Ostanite u mojoj ljubavi

uz 6. vazmenu nedjelju

Poslušajte:

Ovo vrijeme poslije Uskrsa u crkvenoj je godini najplodnije vrijeme. Punih četrdeset dana naš Gospodin brojnim dokazima pokazuje svojima da je živ. Evo, ostaje nam još četiri dragocjena dana do Uzašašća. Iskoristimo čas, pripazimo na svetu pouku, na finu uskrsnu pedagogiju uz ovu šestu vazmenu nedjelju. Zastanimo u ljubavi Kristovoj! Zajedno s prvim Kristovim učenicima imamo novu zgodu duboko i pravo razumjeti što nam je to Gospodin i Učitelj govorio. Što to znači kad je rekao da nas je izabrao, da nas je ljubio, da nas je nazvao prijateljima. Ugodna je zadaća za me pozvati vas da na nekoliko trenutaka smireno i živo opet uđemo u otajstveno raspoloženje Pashalne, Euharistijske gozbe, Posljednje večere koju Isus slavi sa svojim učenicima. Obilježava veliko oslobođenje iz kuće ropstva u prošlosti; gleda već na svoju svetu žrtvu u bliskoj budućnosti.

Gospodin najprije progovara o ljubavi Očevoj. Bit kršćanskoga života u toj je ljubavi Oca nebeskoga kojom je ljubio svojega Sina. Zato što je Isus nas takvom ljubavlju ljubio. I mi, dok smjerno, s klanjanjem promatramo Kristov život, njegovu smrt na križu i uskrsnuće, točno znamo kakva je to ljubav. Ljubav je od Boga, piše apostol, jer ljubav je Bog (1 Iv 4,8). To je nepristrana ljubav Božja o kojoj Petar svjedoči pred rimskim satnikom Kornelijem, predstavnikom okupatorske vlasti. Petar uviđa kako je Bogu u svakom narodu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu (Dj 10,35). Ljubav Božja poslala je Sina u svijet da živimo po njemu (1 Iv 4,9). Bog je ljubio nas, piše apostol, i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše (4,10).

Ljubav Boga Oca dala je Sinu da za nas raskrinka i nadvlada sotonsku zamku već na početku u pustinji. Otac mu je dao da bude jači od prirodnih sila kad je smirio oluju i hodio po vodi. Otac mu je dao da pobijedi ljudske bolesti, pa je slijepcima vratio vid, uzetima snagu, nijemima dao da progovore. Očevom ljubavlju oslobađao je duše od ropstva zloduha. Otac nebeski učinio je da i Jairovoj kćeri i jedincu udovice iz Naina, i prijatelju Lazaru vrati zemaljski život. Otac je ljubljenom Sinu, u kojemu ima svu svoju milinu, dao da, nakon gorke muke i smrti na križu, trećega dana uskrsne, ustane iz carstva mrtvih. Tako je Otac ljubio Isusa, svoga Sina. U Očevoj ljubavi on trajno ostaje. Tako je Isus ljubio nas, kaže. Zove nas da u toj ljubavi ostanemo. Sve što je od Oca, priopćio nam je i zato je on punina Objave i drugoga nema.

Ovaj Gospodinov govor o ljubavi na Posljednjoj večeri nije za početnike. Istina, s pravom ističemo i poznajemo bezuvjetnu ljubav Božju. Ipak, Gospodin svojim učenicima dvaput kaže: “Ako”. Ako budu čuvali njegove zapovijedi, ostat će u njegovoj ljubavi (Iv 15,10). Ako čine što im zapovijeda, onda su mu prijatelji (15,14). Jasni su to uvjeti koji traže naše cjelovito zauzimanje, ali i opet je sam Gospodin Učitelj, koji daje dobar primjer. On je čuvao zapovijedi Oca svojega i ostaje u ljubavi Očevoj.

U suvremenom svijetu dobro razumijemo natjecanje. Ako želiš biti dobar športaš, moraš potražiti vrhunskoga učitelja i na vrijeme krenuti. Umjetnik također. Želi li biti vrstan, morat će valjano ispitati i naći gdje je dobar učitelj. Znanstvenik i majstor, ekonomist i književnik dobrano će se potruditi da do najboljega dođu i u njegovoj prestižnoj školi uče. Važne će ispite položiti, velike cijene platiti. Gospodin Isus sa svojim je Evanđeljem preokrenuo tu logiku. Nisu učenici izabrali njega, nego on je njih izabrao (Iv 15,16). Upravo kako Petar, apostol, s pratiocima u Kornelijevoj kući svjedoči da se po Božjoj volji i na neobrezane pogane izlio dar Duha Svetoga dok im je on govorio (Dj 10,44s). Bog odabire. Kad je riječ o apostolima, znamo koliko precizno otkrivaju evanđeoski zapisi. Isus je proveo noć u molitvi, bilježi Luka (Lk 6,12). Potom je pozvao k sebi one koje htjede, ističe Marko (3,13). Gospodin ih je ustanovio s dvije glavne zadaće, da budu aktivni i kontemplativni (Iv 15,16). Prvo, izabrani su i postavljeni da izvršavaju prazapovijed s početka, od stvaranja: učenici Kristovi rod donose, njihov je život plodan. I taj plod, Božjom dobrotom, prema Isusovoj riječi, ima trajnu vrijednost. Ostaje. Zato su djela u kršćanskom životu tako važna. Drugo, izabrani su i postavljeni da u Isusovo ime mole Oca, da budu molitelji i zagovornici, što Crkva čuva i izvršava od početka. Prema Kristovoj riječi uslišanje je zajamčeno. Otac će dati.

Gospodin sam ističe kako ima jedna baš njegova zapovijed. Potvrđuje on u svemu Božje zapovijedi, dane otpočetka, a onda u oproštajnom govoru, koji po naravi mnogo znači, postavlja svoju i ponavlja je: “Ljubite jedini druge (Iv 15,12.17)!” Posljednja želja je sveta. Što nam netko pred smrt kaže, na to osobito pazimo. I nije to slobodan poziv ostavljen na volju, kako to bijaše kad je Gospodin pitao i nudio: ako hoćeš, hoće li netko, želiš li… Ovo je zapovijed s punim autoritetom koja je istinski nova. Znamo dobro kako već usred Levitskoga zakonika u Starom zavjetu stoji čuveni zahtjev: “Ljubi bližnjega kao samoga sebe (Lev 19,18)!” Isus taj zahtjev potvrđuje i stavlja ga odmah do prve i najveće zapovijedi ljubavi prema Bogu. Sada međutim definira novu, svoju zapovijed koja više nije usmjerena samo na ostvarenje čovjeka kao pojedinca, nego se obraća zajednici učenika. Nama. Nas Gospodin povjerava jedne drugima: da ljubimo jedni druge. Mjerilo više nije ljubav prema samome sebi, koja može biti vrlo čudna, bolesna, pretjerana ili prikraćena. Mjerilo koje Gospodin postavlja jest on sam. Kao što je on nas ljubio, tako smo mi dužni ljubiti jedni druge.

Naš je Papa Franjo poznat po tome kako je svoju službu započeo pismom “Evangelii Gaudium – Radost evanđelja” koje je odjeknulo po cijelom svijetu, ne samo u Crkvi. Koliko je Papi stalo do radosti kao temeljnom zahtjevu naše vjere pokazuje ne samo svojim ponašanjem i govorima, nego i najnovijim pismom: “Gaudete et Exsultate – Radujte se i kličite”. Naslov je to kojim sam Gospodin definira i sažima svih osam blaženstava na početku Govora na gori. A upravo u današnjem evanđelju slušamo koja je Isusova nakana kad govori. S kojom svrhom on na Posljednjoj večeri poziva učenike da ostanu u njegovoj ljubavi i otkriva im kako je on ostao u Očevoj ljubavi? To im govori zato da njegova radost bude u njima (Iv 15,11). Gospodin želi da njegova vlastita radost bude u nama, i da naša ljudska radost bude potpuna. Odatle Papa Franjo crpi nadahnuće i snagu za svoj ustrajan programatski zov. Radost evanđelja je Isusova radost, radost Sina Božjega. Njega smo pogrdili i prognali, sve zlo slagali protiv njega, zato se on na Uskrs može radovati i klicati. Zato je njegova plaća na nebesima velika (Mt 5,12).

Papa Franjo u svom novom pismu upozorava na opasnost od novoga gnosticizma koji predlaže da vjeru u Isusa ostvarujemo tek u svom znanju, u nutrini, u ljudskom duhu, svijesti i unutarnjim doživljajima. Sam Gospodin vrlo je jasan. Ljubiti znači položiti život za prijatelje (Iv 15,13). Isto to čuli smo prije dva tjedna, na nedjelju Dobroga Pastira: on život polaže za svoje ovce (Iv 10,11). Sama Kristova riječ: Ljubim te, tek misao ili osjećaj, malo bi vrijedili da nemamo živih dokaza o tome što je Gospodin za nas učinio. Gospodin je za nas položio svoj život, svoju dušu, svoju ljubav, svoju radost, ne samo svoju smrt. U tome je snaga kršćanske vjere koja znači budućnost svijeta. Najbolje znate vi, drage majke, dragi očevi, što to znači život dati. Ne samo da biste iz ljubavi bili spremni i umrijeti za svoje dijete, nego još puno više s ljubavlju ga čuvate, hranite, umivate, grlite, uspavljujete, grijete, tješite, liječite, poučavate… i tako iz dana u dana. Život mu dajete. Dušu svoju za nj ulažete. Muž i žena koji se u braku ustrajno, živo, vjerno ljube, znaju što znači život dati. Poslodavac koji s ljubavlju gleda na svoje radnike i na kupce, a ne gleda u svemu samo na zaradu, umjetnik koji u publici s ljubavlju prepoznaje prijatelje, a ne samo kako će se dobro prodati, majstor koji proizvodi i popravlja napravu gledajući prijatelje u ljudima za koje radi, a ne kako će prevariti i izvući što više novca, političar koji u svojem narodu vidi prijatelje za koje život daje, a ne gleda samo na svoj džep – to je nova paradigma svijeta koju Isus donosi. To je najbolje oslobođenje od ropstva profitu. Tako stara i poznata pouka: Tko život uloži za Evanđelje, taj će život imati.

Dok na Posljednjoj večeri slušamo kako Gospodin govori o svojoj radosti i o slugama koji postadoše prijatelji, postaje nam još jasnija dobro znana pouka o talentima. Gospodar je već na početku pokazao koliko cijeni svoje sluge kad im je povjerio svoje imanje, svoje talente. A kad vjernim slugama napokon upućuje poziv: “Uđi u radost gospodara svoga!” očito je riječ o novoj osobnoj razini. Nisu u središtu ni talenti ni ono mnogo što će još dobiti, nego gospodar prima svojega slugu kao bliskoga prijatelja i dijeli s njime svoje osjećaje, život svoje duše. Slika je to koja najavljuje upravo ono što Gospodin čini na Euharistijskoj gozbi.

2.5.2018.

Niko Bilić, SJ