Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Problem nasilja u Bibliji

(preuzmite EPUB)

Profesionalni atentati u siječnju 2015. u drevnom sjedištu umjetnosti i kulture, Parizu, usred Europske unije, na one koji su višekratno karikaturama humoristički ismijavali sadržaje islamskoga naučavanja ujedinili su svijet u sućuti i osudi. Na sličan smo način i dalje zgroženi nad ne samo uskraćivanjem vjerničke slobode kršćanima u islamskim zemljama, nego i masovnim potlačivanjem, protjerivanjem i ubijanjem Kristovih sljedbenika koji u ime islamske vjere traju na Bliskom Istoku i u Africi. Upravo zbog te činjenice veze religije i nasilja odlučujuća su, aktualna i smjela tema. Križ, zaštitni znak kršćanstva, dira u samo središte te teme, stavljajući pred nas Osnivača, Isusa Krista, i to čas prije nego što će kao uskrsli i proslavljeni pokazati Božju pobjedu nad ljudskim nasiljem. Otkako je Ivanovo evanđelje ispravno na Raspetoga primijenilo čuvenu sliku iz Hebrejske biblije o “onome koga su proboli” (Zah 12,10; Iv 19,37) postavljena je prekretnica u ljudskoj povijesti koja trajno poziva na obraćenje i odgovoran samoodgoj kojemu i ova biblijsko-teološka studija želi dati svoj vrlo skroman prinos. Biblija – taj osnovni, svesvjetski religiološki dokument – upozorava koliko je važno iskreno se suočiti s likom osnivača i utemeljiteljskim dokumentima. Upravo životno djelo osnivača verificira autentičnost, vjerodostojnost religije i njezino podrijetlo u Bogu. Bez rasta u zdravom i odgovornom, čovjeka dostojnom poznavanju Boga, religijska praksa gubi svoju bit, opasna je i razorna.

Jedan od najstarijih kršćanskih blagdana – Bogojavljenje ili Tri Kralja – izvrsno pokazuje koliko je Evanđelje obilježilo povijest zapadne kulture. Kratak odlomak iz 2. poglavlja Matejeva evanđelja upozorava da je motrilački pogled u visine nužan za istinsku religioznost, iskreno klanjanje Isusu Kristu. Svjetlo nebeske zvijezde koju su pratili Mudraci s Istoka (Mt 2,2.9), kao i slava Gospodnja koja je obasjala pastire u noći Kristova rođenja (Lk 2,9), zajedno s pažljivim prihvaćanjem božanske pouke koja je Mudracima naknadno dana (Mt 2,12) svjedoče kako samo horizontalan pogled i humanistički napor nije dovoljan za razotkrivanje i nadvladavanje našega ljudskoga nasilja. Kao što Bog objavljuje svoju narav u liku bezazlenoga novorođenčeta, dolazak maga s njihovim iskrenim pitanjem i otvorenom potragom pokazat će pravo lice kralja koji drhti od straha zbog rođenja jednoga djeteta (Mt 2,3). Stvar postaje nemilice bjelodana: nositelj vlasti riječju izriče nakanu da će se poput istočnjačkih mudraca pokloniti (Mt 2,2.8), a djelom kreće u pokolj nevine dječice (Mt 2,16). Već ovakav primjer dostaje kao podsjetnik na ono oko čega se svi isprve slažemo: Sveto se pismo obilno zadržava – takoreći na svakoj stranici – na problemu nasilja. Riječ Božja u svojoj iskrenosti i otvorenosti nimalo ne zatvara oči pred tim tegobnim fenomenom, nego razgolićuje našu ljudsku izopačenost potrebnu obraćenja i spasenja, i nudi pobjedu nad nasiljem koja je Božji dar.

Kod nas u Hrvatskoj bolne rane iz domovinskoga rata ­– koje zbog izjednačavanja agresora i žrtve još uvijek nemaju dostojnoga zaključka i zacjeljenja ­– podsjećaju nas među inim kako su zlorabili religijska čuvstva i uvjerenja, strasti i iluzije oni koji su to znali, mogli i htjeli. Previše su te rane žive da bismo tek na površini ostali kod svete Knjige koja zapovijeda: “Ne ubij!” (Izl 20,13; Pnz 5,17) i definira: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8.16). Biblija nas i pred aktualnim terorom poziva da iskreno pregledamo gdje su izvori ljudskoga nasilja, odakle znanje i ideje, oružje, novac, tko i zašto podržava nasilje. Pamtimo još komunizam – koji je poput neke nasilne religije – dovitljivo zahtijevao beskompromisno klanjanje nametnutim idolima, pa nam je još jasnije kako vjera nipošto nije tek neka privatna stvar – kako se i u standardima EU-a može čuti – nego valja odgovorno pogledati što je istina, što pak iluzija i medijski teror staroga ili novoga oblika.

Ova studija želi na nekoliko odabranih, cijenjenih primjera iz Biblije dodirnuti problem “Božjega nasilja” i ljudskoga bratoubilaštva, gledajući na krajnju grješnost nasilja kojim čovjek prvobitnom ohološću stvara iznakaženu sliku o Bogu, prepoznatljivu i u novovjekoj nasilnoj ateizaciji i u pseudoreligioznosti. Osobito ćemo nastojati pronaći biblijsko “rješenje”, upozoravajući na časnu, vjekovno potvrđenu nužnost čitanja svetih tekstova u Duhu u kojemu su napisani. Završno ćemo istaknuti da silovitost, koju Biblija traži, smjera na Kraljevstvo Božje iz Kristova navještaja i zabranjuje bilo kakav oblik međuljudskoga nasilja. Na tom putu poći ćemo od Knjige o Juditi kako bismo otkrili priznatu snagu biblijske metafore, a dalje će nam pomoći kratak pogled na Abrahamovu kušnju, Jošuino ratovanje i Mojsijevo vodstvo. Više ćemo se zadržati na dva odlomka iz biblijske povijesti, vezana uz lik kralja Ezekije i obnovitelja Nehemije, da bismo završno promotrili tek primjer-dva o nasilju u Novom zavjetu.

  1. Juditina ruka

Ovo bi promišljanje htjelo započeti lucidnošću Marka Marulića koji na početke hrvatske književnosti postavlja teološku sliku iz Svetoga pisma, primjenjujući je na svoje doba kada okrutna velesila prijeti narodu i domovini. U liku Judite Marulić ne gleda neki bijesni poziv na uzimanje mača u ruke, nego prepoznaje smisao biblijske knjige koja pred čitatelja stavlja lik nezaštićene udovice. Baš u skladu sa svojom najavom: “Gospodin će mojom rukom donijeti spasenje” (Jdt 8,33) Judita se ne može osloniti na vlastitu snagu. Prije odlučnoga udarca – podsjetit ćemo se kasnije – još dvaput ona moli, štoviše dvaput mora udariti čime također biblijski tekst očituje da snaga nije od nje. Marulić se ne da zavesti i ispravno “mač” prepoznaje kao drevnu sliku Božjega suda kojom se osobito proroci služe. Knjiga o Juditi izvrsna je pomoć da shvatimo kako Riječ Božja računa na analogijski ustroj naše spoznaje, na čitatelja koji prepoznaje metaforu i simbol.

U ovom promišljanju kao ishodište stoji činjenica da Isus Krist, utemeljitelj kršćanstva, odobrava, rehabilitira i potvrđuje izvorno značenje zbirke koju mi danas nazivamo Stari zavjet. Izrijekom on ističe važnost “Zakona i Proroka”, sažimljući ih poznati zahtjev: “Činite ljudima ono što biste željeli da oni vama čine” (Mt 7,12). Kad Isus Krist govori da je donio mač (Mt 10,34), onda ponajprije iz njegova životopisa znamo da je riječ o očitovanju Božjega autoriteta, a ne o pozivu na nasilje. Razjašnjenje neposredno daje svojim učenicima: Više ne vrijedi moj ljudski sud nad bratom i sestrom, nego Božji, više ne sudi muž ženi, svekrva snahi, nego su Božjemu sudu podložni (usp. Mt 10,35; Lk 12,53). Čuvena riječ upućena apostolskom prvaku Petru: “tko mač uzima, od njega i pogiba” (Mt 26,52) baš upozorava na samorazarajuće posljedice nasilja. Pljačkaš biva opljačkan, napadači se međusobno napadaju, vojnik u vojsci sinova Izraelovih niti neće stići u boj, već su napadači u bijegu – redovita je struktura koju nalazimo kod svetoga rata u Bibliji koji Bog izvodi, ne ljudi.

Knjiga o Juditi može, kako je poznato, poslužiti kao paradigma za čitanje biblijskih spisa, posebice onih starozavjetnih, upravo kad je riječ o nasilju. Pred čitatelje dolazi lik Judite, koja je po sebi slaba, ali postaje snažnom i kao spasiteljica Božjega naroda s pravom se može promatrati kao jedna od starozavjetnih najava za Kristov lik u Evanđelju. Cijela povijest u Juditinoj knjizi pokazuje kako Bog spašava svoj narod rukom jedne udovice. Već sama činjenica da se radi o šesnaest poglavlja na grčkom jeziku o hebrejskoj Jehudit pogađa u bit Svetoga Pisma koje je Riječ Božja izrečena ljudskim jezikom te je podložna prevođenju i tumačenju. Jehudit znači jednostavno “Židovka” ili “Judejka” i svojim imenom podsjeća na Judu, Jakovljeva sina, praoca plemena Judina koji u svojem imenu sadržava pohvalu, hvalu (Post 29,35), a baš će hvala biti trostruki poziv Juditin: “Hvalite Boga!” (Jdt 13,14) nakon spasiteljskoga djela te će nas samim ustrojem knjige upozoriti da nakon akcije slijedi zahvalna kontemplacija, pohvala Bogu. Osim Marka Marulića, na početku hrvatske književnosti, i suvremeni međunarodno priznati hrvatski pisac Miro Gavran također je jedno svoje djelo posvetio biblijskoj Juditi upozoravajući tako na uvijek novu aktualnost svetoga teksta.

U biblijskom je prikazu Judita u pozadini. Premda knjiga nosi ime po njoj, ona se pojavljuje tek u 8. poglavlju, tj. u drugom dijelu, ali – zanimljivo – njezinu pojavu u kompoziciji djela s pravom možemo prepoznati kao odgovor na molitveni krik naroda dvaput upućen Bogu (Jdt 7,19.29). Na više je načina istaknuta njezina slabost. Ona je “kći” (8,1;16,6) što je u Bibliji redoviti pojam koji upućuje na ovisnost o očinskom autoritetu i na osobu potrebnu zaštite. Ona je udovica što znači da je ostala bez muža koji bi joj prema ustaljenu običaju osiguravao društveni status, a osim toga kao udovica pripada u onu skupinu koja prema Zakonu uživa osobitu Božju skrb zajedno sa sirotama i strancima. Biblijski tekst štoviše inzistira na tome da ona sve do smrti ostaje udovicom (Jdt 16,22). I kad najavljuje junački čin koji treba razriješiti opsadno stanje, Judita nedvojbeno govori o Božjem, a ne o svojem djelu premda jasno izriče spremnost da se aktivno svojom snagom založi, najavljujući da će njezinom rukom Bog donijeti spas Izraelu (usp. 8,33).

Premda biblijska knjiga neskriveno ograničava Juditinu moć, ipak ona – zahvaljujući svojemu asketskome životu i dobromu glasu (8,8) – uživa autoritet pred poglavarima grada: doziva ih po sluškinji (8,10) naziva ih braćom (r.14 i 24). Štoviše, kad su, opkoljeni, postavili svojevrsni ultimatum kojim očekuju Božju pomoć u roku od pet dana, Judita ih kompetentno poučava o tome da se ne valja postavljati iznad Boga (8,12). Podsjeća pritom na Abrahamovu i Jakovljevu kušnju iz povijesti Božjega naroda (8,26).

Knjiga o Juditi kojoj se često pripisuje zbrka povijesnih činjenica upravo nam je stoga zanimljiva što pred čitatelje donosi temeljni problem suočavanja s izvornim neprijateljem koji se protivi životu Božjega naroda. Ni antiknomu kao ni suvremenom čitatelju ne predstavlja teškoću u liku Nabukodonozora prepoznati šifru, odnosno simbol budući da je on u knjizi predstavljen kao kralj Asiraca, a spominje se u perzijskom okviru, u kojem se navodi i grčka pokrajina. Uzmemo li u obzir da mu se k tome pripisuje i vlast nad Damaskom lako je prepoznati da su u njemu sažete sve one povijesne, realne političke sile koje su ugrožavale opstojnost Božjega naroda u Svetoj zemlji: Aram, Asirija, Babilon, Perzija, Grčka.

Ako si Nabukodonozor osim toga prisvaja naslov “gospodar sve zemlje” (Jdt 2,5), koji u biblijskom jeziku pripada Bogu, još je jasnije da se radi o jednoj univerzaliziranoj i apsolutiziranoj metafori. Na istom je tragu Nabukodonozorov rat s Arpakšadom (Jdt 1,13) koji cijeli izvještaj vraća u biblijsku pretpovijest (Post 10, 22). Koga predstavlja “Nabukodonozor” sasvim je jasno kad čitamo o nakani da “uništi sve one koji mu se ne pokoravaju” (Jdt 2,3) ili još točnije kada pred cijeli svijet postavlja teološku alternativu ili će častiti Nabukodnozora ili će biti uništeni (Jdt 2,14–3,9). Upravo taj zahtjev odmah razjašnjava da Knjiga o Juditi ovdje preuzima drevni Izaijin proročki pogled na babilonskoga kralja koji se želi uzvisiti do samih nebesa, postaviti se na mjesto Boga te u Vulgatinu prijevodu dobiva poznato ime Lucifer (Iz 14,12).

Nasuprot takvu šifriranom Nabukodonozoru lako je prihvatiti da Betulija, koja se ni geografski ni povijesno ne da locirati, nije tek neki izmišljeni grad nego svojom glasovnom vrijednošću s jedne strane podsjeća na hebrejski izraz betulá, što znači “djevica”, te je tako aluzija na silovanu, obeščašćenu Šimunovu sestru o kojoj će Judita u svojoj molitvi govoriti (Jdt 9,2), dozivljući u pamet poznati izvještaj iz 34. poglavlja Knjige Postanka. Napad Nabukodonozorova vojskovođe Holoforena u Juditim je očima baš takvo obeščašćenje koje prijeti Božjemu narodu i Božjemu hramu. S time dolazimo i do druge fonetske vrijednosti Betulije koja može biti aluzija na hebrejski bet-El, što doslovce znači “Dom Božji”, sveti hram jeruzalemski – prebivalište Božje svetosti na zemlji, mjesto Božje prisutnosti usred njegova naroda.

Koliko je Juditin nasilni čin odrubljivanja Holofernove glave simboličnoga karaktera i označava Božje djelo, ne tražeći ljudsko nasilje, vidljivo je ponajviše u Juditinu molitvenom životu. Prije nego što se dadne na akciju Judita moli. Cijelo jedno biblijsko poglavlje (Jdt 9) posvećeno je njezinoj molitvi koja je ponajprije odgovor na molbu poglavara i traženje njezina zagovora: “Moli za nas!” (8,31). Vrijednost Juditine molitve krije se ne samo u njezinoj opsežnosti, nego i u vanjskome okviru. Judita je u svome pokorničkome odijelu, ona pada ničice, moli se točno u liturgijsko vrijeme prinošenja žrtve u jeruzalemskom hramu (9,1; 10,2). Njezina je molitva duhovna priprava za akciju, obilježena posve konkretnom, dvaput Bogu upravljenom molbom: “Ojačaj moju ruku!” (9,9.10).

Kad se već našla u taboru napadačke vojske koja je opkolila grad, Judita svake noći odlazi na molitvu (Jdt 12,8). Bit će to dakako i plodonosan taktički potez koji omogućuje nesmetano povlačenje iz opsadnoga tabora kad sve bude gotovo. Biblijska knjiga, napokon, predočuje kako se prije odlučnoga udarca, kojim će zlo biti sasječeno u samome korijenu i to njegovim vlastitim oružjem, Juditino predanje u Božje ruke još dva puta očituje u molitvi. Prije negoli će udariti ona zaziva: “Bože svrni pogled na djelo ruku mojih!” (13,4) pa zatim opet vapi: “Ojačaj me!” (13,7). Osim toga, i trostruki, već spomenuti, poziv „Hvalite Boga!“ (13,14) odmah nakon junačkoga djela, kao i završni opis koji pokazuje kako Judita pjeva, a narod prihvaća pohvalnu pjesmu (15,14), predočuju kako je i zaključak cijeloga pothvata ispunjen molitvom. Plod njezina junaštva, pri kojemu napadači bježe i prije negoli je izraelska vojska pošla na njih, odmah dozivlje u pamet drevni motiv rata Gospodnjega (14,3; 15,2).

Simbolička vrijednost Juditina čina dodatno je u knjizi potvrđena time što se nigdje ne ističe njezina snaga, nego ona naprotiv zadivljuje svojom ljepotom, i to i Izraelce (Jdt 10,7) i asirske straže na ulazu u tabor (10,14) te ispred i u samom zapovjednikovu šatoru (14, 19.23); od njezine ljepote Holofernu srce lupa (13,16). U jednakoj mjeri Judita zadivljuje mudrošću, što je u svom narodu pokazivala od svoje mladosti (8,29), a Asirci to izrijekom potvrđuju, ističući baš kako je rese i ljepota i mudrost (11,21).

U središtu Juditina sučeljenja s Holofernom stoji religija kako pokazuje njezina mudra taktika kojom postiže da se odmah u jednome slažu: Bog ju je poslao – tako kaže ona, tako on prihvaća (Jdt 11,16.22). Bez imalo ustručavanja Judita i njemu najavljuje: “Bog će mojom rukom izvesti svoje djelo” (12,4). Cijela knjiga – nesporno je – govori o obuzdavanju i sprečavanju, a ne promicanju realno prisutnog nasilja kojemu je Božji narod izložen. To se najviše očituje u Juditinoj specifičnoj slici o Bogu koji mrvi – dokončava, drobi, razbija – ratove (9,7; 16,2).

  1. Fenomen Božjega nasilja

Čuveni biblijski odlomak o Abrahamovoj kušnji u dvadesestidrugom poglavlju Knjige Postanka kad je bio pozvan žrtvovati dugoiščekivanog, ljubljenoga sina Izaka, najbolje može približiti kadikad tešku biblijsku temu božanskoga nasilja. Presudno je s jedne strane uočiti što Bog traži jer – za razliku od Abrahamova shvaćanja – u Božjoj zapovijedi u Post 22,2 nećemo naći niti “nož” niti “zaklati” (r. 10). Prva “kušnja” (r. 1) u Svetom pismu ne samo da je novost za biblijskoga čovjeka nego treba biti pouka o “prinošenju žrtve paljenice” – pojmu koji ovdje u Post 22 Abraham prvi put sluša, a izriče se jednom jedinom hebrejskom riječi. Ključ za razumijevanje s jedne je strane jasna, dvaput ponovljena naznaka da je Abrahamova žrtva prihvaćena (“nisi mi uskratio sina” r. 12.16), premda Izakov život nije oduzet, nego je on štoviše izabrani budući nositelj Saveza. Abrahamovo ispunjenje Božjega zahtjeva potvrđuje i prepoznatljiva formula “poslušao si moj glas” (r. 18). S druge strane samo ime kraja u kojem se žrtvovanje događa u Drugoj će knjizi Ljetopisa pokazati da cio tekst vrijedi kao pouka o jeruzalemskom bogoslužju jer Morija je mjesto budućega Salomonova hrama (“Morija” Post 22,2; 2 Ljet 3,1). Središnji pojam žrtvovanja koji u hebrejskom jeziku ima isti korijen kao i “uzlaženje” – ustaljeni opis ponajprije Izraelova puta iz kuće ropstva u Obećanu zemlju, a potom hodočašća u Jeruzalem – puno će tumačenje dobiti u Kristovu nauku kad on najavljuje da će Sin Čovječji biti “uzdignut”. Pavao će, govoreći o “prvini usnulih” naznačiti da je uskrsnuće, ne tek križ, dovršetak Isusova žrtvenoga prinosa.

2.1 Jošua, ratnik (Izl 17)

Biblijski govor o nasilju veliko svjetlo prima u čuvenu izvještaju u Izl 17,8–16 o boju koji će Mojsije pratiti svojom molitvom. Dok su mu ruke uzdignute, Božji narod pobjeđuje (r. 11). Boj je to koji traje cio dan. Već se u toj vremenskoj naznaci: “do sunčeva zalaska” (r. 12) krije prvi simbol borbe koji se proteže na “cijelo vrijeme”. Boj je to povjeren mladiću Jošui za kojega će još sedamnaest biblijskih poglavlja kasnije stajati da je nedorastao mališ (hebr. na’ar Izl 33,11), poput Samuela u svetištu (na’ar 1 Sam 3,1), ili kao Jeremija koji za se veli “dijete sam” (na’ar Jer 1,6). Filolozima možemo zahvaliti na ključu za razumijevanje. Usprkos raširenu, uvriježenu prijevodu “Amalečani” za lik napadača u svetom tekstu nalazimo isključivo naziv Amalek, a lako ćemo i brzo shvatiti da bezuspješno tražimo u njemu etničku ili geografsku oznaku. Riječ je i opet o simbolu iskonskoga Božjega protivnika koji napada na život ljudi. Prva zadaća koju Mojsije povjerava mlađahnom “vojskovođi” upućuje da je u ovom boju prije svega riječ o ljudima, a ne o borbi mačem i kopljem. Mojsije naime prvo nalaže Jošui da “odabere ljude za nas”, rabeći pritom isti ključni tematski glagol koji označava da je Bog izabrao svoj narod (hebr. bahar Izl 17,9). Zaključak ovoga teksta posve će razjasniti da ovdje nije riječ o ratovanju koje bi čovjek svojom silom i oružjem izvodio, nego: “Jahvin je boj protiv Amaleka” (r. 16), što već unaprijed potvrđuje molitva kao sredstvo pobjede (“uzdignute ruke” r.11). Riječ je o božanskomu boju “iz naraštaja u naraštaj” (r. 16). Korjenito suprotstavljanje koje ovaj tekst prikazuje pripada posve Božjem autoritetu, nije usmjereno na bližnjega i nije dano čovjeku da ga provodi. “Ja ću posve izbrisati” Božja je najava koju sluša Mojsije, koju treba zapisati i koju Jošua treba ozbiljno shvatiti (r. 14) Metaforičnu vrijednost naziva “Amalek” potvrđuje i zaokružena uporaba od znakovitih sedam puta u ovom tekstu.

2.2 Mojsije izbavitelj (Izl 14)

Lingvistička bilješka o Amaleku upozorava nas da u čuvenu izvještaju o prelasku preko Crvenoga mora također uočimo kako je “Egipat” simbol, kao što će to poslije biti “Babilon” sve do Novoga zavjeta i do suvremene kulture. Nećemo u tom četrnaestom poglavlju Knjige Izlaska naći izvještaj o Egipćanima, nego se ustrajno rabi “Egipat” pa i onda kad Božji narod gleda kako “Egipat” umoren leži na obali morskoj (Izl 14,30) – “Egipat”, kuća ropstva koja izrabljuje i ne da živjeti, a ne zemlja ili narod. Na sličnom je tragu, vidjeli smo, kod Judite Nabukodonozor slika onoga koji si oholo pripisuje božanski autoritet i zločinački prijeti istrebljenjem svima koji se njemu ne klanjaju.

Filologijska preciznost o Egiptu može pomoći da shvatimo tešku biblijsku rečenicu poput one o Bogu koji “pobi prvorođence Egiptu”, iskazujući time vječnu ljubav (Ps 136,10 usp. Ps 135,8). Simbolička je vrijednost jasna: Izdanke opačine, porobljivanja i oduzimanja života, u korijenu valja sjeći, i to Bog čini. Sjetimo li se Kristova tumačenja – također u slici – da je njegov Otac nebeski vinogradar, on čisti lozu (Iv 15,1s), biblijska poruka postaje vrlo dohvatljiva. Učitelj doduše unaprijed radikalno zahtijeva uklanjanje ruke, noge ili oka koje sablažnjava (Mk 9,43–47), ali u svetom trenutku Posljednje večere, kad je svojim prijateljima sve priopćio (Iv 15,15), izravno razjašnjuje: njegov Otac siječe nerodnu lozu, on čisti lozu da bude plodnija (r. 2). Isusov nauk čuva nas od zastranjenja. Iskorijenjivanje o kojem Biblija govori u prvom je redu Božji boj protiv zlih nadahnuća u mojemu vlastitome srcu.

  1. Specijalni rat u Bibliji (2 Kr 18,28–36; 19,9–20)

3.1 Intelektualni napad na vjeru

Kada promatramo kako i gdje Biblija govori o problemu nasilja, nezaobilazan je pravi primjer specijalnoga, psihološkoga rata u doba kralja Ezekije, opisan u 18. i 19. poglavlju Druge knjige o kraljevima. Riječ je o opsežnom prodoru Asirske velesile koja je već porobila i razorila cijelo sjeverno kraljevstvo, tj. veliku većinu naroda Božjega – deset od dvanaest plemena, nakon višestruko uspješnoga osvajanja u drugim zemljama. Kako se navodi i u govoru Rabšakea, Velikoga peharnika, i ponovno u pismu Sanheribovu pali su već: Hamat, Arpad, Hena i Iva (2 Kr 18,34; 19,13), a isto tako i Gozanci, Harani, Resefci i Edenci (2 Kr 19,12).

Biblijski opis međutim u pozadini ostavlja opsadu kojom daleko nadmoćnija vojska prijeti Jeruzalemu. Sila oružja nije sada važna premda se već radi o opkoljenom gradu koji trpi takvu nestašicu te se ljudi u njemu – kako napadač veli – svojim izmetinama hrane (2 Kr 18,28). U prvi plan dolazi smišljeni intelektualni napad. Izaslanstvo osvajača, nakon što je već vrlo lukavo pokušalo uzdrmati moral, podlo smjerajući baš na vjerničku tradiciju, daje se na nov pokušaj. S jedne strane iskoristili su Ezekijinu centralizaciju kulta tj. povratak izvornom jeruzalemskom svetištu tako da dovitljivo i podlo tumače kako se više ne mogu uzdati u Boga jer im je kralj dokinuo njegova svetišta: uzvišice i žrtvenike (2 Kr 18,22). S druge strane voditelj izaslanstva pred svima je javno tumačio kako ne dolazi bez Božje volje; štoviše na način lažnih proroka proglašuje kako mu je sam Jahve rekao: “Kreni u pohod na ovu zemlju i opustoši je” (2 Kr 18,25). Drsko se poziva na Božju riječ, svetogrdno vrijeđajući, i tako pogađa u bit problema o vezi religije i nasilja.

Dok je taj prvi govor još sadržavao vojno-političke elemente, govoreći o oslanjanju Jeruzalema na Egipat, nov napad u govoru Velikoga peharnika u 2 Kr 18,28–38 izravno se zaustavlja na religijskoj jezgri opkoljenoga naroda, opako je izokrećući svojim tumačenjem. Unatoč neposrednu zahtjevu jeruzalemskoga izaslanstva da se pregovori vode na aramejskom jeziku kako bi ostali samo između njih (r. 26), napadač na način suvremenoga medijskoga pritiska namjerno svoj proglas izriče jezikom Judejaca kako bi inteligentnom podvalom obeshrabrio narod okupljen na zidinama opkoljenoga grada (r. 28).

Svetogrdnost njegova govora očituje se i u ustroju jer dvaput preuzima redovitu glasničku formulu koja odlikuje proročki govor: “Ovako govori Gospodin”, samo što dakako namjesto Božjega imena stavlja svojega kralja pa njegov proglas nosi ponovljena uvodna izjava: “ovako govori kralj” (2 Kr 18,29.31). Podrivateljski poziv Božjem narodu, kojemu vjera počiva na slušanju Božjega glasa započinje zlokobnim pozivom: “poslušajte riječ asirskoga kralja” (r. 28). Obje formulacije izravan su napad na Božji autoritet koji se u svetopisamskom jeziku čuva u izričaju “slušati glas”. Dvostruk negativni pritisak napadač stavlja u ponovljeni poziv “Ne slušajte Ezekiju!” (r. 31.32). Pokušava tako srušiti vodstvo u narodu, izostavljajući pritom namjerno, radi kontrasta i ponižavanja, Ezekijin kraljevski naslov dok svojega kralja oslovljava samo hiperboliziranom titulom “velikog kralja” (r. 28) bez osobnoga imena.

Podmukli napad smjera na samo “pouzdanje u Boga” (2 Kr 18,30), a – poput suvremena obavještajnoga rada – služi se opetovanim citiranjem riječi kralja Ezekije: “Jahve će nas izbaviti” (r. 30.32) koje pokušava obezvrijediti. U središtu pak napada nevjerodostojan je poziv asirskoga kralja na savezništvo koje on blasfemno obilježava kao poziv na blagoslov: “Sklopite blagoslov sa mnom” (hebr. beraha, r. 31). Obrazloženje cijeloga proglasa ponajprije su pretjerana obećanja kojim osvajač narodu pod opsadom najavljuje trs, smokvu i svakome njegov vlastiti zdenac; dodaje potom – hiperbolično smjerajući očito na njihova prošla iskustva na putu u obećanu zemlju kojom teče med i mlijeko – da će ih sam odvesti u zemlju pšenice, mošta, kruha, ulja i meda (r. 32), samo ako se predaju.

Glavno težište, međutim jest u zaključku agresorskoga govora, koji želi izjednačiti vrijednost različitih vjera i politeistički na istu razinu stavlja Boga i lažne bogove. Retoričkim pitanjem govori o božanstvima ostalih naroda, ističe kako ni Sjeverno kraljevstvo nije doživjelo spasenje zbog svoje vjere (2 Kr 18,34). Prividno logičan zaključak koji govornik želi nametnuti završnim pitanjem jest tvrdnja da božanstva svih osvojenih zemalja nisu donijela spasenja, pa tako ni biblijski Bog neće moći izbaviti Jeruzalem (usp. r. 35). Božju svetost i uzvišenost, jedinoga pravoga Boga koji se je objavio i sklopio savez sa svojim narodom izjednačuje s kumirima kojima se u raznim kulturama iskazuje štovanje. Jeruzalemski narod pak, dok sve to sluša ipak se, po mudroj zapovijedi kralja Ezekije, ne da uhvatiti u klopku, spustiti se na razinu izazova i ući u besplodnu teološku raspru, nego uspješno odgovara – šutnjom (r. 36).

Nov stupanj napada stiže u pisanu obliku. Za razliku od govora izaslanika pred zidinama, kralju Ezekiji dostavljen je dopis s prijetnjom asirskoga kralja, koji zadržava isti smjer. Ako je izaslanik pred narodom napadao njihovo povjerenje u kralja, tražeći da se ne daju od njega prevariti (2 Kr 18,29) novost je sada u sužavanju napada na samoga kralja i u podlom udaru na njegovo pouzdanje u Boga. Bogohulno poziva: “neka te tvoj Bog ne vara” (19,10), sugerirajući Božju lažljivost. I opet retoričkim pitanjem želi nametnuti misao o nemoćnim božanstvima porobljenih naroda, podsjećajući pritom na sveukupna asirska osvajanja (“asirski kraljevi” r. 11; “moji oci” r. 12).

3.2 Spas kao dar Božji

Ovaj dio biblijske povijesti zanimljiv je ne samo zato što nam pred oči donosi osobit oblik nasilja, nego i zato što nudi uspješno rješenje. Ezekija ponajprije odgovara molitvom. Već nakon prvoga napadačkoga govora pred zidinama grada jeruzalemski kralj prvo odgovara vjernički, dajući se na pokoru. Poznatom gestom izražava svoju pogođenost, razdirući haljine, stavlja na se pokorničko odijelo i najprije se povlači u hram (2 Kr 19,1). Nakon drugoga napada kad mu je pisanim putem dostavljena prijetnja koja treba uzdrmati religijske temelje cijeloga naroda, reakcija Bogu odanoga kralja još je slikovitija. Dopis koji je pročitao odnosi u hram i ondje ga “pred Gospodinom” razastire – želi ga ponajprije dati Bogu na uvid (19,14). Ovaj put Sveto pismo bilježi i sadržaj kraljeve molitve kojom traži da sam Bog posluša i pogleda riječi Sanheribove, ispravno upozoravajući da one ustaju na Božji autoritet (r. 16). Ako je prije veliki peharnik judejskome kralju samo ime spominjao, tako da ga pred “velikim kraljem” učini neznatnim, sada Ezekija isto tako navodi tek ime asirskoga kralja Sanheriba, ispravno upozoravajući da su pred Bogom i silni vladari samo ljudi.

Realistički uviđa u svojoj molitvi kako su mnoge zemlje pokleknule pod nemilosrdnim napredovanjem ekspanzionističke asirske sile, ali isto tako mudro uočava i razlikuje stvari, kad upozorava na njihovo pouzdanje u idole – lažne bogove, ljudskom rukom od drva i kamena izrađene (2 Kr 19,18). Raskrinkava tako neutemeljenost teološkoga napada koji se gradi na politeističkim predodžbama. Zaključak Ezekijine molitve donosi opet glavno težište jer on doduše u svojoj zagovorničkoj, posredničkoj ulozi moli za spasenje svojega naroda, ali svrha za kojom ide jest bitno teološka: omogućiti svim kraljevstvima da dođu do istinitog, bliskoga poznavanja Boga (r. 19). Izbavljenje Jeruzalema od asirske opsade treba biti znak za prepoznavanje dobrote i veličine pravoga Boga.

Uspjeh ovakva Ezekijina pristupa Sveto pismo donosi u Božjemu odgovoru koji objavljuje prorok Izaija u 2 Kr 19,20–34 razjašnjujući da i svekoliko napredovanje asirske velesile stoji pod Božjim autoritetom i ograničeno je. Dopunjeni izvještaj pak u Drugoj knjizi Ljetopisa ima još veću privlačnost jer spominje kako su kralj i prorok zajedno molili (2 Ljet 32,20) i tako upozorava na postupak mudroga voditelja zajednice koji zna surađivati s nositeljem autentičnoga vjerničkoga nadahnuća. Povijesni rezultat je iznenadno povlačenje napadačke vojske, smrt asirskoga vlastodršca od ruke vlastite obitelji i pošteda Jeruzalema.

  1. Nehemijina obnova na udaru (Neh 4,9–17)

Knjiga Nehemijina u Svetom pismu zaštitni je znak velike obnove u Svetoj zemlji po povratku iz babilonskoga progonstva. U tekstu ponajviše sam Nehemija na način osobnoga svjedočanstva opisuje kako je bio obnovitelj jeruzalemskih zidina. Čitatelju Novoga zavjeta Knjiga je Nehemijina zanimljiva jer otkriva pozadinu na kojoj stoji židovsko neprijateljstvo naspram Samarijanaca. Biblijska povijest otkriva nam kako dio asirske nasilne osvajačke politike bijaše odvođenje lokalnoga stanovništva s osvojena područja, dovođenje drugoga kako bi se prisilno stvorila kulturna i religijska “mješavina” kojoj se lakše može nametnuti strana vlast. Upravo ta činjenica poziva na mudro promatranje koje silnice djeluju u suvremenu stvaranju međureligijskih i međukulturalnih zajednica.

Osobit trenutak u napredovanju Nehemijina djela nastaje kada protivnici obnove zidina svoju “veliku ljutnju” (Neh 3,33; 4,1) sa zlogukoga izrugivanja prebacuju u dvostruk vojni napad. Prvi stupanj nasilja bijaše puko ismijavanje nad “nemoćnim židovima” (Neh 3,34) koji su se pod izvrsnim Nehemijinim vodstvom bili okupili na zajedničko popravljanje zidina Jeruzalema i hrama – svaka obitelj po dio. Izazivačkim podsmjehom, koji treba obeshrabriti, pitali su se protivnici zar graditelji žele sve još danas dovršiti, podsjećajući pritom kako je kod pada Jeruzalema ostao pepeo i ruševine, pa se ne može građevni materijal “uskrisiti” (usp. Neh 3,34). Satirična primjedba o lisici koja će skočiti i sama srušiti sve što grade – trebala je potvrditi i pojačati porugu (r. 35).

Riječ je o “Samarijancima” jer se spoj raznih naroda i tradicija očituje već u akadskomu imenu poglavara Sanbalata (Neh 3,34), koje naznačuje da je sin sumerskoga boga mjeseca, a različite kulture očituju se i u suradnji s pomoćnikom Tobijom koji je označen kao Amonac (r. 35) premda je svojim imenom zapravo dio hebrejske tradicije i izraelskoga naroda te tako svojevrstan domaći izdajnik kako kasniji tekst potvrđuje (Neh 6,17–19; 13,7–9). Novi stupanj napada biblijski izvještaj povezuje sa širenjem neprijateljskoga kruga kojemu se uz “Sanbalata, Tobiju i Arape” (2,19) koji već bijahu na okupu sada priključuju i Amonci vezani zacijelo uz Tobiju, te stanovnici Ašdoda kao predstavnika stare Filisteje (4,1). Nakon ruganja, nov napad u tekstu opisuje riječ koja označava “rat, oružani boj” (hebr. nilḥam4,2) i razotkriva čudovišnu slogu u protivljenju popravku i izgradnji.

4.1 Plodan duhovni odgovor

Sveto pismo donosi pozitivan odgovor na takvu prijetnju jer se kao mudra reakcija najprije pojavljuje prva zajednička molitva u Knjizi. Nehemijina metoda kojom je on – i prije djelovanja (Neh 1,4; 2,4) i nakon prvih napada (3,36) – najprije uputio Bogu svoju riječ u molitvi, sada se prenosi na cijelu zajednicu i čini je složnom (“molili smo se Bogu našemu” 4,3). Bratoubilačke nakane, obilježene istom riječju kojom se Kajin diže na brata i usmrćuje ga (hebr. harag Post 4,8; Neh 4,5) napadači su podmuklo htjeli prikriti. Na način “infiltracije” prisutne i u najsuvremenijem terorizmu, htjeli su se neprimjetno uvući među graditelje. Bespoštedna je njihova logika: samo da bi zaustavili napredak posla, spremni su ubijati (4,5).

Nehemijin nam je tekst u promišljanju o problemu nasilja u Bibliji također koristan jer, osim što potanko raskrinkava putove nasilja koje se treba pretočiti u pravi oružani sukob, pruža i solidno, realistično rješenje. Nehemija se ponajprije pokazuje kao dobar voditelj zato što ima uvid u razumljivo malodušje koje se pred ratničkom prijetnjom javlja u narodu i s obzirom na vlastite snage koje su istrošene, i s obzirom na količinu posla koji se doima prevelikim, i s obzirom na cilj koji sada izgleda sasvim nedostižan (Neh 4,4). Ozbiljno uzimljući brojna upozorenja svojih ljudi koji uočavaju prikrivene samarijanske agente – u blizini su im pa ih vide kako “odasvud dolaze protiv nas” (r. 6) – Nehemija je pravovremeno obaviješten i može reagirati na tu infiltraciju. Svojim motivacijskim govorom, koji je već drugi u pothvatu obnove (usp. 2,17), pokazat će najprije kako ima uvid i u emocionalno stanje zajednice, kojoj je na čelu, te drevnim biblijskim ohrabrenjem odgovara na njihov osjećaj straha pred napadačkom vojskom (“Ne bojte se!” 4,8).

Prodornost i djelotvornost njegove metode sastoji se u tome što, slijedeći Mojsijev uzor iz Izl 14,13 (“Gledajte spasenje!”), preusmjerava intelektualnu pozornost svojih slušatelja – sa straha od neprijatelja – na Boga koji jedini zaslužuje njihovo strahopoštovanje (“strašan Bog” Neh 4,8 usp. 1,5), i što im jasno naznačuje cilj za kojim se isplati ići, a to je obitelj i dom (4,8). Poput Mojsija pred uplašenim narodom kod Crvenoga mora Nehemija će im, sokoleći ih, otvoreno najaviti: “Bog će se boriti za nas” (Neh 4,14 usp. Izl 14,14). Umješnost njegova vodstva očituje se i u tome što je kadar, okupljajući, progovoriti i višim slojevima (“vlastela”, “predstojnici”), kao i ostalom narodu (usp. Neh 4,8.13).

Kao i drugdje u Bibliji Božji način boja postaje prepoznatljiv kad su napadači shvatili da je njihova pritajenost bezuspješna i razotkrivena, pa ne mogu računati na čimbenik iznenađenja i terorizma. Nehemija u tome vidi božansku osvetu: oni koji su htjeli zaustaviti djelo obnove, doživljavaju da je Bog zaustavio njihov plan (4,5.9). Zagrebački prijevod biblijskoga teksta ističe paralelu prikladno rabeći na oba mjesta istu riječ “osujetiti”. Upravo u tome se može vidjeti ne samo istinitost Nehemijina proglasa da će se Bog boriti (4,14), nego i uspjeh prethodne zajedničke molitve (4,3) koja je ipak urodila plodom, što se ponajprije u sveopćoj rezignaciji nije pokazalo.

4.2 Djelatna obrana

Svetopisamski odlomak o pravoj krizi koja nastaje uslijed vojnoga napada u Nehemijinoj je knjizi osobito vrijedan u razmatranju o pitanju nasilja i stoga što ne ostaje samo na riječima i zdravoj duhovnosti, nego pred čitatelja stavlja djelatnu obranu od napadača. Prvi pothvat cijele zajednice ne bijaše tek molitva, nego – u skladu sa Salamonovim psalmom koji traži i Božje čuvanje i stražarsko bdjenje (Ps 127,2) – postavljaju se danonoćne straže (Neh 4,3). Nehemija će uspostaviti opremljenu obranu: tu je mač, koplje, luk (Neh 4,7.10), k tome štit i oklop (r. 10) – baš u skladu s naukom o samoobrani koji i najstroži moralni nauk dobro poznaje, i pravosuđe usvaja kao obrambeni rat kakav je bio u našoj domovini.

Dvostruka je posebnost u Nehemijinu zaustavljanju nasilja. Ponajprije on uspostavlja istovremeno rad i obranu; graditelji su u isti čas branitelji kako Nehemija u svojemu svjedočenju inzistira, upozoravajući da im je u jednoj ruci alat, a u drugoj oružje (Neh 4,11). Osim toga, jasno se iščitava iz njegova izvještaja da je on sam – u skladu s autentičnom karizmom vodstva – uključen u posao zajedno s ostalima, premda je carski namjesnik i upravitelj, poglavar svemu narodu. Vidljivo je to i kad radove opisuje u prvom licu množine (“obavljali smo posao” 4,15) i kad zatim izrijekom navodi: “ni ja, ni moja braća… nismo skidali radnih odijela” (4,17).

4.3 Ostali primjeri

U Nehemijinu je svjedočenju za temu nasilja još veoma vrijedan izvještaj u šestom poglavlju jer ponajprije razotkriva profinjeno i opako spletkarenje. Višekratno ga neprijatelji prividno pozivlju na pregovore, a zapravo su, vidjevši kako obnova uspješno napreduje, prešli u nov stupanj napada: žele ukloniti dobroga voditelja zajednice. Nehemija, prozirući njihovu nakanu, diplomatski se drži na distanci. Idući korak pokazuje kako Biblija potanko raskrinkava napadačku podlost. Protivnici se služe Nehemijinim poznanikom; ubojito lukavstvo krije se u tome da ga treba pozvati u svetište koje bi tako na bogohulan i svetogrdan način bilo obeščašćeno jer su ondje planirali atentat na njega. Ovo poglavlje također svjedoči o biblijskom razotkrivanju ne samo brutalne sile, nego i najsofisticarinijh metoda nasilja s jedne strane, ali i o tome da Nehemija, razborit voditelj i ustrajan molitelj, opet i opet uspješno izbjegava napade.

Za ovo razmatranje svakako je vrijedan i prinos Knjige Esterine koja s jedne strane otkriva kako prvi vjerski progon, koji prijeti Božjemu narodu, ima motiv u osobnoj zamjerci. Velikaš Haman našao se u svojem ponosu povrijeđen jer mu Mordokaj nije kod pozdrava iskazao očekivanu počast (Est 3,5), pa se Haman daje na paklenski plan koji postaje središnji problem cijele knjige: “uništiti, pobiti, zatrti” sve sinove Izraelove (Est 3,13; 7,4 usp. 8,10). Ovaj je drevni hebrejski spis dragocjen jer osim toga točno uočava metodu koju zlobni pokretač progona primjenjuje: nudi mito kralju (Est 3,9), a potom Sveto pismo temeljito ogoljuje izopačen politički proglas, kraljevski dokument koji nudi mir i blagostanje ubijanjem i zatiranjem cijeloga naroda (Est 3,13). Koliko se takve ironije tijekom novije i starije povijesti može naći, nije teško prosuditi, sve do toga da se i u našoj nedavnoj prošlosti sjedište svekolike agresije uporno dičilo mirotvornim osiguravanjem stabilnosti i zaštitom vlastitoga naroda.

  1. Novi zavjet i nasilje

Prorok Zaharija bilježi poznati redak u kojem sam Bog govori o tome da su ga proboli (Zah 12,10). Slika je toliko čudovišna i zastrašujuća da već Septuaginta mijenja gramatički oblik, stavljajući treće lice: umjesto “gledat će mene”, stavlja “gledat će njega”. Ali Ivanovo evanđelje primjenjujući drevni biblijski redak na Krista Raspetoga, pokazuje koliko je proročka riječ istinska te će križ kroz vjekove upozoravati dokle seže naš ljudski grijeh, kad dižemo ruku na Sina Božjega, i ujedno na to kakav je Kristov odgovor na ljudsko nasilje. Sam Isus, kao uskrsli Učitelj, otkriva što Biblija kaže o nasilju – upućujući na tri dijela svete Hebrejske zbirke: “treba se ispuniti sve što je o meni napisano u Mojsijevu zakonu, Prorocima i Psalmima” (Lk 24,44). Svojom osobom, postajući žrtvom, raskrinkava i dokida svaki pokušaj da se u ime Božje čini bilo kakvo nasilje.

Kristova se plodna metoda suočavanja s ljudskim nasiljem izvrsno očitava na dobro poznatomu primjeru preljubnice koju mu dovode na sud (Iv 8,1–11). Isus Krist daje odgovor pismoznancima i farizejima koji ga svrstavaju u svoje redove, obraćajući mu se s “Učitelju” – Rabbi. Daje odgovor nositeljima religije koji bi trebali iznutra poznavati riječ Božju i koji revno žele obdržavati Božje zapovijedi, ali pitaju tek za Mojsija, ostavljajući Boga po strani. Odgovor je Kristov ponajprije neverbalan: saginje se jedanput, pa potom opet, pokazujući blizinu poniženoj i na smrt preplašenoj ženi; piše po tlu zemaljskom od kojega je prema Bibliji sazdana čovjekova prolaznost. Poznati verbalni odgovor plodno će zaustaviti nasilje, kamenje neće poletjeti, a napadači će sami napustiti sveti hramski prostor – sami sebe isključiti iz religije. Onu kojoj je prijetila sigurna smrt oslovljava riječju “ženo” (Iv 8,10), upozoravajući njome na dostojanstvo koje od početka Biblije ima od Boga i kojom se u istom Evanđelju obraća svojoj vlastitoj majci, i na svadbi u Kani Galilejskoj i s križa (Iv 2,4; 19,26). Jedino će ga ona nazvati “Gospodinom” (Iv 8,11), jednako kao što on s njom uspostavlja izravan kontakt. Izravno joj se obraća, pokazujući prvotni interes i brigu za žrtvu nasilja, za razliku od napadača koji žele zlorabiti religiju za svoje nasilničke naume, “iskušavanje” i “optuživanje” Krista (r. 6), te ženu čine pukim objektom. Cijena Kristova odgovora farizejima i pismoznancima vidi se osobito na kraju poglavlja kada se napadači spremaju na nj baciti kamenje (Iv 8,59). Tako je uloga Jaganjca Božjega (usp. Iv 1,29) na konkretnom primjeru očitovana: Krist ne apsolutizira, ali ni ne omalovažava grijeh; on ne osuđuje, nego odnosi grijeh, uzima ga na se, doslovce.

  1. Namjesto zaključka

U ovom smo promišljanju izbližega pogledali tek nekoliko primjera koji nam potvrđuju da biblijski tekstovi veoma otvoreno gledaju na sav spektar čovjekova dostojanstva i veličine, ali ujedno bespoštedno razotkrivaju našu izopačenost, sadističko bezumlje i razaračke nagone. Potvrdili smo misao kako se na stranicama Staroga zavjeta takoreći na svakoj stranici može naći nasilje sve tamo od Kajinova bratoubojstva obavijenog krutom šutnjom između braće, preko klina za šator koji Jaela nemilice zabija kroz sljepoočicu silnika na čelu napadačke vojske, sve do omiljenoga proroka Jone koji se na smrt ljuti što prijestolnica velesile, koja je uništila životni prostor velikoj većini njegova naroda, nije razorena. Upravo njegov primjer pokazuje iskonsku Božju nakanu da odgoji svojega proroka i oslobodi ga od bijega pred božanskom milošću i sućuti koja će se i nad biljčicom sažaliti. Biblija ne samo da u opisu brojnih ratovanja pogađa u bitno obilježje naše stvarnosti, nego također obuhvaća različite, pa i oprečne misaone struje, odražavajući tako različitost ljudskoga promišljanja s jedne strane, i ističući s druge strane kako su djela i postupci presudni, a ne tumačenje koje može i nedjelo proglasiti junaštvom.

Iz velikoga popisa biblijskih zahtijeva Krist – živi ključ za razumijevanje Pisma – slažući se s pismoznancem, izdvaja zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu o čemu složno svjedoče i Matej i Marko i Luka (Mt 22,38s; Mk 12,3s; Lk 10,27). Kada pritom u proslavljenu retku iz Ponovljena zakona čitamo o tome da čovjek treba svom ljudskom snagom ljubiti Boga (Pnz 6,5), onda lako nalazimo pozadinu za Kristov govor o silovitosti kojom se ulazi u Božje kraljevstvo. Snaga, koja u biblijskoj slici čovjeka dakako uključuje tijelo, traži da ljubav bude utjelovljena, bez toga religije nema. Radikalizam koji Krist zahtijeva jest nasljedovanje njegova puta.

ur. . (orig. 13.01.15.)

iz: M. Nikić – M. Marjanović (ur.): Religije i nasilje. Zbornik radova interdisciplinarnog i interkonfesionalnoga simpozija održanog u Zagrebu 17. listopada 2014., (Biblioteka: Religijski niz, knjiga 17), FTI, Zagreb, 2015., str. 185–203.

Kategorije
Nastava

Aron, brat Mojsijev

Harry Anderson, Moses Ordaining Aaron Study

Lik Arona u Izl i Lev

Aronov život u Bibliji je opisan slično kao i Mojsijev od Knjige Izlaska do Ponovljenoga zakona. Znakovito je da pritom prvi (Izl 4,14) i posljednji put (Pnz 32,50) njegovo ime nalazimo u Božjem govoru Mojsiju. To s jedne strane upozorava na njegovu posebnu ulogu budući da Bog govori o njemu, s druge strane ta činjenica ističe Mojsijev prioritet. Aron je Mojsijev brat (»tvoj brat«).

Unatoč središnjoj ulozi Mojsija, velikog izbavitelja i zakonodavca, i isticanju njegova imena, Aron je uz Mojsija od početka misije. Aron u Izl 4,14–16 dolazi kao odgovor na posljednji pokušaj Mojsijev da se jednostavno izvuče i nađe zamjenu (»Ne bi li poslao koga drugoga…!« 4,13). Predstavljen je kao brat Mojsijev i ujedno kao njegova suprotnost: on je rječit za razliku od Mojsija koji nije čovjek govora.

Prema Božjoj najavi ući će u SZ s radošću u srcu što je ujedno kontrast i preokret za božansku ljutnju (Izl 4,14). Od početka je jasno definiran kao glasnogovornik (v15). Mojsije mu treba stavljati riječi u usta, a on ima nastupiti kao prorok koji naviješta. Proročki naslov נביא bit će mu i pripisan, ali s naznakom da je Mojsijev prorok (7,1)

Poslanje Aron dobiva od Boga. Bog izravno Aronu progovara u Izl 4,27–30 pa će on ući u povijest spasenja na Božji poticaj. I kasnije se u biblijskom tekstu ponavlja taj fenomen da Bog svoju riječ upućuje Aronu (Lev 10,8; Br 18,8).

Prva Aronova akcija u Svetom pismu jest da sluša izvještaj svoga brata (usp. Izl 4,27).

U prvom Mojsijevu nastupu pred sinovima Izraelovim Aron već obavlja svoju službu. Nakon što je poslušao brata izvršava svoje poslanje: on pred zajednicom iznosi sve što je Gospodin govorio Mojsiju. Očito je uvjerljiv i ima rezultata: Povjerovao je narod i poklonio se Bogu (v31).

U prvom nastupu Mojsijevu pred faraonom (5,1–5) Aron potvrđuje svoje zajedništvo s bratom. Objavu Božju preuzima i na sebe (»nama se objavio Bog« 5,3). Usprkos Mojsijevoj središnjoj ulozi, faraon se od početka obojici obraća. Već pri ovoj »prvoj audijenciji« oslovljava obojicu imenom (v4), ne samo Mojsija koji je odrastao u Egiptu.

Obojicu također narod optužuje (5,19–21) jer su im pogoršali stanje (v6–18), što svjedoči o potpunom neuspjehu prvoga pregovaranja s faraonom. Zajednica zaziva Božji sud nad Mojsijem i Aronom (v20). U svom poslanju dakle nemaju poteškoće samo s faraonom. I zajednicu i faraona morat će opetovano nagovarati (6,13). I Aronu, kao i Mojsiju, Bog govori i šalje ih.

Premda opis Arona u Izl 4 počinje in medias res: prvo ga upoznajemo po njegovoj ulozi pomoćnika Mojsiju, ipak naknadno u rodoslovlju saznajemo o njegovu rođenju (6,14–25). U opisu je kao dijete Amrama i Jokebede naveden prije Mojsija (6,20), a i precizan podatak o vremenu poslanja daje mu tri godine više negoli Mojsiju (7,7). Aron je stariji brat, prema šturom izvještaju: prvorođenac. Levi im je pradjed, a otac Amram živio je 137 godina koliko i pradjed Levi (6,16.20)

Paralelu izvještaju o Aronovu rođenju (Izl 6,20) naći ćemo u opisu njegove smrti (Br 20,28) pri čemu on postupa kao poslušni izvršitelj Božjeg naloga da se pridruži precima (v24), koji je i ovaj posljednji put za svoga brata Mojsije primio od Boga. Aronove smrti prisjeća se Mojsije u svojem velikom oproštajnom govoru (Pnz 10,6).

Zajedno s Mojsijem Aron izvršava Božje naredbe. Bit će u više »audijencija« kod faraona (Izl 7,10; 8,4.21…). Premda kod Mojsijeva zvanja u središtu stoji Mojsijev štap, zapravo će Aronov štap imati odlučujuću ulogu u izvođenju znamenja u Egiptu (zmija 7,12; krv 7,20). Među štapovima pojedinih plemena Aronov će na čudesan način procvasti (Br 17,23 usp. Heb 9,4).

S Mojsijem Aron izvodi sva znamenja (Izl 11,10), on također sluša propis o Pashi (Izl 12). Sinovi će Izraelovi činiti onako kako je Bog naredio Mojsiju i Aronu (12,28.50). Ipak, u presudnom poglavlju Izl 14 koje prelaskom preko mora po suhu simobilizira cio Izlazak Aron se ne spominje.

Aron je uz Mojsija od početka te je i on bio optužen od zajednice već u Egiptu (Izl 5,21), a tako i u pustinji (16,2). Mojsiju molitelju bit će potpora kod boja s Amalekom (17,12). Čak će i na Sinaju, gdje je pristup ograničen, biti uz Mojsija (19,24), a pred starješinama će zajedno s Hurom biti zamjenik Mojsijev (24,14). U propisima Knjige Izlaska Aron ima posebno mjesto jer je njemu dodijeljena svećenička služba (Izl 28s).

U Izl 32 bit će međutim prikazan kao otpadnik jer odmah prihvaća prijedlog zajednice koja traži da im napravi Boga (hebr. »bogove« אלהים s glagolom u množini 32,2). Prijedlog je to koji će i u Stjepanovu govoru postati primjerom velikog sveopćega otpada od vjere (Dj 7,4). Aron, kao u unaprijed smišljenu prijedlogu, pravi zlatno tele (Izl 32,4.35) i gradi žrtvenik pred njim (v5). Neku ispriku možemo naći u njegovu pozivu i proglasu da sutradan bude blagdan za יהוה (v5). Važan korak jest i njegovo suočavanje s Mojsijem nakon idolopoklonstva (v21) pri čemu opisuje tijek događaja, ispričava se zloćom naroda (v22) i na neuvjerljiv se način izgovara govoreći kao da je zlatno tele samo od sebe nastalo (v24).

Među propisima u Izl naći ćemo također opis svete odjeće koja ima pripasti Aronu, velikom svećeniku (35,19; c39), a kod posvete Svetišta bit će i on pomazan (40,12).

U Levitskom zakoniku Aron i njegovi sinovi predviđeni su za službenike kod žrtava koje se propisuju u Lev 1s, a njima također pripadaju darovi o kojima se ondje govori. Oni također primaju odredbe za pojedine žrtve (Lev 6). »Aron i njegovi sinovi« postat će redovita šifra za svećenike.

Pravo uvođenje u svećeničku službu događa se u Lev 8, a u idućem poglavlju (Lev 9) Aron prvi put djeluje u službi za koju je posvećen i prinosi prve žrtve. Tom prigodom blagoslivlja cijelu okupljenu zajednicu (9,22), a zajedno s Mojsijem imat će pristup u Šator sastanka (v23) gdje se zbiva neposredna komunikacija s Bogom.

Kad najstariji Aronovi sinovi umiru zbog bogoslužnih prijestupa, za oplakivanja Aron i dva druga sina ostaju na ulazu u Šator sastanka (Lev 10,1–7). Ne pridružuju se obredu oplakivanja. Prva Aronova reakcija na pogibiju sinova i Mojsijevo tumačenje jest šutnja (10,3). Ni poslije nećemo naći nijedne njegove riječi o tome. Možemo tu šutnju tumačiti kao pogođenost. Kasnije će se pred Mojsijem uspješno zauzimati za preživjele sinove (10,19).

Bog govori Aronu, određujući posebnu zadaću svećenika: oni moraju razlučivati, paziti na ono što je sveto i čisto (10,8).

Zajedno s Mojsijem (11,1) Aron sluša Božje riječi o čistim i nečistim životinjama (11,2–45) te o raznim bolestima (13,2–58) koje trebaju proglasiti zajednici. Ima propisa koje slušaju zajedno, a ima onih koji su Mojsiju posebno upućeni (očišćenje u Lev 12.14).

Važan zadatak Aron će imati na Dan pomirenja (Lev 16) koji kao uvodno obrazloženje ima spomen na pogibiju njegovih sinova (v1). Aron jest osoba koja izvršava obred pomirenja. Pritom prinosi okajnicu za vlastiti grijeh (v6.11), a u okviru obreda on također ispovijeda sve krivnje Izraelaca (v21).

Kod naloga koje Mojsije prima ima onih koje treba proglasiti tako da se posebno navodi Aron, potom njegovi sinovi i naposljetku zajednica (17,2; 22,18). Tako je u propisima za Arona njemu povjereno održavanje vječnog svjetla u Šatoru sastanka (24,2–4). Žrtveni kruhovi imaju pripasti Aronu i njegovim sinovima snagom posljednjega propisa u kojem se u Levitskom zakoniku poimence spominje Aron (24,9).

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ

24. 1. 2015.

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Aron, svećenik

Aron, veliki svećenik

U Svetom pismu Aron je otac svećeničkog roda i prvi veliki svećenik u Božjem narodu. Unatoč središnjoj ulozi svoga brata, velikog izbavitelja i zakonodavca, Aron je uz Mojsija od početka. Svoje poslanje prima od Boga koji ga šalje njemu ususret (Izl 4,27). Ulazi tako u Sveto pismo s radošću u srcu (Izl 4,14). Za razliku od brata on je čovjek rječit pa će nastupiti kao prorok koji naviješta njegove riječi pred vlastitim narodom i pred stranim vladarom. U svom prvom govoru pred zajednicom ima dobre rezultate: povjerovali su i poklonili se Bogu – čitamo (Izl 4,31).

Premda kod Mojsijeva zvanja u središtu stoji njegov štap, zapravo će onaj Aronov imati odlučujuću ulogu u čudesnim znamenjima (zmija 7,12; krv 7,20) i biti pohranjen u Kovčegu saveza. Aron je uz svoga brata dok slušaju poznati propis o Pashi (Izl 12), bit će mu potpora u molitvi kod boja s Amalekom (Izl 17,12). Čak i na Sinaju, gdje je pristup ograničen, ići će za Mojsijem (19,24). U opširnim Božjim zapovijedima kod sklapanja Saveza dodijeljena mu je svećenička služba (Izl 28s).

Svu ljudsku nestalnost pokazat će i prije negoli je postao svećenik. Spremno prihvaća prijedlog naroda, pravi zlatno tele i gradi mu žrtvenik (Izl 32). Pothvat je to koji će za prvomučenika Stjepana u Djelima apostolskim biti primjer sveopćeg otpada od vjere. Svetogrđe Aron ipak umanjuje pozivljući na svečanost u čast pravomu Bogu (32,5). Ipak morat će osobno položiti račun o cijelom slučaju (Izl 32,21).

Cijelo jedno biblijsko poglavlje zorno opisuje kako je Aron posvećen (Lev 8). Nakon toga prvi put djeluje u svojoj svećeničkoj službi i prinosi žrtve (Lev 9). Tada blagoslivlja cijelu zajednicu (Lev 9,22), vjerojatno onim poznatim, velikosvećeničkim blagoslovom: »Neka te Gospodin blagoslovi i čuva, neka te licem svojim obasja i mir ti donese…« (usp. Br 6). Izvor snage i pravu orijentaciju za svoju službu zacijelo pronalazi zajedno s Mojsijem u Šatoru objave, u kojem se zbiva neposredna komunikacija s Bogom (Lev 9,23). Aronu će biti povjereno održavanje vječnog svjetla u tom svetom prostoru (Lev 24,2–4).

Posebno su dragocjena dva mjesta u Svetom pismu gdje se Bog neposredno obraća Aronu (Lev 10,8; Br 18,8). To je osobito važno pred spornim pitanjem je li Bog samo Mojsiju govorio (Br 12,2). Aronu Bog povjerava da sa svojim sinovima pravo raspoznaje što je sveto i čisto (Lev 10,8). Arona zadužuje za žrtvene darove: »Tebi, evo, povjeravam brigu o onom što se meni prinosi.« (Br 18,8). Na Dan pomirenja Aron ima ključnu ulogu. On izvršava obred, on prinosi okajnicu za vlastiti grijeh (Lev 16,6.11) i on ispovijeda krivnje cijele zajednice.

Na Aronovu riječ Mojsije će postati zagovornik koji se uspješno zauzima za zdravlje njihove sestre Mirjam (Br 12). Naposljetku će i u svojoj smrti Aron postupiti kao poslušni izvršitelj Božjeg naloga da se pridruži precima (Br 20,24). Pravo je da Poslanica Hebrejima u njemu vidi uzor svećenika koji je od Boga pozvan i od Boga prima svećeničku čast (Heb 4,5)

Poslušajte: Aron, svećenik

Aron, svećenik (16. 9. 2009.)
Ur. (20.07.2009.) 23.09.09.; 24.01.14.
2. izd. 18. 2. 2020.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ
FFRZ

Kategorije
Duhovnost

U pustinji

Lk 4,1–13

Ron di Cianni, U pustinji

Danju sunčana žega, blještava svjetlost koja zasljepljuje, sve užareno, nigdje zaklona. A noću studen do kosti prodire, cijelo tijelo drhti. To je pustinja. Divlji krajolik, sablasno kamenje i stijenje, pustara; isušen pijesak i prah zemaljski koji čovjeka odmah podsjeća od kako je krhke građe građen.

Nije lako povući se u pustinju. Teško je ostati sam s bezdanom čežnje u sebi koji vapi za puninom. Samo Bog, koji ga je stvorio, taj bezdan i tu prazninu može primjereno ispuniti. Nemila je pustinja, kad pritisnu zbunjenost i slabost, i napetost koja straši, i kad nema blagog lica ispred nas koje bi nas smirilo, kad iz dubinâ zavrišti strasna glad ne samo za materijalnom nego i za duhovnom hranom. Daleko od zabave i lakih užitaka, kao da nema utjehe; to je samoća u kojoj jezivo cvili tjeskobna ljudska strast. Teško je izdržati u pustinji kad zahuje vihori i zatutnje oluje. Samo kuća izgrađena na stijeni može opstati. Takav je naš Gospodin.

Četrdeset dana potpuno se prepustio vodstvu Duha. Isus uzima na se našu sudbinu. Snalaze nas napasti i kušnje, i to ne samo jednom u životu. Đavao vreba, piše sv. Luka, i drugom prilikom (Lk 4,13). Sve tamo od Kajina, grijeh nam je kao zvijer na pragu što na nas vreba; ali još mu se možemo oduprijeti (Post 4,7). Snagom Kristovom.

Dva se barjaka pred nama vijore, s jedne je strane slava Kristova, a s druge je mračan đavolji stijeg. Za kušnju u pustinji napose vrijedi ona Kristova riječ: ‘Nisam došao donijeti mir, nego mač’ (Mt 10,34). Mač protiv onoga koji je otac laži i ubojica ljudi od početka; neprijatelj ljudske naravi i božanske nadnaravi, Protivnik – Sotona.

Tko u Isusa povjeruje, neće se postidjeti (Rim10,11). Ali Sotona nije došao da bi se povjerio i povjerovao, nego je došao napadati. Đavolji barjak je barjak izazivača i huškača. Zato se na kraju udaljuje, odlazi postiđen.

Napasnik se, ponajprije, okomio na Isusa tražeći da kamen pretvori u kruh. Može Bog iz kamena i djecu Abrahamovu podići, to nije u pitanju. Ono što je ovdje bitno jest da tjelesna hrana nije najvažnija. Isus će doista umnožiti kruh, ali ne za sebe i svoju glad, nego sažalivši se nad mnoštvom. Umnožit će kruh skrbeći za svoju zajednicu. Ići će toliko daleko da će samoga sebe, svoju Osobu dati za hranu. Zna Isus da ljudsku dušu ne može nasititi samo kruh koji jedemo. Dubina trpljenja koje osjećamo, kao i naša radost koja čezne za blagoslovom, traže daleko više. ‘Ne živi čovjek samo o kruhu.’ Kruh koji će Krist Gospodin dati je kruh živi koji je s neba sišao. Tko se hrani tim kruhom ima vječni život.

U drugoj kušnji najbolje će se pokazati da đavolji stijeg stoji pred carstvom privida i laži. Izravna je suprotnost kraljevstvu Božjem koje tajno raste poput zrna gorušice. U virtualnoj stvarnosti napasnik odjednom pokazuje sva kraljevstva zemlje. To je samo slika, pusta tlapnja. A potom izriče čistu laž, govoreći da je njemu dana vlast i da je podjeljuje kome hoće. Srž sotonskog bića je oholost, nepriznavanje istine u sebi. Pripisuje si moć koju nema. Hvali se imanjem koje nije njegovo. Krist, naprotiv, uopće ne ide za posesivnim i požudnim prihvaćanjem vlasti i slave. Njemu su na srcu pravi klanjatelji koji se klanjaju Ocu u duhu i istini.

Napasnik se napokon drznuo posegnuti za riječima Pisma, za riječima koje izlaze iz usta Božjih. Da li već popušta i slama se pred prodornim i čvrstim Kristovim stavom? Ili nevoljnik pokušava ne bi li i tu svetinju iskoristio, znajući koliko je Isusu stalo do Božje riječi? Jasno, bilo bi nerazborito, grijeh i zlo izvoditi senzacionalističke, samoubilačke skokove kakav predlaže u drugoj kušnji. Ali pravo je svetogrđe i đavolsko djelo uzimati riječi Svetog pisma za napad na Sina Božjega.

“Ako si Sin Božji” govori napasnik Isusu. Dvaput. Opetovano svojim napadom smjera na Kristov identitet, na srž njegove svete Osobe. Želi uzdrmati temelj i staviti u pitanje, razoriti sveto samopouzdanje koje se temelju na Isusovu odnosu prema Ocu. Kao što sotona sam nema oslonca u sebi i prikazuje se u lažnom svjetlu, tako pokušava i Gospodina dovesti u napast. Ali Isus zna svoje podrijetlo. Isusovo je presveto Srce utvrđeno i pohranjeno u Ocu na nebesima. Jednom će Krist Gospodin otvoreno kazati: Prije nego što Abraham bijaše, ja jesam (Iv 8,58). Divna, snažna veza u dubini Srca tolika je da Isus ne treba i ne traži nikakva opravdavanja riječima. Krist se ne obazire na taj najdublji i najoštriji izazov. Tako mu oduzima snagu, osujećuje ga i napasnik odstupa, iscrpljen.

Niko Bilić
(2001., iz knjige Vjeruj i živi)

Kategorije
Biblijska antropologija Nastava

Abrahamov put u Post 14

Spoj ili sraz

U kakvu su odnosu vjera i politika u Starom zavjetu? Od svojih nas početaka Sveto pismo fascinira činjenicom da duhovni poziv od Boga, prijateljstvo i život s Gospodinom ne izdvajaju iz realne situacije u kojoj čovjek živi, premda bismo mi to možda voljeli. Ona najdublja, najintimnije osobna duhovna iskustva zbivaju se nama dok smo uključeni u stvarnu ljudsku zajednicu s njezinim uspjelim ili manje uspjelim ustrojem.

Filozofiji zahvaljujemo izraz politika. Poznato je da aristotelovska tradicija u čovjeku promatra ζων πολιτικον – živo osjetno biće političke naravi, tj. uklopljeno u život države. Pridjev πολιτικον srednji je rod, prema običaju klasičnih jezika upotrebljava se u množini i tako je doslovni izvor riječi politika i označava ono što se tiče zajedničkoga, javnog, državnoga života u državi. Politika, za razliku od svagdanjeg, ponajviše pejorativnoga značenja, označava štoviše najčasniju ljudsku djelatnost. Smjera na brigu oko zajedničkoga dobra.

Uz politiku odmah se veže pitanje vlasti i promatramo tko de facto upravlja. Jesu li to oni kojima je službeno povjerena ta dužnost i odgovornost ili netko drugi i neke druge silnice, kao kad se na primjer lako uvjerimo koliku ulogu ima novac. U Svetom je pismu zanimljivo uočiti kako već prva stranica (Post 1) govori izravno o vladanju, navodeći kako sunce vlada danom, mjesec noću, i kako čovjek treba biti dobar gospodar, i da mu bude zemlja podložna.

Kraljevi ratuju (Post 14)

Abraham, od Boga pozvan na početku biblijske povijesti, redovito promatran kao začetnik svjetskih religija kolikogod bio eminentno vjernik, u živom je susretu s realnom politikom koja ga ne ostavlja po strani. Njegov put s Bogom ne sastoji se samo u osobnim duhovnim iskustvima, poslušnosti Bogu, nije samo u rodbinskim vezama, privatnim prijateljstvima i neprijateljstvima, nego je isprepleten s velikom i visokom politikom, tj. s narodnim zajednicama na širokom području, i s najvišim predstavnicima ljudske vlasti – kraljevima. Ima posla sa stranim, nepoznatim vladarima i uključen je u velike sukobe koji daleko nadilaze zauzetost i moć pojedinca. Abraham je u izravnom kontaktu s bjeguncem koji mu javlja vijest iz boja (Post 14,3), s kraljevima (v17.21s) i sa svećenikom (v19s)

Ponešto zamršen i nepopularan opis u Post 14 dobro nam pokazuje kako je ono prvo što Biblija od nas traži shvatiti sukob, ako postoji, te odrediti tko je na kojoj strani. Površan pogled nije dovoljan, pogrešna procjena stvara zbrku. Četiri su kralja: Amrafel, Arjok, Kedor-Laomer i Tidal pobrojani svaki sa svojim kraljevstvom već u prvom retku (Post 14,1). Odmah nakon toga nailazimo na drugu skupinu, pet njih: Bera, Birša, Šinab, Šemeber, te kralj Soara kojemu se ime ne navodi (v2). Dvije su skupine koje će se međusobno sukobiti, na što se opis vraća, navodeći ponovno i prepoznatljivo mjesto Dolinu Sitim definiranu kao Mrtvo more (v3.8). Navođenjem imena Biblija odmah upozorava da i u vrhu politike gdje se odlučuje o ratu i miru stoje žive ljudske osobe, čovjek silan i ranjiv i u isti mah. U ovom poglavlju sukob stoji u prvom planu, a od nas se traži da vidimo prepoznamo može li se odrediti tko je vođa, što na prvi pogled nije odmah jasno. Opis međutim jednoznačno na prvo mjesto stavlja kralja imenom Kedor-Laomer (v4) i jasno da je on predvodnik za kraljeve koji su “s njime” (v5.17). Iz iskustva znamo da je presudno prepoznati tko je istinski vođa u zajednici, tko pokreće bilo u dobru, bilo u zlu.

Pedagogija biblijskoga teksta vodi čitatelja dalje da prepozna pozadinu. Važno je prepoznati o kome je riječ i najprije možemo s pravom zastati na onome što poznajemo. Na početku druge skupine od pet kraljeva uočit ćemo poznatu Sodomu (v2.8.11.17.21s) i odmah uz nju Gomoru (v2.8.11). Njihova će sudbina imati ključnu ulogu, ta će kraljevstva biti opljačkana (v11), kraljevi poraženi i osramoćeni padom u katranske jame (v10), a sodomski kralj stupa u izravan kontakt s Abrahamom nakon njegovu pobjedonosne intervencije.

Nastanak sukoba

Biblijski pogled zaustavlja se na savezima, ligama koje postoje. Kraljevi se ujedinjuju (v3), stoji u Pismu, riječ je o združivanju, alijansi za boj. Poznato je da zajednički neprijatelj ujedinjuje. S druge strane i Abraham, koji će kasnije biti uvučen u sukob, u savezu je s Amorejcima i tu opis donosi upravo poznatu riječ ברית . Bitna je ovo pozadina za ključan događaj koji se zbiva u idućem poglavlju. Nasuprot ratnim savezima vladara koji kreću u boj jedni na druge, nasuprot Abrahamovu savezu s ljudima, Amorejcima, Bog će sklopiti svoj savez s Abrahamom (Post 15,18), pokazujući kako ovi prethodni nisu dostatni za Božje nakane od početka usmjerene na “sve obitelji tla zemaljskoga” (12,3).

U tumačenju pozadine sukoba Sveto pismu nudi uvid u dulji vremenski rok. Uvid u ono što neko vrijeme traje važan je, a Pismo izričito navodi 12 godina služenja kralju Kedoru-Laomeru (14,4); riječ je zacijelo o vazalstvu, potlačenosti koje vjerojatno i rezultira pobunom u idućoj godini. Zbog toga očito kreće velik osvajački pohod nakon godine dane – podsjećajući na bolno povijesno iskustvo Jeruzalema da je odbijajući podložnost i dižući bunu protiv daleko nadmoćnijega Babilona izazvao vlastitu propast. Pobuna, kako Pismo, prikazuje izaziva veći rat, širi kontekst od dosadašnjega. Zavojevači pobjeđuju šest naroda koji se prije ne spominju: Refaimce, Zuzijce, Emijce (v5), Horijce (v7), Amorejce s kojima je Abraham u savezu, a tu je i Amalek (pisan u jednini, kao i Horijac i Amorejac u ovom tekstu) koji će postati simbolom pra-protivnika koji se opire Izraelu od čuvenoga boja u Izl 17.

Upravo u ovom kontekstu ratovanja i međunarodnoga sukobljavanja Abraham će biti definiran kao Hebrejac (v13). On je ispočetka izdvojen iz sukoba, nije na popisu ni osvajača, ni pobjeđenih. Ali bit će osobno upleten jer mu je bliski rođak, nećak Lot, u tekstu uobičajeno označen jednostavno kao “brat” (v12.14), dospio među stradalnike. Očito je, za razliku od Abrahama, Lot postao sodomski građanin, te je padom i pljačkom Sodome i Gomore i on zarobljen i odveden (v12).

Abraham – ratnik

Abraham je čovjek koji je u kontaktu s ljudima, znaju za njega i javljaju mu što se dogodilo (v13), a on sa svoje strane sluša i reagira, nije digao ruke kao da ga se ništa ne tiče ili već unaprijed uzmičući jer ništa ne može (v14). Biblija jasno kaže da je on uvučen u rat, kreće u oslobođenje zasužnjenoga, odvedenoga u progonstvo. Progonstvo i opet svakom biblijskom čitatelju budi živu asocijaciju na teško povijesno iskustvo cijeloga naroda u Babilonu.

Zanimljivo kako vojska sastavljena od onih koji su u njegovu domu rođeni vrijedi više od nadmoćnih saveznika. To su oni na koje se čovjek može do kraja osloniti jer ih poznaje, podigao ih je na noge. Brojka od 318 ljudi jako je malena nasuprot četirima kraljevima na čelu s Kedorom-Laomerom koji predvode očito svaki svoju kraljevsku vojsku. U isti mah to je vrlo velik broj za jedan dom, i pokazuje kako je Abraham vrlo moćan gospodar s veoma brojnim ljudstvom. Na svom ratničkom pohodu on stiže vrlo daleko, sve do Damaska koji je središte tamošnjega staroistočnoga svijeta; Abraham prodire na prostor velesile Arama.
Abrahamova pobjeda s malobrojnom četom nad savezom četvorice, kojima se onih pet udruženih nisu uspjeli suprotstaviti, ima čudesna obilježja i očito nadilazi same ljudske sile (v17). Pritom je ipak i dovitljiva taktika imala ulogu: koristi noć i napada s dvije strane (v15). Prema izvještaju, sam Abraham se borio: u hebr. tekstu on sam jest subjekt (הוא hû’ v15). Božansko vodstvo i pomoć ne isključuje ljudsku zauzetost i pamet. Sv. Toma će reći: gratia supponit naturam.

Sveto pismo ustvrđuje da je Abraham uspio postići ono što je htio: Izbavio je svoga rođaka iz ropstva (v16). Ali njegov pothvat – i to je bitno obilježje djelovanja po Božjoj volji i uz njegovu pomoć – postiže daleko veće plodove i seže šire od samoga Lota. Činjenica je: Lot je motivacija i u akciji koja je pokrenuta zbog njega Bog preko Abrahama cijelom porobljenom narodu donosi izbavljenje. Spašen je i narod Sodome, Lotovih sugrađana, i njihov posjed. Na takvoj pozadini kasnije postupanje Sodomaca i njihova iskvarenost u Post 19 poprima još teže razmjere.

Svećenik Melkisedek

Usred ove Abrahamove uključenosti u široku politiku pojavljuje se prvi biblijski svećenik Melkisedek (v18) koji će svojim riječima izravno potvrditi da je Bog dao izbavljenje (v20). Premda je i on kralj, nije bio uključen u sukob, a njegovo ime upozorava ne bitan zahtjev da pravednost treba kraljevati. Ime malkî-sedek doslovno možemo prevesti kao: pravednost (ili ono pravedno) je moj kralj. Nakon velikoga sukoba događa se u da prvi put čovjek u Bibliji blagoslivlja (v19s). Razumljivo je da takve užasne prilike najviše traže da čovjek aktivira tu božansku službu koju na početku Pisma jednoznačno Bogu pripada.

Abraham respektira Melkisedeka u njegovoj funkciji dajući mu desetinu (v20). Još nje puno važnije da se Abraham, nakon blagoslova, odriče ratnoga plijena, okrećući tako novu stranicu u povijesti ljudskoga ratovanja. Abraham ne zadržava ni ljudstvo kao roblje (v21), niti posjed (v22). Sodomski kralj opet može preuzeti vlast. I u tome Abraham ostaje simpatično realan: potrošena hrana neće se vraćati, a saveznici mogu uzeti svoj dio. Abraham koji uzdiže desnicu i zaziva Božje ime stvara uzor koji će u preuzimanju političkoga vodstva do danas biti poštovan. Činjenica jest da on svoju političku prisegu kojim se odriče plijena potvrđuje Božjim autoritetom.

Još je dragocjenije i dublje što upravno nakon ovoga uključivanju široku politiku, Abraham, susreći svećenička, dolazi do nove vrhunski bogate teološke spoznaje. On, poslušavši riječi kralja-svećenika, uviđa da je njegov Gospodin (יהוה ) – Bog uzvišeni (אל עליון v18.19.20.22), tvorac neba i zemlje (קנה שׁמים וארץ v19.22), kojemu je Melkisedek svećenik. Predragocjen je to uvid: Gospodin kojemu se osobno obratio i pozvao ga (12,1) jest Svevišnji Stvoritelj, kojemu je Melkisedek svećenik. Jedan ponajviše realno-politički pothvat dovodi, čini se, Abraham do toga da produbljuje spoznaju Boga.

10.10.11.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ, Zagreb

Kategorije
Duhovnost

Isus i Sotona

(Mt 4,1–11)

Isus je novi čovjek. On je čovjek koji prihvaća vodstvo Duha. Prema evanđeoskom izvještaju Duh ga vodi u pustinju. Poput Mojsija koji je četrdeset dana i četrdeset noći proveo na Božjoj gori Isus se povlači u pustinju. Dopušta da ga povede isti onaj Duh Sveti koji je satkao njegovo čovještvo u krilu Djevičinu. To je Duh ljubavi kojega dobro poznaje jer ga odvijeka povezuje s Ocem, drži ga u krilu Očevu iz kojeg potječe.

Isus dopušta da bude iskušan. Izložen je napasniku koji podlo napada kad je čovjek na kraju snaga, iscrpljen dugotrajnim postom. Isus upoznaje težinu i muku napasti. Zato će nas poučiti da mi u svojoj slabosti molimo Oca: „Ne uvedi nas u napast!“ Ne iskušavaj nas, znaš da smo slabi!

Isus ne ignorira napasti. Ne pravi se kao da đavla nema. Pažljivo sluša njegov govor. Dopušta mu da ga uzme na vrh hrama i povede na visoku goru. Daje mu izravan i odrješit odgovor.

Isus u prvoj napasti ne dopušta zlobnom huškaču da mu diktira što će reći. Đavao traži: „Reci!“ – Reci da kamenje postane kruh! Ali Isus ne sluša njegovu zapovijed. Isus govori, ali izriče Božje riječi, ponavlja ono što je u Pismu zapisano. Bogu je važno od čega čovjek živi. Ljudski je život Bogu važan. Život koji se ne da svesti samo na imanje. Koliko smo se puta i sami uvjerili da nam u stvarima koje posjedujemo nema ljudskog ispunjenja! Čovjek se ne može nahraniti samo materijalnom hranom. Važna je Riječ koja izlazi iz Božjih usta, Riječ zapisana u Svetom pismu, Riječ koju Isus izgovara. On jest Riječ.

Isus raskrinkava bogohulnu i svetogrdnu zloporabu koju napasnik primjenjuje kad ga uzima na vrh hrama. Đavao se želi poslužiti svetim Božjim riječima za svoje sotonske nakane. Drznuo se u zavodnička usta uzeti stihove psalma. Isus odmah prepoznaje opaki vražji pokušaj da Boga ispituje i kuša. (Smjera na smrt, želi da se Isus baci s vrha hrama, želi da se čovjek ubije.)

Isusovi kratki i mudri odgovori iz Svetoga pisma djelotvorni su. Nakon odgovora napasnik odmah odustaje od te napasti i prelazi na nešto drugo.

U trećoj napasti đavao se služi otvorenom laži. Ma kome ćeš ti, lukavi napasniče, dati kraljevstva? Ma što ti, stara varalice, možeš dati? Kao da vragu pripada ovaj Božji svijet koji je Stvoritelj čovjeku na mudro upravljanje povjerio! Treća je napast stvaranje lažnog dojma. Privid je visoka gora s koje bi se vidio cijeli svijet. Na početku je stara zmija započela lažju sugerirajući da je Bog dao sveopću zabranu. Laže i kad govori čovjeku da će biti kao Bog. Jer neće. Laže i kad spominje izmišljenu Božju zavist.

Isus je brzo svladao i treću napast, oholost života, jer nije došao da bude služen, nego da služi. Svladao je napast jer je znao da je sluga Jahvin po kojem će doći opravdanje mnogima. Znao je da se treba klanjati samo Ocu i to u duhu i istini.

Sada otvoreno naziva napasnika pravim imenom i tjera ga od sebe. Prozreo ga je i raskrinkao, i tako dovršava napasti.

Isus je već u pustinji započeo pobjedu koju će na Uskrs dovršiti.

10. veljače 2008. (uređeno 09.06.09.)  

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Dobrota u strukturi stvaranja

(Post 1,1-2,4)

“U početku bijaše Riječ” – poznati redak kojim započinje Ivanovo evanđelje vodi na početak Biblije koji je jednako zainteresiran za izvor i početak svijeta (grč. arhé, hebr. rešit). Na početku Svetog pisma Božja riječ opisana je u svoj njezinoj moći. To je riječ koja stvara. Doslovce. Glagolu “reći” (hebr. amar) odgovara glagol biti, zbiti se (hebr. haja).

U tekstu se nalazi opis govora i navodi se upravni govori: “neka bude” koji će se ostvariti. Tako je to kod svjetlosti (reći + neka bude v3), kod svoda posred voda (reći + neka bude v6), kod sunca, mjeseca i zvijezda (reći + neka bude odn. neka budu 3x v14s).
Nekoliko puta sama Božja riječ stvara. Glagol “reći” ima izravan učinak u glagolu biti koji slijedi: tako je kod svjetla v3; kod skupljanja svih voda na jedno mjesto (v9), a isto čitamo i za zelenilo (v11).
Na drugim mjestima riječ se ostvaruje posredno, preko Božjeg djelovanja. Bog tvori, radi i tako dolazi do željenog učinka: tako je to kod svoda koji Bog proizvodi i tako odjeljuje vode (v7); kod sunca mjeseca i zvijezda gdje je Bog napravio dva velika svjetlila i zvijezde (v16); a tako je i kod kopnenih životinja (v25).

Bog osim toga stvara u užem smislu. To je stvaranje Bogu pridržano, ono isto koje se odnosi na zemlju i nebesa u cjelini(v1), a posrednik je između riječi i stvorenja kod životinja u vodi i u zraku, gdje Bog “stvara” ribe i morske nemani, i ptice (v21).

Opisu “i reče Bog” odgovara opis “i bi tako”. U biblijskom tekstu tu ćemo paralelu naći šest puta u Post 1, riječ odgovara zbivanju (“i reče Bog” – “i bi tako” 1. v6 > v7; 2. v9; 3. v11; 4. v14 > v15; 5. v24; 6. v29 > v30). Pribrojimo li tome prvi opis: “i reče Bog” – “i bi svjetlo” (v3), prepoznat ćemo strukturu obilježenu brojem 7 koja u hebrejskom označava zaokruženu cjelinu, ono u što se može imati povjerenja. Broj sedam ima isti korijen kao i glagol “prisegnuti, obećati” i podsjeća na misao vodilju Staroga zavjeta: Bog se je zakleo ocima.

Božji govor obuhvaća još neka njegova djelovanja u opisu Post 1. Npr. riječ Božja proziva, tj. definira, daje ime. Bog daje ime danu i noći (v5), nebesima (v8), suhom tlu, tj. kopnu i skupljenim vodama, tj. moru (v10). Istu će zadaću izvršavati čovjek u idućem poglavlju. Isti glagol “prozvati” označit će našu ljudsku moć da definiramo (usp. 2,19.20; 3,20).

U suvremenom prijevodu navodnici označuju Božje riječi i kad nema prethodnog opisa: “i reče Bog”. I blagoslov koji Bog izriče (v22.28; 2,3), kao i dodatna zapovijed o vladanju (v28) također su njegove riječi. Bitno Božje djelovanje blagoslivljanje koje primaju ribe i ptice, čovjek i sedmi dan.

Cijeli izvještaj o stvaranju strukturiran je u poznatih sedam dana.
Još se nešto ponavlja 7 puta i bitno obilježava strukturu toga izvještaja. To je ocjena kakvoće: dobro je (Post 1,4.10.12.18.21.25.31).Tko donosi ocjenu? To je procjena samog autora, tvorca, Stvoritelja. Donesena je nakon pregleda, nakon osvrta i refleksije. Aktivni tvorac postaje kontemplativan: gleda i nakon toga slijedi prosudba. Svih sedam puta čitamo: “I vidje Bog” (v4.10.12.18.21.25.31) pa tek potom “da je dobro”. Božje djelovanje pri stvaranju jest dakle i promatranje (gledati, vidjeti – hebr. ra’a).

Procjena ima svoj vrhunac i zaključak zato što pri zadnjem pojavljivanju pridjev koji izriče dobrotu dobiva još i prilog: “veoma dobro” (v31). Osim toga, ta zadnja procjena dolazi u tekstu kad je stvaranje dovršeno. Odnosi se, dakle, ne samo na neku pojedinost ili stvoreno biće, nego na sve zajedno. Ovaj put Bog gleda “sve što je učinio” (v31). I to još pripada šestom danu te prethodi Božjem odmoru sedmoga dana.

Što je do sada bilo ocijenjeno kao dobro? Procjena se odnosi na: 1) svjetlost, 2) kopno i more, 3) zelenilo i drveće, 4) sunce, mjesec i zvijezde, 5) ribe i ptice te 6) kopnene životinje.

Na posljednjem, sedmom mjestu “dobro” je izrečeno kad je već stvoren i čovjek, onaj koji uistinu može čuti i razumjeti tu procjenu.

Činjenica da se sedam puta spominje dobro i nijedanput zlo važna je ne samo za literarnu i teološku strukturu teksta, nego i za opis koji slijedi u idućim poglavljima Biblije. Poznato je da će se zmija, u razgovoru sa ženom, poslužiti metodom laži pa će u Novom zavjetu sotona i biti nazvan “stara zmija” (Otk 12,9; 20,2) i “otac laži” (Iv 8,44). Sedmerostruki “dobro” upozorava na laž koja se krije u tvrdnji da je Bog spoznao zlo. Zmija veli: “Otvorit će vam se oči i spoznat ćete dobro i zlo” (3,5). Činjenica je, međutim, da u cijelom prethodnom tekstu Bog spoznaje “dobro”. “I vidje Bog da je dobro” – ponavlja se u tekstu sedam puta.

Istina, u antropološkom pogledu na stvaranje (Post 2) Božja procjena ustanovljuje manjak: “Nije dobro da čovjek bude sam” (2,18). Pripazimo, riječ je o čovjeku. Ovdje se ne specificira je li muško ili žensko. Taj je manjak stvaranjem obaju spolova, tj. muškarca i žene, nadvladan. Osim toga, čak i u poniranju u zlo još uvijek se spominje dobrota koja stoji u središtu. Plod s drveta dobar je za jelo – tako kaže opis (2,9), a tako i Eva vidi (3,6).

Zlo se prvi put spominje u problemu spoznaje dobra i zla koja treba biti pridržana Bogu (2,17; 3,22). On jedini može do kraja razlučiti što je uistinu za nekoga dobro, a što ne. To je plod koji čovjek zapravo ne bi trebao jesti jer svoju parnicu treba Bogu prepustiti. Najjači primjer je prorok Jeremija koji je u Božje ime tražio da se Judeja ne suprotstavlja daleko, daleko nadmoćnijem Nabukodonozoru, nego da prihvati stranu vlast. Vjerojatno bi i životi, i grad, i hram bili pošteđeni. Zacijelo bi, protivno našem prvom sudu, to bilo dobro ili barem bolje, a ne zlo. Kad god su Izraelci dopustili da Gospodin vodi njihov rat, pobjeđivali su. Kad su njemu prepustili parnicu svoju, dobivali su.

Prije izgona iz rajskog vrta Bog potvrđuje da si je čovjek uzeo to pravo na prosuđivanje u svoje ruke (3,22). Kako se to razvilo, vidimo, nažalost, već kod Kajina i Abela.

19.03.07.
dopunjeno 13.10.08. ispravljeno 13.02.09. i 15.04.09.

dr. N. Bilić

Kategorije
Objavljeni radovi

Gajšakova umjetnost u službi liturgije

p. Niko Bilić SJ

Sažetak
Ovaj kratak prikaz ima prvo polazište u osobnom iskustvu suživota s patrom Marijanom na Fratrovcu (1982.–86.). Drugo mu je polazište prepoznavanje biblijskih motiva u onim djelima M. Gajšaka koja su i formom i porukom vezana uz bogoslužje. U tri točke prikaz ponajprije ističe kako je sam umjetnik bio liturg – Kristov svećenik, cjelokupnim načinom života, a osobito u cjelonoćnim vazmenim bdjenjima. Druga točka promatra njegova umjetnička djela koja temom ili konkretnom poviješću predstavljaju teologiju žrtve (pashalno Janje, Raspeti, razoreni vitraji, nikad izvedeni prozori za Jordanovačku kapelicu). Treća točka ovog prikaza želi se zaustaviti na temi poslanje koju već rani rad, kip Srca Isusova, utjelovljuje, a u stvaralaštvu p. Marijana – sukladno ekleziološkom imperativu: Ecclesia semper reformanda – najbolji izraz nalazi u ustrajnom usavršavanju i dotjerivanju umjetničkih djela.

1. Uvod

Zadaća ovog prikaza vrlo je lijepa i uzvišena. Dužnost mi je kratko upozoriti na poznati vidik Gajšakove umjetnosti koji odgovara temeljnom obilježju patra Gajšaka kao osobe, a to je liturgija – bogoslužje. Dva su razloga koji me ohrabruju da ovdje prozborim. Prvi je razlog osobno svjedočenje. Sjemenišni sam život proveo pod istim krovom s p. Marijanom, a nakon što je već umro neko sam vrijeme smio koristiti njegov radni stol. Drugi je razlog biblijski. Poznato je kako se Sveto pismo od samih početaka suprotstavlja pokušaju da se svetost i nedokučivost Božjeg bića poistovjeti s klesanim i rezbarenim kumirima koji zavode čovjeka. Tako Biblija postavlja vrlo visoke standarde za umjetnost koja je uvijek u službi Božjeg veličanstva. Čuva mu dostojanstvo i inspirativnu snagu, a nikad ga ne nadomješta i ne dopušta profanaciju i banalizaciju. Primjer takve umjetnosti jesu djela patra Marijana Gajšaka.

Iz Svetog pisma još je poznatija definicija koja jedino u čovjeku prepoznaje sliku Božju. Čovjek je slika Božja, a ne bilo kakvi idoli i kipići lažnih božanstava. Osoba i životna praksa patra Marijana upravo to potvrđuju. Sv. pismo, napokon, izvrsno je polazište za liturgijsku dimenziju umjetnosti zbog stranica i stranica koje opisuju uređenje i izgled zavjetnog kovčega i šatora Objave, koji je već za pustinjskog lutanja bio mjesto Božje prisutnosti, te potom hrama koji će biti okosnica identiteta zajednice i prije babilonskog sužanjstva i za velike obnove sve do Kristova vremena. Upravo minucioznost kojom biblijski tekst zahtijeva potankosti u izvedbi svetih predmeta nalazi eminentnan primjer i ostvarenje u radu p. Marijana Gajšaka.

2. Marijan Gajšak – liturg

Pater Gajšak sam bijaše molitelj i liturg, Kristov svećenik dušom i tijelom. I u svom ateljeu imao je molitveno mjesto. Na postolju je stajala sveta knjiga. Sam je pripravljao cijele grumenove tamjana koji će poslužiti za bogoslužje i stvoriti istinski miomiris. Pamtimo o. Marijana iz brojnih svetih misa koje je služio. Držanje ruku kod svećeničke molitve ostaje duboko u sjećanju. Ne znam hoću li pretjerati ako kažem da sliku tih ruku smijemo potražiti u Marijanovu velikom Raspelu ili još više u grafici uskrslog Krista. U propovijedanju bio je nastupom i intonacijom umjetnik. S njime smo dijelili trenutke tihog i predanog klanjanja Presvetom sakramentu, a poznali smo ga i kao strpljivog ispovjednika na našim pokorničkim bogoslužjima.

Svojevrstan vrhunac bijaše veliko vazmeno bdjenje koje je p. Marijan organizirao i predvodio u fratrovačkoj kapelici, a i u dvorištu s prigodnom procesijom. U toj svetoj noći egzemplarno se očitovao umjetnik-liturg. Bijaše to prepoznatljiv događaj i dubok doživljaj koji je malobrojne, odvažne, sretnike privukao da šest sati provedu u molitvi. Pater Marijan sam je izradio oltarne predmete i svete ukrase. Napravio je cio ikonostas. Kapelicu Srca Isusova pretvorio bi u mjesto očaravajuće i zanosne liturgije istoka. Na fotografiji su ostale zabilježene ikonice pred kojima je – pred svakom od njih – zapalio malu uljanicu. Pozvao me je nekoliko put da mu u bdjenju i euharistijskom slavlju budem pomoćnik glasom, stasom i molitvom. Pamtim svečanu odoru svjetlo plave boje koju sam u toj zgodi nosio.

Svi ovi fragmenti i uspomene imaju jedan smisao: upozoriti i podsjetiti da je Marijan Gajšak svojom osobom bio liturg. Bio je umjetnik-svećenik, Kristov svećenik. Ne samo pojedina prekrasna, vrhunska umjetnička djela, nego način života bio mu je liturgijski. Kao osoba bio je u službi liturgije ili točnije u službi Bogu.

3. Teologija žrtve

Čovjek se naprosto začudi kad počne nabrajati liturgijske umjetnine koje je p. Gajšak za svoga prekratkog i prekinutog zemaljskog života ipak uspio napraviti. Njegova djela rese Fratrovac i Otok Gospe od Milosti, samostan na Drenovi u Rijeci i katedralu u Mostaru, Banju Luku i Gornje Andrijevce, a tu su i osobito vrijedni nacrti za vitraje u kapelici Kolegija na Jordanovcu. Pregled umjetničkog rada p. Gajšaka svjedoči da je započeo pomažući u stvaranju božićnog ugođaja u crkvi. Već to bijaše izravno u službi liturgije. Ako bismo htjeli napraviti neku općenitu podjelu, smjeli bismo u liturgijskim djelima Marijana Gajšaka s jedne strane prepoznati ona koja tvore prostor, s druge strane plastiku. Pri tom mislimo ponajprije na vitraje koji naznačuju granicu i štit liturgijskog prostora, a potonje su tematski likovi koji označuju središnju točku liturgije – oltar, odnosno prezbiterij, i pri tom formuliraju neku od središnjih teoloških poruka. Ovdje ćemo se kratko zaustaviti na nekoliko djela koja predstavljaju teologiju žrtve i duboko su povezana s osobom umjetnika i konkretnim povijesnim okolnostima, te potom na onima koji predstavljaju poslanje.

3.1 Pashalno janje

Liturgija jest žrtva, tj. prinos Bogu. Pashalno Janje pripada u ranu fazu p. Marijana. Ranu po godinama, ne izvedbom. Smješteno je ondje gdje i treba biti: na oltaru, tj. oltarnom stolu. Nalazi se u kapelici Srca Isusova na Fratrovcu.

Reljef je prepoznatljiv. Što je Stari Zavjet najavio u pashalnoj noći, u noći Božjeg prolaza, koja označuje izlazak iz kuće ropstva, to se u Novom zavjetu ostvaruje. Ivan Krstitelj je pokazao: „Evo Jaganjca Božjega”, Isus je najavio da će dati svoj život kao otkupninu. Otkrivenje otkriva: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti slavu” (Otk 5,12), on smije otvoriti Knjigu (5,9). I danas mi zazivamo: „Jaganjče Božji!”, tražeći pritom Božje milosrđe, a svećenik s oltara ponavlja Krstiteljevu blagovijest: „Evo, vazmeno janje!”

Na reljefu se vidi križ kao pozadina ili kao posvećenje i blagoslov odozgora. Tu je trnje koje je, ako uočimo dio s donje desne strane u prvom planu kako dolazi ispred oltarnog kamena, poput krune spleteno oko oltara. To su znakovi raspoznavanja Kristove muke. Na motiv spirale koja se diže u vis upozorili su poznavatelji Gajšakove umjetnosti. Aureola oko glave, koju poznajemo iz slika svetaca, upozorava na svetost ovog janjeta. To je zaklani Jaganjac, krv teče iz rane i razlijeva se. „Svojom si krvlju za Boga otkupio ljude i učinio ih kraljevstvom i svećenicima”, piše u Otkrivenju (5,9). Iz probodena boka poteče krv i voda, bilježi Evanđelje (Iv 19,34).Stil patra Gajšaka je uočljiv. Realističan, ali ne naturalističan. Strahota žrtve, ali bez senzacije i naslade. I u liku životinje umjetnik prikazuje smjernost i predanje slijedeći tako biblijsku inspiraciju: „kao janje na klanje odvedoše ga, usta svojih ne otvori…” (Iz 53,7). Na pravokutne detalje koji ispunjaju prostor iznad žrtvenog janjeta dovest će nas kasnija analiza.

3.2 Vitraji mostarske katedrale

Nacrt za vitraj Mostarske katedrale

O vitrajima mostarske katedrale na simpoziju će biti kompetentnih riječi. Ovdje ćemo ih namjerno spomenuti uz teologiju žrtve. Mi smo na Fratrovcu gledali samo nacrte kako nastaju. I znali smo da se u njima kriju mnoge teološke istine. Mostarski vitraji pripadaju u teologiju žrtve zato što su propatili nepravdu i izopačenost ratnih napada i razaranja. Tako su liturgijska djela p. Gajšaka ušla u samu srž hrvatske crkvene povijesti. Doslovce su žrtvovana. Mostarski vitraji mogu nam biti simbol. Umjetnik je duboko proživaljavao događaje. Osobito je s pravoslavnima kušao održavati ljudske veze. Podmuklost i divljaštvo rata zasigurno su jedan od faktora njegove bolesti i smrti. Njegova djela bijahu žrtvom, on sam bijaše žrtva.

3.3 Skice za kapelicu u jordanovačkom Kolegiju

Nacrt za vitraje u gornjoj kapelici Kolegija, Zagreb, Jordanovac

Na osobit način teologija žrtve sažeta je i u djelima predviđenima i skiciranima za kapelicu sv. Josipa u kolegiju na Jordanovcu. Ovamo pripadaju baš zato što nikad nisu dospjela biti izvedena. Naprosto su zamijenjena drugim projektom jer p. Gajšak uz silu unutarnjih i vanjskih pritisaka nije mogao sve poslove dovršiti.

Riječ je o malenim nacrtima za vitraje, a bio je predviđen i reljef na svetohraništu. Liturg Marijan zapisuje vlastoručno uz nacrt: „Treba gledati na liturgijsku cjelinu kapelice, a ne toliko na dekorirajuće elemente” – i pritom podcrtava ono „ne”. Nalazimo i objašnjenje koje opet otkriva biblijsku inspiraciju i spoj Starog i Novog zavjeta. Umjetnik skicira četiri bića iz viđenja proroka Ezekijela koja će postati simboli četiriju evanđelista. Peta je skica gorući grm, čuven motiv iz Knjige Izlaska, koji p. Marijan uzima za simbol djevičanstva presvete Bogorodice. Šesti motiv odmah prepoznajemo. Pashalno janje novozavjetni je zaklani jaganjac. On živ ustaje da život daje. Dokazuje da se Dobri Pastir do kraja poistovjetio s nama. Uzeo je na sebe lik i sudbinu janjeta.

Ove skice za koje naš umjetnik, brat Zdenko, reče da su na vrhuncima Marijanove umjetnosti jesu žrtva. Žrtvovane su, nikad izvedene. Umjetnik ih se na svoj način morao odreći. Još je jedna sitnica paradoksalno važna. Za ove prelijepe minijature genijalni umjetnik vlastitom rukom zapisa da je to samo „grubo naznačeno”.

3.4 Raspeti

Ono po čemu će – usuđujem se prorokovati – p. Marijan najbrže i najviše postati glasovit jest također jedno njegovo remek-djelo u službi liturgije. Riječ je o već poznatom Raspelu koje je rađeno, ako se ne varam, za župnu crkvu u Gornjim Andrijevcima. Specifičan položaj tijela i napose ruku pokazuje Krista-Sina Božjega koji se u posljednjoj boli prinosi Ocu. Križ posta oltarom. Lice odaje smjerno predanje onoga koji ostade poslušan do smrti. Gledamo li koljena i ruke, vidjet ćemo kako se u Raspetome skriva i iz njega izbija lik Sina koji u Maslinskom vrtu kleči i moli: „Abba, kako hoćeš ti!”.

S ovim djelom dolazimo do bitne dimenzije Gajšakove umjetnosti koja ostaje. Prvo, i model i odliveni kip su umjetnine. Nisu skučeni samo na jedno mjesto. Pravo ih je umnožiti i pokazati ih svijetu. Tako model već pronalazi svoje mjesto u Jordanovačkoj župnoj crkvi, a novi se odljev može naći u crkvi Sveta Mati slobode, potom na ulazu u grad Vrbnik…. Drugo, vraćamo se na naše uvodne misli. Sam p. Marijan, kao osoba bijaše liturg. Upravo ga je ovaj lik Raspetoga pratio u bolesti i umiranju. Sam je pred mnogima u bolesti posvjedočio: „prije je Marijan oblikovao svoga Spasitelja, a sada Spasitelj modelira svoga Marijana”. Dirljiv je to sažetak žrtve koju je umjetnik sam prinio, prihvaćajući tešku bolest i smrt iz ruke Božje.

Upravo s pogledom na umjetnikovu osobu njegova je umjetnost sveta oporuka i baština povjerena savjesti Družbe Isusove. Svoja je djela radio u službi Kristu i Crkvi. U isti mah njegova umjetnost svaki pokušaj bilo koje privatne osobe da na njegovim djelima stekne bogatstvo ili ugled raskrinkava kao nemoralan i degutantan, izravno suprotan samom umjetničkom opusu.

3.5 Uskrs – dovršetak žrtve

Ne bi bilo pravo ni prema svetopisamskoj inspiraciji niti prema liturgijskoj praksi stati na raspeću. P. Marijan Gajšak u više je djela prikazao slavu Kristova uskrsnuća. Naći ćemo i grafiku i reljef anđela uz prazan grob. Postoji i reljef Uskrsloga iz pariškog razdoblja njegova umjetničkog rada. Ovdje bih htio zastati samo na onoj grafici koja je našla mjesta u liturgiji na taj način da je u uskrsnim danima bila na oltaru. Zajedno sa zapaljenom uskrsnom svijećom svjedoči o Isusu koji je nakon svoje muke mnogim dokazima pokazivao da je živ (usp. Dj 1,3). I mi smijemo, zajedno sa sv. Tomom, na slici p. Marijana vidjeti i mjesto čavala i ranu na boku. Grobni povoji postadoše svečane uskrsne haljine. Ukočenost mrtvog tijela smjenuje gipki pokret uhvaćen u trenutku proslave. Tamna pozadina grobne stijene prelijeva se u laku, koprenastu bijelinu. I neka mi pater Marijan oprosti ako u višebojnom luku koji se nastavlja na Kristovu aureolu prepoznam Noinu dugu – znak vječnog Saveza sa svim živim bićima koji Bog nikad nije dokinuo i koji također veže Stari s Novim zavjetom.

4. Poslanje: Ecclesia semper reformanda

Treća nas točka opet vraća na Fratrovac, mjesto ranih radova i višegodišnjeg ateljea p. Marijana Gajšaka, a želi prepoznati u njegovim liturgijskim djelima poslanje kao bitnu teološku poruku.

4.1 Vitraji i svetohranište

Vitraj u zgradi sjemeništa Augustin Bea, Zagreb, Fratrovac

Poznati su njegovi veliki vitraji s mnoštvom pravokutnih elemenata raznih veličina, oblika i boja – cijelo bogatstvo u kojem se ocrtava složenost i slojevitost, raznovrsnost našega svijeta prisutna već na prvoj stranici Svetog pisma. Vitraji stvaraju liturgijski prostor. Na drugoj je strani svetohranište kao središnja točka, mjesto Kristove sakramentalne prisutnosti. Ono na što ovdje želim upozoriti jest da svetohranište na svoj način odražava tu kompleksnost i kompliciranost vitraja. Poruka se može razaznati. Utjelovljenjem Krist ulazi upravo u naš svijet, preuzima našu narav. To je njegovo poslanje, koje poslije uskrsnuća daje svojima: „Kao što je mene poslao Otac, tako ja šaljem vas.” Upravo u složeni svijet kakav poznamo, svijet obilježen križem, dužni smo poći s Kristovom ljubavlju.

Svetohranište u kapelici Srca Isusova, Zagreb, Fratrovac

4.2 Srce Isusovo

Kip Srca Isusova, redovit i poznat motiv, u Gajšakovim rukama prima osobita obilježja. Veličinom prati visinu kapelice, i to u kutu, tako da je četverokut prostorije dijagonalno iskorišten. Za razliku od uobičajena Kristova poziva da dođemo k njemu i da nasljedujemo njegovo krotko i ponizno srce, p. Marijan stavlja pred nas posve drukčiji kontekst. Ovaj kip, kip pred kojim su se generacije molile, poručuje: „Idite po svem svijetu! Izabrao sam vas i postavio da idete i rod donosite i rod vaš da ostane!”

Samo srce, tek naznačeno, plamen jedva primjetan odgovara posve realističnom i odrješitom stilu p. Marijana. Gracioznost spojena sa snažnom rukom, jasnom porukom i odlučnim stavom suprotnost je i korekcija ljepuškastom i sladunjavom kiču o kojem je i vrlo pobožni i bogobojazni pater Marijan imao artikuliran i oštar stav. Nema u njega ishitrenosti i prenaglašivanja. I rane na rukama dio su poslanja. A ipak tu je polet koji ostaje.

Pater Marijan svoju umjetnost shvaća kao služenje Bogu, kao bogoslužje, i pritom nasljeduje središnju kršćansku istinu o utjelovljenju: Sin Božji uzima na se našu narav, Bog postaje čovjekom. To je razlog zašto njegova umjetnost ostaje opomena i pouka. Isplati se prikazati ono što je Bog stvorio. Ako ne znaš realistično prikazati lik čovjeka, nemoj svoje mrlje i rastavljene elemente proglašavati dubokoumnom umjetnošću! Upravo liturgijska djela određuju jasnu granicu: nije im zadaća izazvati pompu, skandal i osvojiti prve stranice, nego ona uzdižu dušu k Bogu.

4.3 Sućuti puna

Sućuti puna

Posljednje djelo p. Marijana na kojem se želim zaustaviti jest ikona Bogorodice s Djetetom. Ima svoju izravnu ulogu u liturgiji jer je na oltaru kapelice u domu naših starih i bolesnih. Već prije označavala je ona mjesto molitve u umjetnikovu ateljeu, a i u spomenutim vazmenim bdjenjima pronašla je svoje mjesto.

Kako u njoj prepoznati teologiju poslanja? Poznato je kako je jednom Crkva samu sebe definirala u svojim dokumentima, ističući da se treba stalno obnavljati: „Ecclesia semper reformanda”. Uz p. Marijana doživio sam upravo u ovoj ikoni ostvarenje te važne formule. Znamo kako je on ustrajno i gorljivo dotjerivao svoja djela. Ova ikona odraz je toga perfekcioniranja. Upoznajemo je ponajprije u blijedoj skici. Potom su sve crte i boje već jasno određene. I slika je, takoreći, već u uporabi – gotova. Svijetli likovi, boje blage, konture uhvatljive, ali lagane.

A onda, gle iznenađenja! Na ikoni koju bi čovjek držao već posve dovršenom p. Marijan još radi i dovršava. Dalje i dalje. Ovo što je danas pred nama, a ne znam je li ju umjetnik proglasio dovršenom, daleko je obogaćenije bojama. One su posve guste i mnogo tamnije, crte lice dobile su puno na dubini. Što prije bijaše lagano naznačeno, sada je dokraja – takoreći do reljefa – izvedeno, punije izduženije. Sjene su mnogo izraženije, upravo crne i tako stvaraju naglašeni kontrast bjelini. Od prvotne prozirnosti nešto se još može prepoznati u odjeći Isusovoj. Misao i poruka ostadoše isti, oblik se razvijao i razvijao. Umjetnik je radio i radio. To bijaše njegovo životno poslanje. Služio je liturgiji. Služio je Bogu.

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Mojsije zagovornik

Mojsije moli za narod koji se klanja zlatnom teletu (Izl 32,10–14)

Mojsije je smion i neposredan. U Božjim riječima stoji: “pusti neka se moj gnjev raspali” (32,10), a Mojsije se dvaput vraća na Božji gnjev, pitajući za svrhu: Čemu tvoj gnjev? (למה lamâ v11), i tražeći smirenje: Smiri svoj gnjev (v12). Mojsije traži Božje “obraćenje” jer u svojoj molbi rabi glagol שׁוב (šub “obrati se”, “okreni se” od plamena svoga gnjeva! v12)

Kako tekst svjedoči, Mojsijeva je molitva uspješna. Njegova molba “Odustani!” (v12) nalazi svoje ostvarenje u zaključnom opisu: “I Jahve odustane” (v14). U izvorniku stoji riječ נחם koju jednako smijemo prevesti kao molbu “smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom narodu!” i potom kao izvještaj “i smilovao se!”

Mojsijeva je molitvena metoda podsjetiti Gospodina na njegove sluge, Abrahama, Izaka i Izraela. Mojsije se sjeća obećanja koje je Bog samim sobom zajamčio (“Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju Post 12,7).

Mojsije moli za narod koji se tuži i plače (Br 11)

Br 11,2 reakcija na vapaj naroda. Uspješna molitva.

v10–23 posrednički razgovor s Bogom koji vodi do ispunjena Božjih obećanja (v24–30 podjela tereta; v31–34 prepelice)

Mojsijev govor v11–15 v11 Predbacuje Bogu zlostavljanje i nenaklonost. Stavlja u pitanje Božji postupak (2x למה). v12 Osjeća se kao roditelj (הרה “začeti”, ילד “roditi”, נשׂא “nositi”).  U svojoj molitvi uzima u obzir Božje riječi: “Nosi ga…!” (v12) i riječi naroda: “Daj nam mesa…!” (v13). v15 Smrt doživljava kao rješenje.

Božji odgovor v16–20je konstruktivan i sastoji se od dvostrukog naloga: Mojsije treba okupiti starješine (16s) i treba govoriti narodu (18-20). Bog citira riječi zajednice (v18 o hrani, v20 o izlasku iz Egipta). Odbaciti izlazak znači odbaciti Božju inicijativu: “odbacili ste Jahvu” (v20)

Na nov objektivan prigovor (hrana za cijeli mjesec v21s) Mojsije dobiva odgovor koji ističe snagu Božje riječi (doslovno “moja će te riječ susresti” v22) te iznova Mojsijevu osobu.

Mojsije moli za bolesnu sestru (Br 12,13)

Na prigovor koji su Mirjam i Aron izrekli (12,1s) reagira Bog koji ga je čuo (v2) i potvrđuje pred njima osobitu blizinu Mojsiju (v4–8).

Mojsije na dvostruki prigovor ne reagira (v3), ali na poticaj Aronov zbog sestrine bolesti (v11s) upućuje Bogu molitvu (v13). Naziva ga općom imenicom אל “Bog” (= autoritet). Ne opravdava se, ne ističe svoj autoritet, ne prekorava njihov postupak. Molba רפא “izliječi” (v13) dobiva svoj odgovor u činu ponovnog primanja u zajednicu (אסף “okupiti” v15).

Mojsije moli za narod koji se buni

14,3s Zajednica otvoreno traži povratak u Egipat 2x.

v5 Mojsijev prvi odgovor jest čin štovanja Boga (השׁתחוה “pokloniti se”).

Argumentiranom molitvom (v13–19) odgovara na Božju “ponudu” da od Mojsija učini veći i moćniji narod (v12). Prvi argument je Božja slava (15s), drugi Božje milosrđe (רב חסד v18 usp. Izl 34,6). Izravna molba “oprosti” (סלח v19) dobiva ispunjenje “opraštam” (סלח v20).

18. 4. 2007.

N. Bilić

Kategorije
Duhovnost

Evanđeoski talenti

Mt 25,14-30

Kraljevstvo je nebesko ovakvo: Isus, Sin Božji, boravio je među nama i prošao je zemljom čineći dobro. Povjerio nam je svoj nauk, dao nam je primjer. Povjerio nam je svoju zajednicu – Crkvu. Potom se vratio k svom nebeskom Ocu. On, Kralj slave, ponovo će doći, kako je rekao. Mi ga iščekujemo.

Ima u nebeskom kraljevstvu nešto izazovno. S pravom smo navikli da evanđeoski zakoni probijaju nered našega svijeta i okreću ga na dobro. Često u evanđelju čujemo o pravdi koja je jača od nepravedne logike svijeta. Posljednji će u nebeskom kraljevstvu biti prvi. Unatoč svemu tome prvi sluga koji je već prikupio deset talenata, dobiva još i jedanaesti, onaj koji je posljednjem sluzi oduzet. Bogat se još više obogaćuje, siromah gubi sve.

„Uspjeh nije nijedno od Božjih imena“ kazao je Martin Buber. Ipak, Evanđelje nam pruža sliku svetog menadžmenta. Valjani i vjerni sluge postižu dobit. Dobro su poslovali i obilno zaradili. Zbog toga ih gospodar hvali i nagrađuje ih svojom radošću. U svetom menadžmentu ne dobiva svatko u jednakoj mjeri. Granice koje imamo uzimaju se u obzir. Ali, kako izgleda, od svakoga se očekuje dobitak u punoj mjeri, ulaganje sviju sila.

Dva sluge mogu s radošću i pouzdano, štoviše, s određenim ponosom očekivati dolazak gospodarev. Oni su svoje talente umnožili. Gospodar uopće neće tražiti da predaju ono što im je povjereno i što su stekli. Samo ih poziva da uđu i imaju udjela u njegovoj radosti. Čini se da smiju sve zadržati. I još će im se mnogo nadodati!

Jedino treći sluga mora predati talent jer ga nije uložio. Dopustio je da ga strah povede. Zacijelo iščekuje gospodarev dolazak u tjeskobi i zabrinutosti. Nije bio pripravan prihvatiti povjereni talent kao nešto što je doista njemu dano. Gospodaru kaže: „Evo ti tvoje!“ Izgleda da je talent promatrao kao teret kojeg se htio što prije riješiti. Odatle stiska i trepet. Nije talent upotrijebio sa svom ljubavlju, slobodom i vlastitom odgovornošću.

U slici gospodara koji svoje imanje povjerava slugama prepoznajemo dobrotu Boga koji nam je toliko toga povjerio. Već danas mu smijemo prinijeti plod svojih talenata. Evo, Gospodine, ovdje je sva skrb i ljubav koju smo uložili u obitelj i zanimanje! Evo, Gospodine, ovdje je mar naših dana, skrovit rad koji smo vjerno izvršavali! Ovdje je svako naše nastojanje oko pomirenja i razumijevanja; evo, naše strpljivosti i svih naših molitava! U kruhu i vinu na oltaru prinosimo svoje talente i sav dobitak koji smo stekli. I, gle, već nam stiže čudesna nagrada! Uskrsli Gospodin dijeli svoju radost s nama. Već sada povjerava nam mnogo, ako u malome bijasmo vjerni. Govori: „Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv. Uzmite!“

13. studenoga 2005

p. Niko Bilić, SJ

33. nedjelja (godina A)