Novi čovjek

Lk 19,1-10

Čovjek zdepast, ne baš širokih pleća, lukavim je putovima kroz jerihonsko mnoštvo hrlio naprijed. Lice mu stegnuto. Zasigurno je dobro znao da ga prijekim okom gledaju. Kako li se mi danas osjetimo kad nam pred oči stupi ljudsko lice u carinskoj odori i službeno upita što imamo prijaviti? Ili kad poreznik pokuca na vrata, kako li se trebamo osjećati? Zakej je, k tome, u službi strane vlasti i na višem položaju: nadcarinik – dvostruko omražen.

Tako to biva u našem prosuđivanju. Što je u čovjeka veće bogatstvo, izgleda nam uskogrudniji. Pa i sveti tekst evanđelja dopušta da nam Zakej na prvi pogled tako djeluje. Opisujući njegov stas, grčki izvornik navodi poznati pridjevak, veli da je malen (grč. mikrós): mikro-čovjek. Sitna duša.

Dolazak Krista Gospodina pokazuje da nije tako. Kad Isus dođe, predrasude se ruše. Provizorne, klimave ljudske slike padaju, a prodoran Božji pogled obasjava dušu. O, kako smo se prevarili! Pa taj Zakej prepun je svete želje. Dosta mu je prebrojavanja, računice, utjerivanja. U bogatstvu samom ljudske sreće nema. Savjest se ugušiti ne da i traži svoje. Čaša gorčine i jada prelijeva se, nezadrživo. Duša grijehom izjedena čezne, vapi za otkupljenjem.

Velik je Zakej. Ishitren ugled nije ga spriječio da pred svima potrči, nošen vrućom željom, kao nestašno dijete. Za njih on je grešnik, ali ne da stidu da ga zaustavi. Upire sve snage, ne ustručava se ni na drvo popeti samo da vidi Gospodina. Ako je ona žena vjernica tražila da se samo dotakne skuta Isusove haljine, Zakej ni to ne traži kao lijek od svoje duhovne boli. Dosta mu je da ga vidi. Golemo je njegovo očekivanje.

A Gospodin!? Gospodin potvrđuje i nadmašuje. Ne samo da je Isus došao točno na ono mjesto kako je bistroumni Zakej proračunao. Dao se je vidjeti. Osim toga, Isus uzdiže svoje oči i pogledi se susreću. U taj se čas zbiva ono neočekivano, nevjerojatno. Zakeja, grešnika, gleda ovaj sveti božanski čovjek. Spasitelj prepoznaje i priznaje njegovu želju. Vapaj izmučene duše nije Bogu nepoznat. Zakeju se želja ispunila, vidi Isusa. Ali i Isus vidi njega i zove ga imenom. Od pregoleme radosti koja je na pomolu srce umalo da ne prsne. Uzbuđenje je odjednom buknulo: »Doći će u moju kuću. U moju kuću. Bog šalje ovoga čudesnog Isusa.« Napeto se ustrčaše oko neočekivanog gosta, gozba radosti počinje. I tu, u kući, vidi se koliko smo se mogli prevariti u svojoj procjeni. Polovine svojih dobara Zakej se odriče i spremno daje na dar. Tko bi od nas to bio pripravan učiniti? Snaga Božjeg oproštenja je nepredvidiva. Uz Isusa Zakej postaje velika duša. Nije on pokvarenjak i prevarant. Osjetljiva je savjest živjela: Ako je koga prevario, podmirit će višestruko.

Susret s pravim Bogom otvara srce za brata čovjeka. Božji pohod daje snagu i hrabrost za velika djela. Bog koji nam je darovao život ljubomorno i neumorno zahtijeva da pravedno raspodijelimo svoja dobra.

S Isusom počinje novi život. Zakej više nije slugan stranog okupatora. On postaje zaštitnik svojima, braći i sestrama, potomcima Abrahama vjernika. Postaje glasnik novoga svijeta. Abrahamovu sinu došlo je Božje spasenje. Izgubljenoj kući dolazi spas, a to je sam Gospodin, Krist Isus.

Niko Bilić