Kategorije
Duhovnost

#DnevnoEvanđelje

#Evanđelje na dan Kristova Srca

Spasitelju naš, ti nas ne optužuješ i ne osuđuješ. Samo tražiš iskrenu, poniznu, odanu ljubav prema tebi. A mi smo iz sebeljublja i egzistencijalnoga straha i tebe i sami sebe iznevjerili. Smiluj se!

Sa silnim povjerenjem daješ nam svetu zadaću da budemo poput tebe dobri pastiri, da se brinemo za tvoje jaganjce i tvoje ovce. Oprosti nam našu sebičnost i nemar!

Svojom svetom žrtvom ti si nas otkupio, posvetio! Stoga i naše trpljenje i naša nemoć, pa i naša smrt mogu biti na Božju proslavu.

petak, 7. vazmenoga tjedna: Iv 21,15-19

Hvala svima vama, dobročinitelji, koji svojom molitvom i strukom, radom i darom pomažete obnovu Bazilike Srca Isusova!

Dragi gimnazijalci, maturanti, ako vas zanimaju duhovne visine i dubine, dobro nam došli na naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu:

Zašto vrijedi, najbolje ćete, naravno, saznati od samih studenata!

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Kristov mir

Gospodin Isus svoj mir ostavlja kao bitan dio oporuke. Ostavlja ga u svetu baštinu apostolima. Kod svete mise slušamo: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (usp. Iv 14,27). Riječi su to koje Krist govori u svečanu i dirljivu času pashalnoga slavlja. On kao glavar obitelji sa svojima slavi veliko Božje djelo: oslobođenje iz kuće ropstva, velik izlazak. Mogu li učenici pojmiti da je riječ o oproštaju dok se janjetinom goste, a vino se toči?

Isusov je pristup anticipacija i prevencija u pravom smislu. Prije nego što nastane rasap i bijeg apostola, prije nego što nastane noćna hajka, političko ludilo, vojničko iživljavanje i pravosudni kriminal Isus svojima daje mir. Posve otvoreno i izravno najavljuje da će pobjeći svaki u svoje, a njega će ostaviti (Iv 16,32). Unaprijed im govori zato da u njemu imaju mir (r. 33). Stalo mu je da se njihovo srce ne uznemiruje – tako je unaprijed rekao, tako opet ponavlja (14,1.27). Prije sukoba i nasilja on aktivno poduzima korake. Objavljuje već čudesan životni prostor koji će Pavao poslije otkriti. U njemu imaju mir – u Kristu. U Kristu je zavičaj mira.

Osobit je Kristov mir. Prokazao je izdajicu. Sam je poslao Judu da brzo učini što je nakanio (Iv 13,27). Nakon toga daje svoj mir učenicima. I kad je vidio podmukloga neprijatelja, u njemu je mir. Zazvonio je anđeoskom pjesmom kod njegova rođenja, premda za njih nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7.14). Prikupljao ga je i dušu njime napunjao u satima tihe, duboke molitve u samoći s Ocem (npr. Mt 14,23). Pokazao je njegovu silu i okus kad je smirio oluju na jezeru od koje su se i iskusni moreplovci ustrašili. Nastala je golema utiha, spokoj, smiraj (Mt 8,26; Mk 4,39).

“Ne dajem vam ga onako kao što svijet daje” (Iv 14,27). Isus na Posljednjoj večeri ima poseban mir. To je onaj mir kad vidiš da svojemu kraju stiže velik pothvat; kad vidiš da je izdajica već pošao; kad ti je jasno da će te svi redom napustiti, samo Otac nebeski ostaje; kad znaš da će te uskoro krvav znoj neomeđene ljudske slabosti i gorkoga straha baciti na mračno tlo Getsemanskoga vrta. Mir je to koji će prema zajedničkom svjedočenju evanđelja zasjati milo i plodno, nezaustavljivo i raskošno, s onu stranu, na uskrsni dan (Lk 24,36; Iv 20,19.21.26). To je duboko osobni mir. “Svoj mir vam dajem”, kaže Isus. To je mir čovjeka koji se prinosi Bogu kao žrtva i kojemu će ime biti uzvišeno iznad svakoga drugog imena (Fil 2,9). To je mir Boga koji je uzeo na sebe ljudski grijeh i patnju, pljuvanje i osude, ruganje, bič i čavle, krv i smrt.

Isus daje mir učenicima zato da im se srce ne uznemiruje, da ne budu uplašeni (usp. Iv 14,1.27). To je mir ohrabrenja. To je prava preventiva i profilaksa. Proglasio je zapovijed ljubavi (Iv 13,34), najavio Petru da će ga triput zatajiti (r. 38), dopustio je učenicima da izreknu svoja pitanja (14,5.8) i sada, prije nego ih pozove “Ustanite, hajdemo!”(14,31) daje im svoj mir.

U blaženstvima svoje mjesto imaju mirotvorci (od ποιεω Mt 5,9). Sretan je i blaženstvom ispunjen čovjek koji stvara mir. Treba se aktivirati i dati na to. Mir se stvara. Biblijski je jezik izravan. Kao što Stvoritelj od početka stvara svijet (ποιεω Post 1,1), kao što je Isus primjerice ustanovio dvanaestoricu apostola (ποιεω Mk 3,14), tako treba tvoriti, uspostavljati, kreirati mir. Nije to mir groblja ni “pokoj vječni” gdje su svi već mrtvi; nije to neka indiferentna pseudo-tolerancija gdje je sve svejedno; gdje se i onako više ništa ne može. Mir Kristov mir je onoga koji nije došao donijeti mir, nego mač Božje prosudbe (Mt 10,34), odjeljenje i jasno razlikovanje dobra od zla (Lk 12,51). Nije svejedno. Pogotovu otkako je krv Sina Božjega natopila zemlju od koje je čovjek sazdan, nije svejedno! Mir Kristov mir je zaključne pobjede nad konfliktom. Mir Kristov mir je vjere koja spašava, mir je Boga koji liječi ranjenu dušu, okovanu grijehom, mir je posvemašnjega obraćenja. Mir Kristov mir je Božjega Jaganjca koji odnosi grijeh svijeta.

Isus govori o miru neposredno nakon što je najavio da će ih Duh Sveti poučavati o svemu (Iv 14,26). Uvečer uskrsnoga dana sve će biti mnogo jasnije. Uskrsli Isus dolazi u okupljenu zajednicu. Izriče svoj uskrsni pozdrav kojega prije nema u Evanđeljima: “Mir vama.” Uskrsli Isus čovjek je zajedništva i mira. Mir Kristov, uskrsni je mir.

U Maslinskom vrtu, kad su došli po njega, morao je ponoviti svoj odgovor. On je onaj koga traže. Govori “Ja sam”, a oni od siline njegove pojave padaju na zemlju (Iv 18,6). Stoga još jedanput ponavlja (r. 8). Zacijelo je slično među zatvorenim i uplašenim apostolima na Uskrs. Još jednom Isus mora ponoviti: “Mir vama” (20,19.21)! Toliko je nevjerojatan događaj, toliko snažan osjećaj, toliko silna pojava. Stražari kod groba, vojnici izvježbani i navikli na svašta, ostadoše – znamo – u strahu kao mrtvi (Mt 28,4). Iznenađenje je naglo i posve neočekivano. Mir Kristov ustrajno se daje, s ponavljanjem, dok ne dođe do cilja. I opet, nakon osam dana, kad i Toma bude s njima, Gospodin dolazi i govori: “Mir vama!” (Iv 20,26).

Ali nije samo iznenađenje u pitanju. Kad Isus ponavlja, on se svjesno i naglašeno obraća apostolima. Mir vama koji ste me svi nevjerni izdali i ostavili, mir vama koji ste se uznemirili i uplašili za vlastite živote i razbježali. Mir vama koje opterećuje nevjernost i krivnja; savjest vas s pravom grize i peče jer niste sa mnom ostali vjerni do u smrt, a svi ste tako govorili (Mk 14,31); sad se kajete i boli vas jer niste bdjeli i molili da ne padnete u napast; mir tebi Petre, Ivane, Jakove, koji niste jedne ure mogli sa mnom probdjeti u molitvi (Mt 26,40), pa si sada predbacujete. Kristov uskrsni mir jest pomirenje s apostolima.

Uskrs Krist apostolima udahnjuje Duha Svetoga (Iv 20,22), baš kao što je Stvoritelj u početku udahnuo dah života čovjeku da bude živa duša (Post 2,7). Mrtve apostole Isus oživljuje. Staroga čovjeka čini novim stvorenjem. Kristov mir, mir je Duha Božjega. I svojim riječima Isus izravno govori o otpuštenju grijeha (Iv 20,23). Oproštenje i pomirenje njihova je zadaća. Oproštenjem i pomirenjem konflikti se rješavaju. Inače grijesi bivaju zadržani i posljedice trajno ostaju.

Učitelj od početka jasno veli da je zadaća apostola donijeti mir u dom u koji uđu. “Kad u neku kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!'” (Lk 10,5). Sada, na uskrsni dan, ta je zapovijed još jasnija. Dužnost apostola jest donositi u obitelj ono što sam prima od uskrsloga Krista.

Na Uskrs je jasno. Mir koji Isus daje nije mir koji svijet daje, nego mir uskrsloga Sina Božjega koji je izvršio poslanje, sav se je dao, ostao je poslušan do smrti na križu, u Očeve je ruke predao duh, zato da ga opet primi i dijeli.

Na Uskrs je u novom svjetlu jasan Isusov pozdrav kojim otpušta ozdravljene i izmirene: “Idi u miru!”. Zapravo govori im tako da naznačuje smjer. Šalje grješnicu kojoj je mnogo oprošteno (Lk 7,50), šalje dugogodišnju bolesnicu koja je ozdravila od krvarenja (8,48): “Idi! Idi prema miru! Poljane mojega mira tvoj su cilj.” Spasitelj tako već unaprijed naznačuje ono što će apostolima dati na Uskrs. Prema tome treba ići. To je smjer za rješavanje onoga što je grješno i bolesno u našim konfliktima.

40. Obiteljska ljetna škola FTI u Zagrebu, 25.08.2011. (corr. 1.09.2011.)
2. izd. 24. 4. 2020.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Duhovnost

Važnost obiteljskoga dijaloga

– na primjeru praoca Jakova

Sažetak

Mnogostruki dijalog u obitelji koji proživljava Jakov, praotac Božjeg naroda, u ovom je biblijskom razmatranju prikazan u njegovoj širini (roditelji, brat, ujak, žena, djeca…) i u kontinuitetu, tj. vremenskom razvoju koji u biti vodi do pomirenja. Nedostatak dijaloga s ocem u Jakova se očituje u čuvenoj, nepovjerenjem obojanoj prijevari (Post 27) koja dovodi do bolnog rascijepa, ali otac Izak ostaje važan orijentir Jakovljeva života („povijest Izakova“ 25,19, „Bog tvoga oca“ 46,3). Privrženost majci Rebeki opterećena je njezinim posredništvom u Jakovljevu dijalogu s ocem i bratom te pretjeranim nametanjem vlastitih odluka („poslušaj moj glas“ 27,8.13.43). Konkurentski odnos prema bratu blizancu, koji se razvija u sukob obilježen prijetnjom i smrtnim strahom (Post 27), pronalazi rješenje nakon što je Jakov izmirio račune s Bogom (Post 32). Pomirenje, nalik na susret „s Božjim licem“ (33,10) omogućuje smiren nastavak života. Prije toga, međutim, Jakov će od rođaka Labana na vlastitoj koži doživjeti slične nepravde koje je sam drugima nanio (29–31). Na tom putu trpljenja osjetit će da ne može sve vlastitom dovitljivošću postići i da je presudno osloniti se na Božji autoritet („Bog će biti svjedok“ 31,50).

Jakov osniva brojnu obitelj u kojoj bitno mjesta ima žena-miljenica Rahela, s kojom prolazi put od silne simpatije do mučnog, nejasnog razilaženja. U odnosu prema djeci čini ponajprije pogrešku kojom je sam u djetinjstvu obilježen, vezujući uza se pretjerano i nepravedno ljubimca Josipa. Josipov čudesan uspon u Egiptu još jednom pokazuje kako Božja snaga dovodi do pozitivnog rješenja („Jahve bijaše s njim“ 39,23). Zaključno smirenje nastaje u ponovnom susretu sa sinom (46,30) i u blagoslovu dvojice unuka pri kojem Jakov svjesno ispravlja prijašnju jednostranost (48,14). Prihvaćanje svih članova obitelji kod Jakova je uspješan cilj obiteljskog dijaloga (46,7; 49,1). Razmatranje na kraju ističe dvije osobite zamke u dijalogu i važnost neverbalne komunikacije.

Godine 2006. održana je 35. Obiteljska ljetna škola Filozofsko-teološkoga instituta u Zagrebu pod geslom iz Lk 24,32 (“Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio”) koje govori o dvojici učenika koji su na putu Emaus slušali kako im Isus tumači Pisma. Slušajući Učitelja, prisjećaju se tekstova koje poznaju, razumiju ih iznova, prepoznaju im smisao. Ova studija o uspjesima i neuspjesima obiteljskog dijaloga na primjeru iz Biblije želi postupiti slično. Potražit ćemo podlogu i svjetlo za važnu temu obiteljski dijalog u Svetom pismu. Ograničujemo se pritom na jednu osobu koja ima bitnu ulogu i stoji na početku biblijskog Božjeg naroda.

Vidjet ćemo kako Sveto pismo s pravom ističe da čovjek redovito živi u dvije obitelji: onoj iz koje potječe (Post 25–35) i u onoj koju osniva (Post 37–50). Dijalog u obje obitelji bitno obilježava naš život. Vidjet ćemo također da upravo na ovom primjeru Sveto pismo pokazuje kako sazrijevanje nije tek zadatak za djetinjstvo i mladost nego se proteže kroz cio život. Kao što zagrljaj s bratom Ezavom označava kraj dugogodišnjega procesa u mladom Jakovu koji staje na svoje noge (Post 33,4), tako zagrljaj sa sinom Josipom stavlja točku na dug put Jakova muža i oca obitelji (46,29). Tek tamo nastaje životno smirenje koje će Jakova dovesti do svjesno oblikovane podjele blagoslova unucima (48,14). Opisom mučnih zgoda, neugodnih pojedinosti i duševnih lomova svjedoči nam Riječ Božja da ne zatvara oči pred tamnom stranom našeg života, pred neprilikama i promašajima dijaloga među bliskima i najbližima.

Govorit ćemo o čovjeku koji je zbog teška života blizak suvremenu iskustvu. Umire u tuđini kamo je, ne u mladosti, nego kao starac morao poći trbuhom za kruhom. Govorit ćemo o ocu kojemu je kći silovana, a za ljubimca sina vjeruje da je mrtav. Govorit ćemo o čovjeku udovcu koji je dvije žene pokopao, i koji je doživio srčani udar kad se iznova čuje svome sinu (45,26). Budući da nam je ovaj lik i njegov životni put velikim dijelom poznat, lakše nam je uživjeti se u pojedine slike iz njegova života koje su nam putokaz. Pokušat ćemo ukratko skicirati kako izgleda dijalog – odnosno nedostatak dijaloga – kod Jakova kao sina, kao brata, kao nećaka i zeta, kao muža i oca, i napokon kao djeda.

Jakov sin – u dijalogu s roditeljima

Jakov i njegov otac Izak

Biblijski izvještaj o Jakovljevu životu dobrim se dijelom nalazi pod naslovom „povijest Izakova“ (25,19). Tek nakon što je Jakov prošao svoj mladenački put, osnovao svoju obitelj i pomirio se s bratom, susrećemo u Bibliji nov naslov: „povijest Jakovljeva“ (37,1). Odrasli Jakov koji je prošao duge godine služenja u domu Labanovu ima jasan cilj pred očima kad kreće na put sa svojom velikom obitelji i svime što je privrijedio. On kreće „k svome ocu Izaku“, veli Pismo (31,18). To mu je orijentir i u odrasloj dobi.

Kao što nam psihologija u novije vrijeme potvrdi, otac je veoma važan i za njegov odnos prema Bogu. Još u staroj dobi, prije nego će poći u Egipat, Jakov prinosi žrtvu „Bogu svoga oca Izaka“ (46,1). Također Bog sâm, kad mu se javlja i progovara o budućnosti, predstavlja se kao „Bog tvoga oca“ (46,3).

Najbolniji – i najpoznatiji – moment u dijalogu s ocem za Jakova je pokušaj da ga prevari i nijekanje vlastita identiteta (27,1–29). Čuven susret, na koji Jakov donosi jelo spremljeno poput divljači, pristupa odjeven u bratovo odijelo i prerušen, odiše sumnjičavošću i nepovjerenjem. Opetovano Jakov pred svojim rođenim ocem niječe tko je. Dva puta govori da je Ezav (27,19.24). Laže, i pri tom spominje i Božje ime. Psihološke i duhovne posljedice duboke su. Očevo nepovjerenje očito je također u potrebi da, i nakon dvostrukog upita, kod poljupca još jednom po mirisu provjeri tko je pred njim (27,27).

Smijemo donekle u postupku Jakovljevu gledati inicijativu majke Rebeke uz koju je pretjerano vezan, ali već prvi Jakovljev odgovor na njezin nalog pokazuje da je spreman na prijevaru i da mu je stalo da uspije (27,11). Događa se upravo ono čega se pribojavao i što je s prokletstvom povezao. Otac je ubrzo saznao za prijevaru, Jakov u očima svoga oca ispada varalica (27,12.35). Ipak dugi niz godina koliko je Izak nakon toga poživio svjedoči o tome da je i otac dobrano pretjerao kad je zbog oslabjela vida govorio o smrti  i izricao posljednju volju (27,4). Još punih sedam biblijskih poglavlja, sve do Benjaminova rođenja, Izak će poživjeti. Tek nakon Jakovljeva dugotrajna služenja Labanu, nakon osnivanja vlastite obitelji i pomirenja s bratom Izak će umrijeti (35,28) pa je podjela zadnjeg blagoslova očito bila preuranjena i neodmjerena.

Jakov i njegova majka Rebeka

Jakov je, kao i njegov brat Ezav, Rebeki od Boga darovano dijete na temelju molitve oca Izaka (25,21). Majci će kao mladić biti draži, više će ga voljeti negoli Ezava (25,28). S jedne strane to je razumljivo budući da je Jakov „boravio u šatorima“ (25,27), to jest bio je prisutan uz nju i vrlo vjerojatno bijaše od pomoći za razliku od Ezava koj je bio po poljanama i lovištima. S druge strane dublji se razlog krije u proročkoj Božjoj riječi da će „stariji služiti mlađemu“ (25,23) koju je majka čula. Rebeka je u Jakovu mogla gledati mlađega i vjerojatno je, kako će se pokazati u njezinim postupcima, svojim silama kušala „progurati“ što brže ostvarenje proroštva.

Majka se postavlja kao komunikacijska veza koja priopćuje sinu očevu nakanu da Ezavu podijeli blagoslov (27,6–10). Prije toga nismo nijednom čuli da je Izak uputio koju riječ svome sinu Jakovu. Rebeka pretječe njihov prvi dijalog koji će biti namještena prijevara. Također ona zaposjeda odlučujuće mjesto u razorenoj komunikaciji između Jakova i njegova brata. Majka upozorava sina miljenika, od nje Jakov doznaje za sudbonosnu prijetnju koju je Ezav, otkrivši prijevaru, izrekao (27,42).

Dva put Rebeka „diktira“ sinu što mu je činiti u skladu s njezinim pripravljenim planom, triput izravno traži od Jakova „poslušaj glas moj“ (27,8.13.43). Time u svetopisamskom načinu govora nedopušteno posiže takoreći za božanskom vlašću. S takvim mu riječima nalaže prerušavanje pred ocem (27,8–10) i potom odlazak k njezinu bratu Labanu (27,43–45), lukavo namještajući da izgleda kao poslanje od oca Izaka (27,46). Dobivamo dojam da majka uporno nameće svoju volju sinu, a on nepromišljeno, podložno izvršava, okovan u nezdravu nesamostalnost i neslobodu. Ona sprema omiljeno Izakovo jelo, ona odijeva Jakova u Ezavljevo odijelo, ona ga umata u kožu kozleta (27,14–17), ona obećava da će Jakova dovesti natrag iz tuđine (27,45). Odgovara li to Jakovljevoj volji, tekst ne daje uvida.

Jakov brat – u dijalogu s Ezavom

Sukob i razilaženje Jakova i Ezava počinje već u majčinoj utrobi. Braća se ondje toliko sudaraše da je majka već pomišljala na smrt (25,22). Sveto pismo daje do znanja na slikovit način da su iskustva i postupci u najranijoj dobi od presudne važnosti. Konkurencija i bitka za prvo mjesto očita je i kod samog rođenja kad Jakov svoga brata, koji je prije porođen, hvata za petu (25,26). Ime Jakov izvedeno je od hebrejskog naziva za petu (izg. ‘akev) pa ga kao „hvatača pete“ zasigurno obilježava lukavost, pristupanje odotraga, djelovanje iza leđa.

Raskid i nedostatak dijaloga među braćom počiva na objektivno ponajprije neznatnoj činjenici da je Ezav prije porođen. Od sitnice je napravljena krupna, sudbonosna stvar. Jakov i Ezav zapravo su blizanci, ali će stalno i uporno u njihovu opisu biti govor o starijemu i mlađemu, ili točnije kako hebrejski tekst veli o „silnome“ i „neznatnome“ (25,23; usp. „velik i malen“ 27,15.42). Istina je oni su različiti, i to je u opisu nedvojbeno. Dok je Ezav lovac i čovjek prirode, Jakov je u domaćinstvu (25,27). Ostaje međutim činjenica da su zajednički proveli vrijeme pod srcem majke.

Riječi koje braća izmjenjuju susrećemo prvi put u onoj zgodi kad Jakov kupuje prava prvorođenca hranom koju daje gladnom Ezavu. Odrješitost i čvrsta volja očituju se u Jakovljevu izravnom zahtjevu: „Ustupi mi prvorodstvo!“ (25,31). Ne možemo ga promatrati tek kao izvršitelja majčinih planova koji ne bi imao vlastiti stav. Pravna osjetljivost i lukava mudrost kriju se u traženju prisege. „Prije mi se zakuni“ nalaže on Ezavu (25,33). Nasuprot Ezavu koji, vjerojatno zbog izgladnjelosti i neuspješna lova, misli da će umrijeti i ima depresivno skučen pogled (25,32), Jakov očito snuje velike stvari i gleda na budućnost.

Tegobno i dugotrajno iskustvo kod ujaka Labana (Post 29–31) nije izbrisalo trag muke koju Jakov zbog svog nepravednog postupka sa sobom nosi. Dugo je vremena prošlo, „dvadeset godina“, kako Jakov opetovano ističe u razgovoru s Labanom (31,38.41). Posve je izmijenjena njegova životna situacija ali to ne priječi bujici iz dubina srca da svom silinom izbije na površinu u obliku straha, tjeskobe i blokiranosti (32,8). Sada je muž i otac, bogat gospodar. Prije je bio sin i brat u bijegu od obitelji, siromah sa izbjegličkim štapom u ruci. Ipak i sada još uvijek nosi pretešku mrlju na savjesti, nemir u duši, zna da je bratu učinio nepravdu, već svojom lukavom kupovinom, a potom prijevarom prema planu koji je majka skovala. Sve nepravde koje je podnio i napor koji je uložio služeći Labanu nisu ugasile žestinu žudnje za izmirenjem koja Jakova muči. „Možda će mi oprostiti“ razmišlja on o svomu bratu (32,21). Zavaravanje i privid tu ništa ne vrijede. U pitanju je život i smrt (usp. 32,9). Jakova muči silan strah za vlastiti život jer još ništa nije poduzeo da bi zadobio oproštenje. Ne usudi se na oči bratu koji je zaprijetio da će ga ubiti.

Pred Jakovom je dijalog koji vruće želi i u isti ga se mah boji i izbjegava ga. Taktika koju poduzima da bi ga ostvario mnogostruka je. Dijeli svoje ljude i dobra na dva tabora, da se bar jedan spasi (32,9). Šalje glasnike pred sobom (32,4.18), opetovano samoga sebe naziva slugom, a Ezavu priznaje naslov gospodara. Triput nalaže slugama da ga pred Ezavom označe s „tvoj sluga“ (32,5.19.21), dvaput se sam u izravnom razgovoru pred svojim bratom tako naziva (33,5.14). Osim toga, u silnom strahu Jakov se moli. Prvi ga put susrećemo kako upućuje Bogu prosbenu molitvu (32,10–13).

Jakov šalje obilne poklone pred sobom kako bi odobrovoljio Ezava (32,14–22). Stvara zaštitni prostor, produženu tampon-zonu koja treba pružiti sigurnost. Pokloni služe kao štit. Barem pet stada šalje pred sobom (32,15). Svako vodi jedan sluga koji prima jasan strateški nalog. Treba objasniti da je stado pomirbeni dar i treba najaviti Jakova koji sam pristiže na kraju procesije (r18–20). Istu onu dovitljivost koju je Jakov primijenio kad je ostvarivao kupovinu i prijevaru možemo osjetiti i u naporu oko pomirenja. Sposobnosti nisu uminule, cilj djelovanja bitno je izmijenjen.

Nevjerojatno snažan dojam trebala je povorka ostaviti na Ezava. Četiri-pet puta čuje on istu poruku od izaslanika koji pristižu jedan za drugim na čelu poklon-stada. Međutim cjelokupna taktika nije dovoljna, samo povećava napetost i neizvjesnost. Presudni pomak dogodit će se tek nakon tajanstvenog susreta s Bogom (32,23–32). Riječ je o čitavoj jednoj probdjevenoj noći koju Jakov provodi u borbi. Ne pušta svoga suparnika dok ne zadobije blagoslov (32,27). Znamo da je to bio susret s Bogom ne samo iz Jakovljeva svjedočanstva: „vidjeh Boga licem u lice“ (32,31), nego i zbog toga što sveti tekst još jednom spominje kako je Bog sam taj koji Jakovu daje novo ime (35,10).

Promjena je očita. Idućeg jutra Jakov je kadar osobno izići ususret bratu premda ovaj pristiže s četiri stotine svojih momaka (33,1). Jakov ne šalje više izvidnicu, nego svojim očima gleda. Nova povorka koju sada slaže bitno se razlikuje od one prijašnje jer onda sada sam staje na čelo (33,3). Sada se Jakov više ne služi lukavim okolišanjem i podmićivanjem. Sam izlazi pred svoga brata, otvoreno se izlaže. Svoje poniženje i poštovanje prema bratu izrazit će tako da se sedam puta nakloni pred njim do zemlje (33,3).

Pomirenje s Ezavom upozorava na dvije činjenice. Prvo, treba se izmiriti s Bogom koliko god je ljubav prema bližnjemu od presudne važnosti. Potrebno je najprije raščistiti račune s Bogom, tek onda slijedi plodan dijalog. Drugo, pomirenje ne znači zajednički život pod svaku cijenu. Ezav i Jakov će se pomiriti, ali živjet će svaki na svojoj strani (36,6). S bratom Ezavom Jakov će se još sastati da zajedno pokopaju oca (35,29). Pomirenje je međutim ona glavna i neizostavna zadaća. I susret s Bogom daje mu zlatnu perspektivu. Kad se susreo s Bogom, Jakovu je sunce ogranulo (33,32). Kad je susreo brata koji ga ljubazno prima, bilo mu je, kako sam pred njim izjavljuje, kao da gleda lice Božje (33,10). Susret s Bogom postaje istovjetan pomirenju s bližnjim u obitelji. Pa makar i nakon mnogo, mnogo godina i preobilnih iskustava.

Jakov nećak – u dijalogu s Labanom

Prva reakcija Labanova u susretu s nećakom Jakovom obojana je simpatijom i ljubaznošću. Laban mu potrča u susret, izvješćuje Sveto pismo, zagrli ga, poljubi i dovede u svoju kuću (29,13). Međutim njegovi daljnji postupci pokazat će kako se u toj pokazanoj naklonosti skriva jako puno od one radosti koju budi pogled na plijen. Nalik je veselju pred žrtvom koju će zagrabiti u svoje kandže. Njegova prva izjava dvosmislena je. Laban primjenjuje na Jakova uzvik Adamov pred Evom, njegovom žuđenom životnom družicom: moja kost i moje meso (Post 2,23; 29,14)! Time međutim Laban već najavljuje kobnu sličnost između sebe i Jakova: kao što je Jakov nasamario brata i oca te lukavstvom stekao pravo prvorodstva i očinski blagoslov, tako će Laban Jakova prevariti sa svojim kćerima (29, 23), a pokušat će i sa stadima (30,35). Njihov je dijalog pseudo-dijalog koji počinje na klimavim nogama, odiše dvoznačnošću i ostavlja dojam lukave i zle smicalice.

Kad Jakov želi otići, Laban ga iz koristoljublja pokušava zadržati. Priziva Jakovljevu prijateljsku naklonost, što ne zvuči baš iskreno (30,27). Razgovor među njima ostavlja na oko dojam velike otvorenosti. Jakov prvi put svjesno i jasno pokazuje osjećaj vlastite vrijednosti. Govori: „kuda god sam prolazio Jahve te blagoslivljao na mojim koracima“ (30,30). U dijalogu između ta dva muškarca ne prešućuju se činjenice. Ipak će se još jednom pokazati, da je Laban iskusni lukavac koji i kad nudi plaću, zapravo želi novom prijevarom izrabiti. Jedino će čudo koje se zbiva sa stadima (30,37–43) i izravno Božje ukazanje Labanu (31,24) zaustaviti njegov nepravedan progon.

Kolik je pritisak Jakov doživljavao!? O tome svjedoči i činjenica da je napokon morao pobjeći (31,17.18). Kao odrastao muž i otac obitelji mora bježati od svoga punca. Lukavi  Laban koji je krenuo u potjeru još ne odustaje nego dijalog započinje predbacivanjem i osudom zbog bijega (31,27). Jakov pak ne popušta nego u žestokoj prepirci iznosi sve činjenice izravno pred Labanom o tome kako je nepravedno izrabljivan (31,36–42). Dijalog između Jakova i Labana dolazi konačno do nekog pozitivnog kompromisa tako da obojica sklapaju sporazum u kojem se podvrgavaju Božjem autoritetu (31,48–53).

Jakov u obitelji koju osniva

Susret s Bogom i Božje djelovanje ostavljaju bitan trag u Jakovljevu obiteljskom životu. Jakov je voditelj vjerskog život u svojoj obitelji. Tražit će od svojih da ostave lažne bogove, krivovjerja i praznovjerja (35,2). Duboko je obilježen duhovnim iskustvom kod kojeg mu se Bog prvi put objavio. O tome govori svojoj obitelji i svima koji bijahu s njime (35,2). Čudesan san, u kojemu je Bog progovorio Jakovu, na njega primijenio obećanje već zadano Abrahamu i obvezao se da će ga pratiti (28,13–15), temelj je za Jakovljevu voditeljsku ulogu u religioznom životu.

Jakov muž

Jakov i Rahela. Jakov prvi put vidi Rahelu kao pastiricu sa stadom njezina oca Labana kod zdenca. Drugi ga upozoravaju tko je ona (29,6.9). Prvi susret s Rahelom s kojom još nije ni  progovorio, nego ju je samo vidio, budi u njemu nevjerojatne snage. Jakov oslobađa pristup studencu, odvaljuje kamen za koji su se inače svi pastiri trebali skupiti da ga podignu (29,10).

Neverbalna je komunikacija i svojevrsno pretjerivanje kad Raheli već pri tom prvom susretu daje poljubac (29,11). Sva emocionalna angažiranost, dirnutost i ganuće prelijeva se u plač. Rahela već kod prvog susreta dobiva pred oči duboku osjećajnost i osjetljivost svoga budućeg muža koji je djetinjstvo proveo uz majku u domaćinskom prostoru. U plaču Jakovljevu možda treba prepoznati i znak emocionalne opterećenosti te svega jada i boli koje Jakov nosi u sebi otkako je upropastio sve veze s ocem, bratom, pa i majkom kojoj bijaše ljubimac.

S Rahelom progovara i predstavlja se tek nakon poljupca i plača. Govori joj tko je i razjašnjuje rodbinske veze, ali riječi tog razgovora Sv. Pismo ne bilježi (29,12). Jakov voli Rahelu i spreman je služiti i raditi, i čekati punih sedam godina, samo da je dobije za ženu, da bude uz nju (29,10). Zbog ljubavi prema njoj silne godine činile su mu se kao nekoliko dana (29,20). Strpljiva ljubav i silovita snaga koju Jakov u sebi nosi, uzor je današnjemu čovjeku, ali je ujedno prijeko potrebna zaliha za sve ono što će Jakov pretrpjeti od Labana.

Presudan trenutak u dijalogu s Rahelom dolazi kad ona Jakovu prigovara što za razliku od njezine sestre Lee, ona nema djece. Reakcija Jakovljeva je ljutnja, ali odgovor mudro upućuje na Božji autoritet (30,2). Za Jakova je rođenje prvog sina kojeg je Rahela napokon rodila vrlo važno. Nakon njegova rođenja odlučuje se naime osamostaliti i otići iz kuće svoga punca. Započinje pregovore koji će to omogućiti (30,25).

Svojevrstan nesporazum i razilaženje s Rahelom vidljivo je i u tome što svatko na svoj način daje ime najmlađemu sinu Benjaminu. Za majku koja umire nakon poroda on je „sin moje muke“ (Ben Oni), za oca on je „sin sretne strane“, „uspješni sin“ (Ben Jamin 35,18). Kod smrti Raheline ne spominju se dani žalosti (30,19). Je li ljubav posve ohladnjela? S pravom bismo mogli pomisliti da Jakovu nije stalo, kad on ne bi nakon dugo vremena, prije svoje smrti, još jednom pripovijedao o njezinu sprovodu i grobu (48,7).

Važan  razgovor. S Rahelom i Leom u doba krize u domu njihova oca Jakov će voditi povjerljiv razgovor u polju kod svoga stada (31,4). Svjedočanstvo je to o tome kakvo je stanje u kući. Treba se čuvati! Ujedno je to znak da Jakov znade naći prostor za taktičke razgovore i zajedničko planiranje.

U tom razgovoru Jakov spremno i opširno iznosi svoja vjernička iskustva o tome kako mu se Bog objavio (31,5–13). Pri tom čujemo prvi put iz njegovih usta da Bog ostvaruje svoje obećanje zadano u čudesnome snu da će biti s njime. Jakov svjedoči i potvrđuje na temelju iskustva: „Bog je bio sa mnom“ (31,5). I to pripada jasnom i mudrom priznavanju činjenica i pokazuje kako treba naći pravu mjeru gdje i kako govoriti o najvažnijim iskustvima iz duhovnog života.

Jakov kao muž i otac i Lei i Raheli ostavlja slobodu prije nego što će napustiti Labanov dom. On sluša njihov odgovor koji je odrješit i vrlo jasan (31,14–16) i tek onda svi zajedno kreću na put.

Jakov otac

U svojoj obitelji Jakov ima mnogo djece. Govori se o dvanaest sinova po kojima su nazvana plemena u Izraelu (npr. 23,26), ali tu je barem još jedna kći Dina (30,21).

Kad mu je kći Dina na silu odvedena, Jakov u prvi mah pokazuje neku tromost (34,5). Inicijativu prepušta sinovima, ne želi bez njih stupiti u akciju. To se može shvatiti kao oprez i strah, kao postupanje iz obzira. Čak će dvojici sinova, Šimunu i Leviju, koji su bili predvodnici u ljutitoj, lukavoj, nasilnoj i radikalnoj reakciji predbaciti i prigovoriti što su ih doveli u opasnost svojom osvetom (34,30). U Jakovljevu načinu govora tada se jasno pokazuje njegov strah za vlastiti život. Svakako u ovom je slučaju riječ o obiteljskoj situaciji u kojoj sinovi preuzeše kormilo. Djeca jednom brane moral i obiteljsku čast.

Jakov i njegov sin Josip. Premda Jakov u sebi nosi bolno i kobno iskustvo nepriličnog davanja prednosti i nepravedne ljubavi prema djeci i sam podliježe istoj mani. Ljubimca Josipa pretjerano ističe, daje mu posebno odijelo i dopušta mu da pred njim svojim ocem ogovara svoju braću (37,2). Jakov pravi razlike i daje Josipu posebne naloge (37,13). S time će biti povezana velika žalost kad čuje da je mrtav i još više njegova vlastita depresivna pomisao da će i sam umrijeti (37,35). Duboko ganutljiv susret i dugotrajan zagrljaj sa sinom Josipom, kad je nakon mnogo vremena i usuprot svim očekivanjima došao k njemu, živomu i moćnomu u Egiptu, svjedoči o tome da su obojica prošli intenzivan unutarnji put pročišćenja (46,29).

Blagoslov svih sinova. Dugačak blagoslovni govor Jakov upravlja kao svoj oproštaj pred kraj života svakome sinu napose (49,3–27). Sadržaj blagoslova svjedoči o tome da je Jakov kao otac budno pratio životni hod svojih sinova. Bilo se u prvi mah činilo da nije mario doli za Josipa. U osobnom dijalogu smo ga, osim s Josipom, vidjeli gotovo isključivo s Rubenom (42,36–38) i Judom (43,2–14). Svih dvanaest međutim prisutno je u njegovu oproštajnom, proročkom govoru (49,1). S druge strane taj blagoslov pokazuje velik pomak s obzirom na prethodne naraštaje. Abraham zadržava jedino Izaka uza se, a svu ostalu djecu isključuje iz genealogije (25,6). Jakov postupa inkluzivno i prihvaća sve koji pripadaju u njegovu obitelj (46,8–27).

Jakov djed

Nepravdu koju je sam doživio kod podijeljene roditeljske ljubavi, koju je sam činio izdvajajući pretjerano Josipa na račun ostalih sinova, Jakov će ispraviti u sljedećem naraštaju. Djed Jakov namjerno daje prvi blagoslov, blagoslov desnicom, unuku Efrajimu koji je mlađi, a drugi blagoslov, blagoslov ljevicom, Manašeu iako je prvorođenac (48,14). Prijevara i nasilno zauzimanje prvog mjesta dobiva svoju zadovoljštinu u svjesnom davanju prednosti mlađemu. Veću naklonost prima onaj koji je slabiji i kojemu je više potrebno.

Dijaloški uspjesi i neuspjesi

Pokušali smo prikazati složene obiteljske odnose koje proživljava Jakov praotac Božjeg naroda. Pogledali smo svu širinu dijaloga koja obuhvaća Jakovljeva oca Izaka, majku Rebeku, ujaka Labana, ženu Rahelu, te djecu i unuke Jakovljeve. Ujedno smo nastojali uočiti dinamiku koja se razvija s vremenom, npr. između prijevare i pomirenja, ili između Josipova nestanka i ponovnog susreta u Egiptu.

Sveto pismo ističe ulogu oca tako što je velik dio života Jakovljeva smješten unutar „povijesti Izakove“, a Bog je u njegovu životu prisutan kao Bog njegova oca Izaka. Vidjeli smo kako je gotovo neizvedivim lukavstvom Jakov izmamio od Izaka blagoslov koji je ovaj kanio jednostrano podijeliti samo jednom sinu. Bolan rascjep zbog prijevare neće pronaći rješenja u dijalogu. Otac umire i sinovi ga, izmireni, pokapaju, a da Jakov i Izak nisu raspravili svoje postupke. Što smo propustili, i što nadilazi naše snage, prepuštamo Božjoj dobroti.

Privrženost majci Rebeki uz koju Jakov provodi dane prelazi granice. Vjerojatno u vezi s proroštvom o mlađem sinu majka traži kako osigurati prednost. Sveto pismo pokazuje kako ona preuzima ulogu u Jakovljevu dijalogu s ocem i bratom te kako zahtijeva potpunu poslušnost, donoseći odluke i za sina. Tek nakon izravnog susreta s Bogom koji mu progovara (Post 28) Jakov će se izvući iz prevelike navezanosti.

Dijalog s bratom Ezavom obilježen je konkurencijom od početka. Jakov posiže za petom prvorođenca i kupuje njegova prava. Potraga odraslog Jakova za pomirenjem izražaj je duboke čežnje i jednake dovitljivosti koja je međutim prošla mučan put dozrijevanja. Jakov koji je imao ambiciju i htio biti ispred, pristupa kao sluga, hramljući, spreman odreći se svega imanja samo da zadobije bratovu naklonost. Sveto pismo jasno pokazuje da je bitnu promjenu donio tajanstven susret s Bogom u noći borbe (Post 32).

Sva simpatija koju bjegunac Jakov doživljava kod ujaka Labana uskoro će se bolno raskrinkati. Kao što je sam prevario, tako biva prevaren. Sam je tražio korist, kupujući prvorodstvo, sada sam biva iskorišten. Obojica međutim moraju otvoreno priznati da je Bog s Jakovom i nesebično dijeli blagoslov. Božji će autoritet jamčiti dobar ishod njihova dijaloga, pri čemu je Jakov naučio postavljati realne zahtjeve.

Dijalog s ljubljenom ženom Rahelom Jakov započinje silinom osjećaja, upoznavanje tek slijedi. Strpljiva ljubav nailazi na prvu granicu u ljutnji zbog Rahelina prigovora, a pri gotovo prešućenom posljednjem oproštaju kao da je više nema.

U vlastitoj brojnoj obitelji Jakovljev put sazrijevanja mora se nastaviti. Prvi velik udarac, nasilje prema kćeri, pokazat će da Jakov ne gospodari situacijom. S miljenikom Josipom proći će bolnu školu, čineći istu pogrešku koju je na vlastitoj koži pretrpio. Kao što je majka njega na se vezala, tako će on Josipu u svemu davati prednost. Kobne posljedice, Josipov pogrešan osjećaj važnosti i razoreni odnosi s braćom, pronaći će dugačak put pročišćenja u egipatskom carstvu.

Starac Jakov dolazi do smirenja u ponovnom susretu sa sinom i pred unucima svjesno ispravlja prijašnju jednostranost. Oproštajni blagoslov, okupljanje i prihvaćanje svih članova obitelji svjedoče o dovršetku njegova puta i o dijalogu na cilju, dijalogu koji vodi u budućnost.

Umjesto zaključka istaknimo kratko osnovne zamke koje prijete dijalogu i neke elemente neverbalne komunikacije koje u Jakovljevoj povijesti dolaze do izražaja.

Zamke u dijalogu. 1. Dijalog može biti lažni dijalog kao u razgovoru Jakova i Izaka gdje je Izak pun očite sumnje, a Jakov uporno prikriva svoj identitet (Post 27). I kod Labana u dijalogu s Jakovom naići ćemo na isti slučaj da riječi kazuju jedno, a sebični interesi i prikrivene nakane smjeraju drugamo. I gesta, i biblijski uzvik, i velikodušna ponuda plaće krinka su za lukavi plan iskorištavanja (29,13.15).

2. Druga je opasna zamka u dijalogu napuhivanje ili pretjerivanje. I u našim nesporazumima lako se dogodi da krećemo od pogrešne procjene, od emocionalnog dojma ili od uvriježenih običaja. Jakov i Ezav su u sukobu oko prava prvorodstva i uporno se označavaju kao mlađi i stariji premda su zapravo blizanci. Pouka za nas: dobro je u miru stati i za se uvidjeti kako stvari doista stoje, prije nego što počnemo tražiti svoja prava i dokazivati da smo u pravu.

Neverbalni dijalog. Opširni biblijski izvještaj o životnom putu praoca Jakova u nekoliko ključnih prizora naglašava ulogu tijela u komunikaciji. Najrječitiji primjer zacijelo je opetovani poklon Jakovljev pred Ezavom s kojim će se pomiriti. „Nakloni se do zemlje sedam puta dok se ne primače svome bratu“ piše u našem prijevodu (33,3). Cijelim tijelom izriče Jakov svoju nakanu. Što li sve izražava? Pokornost, molbu za oproštenje, poštovanje, izloženost…

Još su nam tri elementa osobito važna  u neverbalnom dijalogu. Ponajprije, često u Jakovljevoj povijesti čitamo o zagrljaju i poljupcu. Istaknimo dva oprečna primjera. Laban grli Jakova, svoga rođaka (29,13), ali će se pokazati da u tom zagrljaju bijahu skrivene i prevarantske težnje i interes za izrabljivanjem. Jakovljev zagrljaj s bratom iskren je i označava pomirenje (33,4). Zagrljaj sa sinom Josipom u Egiptu znak je onog završnog smirenja i olakšanja kod kojega Jakov najavljuje da može u miru umrijeti (46,30).

U svetopisamskome tekstu o Jakovu više od deset puta spominje se plač. Često je obiteljski dijalog obilježen plačem. Samog Jakova nalazimo triput u suzama: Jakov plače pred Rahelom kad ju je prvi put susreo (29,11). Kako hebrejski tekst svjedoči, oba brata plaču kod ponovnog susreta (33,4). Jakov napokon oplakuje nestanak svog omiljenog sina Josipa za kojega misli da je mrtav (37,35). Osjećaji koji izbijaju na površinu znak su iskrenosti.

Lice se napose ističe kao pojedinost u biblijskom izvještaju o Jakovu. Važnu ulogu ima u odnosu između Jakova i njegova ujaka. Na licu Labanovu Jakov opaža da se on ne drži prem njemu kao prije (31,2). O tome Jakov izvješćuje Leu i Rahelu (31,5). Lice je važan dio neverbalne komunikacije. Što namještenim i lažnim riječima mogu u razgovoru prikriti, lice pokazuje. O tajanstvenom susretu u noći prije pomirenja s bratom, Jakov svjedoči: „vidjeh Boga licem u lice“ (32,31), a samo pomirenje s Ezavom njemu je, kako već rekosomo, „kao da gleda lice Božje“ (33,10). Lice je važno.

I učenici na putu u Emaus nisu po riječima i objašnjenju nego po gesti, djelu, znaku prepoznali tko je s njima na putu.

red. 22. 4. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Križ Isusov (audio)

Vrijedi li ovo u naše dane? Od prije mnogo godina. Iz duhovne misli Hrvatskoga radija, 10. 4. 2009.

Kategorije
Duhovnost

Obitelj traži vrijeme

Vrijeme za obitelj u Bibliji

Pođimo od promatranja kako Sveto pismo prikazuje pojedine obitelji u Starom zavjetu, kakvo vrijeme imaju za sebe. U Novom zavjetu gledat ćemo najprije kako to Gospodin Isus u svom životu, u svojem iskustvu, posvećuje vrijeme obiteljima, a onda ćemo vrlo kratko vidjeti ono što već dobro poznajemo: kako Isus u svojim poukama govori o vremenu za obitelj. Pokušat ćemo u cijelom predavanju razlikovati ono vrijeme koje čovjek posvećuje svojem bračnom drugu – muž ženi, žena mužu, za razliku od onoga vremena – koje je jednako tako vrijeme za obitelj – koje roditelji posvećuju svojoj djeci.

Vrijeme u Bibliji

Recimo samo nekoliko riječi o shvaćanju vremena u Bibliji. Misao o vremenu počinje već u izvještaju o stvaranju kad se govori o tome kako je Stvoritelj postavio sunce, mjesec, zvijezde i svjetlila nebeska – da budu znaci: blagdanima, danima, godinama (Post 1,14). Vrijeme se prije svega shvaća kao kalendar, vremenik. Za nas je pak važno ono drugo što je u Svetom pismu posve jasna stvar: Vrijeme je Božje stvorenje, jednako kao što je primjerice i zajedništvo muža i žene, čovjek – muškarac i žena, Božje stvorenje (Post 1,26). Znamo da se u Svetom pismu vrijeme i u Starom i u Novom zavjetu broji od otkupljenja. U Starom zavjetu otkupljenje je prikazano kao Izlazak iz Kućeropstva, Egipta – od tada se broje godine, koliko su hodili kroz pustinju dok nisu došli do Obećane zemlje. Poslije će se brojanje godina vezati uz vladavinu pojedinih kraljeva. U Novom zavjetu sve do danas godine brojimo od Krista. Biblija je dakle vrlo važna za poimanje i mjerenje vremena sve do danas.

Odmah ćemo se sjetiti, kad govorimo o poimanju vremena u Bibliji, da je vrijeme prije svega povijest spasenja: pamtimo što je sve Bog za nas činio u prošlosti, pa se smijemo nadati i smijemo ga zazivati da to učini i danas, a vjerujemo da će to i u budućnosti za nas činiti. Poznavatelji Biblije upozoravaju nas kako je već opis stvaranja vezan uz onu riječ koja označava obiteljsku povijest (toledôt) pa smijemo reći da je Stari zavjet jedna obiteljska povijest.

Dobro znano istraživanje biblijskoga mudraca Salomona, koji želi ispitati sva ljudska iskustva – kao kralj to može – ne bi li našao što je prava korist za čovjeka. Pritom on ističe kako postoje različita vremena: vrijeme rađanja, vrijeme umiranja, vrijeme grljenja, vrijeme kad se ostavlja grljenje… (Prop 3,2.5). Kad bismo uzeli cijeli taj poznati popis iz Knjige Propovjednikove (Prop 3,2-8), vidjeli bismo kako je polovica od toga u užem smislu vrijeme obitelji, zbiva se unutar jedne obitelji. Zanimljivo je da nas ovo Salomonovo filozofsko istraživanje u 50% slučajeva vodi natrag upravo u obiteljsko iskustvo, ono što čovjek prolazi unutar obitelji.

Vrijeme za obitelj u Bibliji

Stari zavjet – 1) Obiteljsko zajedništvo

Noina obitelj (Post 6-9). U pet glavnih dijelova ovoga istraživanja o pojedinačnim biblijskim obiteljima i o Isusovu primjeru u Novom zavjetu vrijedi započeti s opisom općega potopa koji nam je dobro poznat. Potop označava veliko duhovno čišćenje i sveopću krizu, pri čemu obično gledamo da je Noa posrednik spasenja. Znamo međutim iz samoga opisa, iz logike stvari, da nije riječ o Noi kao pojedincu nego o Noinoj obitelji. Tako slobodno smijemo reći: po obitelji nastaje prvo biblijsko spasenje unutar općega potopa. Za naše je istraživanje važno ono vrijeme koje su morali provesti u korablji, spašavajući se po Božjem planu od sveopćega potopa. On ga dakako provode zajedno, punu godinu dana (40 dana pljušti kiša, 150 dana vode se dižu, potom se spuštaju – ukupno godinu dana). To je vrijeme za obitelj. Hoćeš-nećeš jedno su uz drugo! Kriza jest teška ali je ponuda i nuka nas na zajedništvo što se primjerice kod nas pokazalo u vrijeme Domovinskoga rata.

Kod Noe važno nam je sjetiti se također kako se u korablji na svoj način već ispunjava nešto od Izaijina dvostrukog mesijanskoga proroštva koje najavljuje da će jednom vuk prebivati s janjetom, da će lav i govedo biti zajedno (Iz 11,6-8; 65,25). U korablji prema biblijskoj slici to se već zbiva jer tu su i ljudi tj. Noina obitelj, a tu su i predstavnici svih životinjskih vrsta u zajedničkoj lađi.

Josip Egipatski (Post 37-50). Osobito nam je zanimljiv u proučavanju obiteljskoga zajedništva onaj primjer koji nalazimo kod poznatoga Josipa Egipatskoga. Biblija prati razvoj njegova života od djetinjstva. Na svoj je način dječak hendikepiran time što ga otac preferira, njemu posvećuje više pažnje, ističe ga. Josip je takoreći razmažen pa na nerazborit način postupa sa snovima, koji su doista objava Božja, ali ih on tako prikazuje da izaziva omraženost. Sveto pismo kaže da ga braća više nisu ni pozdravljala (Post 37,4). Josip će proživjeti težak put sazrijevanja i pročišćenja.

Nakon poznatih događaja on je u Bibliji s jedne strane unutar egipatske povijesti donositelj nove ekonomije koja je faraona učinila sveopćim gospodarom i vlasnikom sve zemlje. S druge strane, Josip je u isti mah omogućio da i u vremenu krize kod faraona bude zaliha za sve. Znamo da Josipov osobni i obiteljski život također cvjeta. Josip ima ženu po imenu Asenata, koja je Egip­ćanka (Post 41,45.50). Dakle Sveto pismo poznaje takvu vrstu bračne ljubavi koja povezuje različite kulture. U tome je već priprava za lik Mojsija koji će u sebi objediniti ta dva svijeta, hebrejski i egipatski. Riječ je o znanom iskustvu, kad obitelj nije u vlastitoj domovini nego živi negdje drugdje.

Dragocjeno nam je i lijepo u životu Josipa Egipatskoga vidjeti kako je njihov brak plodan. Imaju djece. A Josip će kao otac posebice posvetiti vrijeme svojoj djeci. Kad se opet sastanu svi zajedno, kad nakon dugo vremena susretne svojega oca Jakova i dovede ga u Egipat gdje su primljeni kao dobrodošli gosti, onda će otac Josip svoja dva sina Manašea i Efrajima posebno odvesti na blagoslov staromu ocu Jakovu (Post 48,9). Pritom će se Jakov, djed, svjesno potruditi da se ispuni proroštvo pa da mlađi sin sada na dostojan način dobije svoju prednost pred starijim. Tako se ne ostvaruje tek redovita tradicija, nego se ujedno ispravlja ono što je tijekom obiteljske povijesti bilo ukrivo pošlo.

Vrijeme za bračnog druga

Izak i Rebeka (Post 24-35). Promatrajući u Svetom pismo primjere obiteljskoga zajedništva, prisjetimo se onih brakova u kojima se može sasvim konkretno govoriti o vremenu koje muž posvećuje ženi, odnosno žena mužu. Izdvojit ćemo nekoliko slučajeva. Ponajprije tu je Izak s Rebekom. Prvi je susret takav da Izak Rebeku prima kao Božji dar i u prvom vremenu dok je ona još nerotkinja muž će Izak moliti za nju (Post 25,21). On od Boga moli dar djece. Kad Rebeka proživljava tešku trudnoću – nosi blizance koji se, prema njezinim riječima, u njezinoj utrobi tako sudaraju da je mislila da će umrijeti, – Izak je uz nju.

Sveto pismo ističe također kako ne ide uvijek sve idealno. Nažalost, upravo se kod Izaka i Rebeke zbiva da ono srdačno i lijepo zajedništvo biva duboko narušeno onda kad njihova ljubav bude podijeljena. Otac više voli jedno dijete, majka više voli drugo dijete. Tako nastaje rascjep koji će napokon sina Jakova odvesti u tuđinu, gdje će započeti u užem smislu velika povijest njegova duhovnoga pročišćavanja i obraćenja. Izak i Rebeka ispočetka su vrlo složni, a nakon toga su nažalost podijeljeni zbog podijeljene ljubavi prema djeci.

Manoah i njegova žena (Suci 13-16). Manje-više sasvim nepoznati u Svetom pismu jesu Manoah i njegova žena. Kad se međutim sjetimo da su to roditelji Samsonovi, odmah već imamo prvi pojam i pada nam na pamet o kome se radi. Nama su za naše istraživanje to dvoje biblijskih ljudi važni ponajprije stoga što je ova žena, koja u Bibliji ostaje bezimena, posve definirana pripadnošću svome mužu. To je njezin identitet koji se očituje u njezinu ponašanju kada ona odmah, dok je primila tajanstvenu Božju objavu preko anđela, sve javlja, izvješćuje svojega muža (Suci 13,6). Govori mu o onome što se dogodilo, ima u njega povjerenja. Ima vremena za njega. U isti čas sve s njim dijeli. On sa svoje strane, kad je čuo veliku objavu, moli se za obećano dijete (13,8). Štoviše, kad se drugi put u polju javlja Božji anđeo, onda na simpatičan način čitamo u Svetom pismu kako je žena pošla pred njim da ga povede, a on nju slijedi. Na prvu ruku to je najobičniji opis. Ali u Svetom pismu slijediti nekoga ima, dakako, veliko značenje koje posebice iz Novoga zavjeta poznajemo. Ovdje muž slijedi ženu (13,11). Kada im se drugi put ukazao anđeo te ga oni zajedno vide, muž je zapao u ozbiljan religiozni strah: vidjeli su nešto što je Božje, što ne smiju vidjeti, razmišlja on, strahujući da će im zbog toga smrt doći. Tada, usuprot našoj uobičajenoj tradiciji, žena nastupa kao intelektualno jaka, prodorna i hladne glave, s vrlo bistrom logikom govori: ako Bog želi da umru zato što su to vidjeli, ne bi im objavio svoj plan za budućnost s njihovim djetetom (13,23). Uočavamo: ovdje žena svojim razumnim argumentom donosi smirenje, objašnjava situaciju.

Muž i žena zajedno će prinijeti žrtvu. Osobito nam je dragocjeno primijetiti kako su zajedno u onim simpatičnim trenutcima kada sin Samson, pun oduševljenja i prave zaljubljenosti, govori o svojoj simpatiji, o djevojci koja mu se svidjela. Govori svojim roditeljima. Oni su zajedno kad im Samson donosi med. Ali isto tako, kad se Samson počinje odvajati, kad počinju njegova čudna lutanja, koja su ušla u opću svjetsku povijest, kad se odvaja od njih i kad uopće ne želi više slušati njihov savjet, Manoah i njegova žena ostaju zajedno.

Ruta i Boaz (Knjiga o Ruti). Posebnu vrijednost ima u Svetom pismu susret između Rute i Boaza kojemu je cijela jedna mala biblijska knjiga posvećena. Ondje se odmah vidi vrijeme koje posvećuju jedno drugome. Poznata je njihova povijest. Započinje tako da Ruta dolazi doslovce kao strankinja, koja traži posao i pokazuje da je vrlo vrijedna, radeći na polju. Ovdje je budući muž Boaz gospodar, koji svojim pažljivim okom odmah zamjećuje kako je ova radnica osobito marljiva pa nalaže ostalima da je puste neka radi i neka paze na nju. Traži da poštuju njezin posao. Ona je vrijedna radnica u polju, gospodar je uočava. Što poslije toga slijedi, zbiva se na preporuku Rutine svekrve s kojom je u izvrsnim odnosima. Susret koji se zbiva vrlo je srdačan i vrlo intiman. Usred noći oni se nalaze i počinju osobno razgovarati. Stvar nije dobila tek oblik neke ljubavne afere, skrivene od očiju svijeta, nego se javnim legalnim procesom razrješava. Oni u pravom smislu postaju muž i žena. Njihov brak je plodan. Ruta postaje prabakom kralja Davida.

Lijep su primjer svi ovi biblijski parovi jer nam pokazuju monogamni brak. Usprkos brojnim poremećajima i takozvanim poligamnim vezama, unatoč predrasudi, nećemo takav nesređen odnos nikad u Bibliji naći kao pravilo, nego kao nešto što nije u redu. Upravo s tim mislima možemo poći na drugu točku ovoga promatranja koja želi reći da Biblija uočava naše probleme.

2) Nema vremena za obitelj

Mnogo je u Svetom pismu opisanih situacija kada nema vremena za obitelj. Krenimo od početka!

Obitelj Adama i Eve. U prvoj biblijskoj obitelji, kod Adama, Eve i njihove djece, već nailazimo na onu strahotu koju danas na ovaj ili onaj način odmah možemo prepoznati. U Svetom pismu nećemo naći niti jedne jedine riječi koji bi Adama i Eva izmijenili otkako su zajedno. Strahota nekomuniciranja. Nema dijaloga, nema vremena jedno za drugo. Iz toga slijedi ono što nam je nažalost dobro poznato. Kada Kajin i Abel ulaze u strašan sukob, očekivali bismo da se barem na neki način roditelji angažiraju, da pokušaju nešto učiniti. Ali njih nigdje nema. Sveto pismo započinje temu vrijeme za obitelj tako da nas ponajprije upozorava.

Gledajući teološkim okom u Svetom pismu vidimo kako baš zbog nerazumnoga sukoba, zbog Kajinova postupanja prema bratu kao posljedica dolazi čovjekovo lutanje (Post 4,12.14). Smijemo to dakako simbolički shvatiti: čovjek luta, ne može samoga sebe pronaći, nestalan je, stalno je u potrazi. Među potomstvom pak rađa se zakon višestruke ljudske osvete (Post 4,24), koji je na različite način prisutan nažalost do danas. Nama je međutim ovaj strašan početak obiteljskoga života, na primjeru prve obitelji o kojoj se govori u Svetom pismu, podsjetnik na to da Biblija ne kreće od uzvišenih ideala nego od ljudske realnosti, od onoga kako jest među nama. Ne polazi, da tako kažemo, odozgo prema dolje, nego polazi od realne naše situacije.

a) Vrijeme za bračnog druga

Abraham i Sara. Kad govorimo o poteškoćama u obitelji možemo posebno istaknuti poteškoće koje nastaju u odnosu između bračnih drugova. Nama je jako dobro poznata biblijska obitelj praoca Abrahama i Sare. Više nego dobro poznajemo one bolne i teške trenutke kada iz straha za vlastitu egzistenciju u stranom svijetu, na životnome putu, Abraham niječe identitet svoje žene. Ne želi je pred drugima priznati kao svoju ženu. Ruši njezinu osobnost. Tako jedanput u Egiptu (Post 12,13), tako još jedanput kad su Geraru (20,2). Smijemo reći da je ono što se među njima nakon toga dogodilo na svoj način uzvraćanje i osveta. Na riječ Sarinu, naime, Abraham sa sluškinjom ima dijete (Post 16,2). Koliko god mi to pokušavamo opravdati kao običaj onoga vremena, svetopisamski tekst napadno ističe kako je to svojevrsno uzvraćanje, ne nabrajajući druge primjere takve prakse. On je nju zanijekao kao svoju ženu, sada ona njega niječe kao svojega muža. Da cijela stvar nipošto nije prikazana kao sređena i dobra vidi se u tome što taj “bračni trokut” nikako nije uspio. Isto će tako na riječ Sarinu Abraham otjerati sluškinju i njezino dijete. Ipak, smijemo reći da Sarina i Abrahamova veza ne ostaje u svemu zakinuta i uništena. Kad je naime Sara prije muža umrla, onda – što je u Svetom pismu osobito naglašeno – Abraham s velikim osjećajem, s dubokom tugom i mišlju na nju oplakuje svoju pokojnicu. Štoviše, baš zato da bi svojoj ženi pripravio grobno mjesto, Abraham će kupiti zemljište. I to je prvi posjed koji u Svetom pismu pripada Božjemu narodu unutar Obećane zemlje. Prvi je to put da je budući Božji narod dobio nešto od svojega.

b) Vrijeme za djecu

Abraham i Izak (Post 22,1-19). Također na primjeru Abrahama u odnosu prema Izaku možemo pogledati nažalost problematičan odnos kada se govori o vremenu koje roditelji posvećuju svojoj djeci. Kod Abrahamove kušnje, kad on uzima svojega sina i vodi ga, sveti nam tekst dvaput ističe kako njih dvojica idu zajedno (Post 22,6.8). Vrijeme koje provode na putu opisano je prije dijaloga, a isti opis nalazimo u Svetom pismu i nakon dijaloga. Zahvaljujući mudrom pitanju djeteta rađa se simpatičan, kratak ali važan razgovor oca i sina. Dijete odmah vidi kako stvari stoje, osjeća ono bitno. Pita gdje je janje za žrtvu (Post 22,7). Otac Abraham daje mudar odgovor. Pokazuje se čovjek koji je već spreman računati na Božju ljubav i Božje vodstvo. Otac i sin u razgovoru, zajedno na putu – divno. Međutim, nešto nas uznemiruje i boli. S jedne strane, Abraham s jednakom spremnošću kojom pripravan kaže Bogu „Evo me“ (Post 22,1.11), isto tako obraća se svome sinu pokazujući otvorenost, zanimanje i ljubav. Govori mu: Evo me (22,7). Oslovljava ga toplim izrazom: „Sine moj“. S druge strane, taj isti čovjek, kad slugama govori o svome sinu, upotrijebit će istu biblijsku riječ – možemo je prevesti kao „mali“ – kojom se u tekstu opisuju i sluge (hebr. ná’ar 22,5). Smeta nas takvo opisivanje. Gruba je to riječ, nema topline. Pogotovu nam je problematično kada ona drva koja su bila na magaretu bez ikakva objašnjenja tovari na leđa svome djetetu (22,6) i onda ga bez ikakva dijaloga, bez mogućnosti pitanja i razjašnjavanja veže i stavlja na žrtvenik (22,9). Sprema se zaklati ga. S jedne strane velika toplina, s druge strane mučan način postupanja. Cijela će se stvar, zahvaljujući Božjoj moći, dobro završiti. Nama pak ostaje svetopisamsko upozorenje koje ističe veliku snagu roditeljskoga autoriteta, ali i to kakve religiozne predodžbe ima roditelj i koliko je važno razviti i njegovati ispravu sliku o Bogu, shvatiti što to Bog hoće, a što neće. Odsudno je naučiti što znači žrtva, prinos Bogu. Nama je u Novom zavjetu vrlo jednostavno: ispravna slika jest Isusova slika o Bogu.

Tri vremena Elkane i Ane

Elkana i Ana (1 Sam 1-3). Istaknimo posebice odnos između Elkane i Ane. Sjećamo se odmah: Ana, majka Samuelova, poznata nam je prije svega zato što u u svojoj obitelji ona prolazi kroz tri vremena. Prvo je vrijeme vrijeme teške krize i njezinoga osobnoga užasnoga stanja. Višestruka je njezina patnja: nema djece i njezina majčinska čežnja nije ispunjena. U isti mah to se shvaća kao odsutnost Božjega blagoslova. K tome postoji suparnica, druga žena. I još k tome – nažalost vrlo razumljivo – ta druga žena izaziva i ponižava ondje gdje najviše boli, vrijeđa je zato što nema djece (1 Sam 1,6). Mučna se situacija u Aninu životu očituje u psihosomatskim teškoćama: ona ne može jesti, ona plače (1,7.8). Također – što smo već prije zamijetili u Bibliji – nema nijedne riječi koju bi ona izgovorila unutar svoje obitelji, u toj zajednici u kojoj živi.

Drugo vrijeme za obitelj koje ona proživljava jest ono vrijeme obilježeno njezinom ženskom inicijativom: Onom prodornošću i brzinom, onom marljivošću, koja je posebice vezana uz žensku dušu, Ana pronalazi način da u molitvi izrekne svoju muku pred Bogom, da položi zavjet (1 Sam 1,11). Taj će potez donijeti nevjerojatnu, dubinsku promjenu zbog koje se ona ponapjrije može valjano obraniti od vrlo grube, teške uvrede koju joj je uputio svećenik (1,14-18). Tako počinje Anino aktivno zauzimanje za vlastiti život. Unutar vlastite obitelji ona počinje donositi i priopćavati odluke (1,22). Muž te odluke respektira (r. 23). Štoviše, kod idućega hodočašća Ana preuzima vodstvo (r. 24). Pokazuje nam ujedno što u Bibliji znači žrtvovati sina. Ona doista Bogu posvećuje sina Samuela, ali ne tako da mu oduzme ili osakati život, nego tako da se unutar trećega vremena, koje ćemo nazvati obiteljsko zajedništvo, on kao osoba ostvari.

Upravo ta činjenica da njihovo prvo dijete – Samuel – Bogu služi ključna je (1 Sam 2,11.18; 3,1). Opis je to koji podsjeća na sveti naslov biblijskoga velikana: Božjega slugu, a kod Samuela se vidi da on ne vrijedi samo za odrasle, nego već dijete Bogu služi zahvaljujući takvom postupku obitelji. Dijete raste  (2,21.26; 3,19). Obitelj ga je dala na službu u svetište, ali oni ga prate, donoseći mu odjeću (2,19). Prate ga, s njime su, nisu ga se odrekli, premda je on fizički na drugome mjestu. To treće vrijeme obilježeno je blagoslovom. Isti onaj svećenik Eli, koji je na početku izrekao tešku uvredu, sada blagoslivlja cijelu obitelj (2,20) i taj se blagoslov ostvaruje u činjenici da imaju još petero djece (r. 21).

3) Isus s obiteljima

Neka nam Samuelova obitelj posluži kao skok u Novi zavjet gdje ćemo se bolje snaći i odmah se lako prisjetiti kako Isus Krist u svojem životu dolazi u kontakt s obiteljima.

Ponajprije, znamo, izliječio je Gospodin majku Petrove žene (Mk 1,31). Ušao je pritom u kuću u kojoj su Petar i Andrija doma – to je njihova obitelj. Isus čini prvo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2,11). Tu su mladenci koji slave početak svojega zajedničkoga bračnoga života. Baš u toj istoj Kani Galilejskoj susrest će se Isus s onim kraljevskim službenikom koji također posvećuje vrijeme svojemu djetetu tako da moli za njega (Iv 4,47). Ovaj čovjek iz Kafarnauma dolazi sve do Kane da bi zamolio Isusa: Izliječi mojega sina! Na ovaj način možemo u Isusovu životu prepoznati ono vrijeme u obitelji koje je vrijeme za djecu.

Vrijeme za djecu

Od tri uskrisenja u Evanđeljima dva su takva da Isus ulazi u život jedne obitelji. Poznajemo izvještaje: s jedne strane riječ je o majci udovici iz Naina. Isus je nju vidio, nad njom se sažalio. I onda je njezina sina oživio i – kako doslovce kaže – daje sina majci (Lk 7,15). Rehabilitira dakle taj preostali obiteljski odnos.

Drugo poznato uskrisenje zbiva se na zamolbu Jaira koji je ugledan čovjek, nadstojnik sinagoge. Isus će poći do njihova obiteljskoga doma. Ondje će vratiti u život njihovu kćerkicu i opet pokazati da obnavlja obiteljski život (Mk 5,41). Roditelji su posvetili vrijeme svojemu djetetu, prisutni su kod samoga čina oživljavanja, koji je u Bibliji važan jer se u opisu pojavljuju oba uskrsna glagola. Isus svojom riječju diže djevojku, a ona sama ustaje. Oba su to opisa koja će poslije vrijediti za Krista kad ustaje iz groba (ἐγεῖρω, ἀνίστημι Mk 5,40.41; 16,6.9).

Poznat je primjer, kad opet na molbu i inzistiranje očevo, Isus pokazuje da ima moć dati oslobođenje i ozdravljenje onda kada nije jasno što je s djetetom (Mk 9,14–29). Je li u pitanju bolest, ili je to opsjednutost? Prema Svetom pismu radi se o jednom i o drugom. Roditelji nisu više znali što će sa svojim sinom. Dolaze ponajprije do učenika, a učenici ne mogu ništa. Potom će na Isusovu riječ zbiva se u dva stupnja – to je produženo vrijeme – ponajprije oslobođenje od zloduha, i zatim vraćanje zdravlja (r. 25.27). Još jednom nalazimo istu situaciju i isti postupak. Isus vraća sina ocu (Lk 9,42). Opet uspostavlja obiteljski život. Riječ je o onom vremenu koje Isus Krist svojom prisutnošću potvrđuje da ga vrijedi posvetiti za svoje dijete.

Jednako tako nam je dobro poznat primjer iz Evanđelja u kojem k Isusu dolazi majka Kanaanka (Mt 15,22). Ustrajno moli sve dok ne dobije ono što je molila. Isus će napokon izliječiti njezinu kćer koja bijaše, kako Evanđelje opisuje, i bolesna i opsjednuta.

Osobito nam je drago u svetom tekstu naći izvještaj kako – vjerojatno majke – donose svoju djecu. Uzele su si vremena i donose djecu Isusu. Zatim ih – kako doslovce bilježi Evanđelje po Marku (10,16) – Isus grli; Isus ih blagoslivlja. Polaže na njih ruke – a to je u Svetom pismu važan čin.

Baš u tom kontekstu Isus će istaknuti kao uzor i uvjet za primanje Kraljevstva Božjega, za dostupnost Kraljevstva Božjega, upravo dijete (Mk 10,15). Kraljevstvo Božje treba primiti kao dijete, kao malo dijete koje je u svom životu posve izručeno brizi svojih roditelja.

4) Vrijeme za obitelj u Kristovu nauku

Dolazimo tako do Kristova naučavanja. Od njegova životnoga iskustva i ponašanja prelazimo na njegovo naučavanje i na ono što je on govorio.

a) Vrijeme za bračnog druga

Pogledajmo i opet ponajprije na odnos između muža i žene. Primijetimo zanimljivost. Isus se, kako u svojem iskustvu i postupcima, tako i u naučavanju, prije svega zadržava na odnosu između djece i roditelja. Nipošto međutim ne zanemaruje ono što je – kad ga izravno pitaju – od početka. Njemu je važno kako je to Bog na početku zamislio (Mk 10,6). Ponovit će ono što doista piše na prvoj stranici Svetoga pisma. Pamtimo kako Biblija govori o jednosti muža i žene, o zajedništvu, uspoređujući ga s tijelom: „Bit će jedno tijelo“ – kaže Pismo (Post 2,24).  S jedne strane, svaki će nas bibličar odmah upozoriti da izraz „tijelo“ (hebr. baśar „meso“ kao „meso od mesa mojega“ Post 2,23) označava našu smrtnost, našu propadljivost. Muž i žena su zajedno ne samo onda kada ih ispunja silina mladenačke ljubavi, kada su jedno drugom do beskraja simpatični, kada su oduševljeni i zaljubljeni jedno u drugo. Oni su jedno i onda kad nastupi slabost, bolest, životna težina, umiranje. S druge strane: jedno „tijelo“ upozorava nas na središnju istinu kršćanske vjere, a to je utjelovljenje. Vječna Riječ tijelom je postala (grč. σάρξ Iv 1,14). Bog Sin, nastanio se među nama uzevši tijelo, postao je jedno s nama, zauvijek združen. Bog, koji je ljubav, utjelovio se.

Isus će jasno reći, znamo, Bog ih je združio, čovjek neka ih ne rastavlja (Mk 10,9).

Sjećamo se također zgode u kojoj mladić dolazi k Isusu i pita koje su to zapovijedi, što mora činiti da bi ušao u život (Mk 19,16). Želi imati život vječni. A Gospodin, dajući odgovor i nabraja zapovijedi, ističe baš i onu zapovijed koja se tiče braka. Poznamo je, a možemo je odmah pozitivno formulirati: “Čuvaj brak! Čuvaj nezatomljivu bračnu svezu!” Znamo da je u Bibliji redovito sročena negativno kao zabrana: “Ne čini preljuba!” (Izl 20,14; Mk 10,18)

b) Vrijeme za djecu

Zamijetili smo već kako Isus poučava da možemo primiti Kraljevstvo Božje samo kao dijete. Kad govorimo o Isusovu nauku, možemo vrlo lako prepoznati i ono naučavanje u kojem Isus govori u pripovijestima, u prispodobama i poukama iz života. Pogledajmo koje je to vrijeme u prispodobama koje roditelj posvećuje svojoj djeci. Kako primjerice izgleda u dobro znanom, realističkom Kristovu isticanju kako mi, iako zli svojoj djeci dajemo dobre dare (Lk  11,13). Zašto? Zato što otac sluša, posvetio je vrijeme i čuje što to njegovo dijete od njega traži. Traži ga ribu (r. 11) , traži ga jaje (12) – pa će mu onda to i dati. Isto tako, u sličnom primjeru, Isus govori o noćnome miru. Otac ne želi ustati. Dobro je imati prijatelja, njegov je prijatelj važan. Ali kad je vrijeme počinka, onda on štiti svoju djecu govoreći: „Dječica su već sa mnom u postelji“ (Lk 11,7). Roditelj se brine za počinak, odmor svojega djeteta.

Primijetimo kako su ključne Isusove pouke na više mjesta uzete upravo iz obiteljskoga života. Otac uzima vrijeme, ide k svojemu sinu koji kaže: “Hoću”, ali ne odlazi (Mt 21,30). Otac ide i k onome koji kaže: “Neću”, ali se onda pokajao, predomislio i otišao na posao u vinograd (r. 29). I u jednom i u drugom slučaju otac poduzima inicijativu, posvećuje vrijeme svojemu djetetu kako bi ga pokušao angažirati i motivirati.

Još nam je daleko poznatiji primjer koji stoji u središtu svjetske kulture pa i povijesti hrvatske književnosti, sjetimo li se Gundulića i njegova djela: „Suze sina razmetnoga“. Riječ je o milosrdnome ocu koji izlazi ususret svojem rasipnom sinu  kad se on vraća jer je bio došao k sebi. Najzanimljivije je nam je uočiti kako u dobro poznatom susretu otac ne izgovara niti jedne jedine riječi koja bi bila upućena mlađemu sinu. Nema ni jedne. Ali jako mu je mnogo toga rekao svojim postupkom: Gleda ga izdaleka. On – stariji, možda već i starac – trči prema njemu, grli ga i ljubi (Lk 15,20). Isti milosrdni otac izići će opet iz zaštićenoga prostora svojega doma, uzet će si vremena i ići će ususret i starijemu sinu koji odbija suradnju. Njemu će posvetiti vrijeme na drugi način i to tako da pažljivo sluša njegove riječi i onda ih ispravlja (Lk 15,28-32). Daje mu pouku koja je verbalna, intelektualna. Smijemo reći da je to i viša razina, otac računa na moć razumijevanja i dijalog, priznaje mu bitno ljudsko dostojanstvo. Sa starijim sinom on obrazlaže, možda i zato što je stariji pa više od njega očekuje. Svakako i njemu posvećuje vrijeme.

Prisjetimo se da Isus Krist govori o svadbenoj gozbi kao slici nebeske gozbe. Pritom spominje baš zgodu kako otac pripravlja gozbu svome sinu (Mt 22,2). Roditelj uzima vrijeme za svoje dijete i priređuje što je potrebno.

5) Vrijeme za obitelj: Isusov primjer

Svakako bismo za kraj htjeli istaknuti i sam Kristov primjer. Najviše nam vrijedi zbog toga što je Isus prema riječima Evanđelja vrativši se kao dvanaestogodišnjak iz Jeruzalema u Nazaret bio – kako veli naš prijevod – poslušan (Lk 2,51). Izvorni govori još jače: podređen, pokoran, podčinjen (grč. ὑποτασσόμενος). Isus time ne samo potvrđuje roditeljski autoritet u obitelji nego nas još jednom podsjeća na osnovnu tajnu vjere: Božji Sin ponižava se i postaje čovjekom, podložan Zakonu, da nas otkupi i spasi.

Za naše je promatranje dragocjeno što je Isusov identitet određen riječju koja potječe iz obitelji. I kod krštenja Isusova i kod Preobraženja na gori Otac nebeski proglašava – kako dobro znamo: „Ovo je sin moj!“ (Mt 3,17; 17,5) Znamo također da Isus, u satima osobne molitve posvećuje vrijeme svome Ocu. Znamo napokon i to da se učenicima, koje je sam odabrao, svojim apostolima, obraća riječima koje potječu opet iz obiteljskoga života: “Djeco!” reći će im kad objašnjava da je teško bogatašu u Kraljevstvo Božje (Mk 10,24). “Dječice!” reći će im na Posljednjoj večeri i poslije kad im se kao Uskrsli ukazuje na i obali jezera tražeći štogod za jelo (Iv 13,33, 21,5). Podsjeća nas tako Gospodin da je prvo poslanje apostola da budu s njime (Mk 3,14), da mu posvete svoje vrijeme.

Sažetak

Ako bismo htjeli vrlo kratko sažeti naše biblijsko istraživanje, mogli bismo istaknuti na prvome mjestu da Biblija ne idealizira, nego polazi od realnosti kao što se to vidi na primjeru Adama i Eve. Biblija zatim ističe da kriza potiče i nudi zajedništvo što smo osobito uočili na primjeru Noe i njegove obitelji. Na više primjera, a osobito kod Josipa Egipatskoga, vidi se kako je potrebno sazrijevanje, duhovno pročišćenje. Biblija nam vrlo jasno pokazuje kako valja uzeti vrijeme za ono što nam je važno. Vidjeli smo napokon, osobito na primjeru dječaka koji bijaše opsjednut, da ima obiteljskih situacija u kojima ne možemo sami pa se smijemo osloniti na Isusa, posvetiti vrijeme obraćajući se njemu, donoseći njemu svoju obitelj u molitvi.

doc. dr. sc. Niko Bilić, FFRZ

Kategorije
Duhovnost

1. nedjelja korizme

Radost, radost! Hvala Bogu! Eto mene večeras na Radio Vatikanu @VaticanNews! Mali, a vrijedan korak suradnje našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Skroman prinos, važna, duhovna tema za #EU2020HR. Pogledajmo koliko je snažna i uporabiva Božja riječ, zajedno s Kristom, Sinom, koji se utjelovio do te mjere da je izložen izravnim đavolskim kušnjama!

Kategorije
Duhovnost

Zvanje i zadaća proroka Ezekiela (Ez 2s)

Drugo i treće poglavlje Knjige proroka Ezekiel promotrit ćemo kao prikaz njegova zvanja i kao uvod u knjigu. Istaknut ćemo cjelovitost teksta, diobu na dvanaest odlomaka i koncentričnu kompoziciju koja strukturira veći dio teksta (2,1–3,15). Kratko ćemo u tekstu potražiti elemente biblijskog izvještaja o zvanju i dinamiku koju oni stvaraju. Posvetit ćemo se napokon sadržaju i poruci teksta. Sedam različitih zapažanja pokazuju kako ovaj tekst pobliže definira Ezekielovu osobu i njegovo poslanje. Vidjet ćemo da je Ezekiel prorok (3.1.) koji je povezan s Bogom i o Bogu ovisan (3.2. do 3.5.). Od Boga dobiva zadaću stražara-čuvara (3.7.) pri kojoj je riječ o životu i smrti. Nasuprot proroku, njegovi su budući slušatelji (3.6.) tvrdokorni u svom odbijanju.

1. Cjelovitost i ustroj teksta Ez 2s. Tri put u tekstu se nalaz nalog upravljen od Boga proroku: “I reći ćeš: ovako govori Gospodin, Jahve…” (יהוה אדני אמר כה אלהם ואמרת 2,4; 3,11.27). U njemu se nakon zapovijedi (“reći ćeš/reci”) navode i riječi glasničke formule (“ovako govori Jahve”) u kojoj je, kao proširenje, ispred vlastitog imena “Jahve” naveden i počasni naslov “Gospodin”. Također triput se uz ovaj nalog može naći i pogled na reakciju zajednice koja će poslušati ili odbiti prorokov govor (“poslušali oni ili ne” 2,5; 3,11.27).

Trostruko ponavljanje istog motiva formalno objedinjuje tekst Ez 2s u cjelinu, a u isti mah i sadržajno definira prorokovu zadaću, ističući pritom slobodan izbor njegovih slušatelja. I sam Ezekiel, svrstan u niz onih koji su poslani razglašavati Božje riječi, oslobođen je prisile uspjeha. Njegovo je reći, a hoće li zajednica poslušati ili ne, druga je stvar. Još jednom je, četvrti put, drugim riječima opetovan ovaj dvostruki motiv koji sažima Ezekielovo poslanje: “govori im moje riječi, poslušali li oni ili ne” (2,7).

Osim toga, triput izrečeni Božji nalog ואמרת (2,4; 3,11.27) pomaže da Ez 2s shvatimo kao uvod za cijelu knjigu. Naime, ovaj nalog obilježen glasničkom formulom knjiga preuzima i opetuje (2,4; 3,11.27; 14,4; 20,5.27; 24,3; 37,12).

Inkluzija, uzimanje izričaja i slike s početka teksta na njegovu kraju, također potvrđuje povezanost ovih dvaju poglavlja. Kratko prije zaključne Božje riječi prorok govori da ga je Božja snaga uspravila: “i uđe u mene Duh i postavi me na noge” (רגלי על ותעמדני רוח בי ותבא 3,24). Iste izraze možemo pronaći u početku našega teksta (2,2). Prorok izvještava kako ga je Duh podigao, što se, eto, pred konac još jednom zbiva. Duh i podizanje spominju se samo na početku i na kraju Ez 2s.

1.1 Dijelovi teksta u Ez 2s. Prva razdioba zbiva se razlikovanjem između narativnoga opisa i upravnoga govora. U Ez 2s se, prema tome, ističe onih nekoliko redaka ili njihovih dijelova koji opisuju zbivanje, uvijek u prvom licu (u grafičkom prikazu osjenčano).

Opisnom dijelu u Ez 2s pripada često opetovan izričaj “i reče mi” (8x אלי ויאמר 2,1.3; 3,1.3.4.10.22.24). Ovakva formulacija istodobno drži tekst kao cjelinu i obilježava pojedine odlomke. “I reče mi” služi kao uvod u upravni govor i naznačuje prorokov susret s Bogom. Uporabom 1. jd. tekst poprima značaj izvještaja iz vlastitog iskustva, tj. svjedočenja. Osim toga, čini se da je אלי ויאמר posebnost Ezekielova stila jer se u toj knjizi ponavlja 35x, dok se u ostalim knjigama hebrejske Biblije vrlo rijetko rabi. Zajedno s ovim uvodom u Ez 2s po­navlja se i vokativ, dio upravog govora, koji neposredno slijedi: “sine čovječji!” (10x בן־אדם 2,1.3.6.8; 3,1.3.4.10.16.25). Ova hebrejska složenica titula je koja u još većoj mjeri predstavlja osobitost jezika u Ez jer se ukupno 93x nalazi u ovoj knjizi, a u ostalom SZ-u tek šest puta.

Pregled odlomaka u Ez 2s

Opis: Govor: Nov početak u govoru:
1. 2,1 ויאמר אלי (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
2. 2,2 I uđe u me… 2,3 ויאמר אלי (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
3.
2,6 בן־אדם ואתה(a ti, sine čovječji…)
4.
2,8 בן־אדם ואתה(a ti, sine čovječji…)
5. 2,9s I pogledah… 3,1 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
6. 3,2 Otvorih usta… 3,3 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
7. 3,3 I pojedoh… 3,4 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
8. 3,10 אלי ויאמר (i reče mi):
בן־אדם (sine čovječji…)
9. 3,12 Uto me Duh podiže… 3,16…i dođe mi riječ Jahvina:
בן־אדם (sine čovječji…)
10. 3,22 Ondje me opet zahvati… אלי ויאמר (i reče mi):
Ustani…!
11. 3,23 Ustadoh… 3,24… אלי ויאמר (i reče mi):
Uđi…!
12.
3,25 בן־אדם ואתה (a ti, sine čovječji…)

Ova dva “markera”:אלי ויאמר  i בן־אדם podijelili su tekst na ukupno dvanaest odlomaka koji u Ez 2s slijede jedan iza drugoga. (vidi tablicu). U toj podjeli iz više je razloga osobito važan odlomak Ez 3,12–21. s formulom o dolasku Božje riječi. Ponajprije, na tom se mjestu uvodi formula o dolasku Božje riječi “i dođe riječ Jahvina” (ויהי דבר יהוה 3,16, “proročka formula) koja će se u Knjizi proroka Ezekiela 40x pojaviti. Taj je odlomak u usporedbi s ostalima najveći i sadržava najduži Božji govor. Čitav se odlomak, osim toga, iznova razrađuje u Ez 18 i Ez 33, a  izričita je primjena Tore (Greenberg, 105). Prorok, naime, prima opširan nalog da provodi ono što stoji u Lev 19,17: “Ozbiljno ukori svoga druga da zbog njega ne snosiš grijeha.” Ovim odlomkom, napokon, Knjiga se Ezekielova vraća na opće ljudske teme s početka Biblije, što će u c33 opet učiniti. Božja riječ bezbožniku: תמות מת (“sigurno ćeš umrijeti” Ez 3,18; 33,8.14; Post 2,17) upozorenje je o opasnosti po život i čovjek ga je već na početku čuo: “Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,17).

1.2 Koncentrična kompozicija. Velik dio ovog teksta građen je koncentrično (Auf dein Wort hin, 74s). U Ez 2,1–3,15 mogu se raspoznati tematske podudarnosti koje predstavljaju “prstenastu kompoziciju”.

U središtu su “svitak” i “jesti”. Proroku je pružen svitak knjige (a 2,8–10) i on ga jede (a’ 3,1–3). Prvi krug oko središta tvore ohrabrenje (b 2,6–7) i konkretna zaštita koju Ezekiel dobiva (b’ 3,4–9). Tematska je riječ poznata: “Ne boj se!” תירא   אל. U idućem prstenu stoje: poslanje (c 2,3–5) i završni nalog proroku da pođe (c’ 3,10–11). Kao znak raspoznavanja ovdje služe glagoli: “poslati” שׁלח i “ići” הלך. Na vanjskom rubu nalazi se djelovanje Duha koji proroka najprije “čini uspravnim Božjim slušateljem” (Auf dein Wort hin, 75) (d 2,1–2), a potom mu pomaže da dođe na odredište svoga poslanja (d’ 3,12–15). Ključna riječ u tom zadnjem prstenu jest Duh רוח. Ovako građen tekst najveću važnost pridaje onome što se nalazi u središtu. Za razliku od prkosnih “buntovnika”, prorok prihvaća Božju riječ, pripravan je do u nutrinu usvojiti ono što mu Bog pruža, ne samo simbolički, nego i tijelom.

1.3 Dinamika dvaju glagola – “poslati” i “ići”. Dvije tematske riječiשׁלה  (“poslati” Ez 2,3.4.9; 3,5.6) i הלך (“ići” Ez 3,1.4.11.14) obilježja su biblijskog izvještaja o zvanju, a u našem tekstu stvaraju napetost koja povezuje oba poglavlja. Particip glagola שׁלה otvara dinamiku u 2,3 gdje čitatelj saznaje da onaj koji govori ujedno i šalje Ezekiela. Dvaput prorok čuje da je poslan (שׁלה2,3.4) i dvaput prima potvrdu da je poslan Izraelu, a ne drugim narodima (שׁלה3,5.6). Isti korijen שׁלהna još je jednom mjestu (2,9) i odnosi se na ruku koja proroku pruža svitak. Idući glagol הלךpojavljuje se kao dio poslanja: prorok triput čuje imeprativ “Idi!” (הלך3,1.3.11) koji mu nalaže da krene na svoju zadaću. Dinamika i napetost glagolskog para “poslati-ići”, započeta u Ez 2,3, razrješuje se tek kad prorok postane subjekt glagogla הלךi izvijesti o tome da se dao na svoje poslanje (הלך 3,14 “i ja iđah…”). Sve dotle ostaje otvorena.

1.4 Ostali elementi izvještaja o zvanju. U mnogim biblijskim napisima ključne riječi “poslati” i “ići” označavaju onaj element biblijskog zvanja koji se zove “nalog”. Još četiri elementa pripadaju tzv. shemi zvanja. U Ez 2s možemo ih ovako protumačiti: “Naznaka nevolje” prepoznaje se najviše u imenicama גלה(“izgnanstvo” 3,11.15) i מרי(“prkos, bunt” 2,5.6.7.8(2x); 3,9.26.27) jer te imenice naznačuju babilonsko sužanjstvo i loše duhovno stanje zajednice Božjeg naroda. Kao “prigovor”, odnosno unutarnji otpor prema zvanju možemo pretpostaviti prorokov strah. “Strah” se doduše u tekstu ne spominje, ali iz sadržaja je razumljiv i Bog mu obilato izlazi u susret riječju (2x “ne boj se i ne plaši se” 2,6; 3,9) i djelom (otvrdnuto lice i glava 3,8; “kao dijamant” 3,9). Kao vanjski Božji “znak” možemo ponajprije uzeti svitak מגלת־ספר 2,9) koji je i onako povezan s ključnom riječi שׁלחi stoji u jezgri zvanja. Međutim, tajnovita prorokova nijemost (3,26) može također biti poseban znak. Nijemost proroka čini naprosto nemoćnim pred njegovom zadaćom i zato se u svom poslanju mora posve osloniti na Božju moć. Na isti se način ovamo kao znak pribraja i to da je prorok zatvoren u kuću i užetima svezan (3,24s), a zadaća mu je “ići” (3,1.4.11). Opće “obećanje” potpore pri poslanju, klasično sročeno: “ja ću biti s tobom”, nedostaje u Ez 2s. M. Greenberg (83s) to ovako tumači: “Božjeg obećanja da će biti s prorokom nema, ali kao jamstvo da će zajedno snositi odgovornost vrijede različiti izrazi koji Ezekielovu odgovornost svode na minimum. Svejedno je hoće li ga narod poslušati ili neće. Ne treba se bojati odbijanja. U 3,7 glavni teret odgovornosti za neposluh naroda Bog izričito skida s proroka i uzima na se.” Obećanje potpore ipak će u Ez 2s biti na neuobičajen način izrečeno u važnom pogledu unaprijed s kojim tekst završava. Bog proroku najavljuje svoju osobitu potporu: “otvorit ću ti usta” (3,27).

2. Teologija zvanja u Ez 2s. Nakon pretežito formalnih istraživanja razmotrit ćemo ne­ke od glavnih točaka u sadržaju Ez 2s. Sedam tematskih zapažanja trebaju oči­to­va­ti kako ovaj tekst karakterizira Ezekiela i njegovo poslanje. Vrlo sažet prikaz Ezekielo­ve zadaće pruža kratka rečenica na početku Ez 3: “Idi, govori domu Izraelovu!”  (3,1). Ovakav je Božji nalog doduše općenit, ali točno pogađa pro­roč­ku službu Ezekielovu.

2.1 Ezekiel – prorok. Ezekiela Bog potvrđuje kao “proroka” (נביא 2,5). Priznanje proročkog poslanja očito je jedina stvar koju Bog očekuje od Ezekielovih slušatelja i ne ostavlja im na volju: Po­slu­ša­­li oni ili ne poslušali Ezekielove riječi, u svakom slučaju “ne­ka znaju da je prorok bio među njima” (בתוכם היה נביא כי וידעו 2,5; 33,33). Ovo važno očekivanje da prepoznaju proroka u svojoj sredini istim riječima Bog ponavlja u c33. U knjizi će Ezekiel kao prorok osobito predstavljati suprotnost lažnim prorocima koji si doduše prisvajaju isti naslov, ali slijepo slijede svoj vlastiti duh (13,3), nalik su lisicama (13,4) i proriču laži (13,9).

2.1 Ezekielovo ime i ruka Gospodnja. Prorokovo ime sadrži u sebi hebr. glagol חזק(“biti jak”) koji se u Ez 2s 3x po­jav­lju­je: 3,8.9.14. Sukladno svom imenu, Ezekiel je čovjek na kome se očitovala snaga ru­ke Gospodnje (חזק3,14) i čovjek kojemu je Bog dao snažan obraz (חזק3,8 hrv. “otvrdnuti”), čvršći od kremena (חזק3,9). Poznata biblijska slika o Božjoj ruci יהוה ידuvodi se već u Ez 1,3. U Ez 2s jedna ruka pruža proroku svitak (יד2,9); ruka Gospodnja pokazuje svoju snagu (יהוה יד3,14) i napokon se spušta na proroka nakon što je primio službu čuvara (יהוה יד3,22). “Ruka Gospodnja” prati cijelu knjigu i objedinjuje je znakovitim sedmerostrukim opetovanjem (Ez 1,3; 3,14.22; 8,1; 33,22; 37,1; 40,1), dok se u ostalim knjigama SZ-a pojavljuje najviše po četiri puta.

Slika snažne ruke Gospodnje u Ez 3,14 povezuje naš tekst s jezgrom Tore. Naime,  חזק + יד (“ruka jaka”) čest je simbol za izbavljenje iz ropstva: “Rukom jakom izvede nas Jahve iz Egipta, iz kuće ropstva” (Izl 13,14).

2.2 Čovjek pred Božjom slavom. Ezekiel je jedini među prorocima obdaren iscrpnim uvidom u Božji svijet. “Slava Gospodnja” (כבוד־יהוה) pripada među bitna obilježja po kojima se raspoznaje Knjiga proroka Ezekiela jer se u njoj 10x pojavljuje i ima važnu ulogu: Ez 1,28; 3,12.23; 10,4.18; 11,23; 43,4.5; 44,4. U našem je tekstu ovaj izraz ponajprije veza s 1,28 i s cijelim prvim poglavljem koje opisuje slavu Gospodnju. U Ez 2s prorok po­naj­pri­je čuje blagoslovni zaziv nad Božjom slavom koji dolazi s njezina mjesta (3,12 ברךhebr. “blagoslovljen(a)”, tako i grč. i lat.); Ezekielu je potom dano da je opet vidi (כבוד־יהוה3,23) kao već u c1, što on izrijekom spominje. Blizina Božjeg svijeta u koji do­bi­va obilan uvid djeluje na Ezekiela i on po drugi put pada ničice (1,28; 3,23), kla­nja­jući se. Istodobno je Ezekiel od toga uzvišenoga svijeta jasno odijeljen opetovanim naslovom בן־אדם(“sin čovječji”) koji ga svrstava među ljudsko i zemaljsko. Nije on Božji sugovornik i partner u razgovoru, on je pasivan primatelj Božje riječi koji u cijelom pri­zo­ru zvanja i ne progovara (Auf dein Wort hin, 75).

2.3 Duh ga nosi. U Ez 2s proroka nosi Duh (רוח2,2; 3,12.14.24) i to ne samo u prenesenu smislu. U oskudnim narativnim recima prorok opetovano izvještava kako ga Duh uspravlja i podiže. “Duh” se spominje već u c1 šest puta, a ukupno se u Ez navodi 52x i ostaje pri­su­tan duž cijele knjige. Njegovo djelovanje na proroka u Ez 2s opisuju četiri glagola:

Duh ulazi u proroka (בא2,2; 3,24); uspravlja ga u stojeći stav (hifil עמד 2,3; 3,24); diže ga i nosi (נשׁא3,12.14); napokon, Duh proroka uzima (לקח3,14).

Slika o Duhu koji uspravlja i podiže proroka u tekstu se ponavlja, s različitim glagolima, četiri puta (2,2; 3,12.14.24). Tako i ova slika podupire Ez 2s kao tekstualnu cjelinu. Osim toga, izričaj “postaviti na noge”(עמד, רגל על 4x 2,1.2; 3,24; 37,10) najavljuje poznato viđenje o oživljavanju mrtvih kostiju u Ez 37. Tako građena formulacija, naime, u Knjizi proroka Ezekiela nalazi se samo u izvještaju o zvanju (Ez 2s) i u opisu viđenja (c37).

Uloga Duha u Ez 2s odvija se u dva stupnja. Ponajprije, Duh ispunja ono što Bog traži od proroka. Božji nalog: “postavi se na noge” (2,1) dolazi do izvršenja djelovanjem Duha koji je ušao u proroka: “podiže me na noge” (2,2). Imperativ upućen proroku neposredno izvršava Duh.

Idući put izvršenje slijedi uz pomoć i potporu Duha. Poslanje: “Idi!” 3,11 ostvareno je tek nakon što Ezekiela Duh diže i nosi (v12.14) “Iđah” (3,15).

Dinamika koju započinje nalog: “Dođi k izgnanicima!” (אל־הגולה בא 3,11) pronalazi svoje dovršenje u 3,15 (“stigoh k izgnanicima” אל־הגולה בא) tek nakon tog dvostrukog zahvata Duha (נשׁא, לקח3,12.14). Uporaba glagola לקח (“uzeti”) pridaje zahvatu Duha značenje tajanstvena uznesenja. Prorok biva “uzet” u Božji prostor poput Henoka (לקח Post 5,24) i Ilije (לקח 2 Kr 2,3.5).

Višestruka potpora Duha

3,11 הלך “Idi!”  → 3,12.14 רוח “Duh” me → 3,14  הלך “iđah…”
בא “Dođi!”  → נשׁא “podiže” i → 3,15 בא “dođoh…”
אל־הגולה “k izgnanicima” 3,14 לקח “ponese (uzme)”  אל־הגולה “k izgnanicima”

2.4 Hrabrost od Boga. U Ez 2s Bog ukupno šest puta sokoli proroka. Za to služe dva različita ohrabrenja koja se međusobno dopunjuju i ponavljaju (2,6; 3,9): “ne boj se!” (אל־תירא) i “ne plaši se!” (אל־תחת). Božje riječi ohrabrenja trebaju Ezekiela osloboditi od straha pred slušateljima. Oba izraza obilježavaju Ez 2s kao jedinstven tekst.

2.5 Suprotnost slušateljima. Sinovi su Izraelovi prema Božjoj pocjeni još negativniji od stranih narod: tuđinci će poslušati Ezekiela čak i onda kad ga Bog k njima ne šalje. Tako doslovno hebr. niječna pogodbena rečenica u Ez 3,6: “Da te njima i ne pošaljem, oni bi te poslušali” (Auf dein Wort hin, 80). Ali sinovi Izraelovi neće. Premda ih šalje upravo njima.

Najprije je bilo otvoreno kako će se postaviti pred prorokovim propovijedanjem, hoće li poslušati ili neće (usp. 2,5.7; 3,11.27). Međutim, nakon ove pogodbene rečenice stvar se mijenja. “Dvojba, hoće li Izrael poslušati proročku poruku ili ne, pretvara se u siguran uvid da će odbiti i da neće slušati.” (Greenberg, 80): Dom te Izraelov neće poslušati jer ni mene ne sluša” (3,7).

2.5.1 Kruto lice i ispunjeno srce. Oni kojima Ezekiel treba govoriti teška su publika. Bog to otpočetka otvoreno kaže. Lice i srce slušatelja otvrdnulo je i okorjelo (קשׁה2,4; 3,7). Pogled im je takav da može izazvati strah i užas (חתת2,6; 3,9). Srce im je poput čela, kruto (חזק2,4; 3,7.8). Prorokovo lice i njegovo čelo, ali srce ne, Bog čini jednako tako krutim (2x חזק3,8). Tako prorokova čvrstoća ponajprije odgovara tvrdoći njegovih slušatelja te je vanjštinom s njima izjednačen i može odoljeti. Srce prorokovo (לבב 3,10 ) naprotiv ispunit će “sve” Božje “riječi” (3,10).

Suprotnosti između proroka i slušatelja

narod

Ezekiel

2,4  lice + okorjelo
srce + kruto

3,8 lice i čelo + kruto
3,7  čelo + kruto
srce + okorjelo
3,9 čelo kruto
3,8  lice i čelo + kruto 3,10 srce ispunjeno riječima Božjim

2.5.2 Buntovan narod, poučljiv prorok. Dvije riječi “prkos” i “prkositi” (מרי i מרד) označavaju u tekstu ustrajno odbijanje i protivljenje slušatelja. Imenica מרי pojavljuje se u Ez 2s ukupno osam puta; od toga šest puta u složenici s בית (“kuća, dom” 2,5.6.8; 3,9.26.27) i dvaput sama za se (2,7.8). Ostaje prisutna u vokabularu knjige na još devet mjesta: 12,2(2x).3.9.25; 17,12; 24,3; 44,6. Glagol מרד (“biti buntovan”) u Ez 2s upotrijebljen je dvaput, i to odmah pri početku u jednom retku 2,3 (narod “odmetnički” što se “odvrže”od mene), a potom se nalazi na još dva mjesta u Ez 17,15; 20,38.

Neobična slika “dom buntovništva” (בת מרי) Ezekielov je prilog SZ-u i, nakon Ez 2s, u knjizi se pojavljuje još pet puta: 12,2(2x).9.3.25. Slika se nadovezuje na misao o pobuni iz 2,3 i opisuje Ezekielove slušatelje kao zajednicu “ogrezlu u opačini”. Greenberg upućuje na Izaijin izraz מרי עם (“narod buntovništva” Iz 30,8) koji je vjerojatno pozadina za Ezekielov slikovit opis krajnjeg odbijanja u Božjem narodu. U Ez 2s “dom buntovništva” izravna je suprotnost “domu Izraelovu” (3,1.4.5.7.17). Slika je također gorak kontrast “predragoj svojini”, “kraljevstvu svećenika” i “svetom narodu” (Izl 19,5.6). Kontrast doduše ne povezuje isti izbor riječi, ali se u izrazu “dom buntovništva” može raspoznati slika o izabranom narodu koji je dosegnuo suprotni pol.

Prorok koji je k njima poslan bitno je drukčiji. Prihvaćanje i usvajanje te vrijeme i okolnosti koje su zato potrebne istaknute su u Ez 2s i karakteriziraju Ezekiela: on će poslušati što mu Bog govori (2,8), on će pojesti što mu Bog daje (2,9), nahranit će trbuh i nastiti utrobu (3,3). “Slušati”, a napose “jesti” razumljive su slike za usvajanje i potpuno prihvaćanje. Motivi primanja sažimlju se i ponavljaju u 3,10 gdje ih predstavljaju “uši” i “srce”. Rok od sedam dana (3,15.16) te vrijeme koje će prorok provesti “zatvoren u domu svojemu” (3,24) lako će predočiti vrijeme potrebno za proces usvajanja. Omamljenost (3,15), svezanost (3,24) i nijemost (3,26) opisuju stanje u kojem prorok još ne može nastupiti u svojoj službi. Prije nego što počne davati, treba primati; prije negoli bude išao i propovijedao, treba u miru, bez publike, “sve riječi” koje čuje uistinu “primiti k srcu” (3,10).

3.7. Stražar koji upozorava. Prorok treba biti “stražar” (3,17). Božja riječ u 3,17–21 participom glagola “stražariti” צפה određuje Ezekielovu zadaću koja će kasnije u knjizi biti opsežnije opisana (33,2.6.7). Ovaj je izraz povezan s glagolom “opomenuti, upozoriti” (זהר hifil) koji Bog pri imenovanju u 3,17–21 točno sedam puta proroku zadaje kao dužnost: 3,17.18(2x).19.20.21(2x). “Opomenuti” je još jedna tipična Ezekielova riječ jer se u ostalim knjigama SZ-a rabi devet puta, a u Ez će se još osam puta pojaviti u: זהר 33,3.4.5(2x).6.7.8.9. (Isti korijen stoji i u 8,2, ali u drugom značenju.)

Slika stražara Ezekielovim je čitateljima poznata poznata iz prilika koje opisuje prorok Jeremija (Jr 6,17): “I postavih im stražare: ‘Pazite na glas roga!’ Al oni rekoše: ‘Nećemo paziti!’.” U Ez “stražar” služi kao definicija odgovornosti koju prorok preuzima na se. “Sve do sad dužnost proroka određivali su pojmovi vezani uz prenošenje poruke; ovdje se međutim njegova zadaća definira kao pitanje života i smrti – za njega samog ništa manje nego za njegove slušatelje.” (Greenberg, 105).

30/1/2007.
2. popravljeno izdanje 25. 2. 2020.

N. Bilić SJ

Kategorije
Duhovnost

MOLITVA ZA SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI

(Zagreb, 9. i 10. svibnja 2020.)

Nebeski Oče, izvore svakoga dobra,
ti si nas stvorio na svoju sliku
i raduješ nas svojom prisutnošću.

Zahvalni za dar tvoje žive Riječi,
za svjetlo novoga života u Kristu
i za zagovornu pomoć Blažene Djevice Marije,
molimo te za naše mlade:

Prati ih i jačaj snagom svoga Duha
u prepoznavanju i vršenju tvoje volje;
naš hod prema Susretu hrvatske katoličke mladeži
ispuni obnovljenim darom vjere i djelima ljubavi.

Pomozi nam rasti u svetosti Crkve
po primjeru blaženih: Alojzija Stepinca i Ivana Merza
te činiti što god nam kaže Spasitelj naš
koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Tko snosi odgovornost?

Tereti majke svih živih
(Post 2,18–5,4)

Lucien Levy Dhurmer, Eva

Pred ozbiljnom temom ljudske slobode i odgovornosti poslužit ćemo se zajedničkom blagom koje posjedujemo. Riječ Božja nam je poznata pa možemo odmah u dubinu zaroniti i važne pojedinosti razmatrati. Osim toga Sveto pismo nas neće zadržati na teoretskom promatranju, nego nas vodi u egzistencijalnu situaciju, potiče nas i uzor nam je. Već na početku Svetog pisma čovjek čuje prvi poziv Božji da raste skriven u zapovijedi koja u izvorniku označava veličinu i dostatnost (Post 1,28).

Zaustavit ćemo se na Evi koju prema običaju stavljamo na početak u lancu krivice i odgovornosti. Kad Sv. pismo neki lik stavlja na početak, onda u tom liku smijemo promatrati temelje i početke vlastitoga bića. Eva je odličan primjer rasta jer iako je ranjiva i ranjena, ipak prihvaća darovani život. Ona je odličan primjer odgovornosti jer ostaje uz Adama i djecu. Odličan je primjer slobode jer usprkos padu i tragediji ona s Bogom kreće dalje.

Evinu povijest znamo. Ponajprije, kao Božje stvorenje dolazi pred Adama koji je oduševljeno prepoznaje kao svoju i najavljuje da će potpuno i trajno biti uz nju (Post 2,22–24). Zatim, u idućem prizoru Eva, kao žrtva prijevare, krši zabranu i zajedno s Adamom prima osudu zbog toga (Post 3). U zadnjem dijelu, Eva je majka koja doživljava strašan sukob svoja prva dva sina, Kajina i Abela (Post 4), a potom na svijet donosi trećeg sina, imenom Šeta (4,25) i još druge sinove i kćeri (5,4).

Za Evu znamo da u biblijskom opisu dolazi kao odgovor na čovjekovo dubinsko iskustvo samoće i ostavljenosti. Bog potvrđuje da tako nije dobro. „Nije dobro da čovjek bude sam“ (Post 2,18). Čovjek, bez obzira bio on muško i žensko, može doživjeti gorku egzistencijalnu, životnu usamljenost.

Biblija slikovito opisuje. Bog čovjeku daje razne stvorove, ali nijedan ne odgovara njegovoj potrazi. Eva donosi u biblijsku definiciju ljudske osobe upotpunjenje, ono što odgovara, ono što se podudara. Čovjek traži i nalazi nekoga tko će doći pred njega, tko će mu izići ususret. Međusobna pripadnost i ljudsko zajedništvo, zacrtano u slici Božjoj, Evinom se pojavom ostvaruje.

Svojim postankom Eva podsjeća na to da čovjek ima svoj unutarnji život, svoj osjećaj i duhovno doživljavanje. Za razliku od Adama koji stvoren od zemlje, Eva je izdanak živog ljudskog materijala, čovjekove nutrine. Ljudsko biće nije tek nešto satkano od praha zemaljskog nego i od rebra koje je blizu srca. Rebro, osim što je dragocjeno jer se nalazi odmah uza središte, rebro je također važan dio kostura, kost, dovoljno snažna i otporna da štiti, to je štit koji čuva srce. Kost u biblijskom izvorniku označava snagu, moć.

Evu najčešće spominju u optužbi je da je uzela plod sa stabla u sredini vrta usprkos zabrani. To je optužba koju čovjek izriče od početka, doslovce od Adama. Ona snosi odgovornost. Ali pogledajmo izbliza neke važne okolnosti.

Eva je malo prije, na završetku 2. poglavlja, proglašena ljubljenom odabranicom. Pogled bližnjega u njoj otkriva kost i meso, samu srž ljudskog bića. Različite osobe čine jednu zajednicu, jedno su. Međutim, neposredno nakon što je izrečeno da će muž prionuti uz nju i biti s njom, odmah u idućem prizoru, njega nema, posve je pasivan. Eva ostaje sama s napasnikom-zmijom, Adam uopće ne sudjeluje u tom dijalogu. U presudnom razgovoru koji se odvija, Eva ne nalazi pomoći koja bi joj odgovarala. Ovdje ponovno odzvanja ostavljenost ljudskog bića koja je već prije bila naznačena.

U razgovoru sa zmijom Eva pokazuje isprva svoju hrabrost. Ne izbjegava odgovor, nego slobodno i nesputano odvraća na lukav upit i ne da se zbuniti: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti“ (Post 3,2). Precizna nadopuna o Božjem upozorenju koje vrijedi „samo za plod stabla što je nasred vrta“ pokazuje da je Eva uspostavila komunikaciju s Adamom, premda pooštrava zabranu jela zabranom dodira. Eva zna za zapovijed koja čovjeka treba čuvati od smrti i koju je primio od Boga Adam (2,17) još prije nego što je Eva došla pred njega.

Lukava zmijska prijevara ne samo da Božje upozorenje čovjeku „sigurno ćeš umrijeti“ izokreće i izravno niječe govoreći: „sigurno nećete umrijeti“ nego k tome u biblijskom izvorniku glagolu daje nastavak kakav npr. susrećemo u poeziji.

Žalosni rezultat neposluha poznajemo. Evi se oči otvaraju, ali toliko da upozna svoju golotinju, nezaštićenost, slabost, izloženost (3,7). U takvu stanju prihvaća Božji sud i kreće u novi život.

Eva je prozvana majkom svih živih (3,20). Svim živim ljudima blisko je ovakvo iskustvo. Nakon prevarenosti, Bog poklanja novu slobodu. Nakon pada, Gospodin dariva novo ustajanje. Eva postaje dionicom i nositeljicom praevanđelja koju Bog izriče u sudu pred zmijom: Evin će rod satirati glavu staroj zmiji (3,15).

Eva je majka svima živima. Unatoč muci kroz koju je prošla, ne okreće Bogu leđa. Kad je rodila sina prvorođenca prepoznaje da je Bog na djelu. Stekla je, veli, sina pomoću Gospodnjom (4,1).

Neopisivo je što se moglo zbivati u duši majke kad se Kajin dao zarobiti i voditi zavišću i kad je napao brata. Ne može majka stati na stranu jednoga, protiv drugoga. Ona se samo može gušiti u prevelikoj boli i nemoći. Ali ona nije odustala od svog života zatvorivši se u sebe i svoju depresiju. Štoviše, usprkos mukama rađanja (3,16), donosi na svijet novi život. U trećem sinu, Šetu, opet prepoznaje osobit Božji dar: „Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin“ (4,25). Ne javlja se u tekstu za vrijeme tragedije, posve je u pozadini, ali upravo iz ovih riječi znamo da je prisutna i da prati zbivanje.

Najviše nas nakon svega može zadiviti što Eva nijednom riječju ne iznosi optužbe i ne pokazuje nikakvu gorčinu. Nije ogorčena na sebe zbog svoje slabosti. Odgovorno prihvaća svoju narav i posljedice svoga djelovanja.

Nema ni riječi optužbe za muža koji je bio oduševljeno obećao svoju ljubav, a odmah potom u presudnom trenutku susreta sa zmijom jednostavno izostao (3,1–5). Nije ju ni pred Bogom uzeo u zaštitu, nego ju odmah spremno optužio (3,12). Eva nije napustila muža ni u progonstvu usprkos njegova gospodarenja (3,16).

Razumijeli bismo kad bi u Svetom pismu bilo Evinih teških riječi protiv sina Kajina. Ali nema ih.

Imali bismo, napokon, razumijevanja i za optuživanje upućeno Bogu koji ih je uhvatio u prekršaju i nije im progledao kroz prste, nije se pravio kao da je sve u redu, nego ih je istjerao iz vrta i tako je, davno prije Egipta i Babilona započelo prvo biblijsko progonstvo. Ali Eva ni Bogu ništa ne predbacuje. U slobodi prihvaća njegov sud. Njezin novi život već je započeo. Ona je majka živih ljudi: majka svih koji prihvaćaju darovani život i rastu.

Zadaci za rad s biblijskim tekstom

a) Za osobni rad
Pokušajte u prvim poglavljima Knjige Postanka prepoznati prijelomne točke u Evinu životu!
Kakvu odgovornost mora Eva preuzeti?
S kojim teretima živi?
Kako Vi podnosite tuđe slabosti?
Je li Vas netko iznevjerio i razočarao?

b) rad u paru:
Pronađite osobu kojoj možete izreći svoje odgovore!
Zamolite je da Vaše odgovore prikaže grafički (simbolima, slikom…)
Isto učinite Vi za nju.

c) rad u skupini:
Svaka osoba kratko tumači što je nacrtala i tako izvješćuje skupinu o odgovorima sugovornika (nije nužno kazati o kome je riječ).

p. Niko Bilić SJ

(Rast u slobodi i odgovornosti, Seminar, 1. dan, 2. svibnja 2008.)
2. izd. 23. 1. 2020.
Kategorije
Duhovnost

Molitva za novo srce

čita: Andja Jakovljević

U svojem ubrzanom svijetu zahvaljujem ti, Gospodine, što mi darivaš trenutak za smirenje, trenutak za srce. Želim svim bićem iznova poslušati tvoje sveto obećanje: “Dat ću vam novo srce!” (Ez 36,26).

Moje srce čudesno radi. Zbog njegove snage osjećam kako mi noge žive, pa i prsti na vrhu mojih stopala. Zato što moje srce radi, moje ruke, moji mišići spremni su za djelovanje. Cijeli moj organizam pun je života. I one najosjetljivije, najmudrije stanice u mojoj glavi djeluju zato što mi srce kuca. Kolik je to silan dar na kojem ti sada želim zahvaliti! Meni si ga dao Stvoritelju dobri, tebi ga posvećujem.

Moje srce koje kuca danju i noću, na javi i u snu, kad svim silama ulažem napor i kad u miru počivam. Podsjeća me na Isusovu riječ: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim” (Iv 5,17). Srce je skrovito, a važno. Upozorava me da imam svoje središte i da sam ranjivo biće.

Ti me, Gospodine, pozivaš da učim od tebe (Mt 11,29). Upozoravaš me na poniznost (ταπεινός) tvojega srca. Istu onu poniznost (ταπείνωσις Lk 1,48) koja je resila neznatnu službenicu Gospodnju, majku tvoju. Tvoje je srce krotko, s ljubavlju primaš bolesne, umorne i opterećene. Pažljivo ih liječiš i krijepiš. Daješ im svoj mir. S ganućem gledaš na ovce bez pastira. Čuješ molbu onoga oca koji vapi: “Imaj samilosti s nama!” (Mk 9,22).

I ja dolazim s iskrenom molbom: Oduzmi od mene svaku goropadnost i divljaštvo srca moga, ukloni tvrdoću, opake namisli i nečistoću, zavist i oduzimanje života! Razotkrij do kraja koliko je to moje srce kameno. Izvadi ga iz mene i podari mi novo srce, satkano od tvojega milosrđa.

Zajedno s ljubljenim učenikom gledam kako se koplje zabija u tvoje, srce od mesa, srce koje nas je do kraja ljubilo. Zajedno s Tomom, apostolom, pristupam u ovaj čas sasvim blizu k tebi. Daj mi da do u dubinu svoje duše osjetim kako je to iza rane na tvom boku na uskrsni dan tvoje srce jedro, radosno kucalo. Tvoje srce, Isuse, novo je srce – živo, utjelovljeno, koje nam Otac s neba daje.

22. 1. 2020.

Niko Bilić, SJ