Kategorije
Duhovnost

Križ Isusov (audio)

Vrijedi li ovo u naše dane? Od prije mnogo godina. Iz duhovne misli Hrvatskoga radija, 10. 4. 2009.

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Strah i povjerenje u biblijskim obiteljima

Sažetak

Sadržaj je ovoga promišljanja jasan. Valja smireno i skromno, ali što dublje i preciznije pogledati što i kako o strahu i povjerenju u obitelji kaže Sveto pismo. Zahvalno i poučljivo gledamo što nam Božja Riječ o tome govori. Pokušat ćemo uvodno pogledati fenomen straha kako ga Biblija poznaje, a tako i nastanak i plodove ljudskoga povjerenja. Potom ćemo iz obilja poznatih biblijskih obitelji odabrati nekoliko prizora koji će nam osvijetliti međusobni odnos članova i njihovo suočavanje s vrlo aktualnim životnim teškoćama koje izazivlju strah. Potražit ćemo osobito gdje su izvori povjerenja i kako ono može rasti. Nastojat ćemo na plodan način razlikovati vrste strahova i pojedine oblike povjerenja. Pripazit ćemo na odnos muža i žene s jedne strane, te na strah i povjerenje u odnosu djece i roditelja. Uočit ćemo kako Pismo neskriveno prokazuje bolno nepovjerenje, ali i u najtežim okolnostima udara temelje hrabrosti u obiteljskom životu. Zacrtat ćemo i konkretna pitanja za refleksiju.

1. Polazišta

1.1 Fenomen straha u Bibliji

Gledamo na blago koje nam je svima dano, a to je Božja riječ. Stoga ovom istraživanju pristupamo, ne toliko kao učitelj koji poučava učenike, nego zajedno kao čitatelji i učenici Božje riječi. Zadatak je jednostavan: temu “strah i povjerenje u obitelji” želimo proraditi kroz Sveto pismo. Znamo da Biblija jako dobro poznaje strah koji može biti vrlo neugodan, sveopći uzemirivatelj, kao primjerice kada se je narod Božji, izlazeći iz kuće ropstva odjednom našao na onom poznatom mjestu u sasvim razumljivu iskustvu: pred njima je more, a za njima odjednom vojska progonitelja, faraon dolazi (Izl 14,10). Sveto pismo bilježi da ih je obuzeo “veliki strah” koji se onda pretače u zdvojni biblijski “krik” koji označava najdublju krizu. Poznaje Sveto pismo i onaj strah koji najbolje mogu razumjeti roditelji kada dječak Isus s dvanaest godina odjednom nestaje njima iz vidokruga. Traže ga – ne nekoliko sati, ne jednu noć, nego puna tri dana (Lk 2,46).

Zanimljivo kako već onaj prvi strah Izraela pred Crvenim morem upozorava na vrlo nezgodan ustroj koji nosimo u sebi, da se ljudi koji su se uplašili odjednom takoreći automatski daju na to da napadaju i optužuju (Izl 14,11s). To je idući korak. Oni traže krivca u Mojsiju, na najružniji način izokreću sav njegov pothvat oslobađanja i poručuju mu: “Ti si nas odveo u smrt, ti si kriv”. Strah vrlo brzo postaje agresijom kaže nam Sveto pismo što znamo i iz iskustva.

U Svetom pismu međutim početak ljudskoga straha, rađanje straha jest u strahu pred Bogom (“Pobojah se” Post 3,10). Ljudski strah nastaje kao strah pred Bogom i dolazi od neuvažavanja i neprimjenjivanja Božje Riječi. Čovjek ne poštuje onu rečenicu upozorenja koja je usmjerena na čuvanje života (“Budeš li od toga jeo, sigurno ćeš umrijeti.” 2,17) i taj se prvi strah očituje kao potreba za skrivanjem zato što se čovjek osjeća nezaštićenim, izloženim, osjeća svoju golotinju (3,10). To je prvi strah u Bibliji. Odmah nakon toga dolazi dobro poznat, žalostan i mučan Kainov strah (“Tko god me nađe, može me ubiti” (4,14). To je drugi strah koji u Bibliji susrećemo i izravan je plod onoga što je Kain učinio. Boji se da će sada njemu netko učiniti upravo ono što je on Abelu učinio (hebr. harag Post 4,8.14). Kain se boji za svoj život, to je strah da će njega netko ubiti.

1.2 Hrabrost i povjerenje u Bibliji

Poznaje Sveto pismo jako dobro i hrabrost, kada je na primjer mladi Samson, obuzet Božjim duhom, dobio takvu snagu da je sam svladao lava (Suci 14,6) ili kad je dječak David, pastir, sam izvijestio kralja o tome na koji je način “trenirao”, kako se pripravljao za boj s Golijatom. David govori o svojim pastirskim iskustvima kada je morao obraniti svoje ovce i od medvjeda i od lava i to je, sam kaže, najbolja priprava za susret s velikim Golijatom. David pritom uopće ne pada u pogrešnu oholost ili samouvjerenost. Svjedoči: “Gospodin me je izbavio od medvjeda i lava” (1 Sam 17,37). “Gospodin će me izbaviti”, on je “gospodar bitke” (r. 47) kaže David i u Božje se ime on s pravom nada pobjedi nad Golijatom. David predstavlja one ljude koji jasno pokazuju koliko je Bog izvor njihova povjerenja, njihove hrabrosti.

Možda još više i od Samsona i od Davida kao blizak biblijski uzor pred nama stoji poznati lik Judite. Ona je žena, nije snažan muškarac u arhetipskom smislu. K tome je i udovica, dakle nema više obiteljske potpore, a ipak se daje na to da praktički bez ikakve zaštite ide u samo središte napadačkih šatora. Napadač je pritom u Bibliji luciferovskih razmjera jer traži: ili će te se pokloniti meni, ili vas neće biti (Jdt 3,8).

Nama je dakako osobito zanimljivo vidjeti ne tek strah koji se rađa primjerice u narodu pred Crvenim morem, nego s divljenjem gledamo i na rezultat do kojega je precizna pedagogija Mojsija, voditelja, dovela narod u toj mučnoj situaciji. Iznimno je poučan njegov način postupanja: Oni osjetivši strah napadaju Mojsija, ružno ga optužuju, vrijeđaju na najgori način (Izl 14,11s). Međutim, on te uvrede “preskače” i ide odmah na korijen problema. Mojsije govori: “Ne bojte se!” (r. 13). Prepoznaje njihov strah i onda čini ono što će svaka majka, svaki roditelj, odmah razumjeti: preusmjerava njihovu pozornost sa straha, koji je realan i pravi strah, na ono što Bog čini. On poziva: “Gledajte spasenje Božje!” (r. 13). I taj se njegov poziv pokazao kao vrlo točan, plodan i uspješan. Prelazak preko Crvenoga mora nije tek neki spektakl za pamćenje, nije samo najpoznatije čudo u Starome zavjetu, nego je tu zato da kao rezultat donese nešto istinski čudesno. Cijeli je narod, naime, na kraju toga poglavlja, doživjevši od Boga darovano novo oslobođenje iz opasnosti, došao do povjerenja (“narod povjerova” r. 31). Biblija pred nas stavlja izvještaj o tome da cijela zajednica sada dolazi do povjerenja. Strah je prošao, povjerenje dolazi i to baš u biblijskom smislu – povjerenje u Boga i povjerenje u Mojsija (r. 31). Vjera u Boga i vjera u čovjeka idu zajedno. To nam je važno jer pripada u središnju kršćansku istinu o Isusu koji je Bog i čovjek, i odmah nas podsjeća na ono što sam Isus kaže u obiteljskoj atmosferi Posljednje večere: “Vjerujte u Boga i u mene vjerujte (Iv 14,1).”

Zanimljivo nam je zadržati se trenutak na prijelazu preko Crvenog mora i zato što se ovdje susrećemo s jednim strahom koji je u Bibliji pozitivna vrednota, nama jako dobro poznat već iz Katekizma, a zove se strah Božji. Biblijski nam primjer najbolje pokazuje o čemu se zapravo radi: narod doživjevši kako je Bog spasitelj i osloboditelj, kako ih je on izvukao iz nevolje, sada više ne osjeća strah niti od mora koje je pred njima kao zapreka, niti od faraonove vojske koja ih progoni; više ne strahuju niti od prirodnih sila koje su veće od njih – ima ih puno, velike su i strašne, u klimatskim promjenama to najbolje prepoznajemo – i više se ne boje ljudi, progoniteljske vojne sile. Ostaje tek sveti strah od vrhunskoga i jedinoga autoriteta Božjega (“narod se poboja” Izl 14,31).

Kada govorimo o obitelji, onda nam može jako dobro pomoći upravo ova slika straha Božjega da se prisjetimo vjerojatno najpoznatije biblijske rečenice koja govori o međusobnom odnosu muža i žene gdje sv. Pavao traži: “Neke se žene pokoravaju svojim muževima” (Ef 5,22). Prije toga, međutim, isti pojam pokoravanja nosi zapovijed koja vrlo jasno kaže “Pokoravajte se jedni drugima u strahu Kristovu” (r. 21). Strah Božji, taj sveti strah – osjećaj božanskoga autoriteta koji je iznad svega – stoji i kao početak teologije obitelji.

1.3 Pitanja za rad

U ovom bih promišljanju htio ne samo pozvati da zajedno pročitamo neke odlomke iz Svetoga pisma nego predlažem tri pitanja za osobno razmišljanje ili za rad u skupinama, posebice u obiteljima.

1. Kako njegujemo povjerenje u našoj obitelji?
2. Što je uzrok nepovjerenju između (a) muža i žene,
(b) roditelja i djece?

3. Koliko mi je vjera izvor hrabrosti?

Na prvom mjestu je mjestu pitanje: Kako njegujemo povjerenje u našoj obitelji? Kako mi to u našoj obitelji radimo na povjerenju jer ono neće samo od sebe nastati. Drugo pitanje poziva nas da otkrijemo i pregledamo što je danas uzrok nepovjerenja ponajprije između muža i žene, a zatim između roditelja i djece. Možemo osobno promisliti, a potom pronaći odgovore i u našem zajedničkom radu. Posljednje pitanje ide u dubinu: Koliko mi je vjera izvor hrabrosti?

1.4 Cilj i plan istraživanja

Govorimo li o strahu, jasno imamo u pozadini činjenicu da živimo na prostoru koji je zbog povijesnih okolnosti i zbog lošega političkog vodstva sedamdeset godina živio u režimu koji se je namjerno služio metodom straha, šireći žandarsko nasilje. Ta činjenica ostaje, takva prošlost djeluje na nas. Također, danas kad gledamo islamistički terorizam vidimo koliko je strah metoda osvajanja, a svaka obitelj najbolje će si moći žalosno posvijestiti što znači strah, odnosno povjerenje, kad se prisjetimo izbjegličke krize, kada su cijele obitelji kretale iz Afrike, iz Azije i ne znaju što ih čeka.

Kada razgovaramo o strahu i povjerenju, neophodno je pogledati koji nam je cilj. Kamo mi to želimo doći? Nije nam svrha riješiti se svakoga straha i naivno vjerovati svemu i svakome. Jasno da ne idemo za tim. Nama je cilj, pogotovo kada govorimo o obitelji: postati čovjekom. U obitelji želim omogućiti svojoj djeci, svojoj supruzi, odnosno svojemu suprugu, i sebi samome da postanem čovjekom. Što to konkretno znači u ovom slučaju? Ponajprije da dođemo do zdrave doze realnoga straha. Život bez straha je nepametan, a realan je onaj strah koji me upozorava na pravu opasnost. Postoje nerealni strahovi, kada se bojimo, a ne bismo se trebali bojati.

Cilj nam je, zatim, vidjeti kako da postignemo i razvijemo povjerenje koje je višestruko:

            (1) povjerenje u vlastiti organizam, u svoje tijelo,
            (2) povjerenje u bližnjega, onoliko koliko je vrijedno,
            (3) povjerenje u svijet, koliko svijet zaslužuje povjerenje i
            (4) napokon, povjerenje u Boga koji je nebeski otac.

S tim polazištem, s takvim nakanama krećemo u proučavanje Svetoga pisma.

U Bibliji ćemo, kad gledamo na cjelinu biblijske povijesti, vrlo lako prepoznati obiteljske situacije u kojima se očituje strah odnosno povjerenje. Pogledat ćemo kratko na prvu veliku biblijsku obitelj praoca Jakova koja je veoma prikladna za svako proučavanje jer Jakova poznajemo doslovce od majčine utrobe, gdje je već u sukobu sa svojim bratom, pa do njegove smrti. Pratimo ga u svim fazama života: Jakov je sin i brat, Jakov je muž, otac i djed. Zato je vrlo zahvalno pogledati njegov život. Recimo potom riječ-dvije o dobro poznatom velikom starozavjetnom izbavitelju Mojsiju i njegovoj obitelji! Zaustavit ćemo se naposljetku na Kristovu životu i zadržati se na njegovu susretu s dvije obitelji. Prva obitelj neka bude ona u kojoj je sin obično označen kao padavičar, premda nije jasna dijagnoza njegove bolesti; za završetak neka ostane ono najljepše: prisjetimo se obitelji u kojoj je kćerkica doduše umrla, ali onda dolazi Isus i počinje novi život.

2. Strah i povjerenje u obitelj praoca Jakova

Iz Jakovljeva je života poznat njegov dugačak put sazrijevanja. Započnimo s jednom konkretnom epizodom: Jakovljevom egzistencijalnom molitvom u Post 32,10–13.

“O Bože oca moga Abrahama! Bože oca moga Izaka! O Jahve, koji si mi naredio: ‘Vrati se u svoj rodni kraj, i ja ću ti biti dobrostiv!’ (11) Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. Tâ samo sam sa svojim štapom nekoć prešao ovaj Jordan,  a sad sam narastao u dva tabora. (12) Izbavi me od šaka moga brata, od šaka Ezavovih! Inače se bojim da bi mogao doći i umlatiti i mene, i majke, i djecu. (13) Ti si rekao: ‘Obilnim ću te dobrima obasipati i tvoje potomstvo umnožiti poput pijeska u moru koji se ne da prebrojiti zbog množine.'” (Prijevod Zagrebačke Biblije)

Jakov se nakon dugačka izbivanja od dvadesetak godina vraća u svoju domovinu, počinje slušati ono što Bog od njega traži. Povratak se, naime, zbiva na Božji nalog pa je to nov stupanj u njegovu životu (usp. “Vrati se!” r. 10). Na svojemu putu Jakov se moli. To je prva, nešto malo dulja Jakovljeva molitva koja je zapisana u Svetom pismu, a nama je važna zbog toga što je prije svega trenutak iskrenosti. Istina koju on izriče – njegov vapaj Bogu – strahovit je. On traži izbavljenje od vlastitoga brata: “Spasi mi od sile i vlasti, od ruke mojega brata” (U hebrejskom jeziku “ruka” redovito označava nečiju snagu, vlast r. 12). Dobro je izreći svoj strah, to je poznato iz psihologije. Još je bolje ako taj strah izreknemo na pravome mjestu, pred autoritetom, pred onim koji može riješiti taj strah. Jakov to čini u molitvi pred Bogom, zazivajući ga prvi putim njegovim svetim imenom, što svjedoči o bliskosti. Strašno je istodobno što nakon toliko dugoga vremena još uvijek postoji osnovni problem s kojim je Jakov i krenuo, otišavši iz vlastite obitelji.

Jakovljeva je molitva dobra i stoga što se pokazuje kao pravi dijalog. On se oslanja na Božju riječ: i početak i kraj njegove molitve jesu riječi koje Bog govori (Post 32,10.13). Progovara druga strana, Jakov daje prostora Božjim riječima, odvija se razgovor. Ta nam slika izvrsno pomaže da shvatimo do čega je Jakov došao. Čovjek koji se već kao dječak dao – kao da nema nikakva straha – na trgovanje s vlastitim bratom oko prvorodstva (“Prodaj mi prvorodstvo!” 25,31); dao se na žestoku i opaku prijevaru pred vlastitim ocem, uzima ono što mu ne pripada i pritom izravno niječe vlastiti identitet (“Ja sam Ezav” 27,19). Plod takva ponašanja jest Kainovska prijetnja: Njegov brat Ezav prijeti da će ga ubiti čim otac umre (27,41). Sveto pismo vrlo jasno razotkriva kako nastaju naši strahovi. Činjenica je da Jakov u ovom prvom razdoblju kao da nije osjećao straha, a onda dolazi prijelomni trenutak: njegov čudesan, dobro poznati san koji pokazuje da nebo itekako zna što se na zemlji zbiva. Čuveni glasnici Božji, anđeli, koji se spuštaju i penju prema gore (28,12) pokazatelji su da je Bogu u svemu znano što se s Jakovom zbiva. U toj noći prvi put čitamo o Jakovljevu strahu (2x “strah”: uplašio se, strašno mjesto; Zagrebačka Biblija: “potresen” r. 17). On doživljava božanski autoritet i to ga je uzdrmalo. Bit će to za njega spasonosno. On je u potrazi za zajedništvom, on ide u kraj u kojem će pronaći ženu (28,2), ali zapravo je u isti mah u bijegu od vlastitoga brata koji mu je zaprijetio smrću (27,43).

Plod Jakovljeva sna nisu samo strah i uznemirenost, nego on polaže zavjet – prvi biblijski zavjet – koji je za naše razmišljanje važan. Temeljno, egzistencijalno povjerenje polaže u Boga. Jakovu je potrebna hrana, potrebno mu je odijelo, potrebna mu je sigurnost na putu – sve to on očekuje od Boga (Post 28,20). Veze je s vlastitom obitelji rastrgao, nema nikoga, i to ga dovodi u situaciju u kojoj se on hoćeš-nećeš mora na Boga osloniti. Pozorno uočavamo taj moment čovjeka koji u svom zavjetu govori Bogu ponajprije na način pogodbe, gotovo ultimatuma, ali svoje egzistencijalno povjerenje stavlja u Boga. Tek nakon puno godina on više neće provjeravati Božju vjerodostojnost. Na početku je, evo, rekao: “Ako Bog bude sa mnom”, a nakon dugih godina on će pred vlastitom ženom posvjedočiti: “Jest, Gospodin je bio sa mnom!” (31,5). To je njegova ispovijest vjere koju poslije ponavlja pred cijelom obitelji kad se vraćaju u zavičaj (“bio sa mnom” 35,3). Iskustvom je došao do povjerenja. Riječ je o uspješnom životnom hodu na kojemu je on, nažalost, snosio posljedice i prošao teško pročišćenje za sve pogrešne poteze koje je poduzimao. Što je činio drugome sam je poslije doživio.

Ostaje međutim fenomen, ključan za nas, kada govorimo o obiteljskom strahu u Bibliji: nakon dvadesetak godina Jakov još uvijek osjeća onaj izvorni strah pred vlastitim bratom. To je očito u molitvi u kojoj otvoreno kaže “bojim se” (Post 32,12). Navikli smo ponavljati pogrešnu misao, neistinu da vrijeme liječi sve rane. To je naravno netočno. Vrijeme ne liječi apsolutno ništa, to pokazuje i Jakovljevo iskustvo. Za liječenje se traži daleko, daleko više od te samoga vremena. Zna liječnik: da bi rana zacijelila, mnogi su upravo čudesni čimbenici na djelu.

Ovaj biblijski izvještaj pokazuje međutim da je moguće riješiti dubinski problem straha. Pomaže molitva koju je Jakov izrekao (Post 32,10–13); pomaže Božji odgovor koji se zbiva u poznatoj noćnoj borbi s neznancem (32,25–30). Nakon toga dolazi do dirljiva pomirenja. Strah je razriješen! Brat Ezav očito više nije ispunjen mržnjom i prijetnjom, oprašta mu, oni se grle, oni obojica plaču (tako hebr. izvornik u Post 33,4). Pomirili su se i to je pomirenje stvarno, dubinsko i ozbiljno što pokazuje i to da će zajednički pokopati svojega oca (35,29) premda oni ne žive zajedno, svaki ide na svoju stranu (33,16s). Pomirenje je važno. Hoće li oni zajedno živjeti, to je njihova stvar.

Isti taj Jakov, kad postane otac, opet će doživjeti nekoliko velikih strahova. Njegov omiljeni sin Josip bit će za njega izgubljen, misli da je mrtav (Post 37,33), pa je onda razumljivo da će s velikim strahom čuvati Benjamina koji je najmlađi i neće ga dati (42,38). Ne želi da sinovi ponovno krenu u Egipat, makar im treba hrane, jer se boji za Benjaminov život. Dogodit će međutim poznati veliki preokret. Jedan od sinova – Juda – sama sebe nudi kao jamstvo (43,9). Njegov će postupak stvoriti povjerenje u ocu (r. 11). Zbiva se promjena od straha do povjerenja na temelju interventa jednoga sina.

Nakon dugo godina naći će se opet stari Jakov i Josip (Post 46,29), koji je u međuvremenu prošao težak put, ali je došao do takoreći vrhovne vlasti u Egiptu. U tom dirljivu susretu naknadno će nam postati jasno kako je otac Jakov mudro postupio s dječjim snovima, koji su izazvali ne samo mržnju i ljutnju braće, nego su ih naveli na takav grozan čin da prodaju vlastitoga brata Josipa u roblje. Otac je čuvao onaj san, čuvao je tu riječ – kaže izvorni biblijski jezik (Zagrebačka Biblija: “razmišljao o svemu”, Post 37,11). Možemo zaključiti da je to čuvanje i razmišljanje hranilo njegovo Jakovljevo životno povjerenje. Znamo pak da, zahvaljujući snovima i tumačenju snova koje mu Bog kao karizmu daje, sin Josip postaje spasitelj cijele Jakovljeve obitelji. U našem promišljanju važno primijetiti kako je Jakov čovjek čiju sudbinu možemo itekako razumjeti u moderno doba. On svoju obitelj osniva u tuđini (Padan-Aram), dakle ne u zavičaju, i onda će pod stare dane opet morati u tuđinu, u Egipat.

3. Mojsije – izbavljeni izbavitelj

Ako bismo htjeli posve kratko nešto reći o Mojsiju, s kojim smo se već susreli na početku u uvodnom razmišljanju o strahu, uočimo najprije kako je i on dio jedne obitelji. Ponajprije nam je zanimljivo opet zamijetiti kako je njegova obitelj u stranoj zemlji gdje bijahu primljeni kao dobrodošli gosti, a onda im je zbog promjene vlasti odjednom život ugrožen (Izl 1,8–14). Postali su roblje, a divlja i luđačka faraonska naredba da novorođene hebrejske dječake treba ubijati nažalost nije daleko od moderne civilizacije i svega onoga što sve do danas postoji kao tzv. planirano roditeljstvo i smaknuće onih koji još nisu rođeni. Važno je to istaknuti tako da vidimo kako Sveto pismo itekako poznaje u jednu ruku strahovite okolnosti i u drugu ruku hrabrost ljudi da u takvom svijetu prime dijete kao Božji dar.

Najprije se možemo zaustaviti na majci. Ona je hrabra žena koja će svoje dijete čuvati u tajnosti puna tri mjeseca (Izl 2,2). Omogućuje mu život makar tako da ga sakriva od svih, a onda će poslušati ludi zakon koji kaže: “Mušku novorođenčad treba baciti u rijeku” (Izl 1,22). Pritom međutim postupa vrlo dovitljivo. Ona čuva život svojega sina tako da ga, na dobro znani način, stavlja u zaštićenu i iznutra obloženu košaricu i ostavlja ga – ne tako da ga samo baci u rijeku, – nego ga namjerno, kako Sveti tekst kaže, “polaže u trstiku uz obalu rijeke” (2,3). Čuva život svojega djeteta, a opet poštuje zakon koji je zao kakav jest!

Za Mojsijev život naravno da nam je važna i njegova jednako tako hrabra i još više dovitljiva sestra koja nadvladava onaj normalan strah koji bi se rađao uvijek kada smo u neposrednom kontaktu s osobama iz najvišega društvenoga sloja i vlasti. Ona, robovska djevojčica, u kontaktu je s princezom, faraonovom kćeri (Izl 2,7). Ona će isposlovati izvrstan deal:ne samo da će Mojsije djetinjstvo provesti uz vlastitu majku nego će ona još za to biti i plaćena (r. 9). Vrlo mudra djevojčica koja upozorava na moderno promišljanje o tome da se u poslovnom svijetu majčinstvo prepozna kao ostvarenje karijere i dolično financira.

U Mojsijevu nam slučaju Sveto pismo pokazuje kako roditelji u strašnim uvjetima pronalaze način da svojemu djetetu omoguće ulazak u visoku civilizaciju – Egipat. Omogućuju mu školovanje, ni manje ni više, nego na dvoru, na najvišoj razini. Znamo li kako se zove Mojsijev otac? Redoviti čitatelj Svetoga pisma zapravo ni ne zna njegovo ime – toliko je taj čovjek, Amram, u pozadini (Izl 6,20). Ipak, kada se Bog predstavlja Mojsiju, onda će mu jasno reći da je on Bog ne tek njegovih predaka, nego na prvom mjestu ističe: “ja sam Bog tvojega oca” (Izl 3,6). Psihologija u posljednja dva stoljeća nam je itekako pokazala koliko je upravo tata-otac ključna figura za stvaranje slike o Bogu kod djeteta. Tu činjenicu Biblija potvrđuje, a mi se možemo pitati je li možda upravo očev utjecaj u Mojsiju stvorio pozadinu za kasnije Mojsijevo postupanje. Jošuu, mladića, – još dijete – Mojsije šalje u boj (Izl 17,9), ali ga pri tome ne ostavlja samoga nego se penje na brdo i pruža mu poznato molitveno pokroviteljstvo: Dok su Mojsijeve ruke podignute, Jošua pobjeđuje (r. 11).

4. Obitelj pred nepoznatim, pred snagom zloduha

Mk 9,14–29 (Mt 17,14–21; Lk 9,37–43)

Pođimo do dobro poznatoga evanđeoskoga doživljaja u našem proučavanju straha i povjerenja u Svetom pismu pri čemu se posebno zadržavamo upravo na obiteljima. U izvještaju Mk 9,14–29 susrećemo onu tešku, bolnu situaciju kad stojimo pred neizvjesnošću, pred nepoznatim, pred znakom zloduha. “Vjerujem. Pomozi mojoj nevjeri” (Mk 9,24) govori otac, dajući odgovor u kojemu se skriva i vjera, ali i sva krhkost toga povjerenja. “Pomozi mojoj nevjeri!” kaže otac učitelju Isusu koji ga je vrlo kratko i jasno upozorio: ako imaš povjerenja, možeš sve (Mk 9,23). Riječ je o mučnoj zgodi u kojoj se zapravo ne zna što je: je li taj dječak mjesečar, ima li padavicu, je li opsjednut? Nije jasno iz dijagnoze, a koliko ta obitelj trpi vidi si i po tome što ta bolest postade predmetom javne rasprave. Tu su pismoznanci, tu je svjetina, mnoštvo koje se okupilo (Mt 9,14). Bol je to velika za obitelj i strah što će biti s njihovim djetetom.

Opis koji daje otac, pristupajući Isusu, vrlo je konkretan i bolan. Evo dječaka koji ne može vladati svojim vlastitim organizmom. Trza se, grči, pjeni, pada na zemlju, zgrabljen iznutra, oboren, škriplje zubima, ostaje kao mrtav, suši se (Mk 9,18.20 i paralele) – sve su to riječi koje Sveto pismo upotrebljava da bi nam predočilo potresan prizor. Osim toga posebno je naglašeno kako taj dječak ne može pravo komunicirati (r. 17). Duh koji je u njemu jest gluh i nijem. Dijete njihovo ne može pravo niti slušati, niti govoriti, sve što se od njega čuje jest vika, krika, buka (r. 26).

Nažalost pred nama je situaciju u kojoj je jedna stvar jasna, a to je da čudna nepoznata unutarnja sila – bolest, zloduh – toga dječaka želi “uništiti” (Mk 9,23). Tako evanđelje bez uvijanja bilježi. Lukino evanđelje zapisuje: “smrviti” (Lk 9,39), Marko kaže jednostavno “uništiti, upropastiti”. Sveto pismo ne skriva kolika je muka u toj obitelji, koliki strah mora vladati i pojačavati se, nakupljati se, postaje jedna nesavladiva planina, jer sve to traje od malena, od djetinjstva (Mk 9,21). Nije od jučer, nije tek sad došlo nego to traje. Bolno je i teško, odmah nas podsjeća na iskustva paničnoga napadaja, vrhunskoga teškoga straha, koji može doći posve nepredviđeno. Upravo takav opis nalazimo kod ovoga dječaka.

Kolika je radost, olakšanje i utjeha pronaći onoga koji vlada situacijom, koji zna o čemu se radi i koji može donijeti rješenje. Upravo na tom putu odlučujuću ulogu ima otac, – otac obitelji, otac toga dječaka – koji jasno kaže: “Učitelju ja sam htio doći do tebe” (Mk 9,17). To je od početka bila njegova nakana. Čitamo u evanđelju da je Isus u to vrijeme na gori Preobraženja i u taj čas ne zna što se dolje zbiva. Dječakov otac u svome povjerenju da može nešto učiniti neće stati ni onda kada, kako sam izvješćuje, njegovi učenici nisu uspjeli (r. 17). On se tuži i jasno ustanovljuje: niti sami roditelji, a niti Isusovi učenici nisu imali uspjeha.

Neće oca zaustaviti ni dvostruka Kristova optužba: “Vi ste nevjerni rod!” (Mk 9,19). Gospodin odrješito opominje: “Zašto kažeš: ‘Ako možeš’. Tko ima povjerenja, taj može sve!” (r. 23). U dva navrata Isus izriče tešku riječ, ali taj se čovjek ne da uzdrmati. Posebno nam je privlačno i nadahnjujuće za naše promišljanje uočiti kakva je njegova rečenica, kako on govori Isusu tražeći i vapeći “Pomozi nam!” (r. 22). Ne moli on samo u svoje ime, ne moli samo za sebe, nego stoji kao zagovornik cijele obitelji. Ono što otac svojom prošnjom želi jest dodirnuti Kristovo srce. U njegovoj je molbi sadržana poznata biblijska riječ koja govori o božanskoj sućuti (grč. splanhnizomai Duda-Fućak: “imati samilosti” r. 22). Na poziv pape Franje proslavili smo jubilarnu Godinu Milosrđa pa s posebnom pozornošću uočavamo kako ovaj otac smjera na Isusovu sućut, na njegovo smilovanje, na samilost i unutarnje sažaljenje, osjećaj njegova srca.

Otac, koji je molitelj ne samo u svoje ime nego za cijelu svoju obitelj jer traži: “Pomozi nam! Imaj samilosti s nama!”, zadržao se u razgovoru s Isusom. To traje (u Markovu evanđelju razgovor teče od r. 17 do r. 24), – pa s pravom velimo da je on čovjek u molitvi. Govoriti Isusu o svojim željama, o svojima potrebama jest molitva. Divan rezultat poznajemo. Otac je omogućio da Gospodin djeluje na njegovu djetetu, predao je Isusu vlast, dao je njemu da on učini što može. Tako u evanđelju nastupa Učitelj koji jasno, s autoritetom zapovijeda (Mk 9,25). Otklanja zloduha. Učitelj potom uzima dječaka za ruku (r. 27). Važan je taj dodir: utjelovljeni Sin Božji uzima u ruke, dodiruje tijelo čovjeka koji je gotovo mrtav kako već ovi uokolo kažu (Mk 9,26). On ga podiže i to tako da dječak pri tom može sam “ustati” (r. 27).

Zanimljivo nam je primijetiti na kraju kako se događaj ne dovršava tako da bi, eto, dječak sretno bio oslobođen od svoje bolesti, nego ga Isus predaje ocu, kako bilježi Lukino evanđelje (Lk 9,42). Gospodin ga vraća u krug obitelji! Obitelj može sada živjeti novim životom. Majka i otac doživljavaju jednako tako oslobođenje od silnoga straha kao i sam dječak koji je izliječen. Uočimo također kako muka da bolesno dijete postade predmetom javne rasprave – što nikad nije ugodno – sada dovodi do rezultata koji je teološki bitan: ljudi prepoznaju da ovo nije tek djelo jednoga čovjeka, nego vide Božje djelo (r. 43). Okupljeni svjedoče da je Bog na djelu, ne tek ljudsko umijeće i  ljudska vlast.

5. Novi život u Jairovoj obitelji

Mk 5,22–43

Prisjetimo se za kraj poznate, drage biblijske povijesti u kojoj se opet susrećemo s bolnom situacijom u jednoj obitelji pri vrhu društvene ljestvice. Nalazimo se u obitelji nadstojnika sinagoge (Mk 5,22), onoga koji je zadužen za sveto mjesto gdje se narod Božji okuplja na molitvu i na slušanje Božje riječi. Kćerkica im je na umoru (r. 23). Sva visoka služba i ugled neće pomoći, život ima svoje zakone. Istina jest, ljudi su se okupili što je vjerojatno povezano s činjenicom da je riječ ne tek o nekom običnom čovjeku nego o nadstojniku mjesne sinagoge.

U mučnom trenutku lako razumijemo sav strah koji se javlja s mišlju: “Dijete će nam umrijeti”. Kao i u prethodnom evanđeoskom događaju otac se opet pokazuje kao onaj koji ima povjerenja. On pristupa Isusu i – Sveto pismo jasno kaže – on se poklonio (“padne mu pred noge” Mk 5,22). Klanja se Isusu, iskazuje mu štovanje. Pravi vjerni starozavjetni Židov klanja se Isusu i pritom – kako Pismo prikladno bilježi – naveliko (πολλά), s mnogo razloga izrekao je svoj problem (Duda-Fućak u kontekstu prevode: “usrdno” r. 23). Zamolio je Isusa, kao što će Isus na kraju isto tako naveliko (πολλά) tražiti od njih da čuvaju u tajnosti to što se dogodilo (“dobro im poprijeti” r. 43). Nije to javni spektakl, atrakcija za svijet, nego je Božji dar ovoj obitelji.

Ono što otac očekuje jest veliko i silno. On traži da Isus dođe i da položi ruke na njihovu kćer (Mk 5,23). Polaganje ruku ostade do danas u sakramentima sačuvano – i u sakramentu svetoga reda i u bolesničkom pomazanju. U očevu srcu uvjerenje je da Isus ima moć učiniti da dijete bude spašeno (grč. σῴζω  r. 23). Evanđelje namjerno rabi pasivni oblik: “biti spašen” za koji nas teolozi upozoravaju da ima posebno značenje (Duda-Fućak u kontekstu prevode “ozdraviti”). Trpni oblik znači: ovdje je Otac nebeski na djelu. Tamo gdje Isus dolazi, Otac nebeski može djelovati. Otac nebeski spašava.

Otac Jair očekuje da njegova kćerkica živi (grč. ζῶ  Mk 5,23). Njegovo povjerenje dva puta je bilo napadnuto. Ponajprije, kad mu donose glas da je dijete umrlo i pritom upozoravaju na zdrav ljudski obzir: ne isplati se više mučiti Učitelja (r. 35). Međutim, rješenje će doći usprkos tome. Drugi razlog zašto njegovo povjerenje može biti uzdrmano, drugi napadač na njegovo povjerenje jesu profesionalni oplakivači, kojima je smrt važna. Oni su se već okupili, glasno nariču (r. 38); dio je to njihova biznisa, to je njima potrebno. I u prvom i u drugom slučaju sam Gospodin dolazi kao samopouzdani autoritet koji rješava problem. Kada su Jairu donijeli vijest o umrloj djevojčici i kada su ga upozorili na zdravi ljudski obzir, Isus preuzima inicijativu i kaže “Samo vjeruj!” (r. 36). Isus Krist poziva na povjerenje. U drugom slučaju do kraja će se pokazati kako se otac sad mogao povući i ostati po strani. Nadstojnik u svemu dopušta Isusu da bude vlast koja će žestokom riječi jednostavno ukloniti zaposlene naricatelje, usmjerene na smrt. Isus će potom proglasiti, bez imalo uzmicanja, svojom božanskom djelotvornom riječi da je ta smrt samo san: “djevojčica spava” (r. 39). Djevojčica je faktički umrla – svjedoči izričiti sud okupljenih i vijest glasnika, – ali Kristovom riječju to postaje san.

Divan rezultat evanđeoske zgode pokazuje nam koliko je obitelj važna. Gospodin Isus sve istjeruje iz toga zaštićenoga, svetog, tajnog prostora (Mk 5,40). Ovo što će se zbiti nije “event” za javnost, nije to za naslovne stranice ni za privlačenje pozornosti. Unutra će biti prisutni samo trojica odabranih učenika – Petar, Ivan i Jakov – koji će biti  s njime na gori Preobraženja i potom u Maslinskom vrtu, i uz njih samo majka i otac preminule djevojčice. Za naše je promišljanje od presudne važnosti uočiti kako je ovaj događaj obiteljska stvar. Majka, otac i dijete tu su u čas kada Sveto pismo neposredno i ovdje donosi obje biblijske riječi koje označavaju Kristovo uskrsnuće: (1) djevojčica će se dići, Isus će joj dati da bude podignuta iz mrtvih (grč. ἐγεῖρω egeírō r. 41); (2) djevojčica će ustati (grč. ἀνίστημι anístēmi r. 42). Pri tom onaj uži krug ljudi smije čuti Isusove žive riječi, ono što je došlo do nas zapisano u Svetom pismu baš onim živim jezikom kojim se je Gospodin koristio: “Talita kum – Djevojčice ustani!” (r. 41). Evanđelje zapisuje dragocjeni ulomak u kojem čujemo govorni aramejski jezik.

Je li u Isusovu srcu bio u taj čas poseban osjećaj, je li i to pokazatelj teološke poruke kada čitamo da ova djevojčica ima dvanaest godina (Mk 5,42), baš onoliko koliko je Isus imao kada su ga tri dana tražili (Lk 2,42)? Dvije biblijske riječi “dići se” i “ustati” koje označavaju uskrsnuće vrijede kao pokazatelj da Gospodin Isus, kao što će i kod opsjednutoga dječaka učiniti, a i inače u svojim čudesima, daje nešto od svojega uskrsnuća. Zacijelo je i ova činjenica da je djevojčica u dobi od dvanaest godina izričita Kristova napomena: kao što su dječaka Isusa onda tri dana tražili, tako će opet doći onih novih tri dana kada će opet biti potrebno čekati da Gospodin bude dignut iz groba i ustane od mrtvih.

U zaključku ove biblijske epizode važno je uočiti kako je riječ o pravom, ljudskom životu. Lukino evanđelje u paralelnom izvještaju ističe da se duh vratio djevojčici (Lk 8,55). Nije se zbilo tek nešto prividno, nije ona pod vlašću nekog drugog, nego se to njezin vlastiti duh vratio u nju. Markovo evanđelje na istom tragu zamjećuje kako ona “poče hodati”, rabeći pritom riječ koja označava životni hod (grč. περιπατέω Mk 5,42). Jairova kći opet hoda ovim svijetom. Nov je to početak za cijelu obitelj kako Gospodin svojom zapovijedi jasno pokazuje: Nalaže da joj dadnu jesti (r. 43), upozoravajući kako ovo nije čas da roditelji dignu ruke od svega, nego sada mogu nastaviti svoju ulogu. Opet nastupaju roditelji koji su hranitelji, koji prate svoje dijete, u tijelu živo, i daju mu da raste.

* * *

Prisjetimo se na kraju opet naših konkretnih pitanja koje nam vrijedi ponijeti sa sobom. Pokušali smo promišljati o strahu i povjerenju u Bibliji, zadržavajući se namjerno na obiteljskim situacijama. Stoga možemo baš na temelju Biblije pogledati na svoje vlastito iskustvo i ispitati:

1. Kako njegujemo povjerenje u našoj obitelji?
2. Što je uzrok nepovjerenju između (a) muža i žene,
(b) roditelja i djece?

3. Koliko mi je vjera izvor hrabrosti?

2. izd. 13. 3. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Obitelj traži vrijeme

Vrijeme za obitelj u Bibliji

Pođimo od promatranja kako Sveto pismo prikazuje pojedine obitelji u Starom zavjetu, kakvo vrijeme imaju za sebe. U Novom zavjetu gledat ćemo najprije kako to Gospodin Isus u svom životu, u svojem iskustvu, posvećuje vrijeme obiteljima, a onda ćemo vrlo kratko vidjeti ono što već dobro poznajemo: kako Isus u svojim poukama govori o vremenu za obitelj. Pokušat ćemo u cijelom predavanju razlikovati ono vrijeme koje čovjek posvećuje svojem bračnom drugu – muž ženi, žena mužu, za razliku od onoga vremena – koje je jednako tako vrijeme za obitelj – koje roditelji posvećuju svojoj djeci.

Vrijeme u Bibliji

Recimo samo nekoliko riječi o shvaćanju vremena u Bibliji. Misao o vremenu počinje već u izvještaju o stvaranju kad se govori o tome kako je Stvoritelj postavio sunce, mjesec, zvijezde i svjetlila nebeska – da budu znaci: blagdanima, danima, godinama (Post 1,14). Vrijeme se prije svega shvaća kao kalendar, vremenik. Za nas je pak važno ono drugo što je u Svetom pismu posve jasna stvar: Vrijeme je Božje stvorenje, jednako kao što je primjerice i zajedništvo muža i žene, čovjek – muškarac i žena, Božje stvorenje (Post 1,26). Znamo da se u Svetom pismu vrijeme i u Starom i u Novom zavjetu broji od otkupljenja. U Starom zavjetu otkupljenje je prikazano kao Izlazak iz Kućeropstva, Egipta – od tada se broje godine, koliko su hodili kroz pustinju dok nisu došli do Obećane zemlje. Poslije će se brojanje godina vezati uz vladavinu pojedinih kraljeva. U Novom zavjetu sve do danas godine brojimo od Krista. Biblija je dakle vrlo važna za poimanje i mjerenje vremena sve do danas.

Odmah ćemo se sjetiti, kad govorimo o poimanju vremena u Bibliji, da je vrijeme prije svega povijest spasenja: pamtimo što je sve Bog za nas činio u prošlosti, pa se smijemo nadati i smijemo ga zazivati da to učini i danas, a vjerujemo da će to i u budućnosti za nas činiti. Poznavatelji Biblije upozoravaju nas kako je već opis stvaranja vezan uz onu riječ koja označava obiteljsku povijest (toledôt) pa smijemo reći da je Stari zavjet jedna obiteljska povijest.

Dobro znano istraživanje biblijskoga mudraca Salomona, koji želi ispitati sva ljudska iskustva – kao kralj to može – ne bi li našao što je prava korist za čovjeka. Pritom on ističe kako postoje različita vremena: vrijeme rađanja, vrijeme umiranja, vrijeme grljenja, vrijeme kad se ostavlja grljenje… (Prop 3,2.5). Kad bismo uzeli cijeli taj poznati popis iz Knjige Propovjednikove (Prop 3,2-8), vidjeli bismo kako je polovica od toga u užem smislu vrijeme obitelji, zbiva se unutar jedne obitelji. Zanimljivo je da nas ovo Salomonovo filozofsko istraživanje u 50% slučajeva vodi natrag upravo u obiteljsko iskustvo, ono što čovjek prolazi unutar obitelji.

Vrijeme za obitelj u Bibliji

Stari zavjet – 1) Obiteljsko zajedništvo

Noina obitelj (Post 6-9). U pet glavnih dijelova ovoga istraživanja o pojedinačnim biblijskim obiteljima i o Isusovu primjeru u Novom zavjetu vrijedi započeti s opisom općega potopa koji nam je dobro poznat. Potop označava veliko duhovno čišćenje i sveopću krizu, pri čemu obično gledamo da je Noa posrednik spasenja. Znamo međutim iz samoga opisa, iz logike stvari, da nije riječ o Noi kao pojedincu nego o Noinoj obitelji. Tako slobodno smijemo reći: po obitelji nastaje prvo biblijsko spasenje unutar općega potopa. Za naše je istraživanje važno ono vrijeme koje su morali provesti u korablji, spašavajući se po Božjem planu od sveopćega potopa. On ga dakako provode zajedno, punu godinu dana (40 dana pljušti kiša, 150 dana vode se dižu, potom se spuštaju – ukupno godinu dana). To je vrijeme za obitelj. Hoćeš-nećeš jedno su uz drugo! Kriza jest teška ali je ponuda i nuka nas na zajedništvo što se primjerice kod nas pokazalo u vrijeme Domovinskoga rata.

Kod Noe važno nam je sjetiti se također kako se u korablji na svoj način već ispunjava nešto od Izaijina dvostrukog mesijanskoga proroštva koje najavljuje da će jednom vuk prebivati s janjetom, da će lav i govedo biti zajedno (Iz 11,6-8; 65,25). U korablji prema biblijskoj slici to se već zbiva jer tu su i ljudi tj. Noina obitelj, a tu su i predstavnici svih životinjskih vrsta u zajedničkoj lađi.

Josip Egipatski (Post 37-50). Osobito nam je zanimljiv u proučavanju obiteljskoga zajedništva onaj primjer koji nalazimo kod poznatoga Josipa Egipatskoga. Biblija prati razvoj njegova života od djetinjstva. Na svoj je način dječak hendikepiran time što ga otac preferira, njemu posvećuje više pažnje, ističe ga. Josip je takoreći razmažen pa na nerazborit način postupa sa snovima, koji su doista objava Božja, ali ih on tako prikazuje da izaziva omraženost. Sveto pismo kaže da ga braća više nisu ni pozdravljala (Post 37,4). Josip će proživjeti težak put sazrijevanja i pročišćenja.

Nakon poznatih događaja on je u Bibliji s jedne strane unutar egipatske povijesti donositelj nove ekonomije koja je faraona učinila sveopćim gospodarom i vlasnikom sve zemlje. S druge strane, Josip je u isti mah omogućio da i u vremenu krize kod faraona bude zaliha za sve. Znamo da Josipov osobni i obiteljski život također cvjeta. Josip ima ženu po imenu Asenata, koja je Egip­ćanka (Post 41,45.50). Dakle Sveto pismo poznaje takvu vrstu bračne ljubavi koja povezuje različite kulture. U tome je već priprava za lik Mojsija koji će u sebi objediniti ta dva svijeta, hebrejski i egipatski. Riječ je o znanom iskustvu, kad obitelj nije u vlastitoj domovini nego živi negdje drugdje.

Dragocjeno nam je i lijepo u životu Josipa Egipatskoga vidjeti kako je njihov brak plodan. Imaju djece. A Josip će kao otac posebice posvetiti vrijeme svojoj djeci. Kad se opet sastanu svi zajedno, kad nakon dugo vremena susretne svojega oca Jakova i dovede ga u Egipat gdje su primljeni kao dobrodošli gosti, onda će otac Josip svoja dva sina Manašea i Efrajima posebno odvesti na blagoslov staromu ocu Jakovu (Post 48,9). Pritom će se Jakov, djed, svjesno potruditi da se ispuni proroštvo pa da mlađi sin sada na dostojan način dobije svoju prednost pred starijim. Tako se ne ostvaruje tek redovita tradicija, nego se ujedno ispravlja ono što je tijekom obiteljske povijesti bilo ukrivo pošlo.

Vrijeme za bračnog druga

Izak i Rebeka (Post 24-35). Promatrajući u Svetom pismo primjere obiteljskoga zajedništva, prisjetimo se onih brakova u kojima se može sasvim konkretno govoriti o vremenu koje muž posvećuje ženi, odnosno žena mužu. Izdvojit ćemo nekoliko slučajeva. Ponajprije tu je Izak s Rebekom. Prvi je susret takav da Izak Rebeku prima kao Božji dar i u prvom vremenu dok je ona još nerotkinja muž će Izak moliti za nju (Post 25,21). On od Boga moli dar djece. Kad Rebeka proživljava tešku trudnoću – nosi blizance koji se, prema njezinim riječima, u njezinoj utrobi tako sudaraju da je mislila da će umrijeti, – Izak je uz nju.

Sveto pismo ističe također kako ne ide uvijek sve idealno. Nažalost, upravo se kod Izaka i Rebeke zbiva da ono srdačno i lijepo zajedništvo biva duboko narušeno onda kad njihova ljubav bude podijeljena. Otac više voli jedno dijete, majka više voli drugo dijete. Tako nastaje rascjep koji će napokon sina Jakova odvesti u tuđinu, gdje će započeti u užem smislu velika povijest njegova duhovnoga pročišćavanja i obraćenja. Izak i Rebeka ispočetka su vrlo složni, a nakon toga su nažalost podijeljeni zbog podijeljene ljubavi prema djeci.

Manoah i njegova žena (Suci 13-16). Manje-više sasvim nepoznati u Svetom pismu jesu Manoah i njegova žena. Kad se međutim sjetimo da su to roditelji Samsonovi, odmah već imamo prvi pojam i pada nam na pamet o kome se radi. Nama su za naše istraživanje to dvoje biblijskih ljudi važni ponajprije stoga što je ova žena, koja u Bibliji ostaje bezimena, posve definirana pripadnošću svome mužu. To je njezin identitet koji se očituje u njezinu ponašanju kada ona odmah, dok je primila tajanstvenu Božju objavu preko anđela, sve javlja, izvješćuje svojega muža (Suci 13,6). Govori mu o onome što se dogodilo, ima u njega povjerenja. Ima vremena za njega. U isti čas sve s njim dijeli. On sa svoje strane, kad je čuo veliku objavu, moli se za obećano dijete (13,8). Štoviše, kad se drugi put u polju javlja Božji anđeo, onda na simpatičan način čitamo u Svetom pismu kako je žena pošla pred njim da ga povede, a on nju slijedi. Na prvu ruku to je najobičniji opis. Ali u Svetom pismu slijediti nekoga ima, dakako, veliko značenje koje posebice iz Novoga zavjeta poznajemo. Ovdje muž slijedi ženu (13,11). Kada im se drugi put ukazao anđeo te ga oni zajedno vide, muž je zapao u ozbiljan religiozni strah: vidjeli su nešto što je Božje, što ne smiju vidjeti, razmišlja on, strahujući da će im zbog toga smrt doći. Tada, usuprot našoj uobičajenoj tradiciji, žena nastupa kao intelektualno jaka, prodorna i hladne glave, s vrlo bistrom logikom govori: ako Bog želi da umru zato što su to vidjeli, ne bi im objavio svoj plan za budućnost s njihovim djetetom (13,23). Uočavamo: ovdje žena svojim razumnim argumentom donosi smirenje, objašnjava situaciju.

Muž i žena zajedno će prinijeti žrtvu. Osobito nam je dragocjeno primijetiti kako su zajedno u onim simpatičnim trenutcima kada sin Samson, pun oduševljenja i prave zaljubljenosti, govori o svojoj simpatiji, o djevojci koja mu se svidjela. Govori svojim roditeljima. Oni su zajedno kad im Samson donosi med. Ali isto tako, kad se Samson počinje odvajati, kad počinju njegova čudna lutanja, koja su ušla u opću svjetsku povijest, kad se odvaja od njih i kad uopće ne želi više slušati njihov savjet, Manoah i njegova žena ostaju zajedno.

Ruta i Boaz (Knjiga o Ruti). Posebnu vrijednost ima u Svetom pismu susret između Rute i Boaza kojemu je cijela jedna mala biblijska knjiga posvećena. Ondje se odmah vidi vrijeme koje posvećuju jedno drugome. Poznata je njihova povijest. Započinje tako da Ruta dolazi doslovce kao strankinja, koja traži posao i pokazuje da je vrlo vrijedna, radeći na polju. Ovdje je budući muž Boaz gospodar, koji svojim pažljivim okom odmah zamjećuje kako je ova radnica osobito marljiva pa nalaže ostalima da je puste neka radi i neka paze na nju. Traži da poštuju njezin posao. Ona je vrijedna radnica u polju, gospodar je uočava. Što poslije toga slijedi, zbiva se na preporuku Rutine svekrve s kojom je u izvrsnim odnosima. Susret koji se zbiva vrlo je srdačan i vrlo intiman. Usred noći oni se nalaze i počinju osobno razgovarati. Stvar nije dobila tek oblik neke ljubavne afere, skrivene od očiju svijeta, nego se javnim legalnim procesom razrješava. Oni u pravom smislu postaju muž i žena. Njihov brak je plodan. Ruta postaje prabakom kralja Davida.

Lijep su primjer svi ovi biblijski parovi jer nam pokazuju monogamni brak. Usprkos brojnim poremećajima i takozvanim poligamnim vezama, unatoč predrasudi, nećemo takav nesređen odnos nikad u Bibliji naći kao pravilo, nego kao nešto što nije u redu. Upravo s tim mislima možemo poći na drugu točku ovoga promatranja koja želi reći da Biblija uočava naše probleme.

2) Nema vremena za obitelj

Mnogo je u Svetom pismu opisanih situacija kada nema vremena za obitelj. Krenimo od početka!

Obitelj Adama i Eve. U prvoj biblijskoj obitelji, kod Adama, Eve i njihove djece, već nailazimo na onu strahotu koju danas na ovaj ili onaj način odmah možemo prepoznati. U Svetom pismu nećemo naći niti jedne jedine riječi koji bi Adama i Eva izmijenili otkako su zajedno. Strahota nekomuniciranja. Nema dijaloga, nema vremena jedno za drugo. Iz toga slijedi ono što nam je nažalost dobro poznato. Kada Kajin i Abel ulaze u strašan sukob, očekivali bismo da se barem na neki način roditelji angažiraju, da pokušaju nešto učiniti. Ali njih nigdje nema. Sveto pismo započinje temu vrijeme za obitelj tako da nas ponajprije upozorava.

Gledajući teološkim okom u Svetom pismu vidimo kako baš zbog nerazumnoga sukoba, zbog Kajinova postupanja prema bratu kao posljedica dolazi čovjekovo lutanje (Post 4,12.14). Smijemo to dakako simbolički shvatiti: čovjek luta, ne može samoga sebe pronaći, nestalan je, stalno je u potrazi. Među potomstvom pak rađa se zakon višestruke ljudske osvete (Post 4,24), koji je na različite način prisutan nažalost do danas. Nama je međutim ovaj strašan početak obiteljskoga života, na primjeru prve obitelji o kojoj se govori u Svetom pismu, podsjetnik na to da Biblija ne kreće od uzvišenih ideala nego od ljudske realnosti, od onoga kako jest među nama. Ne polazi, da tako kažemo, odozgo prema dolje, nego polazi od realne naše situacije.

a) Vrijeme za bračnog druga

Abraham i Sara. Kad govorimo o poteškoćama u obitelji možemo posebno istaknuti poteškoće koje nastaju u odnosu između bračnih drugova. Nama je jako dobro poznata biblijska obitelj praoca Abrahama i Sare. Više nego dobro poznajemo one bolne i teške trenutke kada iz straha za vlastitu egzistenciju u stranom svijetu, na životnome putu, Abraham niječe identitet svoje žene. Ne želi je pred drugima priznati kao svoju ženu. Ruši njezinu osobnost. Tako jedanput u Egiptu (Post 12,13), tako još jedanput kad su Geraru (20,2). Smijemo reći da je ono što se među njima nakon toga dogodilo na svoj način uzvraćanje i osveta. Na riječ Sarinu, naime, Abraham sa sluškinjom ima dijete (Post 16,2). Koliko god mi to pokušavamo opravdati kao običaj onoga vremena, svetopisamski tekst napadno ističe kako je to svojevrsno uzvraćanje, ne nabrajajući druge primjere takve prakse. On je nju zanijekao kao svoju ženu, sada ona njega niječe kao svojega muža. Da cijela stvar nipošto nije prikazana kao sređena i dobra vidi se u tome što taj “bračni trokut” nikako nije uspio. Isto će tako na riječ Sarinu Abraham otjerati sluškinju i njezino dijete. Ipak, smijemo reći da Sarina i Abrahamova veza ne ostaje u svemu zakinuta i uništena. Kad je naime Sara prije muža umrla, onda – što je u Svetom pismu osobito naglašeno – Abraham s velikim osjećajem, s dubokom tugom i mišlju na nju oplakuje svoju pokojnicu. Štoviše, baš zato da bi svojoj ženi pripravio grobno mjesto, Abraham će kupiti zemljište. I to je prvi posjed koji u Svetom pismu pripada Božjemu narodu unutar Obećane zemlje. Prvi je to put da je budući Božji narod dobio nešto od svojega.

b) Vrijeme za djecu

Abraham i Izak (Post 22,1-19). Također na primjeru Abrahama u odnosu prema Izaku možemo pogledati nažalost problematičan odnos kada se govori o vremenu koje roditelji posvećuju svojoj djeci. Kod Abrahamove kušnje, kad on uzima svojega sina i vodi ga, sveti nam tekst dvaput ističe kako njih dvojica idu zajedno (Post 22,6.8). Vrijeme koje provode na putu opisano je prije dijaloga, a isti opis nalazimo u Svetom pismu i nakon dijaloga. Zahvaljujući mudrom pitanju djeteta rađa se simpatičan, kratak ali važan razgovor oca i sina. Dijete odmah vidi kako stvari stoje, osjeća ono bitno. Pita gdje je janje za žrtvu (Post 22,7). Otac Abraham daje mudar odgovor. Pokazuje se čovjek koji je već spreman računati na Božju ljubav i Božje vodstvo. Otac i sin u razgovoru, zajedno na putu – divno. Međutim, nešto nas uznemiruje i boli. S jedne strane, Abraham s jednakom spremnošću kojom pripravan kaže Bogu „Evo me“ (Post 22,1.11), isto tako obraća se svome sinu pokazujući otvorenost, zanimanje i ljubav. Govori mu: Evo me (22,7). Oslovljava ga toplim izrazom: „Sine moj“. S druge strane, taj isti čovjek, kad slugama govori o svome sinu, upotrijebit će istu biblijsku riječ – možemo je prevesti kao „mali“ – kojom se u tekstu opisuju i sluge (hebr. ná’ar 22,5). Smeta nas takvo opisivanje. Gruba je to riječ, nema topline. Pogotovu nam je problematično kada ona drva koja su bila na magaretu bez ikakva objašnjenja tovari na leđa svome djetetu (22,6) i onda ga bez ikakva dijaloga, bez mogućnosti pitanja i razjašnjavanja veže i stavlja na žrtvenik (22,9). Sprema se zaklati ga. S jedne strane velika toplina, s druge strane mučan način postupanja. Cijela će se stvar, zahvaljujući Božjoj moći, dobro završiti. Nama pak ostaje svetopisamsko upozorenje koje ističe veliku snagu roditeljskoga autoriteta, ali i to kakve religiozne predodžbe ima roditelj i koliko je važno razviti i njegovati ispravu sliku o Bogu, shvatiti što to Bog hoće, a što neće. Odsudno je naučiti što znači žrtva, prinos Bogu. Nama je u Novom zavjetu vrlo jednostavno: ispravna slika jest Isusova slika o Bogu.

Tri vremena Elkane i Ane

Elkana i Ana (1 Sam 1-3). Istaknimo posebice odnos između Elkane i Ane. Sjećamo se odmah: Ana, majka Samuelova, poznata nam je prije svega zato što u u svojoj obitelji ona prolazi kroz tri vremena. Prvo je vrijeme vrijeme teške krize i njezinoga osobnoga užasnoga stanja. Višestruka je njezina patnja: nema djece i njezina majčinska čežnja nije ispunjena. U isti mah to se shvaća kao odsutnost Božjega blagoslova. K tome postoji suparnica, druga žena. I još k tome – nažalost vrlo razumljivo – ta druga žena izaziva i ponižava ondje gdje najviše boli, vrijeđa je zato što nema djece (1 Sam 1,6). Mučna se situacija u Aninu životu očituje u psihosomatskim teškoćama: ona ne može jesti, ona plače (1,7.8). Također – što smo već prije zamijetili u Bibliji – nema nijedne riječi koju bi ona izgovorila unutar svoje obitelji, u toj zajednici u kojoj živi.

Drugo vrijeme za obitelj koje ona proživljava jest ono vrijeme obilježeno njezinom ženskom inicijativom: Onom prodornošću i brzinom, onom marljivošću, koja je posebice vezana uz žensku dušu, Ana pronalazi način da u molitvi izrekne svoju muku pred Bogom, da položi zavjet (1 Sam 1,11). Taj će potez donijeti nevjerojatnu, dubinsku promjenu zbog koje se ona ponapjrije može valjano obraniti od vrlo grube, teške uvrede koju joj je uputio svećenik (1,14-18). Tako počinje Anino aktivno zauzimanje za vlastiti život. Unutar vlastite obitelji ona počinje donositi i priopćavati odluke (1,22). Muž te odluke respektira (r. 23). Štoviše, kod idućega hodočašća Ana preuzima vodstvo (r. 24). Pokazuje nam ujedno što u Bibliji znači žrtvovati sina. Ona doista Bogu posvećuje sina Samuela, ali ne tako da mu oduzme ili osakati život, nego tako da se unutar trećega vremena, koje ćemo nazvati obiteljsko zajedništvo, on kao osoba ostvari.

Upravo ta činjenica da njihovo prvo dijete – Samuel – Bogu služi ključna je (1 Sam 2,11.18; 3,1). Opis je to koji podsjeća na sveti naslov biblijskoga velikana: Božjega slugu, a kod Samuela se vidi da on ne vrijedi samo za odrasle, nego već dijete Bogu služi zahvaljujući takvom postupku obitelji. Dijete raste  (2,21.26; 3,19). Obitelj ga je dala na službu u svetište, ali oni ga prate, donoseći mu odjeću (2,19). Prate ga, s njime su, nisu ga se odrekli, premda je on fizički na drugome mjestu. To treće vrijeme obilježeno je blagoslovom. Isti onaj svećenik Eli, koji je na početku izrekao tešku uvredu, sada blagoslivlja cijelu obitelj (2,20) i taj se blagoslov ostvaruje u činjenici da imaju još petero djece (r. 21).

3) Isus s obiteljima

Neka nam Samuelova obitelj posluži kao skok u Novi zavjet gdje ćemo se bolje snaći i odmah se lako prisjetiti kako Isus Krist u svojem životu dolazi u kontakt s obiteljima.

Ponajprije, znamo, izliječio je Gospodin majku Petrove žene (Mk 1,31). Ušao je pritom u kuću u kojoj su Petar i Andrija doma – to je njihova obitelj. Isus čini prvo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2,11). Tu su mladenci koji slave početak svojega zajedničkoga bračnoga života. Baš u toj istoj Kani Galilejskoj susrest će se Isus s onim kraljevskim službenikom koji također posvećuje vrijeme svojemu djetetu tako da moli za njega (Iv 4,47). Ovaj čovjek iz Kafarnauma dolazi sve do Kane da bi zamolio Isusa: Izliječi mojega sina! Na ovaj način možemo u Isusovu životu prepoznati ono vrijeme u obitelji koje je vrijeme za djecu.

Vrijeme za djecu

Od tri uskrisenja u Evanđeljima dva su takva da Isus ulazi u život jedne obitelji. Poznajemo izvještaje: s jedne strane riječ je o majci udovici iz Naina. Isus je nju vidio, nad njom se sažalio. I onda je njezina sina oživio i – kako doslovce kaže – daje sina majci (Lk 7,15). Rehabilitira dakle taj preostali obiteljski odnos.

Drugo poznato uskrisenje zbiva se na zamolbu Jaira koji je ugledan čovjek, nadstojnik sinagoge. Isus će poći do njihova obiteljskoga doma. Ondje će vratiti u život njihovu kćerkicu i opet pokazati da obnavlja obiteljski život (Mk 5,41). Roditelji su posvetili vrijeme svojemu djetetu, prisutni su kod samoga čina oživljavanja, koji je u Bibliji važan jer se u opisu pojavljuju oba uskrsna glagola. Isus svojom riječju diže djevojku, a ona sama ustaje. Oba su to opisa koja će poslije vrijediti za Krista kad ustaje iz groba (ἐγεῖρω, ἀνίστημι Mk 5,40.41; 16,6.9).

Poznat je primjer, kad opet na molbu i inzistiranje očevo, Isus pokazuje da ima moć dati oslobođenje i ozdravljenje onda kada nije jasno što je s djetetom (Mk 9,14–29). Je li u pitanju bolest, ili je to opsjednutost? Prema Svetom pismu radi se o jednom i o drugom. Roditelji nisu više znali što će sa svojim sinom. Dolaze ponajprije do učenika, a učenici ne mogu ništa. Potom će na Isusovu riječ zbiva se u dva stupnja – to je produženo vrijeme – ponajprije oslobođenje od zloduha, i zatim vraćanje zdravlja (r. 25.27). Još jednom nalazimo istu situaciju i isti postupak. Isus vraća sina ocu (Lk 9,42). Opet uspostavlja obiteljski život. Riječ je o onom vremenu koje Isus Krist svojom prisutnošću potvrđuje da ga vrijedi posvetiti za svoje dijete.

Jednako tako nam je dobro poznat primjer iz Evanđelja u kojem k Isusu dolazi majka Kanaanka (Mt 15,22). Ustrajno moli sve dok ne dobije ono što je molila. Isus će napokon izliječiti njezinu kćer koja bijaše, kako Evanđelje opisuje, i bolesna i opsjednuta.

Osobito nam je drago u svetom tekstu naći izvještaj kako – vjerojatno majke – donose svoju djecu. Uzele su si vremena i donose djecu Isusu. Zatim ih – kako doslovce bilježi Evanđelje po Marku (10,16) – Isus grli; Isus ih blagoslivlja. Polaže na njih ruke – a to je u Svetom pismu važan čin.

Baš u tom kontekstu Isus će istaknuti kao uzor i uvjet za primanje Kraljevstva Božjega, za dostupnost Kraljevstva Božjega, upravo dijete (Mk 10,15). Kraljevstvo Božje treba primiti kao dijete, kao malo dijete koje je u svom životu posve izručeno brizi svojih roditelja.

4) Vrijeme za obitelj u Kristovu nauku

Dolazimo tako do Kristova naučavanja. Od njegova životnoga iskustva i ponašanja prelazimo na njegovo naučavanje i na ono što je on govorio.

a) Vrijeme za bračnog druga

Pogledajmo i opet ponajprije na odnos između muža i žene. Primijetimo zanimljivost. Isus se, kako u svojem iskustvu i postupcima, tako i u naučavanju, prije svega zadržava na odnosu između djece i roditelja. Nipošto međutim ne zanemaruje ono što je – kad ga izravno pitaju – od početka. Njemu je važno kako je to Bog na početku zamislio (Mk 10,6). Ponovit će ono što doista piše na prvoj stranici Svetoga pisma. Pamtimo kako Biblija govori o jednosti muža i žene, o zajedništvu, uspoređujući ga s tijelom: „Bit će jedno tijelo“ – kaže Pismo (Post 2,24).  S jedne strane, svaki će nas bibličar odmah upozoriti da izraz „tijelo“ (hebr. baśar „meso“ kao „meso od mesa mojega“ Post 2,23) označava našu smrtnost, našu propadljivost. Muž i žena su zajedno ne samo onda kada ih ispunja silina mladenačke ljubavi, kada su jedno drugom do beskraja simpatični, kada su oduševljeni i zaljubljeni jedno u drugo. Oni su jedno i onda kad nastupi slabost, bolest, životna težina, umiranje. S druge strane: jedno „tijelo“ upozorava nas na središnju istinu kršćanske vjere, a to je utjelovljenje. Vječna Riječ tijelom je postala (grč. σάρξ Iv 1,14). Bog Sin, nastanio se među nama uzevši tijelo, postao je jedno s nama, zauvijek združen. Bog, koji je ljubav, utjelovio se.

Isus će jasno reći, znamo, Bog ih je združio, čovjek neka ih ne rastavlja (Mk 10,9).

Sjećamo se također zgode u kojoj mladić dolazi k Isusu i pita koje su to zapovijedi, što mora činiti da bi ušao u život (Mk 19,16). Želi imati život vječni. A Gospodin, dajući odgovor i nabraja zapovijedi, ističe baš i onu zapovijed koja se tiče braka. Poznamo je, a možemo je odmah pozitivno formulirati: “Čuvaj brak! Čuvaj nezatomljivu bračnu svezu!” Znamo da je u Bibliji redovito sročena negativno kao zabrana: “Ne čini preljuba!” (Izl 20,14; Mk 10,18)

b) Vrijeme za djecu

Zamijetili smo već kako Isus poučava da možemo primiti Kraljevstvo Božje samo kao dijete. Kad govorimo o Isusovu nauku, možemo vrlo lako prepoznati i ono naučavanje u kojem Isus govori u pripovijestima, u prispodobama i poukama iz života. Pogledajmo koje je to vrijeme u prispodobama koje roditelj posvećuje svojoj djeci. Kako primjerice izgleda u dobro znanom, realističkom Kristovu isticanju kako mi, iako zli svojoj djeci dajemo dobre dare (Lk  11,13). Zašto? Zato što otac sluša, posvetio je vrijeme i čuje što to njegovo dijete od njega traži. Traži ga ribu (r. 11) , traži ga jaje (12) – pa će mu onda to i dati. Isto tako, u sličnom primjeru, Isus govori o noćnome miru. Otac ne želi ustati. Dobro je imati prijatelja, njegov je prijatelj važan. Ali kad je vrijeme počinka, onda on štiti svoju djecu govoreći: „Dječica su već sa mnom u postelji“ (Lk 11,7). Roditelj se brine za počinak, odmor svojega djeteta.

Primijetimo kako su ključne Isusove pouke na više mjesta uzete upravo iz obiteljskoga života. Otac uzima vrijeme, ide k svojemu sinu koji kaže: “Hoću”, ali ne odlazi (Mt 21,30). Otac ide i k onome koji kaže: “Neću”, ali se onda pokajao, predomislio i otišao na posao u vinograd (r. 29). I u jednom i u drugom slučaju otac poduzima inicijativu, posvećuje vrijeme svojemu djetetu kako bi ga pokušao angažirati i motivirati.

Još nam je daleko poznatiji primjer koji stoji u središtu svjetske kulture pa i povijesti hrvatske književnosti, sjetimo li se Gundulića i njegova djela: „Suze sina razmetnoga“. Riječ je o milosrdnome ocu koji izlazi ususret svojem rasipnom sinu  kad se on vraća jer je bio došao k sebi. Najzanimljivije je nam je uočiti kako u dobro poznatom susretu otac ne izgovara niti jedne jedine riječi koja bi bila upućena mlađemu sinu. Nema ni jedne. Ali jako mu je mnogo toga rekao svojim postupkom: Gleda ga izdaleka. On – stariji, možda već i starac – trči prema njemu, grli ga i ljubi (Lk 15,20). Isti milosrdni otac izići će opet iz zaštićenoga prostora svojega doma, uzet će si vremena i ići će ususret i starijemu sinu koji odbija suradnju. Njemu će posvetiti vrijeme na drugi način i to tako da pažljivo sluša njegove riječi i onda ih ispravlja (Lk 15,28-32). Daje mu pouku koja je verbalna, intelektualna. Smijemo reći da je to i viša razina, otac računa na moć razumijevanja i dijalog, priznaje mu bitno ljudsko dostojanstvo. Sa starijim sinom on obrazlaže, možda i zato što je stariji pa više od njega očekuje. Svakako i njemu posvećuje vrijeme.

Prisjetimo se da Isus Krist govori o svadbenoj gozbi kao slici nebeske gozbe. Pritom spominje baš zgodu kako otac pripravlja gozbu svome sinu (Mt 22,2). Roditelj uzima vrijeme za svoje dijete i priređuje što je potrebno.

5) Vrijeme za obitelj: Isusov primjer

Svakako bismo za kraj htjeli istaknuti i sam Kristov primjer. Najviše nam vrijedi zbog toga što je Isus prema riječima Evanđelja vrativši se kao dvanaestogodišnjak iz Jeruzalema u Nazaret bio – kako veli naš prijevod – poslušan (Lk 2,51). Izvorni govori još jače: podređen, pokoran, podčinjen (grč. ὑποτασσόμενος). Isus time ne samo potvrđuje roditeljski autoritet u obitelji nego nas još jednom podsjeća na osnovnu tajnu vjere: Božji Sin ponižava se i postaje čovjekom, podložan Zakonu, da nas otkupi i spasi.

Za naše je promatranje dragocjeno što je Isusov identitet određen riječju koja potječe iz obitelji. I kod krštenja Isusova i kod Preobraženja na gori Otac nebeski proglašava – kako dobro znamo: „Ovo je sin moj!“ (Mt 3,17; 17,5) Znamo također da Isus, u satima osobne molitve posvećuje vrijeme svome Ocu. Znamo napokon i to da se učenicima, koje je sam odabrao, svojim apostolima, obraća riječima koje potječu opet iz obiteljskoga života: “Djeco!” reći će im kad objašnjava da je teško bogatašu u Kraljevstvo Božje (Mk 10,24). “Dječice!” reći će im na Posljednjoj večeri i poslije kad im se kao Uskrsli ukazuje na i obali jezera tražeći štogod za jelo (Iv 13,33, 21,5). Podsjeća nas tako Gospodin da je prvo poslanje apostola da budu s njime (Mk 3,14), da mu posvete svoje vrijeme.

Sažetak

Ako bismo htjeli vrlo kratko sažeti naše biblijsko istraživanje, mogli bismo istaknuti na prvome mjestu da Biblija ne idealizira, nego polazi od realnosti kao što se to vidi na primjeru Adama i Eve. Biblija zatim ističe da kriza potiče i nudi zajedništvo što smo osobito uočili na primjeru Noe i njegove obitelji. Na više primjera, a osobito kod Josipa Egipatskoga, vidi se kako je potrebno sazrijevanje, duhovno pročišćenje. Biblija nam vrlo jasno pokazuje kako valja uzeti vrijeme za ono što nam je važno. Vidjeli smo napokon, osobito na primjeru dječaka koji bijaše opsjednut, da ima obiteljskih situacija u kojima ne možemo sami pa se smijemo osloniti na Isusa, posvetiti vrijeme obraćajući se njemu, donoseći njemu svoju obitelj u molitvi.

doc. dr. sc. Niko Bilić, FFRZ

Kategorije
Duhovnost

1. nedjelja korizme

Radost, radost! Hvala Bogu! Eto mene večeras na Radio Vatikanu @VaticanNews! Mali, a vrijedan korak suradnje našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Skroman prinos, važna, duhovna tema za #EU2020HR. Pogledajmo koliko je snažna i uporabiva Božja riječ, zajedno s Kristom, Sinom, koji se utjelovio do te mjere da je izložen izravnim đavolskim kušnjama!

Kategorije
Duhovnost

Zvanje i zadaća proroka Ezekiela (Ez 2s)

Drugo i treće poglavlje Knjige proroka Ezekiel promotrit ćemo kao prikaz njegova zvanja i kao uvod u knjigu. Istaknut ćemo cjelovitost teksta, diobu na dvanaest odlomaka i koncentričnu kompoziciju koja strukturira veći dio teksta (2,1–3,15). Kratko ćemo u tekstu potražiti elemente biblijskog izvještaja o zvanju i dinamiku koju oni stvaraju. Posvetit ćemo se napokon sadržaju i poruci teksta. Sedam različitih zapažanja pokazuju kako ovaj tekst pobliže definira Ezekielovu osobu i njegovo poslanje. Vidjet ćemo da je Ezekiel prorok (3.1.) koji je povezan s Bogom i o Bogu ovisan (3.2. do 3.5.). Od Boga dobiva zadaću stražara-čuvara (3.7.) pri kojoj je riječ o životu i smrti. Nasuprot proroku, njegovi su budući slušatelji (3.6.) tvrdokorni u svom odbijanju.

1. Cjelovitost i ustroj teksta Ez 2s. Tri put u tekstu se nalaz nalog upravljen od Boga proroku: “I reći ćeš: ovako govori Gospodin, Jahve…” (יהוה אדני אמר כה אלהם ואמרת 2,4; 3,11.27). U njemu se nakon zapovijedi (“reći ćeš/reci”) navode i riječi glasničke formule (“ovako govori Jahve”) u kojoj je, kao proširenje, ispred vlastitog imena “Jahve” naveden i počasni naslov “Gospodin”. Također triput se uz ovaj nalog može naći i pogled na reakciju zajednice koja će poslušati ili odbiti prorokov govor (“poslušali oni ili ne” 2,5; 3,11.27).

Trostruko ponavljanje istog motiva formalno objedinjuje tekst Ez 2s u cjelinu, a u isti mah i sadržajno definira prorokovu zadaću, ističući pritom slobodan izbor njegovih slušatelja. I sam Ezekiel, svrstan u niz onih koji su poslani razglašavati Božje riječi, oslobođen je prisile uspjeha. Njegovo je reći, a hoće li zajednica poslušati ili ne, druga je stvar. Još jednom je, četvrti put, drugim riječima opetovan ovaj dvostruki motiv koji sažima Ezekielovo poslanje: “govori im moje riječi, poslušali li oni ili ne” (2,7).

Osim toga, triput izrečeni Božji nalog ואמרת (2,4; 3,11.27) pomaže da Ez 2s shvatimo kao uvod za cijelu knjigu. Naime, ovaj nalog obilježen glasničkom formulom knjiga preuzima i opetuje (2,4; 3,11.27; 14,4; 20,5.27; 24,3; 37,12).

Inkluzija, uzimanje izričaja i slike s početka teksta na njegovu kraju, također potvrđuje povezanost ovih dvaju poglavlja. Kratko prije zaključne Božje riječi prorok govori da ga je Božja snaga uspravila: “i uđe u mene Duh i postavi me na noge” (רגלי על ותעמדני רוח בי ותבא 3,24). Iste izraze možemo pronaći u početku našega teksta (2,2). Prorok izvještava kako ga je Duh podigao, što se, eto, pred konac još jednom zbiva. Duh i podizanje spominju se samo na početku i na kraju Ez 2s.

1.1 Dijelovi teksta u Ez 2s. Prva razdioba zbiva se razlikovanjem između narativnoga opisa i upravnoga govora. U Ez 2s se, prema tome, ističe onih nekoliko redaka ili njihovih dijelova koji opisuju zbivanje, uvijek u prvom licu (u grafičkom prikazu osjenčano).

Opisnom dijelu u Ez 2s pripada često opetovan izričaj “i reče mi” (8x אלי ויאמר 2,1.3; 3,1.3.4.10.22.24). Ovakva formulacija istodobno drži tekst kao cjelinu i obilježava pojedine odlomke. “I reče mi” služi kao uvod u upravni govor i naznačuje prorokov susret s Bogom. Uporabom 1. jd. tekst poprima značaj izvještaja iz vlastitog iskustva, tj. svjedočenja. Osim toga, čini se da je אלי ויאמר posebnost Ezekielova stila jer se u toj knjizi ponavlja 35x, dok se u ostalim knjigama hebrejske Biblije vrlo rijetko rabi. Zajedno s ovim uvodom u Ez 2s po­navlja se i vokativ, dio upravog govora, koji neposredno slijedi: “sine čovječji!” (10x בן־אדם 2,1.3.6.8; 3,1.3.4.10.16.25). Ova hebrejska složenica titula je koja u još većoj mjeri predstavlja osobitost jezika u Ez jer se ukupno 93x nalazi u ovoj knjizi, a u ostalom SZ-u tek šest puta.

Pregled odlomaka u Ez 2s

Opis: Govor: Nov početak u govoru:
1. 2,1 ויאמר אלי (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
2. 2,2 I uđe u me… 2,3 ויאמר אלי (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
3.
2,6 בן־אדם ואתה(a ti, sine čovječji…)
4.
2,8 בן־אדם ואתה(a ti, sine čovječji…)
5. 2,9s I pogledah… 3,1 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
6. 3,2 Otvorih usta… 3,3 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
7. 3,3 I pojedoh… 3,4 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
8. 3,10 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
9. 3,12 Uto me Duh podiže… 3,16…i dođe mi riječ Jahvina:
בן־אדם (sine čovječji…)
10. 3,22 Ondje me opet zahvati… אלי ויאמר (i reče mi):
Ustani…!
11. 3,23 Ustadoh… 3,24… אלי ויאמר (i reče mi):
Uđi…!
12.
3,25 בן־אדם ואתה (a ti, sine čovječji…)

Ova dva “markera”:אלי ויאמר  i בן־אדם podijelili su tekst na ukupno dvanaest odlomaka koji u Ez 2s slijede jedan iza drugoga. (vidi tablicu). U toj podjeli iz više je razloga osobito važan odlomak Ez 3,12–21. s formulom o dolasku Božje riječi. Ponajprije, na tom se mjestu uvodi formula o dolasku Božje riječi “i dođe riječ Jahvina” (ויהי דבר יהוה 3,16, “proročka formula) koja će se u Knjizi proroka Ezekiela 40x pojaviti. Taj je odlomak u usporedbi s ostalima najveći i sadržava najduži Božji govor. Čitav se odlomak, osim toga, iznova razrađuje u Ez 18 i Ez 33, a  izričita je primjena Tore (Greenberg, 105). Prorok, naime, prima opširan nalog da provodi ono što stoji u Lev 19,17: “Ozbiljno ukori svoga druga da zbog njega ne snosiš grijeha.” Ovim odlomkom, napokon, Knjiga se Ezekielova vraća na opće ljudske teme s početka Biblije, što će u c33 opet učiniti. Božja riječ bezbožniku: תמות מת (“sigurno ćeš umrijeti” Ez 3,18; 33,8.14; Post 2,17) upozorenje je o opasnosti po život i čovjek ga je već na početku čuo: “Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,17).

1.2 Koncentrična kompozicija. Velik dio ovog teksta građen je koncentrično (Auf dein Wort hin, 74s). U Ez 2,1–3,15 mogu se raspoznati tematske podudarnosti koje predstavljaju “prstenastu kompoziciju”.

U središtu su “svitak” i “jesti”. Proroku je pružen svitak knjige (a 2,8–10) i on ga jede (a’ 3,1–3). Prvi krug oko središta tvore ohrabrenje (b 2,6–7) i konkretna zaštita koju Ezekiel dobiva (b’ 3,4–9). Tematska je riječ poznata: “Ne boj se!” תירא   אל. U idućem prstenu stoje: poslanje (c 2,3–5) i završni nalog proroku da pođe (c’ 3,10–11). Kao znak raspoznavanja ovdje služe glagoli: “poslati” שׁלח i “ići” הלך. Na vanjskom rubu nalazi se djelovanje Duha koji proroka najprije “čini uspravnim Božjim slušateljem” (Auf dein Wort hin, 75) (d 2,1–2), a potom mu pomaže da dođe na odredište svoga poslanja (d’ 3,12–15). Ključna riječ u tom zadnjem prstenu jest Duh רוח. Ovako građen tekst najveću važnost pridaje onome što se nalazi u središtu. Za razliku od prkosnih “buntovnika”, prorok prihvaća Božju riječ, pripravan je do u nutrinu usvojiti ono što mu Bog pruža, ne samo simbolički, nego i tijelom.

1.3 Dinamika dvaju glagola – “poslati” i “ići”. Dvije tematske riječiשׁלה  (“poslati” Ez 2,3.4.9; 3,5.6) i הלך (“ići” Ez 3,1.4.11.14) obilježja su biblijskog izvještaja o zvanju, a u našem tekstu stvaraju napetost koja povezuje oba poglavlja. Particip glagola שׁלה otvara dinamiku u 2,3 gdje čitatelj saznaje da onaj koji govori ujedno i šalje Ezekiela. Dvaput prorok čuje da je poslan (שׁלה2,3.4) i dvaput prima potvrdu da je poslan Izraelu, a ne drugim narodima (שׁלה3,5.6). Isti korijen שׁלהna još je jednom mjestu (2,9) i odnosi se na ruku koja proroku pruža svitak. Idući glagol הלךpojavljuje se kao dio poslanja: prorok triput čuje imeprativ “Idi!” (הלך3,1.3.11) koji mu nalaže da krene na svoju zadaću. Dinamika i napetost glagolskog para “poslati-ići”, započeta u Ez 2,3, razrješuje se tek kad prorok postane subjekt glagogla הלךi izvijesti o tome da se dao na svoje poslanje (הלך 3,14 “i ja iđah…”). Sve dotle ostaje otvorena.

1.4 Ostali elementi izvještaja o zvanju. U mnogim biblijskim napisima ključne riječi “poslati” i “ići” označavaju onaj element biblijskog zvanja koji se zove “nalog”. Još četiri elementa pripadaju tzv. shemi zvanja. U Ez 2s možemo ih ovako protumačiti: “Naznaka nevolje” prepoznaje se najviše u imenicama גלה(“izgnanstvo” 3,11.15) i מרי(“prkos, bunt” 2,5.6.7.8(2x); 3,9.26.27) jer te imenice naznačuju babilonsko sužanjstvo i loše duhovno stanje zajednice Božjeg naroda. Kao “prigovor”, odnosno unutarnji otpor prema zvanju možemo pretpostaviti prorokov strah. “Strah” se doduše u tekstu ne spominje, ali iz sadržaja je razumljiv i Bog mu obilato izlazi u susret riječju (2x “ne boj se i ne plaši se” 2,6; 3,9) i djelom (otvrdnuto lice i glava 3,8; “kao dijamant” 3,9). Kao vanjski Božji “znak” možemo ponajprije uzeti svitak מגלת־ספר 2,9) koji je i onako povezan s ključnom riječi שׁלחi stoji u jezgri zvanja. Međutim, tajnovita prorokova nijemost (3,26) može također biti poseban znak. Nijemost proroka čini naprosto nemoćnim pred njegovom zadaćom i zato se u svom poslanju mora posve osloniti na Božju moć. Na isti se način ovamo kao znak pribraja i to da je prorok zatvoren u kuću i užetima svezan (3,24s), a zadaća mu je “ići” (3,1.4.11). Opće “obećanje” potpore pri poslanju, klasično sročeno: “ja ću biti s tobom”, nedostaje u Ez 2s. M. Greenberg (83s) to ovako tumači: “Božjeg obećanja da će biti s prorokom nema, ali kao jamstvo da će zajedno snositi odgovornost vrijede različiti izrazi koji Ezekielovu odgovornost svode na minimum. Svejedno je hoće li ga narod poslušati ili neće. Ne treba se bojati odbijanja. U 3,7 glavni teret odgovornosti za neposluh naroda Bog izričito skida s proroka i uzima na se.” Obećanje potpore ipak će u Ez 2s biti na neuobičajen način izrečeno u važnom pogledu unaprijed s kojim tekst završava. Bog proroku najavljuje svoju osobitu potporu: “otvorit ću ti usta” (3,27).

2. Teologija zvanja u Ez 2s. Nakon pretežito formalnih istraživanja razmotrit ćemo ne­ke od glavnih točaka u sadržaju Ez 2s. Sedam tematskih zapažanja trebaju oči­to­va­ti kako ovaj tekst karakterizira Ezekiela i njegovo poslanje. Vrlo sažet prikaz Ezekielo­ve zadaće pruža kratka rečenica na početku Ez 3: “Idi, govori domu Izraelovu!”  (3,1). Ovakav je Božji nalog doduše općenit, ali točno pogađa pro­roč­ku službu Ezekielovu.

2.1 Ezekiel – prorok. Ezekiela Bog potvrđuje kao “proroka” (נביא 2,5). Priznanje proročkog poslanja očito je jedina stvar koju Bog očekuje od Ezekielovih slušatelja i ne ostavlja im na volju: Po­slu­ša­­li oni ili ne poslušali Ezekielove riječi, u svakom slučaju “ne­ka znaju da je prorok bio među njima” (בתוכם היה נביא כי וידעו 2,5; 33,33). Ovo važno očekivanje da prepoznaju proroka u svojoj sredini istim riječima Bog ponavlja u c33. U knjizi će Ezekiel kao prorok osobito predstavljati suprotnost lažnim prorocima koji si doduše prisvajaju isti naslov, ali slijepo slijede svoj vlastiti duh (13,3), nalik su lisicama (13,4) i proriču laži (13,9).

2.1 Ezekielovo ime i ruka Gospodnja. Prorokovo ime sadrži u sebi hebr. glagol חזק(“biti jak”) koji se u Ez 2s 3x po­jav­lju­je: 3,8.9.14. Sukladno svom imenu, Ezekiel je čovjek na kome se očitovala snaga ru­ke Gospodnje (חזק3,14) i čovjek kojemu je Bog dao snažan obraz (חזק3,8 hrv. “otvrdnuti”), čvršći od kremena (חזק3,9). Poznata biblijska slika o Božjoj ruci יהוה ידuvodi se već u Ez 1,3. U Ez 2s jedna ruka pruža proroku svitak (יד2,9); ruka Gospodnja pokazuje svoju snagu (יהוה יד3,14) i napokon se spušta na proroka nakon što je primio službu čuvara (יהוה יד3,22). “Ruka Gospodnja” prati cijelu knjigu i objedinjuje je znakovitim sedmerostrukim opetovanjem (Ez 1,3; 3,14.22; 8,1; 33,22; 37,1; 40,1), dok se u ostalim knjigama SZ-a pojavljuje najviše po četiri puta.

Slika snažne ruke Gospodnje u Ez 3,14 povezuje naš tekst s jezgrom Tore. Naime,  חזק + יד (“ruka jaka”) čest je simbol za izbavljenje iz ropstva: “Rukom jakom izvede nas Jahve iz Egipta, iz kuće ropstva” (Izl 13,14).

2.2 Čovjek pred Božjom slavom. Ezekiel je jedini među prorocima obdaren iscrpnim uvidom u Božji svijet. “Slava Gospodnja” (כבוד־יהוה) pripada među bitna obilježja po kojima se raspoznaje Knjiga proroka Ezekiela jer se u njoj 10x pojavljuje i ima važnu ulogu: Ez 1,28; 3,12.23; 10,4.18; 11,23; 43,4.5; 44,4. U našem je tekstu ovaj izraz ponajprije veza s 1,28 i s cijelim prvim poglavljem koje opisuje slavu Gospodnju. U Ez 2s prorok po­naj­pri­je čuje blagoslovni zaziv nad Božjom slavom koji dolazi s njezina mjesta (3,12 ברךhebr. “blagoslovljen(a)”, tako i grč. i lat.); Ezekielu je potom dano da je opet vidi (כבוד־יהוה3,23) kao već u c1, što on izrijekom spominje. Blizina Božjeg svijeta u koji do­bi­va obilan uvid djeluje na Ezekiela i on po drugi put pada ničice (1,28; 3,23), kla­nja­jući se. Istodobno je Ezekiel od toga uzvišenoga svijeta jasno odijeljen opetovanim naslovom בן־אדם(“sin čovječji”) koji ga svrstava među ljudsko i zemaljsko. Nije on Božji sugovornik i partner u razgovoru, on je pasivan primatelj Božje riječi koji u cijelom pri­zo­ru zvanja i ne progovara (Auf dein Wort hin, 75).

2.3 Duh ga nosi. U Ez 2s proroka nosi Duh (רוח2,2; 3,12.14.24) i to ne samo u prenesenu smislu. U oskudnim narativnim recima prorok opetovano izvještava kako ga Duh uspravlja i podiže. “Duh” se spominje već u c1 šest puta, a ukupno se u Ez navodi 52x i ostaje pri­su­tan duž cijele knjige. Njegovo djelovanje na proroka u Ez 2s opisuju četiri glagola:

Duh ulazi u proroka (בא2,2; 3,24); uspravlja ga u stojeći stav (hifil עמד 2,3; 3,24); diže ga i nosi (נשׁא3,12.14); napokon, Duh proroka uzima (לקח3,14).

Slika o Duhu koji uspravlja i podiže proroka u tekstu se ponavlja, s različitim glagolima, četiri puta (2,2; 3,12.14.24). Tako i ova slika podupire Ez 2s kao tekstualnu cjelinu. Osim toga, izričaj “postaviti na noge”(עמד, רגל על 4x 2,1.2; 3,24; 37,10) najavljuje poznato viđenje o oživljavanju mrtvih kostiju u Ez 37. Tako građena formulacija, naime, u Knjizi proroka Ezekiela nalazi se samo u izvještaju o zvanju (Ez 2s) i u opisu viđenja (c37).

Uloga Duha u Ez 2s odvija se u dva stupnja. Ponajprije, Duh ispunja ono što Bog traži od proroka. Božji nalog: “postavi se na noge” (2,1) dolazi do izvršenja djelovanjem Duha koji je ušao u proroka: “podiže me na noge” (2,2). Imperativ upućen proroku neposredno izvršava Duh.

Idući put izvršenje slijedi uz pomoć i potporu Duha. Poslanje: “Idi!” 3,11 ostvareno je tek nakon što Ezekiela Duh diže i nosi (v12.14) “Iđah” (3,15).

Dinamika koju započinje nalog: “Dođi k izgnanicima!” (אל־הגולה בא 3,11) pronalazi svoje dovršenje u 3,15 (“stigoh k izgnanicima” אל־הגולה בא) tek nakon tog dvostrukog zahvata Duha (נשׁא, לקח3,12.14). Uporaba glagola לקח (“uzeti”) pridaje zahvatu Duha značenje tajanstvena uznesenja. Prorok biva “uzet” u Božji prostor poput Henoka (לקח Post 5,24) i Ilije (לקח 2 Kr 2,3.5).

Višestruka potpora Duha

3,11 הלך “Idi!”  → 3,12.14 רוח “Duh” me → 3,14  הלך “iđah…”
בא “Dođi!”  → נשׁא “podiže” i → 3,15 בא “dođoh…”
אל־הגולה “k izgnanicima” 3,14 לקח “ponese (uzme)”  אל־הגולה “k izgnanicima”

2.4 Hrabrost od Boga. U Ez 2s Bog ukupno šest puta sokoli proroka. Za to služe dva različita ohrabrenja koja se međusobno dopunjuju i ponavljaju (2,6; 3,9): “ne boj se!” (אל־תירא) i “ne plaši se!” (אל־תחת). Božje riječi ohrabrenja trebaju Ezekiela osloboditi od straha pred slušateljima. Oba izraza obilježavaju Ez 2s kao jedinstven tekst.

2.5 Suprotnost slušateljima. Sinovi su Izraelovi prema Božjoj pocjeni još negativniji od stranih narod: tuđinci će poslušati Ezekiela čak i onda kad ga Bog k njima ne šalje. Tako doslovno hebr. niječna pogodbena rečenica u Ez 3,6: “Da te njima i ne pošaljem, oni bi te poslušali” (Auf dein Wort hin, 80). Ali sinovi Izraelovi neće. Premda ih šalje upravo njima.

Najprije je bilo otvoreno kako će se postaviti pred prorokovim propovijedanjem, hoće li poslušati ili neće (usp. 2,5.7; 3,11.27). Međutim, nakon ove pogodbene rečenice stvar se mijenja. “Dvojba, hoće li Izrael poslušati proročku poruku ili ne, pretvara se u siguran uvid da će odbiti i da neće slušati.” (Greenberg, 80): Dom te Izraelov neće poslušati jer ni mene ne sluša” (3,7).

2.5.1 Kruto lice i ispunjeno srce. Oni kojima Ezekiel treba govoriti teška su publika. Bog to otpočetka otvoreno kaže. Lice i srce slušatelja otvrdnulo je i okorjelo (קשׁה2,4; 3,7). Pogled im je takav da može izazvati strah i užas (חתת2,6; 3,9). Srce im je poput čela, kruto (חזק2,4; 3,7.8). Prorokovo lice i njegovo čelo, ali srce ne, Bog čini jednako tako krutim (2x חזק3,8). Tako prorokova čvrstoća ponajprije odgovara tvrdoći njegovih slušatelja te je vanjštinom s njima izjednačen i može odoljeti. Srce prorokovo (לבב 3,10 ) naprotiv ispunit će “sve” Božje “riječi” (3,10).

Suprotnosti između proroka i slušatelja

narod

Ezekiel

2,4  lice + okorjelo
srce + kruto

3,8 lice i čelo + kruto
3,7  čelo + kruto
srce + okorjelo
3,9 čelo kruto
3,8  lice i čelo + kruto 3,10 srce ispunjeno riječima Božjim

2.5.2 Buntovan narod, poučljiv prorok. Dvije riječi “prkos” i “prkositi” (מרי i מרד) označavaju u tekstu ustrajno odbijanje i protivljenje slušatelja. Imenica מרי pojavljuje se u Ez 2s ukupno osam puta; od toga šest puta u složenici s בית (“kuća, dom” 2,5.6.8; 3,9.26.27) i dvaput sama za se (2,7.8). Ostaje prisutna u vokabularu knjige na još devet mjesta: 12,2(2x).3.9.25; 17,12; 24,3; 44,6. Glagol מרד (“biti buntovan”) u Ez 2s upotrijebljen je dvaput, i to odmah pri početku u jednom retku 2,3 (narod “odmetnički” što se “odvrže”od mene), a potom se nalazi na još dva mjesta u Ez 17,15; 20,38.

Neobična slika “dom buntovništva” (בת מרי) Ezekielov je prilog SZ-u i, nakon Ez 2s, u knjizi se pojavljuje još pet puta: 12,2(2x).9.3.25. Slika se nadovezuje na misao o pobuni iz 2,3 i opisuje Ezekielove slušatelje kao zajednicu “ogrezlu u opačini”. Greenberg upućuje na Izaijin izraz מרי עם (“narod buntovništva” Iz 30,8) koji je vjerojatno pozadina za Ezekielov slikovit opis krajnjeg odbijanja u Božjem narodu. U Ez 2s “dom buntovništva” izravna je suprotnost “domu Izraelovu” (3,1.4.5.7.17). Slika je također gorak kontrast “predragoj svojini”, “kraljevstvu svećenika” i “svetom narodu” (Izl 19,5.6). Kontrast doduše ne povezuje isti izbor riječi, ali se u izrazu “dom buntovništva” može raspoznati slika o izabranom narodu koji je dosegnuo suprotni pol.

Prorok koji je k njima poslan bitno je drukčiji. Prihvaćanje i usvajanje te vrijeme i okolnosti koje su zato potrebne istaknute su u Ez 2s i karakteriziraju Ezekiela: on će poslušati što mu Bog govori (2,8), on će pojesti što mu Bog daje (2,9), nahranit će trbuh i nastiti utrobu (3,3). “Slušati”, a napose “jesti” razumljive su slike za usvajanje i potpuno prihvaćanje. Motivi primanja sažimlju se i ponavljaju u 3,10 gdje ih predstavljaju “uši” i “srce”. Rok od sedam dana (3,15.16) te vrijeme koje će prorok provesti “zatvoren u domu svojemu” (3,24) lako će predočiti vrijeme potrebno za proces usvajanja. Omamljenost (3,15), svezanost (3,24) i nijemost (3,26) opisuju stanje u kojem prorok još ne može nastupiti u svojoj službi. Prije nego što počne davati, treba primati; prije negoli bude išao i propovijedao, treba u miru, bez publike, “sve riječi” koje čuje uistinu “primiti k srcu” (3,10).

3.7. Stražar koji upozorava. Prorok treba biti “stražar” (3,17). Božja riječ u 3,17–21 participom glagola “stražariti” צפה određuje Ezekielovu zadaću koja će kasnije u knjizi biti opsežnije opisana (33,2.6.7). Ovaj je izraz povezan s glagolom “opomenuti, upozoriti” (זהר hifil) koji Bog pri imenovanju u 3,17–21 točno sedam puta proroku zadaje kao dužnost: 3,17.18(2x).19.20.21(2x). “Opomenuti” je još jedna tipična Ezekielova riječ jer se u ostalim knjigama SZ-a rabi devet puta, a u Ez će se još osam puta pojaviti u: זהר 33,3.4.5(2x).6.7.8.9. (Isti korijen stoji i u 8,2, ali u drugom značenju.)

Slika stražara Ezekielovim je čitateljima poznata poznata iz prilika koje opisuje prorok Jeremija (Jr 6,17): “I postavih im stražare: ‘Pazite na glas roga!’ Al oni rekoše: ‘Nećemo paziti!’.” U Ez “stražar” služi kao definicija odgovornosti koju prorok preuzima na se. “Sve do sad dužnost proroka određivali su pojmovi vezani uz prenošenje poruke; ovdje se međutim njegova zadaća definira kao pitanje života i smrti – za njega samog ništa manje nego za njegove slušatelje.” (Greenberg, 105).

30/1/2007.
2. popravljeno izdanje 25. 2. 2020.

N. Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Nastava

Neuspjelo zvanje?

Gideonov uspon i pad (Suci 6–8)

Uvod

Opis Gideonova lika naći ćemo u Knjizi Sudaca od 6. do 8. poglavlja. Gideon je poseban. Za nj Sveto pismo ne donosi oznaku “sudac”, ali ključna riječ “spasiti” (hebr. 8x ישׁע 6,14 s.31.36s; 7,2.7; 8,22 u hrv. KS i Šarić: “izbaviti”) upozorava na bitnu funkciju svih sudaca koji zajednicu kao Božji poslanici izbavljaju iz nevolje. U skladu sa suvremenom analizom likova Gideon ne pripada među one koji su postojani i uvijek na istoj duhovnoj visini, nego ima svoj unutarnji razvoj, obrate i preokrete. Zaključak njegova puta i dovršetak poslanja koje je imao izvršiti bit će vrlo dvoznačan.

Dublji teološki razlozi istaknuti su nastupom jedine osobe koja uz Deboru u Knjizi sudaca nosi proročki naslov. Drugi dio uvoda (6,7–10) donosi prvi Božji odgovor na vapaj Izraelaca (6,6). Jedan prorok progovara, upozorava na Božji identitet (kao suprotnost Baalu 6,25–32 i „bogovima Amorejaca“ 6,10) i na središnje Božje djelo: izbavljenje iz kuće ropstva i darivanje obećane zemlje.

Prorok koji ostaje toliko povučen i posve predan služenju Riječi Božje da mu ni ime ne znamo vrlo jasno i izravno prenosi Božju poruku. Istom onom definicijom koja utemeljuje ustav naroda Božjeg, deset Božjih zapovijedi, Bog se u prorokovim riječima predstavlja: „Ja sam vas izveo iz Egipta, ja sam vas izbavio iz kuće ropstva.“ Bog potvrđuje svoju pripadnost zajednici: „ja sam vaš Bog“ (6,10). Ali jasno izriče i svoje predbacivanje i prosudbu: rekao sam vam da ne štujete tuđih bogova, ali vi me niste poslušali (6,10)

Sin

Gideon je predstavljen kao „sin“ čime je istaknuta njegova uključenost u obitelj iz koje potječe (6,11). Naknadno ćemo saznati da su mu braća ubijena na brdu Taboru od Midjanaca (8,19). Gideon se treba suprotstaviti autoritetu oca kojemu pripada Baalov žrtvenik (6,25). Napetost s obitelji dolazi do izražaja u spominjanju Gideonova straha pred njegovima (6,27).

Uloga očeva istaknuta je. Imanje na kojem Gideon radi svoj posao (6,11) i na kojem treba izvršiti svoj prvi pothvat pripada njegovu ocu (6,25). Po Božjem nalogu od očeva stada uzet će za prinošenje žrtve (6,25). Pred ocem, kao i pred stanovnicima grada, Gideon osjeća strah (6,27). Oca već u početku izvještaja po imenu poznajemo, on je Joaš (6,11), a pred ljudima koji traže osudu i smrt Gideonovu (6,30), on brani sina (6,31). Štoviše upravo argumentacija iz njegove obrane bit će osnovica na kojoj je formuliran nadimak za Gideona: Jerubaal – „neka Baal vodi parnicu“ (6,32). Ako je Baal pravi Bog, neka sam štiti svoje pravo, ne moraju to činiti sumještani Joaševi. Joaševim sinom bit će Gideon nazvan i onda kad je već moćni junak pred kojim strepi utaborena vojska izrabljivača (7,14), a i kad se pobjedonosno vraća iz boja (8,12).

Dvostruk uvod

Budući da se Gideon prvi put imenom spominje tek u 6,11 prethodni je tekst svojevrstan uvod kojemu je Gideonovo poslanje odgovor. Prema klasičnom nacrtu biblijskog izvještaja o zvanju uvod 6,1–10 naznačuje nevolju. Ovaj put to su, prema prvom dijelu uvoda 6,1–6, Midjanci sa saveznicima Amalekom i sinovima istoka (6,3). Predstavljaju internacionalnu prijetnju. Izrabljivanje je gospodarsko i potpuno („ne ostavljaju ništa…“ 6,4). Potpunost se očituje i u zaokruženom broju od 7 godina (6,1). Amalek predstavlja općeg neprijatelja i protivničku silu koju poznajemo iz boja Izraelova u pustinji kod kojeg Mojsije moli zdignutih ruku. Potpuna ekonomska ovisnost koju ovdje opisuje Sveto pismo nije nepoznata u suvremenom svijetu. Vremenu od 7 godina bit će na koncu kao pozitivni kontrast postavljeno 40 godina mira (8,28)

Teološku dubinu nevolje predstavlja prorokov nastup (6,7–10), a ona je povezana sa spiralom zla kao formalnom oznakom Knjige sudaca. Sastoji se u temeljnom otpadu od Božjeg zakona koji se opisuje formulom: „činiti zlo u očima Gospodnjim“ (6,1).

Opetovani susreti s Bogom

U prvom Gideonovu susretu s Bogom 6,11–24 mogu se prepoznati četiri preostala elementa biblijskog zvanja: (2) poslanje, (3) prigovor, (4) obećanje, (5) znak. Već pri tom prvom susretu s Bogom očito je da Gideon sluša. To se vidi u njegovim prvim riječima koje stavljaju u pitanje (6,13) glasnikov pozdrav (v12) i u tome što citira pripovijedanje otaca (v13). Ime prvog žrtvenika, koji kao zaključak prvog susreta s Bogom Gideon podiže, može se shvatiti kao imenska rečenica: „Jahve jest Šalom“ 6,24).

Prvi put Bog mu se objavljuje preko posrednika, svojeg poslanika. Anđeo Jahvin dolazi pod hrast i ukazuje mu se (6,11s) – čitamo. Ipak, baš u onom času kad Gideon izražava svoje razočaranje i prigovor: „Gdje su sva ona čudesa!… Gospodin nas je ostavio!“ (6,13) Bog mu se izravno obraća i upućuje mu svoju riječ bez posrednika (v14). I ovdje se prepoznaje osobita Božja pedagogija i susretljivost. Biblijska riječ koja je ovdje upotrijebljena (glagol פנה) sugerira da mu je Bog okrenuo svoje lice.

Drugi susret s Bogom donosi Gideonu konkretan Božji nalog još iste noći (6,25s). Budući da se ne spominje nijedan novi dan, moguće je da se iste noći daje i na izvršenje (6,27–32). Gideon svoje djelovanje započinje od teološke pozadine, od problema krivoboštva, ne od ekonomskog izrabljivanja. To je već drugi žrtvenik koji podiže.

Prvo je pitanje koga štuju, koga priznaju kao vrhunski autoritet, obdržavaju li osnovni Božji zakon koji im je dan. Iz toga će slijediti gospodarska pravičnost i blagostanje.

Treći susret s Bogom jest poseban. Sastoji se u tome da je Gideon – kako doslovno veli biblijski tekst – „odjeven“ Duhom Božjim (6,34 לבשׁ lābaš KS: „obuzet“). Učinak je očit. Prvi put se služi taktikom koju će primijeniti pri „napadu“ na neprijateljski tabor („rog“ v34, usp. 7,19), izlazi u javnost, okuplja vlastiti rod (v34), pleme kojemu pripada (Manaše 6,35 usp. v15), i još tri druga plemena (Ašer, Zebulun, Naftali (v35) kojima će se naknadno pridružiti i četvrto, Efrajim (7,24). Za okupljanje plemena služi se istom tehnikom kojom se Bog poslužio da dođe do njega: šalje poslanike (6,35; 7,24).

Gideon sa svježe ošišanom vunom već drugi put traži znak od Boga (6,36–40), prvi put ga je tražio kao potvrdu Božjeg obećanja da će biti s njime (v17). Kod drugog znaka zbiva se svojevrstan susret s Bogom koji bez pogovora ispunja Gideonove izravno upućene zahtjeve (v36.39), a označen je općom imenicom אלהים (6,36.39s). Gideon to ovdje još čini prije kretanja u boj.

Peti susret s Bogom jest izravan Božji nalog Gideonu da smanji svoju vojsku (7,1–8). Gideon pritom poslušno izvršava i dopušta da u dva navrata mnoštvo ode. Prije je on od Boga tražio znak pouzdanosti, ispitivao je može li se osloniti na Boga, sad Bog njega ispituje hoće li se osloniti na njega. Četiri puta mu se Bog pritom obraća.

Kad Gideon proglašava: „Tko se boji i strahuje, neka se vrati!“ onda ne izvršava samo neposredan nalog Božji, nego također primjenjuje odredbu koja je propisana u svetom Zakonu (Pnz 20,8).

Posljednji Gideonov susret s Bogom bit će Božji poziv da pođe u izvidnicu do neprijateljskog tabora (7,9).

Božji znakovi

Više je znakova koje Gideon dobiva od Boga. Prvi znak je ljevanica i paljenica pod hrastom, druga dva su sa runom, kad najprije samo vuna skuplja rosu (6,36–38), a potom samo vuna ostaje suha (6,29). Idući znak jest dvostruko smanjivanje Gideonove vojske. Najprije od 32.000 ostaje 10.000 (7,3), potom od 10.000 ostaje svega 300 Gideonovih vojnika (7,6).

I nakon posljednjeg znaka, a to je san o kojem se priča u midjanskom taboru (7,13s) Gideon reagira pred Bogom odano (7,15): klanja se, priznaje Božju moć koja daje pobjedu (יהוה) i koja će se djelatno očitovati tako da u neprijateljskom taboru nastane zbrka u kojoj ljudi jedan drugoga napadaju (7,22).

Božja taktika

Biblijska strategija rata Gospodnjega očituje se pri fingiranom napadu na protivnički tabor kad se 300 preostalih Gideonovih ljudi po noći došuljalo. Vrčeve razbijaju i tako stvaraju dojam razaranja. Sviraju rogom i tako proizvode buku. Baklje u rukama prijete kao da će napadače vatra opkoliti i spaliti (7,21)

Već prije napadače hvata strah. To se zbiva u snu koji pokazuje Božji utjecaj na unutarnji svijet čovjekov. Savjest napadača i izrabljivača nemirna je. U pogači koju sanja on vidi Gideonov mač i osjeća jezu (7,14). Već taj san stvara strah u neprijateljskom taboru.

U vrijeme boja cijeli tabor hvata zbrka i zabuna te oni dižu mač jedan na drugoga. Zbrku kod progonitelja i napadača poznajemo kao motiv iz uzor-izvještaja u Knjizi Izlaska kad u redovima Faraonove vojske nastaje zabuna i nered. A međusobno napadanje susrest ćemo pri opisu sveopćeg napada na Jeruzalem kod proroka Zaharije kad napadači nemilice dižu ruke jedni na druge. Izvještaj o Gideonu ističe da je pri tom Bog na djelu: „Učini Jahve te oni okrenuše mač jedan protiv drugoga“ (Suci 7,22). Bog donosi pobjedu što je od početka bila njegova jasna nakana. Bogu treba prepustiti parnicu svoju. Njegovo vodstvo treba prepoznati. Izrael se ne smije uzoholiti i držati da svojom silom dolazi do pobjede.

Osim toga, napadači sami sebe svojom razornom moći zaustavljaju. Na djelu je njihov „mač“ (7,22), a ne „mač“ Gideonov iz sna (7,14), niti onaj koga u svom pokliču zazivlju Izraelci kličući: „Mač za Boga i za Gideona!“ (7,20)

Bitno obilježje rata Gospodnjeg jest da se sve to zbiva ispred Izraelovih vojski, pred njima. Prije nego što oni pristupe, bitka je praktički dovršena. Bog ide pred njima i osujećuje silu protivnika. Već prva najava Božja upozorava da će Midjanska moć biti svedena na snagu jednoga čovjeka: „Pobijedit ćeš Midjance kao jednog“ (6,16). To ujedno taktički opravdava i utemeljuje sustavno smanjivanje broja Gideonovih vojnika (7,3.6).

Sve što vojskama Izraelovim preostaje jest potjera za protivnicima koji su već u bijegu. Otpuštanje ljudi ujedno će se pokazati kao lukava i djelotvorna „odstupnica“ za napadače u bijegu.

Motiv rata Gospodnjega potvrđuje suvremene inicijative oko razoružanja, iskreno zauzimanje za mir u svijetu i miroljubivo rješavanje sukoba.

Gideonov razvojni put

Gideona od početka upoznajemo kao čovjeka koji pažljivo sluša. Dobro će on čuti pozdrav Božjeg glasnika koji mu veli: „Gospodin s tobom“ (6,12) i postavit će pitanje je li Bog s njima (6,13) u njihovoj teškoj situaciji koja je dotle došla da u gorskim pukotinama, špiljama i utvrđenim podzemnim skrovištima (6,2) moraju obrađivati i skrivati svoju ljetinu da im je pljačkaši ne otmu .

Gideon sluša i pamti. Kod poziva Bog obećava da će Gideon svojom snagom izbaviti Izraela (6,19). To Gideon pamti, ponavlja i poziva se na to obećanje prije nego što će potražiti znak i potvrdu. Obraća se Bogu i podsjeća: „Mojom rukom ćeš osloboditi Izraela“ (6,36).

Napokon, što mu je Bog prije pohoda na midjanski tabor izravno najavio (7,9), što i protivnici na temelju čudesnog sna uviđaju (7,14) to Gideon čuje i pred svim najavljuje: Bog im je predao u ruke tabor midjanski (7,15).

Gideon je čovjek koji ima problema sa strahom. Prvi Božji nalog da ukloni krivovjerni, idolopoklonički oltar i prinese žrtvu pravom Bogu, Gideon izvršava po noći jer se bojao svoje obitelji i sugrađana (6,27).

I poslije, kad bude trebao poći u izvidnicu i ušuljati se sve do pred neprijateljski tabor, osjećat će strah, pa će Bog s njime poslati pratioca da mu bude čuvar i osiguranje (7,10).

Bitan preokret nastaje kad čuje san protivnika koji je očito čudesan i pokazuje strah koji vlada na strani midjanskih izrabljivača (7,13s). Gideon prepoznaje Božje djelo jer se klanja i pred Bogom iskazuje štovanje (7,15). Razbijen je njegov strah. Sad on hrabro stupa na čelo četama i sebe stavlja kao uzor. Poziva: „Kako vidite da ja činim, tako i vi činite“ (7,17).

Unutarnja preobrazba očita je. Na početku otac čuva leđa sinu Gideonu zbog njegova opasnog mladenačkog nestašluka. Otac ga uspješno brani pred mnoštvom sumještana koji spremaju linč. Potom Gideona susrećemo kako šalje glasnike i okuplja Izraelova plemena – i onda, kad treba poći u boj protiv pljačkaša (6,35), i onda, kad valja u potjeru za protivnicima koji su već u bijegu (7,24).

Vrhunac njegove spretnosti u vodstvu vidi se kad smiruje strasti. Galantno, kao prvi političar, odbija žestoki prigovor Efrajimaca. Uvjerljiv mu je argument koji upozorava na njihovu važnu i vrijednu ulogu i primiruje ih (8,2). Taj vrhunac samostalnosti i lukava uspješnost ujedno je početak problema.

Otpad od Božjega poslanja

Već pokret na onu stranu Jordana (8,4) jest problematičan jer je zadatak bio spasiti Izrael (6,14). Pogotovu osveta nad Sukotom i Penuelom (8,15–17) prelazi nalog Božji da izbavi Izrael od Midjanaca.

Posljednja Božja poruka koju je Gideon saslušao bio je da Bog Gideonu predaje tabor midjanski, poslije je radio po svome. Posljednje Božje djelo bijaše pomutnja u midjanskom taboru.

Izostanak savjetovanja s Bogom ima svoj vrhunac u idolopoklonstvu koje povlači cijelu zajednicu sa sobom (8,28). Slično Aronu u pustinji Gideon skuplja zlato od naroda za pokretanje lažnog kulta. Otpad od vjere ima dalju i dublju posljedicu jer njegova obitelj biva uništena bratoubojstvom. Sin mu Abimelek ubija svoju braću (9,4).

Otpad ima dublje značenje zbog nastupa prorokova na početku (6,7–10) i zbog toga što Gideon zna istinu o pravom Bogu koji je izveo narod iz kuće ropstva (6,13) i njemu dvaput podiže žrtvenik (6,24.27) i zato što je Gideon definiran kao borac protiv krivovjerja (6,25–32), pogotovu pred izravnim Božjim oprezom da se Izrael ne uzoholi (7,2).

Pred Gideonovim otpadom od vjere i njegova izjava o odricanju od vlasti: „Jahve će vladati nad vama“ (8,23) može imati prizvuk separacije i prezirnog odbacivanja.

Na početku uporno traži znak. Nakon darovane pobjede i nakon političkog uspjeha (8,1–3) to je zapustio.

Grube i žestoke osvetničke najave koje izriče nad Sukotom (8, 7) i Penuelom nećemo nigdje naći kao Božju riječ i nalog koji bi Gideon od Boga primio. Gideon računa i dalje na Božju pomoć i na pobjedu koju će mu Bog dati, ali planove koje sada kuje, nisu više od Boga.

Na svoju ruku nije samo išao u osvetu nad gradovima koji su mu uskratili dobročinstva i nad midjanskim kraljevima, nego svog mladog sina želi učiniti krvnikom (8,20). Od svog prvorođenca, koji je još dječak, traži da se osveti i pogubi midjanske kraljeve.

Gideon ili je tražio znak, ili je poslušno izvršavao nalog Božji, a potom, nakon čudesnog sna, u pola njegova životopisa ta komunikacija prestaje. Veliko nam je to upozorenje da valja ustrajno tražiti pravo nadahnuće od Boga. Sv. Ignacije, veliki učitelj zapadne duhovnosti, upozorava kako moramo mudro prepoznati kamo nas Duh Božji poziva. Samo ono što od njega dolazi i samo ono što smo u razgovoru s Bogom, u molitvi, rasvijetlili i potvrdili, doista se isplati poduzeti.

Revidirano: (15.01.2008.) 08.11.2008.
2. izd. 18. 2. 2020.
CROSBI

doc. dr. N. Bilić SJ

vidi:
Gideon, borac
“Kamo to vodi?”, Olimp. Magazin Hrvatskog olimpijskog odbora (ISSN 1331-9523), 26 (2008), 16-17 (.pdf).

Kategorije
Biblijska antropologija Nastava

Izebela – natuknice

Poganka i tiranica

Biblijski je lik koji se pojavljuje u „ciklusu“ o proroku Iliji. Njezino se ime prvi put spominje u 1 Kr 16,31, a djela su opisana u 1 Kr 18s.21. O završetku njezina života izvješćuje 2 Kr 9.

1 Kr 16,31 – Izebela je kći stranog, sidonskog kralja Itbaala koji već u imenu ima opredjeljenje za Baala (אתבעל = npr. „s Baalom“). Izebela dolazi za ženu izraelskom kralju Ahabu koji je slijedio Jeroboamov otpad od vjere. Dok je Jeroboam još čuvao, makar na pogrešan način, spomen Boga – osloboditelja iz Egipta, dolaskom Izebele, čini se, počinje kult Baala u Božjem narodu.

1 Kr 18,4.13 – Izebela je dala smaknuti proroke koji pripadaju Bogu. Opisni tekst doslovno izvješćuje da ih je „sasjekla“ (v4). O tome svjedoči i Obadija, Bogu odani dvorski upravitelj (v13) koji je uspio spasiti stotinu proroka sakrviši ih u sklonište. Ako Izebela može ubijati to onda pokazuje kolika joj je vlast dana. Ona je zagospodarila na kraljevskom dvoru. (Ubijanje Gospodnjih proroka može se još promatrati kao osveta zbog suše koju je Ilija zazvao.)

18,18 I Izebela je dio Ahabove obitelji koju Ilija optužuje za propast Izraela.

18,19 Velika je gazdarica kako se vidi iz Ilijinih riječi o tome da prehranjuje brojnu četu lažnih proroka. Ilija govor Ahabu da 450 Baalovih proroka jede za njenim stolom. Izebela je gospodarica iznad ili uz kralja.

19,1 Kralj Ahab podnosi izvještaj svojoj ženi o tome što se zbilo na Karmelu. Opet je ona velika šefica. Od kralja saznaje kako je Ilija smaknuo Baalove proroke koje je ona uzdržavala. (Treba napomenuti da Ilija to čini nakon što je ona ubijala Jahvine proroke. Ipak, Ilija je od Boga dobio tek nalog da se pokaže Ahabu i najavu da će uskoro prestati suša 18,1. Spektakl na Karmelu u Ilijinoj je vlastitoj režiji.)

19,2 Još jedan pokazatelj Izebeline moći jest do što ona može slati glasnika. Preko njega ona bez okolišanja Iliji prijeti smrću, najavljujući da će mu ona sama nanijeti sudbinu ubijenih. Pri tom se služi hebrejskom formulom prisege, ali ko autoritet ne uzima ime Božje יהוה nego bogove (אלהים s glagolom u pluralu!).

19,3 Ilija očito prima poruku jer ga hvata strah pa bježi. Boji se jedne žene. Ali s pravom kad zna da je ubijala.

19,10.14 U svojoj opetovanoj recitaciji pred Bogom Ilija dvaput neizravno Izebelu spominje kad govori o tome da su ubijeni proroci Jahvini i da sada njegov život traže. Ilija govori u množini i kao subjekt stavlja sinove Izraelove, ali znaju i čitatelji i Ilija, npr. od Obadije, da su to Izebelina djela. Ona je ubila proroke (18,4.13), ona traži život Ilijin, kako sama poručuje (19,1).

Ilija ne spominje svoj strah zbog njezine prijetnje, njezino ime ni nju kao subjekt.

19,18 Kad se u Božjoj najavi spominje pošteđeni ostatak onda se implicito govori da je Izebela “savijala koljena” (KS) tj. klanjala se Baalu. Takvima se naviješta propast što će se na njezinu primjeru daljem opisu obistiniti.

21,5–15 U neuspjelu kraljevu projektu Izebela najprije izražava bižnost za njegovo stanje. Uočava da je žalostan i da ne jede. Ahab je opet poslušno izvješćuje o uzrocima: nije mu uspio nasilan otku vinograda. U razgovoru s njom, citirajući (v6), ne spominje ime Božje koje je Nabot, gospodar vinograda, na prvo mjesto stavio: Ne dao Jahve da ti baštinu svojih očeva dadem (21,3).

Izebela otvoreno dijeli naredbe kralju: “Ustani, jedi…” (v7) i sada se jasno pokazuje tko diktira na dvoru.

Zloća i zloporaba vlasti očituje se u podmuklom proglasu i monstruoznom procesu kojim je Nabot optužen i pogubljen. Prisvajanje vlasti vidi se još jednom u tome što Izebela piše u kraljevo ime (v8), a dubina zloće jest u namještenoj optužbi za verbalni delikt (“proklinjao si Boga i kralja” v10.13) i u legalističkoj osudi i smaknuću (v10.13).

21,15 Budući da Ahaba tek naknadno Izebela izvješćuje još jednom se pokazuje da postupa bez nadzora i konzensusa, autokratski vlada. Još jednom ona zapovijeda kralju: “Ustani, zaposjedni…!” (Pokušaj prisvajanja i ubojstvo kao sredstvo uzorak je iz Davidova grijeha.)

21,21–24 Sud Božji Ilija proglašava Ahabu pokrazujući kako Izebelino gospodarenje ne umanuje Ahabovu odgovornost za vlast. Taj sud uključuje i izričitu najvau osude za Izebelu: prema Božjoj najavi psi će je prodrijeti u Jizreelu, mjestu odakle je bio Nabot i gdje ga je dala ubiti (v23).

21,27 Dok za Ahaba poslije čujemo da se gorko kaje, kod Izebele o tome nam govora.

21,25 Štoviše kratki sažetak u opisnom dijelu nju označuje kao uzrok krivih postupaka: ona ga je zavela.

2 Kr 9,7.10 Božji sud i prijetnju u idućoj će generaciji opetovati Elizejev učenik dok bude pomazivao novoga kralja Jehua, začetnika nove dinastije. Elizej tom zgodom objavljuje da je Bog taj koji se osvećuje na Izebeli za svoja sluge i proroke. (Bog ne žuri.)

2 Kr 9,22 Pred Izebelinom sinom Joramom koji je još bio aktualni kralj novopomazani Jehu u osvajačkom pohodu predbacuje bludništvo majke, što se ponajprije može odnositi na idolopoklonstvo. Ovdje saznajemo da se i magijom bavila.

9,30s Izebela izgleda i osvjača koji joj je već smaknuo sina pokušava pridobiti. Navikla zapovijedati i spletkariti dotjeruje se, nastojeći ga, vjerojatno, opčarati ljepotom ili javno nametnuti svoje dostojanstvo i autoritet. Ona mu prva upućuje pozdrav, optužujući za ubojstvo kralja:

v33 Pokušaj ostaje bez ikakva uspjeha. Osvajač naređuje njezino smaknuće.

v34 Naziva je prokletnicom, ali potvrđuje da je bila princeza po rođenju, što čitatelje vraća na prve podatke o njoj i zaokružuje izvještaj.

v36 U Izebelinoj smrti Jehu vidi ostvarenje Ilijina proroštva koje se tako treći put u tekstu spominje (1 Kr 21,23; 2 Kr 9,10).

v37 Izebela završava bez daljega spomena, ni mrtvo tijelo joj nije sačuvano.

04.12.2007.
2. izd. 17. 2. 2020.

dr. N. Bilić

Kategorije
Nastava

Je li Iz 60 politički program?

Treba li čuveni tekst u Iz 60 čitati kao vrijedan politički program koji pruža pogled unaprijed i motivira? Pozitivan, pun nade i svijetle perspektive svakako je dragocjen za pokretanje inicijative koje će pomoći životu zajednice. Tema hodočašća svjetskih naroda u grad Božji u Knjizi proroka Izaije nije nova jer već Iz 2 govori o tome (usp. Mih 4). Pitamo se da li »cionizam« pravo prihvaća Izaijin pogled. Susrećući se s Iz 60 vrlo brzo ćemo osjetiti da se treba čuvati zloporabe koja bi izostavila bitan teološki element. Koliko je Izaijin tekst aktualan potvrđuje dnevni pogled na prilike vezane uz Jeruzalem, koji za sebe žele pripadnici raznih vjera, i uz cijeli Bliski Istok s njegovim napetostima koje se nastavljaju.

Sugovornica

Pogled na neki proročki tekst redovito se potpomaže prepoznavanjem tzv. komunikacijske strukture. Riječ je o jednostavnu koraku u formalnoj analizi kojim uočavamo tko govori i komu se obraća. Tekst Iz 60 obilježavaju uvodni imperativi koji od adresata ili naslovnika kome su riječi upućene traži da »ustane« i sam »zasvijetli« (v1). Od sugovornika se traži da podigne oči i pogleda uokolo (v4). Riječ je o personifikaciji s vrlo jasnim antropološkim elemementima: ta osoba ima oči (v4) i srce koje će uzdrhtati u radosti (v5).

U biblijskom izvorniku odmah je jasno da je riječ o ženskoj osobi budući da hebrejski jezik i u drugom licu redovito ima za ženski rod posebne gramatičke oblike, pa su tako već i prvi imperativi prepoznatljivi kao govor njoj. Osim što je žena ona je i majka kojoj se djeca vraćaju: sinovi joj dolaze (v4), dovoze se prekomorskim lađama (v9), njezine kćeri donose, noseći ih u krilu (v4). Ona ima svoju zemlju, područje unutar svojih granica (v18), njoj pripada narod (v21). Bivši tlačitelji izravno je prepoznaju kao grad Božji – »grad Jahvin«, s vlastitim imenom »Sion« (14b). Oznaka »Svetac Izraelov« (14b) koja stoji uz ime »Sion« svojevrstan je zaštitni znak koji objedinjuje tri dijela Izaijine knjige. Sion kao gora jeruzalemskoga hrama ovdje zamjenuje ime grada. Riječ je očito o biblijskomu pogledu koji više nije usmjeren na »zemlju kojom teče med i mlijeko«; ni idealno vrijeme sudaca ni kraljevi koji su stolovali u Jeruzalemu ne spominju se. Sam grad – koji je u hebrejskom izvorniku i općom imenicom i vlastitim imenom ženskoga roda – sugovornik je kome se Bog izravno obraća. Tako grad poprima vrlo pozitivne crte nasuprot problematičnoj ulozi i kritici koju prima u kontekstu poznate babilonske kule (Post 11,4).

Govornik koji upućuje riječi zapisane u Iz 60 izravno se na dva mjesta predstavlja s אני יהוה ’anî ’adonaj – Ja, Jahve (16b,22b). Sam Bog ne samo da govori nego se aktivno zalaže u »projektu« o kome je riječ. On će uresiti svoj dom (7b), proslavit će ga (13b); sam donosi poboljšanje budućem gradu i uređuje vlast u njemu (v17); svemu tome hitro će pristupiti, žurit će (22b).

Univerzalan pogled

Prvo upozorenje da se realnopolitički pogled na budućnost Jeruzalema ovdje veže uz važan biblijski kontekst jesu elementi iz izvještaja o stvaranju. Tama koja prekriva zemlju (hošek v2), za razliku od obasjanoga grada ista je ona koja je prisutna na početku stvaranja (hošek Post 1,2). Sunce i mjesec koji od Stvoritelja primaju zadaću kao nositelji svjetlosti (Post 1,14) u Izaijinoj knjizi svoju ulogu više nemaju jer je Bog sam preuzima (Iz 60,19s). Upravo takva najava označit će završni pogled cijele Biblije na nebeski grad Jeruzalem u kojem će Bog sam biti svjetlo (Otk 21,23). Dvostruko isticanje da je riječ o »vječnom svjetlu« (2x Iz 60,19s) nije samo upozorenje na poželjnu i hvalevrijednu trajnost, nego na nov način tumači ono što je od početaka od Boga dano ljudima kao vječno, a to je vječni savez. Tako je već kod Noe (Post 9), tako je s Abrahamom (Post 17). Izaijin nov i karakterističan govor glavni starozavjetni događaj i dokument Zakona odnosno Pouke, koji je svojevrstan ustav života zajednice, promatra kao svjetlo – ono što omogućuje snalaženje i pruža orijentir.

Prvi dio Izaijina teksta posvećen je pretežito narodima koji dolaze u Jeruzalem (Iz 60,1-14). Riječ je o onima koji su najprije pokriveni mrakom (v2) te stoga sami pristupaju kako bi se naužili Sionove svjetlosti (v3). Sa sobom donose svoje blago (v5.11), ono što im je dragocjeno. Slika je to koja će također naći izravnu primjenu u opisu nebeskoga grada u Otk 21,24.26. Saba (6b) kao polazište za pohod Jeruzalemu dobro je poznata zbog posjeta kraljice od Sabe kralju Salomonu (1 Kr 10,1; 2 Ljet 9,1), koja se sama htjela uvjeriti o njegovu bogatstvu i mudrosti (Izvornik ima isto ime kod Izaije i kod opisa kraljičina posjeta). Novost je u tome što sada nije samo kraljica sa svojom pratnjom na putu u grad Božji, nego svi (Iz 60,6b). Libanon (v13) kao podrijetlo cijenjenih stabala i drvne građe povezuje Izaijin prikaz s gradnjom hrama (1 Kr 5-7; 2 Ljet 2-4), pa i na taj način svjedoči da je vezan uz povijesno iskustvo.

Bitan preokret i obraćenje kroz koje narodi prolaze očituje se u tome što sada »sinovi tuđine« grade zidine Jeruzalema (Iz 60,10a). Nisu oni samo puki posjetitelji nego se aktivno uključuju i izgrađuju ono što pruža zaštitu cijeloj zajednici. Pritom i sam naziv »sinovi tuđine« ima dublji sadržaj jer s jedne strane podsjeća na Nehemiju i gradnju u koju su uključeni članovi naroda rođeni u izgnanstvu, u tuđini. S druge pak strane označava i strance (tako redovito u hrvatskom prijevodu) – pripadnike svjetskih naroda koji se s njima stapaju u jedno u poslu, dijele sudbinu, upozoravajući tako na prva promišljanja o tome da se Božji narod ne definira isključivo etnički i biološki. Već su u Abrahamovu domu obrezani i »sinovi tuđine« (Post 17,27), a izlazak iz Egipta uključuje i mnogo ostaloga svijeta (Izl 12,38). Radikalan Izaijin pogled na nov stav svjetskih naroda prema Božjem gradu upozorava da jedino služenje Sionu donosi budućnost (v12). Narodi i kraljevstva koji prihvate »vječno svjetlo« i opslužuju ga osiguravaju si opstanak. Velika novost očituje se u poniznom poštovanju koje iskazuju bivši tlačitelji (v14). Njihovo će služenje ići tako daleko da postaju dojiljama, majčinskim hraniteljicama Siona (v16).

Grad Božji

Pogled na sam Jeruzalam glavni je sadržaj drugoga dijela teksta (Iz 60,15-22), ali, jasno, od početka je riječ o njemu. Nasuprot tami grad je izdvojen svojom svjetlošću. Sam Bog je, vidjesmo već, preuzeo ulogu sunca i mjeseca (v19s). Zato već uvodni reci ističu da grad ima svoju svjetlost (v1.3); Slava Božja (v1s) – opipljiva biblijska slika koja označuje Božju nazočnost najprije u šatoru na putu kroz pustinju, zatim u hramu – daje mu svjetlo. Perspektiva koja je pred njim obilježena je dugotrajnom radošću koja ima svoj izvor u Bogu i obuhvaća naraštaje (v15), a najavljena je već u onoj ozarenosti (v5) koju donosi pogled na sve koji se okupljaju i na djecu koja se vraćaju (v4). Grad će svoje vrata nazvati »pohvalom« Božjom (v18) jer će ona biti stalno otvorena da prime brojne hodočasnike koji uzlaze (v11). Vrata kao simbol otvorenosti i prihvaćanja bit će također ugrađena u sliku nebeskoga grada u Ivanovu otkrivenju na kraju Svetoga pisma (Otk 21,13), a prema svojem redovitom značenju kao mjesto sudišta gdje se zajednica okuplja, gdje se odvija proces i pronalazi pravorijek Izaija donosi novost. U gradu koji on gleda bit će mjesto okupljanja ne samo za lokalne stanovnike, nego za narode. Svi mogu doći do prosudbe uz »vječno svjetlo«.

Važan obrat koji doživljava grad, personificiran u liku žene i majke, odgovara biblijskom promatranju obnovljene ljubavi između muža i žene. Bila je ostavljena, predmet mržnje; namjesto toga bit će ponos koji traje (v15). Plastično je prikazano poboljšanje infrastrukture u gradu: materijal će za bitan stupanj biti unaprijeđen. Umjesto mjedi doći će zlato, umjesto željeza srebro; gdje je bilo drvo bit će mjed, a gdje kamen željezo (17a). Bitnu promjenu označava do danas žuđeno tražena odsutnost nasilja (חמס, v18) pri čemu je riječ o onom fenomenu koji je doveo do sveopćega potopa u Noino doba (חמס<> Post 6,11.13). Kao element preokreta opis izričito spominje prethodne »dane žalosti« koji su prošli (v20). A svojevrstan vrhunac nove definicije naroda Božjega, okupljena u svetom gradu, u tome je da su mu članovi svi redom pravednici i to ne od svoje snage i prema vlastitoj procjeni nego kao proizvod Božjega stvarateljskoga djela, njegove ih ruke imaju napraviti (v21). Gospodinove ruke oblikuju njegov narod.

Pitanje vlasti

U skladu s uvriježenom tradicijom narodi imaju svoga vladara u liku kralja. Njihovi kraljevi, očito sami u potrazi za pravim svjetlom, dolaze k sjaju Siona (3b). Pristupaju mu kao poslužitelji (v10), kao dojilje (v16). Oni su voditelji svojih naroda na velikom hodočašću u grad Božji (v11). Kraljevstvo koje se ne da na tu novu službu ide u propast (v12).
S druge strane Izaijin tekst vrlo dosljedno gleda na Sion koji nema kralja. Poglavarstvo koje se ima brinuti za život u gradu Bog sam određuje kao čuveni Šalom, a nadzornik (נגשׁ) za provedbu vlasti – namjesto goniča koji su organizirali rabotu u Egiptu (נגשׁ Izl 5,6) – u njemu jest pravda (17b).

Bogoštovlje

Posebnost Izaijina »programa« za Jeruzalem i narode bogoštovni je element koji stoji u središtu i ima odlučujuću ulogu. Odnos prema Bogu ključ je cijeloga nacrta. Sam pohod svjetskih naroda u sveti grad nalazi svrhu i smjer u imenu Božjem: »k imenu Gospodnjem« dolaze (9b). Iznenađuje što upravo narodima Prorok pripisuje »evanđeosku« misiju (בשׂר baśar 6b): oni već naviještaju pohvale Božje – poznaju oni slavna djela Božja koja su vrijedna hvale i izvješćuju o njima (תהלת tehilot 6b). Štoviše brojne životinje koje se spominju: deve (v6), stada i ovnovi (v7) imaju očito bogoštovnu funkciju. Ističu središnju ulogu Doma Božjega. U skladu s redovitim starozavjetnim nacrtom sami »uzlaze« – kako opis navodi – od sebe se daju za žrtveni prinos עלה (7b).

Ovo začuđujuće znanje o Bogu i poštovanje pred njim vezano je vjerojatno uz tajnovitu tematsku riječ »tmina« (ערפל ‘arafæl v2). U uvodnoj slici ona prekriva narode. S našim suvremenim inkulturacijskim naočalama neće na biti teško odmah prepoznati da pritom nije riječ o pukoj tami i mraku, nego o prostoru tajne koji poznaje Mojsije s brda Sinaja kada je kao posrednik bio primljen u Božju blizinu (»pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio« ערפל Izl 20,21). O njemu govori Salomon kod posvete hrama, novoga mjesta Božje prisutnosti (»Gospodin je odlučio prebivati u tmastu oblaku« ערפל 1 Kr 8,12).

Sion otpočetka opisa uživa svjetlo koje od Boga dolazi (Iz 60,1s). Odvažan uvid koji bitno obilježava odnos prema Bogu krije se u spoznaji da je i poraz od Boga (10b). Spasonosno je otkriti i u potpunoj propasti kad je hram bio spaljen, grad razoren, narod izgnan i kraljevstvo dokinuto, prisutnost Božje ruke, prepoznati u tome dio Božjega nauma, njegov osjećaj (»u svojoj srdžbi udario sam te« 10b). To je najbolji korak prema naprijed koji uključuje kajanje za vlastitu nevjernost. Motivacija za veliku promjenu i boljitak koji će Božjem gradu biti darovan i opet je eminentno teološke naravi. Nije sada riječ o Egiptu ili narodima kao u početku kod izbavljenja i ulaska u obećanu zemlju. Sada sam Sion treba doći do toga da doista upozna tko je njegov Gospodin (Jahve יהוה 16b). Spoznat će pravu narav svojega Boga koji je njegov Spasitelj, pomaže u nevolji, i njegov je Otkupitelj – onaj blisko povezani koji svojim sredstvima izbavlja iz nesretnih prilika.

28. 5. 2015.
2. izd. 17. 2. 2020.

Niko Bilić SJ

CROSBI
Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Okrilje u imenu Jahvinu (Sef 3,12)

Siromaštvo kod Malih proroka

Biblijski Mali proroci spominju zapanjujuće aktualne primjere socijalne nepravde. Govore o luksuznim kućama koje su građene novcem siromašnih (Am 5,11). Izvješćuju o tome kako se siromašne isključuje od prava koje je pridržano dobrostojećima (Am 5,12). Govore napokon o tome da ljudi i ratne prilike iskorišćuju kako bi došli do dobara i obogatili se (Ob 1,13). Današnji svijet koji poznajemo trpi od sličnih zlodjela. Prorok Amos izvješćuje kao se palače podižu izrabljivanjem i nepravednim davanjima siromašnih. Umjesto da te veličanstvene zgrade služe kao znak zaštite i ugleda, postadoše simbolom tlačenja i objekt božanskog prezira. Suvremen čovjek svjestan je velikih troškova sudskih postupaka i skupih odvjetnika. Slično i prorok mora opisati kako na sudu usred grada “odbijaju siromaha” (Am 5,12).

Bistra je Božja spoznaja i njegov uvid u stanje siromašnih precizan. Pa ipak, gotovo sve što o tome saznajemo u spisima Malih proroka stoji u govoru Božjem koji je upravljen ne siromašnima, nego dobrostojećima, koji su se o njih ogriješili. Bog ne prezire bogatih unaprijed i ne uskraćuje im odbojno svoju riječ. Ne daje li time jasan znak svoje strpljivosti, on, spor na srdžbi? On ne gubi nadu da će netko ipak poslušati, da će možda ipak doći do popravka.

Božja naklonost i simpatija prema siromašnima počiva na važnoj Sefanijinoj tvrdnji da “izvršavaju njegove odredbe” (Sef 2,3). Samo za ove “skromne na zemlji” (Sef 2,3) nalazimo u Malih proroka izvještaj da djeluju prema sudu Božjem, primjenjuju božansko pravo (משׂפט Sef 2,3). Nasuprot tome u drugim se slučajevima neprestano upozorava da se pravda gazi (Hoš 5,11), pretvara u pelin (Am 5,7; 6,12) i prezire (Mi 3,8)

Božja konfrontacija sa zlotvorima, njegovo predbacivanje ne ostaje tek općenito. Spominju se više put knezovi (שׂר npr. Mih 7,3) i suci (שׁפט), glavari (ראשׁי npr. Mih 3,1) i vođe (קציני). Za Riječ Božju jasno je kako u zajednici postoje odgovorni u čijim je rukama daleko više obdržavanje i ispunjavanje pravednosti. Njima se Bog obraća svojim ukorom. Zajedno sa svećenicima i prorocima oni nose odgovornost za život zajednice (Mih 3,11; Sef 3,3s).

Božji je prigovor izravan. Obraća se neposredno zločincima i neuvijeno ih konfrontira s njihovim djelima. Ni posljedice Bog ne prešućuje. Upravo odbijanje i odbacivanje siromaha Jahve uzima kao sažetak “mnogih prijestupa” i “brojnih grijeha” (Am 5,12) koje poznaje u Izraelu. Za Boga siromasi su sasvim na vrhu kad je riječ o čuvanju prava i pravednosti. Ono što je inače opisno i poetski spomenuto kao prijestup protiv pravednosti Bog konkretizira i precizira pogledom na siromašne. Čak i raspad samostalnosti zajednice, vojnu i političku propast, i izgon i sužanjstvo Bog procjenjuje kao posljedice prijestupa protiv pravednosti, posljedice zlostavljanja siromaha.

Unatoč svemu Bog zajednici otvara nove perspektive. Pouzdaje se da su sposobni za novi početak. Poželjna sigurnost ne može s zasnivati samo na bogatu posjedu. Pedagoški pogled na povijest upozorava: i imućni su brzo postali siromašnima (Nah 3,10). Svoju mržnju moraju usmjeriti protiv zla (Am 5,15), a ne kao do sada protiv pravednog suca na gradskim vratima (Am 5,10) i protiv dobra (Mih 3,1). Pravo treba uspostaviti, treba držati pravicu (Am 5,15), a ne pretvarati je u otrov (Am 6,12). Čuveno okupljanje Ostatka koje Bog najavljuje dokida podjelu na siromašne i bogate (Mih 2,12). Dok se inače Bog svojom riječju obraća počiniteljima i govori o siromašnima, radosni navještaj vrijedi za cjelokupnu zajednicu. Pridjev “sav, cio” i govor u drugom licu uklanjaju razliku: “Sabrat ću te, sabrat ću te cijelog, Jakove…” (Mih 2,12).

Vjernički odgovor koji Bog očekuje ne ograničuje se samo na kultnu ispravnost i obdržavanje obrednih propisa (Hoš 8,13; Am 5,22; Mal 1,10). Bog zahtijeva da se “pravo izlije kao voda i pravednost kao potok koji bez prestanka teče” (Am 5,24). Slika Jordana ili Nila drevnom je Izraelcu odmah mogao razjasniti da je ta voda neophodna za život. U očima Božjim pravo i pravednost prijeko su potrebni uvjeti za preživljavanje.

Bog jasno izražava svoju odbojnost s obzirom na svečanosti i žrtve kojima nedostaje temelj u pravednosti (npr. Hoš 6,6). Ali to ne znači obezvrijeđivanje duhovnosti. Bog želi da ga tražimo (Hoš 3,5; 5,6; Am 8,12; Sef 1,6; Zah 8,21s) i odlučujuća zadaća dodijeljena je upravo “skromnima na zemlji” (Sef 2,3). Jahve daje siromašnima ove zemlje ovu novu bogoslužnu dužnost. Njima povjerava da potraže spasenje u dan krize koji se u ovom kontekstu ne označava općenito kao “Dan Jahvin”, nego opetovano kao “dan srdžbe njegove” (Sef 2,2s; usp. 1,15.18; 3,8). Da ne budu više izloženi “ričućim lavovima” i “vucima” oni traže “okrilje u imenu Jahvinu” (Sef 3,3.12).

Upravo “skromni i čedni”, potrebiti i maleni (Sef 3,12) dobivaju od Boga presudnu ulogu za budućnost. Ovi potlačeni i siromašni ljudi na prvom su mjestu kod čudesna preokreta koji Bog sprema. Bog govori kod Malih proroka pet puta o tome da će “preokrenuti sudbinu” (Hoš 6,11; Joel 4,1; Am 9,14; Sef 2,7; 3,20). Da pri tom odlučujuća sila pripada upravo “bespomoćnima” može nas isprva začuditi. Ali ujedno nas podsjeća na one marginalizirane, izrabljene Hebrejce na rubu moćnog egipatskog društva (Izl 1–3). Od njih je Bog ustanovio svoj narod.

Riječi Božje koje gledaju na budućnost zaustavljaju se na siromašnima. U gradu budućnosti oni zauzimaju mjesto “knezova” i “sudaca”, “svećenika” i “proroka” koji su svoju službu razmetljivo i oskvrnjivački (Sef 3,3s) iznevjerili. Način Božjeg govora otkriva nam njegov pogled na “skroman i čedan narod koji će pustiti da opstane” (Sef 3,12). Kod procjenjivanja i osude odgovornih opis u trećem licu (“usred njega” Sef 3,3) dočarava nam bolnu, neprijateljsku udaljenost i osjećaj hladnoće u poremećenu odnosu. Ponizni ostatak označava naprotiv nov odnos i blizinu koju Bogu povjerljivom formom u govoru (“u tebi” Sef 3,12) daje do znanja. Nije li to onaj zadnji korak prije nego što se prolomi slavljenički poklik? Jedva dva retka nakon toga u Bibliji će odjeknuti naglašen poziv Božji: “Klikći”, “viči od veselja”, “veseli se i raduj se iz svega srca!” (Sef 3,14). S pogledom na siromašne negativne i krute oznake grada (“nepokoran, okaljan, nasilnički” Sef 3,1) vratit će se opet ljubaznom nazivu “kći Sionska, kći Jeruzalemska” (Sef 3,14). Teško se pritom oteti dojmu da sam Bog u siromasima nalazi utjehu i radost.

Možda upravo na ovom mjestu postaje jasno kako to da se mučno siromaštvo može poistovjetiti s krepošću poniznosti. Siromaštvo postaje poželjna poniznost što hebrejski izrazi עני / ענו – “siromašan”/ “ponizan” sami od sebe naznačuju. Nju treba tražiti, isto kao i pravednost; isto kao i Gospodina samoga (Sef 2,3 Tražite Jahvu… Tražite pravdu, tražite poniznost…). U europskoj je povijesti osobito sv. Franjo Asiški svojim životom istaknuo tajanstvenu blizinu između siromaštva i poniznosti. Iz ustiju Isusa, Učitelja i Gospodina, ona ostaje vječna krilatica za čovjeka koji je kadar primiti i koji je slobodan za predanje: “Blago siromasima!” (Lk 6,20).

ispravljeno 22.01.09.
2. izd. 13. 2. 2020.
CROSBI

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Duhovnost

MOLITVA ZA SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI

(Zagreb, 9. i 10. svibnja 2020.)

Nebeski Oče, izvore svakoga dobra,
ti si nas stvorio na svoju sliku
i raduješ nas svojom prisutnošću.

Zahvalni za dar tvoje žive Riječi,
za svjetlo novoga života u Kristu
i za zagovornu pomoć Blažene Djevice Marije,
molimo te za naše mlade:

Prati ih i jačaj snagom svoga Duha
u prepoznavanju i vršenju tvoje volje;
naš hod prema Susretu hrvatske katoličke mladeži
ispuni obnovljenim darom vjere i djelima ljubavi.

Pomozi nam rasti u svetosti Crkve
po primjeru blaženih: Alojzija Stepinca i Ivana Merza
te činiti što god nam kaže Spasitelj naš
koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen