daniela i Estere također su napisani na grčkom. Zovemo ih deuterokanonskim jer ne pripadaju „prvom“, hebrejskom kanonu („proto-“), nego „drugom“, grčkom („deutero-“), tj. dio su grčkog prijevoda starozavjetnih spisa.

Cijeli Novi zavjet pisan je grčkim jezikom, pri čemu se može razlikovati između jednostavnog jezika i blizine hebrejskom izričaju (Mk) i visoke stilistike grčke škole (Pavao, Lk). Jezik Novog zavjeta nije klasični grčki, nego je blizak helenističkoj uporabi tzv. koiné.

Prvi i za razumijevanja Starog zavjeta najvažniji prijevod jest Septuaginta (LXX) nastala u 2. st. pr. Kr. Ime potječe od legende prema kojoj je u Aleksandriju pozvano sedamdesetak židova iz Palestine da prevedu SZ s hebrejskoga na grčki.

Latinski prijevod: Vulgata (Vg.) potječe od sv. Jeronima. Na poziv pape Damaza on je pristupio temeljitoj reviziji dotadašnjega starog latinskog prijevoda Vetus latina. Radio je g. 383.–406. Vulgata je važna zato što je po njoj Biblija bila pristupačna cijeloj Europi i na njoj su se temeljili prijevodi sve do najnovijeg vremena.

Izvornik (autograf) svetih tekstova nemamo na raspolaganju. Sačuvani su prijepisi (apografi). Suvremena izdanja hebrejske Biblije temelje se uglavnom na prijepisu iz XI. st. Codex Leningradensis. Osim toga sačuvan je Aleppo Codex.

Od 1947. postoje i rukopisi iz Kumrana gdje se nalaze tekstovi sačuvani praktički iz 1. st. pr. Kr. što nas je uvelike približilo izvornicima.

Važni apografi na grčkom jesu:

Vatikanski kodeks (B) koji se od XVI. st. čuva u Vatikanskoj knjižnici, a sadržava cio Stari zavjet (LXX) i Novi zavjet. Ima ukupno 734 sačuvana lista, a početni (Post 1,1–46,28) i završni (od Heb 9,15 dalje) izgubljeni su. Prepisan je vjerojatno u Egiptu u IV. st. Stručnjaci ga drže najboljim.

Sinajski kodeks (S) sadržava također cio Stari i Novi Zavjet. Pronađen je u 19. st. u samostanu sv. Katarine na brdu Sinaj. Od 1933. čuva se u British Museum.

Literatura na hrvatskom:

W. J. Harrington, Uvod u Bibliju. Spomen objave, (prev. M. Zovkić), KS 1987.

Rupčič, Kresina, Škrinjar, Konstitucija o božanskoj objavi, FTI, Zagreb 1981.

Tumačenje Biblije u Crkvi, KS (niz: dokumenti 99), KS 1995.

Uvodi u suvremenim izdanjima Biblije.