Kategorije
Duhovnost

1. nedjelja korizme

Radost, radost! Hvala Bogu! Eto mene večeras na Radio Vatikanu @VaticanNews! Mali, a vrijedan korak suradnje našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Skroman prinos, važna, duhovna tema za #EU2020HR. Pogledajmo koliko je snažna i uporabiva Božja riječ, zajedno s Kristom, Sinom, koji se utjelovio do te mjere da je izložen izravnim đavolskim kušnjama!

Kategorije
Duhovnost

Zvanje i zadaća proroka Ezekiela (Ez 2s)

Drugo i treće poglavlje Knjige proroka Ezekiel promotrit ćemo kao prikaz njegova zvanja i kao uvod u knjigu. Istaknut ćemo cjelovitost teksta, diobu na dvanaest odlomaka i koncentričnu kompoziciju koja strukturira veći dio teksta (2,1–3,15). Kratko ćemo u tekstu potražiti elemente biblijskog izvještaja o zvanju i dinamiku koju oni stvaraju. Posvetit ćemo se napokon sadržaju i poruci teksta. Sedam različitih zapažanja pokazuju kako ovaj tekst pobliže definira Ezekielovu osobu i njegovo poslanje. Vidjet ćemo da je Ezekiel prorok (3.1.) koji je povezan s Bogom i o Bogu ovisan (3.2. do 3.5.). Od Boga dobiva zadaću stražara-čuvara (3.7.) pri kojoj je riječ o životu i smrti. Nasuprot proroku, njegovi su budući slušatelji (3.6.) tvrdokorni u svom odbijanju.

1. Cjelovitost i ustroj teksta Ez 2s. Tri put u tekstu se nalaz nalog upravljen od Boga proroku: “I reći ćeš: ovako govori Gospodin, Jahve…” (יהוה אדני אמר כה אלהם ואמרת 2,4; 3,11.27). U njemu se nakon zapovijedi (“reći ćeš/reci”) navode i riječi glasničke formule (“ovako govori Jahve”) u kojoj je, kao proširenje, ispred vlastitog imena “Jahve” naveden i počasni naslov “Gospodin”. Također triput se uz ovaj nalog može naći i pogled na reakciju zajednice koja će poslušati ili odbiti prorokov govor (“poslušali oni ili ne” 2,5; 3,11.27).

Trostruko ponavljanje istog motiva formalno objedinjuje tekst Ez 2s u cjelinu, a u isti mah i sadržajno definira prorokovu zadaću, ističući pritom slobodan izbor njegovih slušatelja. I sam Ezekiel, svrstan u niz onih koji su poslani razglašavati Božje riječi, oslobođen je prisile uspjeha. Njegovo je reći, a hoće li zajednica poslušati ili ne, druga je stvar. Još jednom je, četvrti put, drugim riječima opetovan ovaj dvostruki motiv koji sažima Ezekielovo poslanje: “govori im moje riječi, poslušali li oni ili ne” (2,7).

Osim toga, triput izrečeni Božji nalog ואמרת (2,4; 3,11.27) pomaže da Ez 2s shvatimo kao uvod za cijelu knjigu. Naime, ovaj nalog obilježen glasničkom formulom knjiga preuzima i opetuje (2,4; 3,11.27; 14,4; 20,5.27; 24,3; 37,12).

Inkluzija, uzimanje izričaja i slike s početka teksta na njegovu kraju, također potvrđuje povezanost ovih dvaju poglavlja. Kratko prije zaključne Božje riječi prorok govori da ga je Božja snaga uspravila: “i uđe u mene Duh i postavi me na noge” (רגלי על ותעמדני רוח בי ותבא 3,24). Iste izraze možemo pronaći u početku našega teksta (2,2). Prorok izvještava kako ga je Duh podigao, što se, eto, pred konac još jednom zbiva. Duh i podizanje spominju se samo na početku i na kraju Ez 2s.

1.1 Dijelovi teksta u Ez 2s. Prva razdioba zbiva se razlikovanjem između narativnoga opisa i upravnoga govora. U Ez 2s se, prema tome, ističe onih nekoliko redaka ili njihovih dijelova koji opisuju zbivanje, uvijek u prvom licu (u grafičkom prikazu osjenčano).

Opisnom dijelu u Ez 2s pripada često opetovan izričaj “i reče mi” (8x אלי ויאמר 2,1.3; 3,1.3.4.10.22.24). Ovakva formulacija istodobno drži tekst kao cjelinu i obilježava pojedine odlomke. “I reče mi” služi kao uvod u upravni govor i naznačuje prorokov susret s Bogom. Uporabom 1. jd. tekst poprima značaj izvještaja iz vlastitog iskustva, tj. svjedočenja. Osim toga, čini se da je אלי ויאמר posebnost Ezekielova stila jer se u toj knjizi ponavlja 35x, dok se u ostalim knjigama hebrejske Biblije vrlo rijetko rabi. Zajedno s ovim uvodom u Ez 2s po­navlja se i vokativ, dio upravog govora, koji neposredno slijedi: “sine čovječji!” (10x בן־אדם 2,1.3.6.8; 3,1.3.4.10.16.25). Ova hebrejska složenica titula je koja u još većoj mjeri predstavlja osobitost jezika u Ez jer se ukupno 93x nalazi u ovoj knjizi, a u ostalom SZ-u tek šest puta.

Pregled odlomaka u Ez 2s

Opis: Govor: Nov početak u govoru:
1. 2,1 ויאמר אלי (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
2. 2,2 I uđe u me… 2,3 ויאמר אלי (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
3.
2,6 בן־אדם ואתה(a ti, sine čovječji…)
4.
2,8 בן־אדם ואתה(a ti, sine čovječji…)
5. 2,9s I pogledah… 3,1 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
6. 3,2 Otvorih usta… 3,3 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
7. 3,3 I pojedoh… 3,4 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
8. 3,10 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
9. 3,12 Uto me Duh podiže… 3,16…i dođe mi riječ Jahvina:
בן־אדם (sine čovječji…)
10. 3,22 Ondje me opet zahvati… אלי ויאמר (i reče mi):
Ustani…!
11. 3,23 Ustadoh… 3,24… אלי ויאמר (i reče mi):
Uđi…!
12.
3,25 בן־אדם ואתה (a ti, sine čovječji…)

Ova dva “markera”:אלי ויאמר  i בן־אדם podijelili su tekst na ukupno dvanaest odlomaka koji u Ez 2s slijede jedan iza drugoga. (vidi tablicu). U toj podjeli iz više je razloga osobito važan odlomak Ez 3,12–21. s formulom o dolasku Božje riječi. Ponajprije, na tom se mjestu uvodi formula o dolasku Božje riječi “i dođe riječ Jahvina” (ויהי דבר יהוה 3,16, “proročka formula) koja će se u Knjizi proroka Ezekiela 40x pojaviti. Taj je odlomak u usporedbi s ostalima najveći i sadržava najduži Božji govor. Čitav se odlomak, osim toga, iznova razrađuje u Ez 18 i Ez 33, a  izričita je primjena Tore (Greenberg, 105). Prorok, naime, prima opširan nalog da provodi ono što stoji u Lev 19,17: “Ozbiljno ukori svoga druga da zbog njega ne snosiš grijeha.” Ovim odlomkom, napokon, Knjiga se Ezekielova vraća na opće ljudske teme s početka Biblije, što će u c33 opet učiniti. Božja riječ bezbožniku: תמות מת (“sigurno ćeš umrijeti” Ez 3,18; 33,8.14; Post 2,17) upozorenje je o opasnosti po život i čovjek ga je već na početku čuo: “Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,17).

1.2 Koncentrična kompozicija. Velik dio ovog teksta građen je koncentrično (Auf dein Wort hin, 74s). U Ez 2,1–3,15 mogu se raspoznati tematske podudarnosti koje predstavljaju “prstenastu kompoziciju”.

U središtu su “svitak” i “jesti”. Proroku je pružen svitak knjige (a 2,8–10) i on ga jede (a’ 3,1–3). Prvi krug oko središta tvore ohrabrenje (b 2,6–7) i konkretna zaštita koju Ezekiel dobiva (b’ 3,4–9). Tematska je riječ poznata: “Ne boj se!” תירא   אל. U idućem prstenu stoje: poslanje (c 2,3–5) i završni nalog proroku da pođe (c’ 3,10–11). Kao znak raspoznavanja ovdje služe glagoli: “poslati” שׁלח i “ići” הלך. Na vanjskom rubu nalazi se djelovanje Duha koji proroka najprije “čini uspravnim Božjim slušateljem” (Auf dein Wort hin, 75) (d 2,1–2), a potom mu pomaže da dođe na odredište svoga poslanja (d’ 3,12–15). Ključna riječ u tom zadnjem prstenu jest Duh רוח. Ovako građen tekst najveću važnost pridaje onome što se nalazi u središtu. Za razliku od prkosnih “buntovnika”, prorok prihvaća Božju riječ, pripravan je do u nutrinu usvojiti ono što mu Bog pruža, ne samo simbolički, nego i tijelom.

1.3 Dinamika dvaju glagola – “poslati” i “ići”. Dvije tematske riječiשׁלה  (“poslati” Ez 2,3.4.9; 3,5.6) i הלך (“ići” Ez 3,1.4.11.14) obilježja su biblijskog izvještaja o zvanju, a u našem tekstu stvaraju napetost koja povezuje oba poglavlja. Particip glagola שׁלה otvara dinamiku u 2,3 gdje čitatelj saznaje da onaj koji govori ujedno i šalje Ezekiela. Dvaput prorok čuje da je poslan (שׁלה2,3.4) i dvaput prima potvrdu da je poslan Izraelu, a ne drugim narodima (שׁלה3,5.6). Isti korijen שׁלהna još je jednom mjestu (2,9) i odnosi se na ruku koja proroku pruža svitak. Idući glagol הלךpojavljuje se kao dio poslanja: prorok triput čuje imeprativ “Idi!” (הלך3,1.3.11) koji mu nalaže da krene na svoju zadaću. Dinamika i napetost glagolskog para “poslati-ići”, započeta u Ez 2,3, razrješuje se tek kad prorok postane subjekt glagogla הלךi izvijesti o tome da se dao na svoje poslanje (הלך 3,14 “i ja iđah…”). Sve dotle ostaje otvorena.

1.4 Ostali elementi izvještaja o zvanju. U mnogim biblijskim napisima ključne riječi “poslati” i “ići” označavaju onaj element biblijskog zvanja koji se zove “nalog”. Još četiri elementa pripadaju tzv. shemi zvanja. U Ez 2s možemo ih ovako protumačiti: “Naznaka nevolje” prepoznaje se najviše u imenicama גלה(“izgnanstvo” 3,11.15) i מרי(“prkos, bunt” 2,5.6.7.8(2x); 3,9.26.27) jer te imenice naznačuju babilonsko sužanjstvo i loše duhovno stanje zajednice Božjeg naroda. Kao “prigovor”, odnosno unutarnji otpor prema zvanju možemo pretpostaviti prorokov strah. “Strah” se doduše u tekstu ne spominje, ali iz sadržaja je razumljiv i Bog mu obilato izlazi u susret riječju (2x “ne boj se i ne plaši se” 2,6; 3,9) i djelom (otvrdnuto lice i glava 3,8; “kao dijamant” 3,9). Kao vanjski Božji “znak” možemo ponajprije uzeti svitak מגלת־ספר 2,9) koji je i onako povezan s ključnom riječi שׁלחi stoji u jezgri zvanja. Međutim, tajnovita prorokova nijemost (3,26) može također biti poseban znak. Nijemost proroka čini naprosto nemoćnim pred njegovom zadaćom i zato se u svom poslanju mora posve osloniti na Božju moć. Na isti se način ovamo kao znak pribraja i to da je prorok zatvoren u kuću i užetima svezan (3,24s), a zadaća mu je “ići” (3,1.4.11). Opće “obećanje” potpore pri poslanju, klasično sročeno: “ja ću biti s tobom”, nedostaje u Ez 2s. M. Greenberg (83s) to ovako tumači: “Božjeg obećanja da će biti s prorokom nema, ali kao jamstvo da će zajedno snositi odgovornost vrijede različiti izrazi koji Ezekielovu odgovornost svode na minimum. Svejedno je hoće li ga narod poslušati ili neće. Ne treba se bojati odbijanja. U 3,7 glavni teret odgovornosti za neposluh naroda Bog izričito skida s proroka i uzima na se.” Obećanje potpore ipak će u Ez 2s biti na neuobičajen način izrečeno u važnom pogledu unaprijed s kojim tekst završava. Bog proroku najavljuje svoju osobitu potporu: “otvorit ću ti usta” (3,27).

2. Teologija zvanja u Ez 2s. Nakon pretežito formalnih istraživanja razmotrit ćemo ne­ke od glavnih točaka u sadržaju Ez 2s. Sedam tematskih zapažanja trebaju oči­to­va­ti kako ovaj tekst karakterizira Ezekiela i njegovo poslanje. Vrlo sažet prikaz Ezekielo­ve zadaće pruža kratka rečenica na početku Ez 3: “Idi, govori domu Izraelovu!”  (3,1). Ovakav je Božji nalog doduše općenit, ali točno pogađa pro­roč­ku službu Ezekielovu.

2.1 Ezekiel – prorok. Ezekiela Bog potvrđuje kao “proroka” (נביא 2,5). Priznanje proročkog poslanja očito je jedina stvar koju Bog očekuje od Ezekielovih slušatelja i ne ostavlja im na volju: Po­slu­ša­­li oni ili ne poslušali Ezekielove riječi, u svakom slučaju “ne­ka znaju da je prorok bio među njima” (בתוכם היה נביא כי וידעו 2,5; 33,33). Ovo važno očekivanje da prepoznaju proroka u svojoj sredini istim riječima Bog ponavlja u c33. U knjizi će Ezekiel kao prorok osobito predstavljati suprotnost lažnim prorocima koji si doduše prisvajaju isti naslov, ali slijepo slijede svoj vlastiti duh (13,3), nalik su lisicama (13,4) i proriču laži (13,9).

2.1 Ezekielovo ime i ruka Gospodnja. Prorokovo ime sadrži u sebi hebr. glagol חזק(“biti jak”) koji se u Ez 2s 3x po­jav­lju­je: 3,8.9.14. Sukladno svom imenu, Ezekiel je čovjek na kome se očitovala snaga ru­ke Gospodnje (חזק3,14) i čovjek kojemu je Bog dao snažan obraz (חזק3,8 hrv. “otvrdnuti”), čvršći od kremena (חזק3,9). Poznata biblijska slika o Božjoj ruci יהוה ידuvodi se već u Ez 1,3. U Ez 2s jedna ruka pruža proroku svitak (יד2,9); ruka Gospodnja pokazuje svoju snagu (יהוה יד3,14) i napokon se spušta na proroka nakon što je primio službu čuvara (יהוה יד3,22). “Ruka Gospodnja” prati cijelu knjigu i objedinjuje je znakovitim sedmerostrukim opetovanjem (Ez 1,3; 3,14.22; 8,1; 33,22; 37,1; 40,1), dok se u ostalim knjigama SZ-a pojavljuje najviše po četiri puta.

Slika snažne ruke Gospodnje u Ez 3,14 povezuje naš tekst s jezgrom Tore. Naime,  חזק + יד (“ruka jaka”) čest je simbol za izbavljenje iz ropstva: “Rukom jakom izvede nas Jahve iz Egipta, iz kuće ropstva” (Izl 13,14).

2.2 Čovjek pred Božjom slavom. Ezekiel je jedini među prorocima obdaren iscrpnim uvidom u Božji svijet. “Slava Gospodnja” (כבוד־יהוה) pripada među bitna obilježja po kojima se raspoznaje Knjiga proroka Ezekiela jer se u njoj 10x pojavljuje i ima važnu ulogu: Ez 1,28; 3,12.23; 10,4.18; 11,23; 43,4.5; 44,4. U našem je tekstu ovaj izraz ponajprije veza s 1,28 i s cijelim prvim poglavljem koje opisuje slavu Gospodnju. U Ez 2s prorok po­naj­pri­je čuje blagoslovni zaziv nad Božjom slavom koji dolazi s njezina mjesta (3,12 ברךhebr. “blagoslovljen(a)”, tako i grč. i lat.); Ezekielu je potom dano da je opet vidi (כבוד־יהוה3,23) kao već u c1, što on izrijekom spominje. Blizina Božjeg svijeta u koji do­bi­va obilan uvid djeluje na Ezekiela i on po drugi put pada ničice (1,28; 3,23), kla­nja­jući se. Istodobno je Ezekiel od toga uzvišenoga svijeta jasno odijeljen opetovanim naslovom בן־אדם(“sin čovječji”) koji ga svrstava među ljudsko i zemaljsko. Nije on Božji sugovornik i partner u razgovoru, on je pasivan primatelj Božje riječi koji u cijelom pri­zo­ru zvanja i ne progovara (Auf dein Wort hin, 75).

2.3 Duh ga nosi. U Ez 2s proroka nosi Duh (רוח2,2; 3,12.14.24) i to ne samo u prenesenu smislu. U oskudnim narativnim recima prorok opetovano izvještava kako ga Duh uspravlja i podiže. “Duh” se spominje već u c1 šest puta, a ukupno se u Ez navodi 52x i ostaje pri­su­tan duž cijele knjige. Njegovo djelovanje na proroka u Ez 2s opisuju četiri glagola:

Duh ulazi u proroka (בא2,2; 3,24); uspravlja ga u stojeći stav (hifil עמד 2,3; 3,24); diže ga i nosi (נשׁא3,12.14); napokon, Duh proroka uzima (לקח3,14).

Slika o Duhu koji uspravlja i podiže proroka u tekstu se ponavlja, s različitim glagolima, četiri puta (2,2; 3,12.14.24). Tako i ova slika podupire Ez 2s kao tekstualnu cjelinu. Osim toga, izričaj “postaviti na noge”(עמד, רגל על 4x 2,1.2; 3,24; 37,10) najavljuje poznato viđenje o oživljavanju mrtvih kostiju u Ez 37. Tako građena formulacija, naime, u Knjizi proroka Ezekiela nalazi se samo u izvještaju o zvanju (Ez 2s) i u opisu viđenja (c37).

Uloga Duha u Ez 2s odvija se u dva stupnja. Ponajprije, Duh ispunja ono što Bog traži od proroka. Božji nalog: “postavi se na noge” (2,1) dolazi do izvršenja djelovanjem Duha koji je ušao u proroka: “podiže me na noge” (2,2). Imperativ upućen proroku neposredno izvršava Duh.

Idući put izvršenje slijedi uz pomoć i potporu Duha. Poslanje: “Idi!” 3,11 ostvareno je tek nakon što Ezekiela Duh diže i nosi (v12.14) “Iđah” (3,15).

Dinamika koju započinje nalog: “Dođi k izgnanicima!” (אל־הגולה בא 3,11) pronalazi svoje dovršenje u 3,15 (“stigoh k izgnanicima” אל־הגולה בא) tek nakon tog dvostrukog zahvata Duha (נשׁא, לקח3,12.14). Uporaba glagola לקח (“uzeti”) pridaje zahvatu Duha značenje tajanstvena uznesenja. Prorok biva “uzet” u Božji prostor poput Henoka (לקח Post 5,24) i Ilije (לקח 2 Kr 2,3.5).

Višestruka potpora Duha

3,11 הלך “Idi!”  → 3,12.14 רוח “Duh” me → 3,14  הלך “iđah…”
בא “Dođi!”  → נשׁא “podiže” i → 3,15 בא “dođoh…”
אל־הגולה “k izgnanicima” 3,14 לקח “ponese (uzme)”  אל־הגולה “k izgnanicima”

2.4 Hrabrost od Boga. U Ez 2s Bog ukupno šest puta sokoli proroka. Za to služe dva različita ohrabrenja koja se međusobno dopunjuju i ponavljaju (2,6; 3,9): “ne boj se!” (אל־תירא) i “ne plaši se!” (אל־תחת). Božje riječi ohrabrenja trebaju Ezekiela osloboditi od straha pred slušateljima. Oba izraza obilježavaju Ez 2s kao jedinstven tekst.

2.5 Suprotnost slušateljima. Sinovi su Izraelovi prema Božjoj pocjeni još negativniji od stranih narod: tuđinci će poslušati Ezekiela čak i onda kad ga Bog k njima ne šalje. Tako doslovno hebr. niječna pogodbena rečenica u Ez 3,6: “Da te njima i ne pošaljem, oni bi te poslušali” (Auf dein Wort hin, 80). Ali sinovi Izraelovi neće. Premda ih šalje upravo njima.

Najprije je bilo otvoreno kako će se postaviti pred prorokovim propovijedanjem, hoće li poslušati ili neće (usp. 2,5.7; 3,11.27). Međutim, nakon ove pogodbene rečenice stvar se mijenja. “Dvojba, hoće li Izrael poslušati proročku poruku ili ne, pretvara se u siguran uvid da će odbiti i da neće slušati.” (Greenberg, 80): Dom te Izraelov neće poslušati jer ni mene ne sluša” (3,7).

2.5.1 Kruto lice i ispunjeno srce. Oni kojima Ezekiel treba govoriti teška su publika. Bog to otpočetka otvoreno kaže. Lice i srce slušatelja otvrdnulo je i okorjelo (קשׁה2,4; 3,7). Pogled im je takav da može izazvati strah i užas (חתת2,6; 3,9). Srce im je poput čela, kruto (חזק2,4; 3,7.8). Prorokovo lice i njegovo čelo, ali srce ne, Bog čini jednako tako krutim (2x חזק3,8). Tako prorokova čvrstoća ponajprije odgovara tvrdoći njegovih slušatelja te je vanjštinom s njima izjednačen i može odoljeti. Srce prorokovo (לבב 3,10 ) naprotiv ispunit će “sve” Božje “riječi” (3,10).

Suprotnosti između proroka i slušatelja

narod

Ezekiel

2,4  lice + okorjelo
srce + kruto

3,8 lice i čelo + kruto
3,7  čelo + kruto
srce + okorjelo
3,9 čelo kruto
3,8  lice i čelo + kruto 3,10 srce ispunjeno riječima Božjim

2.5.2 Buntovan narod, poučljiv prorok. Dvije riječi “prkos” i “prkositi” (מרי i מרד) označavaju u tekstu ustrajno odbijanje i protivljenje slušatelja. Imenica מרי pojavljuje se u Ez 2s ukupno osam puta; od toga šest puta u složenici s בית (“kuća, dom” 2,5.6.8; 3,9.26.27) i dvaput sama za se (2,7.8). Ostaje prisutna u vokabularu knjige na još devet mjesta: 12,2(2x).3.9.25; 17,12; 24,3; 44,6. Glagol מרד (“biti buntovan”) u Ez 2s upotrijebljen je dvaput, i to odmah pri početku u jednom retku 2,3 (narod “odmetnički” što se “odvrže”od mene), a potom se nalazi na još dva mjesta u Ez 17,15; 20,38.

Neobična slika “dom buntovništva” (בת מרי) Ezekielov je prilog SZ-u i, nakon Ez 2s, u knjizi se pojavljuje još pet puta: 12,2(2x).9.3.25. Slika se nadovezuje na misao o pobuni iz 2,3 i opisuje Ezekielove slušatelje kao zajednicu “ogrezlu u opačini”. Greenberg upućuje na Izaijin izraz מרי עם (“narod buntovništva” Iz 30,8) koji je vjerojatno pozadina za Ezekielov slikovit opis krajnjeg odbijanja u Božjem narodu. U Ez 2s “dom buntovništva” izravna je suprotnost “domu Izraelovu” (3,1.4.5.7.17). Slika je također gorak kontrast “predragoj svojini”, “kraljevstvu svećenika” i “svetom narodu” (Izl 19,5.6). Kontrast doduše ne povezuje isti izbor riječi, ali se u izrazu “dom buntovništva” može raspoznati slika o izabranom narodu koji je dosegnuo suprotni pol.

Prorok koji je k njima poslan bitno je drukčiji. Prihvaćanje i usvajanje te vrijeme i okolnosti koje su zato potrebne istaknute su u Ez 2s i karakteriziraju Ezekiela: on će poslušati što mu Bog govori (2,8), on će pojesti što mu Bog daje (2,9), nahranit će trbuh i nastiti utrobu (3,3). “Slušati”, a napose “jesti” razumljive su slike za usvajanje i potpuno prihvaćanje. Motivi primanja sažimlju se i ponavljaju u 3,10 gdje ih predstavljaju “uši” i “srce”. Rok od sedam dana (3,15.16) te vrijeme koje će prorok provesti “zatvoren u domu svojemu” (3,24) lako će predočiti vrijeme potrebno za proces usvajanja. Omamljenost (3,15), svezanost (3,24) i nijemost (3,26) opisuju stanje u kojem prorok još ne može nastupiti u svojoj službi. Prije nego što počne davati, treba primati; prije negoli bude išao i propovijedao, treba u miru, bez publike, “sve riječi” koje čuje uistinu “primiti k srcu” (3,10).

3.7. Stražar koji upozorava. Prorok treba biti “stražar” (3,17). Božja riječ u 3,17–21 participom glagola “stražariti” צפה određuje Ezekielovu zadaću koja će kasnije u knjizi biti opsežnije opisana (33,2.6.7). Ovaj je izraz povezan s glagolom “opomenuti, upozoriti” (זהר hifil) koji Bog pri imenovanju u 3,17–21 točno sedam puta proroku zadaje kao dužnost: 3,17.18(2x).19.20.21(2x). “Opomenuti” je još jedna tipična Ezekielova riječ jer se u ostalim knjigama SZ-a rabi devet puta, a u Ez će se još osam puta pojaviti u: זהר 33,3.4.5(2x).6.7.8.9. (Isti korijen stoji i u 8,2, ali u drugom značenju.)

Slika stražara Ezekielovim je čitateljima poznata poznata iz prilika koje opisuje prorok Jeremija (Jr 6,17): “I postavih im stražare: ‘Pazite na glas roga!’ Al oni rekoše: ‘Nećemo paziti!’.” U Ez “stražar” služi kao definicija odgovornosti koju prorok preuzima na se. “Sve do sad dužnost proroka određivali su pojmovi vezani uz prenošenje poruke; ovdje se međutim njegova zadaća definira kao pitanje života i smrti – za njega samog ništa manje nego za njegove slušatelje.” (Greenberg, 105).

30/1/2007.
2. popravljeno izdanje 25. 2. 2020.

N. Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Nastava

Neuspjelo zvanje?

Gideonov uspon i pad (Suci 6–8)

Uvod

Opis Gideonova lika naći ćemo u Knjizi Sudaca od 6. do 8. poglavlja. Gideon je poseban. Za nj Sveto pismo ne donosi oznaku “sudac”, ali ključna riječ “spasiti” (hebr. 8x ישׁע 6,14 s.31.36s; 7,2.7; 8,22 u hrv. KS i Šarić: “izbaviti”) upozorava na bitnu funkciju svih sudaca koji zajednicu kao Božji poslanici izbavljaju iz nevolje. U skladu sa suvremenom analizom likova Gideon ne pripada među one koji su postojani i uvijek na istoj duhovnoj visini, nego ima svoj unutarnji razvoj, obrate i preokrete. Zaključak njegova puta i dovršetak poslanja koje je imao izvršiti bit će vrlo dvoznačan.

Dublji teološki razlozi istaknuti su nastupom jedine osobe koja uz Deboru u Knjizi sudaca nosi proročki naslov. Drugi dio uvoda (6,7–10) donosi prvi Božji odgovor na vapaj Izraelaca (6,6). Jedan prorok progovara, upozorava na Božji identitet (kao suprotnost Baalu 6,25–32 i „bogovima Amorejaca“ 6,10) i na središnje Božje djelo: izbavljenje iz kuće ropstva i darivanje obećane zemlje.

Prorok koji ostaje toliko povučen i posve predan služenju Riječi Božje da mu ni ime ne znamo vrlo jasno i izravno prenosi Božju poruku. Istom onom definicijom koja utemeljuje ustav naroda Božjeg, deset Božjih zapovijedi, Bog se u prorokovim riječima predstavlja: „Ja sam vas izveo iz Egipta, ja sam vas izbavio iz kuće ropstva.“ Bog potvrđuje svoju pripadnost zajednici: „ja sam vaš Bog“ (6,10). Ali jasno izriče i svoje predbacivanje i prosudbu: rekao sam vam da ne štujete tuđih bogova, ali vi me niste poslušali (6,10)

Sin

Gideon je predstavljen kao „sin“ čime je istaknuta njegova uključenost u obitelj iz koje potječe (6,11). Naknadno ćemo saznati da su mu braća ubijena na brdu Taboru od Midjanaca (8,19). Gideon se treba suprotstaviti autoritetu oca kojemu pripada Baalov žrtvenik (6,25). Napetost s obitelji dolazi do izražaja u spominjanju Gideonova straha pred njegovima (6,27).

Uloga očeva istaknuta je. Imanje na kojem Gideon radi svoj posao (6,11) i na kojem treba izvršiti svoj prvi pothvat pripada njegovu ocu (6,25). Po Božjem nalogu od očeva stada uzet će za prinošenje žrtve (6,25). Pred ocem, kao i pred stanovnicima grada, Gideon osjeća strah (6,27). Oca već u početku izvještaja po imenu poznajemo, on je Joaš (6,11), a pred ljudima koji traže osudu i smrt Gideonovu (6,30), on brani sina (6,31). Štoviše upravo argumentacija iz njegove obrane bit će osnovica na kojoj je formuliran nadimak za Gideona: Jerubaal – „neka Baal vodi parnicu“ (6,32). Ako je Baal pravi Bog, neka sam štiti svoje pravo, ne moraju to činiti sumještani Joaševi. Joaševim sinom bit će Gideon nazvan i onda kad je već moćni junak pred kojim strepi utaborena vojska izrabljivača (7,14), a i kad se pobjedonosno vraća iz boja (8,12).

Dvostruk uvod

Budući da se Gideon prvi put imenom spominje tek u 6,11 prethodni je tekst svojevrstan uvod kojemu je Gideonovo poslanje odgovor. Prema klasičnom nacrtu biblijskog izvještaja o zvanju uvod 6,1–10 naznačuje nevolju. Ovaj put to su, prema prvom dijelu uvoda 6,1–6, Midjanci sa saveznicima Amalekom i sinovima istoka (6,3). Predstavljaju internacionalnu prijetnju. Izrabljivanje je gospodarsko i potpuno („ne ostavljaju ništa…“ 6,4). Potpunost se očituje i u zaokruženom broju od 7 godina (6,1). Amalek predstavlja općeg neprijatelja i protivničku silu koju poznajemo iz boja Izraelova u pustinji kod kojeg Mojsije moli zdignutih ruku. Potpuna ekonomska ovisnost koju ovdje opisuje Sveto pismo nije nepoznata u suvremenom svijetu. Vremenu od 7 godina bit će na koncu kao pozitivni kontrast postavljeno 40 godina mira (8,28)

Teološku dubinu nevolje predstavlja prorokov nastup (6,7–10), a ona je povezana sa spiralom zla kao formalnom oznakom Knjige sudaca. Sastoji se u temeljnom otpadu od Božjeg zakona koji se opisuje formulom: „činiti zlo u očima Gospodnjim“ (6,1).

Opetovani susreti s Bogom

U prvom Gideonovu susretu s Bogom 6,11–24 mogu se prepoznati četiri preostala elementa biblijskog zvanja: (2) poslanje, (3) prigovor, (4) obećanje, (5) znak. Već pri tom prvom susretu s Bogom očito je da Gideon sluša. To se vidi u njegovim prvim riječima koje stavljaju u pitanje (6,13) glasnikov pozdrav (v12) i u tome što citira pripovijedanje otaca (v13). Ime prvog žrtvenika, koji kao zaključak prvog susreta s Bogom Gideon podiže, može se shvatiti kao imenska rečenica: „Jahve jest Šalom“ 6,24).

Prvi put Bog mu se objavljuje preko posrednika, svojeg poslanika. Anđeo Jahvin dolazi pod hrast i ukazuje mu se (6,11s) – čitamo. Ipak, baš u onom času kad Gideon izražava svoje razočaranje i prigovor: „Gdje su sva ona čudesa!… Gospodin nas je ostavio!“ (6,13) Bog mu se izravno obraća i upućuje mu svoju riječ bez posrednika (v14). I ovdje se prepoznaje osobita Božja pedagogija i susretljivost. Biblijska riječ koja je ovdje upotrijebljena (glagol פנה) sugerira da mu je Bog okrenuo svoje lice.

Drugi susret s Bogom donosi Gideonu konkretan Božji nalog još iste noći (6,25s). Budući da se ne spominje nijedan novi dan, moguće je da se iste noći daje i na izvršenje (6,27–32). Gideon svoje djelovanje započinje od teološke pozadine, od problema krivoboštva, ne od ekonomskog izrabljivanja. To je već drugi žrtvenik koji podiže.

Prvo je pitanje koga štuju, koga priznaju kao vrhunski autoritet, obdržavaju li osnovni Božji zakon koji im je dan. Iz toga će slijediti gospodarska pravičnost i blagostanje.

Treći susret s Bogom jest poseban. Sastoji se u tome da je Gideon – kako doslovno veli biblijski tekst – „odjeven“ Duhom Božjim (6,34 לבשׁ lābaš KS: „obuzet“). Učinak je očit. Prvi put se služi taktikom koju će primijeniti pri „napadu“ na neprijateljski tabor („rog“ v34, usp. 7,19), izlazi u javnost, okuplja vlastiti rod (v34), pleme kojemu pripada (Manaše 6,35 usp. v15), i još tri druga plemena (Ašer, Zebulun, Naftali (v35) kojima će se naknadno pridružiti i četvrto, Efrajim (7,24). Za okupljanje plemena služi se istom tehnikom kojom se Bog poslužio da dođe do njega: šalje poslanike (6,35; 7,24).

Gideon sa svježe ošišanom vunom već drugi put traži znak od Boga (6,36–40), prvi put ga je tražio kao potvrdu Božjeg obećanja da će biti s njime (v17). Kod drugog znaka zbiva se svojevrstan susret s Bogom koji bez pogovora ispunja Gideonove izravno upućene zahtjeve (v36.39), a označen je općom imenicom אלהים (6,36.39s). Gideon to ovdje još čini prije kretanja u boj.

Peti susret s Bogom jest izravan Božji nalog Gideonu da smanji svoju vojsku (7,1–8). Gideon pritom poslušno izvršava i dopušta da u dva navrata mnoštvo ode. Prije je on od Boga tražio znak pouzdanosti, ispitivao je može li se osloniti na Boga, sad Bog njega ispituje hoće li se osloniti na njega. Četiri puta mu se Bog pritom obraća.

Kad Gideon proglašava: „Tko se boji i strahuje, neka se vrati!“ onda ne izvršava samo neposredan nalog Božji, nego također primjenjuje odredbu koja je propisana u svetom Zakonu (Pnz 20,8).

Posljednji Gideonov susret s Bogom bit će Božji poziv da pođe u izvidnicu do neprijateljskog tabora (7,9).

Božji znakovi

Više je znakova koje Gideon dobiva od Boga. Prvi znak je ljevanica i paljenica pod hrastom, druga dva su sa runom, kad najprije samo vuna skuplja rosu (6,36–38), a potom samo vuna ostaje suha (6,29). Idući znak jest dvostruko smanjivanje Gideonove vojske. Najprije od 32.000 ostaje 10.000 (7,3), potom od 10.000 ostaje svega 300 Gideonovih vojnika (7,6).

I nakon posljednjeg znaka, a to je san o kojem se priča u midjanskom taboru (7,13s) Gideon reagira pred Bogom odano (7,15): klanja se, priznaje Božju moć koja daje pobjedu (יהוה) i koja će se djelatno očitovati tako da u neprijateljskom taboru nastane zbrka u kojoj ljudi jedan drugoga napadaju (7,22).

Božja taktika

Biblijska strategija rata Gospodnjega očituje se pri fingiranom napadu na protivnički tabor kad se 300 preostalih Gideonovih ljudi po noći došuljalo. Vrčeve razbijaju i tako stvaraju dojam razaranja. Sviraju rogom i tako proizvode buku. Baklje u rukama prijete kao da će napadače vatra opkoliti i spaliti (7,21)

Već prije napadače hvata strah. To se zbiva u snu koji pokazuje Božji utjecaj na unutarnji svijet čovjekov. Savjest napadača i izrabljivača nemirna je. U pogači koju sanja on vidi Gideonov mač i osjeća jezu (7,14). Već taj san stvara strah u neprijateljskom taboru.

U vrijeme boja cijeli tabor hvata zbrka i zabuna te oni dižu mač jedan na drugoga. Zbrku kod progonitelja i napadača poznajemo kao motiv iz uzor-izvještaja u Knjizi Izlaska kad u redovima Faraonove vojske nastaje zabuna i nered. A međusobno napadanje susrest ćemo pri opisu sveopćeg napada na Jeruzalem kod proroka Zaharije kad napadači nemilice dižu ruke jedni na druge. Izvještaj o Gideonu ističe da je pri tom Bog na djelu: „Učini Jahve te oni okrenuše mač jedan protiv drugoga“ (Suci 7,22). Bog donosi pobjedu što je od početka bila njegova jasna nakana. Bogu treba prepustiti parnicu svoju. Njegovo vodstvo treba prepoznati. Izrael se ne smije uzoholiti i držati da svojom silom dolazi do pobjede.

Osim toga, napadači sami sebe svojom razornom moći zaustavljaju. Na djelu je njihov „mač“ (7,22), a ne „mač“ Gideonov iz sna (7,14), niti onaj koga u svom pokliču zazivlju Izraelci kličući: „Mač za Boga i za Gideona!“ (7,20)

Bitno obilježje rata Gospodnjeg jest da se sve to zbiva ispred Izraelovih vojski, pred njima. Prije nego što oni pristupe, bitka je praktički dovršena. Bog ide pred njima i osujećuje silu protivnika. Već prva najava Božja upozorava da će Midjanska moć biti svedena na snagu jednoga čovjeka: „Pobijedit ćeš Midjance kao jednog“ (6,16). To ujedno taktički opravdava i utemeljuje sustavno smanjivanje broja Gideonovih vojnika (7,3.6).

Sve što vojskama Izraelovim preostaje jest potjera za protivnicima koji su već u bijegu. Otpuštanje ljudi ujedno će se pokazati kao lukava i djelotvorna „odstupnica“ za napadače u bijegu.

Motiv rata Gospodnjega potvrđuje suvremene inicijative oko razoružanja, iskreno zauzimanje za mir u svijetu i miroljubivo rješavanje sukoba.

Gideonov razvojni put

Gideona od početka upoznajemo kao čovjeka koji pažljivo sluša. Dobro će on čuti pozdrav Božjeg glasnika koji mu veli: „Gospodin s tobom“ (6,12) i postavit će pitanje je li Bog s njima (6,13) u njihovoj teškoj situaciji koja je dotle došla da u gorskim pukotinama, špiljama i utvrđenim podzemnim skrovištima (6,2) moraju obrađivati i skrivati svoju ljetinu da im je pljačkaši ne otmu .

Gideon sluša i pamti. Kod poziva Bog obećava da će Gideon svojom snagom izbaviti Izraela (6,19). To Gideon pamti, ponavlja i poziva se na to obećanje prije nego što će potražiti znak i potvrdu. Obraća se Bogu i podsjeća: „Mojom rukom ćeš osloboditi Izraela“ (6,36).

Napokon, što mu je Bog prije pohoda na midjanski tabor izravno najavio (7,9), što i protivnici na temelju čudesnog sna uviđaju (7,14) to Gideon čuje i pred svim najavljuje: Bog im je predao u ruke tabor midjanski (7,15).

Gideon je čovjek koji ima problema sa strahom. Prvi Božji nalog da ukloni krivovjerni, idolopoklonički oltar i prinese žrtvu pravom Bogu, Gideon izvršava po noći jer se bojao svoje obitelji i sugrađana (6,27).

I poslije, kad bude trebao poći u izvidnicu i ušuljati se sve do pred neprijateljski tabor, osjećat će strah, pa će Bog s njime poslati pratioca da mu bude čuvar i osiguranje (7,10).

Bitan preokret nastaje kad čuje san protivnika koji je očito čudesan i pokazuje strah koji vlada na strani midjanskih izrabljivača (7,13s). Gideon prepoznaje Božje djelo jer se klanja i pred Bogom iskazuje štovanje (7,15). Razbijen je njegov strah. Sad on hrabro stupa na čelo četama i sebe stavlja kao uzor. Poziva: „Kako vidite da ja činim, tako i vi činite“ (7,17).

Unutarnja preobrazba očita je. Na početku otac čuva leđa sinu Gideonu zbog njegova opasnog mladenačkog nestašluka. Otac ga uspješno brani pred mnoštvom sumještana koji spremaju linč. Potom Gideona susrećemo kako šalje glasnike i okuplja Izraelova plemena – i onda, kad treba poći u boj protiv pljačkaša (6,35), i onda, kad valja u potjeru za protivnicima koji su već u bijegu (7,24).

Vrhunac njegove spretnosti u vodstvu vidi se kad smiruje strasti. Galantno, kao prvi političar, odbija žestoki prigovor Efrajimaca. Uvjerljiv mu je argument koji upozorava na njihovu važnu i vrijednu ulogu i primiruje ih (8,2). Taj vrhunac samostalnosti i lukava uspješnost ujedno je početak problema.

Otpad od Božjega poslanja

Već pokret na onu stranu Jordana (8,4) jest problematičan jer je zadatak bio spasiti Izrael (6,14). Pogotovu osveta nad Sukotom i Penuelom (8,15–17) prelazi nalog Božji da izbavi Izrael od Midjanaca.

Posljednja Božja poruka koju je Gideon saslušao bio je da Bog Gideonu predaje tabor midjanski, poslije je radio po svome. Posljednje Božje djelo bijaše pomutnja u midjanskom taboru.

Izostanak savjetovanja s Bogom ima svoj vrhunac u idolopoklonstvu koje povlači cijelu zajednicu sa sobom (8,28). Slično Aronu u pustinji Gideon skuplja zlato od naroda za pokretanje lažnog kulta. Otpad od vjere ima dalju i dublju posljedicu jer njegova obitelj biva uništena bratoubojstvom. Sin mu Abimelek ubija svoju braću (9,4).

Otpad ima dublje značenje zbog nastupa prorokova na početku (6,7–10) i zbog toga što Gideon zna istinu o pravom Bogu koji je izveo narod iz kuće ropstva (6,13) i njemu dvaput podiže žrtvenik (6,24.27) i zato što je Gideon definiran kao borac protiv krivovjerja (6,25–32), pogotovu pred izravnim Božjim oprezom da se Izrael ne uzoholi (7,2).

Pred Gideonovim otpadom od vjere i njegova izjava o odricanju od vlasti: „Jahve će vladati nad vama“ (8,23) može imati prizvuk separacije i prezirnog odbacivanja.

Na početku uporno traži znak. Nakon darovane pobjede i nakon političkog uspjeha (8,1–3) to je zapustio.

Grube i žestoke osvetničke najave koje izriče nad Sukotom (8, 7) i Penuelom nećemo nigdje naći kao Božju riječ i nalog koji bi Gideon od Boga primio. Gideon računa i dalje na Božju pomoć i na pobjedu koju će mu Bog dati, ali planove koje sada kuje, nisu više od Boga.

Na svoju ruku nije samo išao u osvetu nad gradovima koji su mu uskratili dobročinstva i nad midjanskim kraljevima, nego svog mladog sina želi učiniti krvnikom (8,20). Od svog prvorođenca, koji je još dječak, traži da se osveti i pogubi midjanske kraljeve.

Gideon ili je tražio znak, ili je poslušno izvršavao nalog Božji, a potom, nakon čudesnog sna, u pola njegova životopisa ta komunikacija prestaje. Veliko nam je to upozorenje da valja ustrajno tražiti pravo nadahnuće od Boga. Sv. Ignacije, veliki učitelj zapadne duhovnosti, upozorava kako moramo mudro prepoznati kamo nas Duh Božji poziva. Samo ono što od njega dolazi i samo ono što smo u razgovoru s Bogom, u molitvi, rasvijetlili i potvrdili, doista se isplati poduzeti.

Revidirano: (15.01.2008.) 08.11.2008.
2. izd. 18. 2. 2020.
CROSBI

doc. dr. N. Bilić SJ

vidi:
Gideon, borac
“Kamo to vodi?”, Olimp. Magazin Hrvatskog olimpijskog odbora (ISSN 1331-9523), 26 (2008), 16-17 (.pdf).

Kategorije
Biblijska antropologija Nastava

Izebela – natuknice

Poganka i tiranica

Biblijski je lik koji se pojavljuje u „ciklusu“ o proroku Iliji. Njezino se ime prvi put spominje u 1 Kr 16,31, a djela su opisana u 1 Kr 18s.21. O završetku njezina života izvješćuje 2 Kr 9.

1 Kr 16,31 – Izebela je kći stranog, sidonskog kralja Itbaala koji već u imenu ima opredjeljenje za Baala (אתבעל = npr. „s Baalom“). Izebela dolazi za ženu izraelskom kralju Ahabu koji je slijedio Jeroboamov otpad od vjere. Dok je Jeroboam još čuvao, makar na pogrešan način, spomen Boga – osloboditelja iz Egipta, dolaskom Izebele, čini se, počinje kult Baala u Božjem narodu.

1 Kr 18,4.13 – Izebela je dala smaknuti proroke koji pripadaju Bogu. Opisni tekst doslovno izvješćuje da ih je „sasjekla“ (v4). O tome svjedoči i Obadija, Bogu odani dvorski upravitelj (v13) koji je uspio spasiti stotinu proroka sakrviši ih u sklonište. Ako Izebela može ubijati to onda pokazuje kolika joj je vlast dana. Ona je zagospodarila na kraljevskom dvoru. (Ubijanje Gospodnjih proroka može se još promatrati kao osveta zbog suše koju je Ilija zazvao.)

18,18 I Izebela je dio Ahabove obitelji koju Ilija optužuje za propast Izraela.

18,19 Velika je gazdarica kako se vidi iz Ilijinih riječi o tome da prehranjuje brojnu četu lažnih proroka. Ilija govor Ahabu da 450 Baalovih proroka jede za njenim stolom. Izebela je gospodarica iznad ili uz kralja.

19,1 Kralj Ahab podnosi izvještaj svojoj ženi o tome što se zbilo na Karmelu. Opet je ona velika šefica. Od kralja saznaje kako je Ilija smaknuo Baalove proroke koje je ona uzdržavala. (Treba napomenuti da Ilija to čini nakon što je ona ubijala Jahvine proroke. Ipak, Ilija je od Boga dobio tek nalog da se pokaže Ahabu i najavu da će uskoro prestati suša 18,1. Spektakl na Karmelu u Ilijinoj je vlastitoj režiji.)

19,2 Još jedan pokazatelj Izebeline moći jest do što ona može slati glasnika. Preko njega ona bez okolišanja Iliji prijeti smrću, najavljujući da će mu ona sama nanijeti sudbinu ubijenih. Pri tom se služi hebrejskom formulom prisege, ali ko autoritet ne uzima ime Božje יהוה nego bogove (אלהים s glagolom u pluralu!).

19,3 Ilija očito prima poruku jer ga hvata strah pa bježi. Boji se jedne žene. Ali s pravom kad zna da je ubijala.

19,10.14 U svojoj opetovanoj recitaciji pred Bogom Ilija dvaput neizravno Izebelu spominje kad govori o tome da su ubijeni proroci Jahvini i da sada njegov život traže. Ilija govori u množini i kao subjekt stavlja sinove Izraelove, ali znaju i čitatelji i Ilija, npr. od Obadije, da su to Izebelina djela. Ona je ubila proroke (18,4.13), ona traži život Ilijin, kako sama poručuje (19,1).

Ilija ne spominje svoj strah zbog njezine prijetnje, njezino ime ni nju kao subjekt.

19,18 Kad se u Božjoj najavi spominje pošteđeni ostatak onda se implicito govori da je Izebela “savijala koljena” (KS) tj. klanjala se Baalu. Takvima se naviješta propast što će se na njezinu primjeru daljem opisu obistiniti.

21,5–15 U neuspjelu kraljevu projektu Izebela najprije izražava bižnost za njegovo stanje. Uočava da je žalostan i da ne jede. Ahab je opet poslušno izvješćuje o uzrocima: nije mu uspio nasilan otku vinograda. U razgovoru s njom, citirajući (v6), ne spominje ime Božje koje je Nabot, gospodar vinograda, na prvo mjesto stavio: Ne dao Jahve da ti baštinu svojih očeva dadem (21,3).

Izebela otvoreno dijeli naredbe kralju: “Ustani, jedi…” (v7) i sada se jasno pokazuje tko diktira na dvoru.

Zloća i zloporaba vlasti očituje se u podmuklom proglasu i monstruoznom procesu kojim je Nabot optužen i pogubljen. Prisvajanje vlasti vidi se još jednom u tome što Izebela piše u kraljevo ime (v8), a dubina zloće jest u namještenoj optužbi za verbalni delikt (“proklinjao si Boga i kralja” v10.13) i u legalističkoj osudi i smaknuću (v10.13).

21,15 Budući da Ahaba tek naknadno Izebela izvješćuje još jednom se pokazuje da postupa bez nadzora i konzensusa, autokratski vlada. Još jednom ona zapovijeda kralju: “Ustani, zaposjedni…!” (Pokušaj prisvajanja i ubojstvo kao sredstvo uzorak je iz Davidova grijeha.)

21,21–24 Sud Božji Ilija proglašava Ahabu pokrazujući kako Izebelino gospodarenje ne umanuje Ahabovu odgovornost za vlast. Taj sud uključuje i izričitu najvau osude za Izebelu: prema Božjoj najavi psi će je prodrijeti u Jizreelu, mjestu odakle je bio Nabot i gdje ga je dala ubiti (v23).

21,27 Dok za Ahaba poslije čujemo da se gorko kaje, kod Izebele o tome nam govora.

21,25 Štoviše kratki sažetak u opisnom dijelu nju označuje kao uzrok krivih postupaka: ona ga je zavela.

2 Kr 9,7.10 Božji sud i prijetnju u idućoj će generaciji opetovati Elizejev učenik dok bude pomazivao novoga kralja Jehua, začetnika nove dinastije. Elizej tom zgodom objavljuje da je Bog taj koji se osvećuje na Izebeli za svoja sluge i proroke. (Bog ne žuri.)

2 Kr 9,22 Pred Izebelinom sinom Joramom koji je još bio aktualni kralj novopomazani Jehu u osvajačkom pohodu predbacuje bludništvo majke, što se ponajprije može odnositi na idolopoklonstvo. Ovdje saznajemo da se i magijom bavila.

9,30s Izebela izgleda i osvjača koji joj je već smaknuo sina pokušava pridobiti. Navikla zapovijedati i spletkariti dotjeruje se, nastojeći ga, vjerojatno, opčarati ljepotom ili javno nametnuti svoje dostojanstvo i autoritet. Ona mu prva upućuje pozdrav, optužujući za ubojstvo kralja:

v33 Pokušaj ostaje bez ikakva uspjeha. Osvajač naređuje njezino smaknuće.

v34 Naziva je prokletnicom, ali potvrđuje da je bila princeza po rođenju, što čitatelje vraća na prve podatke o njoj i zaokružuje izvještaj.

v36 U Izebelinoj smrti Jehu vidi ostvarenje Ilijina proroštva koje se tako treći put u tekstu spominje (1 Kr 21,23; 2 Kr 9,10).

v37 Izebela završava bez daljega spomena, ni mrtvo tijelo joj nije sačuvano.

04.12.2007.
2. izd. 17. 2. 2020.

dr. N. Bilić

Kategorije
Nastava

Je li Iz 60 politički program?

Treba li čuveni tekst u Iz 60 čitati kao vrijedan politički program koji pruža pogled unaprijed i motivira? Pozitivan, pun nade i svijetle perspektive svakako je dragocjen za pokretanje inicijative koje će pomoći životu zajednice. Tema hodočašća svjetskih naroda u grad Božji u Knjizi proroka Izaije nije nova jer već Iz 2 govori o tome (usp. Mih 4). Pitamo se da li »cionizam« pravo prihvaća Izaijin pogled. Susrećući se s Iz 60 vrlo brzo ćemo osjetiti da se treba čuvati zloporabe koja bi izostavila bitan teološki element. Koliko je Izaijin tekst aktualan potvrđuje dnevni pogled na prilike vezane uz Jeruzalem, koji za sebe žele pripadnici raznih vjera, i uz cijeli Bliski Istok s njegovim napetostima koje se nastavljaju.

Sugovornica

Pogled na neki proročki tekst redovito se potpomaže prepoznavanjem tzv. komunikacijske strukture. Riječ je o jednostavnu koraku u formalnoj analizi kojim uočavamo tko govori i komu se obraća. Tekst Iz 60 obilježavaju uvodni imperativi koji od adresata ili naslovnika kome su riječi upućene traži da »ustane« i sam »zasvijetli« (v1). Od sugovornika se traži da podigne oči i pogleda uokolo (v4). Riječ je o personifikaciji s vrlo jasnim antropološkim elemementima: ta osoba ima oči (v4) i srce koje će uzdrhtati u radosti (v5).

U biblijskom izvorniku odmah je jasno da je riječ o ženskoj osobi budući da hebrejski jezik i u drugom licu redovito ima za ženski rod posebne gramatičke oblike, pa su tako već i prvi imperativi prepoznatljivi kao govor njoj. Osim što je žena ona je i majka kojoj se djeca vraćaju: sinovi joj dolaze (v4), dovoze se prekomorskim lađama (v9), njezine kćeri donose, noseći ih u krilu (v4). Ona ima svoju zemlju, područje unutar svojih granica (v18), njoj pripada narod (v21). Bivši tlačitelji izravno je prepoznaju kao grad Božji – »grad Jahvin«, s vlastitim imenom »Sion« (14b). Oznaka »Svetac Izraelov« (14b) koja stoji uz ime »Sion« svojevrstan je zaštitni znak koji objedinjuje tri dijela Izaijine knjige. Sion kao gora jeruzalemskoga hrama ovdje zamjenuje ime grada. Riječ je očito o biblijskomu pogledu koji više nije usmjeren na »zemlju kojom teče med i mlijeko«; ni idealno vrijeme sudaca ni kraljevi koji su stolovali u Jeruzalemu ne spominju se. Sam grad – koji je u hebrejskom izvorniku i općom imenicom i vlastitim imenom ženskoga roda – sugovornik je kome se Bog izravno obraća. Tako grad poprima vrlo pozitivne crte nasuprot problematičnoj ulozi i kritici koju prima u kontekstu poznate babilonske kule (Post 11,4).

Govornik koji upućuje riječi zapisane u Iz 60 izravno se na dva mjesta predstavlja s אני יהוה ’anî ’adonaj – Ja, Jahve (16b,22b). Sam Bog ne samo da govori nego se aktivno zalaže u »projektu« o kome je riječ. On će uresiti svoj dom (7b), proslavit će ga (13b); sam donosi poboljšanje budućem gradu i uređuje vlast u njemu (v17); svemu tome hitro će pristupiti, žurit će (22b).

Univerzalan pogled

Prvo upozorenje da se realnopolitički pogled na budućnost Jeruzalema ovdje veže uz važan biblijski kontekst jesu elementi iz izvještaja o stvaranju. Tama koja prekriva zemlju (hošek v2), za razliku od obasjanoga grada ista je ona koja je prisutna na početku stvaranja (hošek Post 1,2). Sunce i mjesec koji od Stvoritelja primaju zadaću kao nositelji svjetlosti (Post 1,14) u Izaijinoj knjizi svoju ulogu više nemaju jer je Bog sam preuzima (Iz 60,19s). Upravo takva najava označit će završni pogled cijele Biblije na nebeski grad Jeruzalem u kojem će Bog sam biti svjetlo (Otk 21,23). Dvostruko isticanje da je riječ o »vječnom svjetlu« (2x Iz 60,19s) nije samo upozorenje na poželjnu i hvalevrijednu trajnost, nego na nov način tumači ono što je od početaka od Boga dano ljudima kao vječno, a to je vječni savez. Tako je već kod Noe (Post 9), tako je s Abrahamom (Post 17). Izaijin nov i karakterističan govor glavni starozavjetni događaj i dokument Zakona odnosno Pouke, koji je svojevrstan ustav života zajednice, promatra kao svjetlo – ono što omogućuje snalaženje i pruža orijentir.

Prvi dio Izaijina teksta posvećen je pretežito narodima koji dolaze u Jeruzalem (Iz 60,1-14). Riječ je o onima koji su najprije pokriveni mrakom (v2) te stoga sami pristupaju kako bi se naužili Sionove svjetlosti (v3). Sa sobom donose svoje blago (v5.11), ono što im je dragocjeno. Slika je to koja će također naći izravnu primjenu u opisu nebeskoga grada u Otk 21,24.26. Saba (6b) kao polazište za pohod Jeruzalemu dobro je poznata zbog posjeta kraljice od Sabe kralju Salomonu (1 Kr 10,1; 2 Ljet 9,1), koja se sama htjela uvjeriti o njegovu bogatstvu i mudrosti (Izvornik ima isto ime kod Izaije i kod opisa kraljičina posjeta). Novost je u tome što sada nije samo kraljica sa svojom pratnjom na putu u grad Božji, nego svi (Iz 60,6b). Libanon (v13) kao podrijetlo cijenjenih stabala i drvne građe povezuje Izaijin prikaz s gradnjom hrama (1 Kr 5-7; 2 Ljet 2-4), pa i na taj način svjedoči da je vezan uz povijesno iskustvo.

Bitan preokret i obraćenje kroz koje narodi prolaze očituje se u tome što sada »sinovi tuđine« grade zidine Jeruzalema (Iz 60,10a). Nisu oni samo puki posjetitelji nego se aktivno uključuju i izgrađuju ono što pruža zaštitu cijeloj zajednici. Pritom i sam naziv »sinovi tuđine« ima dublji sadržaj jer s jedne strane podsjeća na Nehemiju i gradnju u koju su uključeni članovi naroda rođeni u izgnanstvu, u tuđini. S druge pak strane označava i strance (tako redovito u hrvatskom prijevodu) – pripadnike svjetskih naroda koji se s njima stapaju u jedno u poslu, dijele sudbinu, upozoravajući tako na prva promišljanja o tome da se Božji narod ne definira isključivo etnički i biološki. Već su u Abrahamovu domu obrezani i »sinovi tuđine« (Post 17,27), a izlazak iz Egipta uključuje i mnogo ostaloga svijeta (Izl 12,38). Radikalan Izaijin pogled na nov stav svjetskih naroda prema Božjem gradu upozorava da jedino služenje Sionu donosi budućnost (v12). Narodi i kraljevstva koji prihvate »vječno svjetlo« i opslužuju ga osiguravaju si opstanak. Velika novost očituje se u poniznom poštovanju koje iskazuju bivši tlačitelji (v14). Njihovo će služenje ići tako daleko da postaju dojiljama, majčinskim hraniteljicama Siona (v16).

Grad Božji

Pogled na sam Jeruzalam glavni je sadržaj drugoga dijela teksta (Iz 60,15-22), ali, jasno, od početka je riječ o njemu. Nasuprot tami grad je izdvojen svojom svjetlošću. Sam Bog je, vidjesmo već, preuzeo ulogu sunca i mjeseca (v19s). Zato već uvodni reci ističu da grad ima svoju svjetlost (v1.3); Slava Božja (v1s) – opipljiva biblijska slika koja označuje Božju nazočnost najprije u šatoru na putu kroz pustinju, zatim u hramu – daje mu svjetlo. Perspektiva koja je pred njim obilježena je dugotrajnom radošću koja ima svoj izvor u Bogu i obuhvaća naraštaje (v15), a najavljena je već u onoj ozarenosti (v5) koju donosi pogled na sve koji se okupljaju i na djecu koja se vraćaju (v4). Grad će svoje vrata nazvati »pohvalom« Božjom (v18) jer će ona biti stalno otvorena da prime brojne hodočasnike koji uzlaze (v11). Vrata kao simbol otvorenosti i prihvaćanja bit će također ugrađena u sliku nebeskoga grada u Ivanovu otkrivenju na kraju Svetoga pisma (Otk 21,13), a prema svojem redovitom značenju kao mjesto sudišta gdje se zajednica okuplja, gdje se odvija proces i pronalazi pravorijek Izaija donosi novost. U gradu koji on gleda bit će mjesto okupljanja ne samo za lokalne stanovnike, nego za narode. Svi mogu doći do prosudbe uz »vječno svjetlo«.

Važan obrat koji doživljava grad, personificiran u liku žene i majke, odgovara biblijskom promatranju obnovljene ljubavi između muža i žene. Bila je ostavljena, predmet mržnje; namjesto toga bit će ponos koji traje (v15). Plastično je prikazano poboljšanje infrastrukture u gradu: materijal će za bitan stupanj biti unaprijeđen. Umjesto mjedi doći će zlato, umjesto željeza srebro; gdje je bilo drvo bit će mjed, a gdje kamen željezo (17a). Bitnu promjenu označava do danas žuđeno tražena odsutnost nasilja (חמס, v18) pri čemu je riječ o onom fenomenu koji je doveo do sveopćega potopa u Noino doba (חמס<> Post 6,11.13). Kao element preokreta opis izričito spominje prethodne »dane žalosti« koji su prošli (v20). A svojevrstan vrhunac nove definicije naroda Božjega, okupljena u svetom gradu, u tome je da su mu članovi svi redom pravednici i to ne od svoje snage i prema vlastitoj procjeni nego kao proizvod Božjega stvarateljskoga djela, njegove ih ruke imaju napraviti (v21). Gospodinove ruke oblikuju njegov narod.

Pitanje vlasti

U skladu s uvriježenom tradicijom narodi imaju svoga vladara u liku kralja. Njihovi kraljevi, očito sami u potrazi za pravim svjetlom, dolaze k sjaju Siona (3b). Pristupaju mu kao poslužitelji (v10), kao dojilje (v16). Oni su voditelji svojih naroda na velikom hodočašću u grad Božji (v11). Kraljevstvo koje se ne da na tu novu službu ide u propast (v12).
S druge strane Izaijin tekst vrlo dosljedno gleda na Sion koji nema kralja. Poglavarstvo koje se ima brinuti za život u gradu Bog sam određuje kao čuveni Šalom, a nadzornik (נגשׁ) za provedbu vlasti – namjesto goniča koji su organizirali rabotu u Egiptu (נגשׁ Izl 5,6) – u njemu jest pravda (17b).

Bogoštovlje

Posebnost Izaijina »programa« za Jeruzalem i narode bogoštovni je element koji stoji u središtu i ima odlučujuću ulogu. Odnos prema Bogu ključ je cijeloga nacrta. Sam pohod svjetskih naroda u sveti grad nalazi svrhu i smjer u imenu Božjem: »k imenu Gospodnjem« dolaze (9b). Iznenađuje što upravo narodima Prorok pripisuje »evanđeosku« misiju (בשׂר baśar 6b): oni već naviještaju pohvale Božje – poznaju oni slavna djela Božja koja su vrijedna hvale i izvješćuju o njima (תהלת tehilot 6b). Štoviše brojne životinje koje se spominju: deve (v6), stada i ovnovi (v7) imaju očito bogoštovnu funkciju. Ističu središnju ulogu Doma Božjega. U skladu s redovitim starozavjetnim nacrtom sami »uzlaze« – kako opis navodi – od sebe se daju za žrtveni prinos עלה (7b).

Ovo začuđujuće znanje o Bogu i poštovanje pred njim vezano je vjerojatno uz tajnovitu tematsku riječ »tmina« (ערפל ‘arafæl v2). U uvodnoj slici ona prekriva narode. S našim suvremenim inkulturacijskim naočalama neće na biti teško odmah prepoznati da pritom nije riječ o pukoj tami i mraku, nego o prostoru tajne koji poznaje Mojsije s brda Sinaja kada je kao posrednik bio primljen u Božju blizinu (»pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio« ערפל Izl 20,21). O njemu govori Salomon kod posvete hrama, novoga mjesta Božje prisutnosti (»Gospodin je odlučio prebivati u tmastu oblaku« ערפל 1 Kr 8,12).

Sion otpočetka opisa uživa svjetlo koje od Boga dolazi (Iz 60,1s). Odvažan uvid koji bitno obilježava odnos prema Bogu krije se u spoznaji da je i poraz od Boga (10b). Spasonosno je otkriti i u potpunoj propasti kad je hram bio spaljen, grad razoren, narod izgnan i kraljevstvo dokinuto, prisutnost Božje ruke, prepoznati u tome dio Božjega nauma, njegov osjećaj (»u svojoj srdžbi udario sam te« 10b). To je najbolji korak prema naprijed koji uključuje kajanje za vlastitu nevjernost. Motivacija za veliku promjenu i boljitak koji će Božjem gradu biti darovan i opet je eminentno teološke naravi. Nije sada riječ o Egiptu ili narodima kao u početku kod izbavljenja i ulaska u obećanu zemlju. Sada sam Sion treba doći do toga da doista upozna tko je njegov Gospodin (Jahve יהוה 16b). Spoznat će pravu narav svojega Boga koji je njegov Spasitelj, pomaže u nevolji, i njegov je Otkupitelj – onaj blisko povezani koji svojim sredstvima izbavlja iz nesretnih prilika.

28. 5. 2015.
2. izd. 17. 2. 2020.

Niko Bilić SJ

CROSBI
Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Okrilje u imenu Jahvinu (Sef 3,12)

Siromaštvo kod Malih proroka

Biblijski Mali proroci spominju zapanjujuće aktualne primjere socijalne nepravde. Govore o luksuznim kućama koje su građene novcem siromašnih (Am 5,11). Izvješćuju o tome kako se siromašne isključuje od prava koje je pridržano dobrostojećima (Am 5,12). Govore napokon o tome da ljudi i ratne prilike iskorišćuju kako bi došli do dobara i obogatili se (Ob 1,13). Današnji svijet koji poznajemo trpi od sličnih zlodjela. Prorok Amos izvješćuje kao se palače podižu izrabljivanjem i nepravednim davanjima siromašnih. Umjesto da te veličanstvene zgrade služe kao znak zaštite i ugleda, postadoše simbolom tlačenja i objekt božanskog prezira. Suvremen čovjek svjestan je velikih troškova sudskih postupaka i skupih odvjetnika. Slično i prorok mora opisati kako na sudu usred grada “odbijaju siromaha” (Am 5,12).

Bistra je Božja spoznaja i njegov uvid u stanje siromašnih precizan. Pa ipak, gotovo sve što o tome saznajemo u spisima Malih proroka stoji u govoru Božjem koji je upravljen ne siromašnima, nego dobrostojećima, koji su se o njih ogriješili. Bog ne prezire bogatih unaprijed i ne uskraćuje im odbojno svoju riječ. Ne daje li time jasan znak svoje strpljivosti, on, spor na srdžbi? On ne gubi nadu da će netko ipak poslušati, da će možda ipak doći do popravka.

Božja naklonost i simpatija prema siromašnima počiva na važnoj Sefanijinoj tvrdnji da “izvršavaju njegove odredbe” (Sef 2,3). Samo za ove “skromne na zemlji” (Sef 2,3) nalazimo u Malih proroka izvještaj da djeluju prema sudu Božjem, primjenjuju božansko pravo (משׂפט Sef 2,3). Nasuprot tome u drugim se slučajevima neprestano upozorava da se pravda gazi (Hoš 5,11), pretvara u pelin (Am 5,7; 6,12) i prezire (Mi 3,8)

Božja konfrontacija sa zlotvorima, njegovo predbacivanje ne ostaje tek općenito. Spominju se više put knezovi (שׂר npr. Mih 7,3) i suci (שׁפט), glavari (ראשׁי npr. Mih 3,1) i vođe (קציני). Za Riječ Božju jasno je kako u zajednici postoje odgovorni u čijim je rukama daleko više obdržavanje i ispunjavanje pravednosti. Njima se Bog obraća svojim ukorom. Zajedno sa svećenicima i prorocima oni nose odgovornost za život zajednice (Mih 3,11; Sef 3,3s).

Božji je prigovor izravan. Obraća se neposredno zločincima i neuvijeno ih konfrontira s njihovim djelima. Ni posljedice Bog ne prešućuje. Upravo odbijanje i odbacivanje siromaha Jahve uzima kao sažetak “mnogih prijestupa” i “brojnih grijeha” (Am 5,12) koje poznaje u Izraelu. Za Boga siromasi su sasvim na vrhu kad je riječ o čuvanju prava i pravednosti. Ono što je inače opisno i poetski spomenuto kao prijestup protiv pravednosti Bog konkretizira i precizira pogledom na siromašne. Čak i raspad samostalnosti zajednice, vojnu i političku propast, i izgon i sužanjstvo Bog procjenjuje kao posljedice prijestupa protiv pravednosti, posljedice zlostavljanja siromaha.

Unatoč svemu Bog zajednici otvara nove perspektive. Pouzdaje se da su sposobni za novi početak. Poželjna sigurnost ne može s zasnivati samo na bogatu posjedu. Pedagoški pogled na povijest upozorava: i imućni su brzo postali siromašnima (Nah 3,10). Svoju mržnju moraju usmjeriti protiv zla (Am 5,15), a ne kao do sada protiv pravednog suca na gradskim vratima (Am 5,10) i protiv dobra (Mih 3,1). Pravo treba uspostaviti, treba držati pravicu (Am 5,15), a ne pretvarati je u otrov (Am 6,12). Čuveno okupljanje Ostatka koje Bog najavljuje dokida podjelu na siromašne i bogate (Mih 2,12). Dok se inače Bog svojom riječju obraća počiniteljima i govori o siromašnima, radosni navještaj vrijedi za cjelokupnu zajednicu. Pridjev “sav, cio” i govor u drugom licu uklanjaju razliku: “Sabrat ću te, sabrat ću te cijelog, Jakove…” (Mih 2,12).

Vjernički odgovor koji Bog očekuje ne ograničuje se samo na kultnu ispravnost i obdržavanje obrednih propisa (Hoš 8,13; Am 5,22; Mal 1,10). Bog zahtijeva da se “pravo izlije kao voda i pravednost kao potok koji bez prestanka teče” (Am 5,24). Slika Jordana ili Nila drevnom je Izraelcu odmah mogao razjasniti da je ta voda neophodna za život. U očima Božjim pravo i pravednost prijeko su potrebni uvjeti za preživljavanje.

Bog jasno izražava svoju odbojnost s obzirom na svečanosti i žrtve kojima nedostaje temelj u pravednosti (npr. Hoš 6,6). Ali to ne znači obezvrijeđivanje duhovnosti. Bog želi da ga tražimo (Hoš 3,5; 5,6; Am 8,12; Sef 1,6; Zah 8,21s) i odlučujuća zadaća dodijeljena je upravo “skromnima na zemlji” (Sef 2,3). Jahve daje siromašnima ove zemlje ovu novu bogoslužnu dužnost. Njima povjerava da potraže spasenje u dan krize koji se u ovom kontekstu ne označava općenito kao “Dan Jahvin”, nego opetovano kao “dan srdžbe njegove” (Sef 2,2s; usp. 1,15.18; 3,8). Da ne budu više izloženi “ričućim lavovima” i “vucima” oni traže “okrilje u imenu Jahvinu” (Sef 3,3.12).

Upravo “skromni i čedni”, potrebiti i maleni (Sef 3,12) dobivaju od Boga presudnu ulogu za budućnost. Ovi potlačeni i siromašni ljudi na prvom su mjestu kod čudesna preokreta koji Bog sprema. Bog govori kod Malih proroka pet puta o tome da će “preokrenuti sudbinu” (Hoš 6,11; Joel 4,1; Am 9,14; Sef 2,7; 3,20). Da pri tom odlučujuća sila pripada upravo “bespomoćnima” može nas isprva začuditi. Ali ujedno nas podsjeća na one marginalizirane, izrabljene Hebrejce na rubu moćnog egipatskog društva (Izl 1–3). Od njih je Bog ustanovio svoj narod.

Riječi Božje koje gledaju na budućnost zaustavljaju se na siromašnima. U gradu budućnosti oni zauzimaju mjesto “knezova” i “sudaca”, “svećenika” i “proroka” koji su svoju službu razmetljivo i oskvrnjivački (Sef 3,3s) iznevjerili. Način Božjeg govora otkriva nam njegov pogled na “skroman i čedan narod koji će pustiti da opstane” (Sef 3,12). Kod procjenjivanja i osude odgovornih opis u trećem licu (“usred njega” Sef 3,3) dočarava nam bolnu, neprijateljsku udaljenost i osjećaj hladnoće u poremećenu odnosu. Ponizni ostatak označava naprotiv nov odnos i blizinu koju Bogu povjerljivom formom u govoru (“u tebi” Sef 3,12) daje do znanja. Nije li to onaj zadnji korak prije nego što se prolomi slavljenički poklik? Jedva dva retka nakon toga u Bibliji će odjeknuti naglašen poziv Božji: “Klikći”, “viči od veselja”, “veseli se i raduj se iz svega srca!” (Sef 3,14). S pogledom na siromašne negativne i krute oznake grada (“nepokoran, okaljan, nasilnički” Sef 3,1) vratit će se opet ljubaznom nazivu “kći Sionska, kći Jeruzalemska” (Sef 3,14). Teško se pritom oteti dojmu da sam Bog u siromasima nalazi utjehu i radost.

Možda upravo na ovom mjestu postaje jasno kako to da se mučno siromaštvo može poistovjetiti s krepošću poniznosti. Siromaštvo postaje poželjna poniznost što hebrejski izrazi עני / ענו – “siromašan”/ “ponizan” sami od sebe naznačuju. Nju treba tražiti, isto kao i pravednost; isto kao i Gospodina samoga (Sef 2,3 Tražite Jahvu… Tražite pravdu, tražite poniznost…). U europskoj je povijesti osobito sv. Franjo Asiški svojim životom istaknuo tajanstvenu blizinu između siromaštva i poniznosti. Iz ustiju Isusa, Učitelja i Gospodina, ona ostaje vječna krilatica za čovjeka koji je kadar primiti i koji je slobodan za predanje: “Blago siromasima!” (Lk 6,20).

ispravljeno 22.01.09.
2. izd. 13. 2. 2020.
CROSBI

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Duhovnost

MOLITVA ZA SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI

(Zagreb, 9. i 10. svibnja 2020.)

Nebeski Oče, izvore svakoga dobra,
ti si nas stvorio na svoju sliku
i raduješ nas svojom prisutnošću.

Zahvalni za dar tvoje žive Riječi,
za svjetlo novoga života u Kristu
i za zagovornu pomoć Blažene Djevice Marije,
molimo te za naše mlade:

Prati ih i jačaj snagom svoga Duha
u prepoznavanju i vršenju tvoje volje;
naš hod prema Susretu hrvatske katoličke mladeži
ispuni obnovljenim darom vjere i djelima ljubavi.

Pomozi nam rasti u svetosti Crkve
po primjeru blaženih: Alojzija Stepinca i Ivana Merza
te činiti što god nam kaže Spasitelj naš
koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Tko snosi odgovornost?

Tereti majke svih živih
(Post 2,18–5,4)

Lucien Levy Dhurmer, Eva

Pred ozbiljnom temom ljudske slobode i odgovornosti poslužit ćemo se zajedničkom blagom koje posjedujemo. Riječ Božja nam je poznata pa možemo odmah u dubinu zaroniti i važne pojedinosti razmatrati. Osim toga Sveto pismo nas neće zadržati na teoretskom promatranju, nego nas vodi u egzistencijalnu situaciju, potiče nas i uzor nam je. Već na početku Svetog pisma čovjek čuje prvi poziv Božji da raste skriven u zapovijedi koja u izvorniku označava veličinu i dostatnost (Post 1,28).

Zaustavit ćemo se na Evi koju prema običaju stavljamo na početak u lancu krivice i odgovornosti. Kad Sv. pismo neki lik stavlja na početak, onda u tom liku smijemo promatrati temelje i početke vlastitoga bića. Eva je odličan primjer rasta jer iako je ranjiva i ranjena, ipak prihvaća darovani život. Ona je odličan primjer odgovornosti jer ostaje uz Adama i djecu. Odličan je primjer slobode jer usprkos padu i tragediji ona s Bogom kreće dalje.

Evinu povijest znamo. Ponajprije, kao Božje stvorenje dolazi pred Adama koji je oduševljeno prepoznaje kao svoju i najavljuje da će potpuno i trajno biti uz nju (Post 2,22–24). Zatim, u idućem prizoru Eva, kao žrtva prijevare, krši zabranu i zajedno s Adamom prima osudu zbog toga (Post 3). U zadnjem dijelu, Eva je majka koja doživljava strašan sukob svoja prva dva sina, Kajina i Abela (Post 4), a potom na svijet donosi trećeg sina, imenom Šeta (4,25) i još druge sinove i kćeri (5,4).

Za Evu znamo da u biblijskom opisu dolazi kao odgovor na čovjekovo dubinsko iskustvo samoće i ostavljenosti. Bog potvrđuje da tako nije dobro. „Nije dobro da čovjek bude sam“ (Post 2,18). Čovjek, bez obzira bio on muško i žensko, može doživjeti gorku egzistencijalnu, životnu usamljenost.

Biblija slikovito opisuje. Bog čovjeku daje razne stvorove, ali nijedan ne odgovara njegovoj potrazi. Eva donosi u biblijsku definiciju ljudske osobe upotpunjenje, ono što odgovara, ono što se podudara. Čovjek traži i nalazi nekoga tko će doći pred njega, tko će mu izići ususret. Međusobna pripadnost i ljudsko zajedništvo, zacrtano u slici Božjoj, Evinom se pojavom ostvaruje.

Svojim postankom Eva podsjeća na to da čovjek ima svoj unutarnji život, svoj osjećaj i duhovno doživljavanje. Za razliku od Adama koji stvoren od zemlje, Eva je izdanak živog ljudskog materijala, čovjekove nutrine. Ljudsko biće nije tek nešto satkano od praha zemaljskog nego i od rebra koje je blizu srca. Rebro, osim što je dragocjeno jer se nalazi odmah uza središte, rebro je također važan dio kostura, kost, dovoljno snažna i otporna da štiti, to je štit koji čuva srce. Kost u biblijskom izvorniku označava snagu, moć.

Evu najčešće spominju u optužbi je da je uzela plod sa stabla u sredini vrta usprkos zabrani. To je optužba koju čovjek izriče od početka, doslovce od Adama. Ona snosi odgovornost. Ali pogledajmo izbliza neke važne okolnosti.

Eva je malo prije, na završetku 2. poglavlja, proglašena ljubljenom odabranicom. Pogled bližnjega u njoj otkriva kost i meso, samu srž ljudskog bića. Različite osobe čine jednu zajednicu, jedno su. Međutim, neposredno nakon što je izrečeno da će muž prionuti uz nju i biti s njom, odmah u idućem prizoru, njega nema, posve je pasivan. Eva ostaje sama s napasnikom-zmijom, Adam uopće ne sudjeluje u tom dijalogu. U presudnom razgovoru koji se odvija, Eva ne nalazi pomoći koja bi joj odgovarala. Ovdje ponovno odzvanja ostavljenost ljudskog bića koja je već prije bila naznačena.

U razgovoru sa zmijom Eva pokazuje isprva svoju hrabrost. Ne izbjegava odgovor, nego slobodno i nesputano odvraća na lukav upit i ne da se zbuniti: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti“ (Post 3,2). Precizna nadopuna o Božjem upozorenju koje vrijedi „samo za plod stabla što je nasred vrta“ pokazuje da je Eva uspostavila komunikaciju s Adamom, premda pooštrava zabranu jela zabranom dodira. Eva zna za zapovijed koja čovjeka treba čuvati od smrti i koju je primio od Boga Adam (2,17) još prije nego što je Eva došla pred njega.

Lukava zmijska prijevara ne samo da Božje upozorenje čovjeku „sigurno ćeš umrijeti“ izokreće i izravno niječe govoreći: „sigurno nećete umrijeti“ nego k tome u biblijskom izvorniku glagolu daje nastavak kakav npr. susrećemo u poeziji.

Žalosni rezultat neposluha poznajemo. Evi se oči otvaraju, ali toliko da upozna svoju golotinju, nezaštićenost, slabost, izloženost (3,7). U takvu stanju prihvaća Božji sud i kreće u novi život.

Eva je prozvana majkom svih živih (3,20). Svim živim ljudima blisko je ovakvo iskustvo. Nakon prevarenosti, Bog poklanja novu slobodu. Nakon pada, Gospodin dariva novo ustajanje. Eva postaje dionicom i nositeljicom praevanđelja koju Bog izriče u sudu pred zmijom: Evin će rod satirati glavu staroj zmiji (3,15).

Eva je majka svima živima. Unatoč muci kroz koju je prošla, ne okreće Bogu leđa. Kad je rodila sina prvorođenca prepoznaje da je Bog na djelu. Stekla je, veli, sina pomoću Gospodnjom (4,1).

Neopisivo je što se moglo zbivati u duši majke kad se Kajin dao zarobiti i voditi zavišću i kad je napao brata. Ne može majka stati na stranu jednoga, protiv drugoga. Ona se samo može gušiti u prevelikoj boli i nemoći. Ali ona nije odustala od svog života zatvorivši se u sebe i svoju depresiju. Štoviše, usprkos mukama rađanja (3,16), donosi na svijet novi život. U trećem sinu, Šetu, opet prepoznaje osobit Božji dar: „Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin“ (4,25). Ne javlja se u tekstu za vrijeme tragedije, posve je u pozadini, ali upravo iz ovih riječi znamo da je prisutna i da prati zbivanje.

Najviše nas nakon svega može zadiviti što Eva nijednom riječju ne iznosi optužbe i ne pokazuje nikakvu gorčinu. Nije ogorčena na sebe zbog svoje slabosti. Odgovorno prihvaća svoju narav i posljedice svoga djelovanja.

Nema ni riječi optužbe za muža koji je bio oduševljeno obećao svoju ljubav, a odmah potom u presudnom trenutku susreta sa zmijom jednostavno izostao (3,1–5). Nije ju ni pred Bogom uzeo u zaštitu, nego ju odmah spremno optužio (3,12). Eva nije napustila muža ni u progonstvu usprkos njegova gospodarenja (3,16).

Razumijeli bismo kad bi u Svetom pismu bilo Evinih teških riječi protiv sina Kajina. Ali nema ih.

Imali bismo, napokon, razumijevanja i za optuživanje upućeno Bogu koji ih je uhvatio u prekršaju i nije im progledao kroz prste, nije se pravio kao da je sve u redu, nego ih je istjerao iz vrta i tako je, davno prije Egipta i Babilona započelo prvo biblijsko progonstvo. Ali Eva ni Bogu ništa ne predbacuje. U slobodi prihvaća njegov sud. Njezin novi život već je započeo. Ona je majka živih ljudi: majka svih koji prihvaćaju darovani život i rastu.

Zadaci za rad s biblijskim tekstom

a) Za osobni rad
Pokušajte u prvim poglavljima Knjige Postanka prepoznati prijelomne točke u Evinu životu!
Kakvu odgovornost mora Eva preuzeti?
S kojim teretima živi?
Kako Vi podnosite tuđe slabosti?
Je li Vas netko iznevjerio i razočarao?

b) rad u paru:
Pronađite osobu kojoj možete izreći svoje odgovore!
Zamolite je da Vaše odgovore prikaže grafički (simbolima, slikom…)
Isto učinite Vi za nju.

c) rad u skupini:
Svaka osoba kratko tumači što je nacrtala i tako izvješćuje skupinu o odgovorima sugovornika (nije nužno kazati o kome je riječ).

p. Niko Bilić SJ

(Rast u slobodi i odgovornosti, Seminar, 1. dan, 2. svibnja 2008.)
2. izd. 23. 1. 2020.
Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Eva – žena

Na izvorima ljudskoga bića (Post 2,18–4,2)

The Fall of Man by Hendrik Goltzius

Dvaput početak Svetog pisma ističe da je Bog stvorio i blagoslovio čovjeka, muško i žensko (1,27s; 5,2). I prvo i peto poglavlje ponavlja da je čovjek, muško i žensko, slika Božja. Živi čovjek slika je Božja, a ne neki mrtvi kip ili poganski idol. Već na početku čovjek čuje sveti poziv: budi plodan i postani velik, donosi plod i rasti. Pavao će pisati da čovjek mora narasti do punine mjere Kristove (Ef 4,13). Sam Gospodin i Učitelj u presudnom času govori izabranima da idu i rod donose, rod koji će ostati pa da im Otac dadne što ga god zaištu u Isusovo ime (Iv 15,16).

Pogledat ćemo iz bližega Evu. Kad Sv. pismo neki lik stavlja na početak, onda želi da u njemu prepoznamo nešto od temelja, početke vlastitoga bića. Eva je odličan primjer malenosti jer je ranjiva i ranjena, odličan je primjer zajedništva jer je uz Adama i djecu, odličan je primjer obraćenja jer nakon pada i tragedije kreće dalje.

Evinu povijest znamo. Ponajprije, kao Božje stvorenje dolazi pred Adama koji je oduševljeno prepoznaje kao svoju i najavljuje da će potpuno i trajno biti uz nju. Zatim, u idućem prizoru Eva, kao žrtva prijevare, krši zabranu i zajedno s Adamom prima osudu zbog toga. U zadnjem dijelu, Eva je majka koja doživljava strašan sukob svoja prva dva sina, Kajina i Abela, a potom na svijet donosi trećeg sina, imenom Šeta (4,25) i još druge sinove i kćeri (5,4).

Za Evu znamo da u biblijskom opisu dolazi kao odgovor na čovjekovo dubinsko iskustvo samoće i ostavljenosti. Bog potvrđuje da tako nije dobro: „Nije dobro da čovjek bude sam“ (2,18). Čovjek, bez obzira bio on muško i žensko, može doživjeti gorku egzistencijalnu, životnu usamljenost.

Biblija slikovito opisuje. Bog čovjeku daje razne stvorove, ali nijedan ne odgovara njegovoj potrazi. Eva donosi u biblijsku definiciju ljudske osobe upotpunjenje, ono što odgovara, ono što se podudara. Čovjek traži i nalazi nekoga tko će doći pred njega, tko će mu izići ususret. Međusobna pripadnost i ljudsko zajedništvo, zacrtano u slici Božjoj, Evinom se pojavom ostvaruje.

Svojim postankom Eva podsjeća na to da čovjek ima svoj unutarnji život, svoj osjećaje i duhovno doživljavanje. Za razliku od Adama koji je stvoren od zemlje, Eva je izdanak živog ljudskog materijala, čovjekove nutrine. Ljudsko biće nije tek nešto satkano od praha zemaljskog nego i od rebra koje je blizu srca. Rebro, osim što je dragocjeno jer se nalazi odmah uza središte, također je važan dio kostura, kost, dovoljno snažna i otporna da štiti, to je štit koji čuva srce. Kost u biblijskom izvorniku označava snagu, moć.

Evu najčešće spominju u optužbi da je uzela plod sa stabla u sredini vrta usprkos zabrani. To je optužba koju čovjek izriče od početka, doslovce od Adama. Ali pogledajmo izbliza neke važne okolnosti.

Eva je malo prije, na završetku 2. poglavlja, proglašena ljubljenom odabranicom. Pogled bližnjega u njoj otkriva kost i meso, samu srž ljudskog bića. Različite osobe čine jednu zajednicu, jedno su. Međutim, neposredno nakon što je izrečeno da će muž prionuti uz nju i biti s njom, odmah u idućem prizoru, njega nema. Eva ostaje sama s napasnikom-zmijom. U presudnom razgovoru koji se odvija, Eva ne nalazi pomoći koja bi joj odgovarala. Ovdje ponovno odzvanja ostavljenost ljudskog bića koja je već prije bila naznačena.

U razgovoru sa zmijom Eva pokazuje isprva svoju hrabrost. Ne izbjegava odgovor, ne pokušava se prikriti, nego hrabro odvraća na lukav upit i ne da se zbuniti: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti“. Precizna nadopuna o Božjem upozorenju koje vrijedi „samo za plod stabla što je nasred vrta“ pokazuje da Eva dobro sluša i pamti. Zabranu, naime, koja čovjeka treba čuvati od smrti primio je od Boga Adam još prije nego što je Eva došla pred njega.

Žalosni rezultat neposluha poznajemo. Otvorile su im se, doduše, oči, ali toliko da upoznaju svoju golotinju, nezaštićenost, slabost. Počinje skrivanje i bijeg koji traje do danas. Potreban je izravan susret s Bogom koji će raščistiti račune.

Eva je prozvana majkom svih živih (4,20). Ta nije li svim živim ljudima blisko ovakvo iskustvo? Nakon prevarenosti i slabosti, Bog poklanja novu mogućnost. Nakon pada, Gospodin dariva novo ustajanje. Eva postaje dionicom i nositeljicom praevanđelja: njezin će rod satirati glavu staroj zmiji.

Eva postaje simbol. Unatoč muci kroz koju je prošla, ne okreće Bogu leđa. Kad je rodila sina prvorođenca prepoznaje da je Bog na djelu. Stekla je, veli, sina pomoću Jahve (4,1).

Neopisivo je što se moglo zbivati u duši majke kad se Kajin dao zarobiti i voditi zavišću i kad je napao brata. Ne može majka stati na stranu jednoga, protiv drugoga. Ona se samo može gušiti u prevelikoj boli i nemoći.

Nije odustala od svog života zatvorivši se u sebe i svoju depresiju. Štoviše, usprkos mukama rađanja, donosi na svijet novi život. U trećem sinu, Šetu, opet prepoznaje osobit Božji dar: „Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin.“ (4,25).

Najviše nas nakon svega može zadiviti što Eva nijednom riječju ne iznosi optužbe i ne pokazuje nikakvu gorčinu. Nije ogorčena na sebe zbog svoje slabosti. Nema ni riječi optužbe za muža koji je bio oduševljeno obećao svoju ljubav, a odmah potom u presudnom trenutku susreta sa zmijom jednostavno izostao. Nije ju ni pred Bogom uzeo u zaštitu. Razumjeli bismo kad bi u Svetom pismu bilo Evinih teških riječi protiv sina Kajina. Ali nema ih. Imali bismo, napokon, razumijevanja i za optuživanje upućeno Bogu koji ih je uhvatio u prekršaju i nije im progledao kroz prste, nije se pravio kao da je sve u redu, nego ih je istjerao iz vrta i tako je, davno prije Egipta i Babilona započelo prvo biblijsko progonstvo. Ali Eva ni Bogu ništa ne predbacuje. Njezin novi život već je započeo. Ona je majka živih ljudi: majka svih koji su iz svoje slaboće podignuti.

Niko Bilić, SJ

19.10.2007., ispravljeno 29.05.2009. 
2. izd. 23. 1. 2020.
Kategorije
Duhovnost

Molitva za novo srce

čita: Andja Jakovljević

U svojem ubrzanom svijetu zahvaljujem ti, Gospodine, što mi darivaš trenutak za smirenje, trenutak za srce. Želim svim bićem iznova poslušati tvoje sveto obećanje: “Dat ću vam novo srce!” (Ez 36,26).

Moje srce čudesno radi. Zbog njegove snage osjećam kako mi noge žive, pa i prsti na vrhu mojih stopala. Zato što moje srce radi, moje ruke, moji mišići spremni su za djelovanje. Cijeli moj organizam pun je života. I one najosjetljivije, najmudrije stanice u mojoj glavi djeluju zato što mi srce kuca. Kolik je to silan dar na kojem ti sada želim zahvaliti! Meni si ga dao Stvoritelju dobri, tebi ga posvećujem.

Moje srce koje kuca danju i noću, na javi i u snu, kad svim silama ulažem napor i kad u miru počivam. Podsjeća me na Isusovu riječ: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim” (Iv 5,17). Srce je skrovito, a važno. Upozorava me da imam svoje središte i da sam ranjivo biće.

Ti me, Gospodine, pozivaš da učim od tebe (Mt 11,29). Upozoravaš me na poniznost (ταπεινός) tvojega srca. Istu onu poniznost (ταπείνωσις Lk 1,48) koja je resila neznatnu službenicu Gospodnju, majku tvoju. Tvoje je srce krotko, s ljubavlju primaš bolesne, umorne i opterećene. Pažljivo ih liječiš i krijepiš. Daješ im svoj mir. S ganućem gledaš na ovce bez pastira. Čuješ molbu onoga oca koji vapi: “Imaj samilosti s nama!” (Mk 9,22).

I ja dolazim s iskrenom molbom: Oduzmi od mene svaku goropadnost i divljaštvo srca moga, ukloni tvrdoću, opake namisli i nečistoću, zavist i oduzimanje života! Razotkrij do kraja koliko je to moje srce kameno. Izvadi ga iz mene i podari mi novo srce, satkano od tvojega milosrđa.

Zajedno s ljubljenim učenikom gledam kako se koplje zabija u tvoje, srce od mesa, srce koje nas je do kraja ljubilo. Zajedno s Tomom, apostolom, pristupam u ovaj čas sasvim blizu k tebi. Daj mi da do u dubinu svoje duše osjetim kako je to iza rane na tvom boku na uskrsni dan tvoje srce jedro, radosno kucalo. Tvoje srce, Isuse, novo je srce – živo, utjelovljeno, koje nam Otac s neba daje.

22. 1. 2020.

Niko Bilić, SJ