Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Kod Cezareje Filipove

Mt 16,13-19

Giovanni Battista Castello, Krist daje Petru ključeve

Sveti Učitelj jednom učenicima dolazi s pitanjem umjesto s poukom. Želi od njih saznati kakvu sliku o njemu imaju ljudi oko njih. Što misle i kakve riječi govore o Isusu oni s kojima se učenici druže i s kojima provode dragocjene trenutke svojega vremena? Važno je Učitelju kako ga ljudi prihvaćaju, kako tumače brata čovjeka. Što ljudi govore što to znači biti Sin Čovječji, postati ljudski potomak, hodati zemljom u ovomu smrtnu tijelu?

Učitelj želi znati što ljudi govore o njemu zato da nam pokaže kako je i on pogrješno shvaćen. Gledaju u njemu stroga propovjednika pokore koji žestoko prijeti – poput Ivana Krstitelja. Tumače ga kao vatrena glasnika Božje revnosti koji s neba dolazi najaviti velik dan – kao prorok Ilija. Vide u njemu Jeremiju koji je s velikom sućuti i boli proživljavao patnju svojega naroda i pozivao na mirno pokoravanje stranoj vlasti. I u progonstvu Jeremija je vidio nov početak. Odbačen od svih trpio je i Bogu iznosio svoj jad i muku. Mnogi Isusa drže prorokom koji otvoreno proglašava božanske poruke. Ali Isus je više od toga.

Učitelj svojima daje priliku u osami kod Cezareje Filipove da mu izreknu svoj odgovor. Poziva ih da kažu tko je on. Želi znati koje mjesto ima u njihovu životu, koji su mu i kolik prostor dali u svojemu svijetu.

Petar brzo i spremno daje svoj odgovor zašto vjeruje Učitelju i zašto se pouzdaje u njega. Nije li u riječ-dvije sažeo sve što očekuje od Učitelja i svoju želju da pronađe oslonac u njemu? »Ti si Krist, Sin Boga živoga!« ispovijeda Petar. Bio je to, doista, pravi čas da prepozna Otkupitelja i Spasitelja.

Otac je Isusa pomazao Duhom Svetim da bude nositelj radosne vijesti. Na najdublji način Isus je povezan sa živim Bogom. Bog je njegov izvor, njegov stalni voditelj, iskon njegove svjetlosti. Bog je njegov Otac od kojega sve ima. U Isusu je sva punina božanstva. Od Oca.

Prema Kristovim riječima Petru je objavljena božanska tajna. Blažen je Petar kojemu je progovorio Otac nebeski. Sveta riječ s neba zvoni uzvišenim, tajnim glasom i napunja dušu milinom koja nije od tijela i krvi. Evo još jednoga evanđeoskog blaženstva!

Važne riječi Isus kaže u svojemu odgovoru, odobrenju i pohvali. Kristovom vlašću rađa se sklad neba i zemlje. Što je vezano ovdje, vezano je i tamo; što je otkupljeno ovdje, otkupljeno je i u nebeskomu kraljevstvu.

Ovdje, kod Cezareje Filipove i Apostol će otkriti svoje pravo ime. Učitelj mu pokazuje kako ga on vidi i kako ga definira. Daje mu poslanje koje želi da Apostol ispuni jer ima povjerenja u njega. Krist nalazi čvrsto uporište u svojemu odabraniku, apostolskomu prvaku Petru-Stijeni, za velik pothvat. To je stijena – temelj na kojemu će sagraditi svoju Crkvu.

21. nedjelja u liturgijskoj godini A
Svetkovina sv. Petra i Pavla, 29. lipnja

Niko Bilić, SJ

2. izd. 29. 6. 2020.
Kategorije
Duhovnost

Formacija ignacijanskih suradnika

(pregled predavanja: PPT * PDF)

Formacija ignacijanskih suradnica i suradnika jest jedna pustolovina koju možemo pratiti u tri smjera: 1. vjera, 2. znanje, 3. zajednica. Ako se u prvom dijelu, vidjet ćemo, vežemo uz Riječ Božju u drugom su nam na raspolaganju crkveni dokumenti i humanistička literatura o sazrijevanju, a u trećem “predmet” su živi ljudi koji nas okružuju.

1. Vjera znači osobni odnos s Bogom i prijateljstvo s njime. Vjera je pouzdanje u Boga na temelju iskustva koje, znamo, sv. Ignacije stječe vrlo radikalno. Ne samo da je ostavio svoje plemićko odijelo, nego ostavlja i posljednji novac kako bi se potpuno oslonio na Božju providnost. U ovaj prvi vidik pripada sve ono što obično zovemo duhovnost.

Vjerovati znači ići za Isusom. Poznat je izvještaj iz Markova evanđelja o ustanovljenju Dvanaestorice. Kad Isus stvara apostolski zbor prvo poslanje koje im daje jest da budu s njime. Kad Ignacije kreće na svoje hodočašće onda želi, kao i sveci, ostaviti sve i krenuti za Isusom. Isus, Gospodin i živa osoba, jest formator. Ne samo da su tri tjedna, tri četvrtine Duhovnih vježbi građena na promatranju Isusova života, nego je u toj knjižici 50 brojeva (261–312) posvećena otajstvima Kristova života.
Ovaj prvi vidik formacije odgovara iskustvu apostola koji moraju otkriti i vlastitu nemoć i Kristovu moć. Učitelj nalaže: Dajte im vi jesti (Mt 14,16). Kad se okupilo nekoliko tisuća ljudi koji su, slušajući dugo poučavanje, ogladnjeli, Učitelj stavlja Filipa na kušnju i pita: Gdje da nabavimo hranu za sve ove (Iv 6,5). Isusovo djelovanje tiče se vrlo realnih stvari.

Apostolsko sazrijevanje u vjeri jest uočavanje potrebe. Apostoli imaju oko za mnoštvo okupljenih. To je prvi korak. Buđenje i osvješćivanje ignacijanskog suradnika sastoji se u tome da uoči koji su zadaci i životna pitanja koja su pred njega stavljena.
Apostoli znaju svoje granice. Za dvjesta evanđeoskih denara može se tek nešto malo pribaviti. S dvjesta kuna u džepu ne mogu velike stvari poduzeti. To je drugi korak. Iskustvo vlastitih granica. Pet kruhova i dvije ribice jesu kao i onih pet povjerenih talenata. Što je to za tolike.
Međutim, to je u isti mah ono malo što zaista imamo, a spremni smo uložiti. To je treći i najvažniji korak. Formacija jest investicija. Poput siromašne udovice dajem sav svoj život u ruke Učiteljeve.

Apostoli su napokon svjedoci čudesnog blagoslova Gospodnjeg. Odjednom oni sami donose hranu okupljenima i svima bude dovoljno. Još je obilje preostalo (Mt 14,19–21). Ignacijanski suradnik formira se radeći kao dvorač, kao poslužitelj na gozbi Gospodnjoj.

Sv. Ignacije nipošto nije rođen u bezbožnoj ili ateističnoj obitelji. Ipak dosljedno govori o svojem obraćenju. I ignacijanski suradnik se izgrađuje tako da dolazi do osobne vjere koja doduše raste iz tradicije i poštuje ju, ali ne staje na običajima i predajama. Baklju vjere treba prenijeti dalje, treba osvojiti svijet za Krista. To međutim ne možemo učiniti tako da baklju vjere oprezno prihvatimo vršcima prstiju i predamo je dalje, držeći na odstojanju njezin plamen. Naša vlastita uljanica mora biti upaljena.

Ignacijanski se suradnik formira tako da prođe svoju Pamplonu. To je ono mjesto u životu gdje vlastita ambicija dolazi u punom svjetlu do izražaja, gdje se odlično pokaže naša nadarenost i snaga, ali se sve u isti mah ruši. Treba graditi kulu od karata i vidjeti kako se ruši. Čovjek u Evanđelju spremno iskazuje pred Isusom svu svoju ambiciju: Poći ću za tobom kamo god ti pošao! (Lk 9,57)

Tek nakon toga slijedi Manreza. Ignacije ostavlja sve i daje se u duhovno vježbanje. Nije to bez boli i odricanja, bilo je i pretjerivanja. Današnji se ignacijanski suradnik može zaputiti u duhovne vježbe pod vodstvom iskusnog voditelja. Ignacije svjedoči da je ono najbolje što nekome može ponuditi na ovom svijetu upravo obavljanje duhovnih vježbi.

Ulaženje u dubinu crkvenog života formacija je ignacijanskih suradnika. Ignacije odlazi u srce Crkve, u Rim, stavlja se Namjesniku Kristovu na raspolaganje, uz njega želi biti vezan. Sam se u razdoblju svoga obraćenja formira tako da pohađa svečane zajedničku molitvu u samostanima. Ignacijanski suradnik razvija se kao pravi vjernik. Redovito sudjeluje u euharistijskom slavlju i ide na pričest. Aktivira se prema mogućnosti u župnoj zajednici. Ide na ispovijed.

Osobitost ignacijanske baštine jest pronalaženje duhovnika s kojim će se suradnik redovito, npr. jedanput mjesečno, u osobnom susretu ispitati kakva ga nadahnuća prožimlju, što je postigao, a što nije. Druga osobitost ignacijanske formacije jest meditacija. Pri tom nije riječ o napisanim tekstovima koji se obično moderno nazivaju meditacija, nego je riječ o vremenu koje u miru provodim s Gospodinom. Zapravo bez riječi. Uživam u njegovoj prisutnosti, kao što mi je drago biti blizu voljene osobe. Ili pak trpim s Njime, dok visi na križu ili posti u pustinji ili vapi u Getsemaniju. Rastresenosti pri tom dolaze i odlaze, ja ostajem. Misli dolaze i odlaze, a ja u dubini gledam i osjećam odakle su i kamo idu.

Ignacije važne odluke koje donosi natapa u molitvi. Znamo to iz njegova Duhovnog dnevnika. Prikazuje mise na tu nakanu, brižljivo prati nadahnuća i trag koji ostavljaju u njegovoj duši. I kad je donio odluku traži potvrdu od Boga.

U ovom prvom vidiku formacije ignacijanskih suradnika akcija se sastoji u redovitom sakramentalnom životu, a kontemplacija je promatranje Isusova života i osobna molitva.

2. Drugi vidik formacije jest znanje.

Prvi su Ignacijevi drugovi živjeli u uvjerenju da je Ignacijev životni put i njegovo iskustvo mjerodavno za sve koji žele ići njegovim putom. Upravo zahvaljujući pritisku prvih otaca imamo zapisanu tzv. Autobiografiju u kojoj Ignacije iznosi povijest svoga obraćenja. I ignacijanski suradnik u svojoj formaciji upoznaje glavne točke Ignacijeva života.

Poznata je Ignacijeva misao da u našoj poslušnosti Crkvi budemo spremni prihvatiti i stvari koje odmah ne razumijemo i čini nam se da je drugačije. Takav postupak ima međutim bitnu pretpostavku: moramo pratiti i znati što Crkva doista kaže. Ignacijanski suradnik postaje se tako da upoznajemo nauk Crkve, a ne zaustavljamo se na obrani svojih predodžbi i zamisli koje donosimo sa sobom. Dužnost nam je upoznavati crkvene dokumente. Danas su puno lakše dostupni preko interneta.

Ignacije u knjižici duhovnih vježbi donosi pravila za njegovanje osjećaja povezanosti s Crkvom. Ignacijanski se suradnik formira pazeći na subjekt. Smiješno je čuti kad kritički govorimo o Crkvi i pri tom se ponašamo kao da govorimo o nekom drugom. Jednako je pogrešno kad netko govori o nalozima i nakanama Crkve, a pri tom izriče svoje vlastite želje i tumačenja koje treba izreći u prvom, a ne u trećem licu. Osjećati s Crkvom za Ignacija je kao i za ignacijanskog suradnika zaštita i velika sloboda. Ignacijev put je jedan od putova kojim slijedimo Gospodina, a Crkva po obećanju Gospodnjem ostaje. U novoobjavljenoj knjizi o osnivanju Družbe Isusove pater Andre Ravier na kraju postavlja pitanje: A kad bi Družba Isusova nestala? I daje lakonski odgovor: “Pa neka! Crkva će i dalje ostati!”

Znamo da je Ignacije, i poslije mladenačke dobi, kao dio svog obraćenja prihvatio školovanje i studij. Na formaciju suradnika spada odgovorno i temeljito proučavanje vjerskih istina. Znamo također da je Ignacije za sastavljanje Konstitucija unaprijed tražio da se prouče priznata i prokušana redovnička pravila. S poštovanjem je zahvaćao iz predaje. Eklektik je koji uzima i usvaja ono odabrano. Tako i suradnik postaje onaj koji s poštovanjem upoznaje, odabire i prihvaća što je vrijedno. Znamo napokon da je Ignacije kao propis u Konstitucije zabilježio zahtjev da treba upoznati i uzeti u obzir vrijeme, prilike i napokon osobe o kojima je riječ. Formacija se sastoji u tome proučimo i dobro upoznamo svoje vrijeme i prilike u kojima živimo.

Ignacijanski suradnik postaje onaj tko otkriva i poznaje svoj glavni grijeh. U duhovnim vježbama sv. Ignacije predlaže i opisuje poseban ispit savjesti. Svakodnevno gledam pred Bogom na ono što je moja najveća slabost. Čuvena Generalna kongregacija definirala isusovca kao grešnika koji je pozvan. Formacija znači upoznavanje i liječenje vlastitih slabosti. Bez terapeutskog pristupa ostajemo nerealni vizionari. Otkriti da sam slab čovjek i spremno njegovati glinenu posudu u kojoj nosim veliko blago bitan je dio formacije. Tko gazi samog sebe, zasigurno će i druge gaziti.

U formaciji se razlikuju teološka tumačenja od zakonosti osjećajnog rasta i sazrijevanja koje je kadšto zapriječeno vlastitim mukama, dvostrukim motivacijama i pretrpljenim nepravednim postupcima. Vjera i psihologija nisu jedno te isto. Treba izbjeći reduciranje bogatog spleta emocionalnih zbivanja na jednostavne teološke poučke koji imaju drugi predmet i sadržaj. Zato je nužno posegnuti za zdravom literaturom o čovjekovu duševnom razvoju. Zbrke i zabune između ova dva područja treba se čuvati, a ono osobito lako nastaje jer su i vjerske istine i emocije doslovce nevidljive.

Velik zadatak formacije jest nadvladati opasnost skraćivanja i pojednostavljivanja. Kao Mojsije koji doživljava zvanje i ignacijanski suradnik preuzima dužnost da upozna tko je on sam, tko je Bog koji ga šalje i koja je to zajednica kojoj je poslan. Kao prorok Jona koji je nakon bijega i molitve konačno zašutio pred Bogom koji mu je otkrio svoje pravo lice, milosrdno i bogato dobrotom, tako i ignacijanski suradnik treba upoznati i zloću Ninive i svoju vlastitu zloću koja želi tuđe uništenje. Ilija će dvaput pred Bogom isticati svoju revnost, ali će na osjetan način doživjeti Božju blagost. Jeremija govori dijete sam, a njegova knjiga pripada u najopsežnije i najzahtijevnije u Bibliji. Cijeli je spektar ljudskog iskustva sažet u Svetom pismu i izvrsna je škola suradništva koje se ne može svesti na pojedine izdvojene krilatice.

U ovom drugom vidiku formacije akcija se sastoji u marljivu proučavanju aktualnosti u crkvi i u svijetu, a kontemplacija će biti strpljiva primjena Pravila za razlikovanje duhova (313–336) i Pravila za odlučivanje odnosno izbor (169–189) iz Duhovnih vježbi.

3. Treći vidik formacije za ignacijansko suradništvo jest zajednica.

Rastemo u otkrivanju Božjeg bića i korigiramo svoju sliku o Bogu koju o sebi nosimo. To pripada na prvi vidik formacije. Znamo, jedan je Bog, a mnoge slike o njemu mogu biti pohranjene u našim čuvstvima. Pa i slike o sucu, knjigovođi, tlačitelju i demonu… Pravu sliku o Bogu izgrađujemo uz Riječ Božju, uz Isusov život i živu Crkvu. Zadatak je međutim neizmjerno veći kad je riječ o bližnjima. Bližnjih je bezbroj. O svakome kroz iskustvo stvaramo sliku. Redovito ljude, već na prvu, smještamo u neke “pretince”. Treći vidik formacije jest stvaranje realne slike o ljudima s kojima surađujem. Za svaku osobu x o kojoj imam sliku y moram pročišćavati i popravljati sliku (tako da ona sve više prikazuje x). Predrasude ustupaju mjesto rasuđivanju. Moje mišljenje postaje moje poznavanje i moja ljubav. Kritika se pretvara u ono što po svom podrijetlu i jest prepoznavanje jakosti i slabosti radi poboljšanja.

Prijatelji u Gospodinu jest naziv koji definira prvu skupinu Ignacijevih suradnika. Omiljena je i predstavlja ovaj treći zadatak u formaciji. Naglasak na drugom dijelu sintagme “u Gospodinu” važan je, počiva na teologiji sv. Pavla i njegovu ustrajnom isticanju daje sve “u Kristu”. Odgovor je na Isusovo obećanje da će on ostati u nama i mi u njemu, i pripada u prvi vidik formacije. Ovdje, u našem trećem dijelu, bitan je onaj prvi dio tj. prijateljstvo. Samim time što netko ulazi u svjetsku ignacijansku obitelj nipošto nije oslobođen zaduženja da traži prijatelje, da stječe povjerenje i njeguje prijateljstvo. Upoznati ljude oko sebe s kojima želiš surađivati jasan je zadatak. Treba otkriti koji su to ljudi na koje se ja mogu osloniti. S kime mogu provesti vrijeme, tko je pouzdan za obavljanje poslova.

Formacija se sastoji u tome da u kontaktima s bližnjim izbjegavam skupljanje gorčine. Za formaciju je potreban jasan način govora. Dalek je od manipuliranja kojim slatkim riječima pokušavam drugome nešto podmetnuti i navući ga na svoje. Dalek je i od bijega u pobožnost pri čemu se zadaci, pogreške i poslovi previđaju, mimoilaze i prepuštaju drugima. Bitna sastavnica formacije, napokon, jest osvrt odnosno evaluacija. Ono što Ignacije propisuje za duhovnu vježbu, ono što je zlatna nit ispita savjesti vrijedi i za praktične pothvate. Onaj je posao ignacijanski koji, mimo vanjske procjene, povrh slave ili pokude, okupi sudionike da iz njega uberu duhovni plod za sebe.

Odgoj za suradništvo sastoji se u preuzimanju obveza. Osposobljavanje za to da se čovjek na nešto obveže, da donese odluku i ostane joj vjeran osnovica je zajedničkog života i rada. Vjernost se traži. Ignacije je znao spojiti karizmu i instituciju. Pretočio je iskustvo duhovnih vježbi u Konstitucije, pravni dokument koji sve do danas jamči izvorno nadahnuće isusovačkog djelovanja. U njih stavlja cjelovit pogled na čovjeka. Sve do smrtnog časa predviđena je pratnja i prisutnost bližnjih. Konstitucije predstavljaju primjenu mistike na pravne propise ili proširenje osobnog iskustva iz duhovnih vježbi na cijelu zajednicu. Ignacijanski suradnik se s jedne strane ispravno formira tako da gleda na cjelinu svoga života. Nisu to samo mladi, ili samo pripadnici neke struke, nego cijeli čovjek koji prolazi kroz razne životne faze. S druge strane formacija znači prihvaćanje pravnih normi i obveza bez kojih nema trajne zajednice.

Ignacije u drugom dijelu svoga puta od avanturista postaje administrativac, upravitelj. Hodočašćenje u Jeruzalem zamijenit će put od sobice do kapelice koje su smještene jedna uz drugu. Formacija igancijanskog suradnika zahtijeva doduše spremnost na zahtijevne pothvate, prihvaćanje novih svjetova, putovanja, ali jednako tako vodi do mudrosti koordiniranja. Velika je snaga Ignacija koji promišlja, piše, šalje. Današnje mogućnosti komunikacije su uznapredovale, pogotovu u brzini. Zajedništvo znači sudjelovanje u zajedničkom pothvatu. Napor u poduzimanju i radost u dovršavanju zbližuju i vežu.

U ovom trećem dijelu formacije akcija je ulazak u zajednicu, a kontemplacija je upoznavanje bližnjih.

U ovom trećem dijelu valja ispitati koliko je potrebno stvarati “nove brendove”. Nije li bolje namjerno izabrati jedno ime koje će odražavati stalnost i buditi povjerenje. Osobito mladi ljudi poistovjete se sa, po mogućnosti zvučnim imenom i rado će se okupiti i u većem broju. Dobro je kad bujaju karizme, ali nije dobra zbrka: križari, mepovci, kongreganisti, zekažeovci, vikendaši, vepedeovci, skacovci… Osnivanje novih institucija troši snage, a ne donosi rezultate.

Što mogu suradnici konkretno poduzeti? Potrebno je ulaganje u zakladu koja će omogućiti i podržavati zajedničke pothvate. Možda je došao čas da sami suradnici organiziraju i brinu se za jedan dom duhovnih vježbi gdje će se oni sami pod vodstvom patara formirati i gdje će omogućiti drugima da se susretnu s tim draguljem ignacijanske karizme.

AMDG, 2.12.2006.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Duh Istine

Jean II Restout, Duhovi

Uz svetkovinu Pedesetnice, uz veličanstveni blagdan Duhova zastajem s osobitim osjećajem vlastitoga siromaštva i poniznosti. Stoga se još više radujem što nam svima smijem od srca čestitati i poželjeti: “Sretan ti rođendan, Crkvo Božja!” Kad novorođeno dijete, nakon devet mjeseci intenzivnoga zajedništva i potpune ovisnosti u majčinoj utrobi, iziđe na svjetlo dana i počne samostalno disati, silan je to događaj. Tako Crkva na Duhove počinje samostalno disanje Duhom Svetim.

Plamen Duha Svetoga

Mila je zadaća na današnji dan ući s mirom, pažljivo, ali svom dušom u onu svetu gornju sobu gdje su učenici bili na okupu. Bili su na istom mjestu, jednodušno postojani u molitvi, s Majkom Marijom (Dj 1,13s). Duhovi su živi dokaz da se molitva isplati, da Bog u svojoj dobroti molitvu preobilno uslišava. Gle, čudesan paradoks: iznenada javlja se šum, huka i buka, snažan fijuk kao od silnoga vjetra, možda neko pištanje i šuštanje, udarac vrata koja naglo zalupiše. Kad eto i vatre, takoreći niotkuda! Nastaje, naravno, strka i pomutnja. Ali to iznenađenje ne budi strah i zebnju koja blokira i koči, nego upravo suprotno! Dolazak Duha budi hrabrost i one koji bijahu zatvoreni u strahu izvodi snažne u svijet. Duh Božji nije tek neki ljudski osjećaj, ugodni trnci koji prolaze tijelom, nego živa snaga Božje ljubavi.

Plameni jezik, oganj s neba donosi svjetlo i toplinu. Izvrsno je to jednom spomenuo svojom kratkom internetskom porukom naš papa Franjo kad je napisao da nas Bog ljubi “ljubavlju koja nadvladava svaku samoću i ostavljenost”. Iz iskustva i iz psihologije znamo kako se težak osjećaj tame i hladnoće u grudima može ugnijezditi. A evo ovdje vatre, poput one o kojoj svjedoče učenici na putu u Emaus da im gori srce u grudima (Lk 24,32)!

Koristan dar Duha

Svatko u svetoj dvorani prima dar Duha, na svakoga silazi po jedan plamen, jezičac silne božanske vatre. S pravom će apostol pisati da se svakome daje dar Duha na opću korist zajednice Božjeg naroda (usp. 1 Kor 12,7). Svaki učenik Kristov prima od Boga svoju karizmu i ono duhovno zvanje koje mu Bog upućuje.

Taj prvi novozavjetni pisac, prvi kršćanski teolog, apostol Pavao upozorava kako se silno razlikuje živi Božji Duh i njegovi plodovi od smrtnoga, raspadljivoga ljudskoga tijela. Duh daje slobodu od vračanja koje, eto, i u 21. stoljeću kruži našim tiskanim i elektroničkim medijima. I gleda koga da proždre. Kristov učenik, kad prima Duha Svetoga, nije više rob kratkovjekoga žara tjelesne žudnje. Požuda, dočim je udovoljena, već grozničavo traži kako postići nov užitak, kratkog je daha i užurbano dahće, a Duh Kristov – duh evanđeoske radosti, kako to ističe papa Franjo – oslobađa od neprekinutog lanca ljudskoga nezadovoljstva. Učenici Isusovi nisu zarobljeni duhom bludnosti koji će svakakve sofisticirane izgovore naći samo da nađe zadovoljenje spolnom nagonu. Duh Sveti je Branitelj, Duh Sveti je Duh istine, a plodovi su mu: dobrota, blagost, uzdržljivost.

Sloboda od ideološke kolonizacije

Kako je divno vidjeti apostola koji ne tek svojim riječima nego poput Gospodinovih proroka u Starom zavjetu svojim životom, cijelim svojim bićem govori jezikom ljubavi i radosti, a ne jezikom nečistoće i neprijateljstva; jezikom mira i vjernosti, a ne kojekakva modernog idolopoklonstva i spletkarenja (usp. Gal 5,19-22). Apostol Pavao jasno piše o različitim plodovima po kojima takoreći odmah možemo razlikovati duhove. U svijetu, koji se zapleo u proučavanje takozvanoga govora mržnje i troši snage na proučavanje ispisanih ili izvikivanih slogana i brisanje riječi na internetu, dok se zlodjela i zločini šire, Duh Istine prijeko je potreban i vrlo poželjan spas.

Je li istina da primjerice neki europski grad ulaže silna sredstva na nadzor riječi i njegovanje dojma, dok kriminal i broj ubojstava bolno raste? Ako je tako, onda su ljudi koji proživješe teror totalitarizma i verbalni delikt pravi svjedoci i žurno upozoravaju da se ne damo zavesti. Oduvijek je svima jasno da su djela mržnje daleko gora od pukih riječi koje lete. Djela su kobni problem koji traži istinsko obraćenje. Duh je presudan i njegovi plodovi.

Velika je utjeha što obično u ovo doba okupljaju obitelji u hodu život. Zov je Duha s ljubavlju braniti život male djece od početka, ne samo zbog jasne logike nego još više stoga što je za svaku ljudsku osobu naš Gospodin život dao i svojom je krvlju otkupio i stoga što on djecu postavlja kao uzor za ulazak u Božje kraljevstvo. Pod vodstvom Duha Božjega i Hrvatska, koliko god mala bila, može biti uzor kontinentu i svijetu da poslušni papi Franji zaustavimo ideološku kolonizaciju, nepotrebnu i opaku? Ona drevna Europa, lijepoga lica, iz iskustva zna kako Duh oslobađa od neplodne bludnosti i vodi k plodnoj ljubavi.

Jezik Duha Svetoga – jezik Crkve

Čudesno razumijevanje nastaje u svetom gradu Jeruzalemu između Isusovih apostola i predstavnika svih naroda svijeta. Nadvladana je zbrka i nerazumljiv govor koji je niknuo uz oholo uzdizanje babilonske kule. Ali još više, pred nama su ljudi koji od sada zbore ono što im Duh daje zboriti. O, kako dobro znamo da za naše međusobno razumijevanje nije dosta samo gramatika i jezična pravila nego je važno u kakvu duhu govorimo, koji nas duh nadahnjuje! Svetkovina Duhova izvrstan je nov poziv da s velikim marom prihvatimo pouku svetoga Ignacija, časnoga učitelja zapadne duhovnosti, o razlikovanju duhova. Pogledajmo koji nas duh nadahnjuje, ne dajmo se zavesti! Isplati se i korisno je slijediti ono nadahnuće koje dolazi od Duha Božjega.

Dolazak Duha Svetoga još je jedan u nizu dokaza Gospodinove dosljednosti i vjernosti. Što je obećao, to on izvršava, pa apostoli još više svoje povjerenje stavljaju u njega. Rekao je da će im od Oca poslati Duha Istine (Iv 15,26), to je i učinio. Sada apostoli mogu nositi istinu koju prije, za pashalnoga slavlja kod Posljednje večere nisu imali snage nositi. Sada znaju i razumiju da je njihov sveti, svemoćni, božanski učitelj koji je bio jači od oluje i vjetra, koji je hodio po vodi, čudesno hranio gladne, vraćao vid slijepima i zdravlje bolesnima, koji je bio jači od zloduha, od grijeha i od ljudske smrti – sada znaju i razumiju da je postao žrtvom naše ljudske izdaje, našega divljega nasilja i nepravednoga ljudskoga suđenja.

Duh Istine

Zahvaljujući Duhu istine učenici Kristovi spoznaju zahtjevnu tajnu križa, ali križa koji je korak na putu do uskrsnoga dara Učiteljeva: “Mir vama” (Iv 20,19.21). Učenici sada mogu nositi istinu o tome da je Petar obećavao ostati uz svoga Učitelja do kraja i da su svi oni tako govorili. A onda su se razbježali. U Duhu Istine oni sada znaju da je “Mir vama” na Uskrs značilo božansko oproštenje i pomirenje za njihove vlastitom izdajom opterećene savjesti.

Možda je ipak najveći dar koji donosi Duh Istine ona još dublja, još ljepša ali i još skrovitija istina. Sada učenici znaju što znači Isusova riječ: “Sve što ima Otac, moje je” (Iv 16,15). Sva silina Očeve dobrote, ljubavi, božanska svemoć i vlast, poznavanje i razumijevanje u svemu pripadaju Sinu. To je središnja tajna kršćanske vjere, to je moć Duha Svetoga.

2. izd. 1. 6. 2020.

Niko Bilić, SJ

Za Duhove 2018. – Arhiv (1. izd.)
uz Dj 2,1-11; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

Vidi: Hrvatski institut za liturgijski pastoral – HILP

Hvala svima vama, dobročinitelji, koji svojom molitvom i strukom, radom i darom pomažete obnovu Bazilike Srca Isusova:

Dragi gimnazijalci, maturanti, ako vas zanimaju duhovne visine i dubine, dobro nam došli na naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu:

Kategorije
Duhovnost

Pošalji Duha svojega

1. Oče svjetlosti, Stvoritelju vjekova, Bože koji jesi! Povedi naše misli na sveti početak. Privuci nam srca tajni svoje stvaralačke ljubavi i smiri oči naše duše pred Duhom dok je lebdio nad vodama, kao što će sići na Krista kod krštenja. Mi smo kršteni od vode i Duha. Duh je prisutan dok stvaraš svjetove i činiš svoja djela, Duh tvoj zaustavlja progonitelja i ispunja svetim strahom tvoje vjerne. Duh je sveto odijelo za tvoje junake. Pošalji nam Duha koji je tvojega proroka podigao i odnio kamo ga ti šalješ. Ispuni nas Duhom koji od suhih kostiju stvara vojsku živih ljudi.

2. Pošalji nam Duha po kojemu je tvoj Sin, naš Učitelj i Spasitelj, započeo svoj zemaljski život, postao je Bog s nama. Daruj nam Duha, svoju silu, Svevišnji, koji je sišao na Djevicu u skrovitosti nazaretskoga doma da Riječ tijelom postane i u sve dane bude među nama.

Daruj nam snagu koju Krstitelj naviješta: “Doći će onaj koji krsti Duhom Svetim” (Mk 1,8). Daj nam osjetiti snagu toga krštenja. Oče nebeski, pošalji nam Duha u kojemu si potvrdio dostojanstvo svojega Sina kad je sišao na nj u liku golubice. U Duhu on je tvoj Sin ljubljeni, u njemu je tvoja milina.

Daruj nam Duha u kojem ćemo osjetiti vlastitu vrijednost. Probudi u nama samopouzdanje i odvažnost. Daj nam da do kraja shvatimo tko smo i tako ćemo najbolje znati koje je naše poslanje.

3. Pošalji nam Duha koji je vodio tvojega Sina i onda kada je išao u pustinju i kad se izravno imao suočiti s ocem laži i ubojicom ljudi otpočetka. Ispuni nas Duhom u kojem je Isus dobro znao da je Božji Sin te ni sam Sotona svojim podlim izazivanjem: „Ako si Sin Božji…!?“ nije mogao tu svetu vezu s Ocem pokolebati i uzdrmati.

Bože, Oče naš, pošalji nam Duha istine koji će nas uvesti u svu istinu o nama i o svijetu u kojemu živimo. Ispuni nas Duhom koji će probuditi naše sjećanje i dozvati nam u pamet riječi koje nam je Isus, naš Spasitelj i Učitelj, govorio.

4. Pošalji nam Branitelja, koji se odaziva na naš vapaj i pritječe upomoć u našoj ljudskoj nevolji. Ispuni nas svojom svetom Utjehom. Daj nam Duha koji će nas braniti od bolesti i prirodnih nevolja, od gladi i nečistih duhova, od grijeha i smrti, kao što je Isus svoje čuvao.

Daj nam Svetoga Duha kojega je Raspeti tebi, Oče, predao. Pošalji nam Duha koji je sveto tijelo opet ispunio i oživio. Udahni u nas Duha kojeg je Uskrsli Spasitelj svojim dahom dao apostolima da naviještamo tvoja djela, da razumijemo jedni druge, da donosimo tvoje oproštenje. Amen.

Kategorije
Duhovnost

Primite Duha!

El Greco, Na Pedesetnicu Duh Sveti spušta se na Djevicu i apostole

»Primite Duha Svetoga!« rekao je Gospodin apostolima na uskrsni dan (Iv 20,22). Traži se aktivnost, spremnost na prihvaćanje otvorenom pameću, receptivnom dušom. »Primite!« nalaže Isus.

Nakon Uskrsa, u redovitu tijeku liturgijske godine, diljem naše Crkve mladi ljudi nakon dulje priprave pristupaju sakramentu Potvrde. Kao što je Isus na uskrsni dan došao među svoje, tako mladići i djevojke stupaju pred biskupa i čuju iste riječi: »Primite, primi…!« Potrebna je aktivnost i prihvaćanje. Zato se sa cijelom Crkvom ujedinjujemo u usrdnoj molitvi: Dođi, Duše Presveti! Ako smo siromasi duhom, možemo primiti bogatstvo Duha i onda – blago nama!

Učenici su izvršili Gospodinovu zapovijed. Ostali su u gradu da se odjenu u silu odozgor (Lk 24,49). Duga im je priprava bila potrebna. Nije ih Isus, Učitelj, samo tri godine poučavao kao izvrstan pedagog koji dijeli život s učenicima, nego je i poslije Uskrsa punih 40 dana utvrđivao njihovu vjeru (usp. Dj 1,3). A onda je došlo ono osobito vrijeme – sveta devetnica nakon Uzašašća. To vrijeme najviše je nalik našemu iskustvu duhovnih vježbi. Povučeni u molitvi, traže silu odozgor. Učitelj je otišao, nije više među njima kao prije. Otišao je Ocu svojemu i Ocu njihovu (usp. Iv 20,17).

Na Pedeseti dan – dan svetkovine kada se nebrojeno mnoštvo hodočasnika okupilo u Jeruzalemu – Bog po ne znam koji put vjerno izvršava svoje obećanje. Silazi Duh s neba po kojemu nastaje razumijevanje. Cijeli svijet, svi od Rima do Azije sada razumiju Galilejce (Dj 2,7). Prije, oni okupljeni oko vatre Velikoga petka, prepoznali su Petra po galilejskome narječju (Mt 26,73). Sada pobožni »iz svakog naroda« (Dj 2,5) – kako ističe Pismo – čuju Galilejce i razumiju ih svaki na svojemu dijalektu. Plameni jezici, koji su sišli na svakoga od apostola, čine svoja djela. Mi iz iskustva znamo da se za međusobno razumijevanje traži više od samoga glasa i jezika.

Duh omogućuje govor, potiče na izricanje pravih riječi. Pronalazi sredstvo za uspostavljanje prave komunikacije. Mobitel i računalo, internet, radio i televizija… sve je to ipak samo sredstvo, presudan je Duh. U početku je već čovjek dobio sveti zadatak da daje ime stvorovima (Post 2,19). Na Duhove postaje sposoban u Duhu Svetomu reći: Isus je Gospodin, Kyrios. Isus je Bog. Ta spoznaja moguća je samo u Duhu, piše Pavao Korinćanima (1 Kor 12,3). On sam je očito u istomu Duhu prepoznao pred kim stoji i čuo je odlučujuću objavu: »Ja sam Isus« (Dj 9,5; 22,8; 26,15). Od tada već u Damasku on propovijeda da je Isus Božji Sin (Dj 9,20).

Mojsije se bio potužio da je težak u govoru pa mu je došao brat Aron u pomoć (Izl 4,10.16). Na Duhove zbiva se čudo. Od zaključanih vrata iza kojih su se skrili u strahu apostoli dolaze do toga da javno govore okupljenima iz svih naroda u Jeruzalemu. Ne robuju više vlastitomu strahu pred Židovima, nego upravo Židovima propovijedaju. Petar će ih izravno suočiti s počinjenim zlodjelom (Dj 2,23). Apostoli propovijedaju pripadnicima židovske vjere iz cijeloga poznatog svijeta, propovijedaju pobožnim simpatizerima, propovijedaju i poganima. Na Duhove je rođen jezik Crkve. Duhom ispisana gramatika započela je svoj život koji traje do danas u riječima Pape i biskupa, svećenika i đakona – u vjeri Crkve.

Apostoli naviještaju velika djela koja učini Svesilni, baš kao što je to Blažena Djevica Marija još tamo u početku činila (usp. Lk 1,49; Dj 2,11). Svi slušatelji – Parti, Međani i Elamljani, stanovnici Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Egipta i krajeva libijskih i svi ostali – postaju jedno tijelo.

Svakome se – naučava sveti Pavao – očituje Duh (1 Kor 12,7). Na Duhove je na svakoga sišao jezik od vatre. To je karizma koja treba donijeti plod i biti korisna. Prepoznati i naviještati silna Božja djela prva je važna korist.

Već na Uskrs darovi su Duha očiti. Apostoli prepoznaju raspetoga Učitelja koji je pobijedio grijeh i smrt. To je moguće u Duhu. Vidjeli su Gospodina – piše Evanđelje (Iv 20,20). Vidjeli su da je Isus Bog. Oživljen je Duhom životvorcem. Njima, kojima je težak nemir opteretio savjest kada su pobjegli, Gospodin donosi mir. To je mir pomirenja i oproštenja. Može Isus reći: »mir vama« (Iv 20,19.21) jer je krv prolio kao otkupninu. Može on apostole ovlastiti: »Kome otpustite grijehe, otpuštaju im se« (r. 23) jer je sam platio presvetu cijenu spasenja.

Djelo je Duha da sada oni preuzimaju svetu službu pomirenja. To je njihova karizma – nastaviti Isusovo poslanje, činiti dalje ono što je Isus činio. Kao što je Otac poslao Isusa, tako Isus šalje njih (Iv 20,21). Zato im je već tada, na dan uskrsnuća, dao svojega Duha – Svetoga Duha od kojega sam živi, udisaj koji ispunja božanska pluća svježinom i snagom.

Dobro piše Luka. Ono što su apostoli na Duhove čuli bijaše poput jeke (ἦχος ehos Dj 2,2) – jeke Isusova glasa na Uskrs. Jeka je to njegova daha kojim je dahnuo u njih (Iv 20,22) i dao im sveto poslanje od Oca. Duh silazi, spušta se i ostaje na svakomu od njih. Svetopisamski je jezik jasan: kao što su svi oni boravili zajedno u kući (Dj 2,2), tako Duh od sada boravi (r. 3) na svakomu od njih. Ostaje i ustrajno vodi Crkvu.

2. izd. 31. 5. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Duhovna vatra

»Sretan ti rođendan, Crkvo!« – neka zazvoni radosna čestitka na dan kada su preplašeni i zatvoreni učenici čudesnoga Nazarećanina odvažno izišli u svijet. Priprosti ljudi ribari postadoše voditelji i upravitelji božanske organizacije.

»Sretan ti rođendan, Crkvo!« odjekuje u srcu Majke Marije kada sluša kako sada i apostoli razglašuju Božja djela (Dj 2,11) kao što je ona od početka klicala Veliča duša moja zbog velikih djelâ koja učini Svesilni. Strpljivo i postojano pedeset je dana molila s njima za dar Duha, a sada gleda prve plodove. Majka koja je rodila Krista motri kako se Tijelo Kristovo nanovo rađa. Zaplovit će lađa na pučinu svijeta da ponese Radosnu vijest i osvoji krug zemaljski ljubavlju Kristovom.

Duh Božji koji silazi s neba Duh je istine. Uvečer uskrsnoga dana obuzeo je učenike dubokim ganutljivim sažaljenjem. Krut grumen u duši rastapa se. To je Duh kajanja. Zatvoreni u svojemu prostoru apostoli se kaju što su Učitelja iznevjerili. Ostavili su ga, nisu bdjeli s njime ni molili, razbježali su se u njegovoj muci, zanijekali mu ime. Kaju se što su se uplašili za svoj život, zatvorili se i izolirali. Dopustili su da im strah bude vođa i vladar. U srcu im se smililo kada je Gospodin stao među njih i rekao: »Mir vama.« (Iv 20,19.21).To je mir za njih, utjeha i duboko ganuće. Raskajani uviđaju kako je sve što učiniše bilo uzalud, ludo, pogrješno.

Za bogoslužje svjetla u vazmenoj noći na početku bdjenja pred crkvom se pali vatra. U nekim mjestima taj uskrsni oganj bit će istinski velik. Jezici žive vatre skakuću i titraju, podrhtavaju i poskakuju, živahno se pružaju, istežu i hrle uvis; ne tek jedan jezičac lizne sa strane i u krivo, propinje se bez ritma i stege tako da se moraš čuvati! Vatra plamti, pucketa, bukti, iskri, pali i grije. Plameni jezici izbijaju na sve strane, žare i žežu, živo i žustro plešu. Jesu li tako izgledali plameni jezici koji siđoše na apostolski zbor, na svakoga po jedan, da donesu svjetlo Kristovo, da zapale vatru njegove ljubavi?

Duh koji silazi na apostole Duh je pamćenja i nutrine. Sjećaju se oni sada kako im je ono Gospodin prije, na Posljednjoj večeri, bio obećao mir. Pamte kako im je na Uskrs, trećega dana, dao mir – nakon izdaje i užasa, nakon bijega i mučenja. Sada, nakon pedeset dana molitve i sabrana iščekivanja u šutnji, došla je sila odozgor. Sada pamte i shvaćaju kako ih je poslao. Krenut će. Sjetili su se kako ih je prije no što će poći uputio svim narodima, poslao ih po svemu svijetu. Povjerio im je golemu zadaću da osvoje svijet ljubavlju Sina Božjega. Svetkovina Duhova važno je poslanje. Gospodin nas bespogovorno šalje u sav svijet: u sav naš svijet – u obitelj, među prijatelje, na posao – poslani smo unijeti logiku evanđelja, svjedočiti kako nas je Isus ljubio.

Duh koji silazi na apostole Duh je govora i svjedočenja. Čovjek koji treba stati pred veliko mnoštvo i javno progovoriti zna kakvi se osjećaji javljaju. Želimo li izreći stvari koje su nam važne i svete, i te kako smo osjetljivi na svoje riječi i njihov odjek. Znamo da samo autentičnost zaista vrijedi. Uplašeni učenici, iza zatvorenih vrata i iza zatvorena srca, nisu govorili. Nisu mogli. No pedeset dana molitvene tišine, pedeset dana tihih, skromnih riječi Bogu dovelo ih je na prag velikoga oslobođenja i snage. Sada se usude i kadri su priopćiti riječ – riječ radosnu i snažnu, riječ koja je optužba i poziv na obraćenje.

Razočarani sljedbenici i zatvoreni pustinjaci na Duhove postaju sposobni razglašivati Božja djela. Postali su svjedoci sudbine Sina Božjega. Uvidjeli su što se zbilo i mogu govoriti o tome. U Duhu Svetomu oni sada mogu ispovjediti da je Isus Gospodin – kako tumači Pavao (1 Kor 12,3). Duh je sišao na njih i sada im je jasno da se u Isusu Bog u punini objavio. Duhovi su zadatak za nas da se ostavimo svojih praznovjerja i polovičnih vjerovanja i svom snagom tražimo ono što je od Duha Božjega. Došao je čas da prekinemo s mučnom šutnjom i nerazgovaranjem zbog svađe. Treba naći pravu riječ, još više pravi stav srca, iskren pogled i blizinu. Ruke neka govore djelima ljubavi.

Duh koji silazi na apostole Duh je duhovnoga života i ljudske dubine. Sada oni vide i osjećaju tko su i što je Bog za njih učinio. Svaki naš ispit savjesti i svaka meditacija pred Bogom, molitveni vapaj ili zahvala Bogu zbiva se u Duhu Svetomu. Svaki put kada jasnije spoznam što jesam i što je volja Božja za mene, primam dar Duha Božjega. Duhovi su sveti zadatak da otkrijem i potvrdim vlastito duhovno zvanje. U čemu i kako ću poboljšati svoj molitveni život, kako ću unaprijediti svoj odnos prema Bogu?

Svetkovina Duhova daje ozbiljnu zadaću da prepoznam i prihvatim dar Duha koji je upravo meni dan da bude na koristi cijeloj zajednici (1 Kor 12,7). Kada i kako je Bog htio, na mene je sišao jezičac svete vatre da me povede na životni put koji odgovara nacrtu Duha baš za mene. I ne će biti dosta da snažne riječi i ideali budu samo na mojim usnama, nego moj način života i moje zanimanje moraju se uskladiti s ritmom i melodijom Duha Svetoga. Jedino tako bit ću plodan apostol.

2. izd., 31. 5. 2020.

Niko Bilić

1. izd.

Kategorije
Duhovnost

Duhovi

Znaju i opće iskustvo i stručna medicina da su prvi samostalni udisaji odsudan čas za čovjeka koji dolazi na svijet. Čas iznenađenja, šok i napor. Slično bijaše i apostolima na Duhove kada su ih zahvatili vatra i vihor s neba (Dj 2,2s). A već su doživjeli pravi potres u duši na kraju Isusova života. Na Duhove Crkva diše. Od sada su apostoli dužni donositi oproštenje, kao što je prije Gospodin grijehe opraštao (Iv 20,23). On im je protumačio što u svim Pismima ima o njemu (Lk 24,27). On im je prije, na dan Uskrsa, otvorio pamet da razumiju Pisma (Lk 24,45). Sada oni to dragocjeno blago riječi Božje pronose svijetom (usp. Dj 2,11). Sada Crkva diše.

U propovijedi apostola sa svom jasnoćom izbija na svjetlo kako je ljudski jezik tek okvir za sliku. Važno je u kojemu duhu čovjek govori. S istim riječima na usnama mogu biti i podao razbojnik i iskren mirotvorac. Jeruzalem na Duhove slika je nebeskoga Jeruzalema koji će sv. Ivan u Otkrivenju promatrati. Bog okuplja svoj narod sa svih strana svijeta.

Dok je gradio babilonsku kulu, čovjek je zanemario Božju zapovijed. Umjesto da se brine za zemlju koju mu je Stvoritelj povjerio (“zemlja” Post 1,28), htio je doseći nebo (“s vrhom do neba” 11,4). Umjesto da radi svoj posao, troši snage na nedohvatljivo. Čovječe, nisi morao sebi stvarati ime (“ime” Post 11,4) jer ti ga je Bog dao (“čovjek” 5,2): svetu definiciju po kojoj samo ti, čovječe, jesi i jedini ti na zemlji smiješ biti slika Božja! Oholi pothvat imao je bolne rezultate. Na Duhove Bog okreće sudbinu raspršenoga naroda, daje im novo razumijevanje.

Davno prije nego što smo otkrili moć suvremene globalizacije koja usmjerava vrjednote i materijale našega svijeta, sv. Ignacije, učitelj temeljite duhovnosti, stavlja usred Duhovnih vježba »globalnu« viziju: Tri Božanske Osobe gledaju površinu cijele kugle zemaljske, punu ljudi (DV 102). Davno prije Ignacija sam je naš Gospodin za sebe kazao da je svjetlost svijeta (Iv 8,12; 9,5) – svega svijeta, cijeloga svemira, bez iznimke. Samo u njemu naš će svijet biti svijetao. Sva čežnja koja se slila u ustrajni vapaj Crkve: »Dođi, Duše!« – ima svoj božanski odgovor.

2. popravljeno izd.

Niko Bilić

1. izd.

Kategorije
Duhovnost

#DnevnoEvanđelje

#Evanđelje na dan Kristova Srca

Spasitelju naš, ti nas ne optužuješ i ne osuđuješ. Samo tražiš iskrenu, poniznu, odanu ljubav prema tebi. A mi smo iz sebeljublja i egzistencijalnoga straha i tebe i sami sebe iznevjerili. Smiluj se!

Sa silnim povjerenjem daješ nam svetu zadaću da budemo poput tebe dobri pastiri, da se brinemo za tvoje jaganjce i tvoje ovce. Oprosti nam našu sebičnost i nemar!

Svojom svetom žrtvom ti si nas otkupio, posvetio! Stoga i naše trpljenje i naša nemoć, pa i naša smrt mogu biti na Božju proslavu.

petak, 7. vazmenoga tjedna: Iv 21,15-19

Hvala svima vama, dobročinitelji, koji svojom molitvom i strukom, radom i darom pomažete obnovu Bazilike Srca Isusova!

Dragi gimnazijalci, maturanti, ako vas zanimaju duhovne visine i dubine, dobro nam došli na naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu:

Zašto vrijedi, najbolje ćete, naravno, saznati od samih studenata!

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Kristov mir

Gospodin Isus svoj mir ostavlja kao bitan dio oporuke. Ostavlja ga u svetu baštinu apostolima. Kod svete mise slušamo: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (usp. Iv 14,27). Riječi su to koje Krist govori u svečanu i dirljivu času pashalnoga slavlja. On kao glavar obitelji sa svojima slavi veliko Božje djelo: oslobođenje iz kuće ropstva, velik izlazak. Mogu li učenici pojmiti da je riječ o oproštaju dok se janjetinom goste, a vino se toči?

Isusov je pristup anticipacija i prevencija u pravom smislu. Prije nego što nastane rasap i bijeg apostola, prije nego što nastane noćna hajka, političko ludilo, vojničko iživljavanje i pravosudni kriminal Isus svojima daje mir. Posve otvoreno i izravno najavljuje da će pobjeći svaki u svoje, a njega će ostaviti (Iv 16,32). Unaprijed im govori zato da u njemu imaju mir (r. 33). Stalo mu je da se njihovo srce ne uznemiruje – tako je unaprijed rekao, tako opet ponavlja (14,1.27). Prije sukoba i nasilja on aktivno poduzima korake. Objavljuje već čudesan životni prostor koji će Pavao poslije otkriti. U njemu imaju mir – u Kristu. U Kristu je zavičaj mira.

Osobit je Kristov mir. Prokazao je izdajicu. Sam je poslao Judu da brzo učini što je nakanio (Iv 13,27). Nakon toga daje svoj mir učenicima. I kad je vidio podmukloga neprijatelja, u njemu je mir. Zazvonio je anđeoskom pjesmom kod njegova rođenja, premda za njih nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7.14). Prikupljao ga je i dušu njime napunjao u satima tihe, duboke molitve u samoći s Ocem (npr. Mt 14,23). Pokazao je njegovu silu i okus kad je smirio oluju na jezeru od koje su se i iskusni moreplovci ustrašili. Nastala je golema utiha, spokoj, smiraj (Mt 8,26; Mk 4,39).

“Ne dajem vam ga onako kao što svijet daje” (Iv 14,27). Isus na Posljednjoj večeri ima poseban mir. To je onaj mir kad vidiš da svojemu kraju stiže velik pothvat; kad vidiš da je izdajica već pošao; kad ti je jasno da će te svi redom napustiti, samo Otac nebeski ostaje; kad znaš da će te uskoro krvav znoj neomeđene ljudske slabosti i gorkoga straha baciti na mračno tlo Getsemanskoga vrta. Mir je to koji će prema zajedničkom svjedočenju evanđelja zasjati milo i plodno, nezaustavljivo i raskošno, s onu stranu, na uskrsni dan (Lk 24,36; Iv 20,19.21.26). To je duboko osobni mir. “Svoj mir vam dajem”, kaže Isus. To je mir čovjeka koji se prinosi Bogu kao žrtva i kojemu će ime biti uzvišeno iznad svakoga drugog imena (Fil 2,9). To je mir Boga koji je uzeo na sebe ljudski grijeh i patnju, pljuvanje i osude, ruganje, bič i čavle, krv i smrt.

Isus daje mir učenicima zato da im se srce ne uznemiruje, da ne budu uplašeni (usp. Iv 14,1.27). To je mir ohrabrenja. To je prava preventiva i profilaksa. Proglasio je zapovijed ljubavi (Iv 13,34), najavio Petru da će ga triput zatajiti (r. 38), dopustio je učenicima da izreknu svoja pitanja (14,5.8) i sada, prije nego ih pozove “Ustanite, hajdemo!”(14,31) daje im svoj mir.

U blaženstvima svoje mjesto imaju mirotvorci (od ποιεω Mt 5,9). Sretan je i blaženstvom ispunjen čovjek koji stvara mir. Treba se aktivirati i dati na to. Mir se stvara. Biblijski je jezik izravan. Kao što Stvoritelj od početka stvara svijet (ποιεω Post 1,1), kao što je Isus primjerice ustanovio dvanaestoricu apostola (ποιεω Mk 3,14), tako treba tvoriti, uspostavljati, kreirati mir. Nije to mir groblja ni “pokoj vječni” gdje su svi već mrtvi; nije to neka indiferentna pseudo-tolerancija gdje je sve svejedno; gdje se i onako više ništa ne može. Mir Kristov mir je onoga koji nije došao donijeti mir, nego mač Božje prosudbe (Mt 10,34), odjeljenje i jasno razlikovanje dobra od zla (Lk 12,51). Nije svejedno. Pogotovu otkako je krv Sina Božjega natopila zemlju od koje je čovjek sazdan, nije svejedno! Mir Kristov mir je zaključne pobjede nad konfliktom. Mir Kristov mir je vjere koja spašava, mir je Boga koji liječi ranjenu dušu, okovanu grijehom, mir je posvemašnjega obraćenja. Mir Kristov mir je Božjega Jaganjca koji odnosi grijeh svijeta.

Isus govori o miru neposredno nakon što je najavio da će ih Duh Sveti poučavati o svemu (Iv 14,26). Uvečer uskrsnoga dana sve će biti mnogo jasnije. Uskrsli Isus dolazi u okupljenu zajednicu. Izriče svoj uskrsni pozdrav kojega prije nema u Evanđeljima: “Mir vama.” Uskrsli Isus čovjek je zajedništva i mira. Mir Kristov, uskrsni je mir.

U Maslinskom vrtu, kad su došli po njega, morao je ponoviti svoj odgovor. On je onaj koga traže. Govori “Ja sam”, a oni od siline njegove pojave padaju na zemlju (Iv 18,6). Stoga još jedanput ponavlja (r. 8). Zacijelo je slično među zatvorenim i uplašenim apostolima na Uskrs. Još jednom Isus mora ponoviti: “Mir vama” (20,19.21)! Toliko je nevjerojatan događaj, toliko snažan osjećaj, toliko silna pojava. Stražari kod groba, vojnici izvježbani i navikli na svašta, ostadoše – znamo – u strahu kao mrtvi (Mt 28,4). Iznenađenje je naglo i posve neočekivano. Mir Kristov ustrajno se daje, s ponavljanjem, dok ne dođe do cilja. I opet, nakon osam dana, kad i Toma bude s njima, Gospodin dolazi i govori: “Mir vama!” (Iv 20,26).

Ali nije samo iznenađenje u pitanju. Kad Isus ponavlja, on se svjesno i naglašeno obraća apostolima. Mir vama koji ste me svi nevjerni izdali i ostavili, mir vama koji ste se uznemirili i uplašili za vlastite živote i razbježali. Mir vama koje opterećuje nevjernost i krivnja; savjest vas s pravom grize i peče jer niste sa mnom ostali vjerni do u smrt, a svi ste tako govorili (Mk 14,31); sad se kajete i boli vas jer niste bdjeli i molili da ne padnete u napast; mir tebi Petre, Ivane, Jakove, koji niste jedne ure mogli sa mnom probdjeti u molitvi (Mt 26,40), pa si sada predbacujete. Kristov uskrsni mir jest pomirenje s apostolima.

Uskrs Krist apostolima udahnjuje Duha Svetoga (Iv 20,22), baš kao što je Stvoritelj u početku udahnuo dah života čovjeku da bude živa duša (Post 2,7). Mrtve apostole Isus oživljuje. Staroga čovjeka čini novim stvorenjem. Kristov mir, mir je Duha Božjega. I svojim riječima Isus izravno govori o otpuštenju grijeha (Iv 20,23). Oproštenje i pomirenje njihova je zadaća. Oproštenjem i pomirenjem konflikti se rješavaju. Inače grijesi bivaju zadržani i posljedice trajno ostaju.

Učitelj od početka jasno veli da je zadaća apostola donijeti mir u dom u koji uđu. “Kad u neku kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!'” (Lk 10,5). Sada, na uskrsni dan, ta je zapovijed još jasnija. Dužnost apostola jest donositi u obitelj ono što sam prima od uskrsloga Krista.

Na Uskrs je jasno. Mir koji Isus daje nije mir koji svijet daje, nego mir uskrsloga Sina Božjega koji je izvršio poslanje, sav se je dao, ostao je poslušan do smrti na križu, u Očeve je ruke predao duh, zato da ga opet primi i dijeli.

Na Uskrs je u novom svjetlu jasan Isusov pozdrav kojim otpušta ozdravljene i izmirene: “Idi u miru!”. Zapravo govori im tako da naznačuje smjer. Šalje grješnicu kojoj je mnogo oprošteno (Lk 7,50), šalje dugogodišnju bolesnicu koja je ozdravila od krvarenja (8,48): “Idi! Idi prema miru! Poljane mojega mira tvoj su cilj.” Spasitelj tako već unaprijed naznačuje ono što će apostolima dati na Uskrs. Prema tome treba ići. To je smjer za rješavanje onoga što je grješno i bolesno u našim konfliktima.

40. Obiteljska ljetna škola FTI u Zagrebu, 25.08.2011. (corr. 1.09.2011.)
2. izd. 24. 4. 2020.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Duhovnost

Važnost obiteljskoga dijaloga

– na primjeru praoca Jakova

Sažetak

Mnogostruki dijalog u obitelji koji proživljava Jakov, praotac Božjeg naroda, u ovom je biblijskom razmatranju prikazan u njegovoj širini (roditelji, brat, ujak, žena, djeca…) i u kontinuitetu, tj. vremenskom razvoju koji u biti vodi do pomirenja. Nedostatak dijaloga s ocem u Jakova se očituje u čuvenoj, nepovjerenjem obojanoj prijevari (Post 27) koja dovodi do bolnog rascijepa, ali otac Izak ostaje važan orijentir Jakovljeva života („povijest Izakova“ 25,19, „Bog tvoga oca“ 46,3). Privrženost majci Rebeki opterećena je njezinim posredništvom u Jakovljevu dijalogu s ocem i bratom te pretjeranim nametanjem vlastitih odluka („poslušaj moj glas“ 27,8.13.43). Konkurentski odnos prema bratu blizancu, koji se razvija u sukob obilježen prijetnjom i smrtnim strahom (Post 27), pronalazi rješenje nakon što je Jakov izmirio račune s Bogom (Post 32). Pomirenje, nalik na susret „s Božjim licem“ (33,10) omogućuje smiren nastavak života. Prije toga, međutim, Jakov će od rođaka Labana na vlastitoj koži doživjeti slične nepravde koje je sam drugima nanio (29–31). Na tom putu trpljenja osjetit će da ne može sve vlastitom dovitljivošću postići i da je presudno osloniti se na Božji autoritet („Bog će biti svjedok“ 31,50).

Jakov osniva brojnu obitelj u kojoj bitno mjesta ima žena-miljenica Rahela, s kojom prolazi put od silne simpatije do mučnog, nejasnog razilaženja. U odnosu prema djeci čini ponajprije pogrešku kojom je sam u djetinjstvu obilježen, vezujući uza se pretjerano i nepravedno ljubimca Josipa. Josipov čudesan uspon u Egiptu još jednom pokazuje kako Božja snaga dovodi do pozitivnog rješenja („Jahve bijaše s njim“ 39,23). Zaključno smirenje nastaje u ponovnom susretu sa sinom (46,30) i u blagoslovu dvojice unuka pri kojem Jakov svjesno ispravlja prijašnju jednostranost (48,14). Prihvaćanje svih članova obitelji kod Jakova je uspješan cilj obiteljskog dijaloga (46,7; 49,1). Razmatranje na kraju ističe dvije osobite zamke u dijalogu i važnost neverbalne komunikacije.

Godine 2006. održana je 35. Obiteljska ljetna škola Filozofsko-teološkoga instituta u Zagrebu pod geslom iz Lk 24,32 (“Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio”) koje govori o dvojici učenika koji su na putu Emaus slušali kako im Isus tumači Pisma. Slušajući Učitelja, prisjećaju se tekstova koje poznaju, razumiju ih iznova, prepoznaju im smisao. Ova studija o uspjesima i neuspjesima obiteljskog dijaloga na primjeru iz Biblije želi postupiti slično. Potražit ćemo podlogu i svjetlo za važnu temu obiteljski dijalog u Svetom pismu. Ograničujemo se pritom na jednu osobu koja ima bitnu ulogu i stoji na početku biblijskog Božjeg naroda.

Vidjet ćemo kako Sveto pismo s pravom ističe da čovjek redovito živi u dvije obitelji: onoj iz koje potječe (Post 25–35) i u onoj koju osniva (Post 37–50). Dijalog u obje obitelji bitno obilježava naš život. Vidjet ćemo također da upravo na ovom primjeru Sveto pismo pokazuje kako sazrijevanje nije tek zadatak za djetinjstvo i mladost nego se proteže kroz cio život. Kao što zagrljaj s bratom Ezavom označava kraj dugogodišnjega procesa u mladom Jakovu koji staje na svoje noge (Post 33,4), tako zagrljaj sa sinom Josipom stavlja točku na dug put Jakova muža i oca obitelji (46,29). Tek tamo nastaje životno smirenje koje će Jakova dovesti do svjesno oblikovane podjele blagoslova unucima (48,14). Opisom mučnih zgoda, neugodnih pojedinosti i duševnih lomova svjedoči nam Riječ Božja da ne zatvara oči pred tamnom stranom našeg života, pred neprilikama i promašajima dijaloga među bliskima i najbližima.

Govorit ćemo o čovjeku koji je zbog teška života blizak suvremenu iskustvu. Umire u tuđini kamo je, ne u mladosti, nego kao starac morao poći trbuhom za kruhom. Govorit ćemo o ocu kojemu je kći silovana, a za ljubimca sina vjeruje da je mrtav. Govorit ćemo o čovjeku udovcu koji je dvije žene pokopao, i koji je doživio srčani udar kad se iznova čuje svome sinu (45,26). Budući da nam je ovaj lik i njegov životni put velikim dijelom poznat, lakše nam je uživjeti se u pojedine slike iz njegova života koje su nam putokaz. Pokušat ćemo ukratko skicirati kako izgleda dijalog – odnosno nedostatak dijaloga – kod Jakova kao sina, kao brata, kao nećaka i zeta, kao muža i oca, i napokon kao djeda.

Jakov sin – u dijalogu s roditeljima

Jakov i njegov otac Izak

Biblijski izvještaj o Jakovljevu životu dobrim se dijelom nalazi pod naslovom „povijest Izakova“ (25,19). Tek nakon što je Jakov prošao svoj mladenački put, osnovao svoju obitelj i pomirio se s bratom, susrećemo u Bibliji nov naslov: „povijest Jakovljeva“ (37,1). Odrasli Jakov koji je prošao duge godine služenja u domu Labanovu ima jasan cilj pred očima kad kreće na put sa svojom velikom obitelji i svime što je privrijedio. On kreće „k svome ocu Izaku“, veli Pismo (31,18). To mu je orijentir i u odrasloj dobi.

Kao što nam psihologija u novije vrijeme potvrdi, otac je veoma važan i za njegov odnos prema Bogu. Još u staroj dobi, prije nego će poći u Egipat, Jakov prinosi žrtvu „Bogu svoga oca Izaka“ (46,1). Također Bog sâm, kad mu se javlja i progovara o budućnosti, predstavlja se kao „Bog tvoga oca“ (46,3).

Najbolniji – i najpoznatiji – moment u dijalogu s ocem za Jakova je pokušaj da ga prevari i nijekanje vlastita identiteta (27,1–29). Čuven susret, na koji Jakov donosi jelo spremljeno poput divljači, pristupa odjeven u bratovo odijelo i prerušen, odiše sumnjičavošću i nepovjerenjem. Opetovano Jakov pred svojim rođenim ocem niječe tko je. Dva puta govori da je Ezav (27,19.24). Laže, i pri tom spominje i Božje ime. Psihološke i duhovne posljedice duboke su. Očevo nepovjerenje očito je također u potrebi da, i nakon dvostrukog upita, kod poljupca još jednom po mirisu provjeri tko je pred njim (27,27).

Smijemo donekle u postupku Jakovljevu gledati inicijativu majke Rebeke uz koju je pretjerano vezan, ali već prvi Jakovljev odgovor na njezin nalog pokazuje da je spreman na prijevaru i da mu je stalo da uspije (27,11). Događa se upravo ono čega se pribojavao i što je s prokletstvom povezao. Otac je ubrzo saznao za prijevaru, Jakov u očima svoga oca ispada varalica (27,12.35). Ipak dugi niz godina koliko je Izak nakon toga poživio svjedoči o tome da je i otac dobrano pretjerao kad je zbog oslabjela vida govorio o smrti  i izricao posljednju volju (27,4). Još punih sedam biblijskih poglavlja, sve do Benjaminova rođenja, Izak će poživjeti. Tek nakon Jakovljeva dugotrajna služenja Labanu, nakon osnivanja vlastite obitelji i pomirenja s bratom Izak će umrijeti (35,28) pa je podjela zadnjeg blagoslova očito bila preuranjena i neodmjerena.

Jakov i njegova majka Rebeka

Jakov je, kao i njegov brat Ezav, Rebeki od Boga darovano dijete na temelju molitve oca Izaka (25,21). Majci će kao mladić biti draži, više će ga voljeti negoli Ezava (25,28). S jedne strane to je razumljivo budući da je Jakov „boravio u šatorima“ (25,27), to jest bio je prisutan uz nju i vrlo vjerojatno bijaše od pomoći za razliku od Ezava koj je bio po poljanama i lovištima. S druge strane dublji se razlog krije u proročkoj Božjoj riječi da će „stariji služiti mlađemu“ (25,23) koju je majka čula. Rebeka je u Jakovu mogla gledati mlađega i vjerojatno je, kako će se pokazati u njezinim postupcima, svojim silama kušala „progurati“ što brže ostvarenje proroštva.

Majka se postavlja kao komunikacijska veza koja priopćuje sinu očevu nakanu da Ezavu podijeli blagoslov (27,6–10). Prije toga nismo nijednom čuli da je Izak uputio koju riječ svome sinu Jakovu. Rebeka pretječe njihov prvi dijalog koji će biti namještena prijevara. Također ona zaposjeda odlučujuće mjesto u razorenoj komunikaciji između Jakova i njegova brata. Majka upozorava sina miljenika, od nje Jakov doznaje za sudbonosnu prijetnju koju je Ezav, otkrivši prijevaru, izrekao (27,42).

Dva put Rebeka „diktira“ sinu što mu je činiti u skladu s njezinim pripravljenim planom, triput izravno traži od Jakova „poslušaj glas moj“ (27,8.13.43). Time u svetopisamskom načinu govora nedopušteno posiže takoreći za božanskom vlašću. S takvim mu riječima nalaže prerušavanje pred ocem (27,8–10) i potom odlazak k njezinu bratu Labanu (27,43–45), lukavo namještajući da izgleda kao poslanje od oca Izaka (27,46). Dobivamo dojam da majka uporno nameće svoju volju sinu, a on nepromišljeno, podložno izvršava, okovan u nezdravu nesamostalnost i neslobodu. Ona sprema omiljeno Izakovo jelo, ona odijeva Jakova u Ezavljevo odijelo, ona ga umata u kožu kozleta (27,14–17), ona obećava da će Jakova dovesti natrag iz tuđine (27,45). Odgovara li to Jakovljevoj volji, tekst ne daje uvida.

Jakov brat – u dijalogu s Ezavom

Sukob i razilaženje Jakova i Ezava počinje već u majčinoj utrobi. Braća se ondje toliko sudaraše da je majka već pomišljala na smrt (25,22). Sveto pismo daje do znanja na slikovit način da su iskustva i postupci u najranijoj dobi od presudne važnosti. Konkurencija i bitka za prvo mjesto očita je i kod samog rođenja kad Jakov svoga brata, koji je prije porođen, hvata za petu (25,26). Ime Jakov izvedeno je od hebrejskog naziva za petu (izg. ‘akev) pa ga kao „hvatača pete“ zasigurno obilježava lukavost, pristupanje odotraga, djelovanje iza leđa.

Raskid i nedostatak dijaloga među braćom počiva na objektivno ponajprije neznatnoj činjenici da je Ezav prije porođen. Od sitnice je napravljena krupna, sudbonosna stvar. Jakov i Ezav zapravo su blizanci, ali će stalno i uporno u njihovu opisu biti govor o starijemu i mlađemu, ili točnije kako hebrejski tekst veli o „silnome“ i „neznatnome“ (25,23; usp. „velik i malen“ 27,15.42). Istina je oni su različiti, i to je u opisu nedvojbeno. Dok je Ezav lovac i čovjek prirode, Jakov je u domaćinstvu (25,27). Ostaje međutim činjenica da su zajednički proveli vrijeme pod srcem majke.

Riječi koje braća izmjenjuju susrećemo prvi put u onoj zgodi kad Jakov kupuje prava prvorođenca hranom koju daje gladnom Ezavu. Odrješitost i čvrsta volja očituju se u Jakovljevu izravnom zahtjevu: „Ustupi mi prvorodstvo!“ (25,31). Ne možemo ga promatrati tek kao izvršitelja majčinih planova koji ne bi imao vlastiti stav. Pravna osjetljivost i lukava mudrost kriju se u traženju prisege. „Prije mi se zakuni“ nalaže on Ezavu (25,33). Nasuprot Ezavu koji, vjerojatno zbog izgladnjelosti i neuspješna lova, misli da će umrijeti i ima depresivno skučen pogled (25,32), Jakov očito snuje velike stvari i gleda na budućnost.

Tegobno i dugotrajno iskustvo kod ujaka Labana (Post 29–31) nije izbrisalo trag muke koju Jakov zbog svog nepravednog postupka sa sobom nosi. Dugo je vremena prošlo, „dvadeset godina“, kako Jakov opetovano ističe u razgovoru s Labanom (31,38.41). Posve je izmijenjena njegova životna situacija ali to ne priječi bujici iz dubina srca da svom silinom izbije na površinu u obliku straha, tjeskobe i blokiranosti (32,8). Sada je muž i otac, bogat gospodar. Prije je bio sin i brat u bijegu od obitelji, siromah sa izbjegličkim štapom u ruci. Ipak i sada još uvijek nosi pretešku mrlju na savjesti, nemir u duši, zna da je bratu učinio nepravdu, već svojom lukavom kupovinom, a potom prijevarom prema planu koji je majka skovala. Sve nepravde koje je podnio i napor koji je uložio služeći Labanu nisu ugasile žestinu žudnje za izmirenjem koja Jakova muči. „Možda će mi oprostiti“ razmišlja on o svomu bratu (32,21). Zavaravanje i privid tu ništa ne vrijede. U pitanju je život i smrt (usp. 32,9). Jakova muči silan strah za vlastiti život jer još ništa nije poduzeo da bi zadobio oproštenje. Ne usudi se na oči bratu koji je zaprijetio da će ga ubiti.

Pred Jakovom je dijalog koji vruće želi i u isti ga se mah boji i izbjegava ga. Taktika koju poduzima da bi ga ostvario mnogostruka je. Dijeli svoje ljude i dobra na dva tabora, da se bar jedan spasi (32,9). Šalje glasnike pred sobom (32,4.18), opetovano samoga sebe naziva slugom, a Ezavu priznaje naslov gospodara. Triput nalaže slugama da ga pred Ezavom označe s „tvoj sluga“ (32,5.19.21), dvaput se sam u izravnom razgovoru pred svojim bratom tako naziva (33,5.14). Osim toga, u silnom strahu Jakov se moli. Prvi ga put susrećemo kako upućuje Bogu prosbenu molitvu (32,10–13).

Jakov šalje obilne poklone pred sobom kako bi odobrovoljio Ezava (32,14–22). Stvara zaštitni prostor, produženu tampon-zonu koja treba pružiti sigurnost. Pokloni služe kao štit. Barem pet stada šalje pred sobom (32,15). Svako vodi jedan sluga koji prima jasan strateški nalog. Treba objasniti da je stado pomirbeni dar i treba najaviti Jakova koji sam pristiže na kraju procesije (r18–20). Istu onu dovitljivost koju je Jakov primijenio kad je ostvarivao kupovinu i prijevaru možemo osjetiti i u naporu oko pomirenja. Sposobnosti nisu uminule, cilj djelovanja bitno je izmijenjen.

Nevjerojatno snažan dojam trebala je povorka ostaviti na Ezava. Četiri-pet puta čuje on istu poruku od izaslanika koji pristižu jedan za drugim na čelu poklon-stada. Međutim cjelokupna taktika nije dovoljna, samo povećava napetost i neizvjesnost. Presudni pomak dogodit će se tek nakon tajanstvenog susreta s Bogom (32,23–32). Riječ je o čitavoj jednoj probdjevenoj noći koju Jakov provodi u borbi. Ne pušta svoga suparnika dok ne zadobije blagoslov (32,27). Znamo da je to bio susret s Bogom ne samo iz Jakovljeva svjedočanstva: „vidjeh Boga licem u lice“ (32,31), nego i zbog toga što sveti tekst još jednom spominje kako je Bog sam taj koji Jakovu daje novo ime (35,10).

Promjena je očita. Idućeg jutra Jakov je kadar osobno izići ususret bratu premda ovaj pristiže s četiri stotine svojih momaka (33,1). Jakov ne šalje više izvidnicu, nego svojim očima gleda. Nova povorka koju sada slaže bitno se razlikuje od one prijašnje jer onda sada sam staje na čelo (33,3). Sada se Jakov više ne služi lukavim okolišanjem i podmićivanjem. Sam izlazi pred svoga brata, otvoreno se izlaže. Svoje poniženje i poštovanje prema bratu izrazit će tako da se sedam puta nakloni pred njim do zemlje (33,3).

Pomirenje s Ezavom upozorava na dvije činjenice. Prvo, treba se izmiriti s Bogom koliko god je ljubav prema bližnjemu od presudne važnosti. Potrebno je najprije raščistiti račune s Bogom, tek onda slijedi plodan dijalog. Drugo, pomirenje ne znači zajednički život pod svaku cijenu. Ezav i Jakov će se pomiriti, ali živjet će svaki na svojoj strani (36,6). S bratom Ezavom Jakov će se još sastati da zajedno pokopaju oca (35,29). Pomirenje je međutim ona glavna i neizostavna zadaća. I susret s Bogom daje mu zlatnu perspektivu. Kad se susreo s Bogom, Jakovu je sunce ogranulo (33,32). Kad je susreo brata koji ga ljubazno prima, bilo mu je, kako sam pred njim izjavljuje, kao da gleda lice Božje (33,10). Susret s Bogom postaje istovjetan pomirenju s bližnjim u obitelji. Pa makar i nakon mnogo, mnogo godina i preobilnih iskustava.

Jakov nećak – u dijalogu s Labanom

Prva reakcija Labanova u susretu s nećakom Jakovom obojana je simpatijom i ljubaznošću. Laban mu potrča u susret, izvješćuje Sveto pismo, zagrli ga, poljubi i dovede u svoju kuću (29,13). Međutim njegovi daljnji postupci pokazat će kako se u toj pokazanoj naklonosti skriva jako puno od one radosti koju budi pogled na plijen. Nalik je veselju pred žrtvom koju će zagrabiti u svoje kandže. Njegova prva izjava dvosmislena je. Laban primjenjuje na Jakova uzvik Adamov pred Evom, njegovom žuđenom životnom družicom: moja kost i moje meso (Post 2,23; 29,14)! Time međutim Laban već najavljuje kobnu sličnost između sebe i Jakova: kao što je Jakov nasamario brata i oca te lukavstvom stekao pravo prvorodstva i očinski blagoslov, tako će Laban Jakova prevariti sa svojim kćerima (29, 23), a pokušat će i sa stadima (30,35). Njihov je dijalog pseudo-dijalog koji počinje na klimavim nogama, odiše dvoznačnošću i ostavlja dojam lukave i zle smicalice.

Kad Jakov želi otići, Laban ga iz koristoljublja pokušava zadržati. Priziva Jakovljevu prijateljsku naklonost, što ne zvuči baš iskreno (30,27). Razgovor među njima ostavlja na oko dojam velike otvorenosti. Jakov prvi put svjesno i jasno pokazuje osjećaj vlastite vrijednosti. Govori: „kuda god sam prolazio Jahve te blagoslivljao na mojim koracima“ (30,30). U dijalogu između ta dva muškarca ne prešućuju se činjenice. Ipak će se još jednom pokazati, da je Laban iskusni lukavac koji i kad nudi plaću, zapravo želi novom prijevarom izrabiti. Jedino će čudo koje se zbiva sa stadima (30,37–43) i izravno Božje ukazanje Labanu (31,24) zaustaviti njegov nepravedan progon.

Kolik je pritisak Jakov doživljavao!? O tome svjedoči i činjenica da je napokon morao pobjeći (31,17.18). Kao odrastao muž i otac obitelji mora bježati od svoga punca. Lukavi  Laban koji je krenuo u potjeru još ne odustaje nego dijalog započinje predbacivanjem i osudom zbog bijega (31,27). Jakov pak ne popušta nego u žestokoj prepirci iznosi sve činjenice izravno pred Labanom o tome kako je nepravedno izrabljivan (31,36–42). Dijalog između Jakova i Labana dolazi konačno do nekog pozitivnog kompromisa tako da obojica sklapaju sporazum u kojem se podvrgavaju Božjem autoritetu (31,48–53).

Jakov u obitelji koju osniva

Susret s Bogom i Božje djelovanje ostavljaju bitan trag u Jakovljevu obiteljskom životu. Jakov je voditelj vjerskog život u svojoj obitelji. Tražit će od svojih da ostave lažne bogove, krivovjerja i praznovjerja (35,2). Duboko je obilježen duhovnim iskustvom kod kojeg mu se Bog prvi put objavio. O tome govori svojoj obitelji i svima koji bijahu s njime (35,2). Čudesan san, u kojemu je Bog progovorio Jakovu, na njega primijenio obećanje već zadano Abrahamu i obvezao se da će ga pratiti (28,13–15), temelj je za Jakovljevu voditeljsku ulogu u religioznom životu.

Jakov muž

Jakov i Rahela. Jakov prvi put vidi Rahelu kao pastiricu sa stadom njezina oca Labana kod zdenca. Drugi ga upozoravaju tko je ona (29,6.9). Prvi susret s Rahelom s kojom još nije ni  progovorio, nego ju je samo vidio, budi u njemu nevjerojatne snage. Jakov oslobađa pristup studencu, odvaljuje kamen za koji su se inače svi pastiri trebali skupiti da ga podignu (29,10).

Neverbalna je komunikacija i svojevrsno pretjerivanje kad Raheli već pri tom prvom susretu daje poljubac (29,11). Sva emocionalna angažiranost, dirnutost i ganuće prelijeva se u plač. Rahela već kod prvog susreta dobiva pred oči duboku osjećajnost i osjetljivost svoga budućeg muža koji je djetinjstvo proveo uz majku u domaćinskom prostoru. U plaču Jakovljevu možda treba prepoznati i znak emocionalne opterećenosti te svega jada i boli koje Jakov nosi u sebi otkako je upropastio sve veze s ocem, bratom, pa i majkom kojoj bijaše ljubimac.

S Rahelom progovara i predstavlja se tek nakon poljupca i plača. Govori joj tko je i razjašnjuje rodbinske veze, ali riječi tog razgovora Sv. Pismo ne bilježi (29,12). Jakov voli Rahelu i spreman je služiti i raditi, i čekati punih sedam godina, samo da je dobije za ženu, da bude uz nju (29,10). Zbog ljubavi prema njoj silne godine činile su mu se kao nekoliko dana (29,20). Strpljiva ljubav i silovita snaga koju Jakov u sebi nosi, uzor je današnjemu čovjeku, ali je ujedno prijeko potrebna zaliha za sve ono što će Jakov pretrpjeti od Labana.

Presudan trenutak u dijalogu s Rahelom dolazi kad ona Jakovu prigovara što za razliku od njezine sestre Lee, ona nema djece. Reakcija Jakovljeva je ljutnja, ali odgovor mudro upućuje na Božji autoritet (30,2). Za Jakova je rođenje prvog sina kojeg je Rahela napokon rodila vrlo važno. Nakon njegova rođenja odlučuje se naime osamostaliti i otići iz kuće svoga punca. Započinje pregovore koji će to omogućiti (30,25).

Svojevrstan nesporazum i razilaženje s Rahelom vidljivo je i u tome što svatko na svoj način daje ime najmlađemu sinu Benjaminu. Za majku koja umire nakon poroda on je „sin moje muke“ (Ben Oni), za oca on je „sin sretne strane“, „uspješni sin“ (Ben Jamin 35,18). Kod smrti Raheline ne spominju se dani žalosti (30,19). Je li ljubav posve ohladnjela? S pravom bismo mogli pomisliti da Jakovu nije stalo, kad on ne bi nakon dugo vremena, prije svoje smrti, još jednom pripovijedao o njezinu sprovodu i grobu (48,7).

Važan  razgovor. S Rahelom i Leom u doba krize u domu njihova oca Jakov će voditi povjerljiv razgovor u polju kod svoga stada (31,4). Svjedočanstvo je to o tome kakvo je stanje u kući. Treba se čuvati! Ujedno je to znak da Jakov znade naći prostor za taktičke razgovore i zajedničko planiranje.

U tom razgovoru Jakov spremno i opširno iznosi svoja vjernička iskustva o tome kako mu se Bog objavio (31,5–13). Pri tom čujemo prvi put iz njegovih usta da Bog ostvaruje svoje obećanje zadano u čudesnome snu da će biti s njime. Jakov svjedoči i potvrđuje na temelju iskustva: „Bog je bio sa mnom“ (31,5). I to pripada jasnom i mudrom priznavanju činjenica i pokazuje kako treba naći pravu mjeru gdje i kako govoriti o najvažnijim iskustvima iz duhovnog života.

Jakov kao muž i otac i Lei i Raheli ostavlja slobodu prije nego što će napustiti Labanov dom. On sluša njihov odgovor koji je odrješit i vrlo jasan (31,14–16) i tek onda svi zajedno kreću na put.

Jakov otac

U svojoj obitelji Jakov ima mnogo djece. Govori se o dvanaest sinova po kojima su nazvana plemena u Izraelu (npr. 23,26), ali tu je barem još jedna kći Dina (30,21).

Kad mu je kći Dina na silu odvedena, Jakov u prvi mah pokazuje neku tromost (34,5). Inicijativu prepušta sinovima, ne želi bez njih stupiti u akciju. To se može shvatiti kao oprez i strah, kao postupanje iz obzira. Čak će dvojici sinova, Šimunu i Leviju, koji su bili predvodnici u ljutitoj, lukavoj, nasilnoj i radikalnoj reakciji predbaciti i prigovoriti što su ih doveli u opasnost svojom osvetom (34,30). U Jakovljevu načinu govora tada se jasno pokazuje njegov strah za vlastiti život. Svakako u ovom je slučaju riječ o obiteljskoj situaciji u kojoj sinovi preuzeše kormilo. Djeca jednom brane moral i obiteljsku čast.

Jakov i njegov sin Josip. Premda Jakov u sebi nosi bolno i kobno iskustvo nepriličnog davanja prednosti i nepravedne ljubavi prema djeci i sam podliježe istoj mani. Ljubimca Josipa pretjerano ističe, daje mu posebno odijelo i dopušta mu da pred njim svojim ocem ogovara svoju braću (37,2). Jakov pravi razlike i daje Josipu posebne naloge (37,13). S time će biti povezana velika žalost kad čuje da je mrtav i još više njegova vlastita depresivna pomisao da će i sam umrijeti (37,35). Duboko ganutljiv susret i dugotrajan zagrljaj sa sinom Josipom, kad je nakon mnogo vremena i usuprot svim očekivanjima došao k njemu, živomu i moćnomu u Egiptu, svjedoči o tome da su obojica prošli intenzivan unutarnji put pročišćenja (46,29).

Blagoslov svih sinova. Dugačak blagoslovni govor Jakov upravlja kao svoj oproštaj pred kraj života svakome sinu napose (49,3–27). Sadržaj blagoslova svjedoči o tome da je Jakov kao otac budno pratio životni hod svojih sinova. Bilo se u prvi mah činilo da nije mario doli za Josipa. U osobnom dijalogu smo ga, osim s Josipom, vidjeli gotovo isključivo s Rubenom (42,36–38) i Judom (43,2–14). Svih dvanaest međutim prisutno je u njegovu oproštajnom, proročkom govoru (49,1). S druge strane taj blagoslov pokazuje velik pomak s obzirom na prethodne naraštaje. Abraham zadržava jedino Izaka uza se, a svu ostalu djecu isključuje iz genealogije (25,6). Jakov postupa inkluzivno i prihvaća sve koji pripadaju u njegovu obitelj (46,8–27).

Jakov djed

Nepravdu koju je sam doživio kod podijeljene roditeljske ljubavi, koju je sam činio izdvajajući pretjerano Josipa na račun ostalih sinova, Jakov će ispraviti u sljedećem naraštaju. Djed Jakov namjerno daje prvi blagoslov, blagoslov desnicom, unuku Efrajimu koji je mlađi, a drugi blagoslov, blagoslov ljevicom, Manašeu iako je prvorođenac (48,14). Prijevara i nasilno zauzimanje prvog mjesta dobiva svoju zadovoljštinu u svjesnom davanju prednosti mlađemu. Veću naklonost prima onaj koji je slabiji i kojemu je više potrebno.

Dijaloški uspjesi i neuspjesi

Pokušali smo prikazati složene obiteljske odnose koje proživljava Jakov praotac Božjeg naroda. Pogledali smo svu širinu dijaloga koja obuhvaća Jakovljeva oca Izaka, majku Rebeku, ujaka Labana, ženu Rahelu, te djecu i unuke Jakovljeve. Ujedno smo nastojali uočiti dinamiku koja se razvija s vremenom, npr. između prijevare i pomirenja, ili između Josipova nestanka i ponovnog susreta u Egiptu.

Sveto pismo ističe ulogu oca tako što je velik dio života Jakovljeva smješten unutar „povijesti Izakove“, a Bog je u njegovu životu prisutan kao Bog njegova oca Izaka. Vidjeli smo kako je gotovo neizvedivim lukavstvom Jakov izmamio od Izaka blagoslov koji je ovaj kanio jednostrano podijeliti samo jednom sinu. Bolan rascjep zbog prijevare neće pronaći rješenja u dijalogu. Otac umire i sinovi ga, izmireni, pokapaju, a da Jakov i Izak nisu raspravili svoje postupke. Što smo propustili, i što nadilazi naše snage, prepuštamo Božjoj dobroti.

Privrženost majci Rebeki uz koju Jakov provodi dane prelazi granice. Vjerojatno u vezi s proroštvom o mlađem sinu majka traži kako osigurati prednost. Sveto pismo pokazuje kako ona preuzima ulogu u Jakovljevu dijalogu s ocem i bratom te kako zahtijeva potpunu poslušnost, donoseći odluke i za sina. Tek nakon izravnog susreta s Bogom koji mu progovara (Post 28) Jakov će se izvući iz prevelike navezanosti.

Dijalog s bratom Ezavom obilježen je konkurencijom od početka. Jakov posiže za petom prvorođenca i kupuje njegova prava. Potraga odraslog Jakova za pomirenjem izražaj je duboke čežnje i jednake dovitljivosti koja je međutim prošla mučan put dozrijevanja. Jakov koji je imao ambiciju i htio biti ispred, pristupa kao sluga, hramljući, spreman odreći se svega imanja samo da zadobije bratovu naklonost. Sveto pismo jasno pokazuje da je bitnu promjenu donio tajanstven susret s Bogom u noći borbe (Post 32).

Sva simpatija koju bjegunac Jakov doživljava kod ujaka Labana uskoro će se bolno raskrinkati. Kao što je sam prevario, tako biva prevaren. Sam je tražio korist, kupujući prvorodstvo, sada sam biva iskorišten. Obojica međutim moraju otvoreno priznati da je Bog s Jakovom i nesebično dijeli blagoslov. Božji će autoritet jamčiti dobar ishod njihova dijaloga, pri čemu je Jakov naučio postavljati realne zahtjeve.

Dijalog s ljubljenom ženom Rahelom Jakov započinje silinom osjećaja, upoznavanje tek slijedi. Strpljiva ljubav nailazi na prvu granicu u ljutnji zbog Rahelina prigovora, a pri gotovo prešućenom posljednjem oproštaju kao da je više nema.

U vlastitoj brojnoj obitelji Jakovljev put sazrijevanja mora se nastaviti. Prvi velik udarac, nasilje prema kćeri, pokazat će da Jakov ne gospodari situacijom. S miljenikom Josipom proći će bolnu školu, čineći istu pogrešku koju je na vlastitoj koži pretrpio. Kao što je majka njega na se vezala, tako će on Josipu u svemu davati prednost. Kobne posljedice, Josipov pogrešan osjećaj važnosti i razoreni odnosi s braćom, pronaći će dugačak put pročišćenja u egipatskom carstvu.

Starac Jakov dolazi do smirenja u ponovnom susretu sa sinom i pred unucima svjesno ispravlja prijašnju jednostranost. Oproštajni blagoslov, okupljanje i prihvaćanje svih članova obitelji svjedoče o dovršetku njegova puta i o dijalogu na cilju, dijalogu koji vodi u budućnost.

Umjesto zaključka istaknimo kratko osnovne zamke koje prijete dijalogu i neke elemente neverbalne komunikacije koje u Jakovljevoj povijesti dolaze do izražaja.

Zamke u dijalogu. 1. Dijalog može biti lažni dijalog kao u razgovoru Jakova i Izaka gdje je Izak pun očite sumnje, a Jakov uporno prikriva svoj identitet (Post 27). I kod Labana u dijalogu s Jakovom naići ćemo na isti slučaj da riječi kazuju jedno, a sebični interesi i prikrivene nakane smjeraju drugamo. I gesta, i biblijski uzvik, i velikodušna ponuda plaće krinka su za lukavi plan iskorištavanja (29,13.15).

2. Druga je opasna zamka u dijalogu napuhivanje ili pretjerivanje. I u našim nesporazumima lako se dogodi da krećemo od pogrešne procjene, od emocionalnog dojma ili od uvriježenih običaja. Jakov i Ezav su u sukobu oko prava prvorodstva i uporno se označavaju kao mlađi i stariji premda su zapravo blizanci. Pouka za nas: dobro je u miru stati i za se uvidjeti kako stvari doista stoje, prije nego što počnemo tražiti svoja prava i dokazivati da smo u pravu.

Neverbalni dijalog. Opširni biblijski izvještaj o životnom putu praoca Jakova u nekoliko ključnih prizora naglašava ulogu tijela u komunikaciji. Najrječitiji primjer zacijelo je opetovani poklon Jakovljev pred Ezavom s kojim će se pomiriti. „Nakloni se do zemlje sedam puta dok se ne primače svome bratu“ piše u našem prijevodu (33,3). Cijelim tijelom izriče Jakov svoju nakanu. Što li sve izražava? Pokornost, molbu za oproštenje, poštovanje, izloženost…

Još su nam tri elementa osobito važna  u neverbalnom dijalogu. Ponajprije, često u Jakovljevoj povijesti čitamo o zagrljaju i poljupcu. Istaknimo dva oprečna primjera. Laban grli Jakova, svoga rođaka (29,13), ali će se pokazati da u tom zagrljaju bijahu skrivene i prevarantske težnje i interes za izrabljivanjem. Jakovljev zagrljaj s bratom iskren je i označava pomirenje (33,4). Zagrljaj sa sinom Josipom u Egiptu znak je onog završnog smirenja i olakšanja kod kojega Jakov najavljuje da može u miru umrijeti (46,30).

U svetopisamskome tekstu o Jakovu više od deset puta spominje se plač. Često je obiteljski dijalog obilježen plačem. Samog Jakova nalazimo triput u suzama: Jakov plače pred Rahelom kad ju je prvi put susreo (29,11). Kako hebrejski tekst svjedoči, oba brata plaču kod ponovnog susreta (33,4). Jakov napokon oplakuje nestanak svog omiljenog sina Josipa za kojega misli da je mrtav (37,35). Osjećaji koji izbijaju na površinu znak su iskrenosti.

Lice se napose ističe kao pojedinost u biblijskom izvještaju o Jakovu. Važnu ulogu ima u odnosu između Jakova i njegova ujaka. Na licu Labanovu Jakov opaža da se on ne drži prem njemu kao prije (31,2). O tome Jakov izvješćuje Leu i Rahelu (31,5). Lice je važan dio neverbalne komunikacije. Što namještenim i lažnim riječima mogu u razgovoru prikriti, lice pokazuje. O tajanstvenom susretu u noći prije pomirenja s bratom, Jakov svjedoči: „vidjeh Boga licem u lice“ (32,31), a samo pomirenje s Ezavom njemu je, kako već rekosomo, „kao da gleda lice Božje“ (33,10). Lice je važno.

I učenici na putu u Emaus nisu po riječima i objašnjenju nego po gesti, djelu, znaku prepoznali tko je s njima na putu.

red. 22. 4. 2020.

Niko Bilić, SJ