Kategorije
Duhovnost

Tko donosi mnogo roda? (Iv 15,1-8)

Niko Bilić, Tko donosi mnogo roda (Iv 15,1-8), 5 vazmena 2021.

Što više napredujemo u ovim danima uskrsnoga vremena, u ovih pedeset dana radosti i pjesme “Aleluja!”, to više gledamo na Duha Svetoga, na treću božansku Osobu. U prvom čitanju iz Djela apostolskih slušamo o tome kako čudesno djeluje Duh Sveti. Gospodin je prije bio najavio Tješitelja (παράκλητος Iv 14,26; 15,26; Iv 16,7), a Prva Crkva svjedoči da je utjeha Duha Svetoga sada na djelu (παράκλησις Dj 9,31). Ta utjeha ima veliku moć jer daje Crkvi da “raste”; dar je Duha da Crkva “uživa mir, izgrađuje se, napreduje u strahu Gospodnjem” (Dj 9,31), koji znači slobodu od svih nepotrebnih strahova i sveto strahopoštovanje pred Božjim autoritetom, komu se jedinomu klanjamo. Zato već Stari zavjet spremno ponavlja da je strah Gospodnji početak mudrosti (Izr 1,7; 4,7; 9,10; Ps 111,10; Sir 1,14).

Na osobnoj razini utjehu Duha Svetoga prije svega ćemo zacijelo prepoznati kad Prva Ivanova poslanica bilježi o Bogu: “umirit ćemo pred njim srce svoje” (1 Iv 3,19). Najviše se pak divimo što ta božanska utjeha donosi nevjerojatno ostvarenje drevnoga proroštva o okupljanju Božjega naroda. Ostvaruje se žuđeno, najavljivano ujedinjenje: I Judeja na jugu, i Galileja na dalekom sjeveru i nekad neprijateljska Samarija, sada su zajedno u Crkvi (Dj 9,31). Vazmeno vrijeme 2021. godine nov je poziv: Narode hrvatski, želiš li pronaći svoje pravo ujedinjenje, potraži i primi utjehu Duha Svetoga! Europa velika, želiš li doista pomirenje različitih narodâ, prihvati vodstvo, snagu ­– utjehu Duha Svetoga!

[Prva Ivanova poslanica u drugom čitanju također govori o Duhu Svetom. To je Duh koji nam je naš Gospodin dao, piše Ivan (1 Iv 3,24). A prije toga upozorava na najljepšu, zapanjujuću poruku ovih liturgijskih čitanja kad govori o znanju koje nam Duh daje i iznova gleda na koji smo način Božja slika. Već, naime početak Pisma, poznato je, napominje da je čovjek prema Stvoriteljevoj prethodnoj zamisli, na njegovu sliku, na sliku Božju stvoren (Post 1,26s). Vrhunsko tumačenje što u Bibliji znači biti na sliku Božju slušamo na petu vazmenu nedjelju. Ne čudimo se da, čuvamo li zapovijedi Isusove (1 Iv 3,24), svi možemo naći mjesta za sebe u njegovu presvetom, božanskom Srcu. Ostajemo u njemu. Ali, očarani, s udivljenjem, slušamo također kako On, Božji Sin – Bog, u meni smrtniku ostaje (“On u njemu”, “on u nama” 1 Iv 3,24). U meni pronalazi boravište za sebe. Dvaput to ističe Isusov ljubljeni učenik i objašnjava: “to znamo po Duhu kojega nam je dao” (1 Iv 3,24).

Očito je Ivan dobro slušao i upamtio Učiteljeve riječi u ganutljivim, posvećenim trenutcima Pashalne večere prije njegove muke. Tada je sam Gospodin proglasio: “Ja ostajem u njemu” (Iv 15,5). Pred ovakvim Isusovim proglasom iznova poimamo što znači sveta Pričest i s radošću molimo za prvopričesnike diljem Crkve Božje po svemu  svijetu koji ovih dana prvi put pristupaju tom svetom sakramentu. Koliko je i kako silno, smirujuće, naše ljudsko dostojanstvo! Na sliku smo Božju. Znači: sam Gospodin može se nastaniti u nama.]

Glavna tema u Evanđelju jest čovjekov plodan život, ali i mogućnost potpunoga promašaja, definitivnoga zakazivanja i neplodnosti. Učitelj Isus kod svete, Posljednje večere preuzima tako, potvrđuje, daje punu snagu i pravomoćnost onoj prvotnoj, pra-zapovijedi s prve stranice Pisma. Utemeljitelj Novoga zavjeta otkriva da je u njezinu poslušnom, širokogrudnom i djelotvornom izvršavanju slava Božja. “Time se proslavlja Otac moj!” (Iv 15,8) – kaže Isus.

“Budite plodni!” (Post 1,28) zapovijeda Stvoritelj u obliku blagoslova novostvorenom čovjeku. Krist u punini vremena tumači ujedno kako se ta zapovijed ostvaruje. Služi se pritom  neslomljivom, svima dostupnom logikom iz prirode. Samo ona loza koja je u izravnoj vitalnoj vezi s trsom, donijet će plod – obilan, bogat, sočan, mirisan i sladak, suncem opojen grozd s brojnim bobicama (usp. Iv 15,2). Isus je trs, mi smo loze (Iv 15,5).

[Otac, nebeski vinogradar, presudno priskače u pomoć. On će odstraniti i odsjeći što treba (αἴρω Iv 15,2), da ne bismo mi u svojoj kratkovidnosti, grubosti i zloći ukrivo zarezali i pritom najvažniji, najnježniji dio ranili, uklonili, kao što smo za Isusa na Veliki petak zaluđeno, divlje urlali: “Ukloni!” (αἴρω Iv 19,15). Radosna evanđeoska poruka jest da se smijem s punim povjerenjem predati u ruke Očeve, kao što Raspeti i u posljednjem, kritičnom času reče: “Oče, u ruke tvoje!” (Lk 23,46; Ps 31,6). Otac, božanski nebeski vinogradar, čisti lozu da još više roda donese (Iv 1,2).

Osobito nam je utješno uočiti kako se Isus, govoreći o obilnom rodu, zaustavlja na našoj molitvi koju u stavlja u središte. “Ištite i bit će vam” (Iv 15,7), obećava. Štoviše, poziva da molimo, da tražimo (αἰτέω) što god hoćemo i jamči nam: bit ćemo uslišani, tako će nam se dogoditi. Prepoznajemo u tome onu iskonsku Božju velikodušnu i božansku darežljivost, kakva se ocrtava i jasno najavljuje već u ponudi kralju Salomonu iz davne biblijske povijesti: “Traži što da ti dadem!” (1 Kr 3,5).

Kad je riječ o molitvi, u uskrsnom vremenu pred oči nam dolazi kako svi apostoli “bijahu jednodušno postojani molitvi” (Dj 1,14) jer im je Gospodin rekao: “Ostanite, dok se ne odjenete u silu odozgora (Lk 24,49)!” Obećao im je: “Primit ćete snagu Duha Svetoga (Dj 1,8)!” S poštovanjem mislimo na one duše koje i dan-danas u trećem tisućljeću naše vjere ustrajno mole i tako cijeli svijet, sve stvorenje drže u Savezu s Bogom. Učenik koga je Isus ljubio, koji mu se na grudi naslonio, dobro je slušao pa piše: “Što god ištemo, primamo” (1 Iv 3,22).]

Koliko roda donosimo najviše se vidi u ljubavi prema bližnjemu, ljubavi koja nije u govoru, nego u djelima (1 Iv 3,18), upozorava Ivan i ponavlja “Ovo je zapovijed njegova: da ljubimo jedni druge” (1 Iv 3,23). Djela apostolska praktično pokazuju plodove. Savao, farizej i progonitelj, postao je Pavao, učenik i ljubitelj. O tome izvješćuje poznati odlomak na početku ovoga istoga devetoga poglavlja, o tome sam Pavao još dvaput svjedoči u Djelima apostolskim, jednom pred narodom (Dj 22,6-16), drugi put pred kraljem (Dj 26,1-18). A u prvom čitanju shvaćamo kako i Barnaba o tome obraćenju na putu u Damask, kad je Savao vidio Gospodina, iznosi svjedočanstvo pred apostolima (Dj 9,27).

I to je čudesan plod. Prije su se Pavla bojali (Dj 9,26), sada on slobodno (28) među njima djeluje jer je primljen kao njihov brat (30). Štoviše, kad mu prijeti smrt, oni ga spašavaju. Dok još uvijek među nama  hara bolest, koja straši i može ugroziti život, zahvalno danas mislimo na one koji se s ljubavlju i znanjem brinu za teško oboljele i molimo za njih da im uskrsli Gospodin bude snaga i nagrada. Upravo Pavao pokazat će najbolje što znači da Isus može naći boravište u nama. Pavao će u čuvenu svjedočanstvu Galaćanima pisati: “Krist živi u meni” (Gal  2,20).

Pod vodstvom pape Franje ušli smo u svibanj – Marijin mjesec. U njoj najbolje vidimo što znači biti plodan, kako to čovjek obilan rod donosi, i kolika je snaga Duha Svetoga, sila Svevišnjega (usp. Lk 1,35). Majka Marija sveto je svjedočanstvo što znači biti na sliku Božju, što to znači kad Isus izgovara onaj drugi dio: “u kome ja boravim” (Iv 15,5). Zato se posebice utječemo zagovoru Kraljice svibnja. U 50 dana vazmene radosti ponavljamo joj: “Kraljice, raduj se!”

Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Iskustvo zaručnice u Pjesmi nad pjesmama

Pjesma nad pjesmama biblijska je knjiga u kojoj se govori o ljubavi. Ljubav je uspoređena s vinom (1,2; 4,2). Razvedruje dakle srce čovječje (Ps 104,15). Ima u sebi nešto opojno. Stvara osjećaj topline. Proizvodi zanos. Ljubav i gorljivost bit će napokon uspoređene se plamenom Božjim (8,6).

U Pjesmi se govori o odmoru i predahu: „Kralj se odmara na dušecima svojim“ (1,12). Spominje se postelja na kojoj čovjek počiva, povlačenje (1,4; 2,4) i pustinja (3,6; 8,5).

Kakvo iskustvo prolazi zaručnica, kakav je njezin unutarnji put? Ponajprije, njezin zaručnik jest kralj. Treće poglavlje podrobno prikazuje kako mu je slavno prijestolje (3,9) i spominje dijadem – kraljevsku krunu na njegovoj glavi (3,11). On je kralj Salomon. Njemu se pripisuje pjesma (1,1). Prema biblijskom tekstu on je tvorac stihova. On pjeva o zaručnici.

Ipak, u samoj pjesmi zaručnica je osoba koja prva progovara. Traži od njega da se povuku u osamu. Bit će primljena u kraljevske odaje (1,4; 2,4). Isus će reći, kad moliš, zatvori se u svoju sobu. Budi sa svojim Bogom u skrovitosti. 

Zna komunicirati

Zaručnica zna komunicirati, iznosi što joj je na srcu.

            Zaručniku, kralju, govori izravno.
            U dijalogu je i s kćerima Jeruzalemskim koje će joj biti savjetnice (1,8 itd.), ali i   napasnice kad stavljaju u pitanje njezinu ljubav i „nude“ joj druge mladiće (5,9).
            Izravno se obraća čuvarima u gradu, stražarima koji obilaze zidine (3,3).
            Napokon, ali tek kraju, u dijalogu je i sa svojom vlastitom braćom (8,8–12).

Zaručnica zna da je njezin ljubljeni mnogima privlačan i poželjan (1,3s). Zato ga treba osvojiti. Ne ide to samo od sebe.

Izravno mu se obraća i traži od njega da joj kaže gdje ga i kako može naći. Ne želi ići ukrivo, lutati oko drugih. (1,8).

Njezine savjetnice ponajprije je valjano upućuju da slijedi tragove (1,8). One je priznaju „najljepšom među ženama“ (18,8: 5,9; 6,1) – kad žensko oko to složno potvrđuje, ta procjena puno vrijedi.

Dragocjen dijalog

Podulji izravan dijalog zaručnice sa zaručnikom (1,9–17) svjedoči nam o njihovu međusobnom divljenju. Važni su to trenuci. Oni se zaustavljaju i kontempliraju ljepotu. Duhovnost nije samo motrenje uzvišenih božanskih otajstava, nego i dopuštanje Bogu da promotri mene.

Zaručnica doživljava vrlo konkretno kako se pogled njezina ljubitelja zaustavlja na njoj. Zastaje ponajprije na njezinu licu (1,10) i očima (1,15). Na licu je prepoznatljiva osoba. Ono što čovjek jest pokazuje se na licu. Upravo u meditaciji možemo osjetiti kako su mišići na našem licu važni. Ako ih u miru osjetimo, znat ćemo koliko su napeti i stegnuti, ili su smireni i vedri.

Zaručnica zbog njegove ljubavi i u susretu s njime postaje svjesna sebe. Njegov pogled čini da ona realno prepozna svoju vlastitu vrijednost. Što zaručnik prepoznaje i što joj priopćuje („lijepa si“ 1,10.15; 4,1.7; 6,4) to ona sama uviđa. Samu sebe doživljava kao cvijet, kao ljiljan (2,1). Sposobna je o tome i pred drugima svjedočiti. Tako se osjeća i takvom se pokazuje.

Zaručnik uočava njezinu posebnost, ono po čemu se ističe među svima i razlikuje se od drugih (2,2). Za njega ona je „prijateljica“, „sestra“, „zaručnica“, njegova ljepota – njegova „savršena“, kako dvaput ističe („savršena moja“ 5,2; 6,9).

Zahvaljujući njegovoj ljubavi, njezina pripadnost zaručniku nije skrivena i privatna, nego jasna i poznata stvar: „Dragi moj pripada meni, a ja njemu“ (2,16; 6,3) – posvjedočit će ona, dva put, i to pred drugima. Tako će učiniti i u kušnji (6,3).

Blizina koju opisuje neposredna je. Riječ je o pravom zagrljaju: osjeća njegovu ruku pod svojom glavom, a druga ju je obgrlila (2,6; 8,3). U njezine kose „zapleo se kralj“ kako on sam opisuje (7,6). Psalmist će kazati „s leđa i s lica ti me obuhvaćaš“ (Ps 139). Ignacije će u uvodu u duhovno vježbanje upozoriti kako Stvoritelj ima običaj zagrliti dušu.

Pažljiva žena

Bogate usporedbe iz prirode kojima Pjesma obiluje pokazuju ponajprije da je zaručnica žena koja ima otvorene oči i svjesna je životne stvarnosti koja ju okružuje. U njihovu ljubav uključena su konkretna iskustva i svijet u kojem žive. Ali, ti dragi motivi iz prirode vratit će nas također na prve stranice Svetoga pisma i na ljepote stvaranja. Podsjećaju nas na Stvoritelja i njegovu darežljivu, preobilnu dobrotu. Kad se više puta spominje motiv „vrt“ (8x 4,12.15.16[2x]; 5,1; 6,2[2x]; 8,13) naravno da ćemo se odmah sjetiti rajskog vrta koji je u početku Bog čovjeku dao kao zavičaj.

Zaručnica je osoba koja poštuje vrijeme povučenosti i odsutnosti svoga dragoga. Opetovano će tražiti da ga ostave na miru, neka spava dokle on sam to hoće (2,7; 3,5; 8,4). Lako ćemo se sjetiti Male Terezije i njezina pisanja da Isus spava kad nije u molitvi mogla osjetiti njegovu prisutnost. Sv. Ignacije će izričito napomenuti da je duhovna utjeha dar od Boga pa i onda kada ima neki svoj zemaljski uzrok. Prava utjeha u Duhu uvijek je Božji dar i ne možemo je svojim silama proizvesti. To je dragocjen pohod Božji kojim nam daje da uživamo u njegovoj prisutnosti.

Poznati tekst poziva koji započinje s: „Ustani, dragano, ljepoto moja, dođi“ (2,10–14) važan je dio pjesme jer ih ona navodi. Očito dobro sluša i pamti njegove riječi. Poziv je to koji joj se duboko usjekao u srce i pamćenje.

Višestruko trpljenje

Zaručnica prolazi kroz patnju i trpljenje na više načina.

Prvo što saznajemo jest da trpi od svojih najbližih, od braće (1,6). Ona je osoba koja je radila za druge, a svoje je zapustila i zanemarila. „Postavili su me da čuvam vinograde, a svog vinograda nisam čuvala“ – izvješćuje ona.

Mučan oblik njezina trpljenja prouzrokuju oni koji bi trebali čuvati, a napadaju je (5,7). Zaručnica trpi udarce, ranjena je. Oduzeta joj je odjeća, trpi studen u noći i nezaštićenost. Izvrgnuta je sramoti i ponižena. I to od onih koji su čuvari.

Trpljenje zaručnice povezano je s njezinom čežnjom i potragom za zaručnikom.
Osobita vrsta trpljenja jest čas kad je osjetila njegovu blizinu, čula je kako je pokucao, čula je njegov glas i upravo kad je bila spremna primiti ga, kad je otvorila vrata – njega nema (5,6).

Poseban je osjećaj zaljubljenosti koji nije samo ugodan i mio, nego opterećuje kad zaručnica opisuje da spava ali da joj srce bdi (5,2) i kad spominje kako joj je sva utroba zadrhtala (5,4). Dvaput će posvjedočiti da je bolesna od ljubavi (2,5; 5,8). Želi da njezin zaručnik to zna pa makar i neizravno preko glasnika (5,8). Zaručnica čezne da joj njezin ljubljeni bude blizak poput brata (8,1).

Triput izvješćuje o potrazi i o tome da je bila uzaludna, o frustriranosti koju osjeća: „Tražila sam ga, ali ga nisam našla“ (3,1s; 5,6). Ne možemo ne pomisliti na Mariju Magdalenu pred grobom Isusovim.

Vrhunac i preokret u pjesmi

Tri retka u 4. poglavlju predstavljaju svojevrstan vrhunac i preokret u cijeloj Pjesmi nad pjesmama. Susrećemo takoreći najvažnije iskustvo zaručnice.

Ponajprije, u pjesmi je inače jasno i višekratno opisana duboka čežnja koja prožima zaručnicu. U Pj 4,9 kralj priznaje ranjenost svoga srca. Prvi put on progovara o svojoj čežnji za njom. Otvara svoje srce.

Zatim, pohvaljuje se i veliča njezina ljubav. Njezina se ljubav uspoređuje se s vinom (4,10). U pjesmi se uglavnom ističe veličina i slatkoća zaručnikove, kraljeve ljubavi; ovo je prvi put da se njezina ljubav hvali. Sada je ona uspoređena s vinom kao što je već u početku to bio slučaj sa zaručnikovom ljubavlju (1,2).

On je prvi put priznaje zaručnicom (KS: „nevjesta“, Šarić: „zaručnica“) u 4,9 i tako još pruža osjećaj sigurnosti. Taj važan naziv koji je potvrđuje na njezinu životnu putu i daje joj perspektivu, obraćajući joj se ponavlja u nizu od pet puta zaredom. Naći ćemo ga u svakom od pet redaka 4,8–12 i potom još jednom u 5,1.

Prvi put u pjesmi on je naziva sestrom. Za tom blizinom ona i čezne (8,1). Dva put on ponavlja: „sestro moja“ (4,9s). Hebrejski izraz אחות ahot s nastavkom za pripadnost prvom licu pojavljuje se prvi put u tekstu i potom odmah u idućem retku. U ustima zaručnika naći ćemo ga još u 4,12 te u 5,1s.

Cilj procesa

Amor parem invenit vel facit – misao je iz duhovne tradicije koju potvrđuje i Pjesma nad pjesmama.
U početku pjesme „iz pustinje“ (3,6) dolazi svečana povorka s kraljem (3,6–11), na kraju „iz pustinje“ (8,5) zaručnica dolazi zajedno s kraljem, naslonjena na svoga dragoga – ona je kraljica.

Dvaput ona je poštivala njegov počinak (2,7; 3,5), na koncu to zaručnik isto tako čini (8,4). Kao što je ona prije molila kćeri jeruzalemske da daju mir njezinu dragome, tako sada on – prema podjeli Jeruzalemske Biblije – jednaku molbu upućuje kćerima jeruzalemskim za nju:

„Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
ne budite, ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela! (8,4)“

Ona postaje kao on – on je Salomon, ona Sulamka (2x 7,1). Tako je naziva zbor djevojaka, a tako i ona samu sebe označava.

I jedno i drugo ime izvedenica je od שׁלום šalom „mir, blagostanje, spasenje“. Ako je on npr. Miro, ona je Mira.

U njegovim očima ona sada ima mir – šalom (8,10).

Uredila Tanja Lakić

2. izd. 9. 3. 2021.

Niko Bilić SJ

Kategorije
Duhovnost

Krstitelj – mučenik (Mk 6,17-29)

Što je radosna poruka Božja za nas u ovom Evanđelju Mk 6,17-29 o mučeničkoj smrti asketskoga junaka, sveca i pustinjaka, rođaka i Preteče Isusova Ivana Krstitelja koji je žestoko propovijedao obraćenje? Kakvo je to Evanđelje kad u njemu ni Isusa nema? Je li možda spasonosna poruka u tome da Sveto Pismo ne zatvara oči, ne glumi i ne uljepšava, nego iskreno gleda na naš svijet u koji Otkupitelj i Spasitelj dolazi? To je Isusova Galileja, u kojoj se slavi rođendan (Mk 6,21).

Evanđelje nam govori o razaranju obitelji (Mk 6,18), o srozavanju političke vlasti (6,26) i o zajednici Ivanovih učenika koji definitivno ostaju bez Učitelja (6,29). Dostojno polažu njegovo tijelo u grob.

Herod, galilejski kralj, imenjak onoga koji je već kod rođenja podmuklo htio smaknuti Isusa, čini grijeh protiv devete Božje zapovijedi. Poželio je ženu bližnjega svoga – ne tek nekoga bližnjega, nego rođenoga brata Filipa. Griješi Herod protiv šeste Božje zapovijedi koja čuva brak i zahtijeva: “Ne čini preljuba!” Razara bratovu obitelj. Živi s njegovom ženom (Mk 6,17).

Evanđelje nas vodi da otkrijemo tko ili što vuče konce i pokreće stvari. Zbog Herodijade bacio je Krstitelja u tamnicu (Mk 6,17). Čovjek, slomljen u sebi, podsjeća nas na Pilata: Za njega Ivan je pravednik i svetac, ali ipak ga stavlja u zatvor. Godilo mu je slušati njegove zahtjevne riječi koje su ga vodile da si postavlja teška pitanja, ali bojao se Ivana (MK 6,20). Nosi Herod titulu kralja. Ima moć nad velikašima, tisućnicima, prvacima (Mk 6, 21), i nad tamničarima i nad krvnikom (6,27). Ali kormilo preuzima jedna djevojčica.

Herod vlast primjenjuje tako da saziva rođendansko slavlje. Je li se slična muška, ali i – o grozote – pedofilska  žudnja javila u njemu kad gleda djevojčicu krasoticu, slatkoga tijela i umilnih pokreta, koja bi trebala biti njegova kćerkica ali nije (Mk 6,22)? Tipično za nezrela i nesređena vladara brz je u pretjeranom obećanju (6,23). Griješi i protiv Kristove zapovijedi: “Ne kunite se! Vaša neka bude samo Da, odnosno Ne!”

Djevojka, rastrgane nutrine, nema roditeljskog oslonca. Raspršila se u pukoj vanjštini. Milim plesom oduševljava uzvanike, zabavlja, ali nema ona svoje Ja, nego ide majci. Razdor obitelji, koja to nije, posve je očit.

Evanđelje razotkriva dušu kraljice Herodijade koja je očito iz svojih razloga otpočetka sudjelovala i pristala na preljub sa šogorom. Ali osjeća ona da ju grijeh proždire iznutra i Krstiteljev zov na obraćenje ona u sebi pretvara u krajnju mržnju. Želi ga maknuti, izbrisati ga, da ga nema.

Starozavjetna Judita bespoštednom je agresoru glavu odrubila i tako omogućila da Bog njezinom rukom donese spas Izraelu. A novozavjetna Herodijada, kad gleda ubijene oči Krstiteljeve na pladnju, osjeća da ništa nije riješila. Tek Isusova smrt i uskrsnuće postat će temelj za pravo obraćenje i novi život.

Herod, umjesto da se brine za život naroda pod upravom Rima, daje se voditi uzavrelom strašću, jelom i pićem, obzirom pred sustolnicima. Ide protiv samoga sebe.

Razori obitelj, razorio si državu! Sveti Preteča bijedno stradava zbog plitke obiteljske spletke i hira vlastodršca jadnika. Preteča je Kristov i u mučeničkoj smrti.

Dopustimo danas svetom Evanđelju da i nas do dna razotkrije, donesimo sav naš svijet da ga Božji pogled razgoliti i sasvim raspozna. Jer gle, dok je Krstitelj žestoko zahtijevao potpun zaokret i žurno odbacivanje svakoga grijeha, Isus, Sin Božji, svojom nam dragovoljnom žrtvom donosi silinu smilovanja, otvara nam beskraj Božjega milosrđa koje jedino može izliječiti, u korijenu popraviti, iz temelja sagraditi, spasiti.

29. 8. 2020., 2. izd. 5. 2. 21.
CROSBI

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Svjećnica 2021

Poslušajte, preuzmite

Kategorije
Duhovnost

Krist poučava s vlašću

4. nedjelja (god. B): Pnz 18,15-20; 1 Kor 7,32-35; Mk 1,21-28

poslušajte, preuzmite (.mp3, 7MB; 7:18 min): Krist poučava s vlašću
Krist poučava s vlašću (B 4)

U četvrtu nedjelju liturgijske godine B evanđelje (Mk 1,21-28) nas vodi u nutrinu kafarnaumske sinagoge. To je mjesto okupljanja, molitve, slušanja Božje Riječi. Sve do danas Božji narod okuplja se kao živa Crkva da bude sa svojim Gospodinom.

Evanđelje po Mateju izravno napominje da je Isus ostavio Nazaret i doselio se u Kafarnaum (Mt 4,13). Zacijelo ga stoga od početka zovu Nazarećaninom jer je kao došljak primljen među njih. U Dan Gospodnji, u sveti, blagoslovljeni dan Božjega počinka, Rabi Isus poučava, a njegovo silno djelo poslužit će kao dokaz. Dio je njegova naučavanja. Okupljeni potvrđuju: uočavaju kako je nov i snažan Isusov nauk (Mk 1,27). Isus budi ponajprije zanos (ἐκπλήσσομαι 1,22) i zatim zaprepaštenje (θαμβέομαι 1,27).

U davnini, na svetoj gori Sinaju, sva je zajednica doživjela prodornost i veličanstvo Božjega govora. Zato su tražili da više ne slušaju izravno taj glas i ne gledaju silni oganj iz straha za vlastiti život (Pnz 18,16). Sada Isus u sinagogi daje pravo i puno značenje Savezu s Bogom.

Ispunja se što je drevni izbavitelj i zakonodavac Mojsije u oproštajnom govoru na dan svoje smrti prorokovao (Pnz 18,15). Štoviše ispunja se ono što je sam Bog najavio na Sinaju kod sklapanja Saveza (18,18). Jednoga od braće Galilejaca Otac podiže da bude novi Mojsije – Sina svojega, jedinorođenoga. Njega treba slušati (Pnz 18,15 usp. Mt 17,5; Mk 9,7; Lk 9,35)! Licem u lice u razgovoru je s Ocem. Potpuno mu je privržen (usp. 1 Kor 7,35).

Isus u sinagogi u Kafarnaumu pokazuje tko je prorok. Toliko blizak, povezan i otvoren s Bogom da mu Bog može u usta staviti i nahraniti ga svojim riječima (usp. Pnz 18,18). Samo će te riječi on izricati. Život mu je u tome da isključivo u Božje ime govori (18,20). Jedino ono što Otac zapovijedi, to će nam reći. Isus potvrđuje da je prorok prije svega posrednik Saveza s Bogom. Božje riječi donosi nama, naše riječi nosi Bogu.

Gospodin živo objavljuje u sinagogi kako časni Božji Zakon ne govori samo o vidljivom svijetu koji mjerimo centimetrom, gramom i sekundom. Koliko je briga za svijet (usp. 1 Kor 7,33.34) bitna svjesni smo posebice zbog virusa koji ne prestaje harati i zbog potresa koji traju i traju. Ali Isus, evo, odmah na početku svojega djelovanja, pokazuje da Zakon dopire do one dublje, ključne, duhovne razine. “Duh oživljuje” (Iv 6,33), reći će poslije.

Ako je duh nečist, onda izaziva zbrku, izokreće. Opsjeda i sputava. Isusovo poučavanje tako je snažno da odmah, i to na svetom mjestu istupa nečisti duh (Mk 1,23), ne ostaje prikriven u potaji. Obuzeo je čovjeka. Buči (κράζω 1,23), zarobio je čovjekov “ja” pa on govori najprije u množini (“s nama”, “nas” Mk 1,24). Je li to on ili je zloduh, ili obojica? Razdijeljen u sebi, nije više svoj.

Ima on oštru spoznaju. Zna Isusa po imenu i odakle je (“Isus Nazarećanin” 1,24). Zna da je Božji, da je sav svet (“Svetac Božji” 1, 24). Ali ništa mu ne vrijedi oholo pozivanje na vlastito znanje.  

Može li nam oslobođena duša evanđeoskoga sretnika pomoći da bolje pojmimo privrženost Gospodinu, povezanost s Bogom,o kojoj apostol piše (1 Kor 7,35)? Ovaj čovjek iz iskustva zna kako je duh bitan i više se neće površno svijetu posvećivati. Riječi Pavla apostola aktualne su na poseban način. Mnogo je danas neoženjenih i neudatih, nisu našli ili su napustili svoju ljubav, ali ne zato što bi ugađali Bogu, nego sami sebi. I tako trpe. Duh zavojevač zarobljava nas u našu sebičnost i nečistoću.

Čisto srce, koje je Gospodin izbavio iz ralja zloduha, po naravi se “brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu” (1 Kor 7,32.34), Spasitelju svome. Iz te privrženosti Gospodinu (7,35), iz Božje svetosti, koja prožima i tijelo i duh (usp. 7,34), prelijeva se onda bujica ljubavi prema bližnjemu. Tako ću pronaći ljubav svojega života, tako ću Kristovom ljubavlju cijeloga života voljeti svoju ženu, svojega muža. Takvu ljubav smetnje više ne zaustavljaju i ne prekidaju. Takva ljubav sjaji kao primjer koji privlači (usp. 1 Kor 7,35).

Nečisti duh koji opsjeda i viče iz ljudske nutrine (Mk 1,23), trese čovjekom i zaglušuje strahovitim vriskom (1,26), duh je koji iskrivljuje pogled i izokreće istinu. Krista optužuje da donosi propast i da mu je nakana uništavati (1,24). Otac laži ima istu metodu otpočetka. Lažno se postavlja kao autoritet. Želi Krista ispitivati i pozivati na red. Stavlja ga u pitanje (“Što ti imaš s nama?” Mk 1,24).

Snaga Gospodinova poučavanja, na koje se kratak evanđeoski izvještaj vraća četiri puta (glagol διδάσκω “poučavati” Mk 1,21.22; imenica διδαχή “pouka” 1,22.27), najbolje se vidi u odrješitoj zapovijedi koju je nečisti duh primoran poslušati (ὑπακούω 1,27). Isus nastupa s vlašću (ἐξουσία 1,22.27). Utišava bukača, izgoni ga (1,25). Oslobađa ljudsku dušu u čiju se nutrinu zloduh uvukao, zaposjeo ju je. Isus naređuje šutnju jer, sav Očev, ne nameće i ne ističe sama sebe.

Zdvojan krik (φονή μεγάλη 1,26) nečistoga duha otkriva dubinsku krizu u kojoj je držao čovjeka. Muka je to koju će sam Gospodin na križu oćutjeti kad jednakim snažnim glasom bude zazivao: “Bože moj!” (φονή μεγάλη 15,34). Već sada na djelu je ona snaga koju će nam Gospodin po svojoj muci i svojemu uskrsnuću darovati.

Koja utjeha i blaženo ozdravljanje, nova sveta bezbrižnost (usp. 1 Kor 7,32) nastaju u ovom čovjeku!? Razumijemo da se ne samo odmah o tome u Galileji govori posvuda uokolo (Mk 1,28), nego i danas među nama.

Isusu, kad čistim Duhom pobjeđuje

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Gospodinu, dok stvara Dvanaestoricu

Uz #današnjeEvanđelje (petak 2. tjedna): Mk 3,13-19

James J. Tissot, Krist ustanovljuje Dvanaestoricu

I nas pozivaš k sebi, u svoje visine (ἀναβαίνω Mk 3,13), Bože naš. Biraš koga ti hoćeš (θέλω 3,13), prema svojoj svetoj volji, prema ljubavi svojoj. Kad se odazovemo, onda napuštamo svoju sebičnost i svoje uskogrudne, uplašene nacrte. S Mojsijem skidamo obuću i stupamo na sveto tlo (usp. Izl 3,5), odlazimo (απέρχομαι Mk 3,13) k tebi. Potvrđuju to nova imena koja daješ i Petru-Stijeni (3,16) i Sinovima groma (3,17).

Dva su Šimuna (Mk 3,16.18), dva su Jakova (17.18), dvojica nose slavno ime tvojega naroda, Juda (Mk 3,19, usp. Lk 6,16; Iv 14,22). Uzimaš braću, dvojicu i još dvojicu, jer su zajedno stasali, znaju se. Autentični, ne mogu jedan drugome glumiti. Već sada na prvo mjesto stavljaš Petra (Mk 3,16), pa makar ga u nizu razdvojio od njegova brata (3,18). Tu je Filip kojega s Andrijom vraćaš iz svijeta grčkoga imena, Filip koji je pozvao prijatelja Natanaela tako da mu najaviš pogled na anđele koji uzlaze i silaze nad tobom (usp. Iv 1, 51). Tu je i Matej, kojega si izvukao iz njegova života u novcu da ga zauvijek zahvalno pamtimo po Evanđelju. Biraš i Tomu, Blizanca, kojega ćeš posebno primiti i poučiti nakon uskrsnuća (usp. Iv 20.27). Ti sam hoćeš i Judu, premda je izdajnik (Mk 3,19). Nije li to zato da uza te i on ima priliku otići iz svojih nauma i poduzimanja, prihvatiti zakon tvojega srca, prije nego bude kasno?

Stvaraš nas, kao na početku (2x ποιέω Mk 3,14.16 usp. Post 1,1). Činiš novo (usp. Iz 43,19). Uspostavljaš cijelu sveobuhvatnu zajednicu za svih dvanaest plemena svojega naroda (2x δώδεκα Mk 3,14.16). Kreiraš nas da budemo s tobom, da svoj život dijeliš s nama, i da nas šalješ. Zato što nas ti šalješ, mi smo apostoli – poslanici.

Mene šalješ s tvojom misijom, da činim što ti činiš, kao što je Otac tebe poslao (usp. Iv 20,21) – da donosim tvoje evanđelje, da tvojom vlašću izbacujem demone.

Ti, Gospodine, ustanovi srž mojega života, definiraj tko sam! Daj mi veličinu i vrijednost, kako si već Abrahamu obećao (Post 12,2)! Svojom božanskom rukom ispisuješ ime na mojemu vlastitom “ja”, ime koje me trajno veže uza te.

22. 1. 2021.

Niko Bilić

Kategorije
Duhovnost

Molitva zahvale, molitva prošnje

na Silvestrovo 2020.

Papa Franjo na predzadnji dan u godini, u srijedu, 30. prosinca, posljednju je generalnu audijenciju u 2020. posvetio zahvalnosti. Podsjetio je na onog jednoga gubavca koji se zahvalno vraća Isusu (Lk 17,15) i ima dvostruku radost: osim izlječenja, još i susrest s Isusom. Njegov primjer pokazuje, ističe Papa, da postoje zahvalni ljudi i nezahvalnici.

Kraj godine uvijek je prilika za zahvalan pogled unatrag, ali na čemu zahvaliti? Ovaj put također usrdno molimo za svršetak pandemije i za sve žrtve potresa. Molimo da Bog podari mir našem tlu i našim dušama. U Došašću smo živo osjetili kako se sav svijet ujedinio u iščekivanju da dođe spasenje. A ovi božićni dani do u dubinu, na zaista potresan, zastrašujući i tragičan način pokazuju nam kako je lomljiv, krhak, nestalan i uzdrman ovaj naš svijet u koji Spasitelj dolazi. Nema u sebi čvrste točke. A Isus dolazi, i to ne kao silan junak koji sve može, nego kao maleno Dijete. Sebe nam daje.

Na misi polnoćki u drugom čitanju, u Poslanici (Tit 2,11-14) slušali smo milosti Božjoj koja se već pokazala i o slavi koja će se tek očitovati. Iščekujemo je kao našu “blaženu nadu”, i to kod svake svete mise ponavljamo. Živimo između te dvije objave – to je naš vijek, naš sadašnji svijet. A i jedna i druga objava jest Isus.

Poslanica ističe da milost spasiteljica odgaja. Isus je sama sebe dao da nas otkupi i očisti. Stvara zajednicu. To smo “mi” – narod koji Gospodin za sebe uzima, bitan mu je, tiče se njegove biti prema riječima Poslanice.

Učitelj nas odgaja za život razborit, pravedan, u prijateljevanju s Bogom, ispunjen željom da činimo dobra djela. Za to se traži da zaniječemo i odreknemo se nepoštovanja prema Bogu te privlačnosti i nadahnuća samih stvorenja. Otkupitelj nam je omogućio da više nikad ne živimo bez Božjega zakona kao bezakonici. Ipak tek čekamo da se on, naš Spasitelj, pokaže u svojoj slavi kako veliki Bog.

Molitva Isusu:

Ti si, Gospodine, milina Očeva. Ti si milost spasiteljica za sve ljude. Već si nam došao, ali tek čekamo i blaženo se nadamo da ćeš nam do kraja pokazati kako si slavan, velik Bog.

Ti nas odgajaš. U tvojem životu vidimo što je razbor, pravednost i puna pobožnost u ovom našem svijetu.

Otkupitelju naš, snagom svojega presvetog Srca – samim sobom – očisti nas od nevjere, od nepoštivanja Božjega zakona i od robovanja stvorenim stvarima! Uzmi nas za sebe! Tako ćemo biti tvoj narod, tvoja predraga svojina!

Pitanja za rad:

  • 1. Gdje mi se je u protekloj godini pokazala Božja milost koja me spašava, Otkupitelj koji me čisti?
  • 2. Kada sam osjetio da sam dio živog Božjega naroda?
  • 3. Kako želim tražiti slavu velikoga Boga u idućoj godini?

Poslušajte!

Ilustracija: Eva Vukina https://www.instagram.com/evavukinaart/​ – (Nakon potresa u Petrinji i Banovini)

31. 12. 2020.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Čudesna formula ljubavi

ili Gdje stanuje Bog?

Vrati se k sebi i naći ćeš stan Božji jer Mesija i Otkupitelj htio je na sebe uzeti ljudsku narav. Hram si Duha (1 Kir 6,19)! Vrati se k sebi i naći ćeš se sa dječakom Samuelom u svetištu (usp. 1 Sam 3,3) i davno prije negoli je velebni jeruzalemski hram podignut.

Vrati se k sebi i znat ćeš kako ljubiti bližnjega jer on je kao ti. Pogledaj sebe i znat ćeš što znači: Ljubi ga kao sebe sama (usp. Lev 19,18)!

Pronađi Krista i znat ćeš koja ti je zadaća u svijetu. Jednu je novu zapovijed dao: da ljubimo kao što je on ljubio (usp. Iv 13,34).

Pronađi bližnjega i naći ćeš Krista jer je rekao: tko primi onoga koga ja šaljem, mene prima (Iv 13,20). I zato što je rekao: što učinite jednome od najmanje braće, meni ste učinili (Mt 25,40). Učitelj pita: “Što tražite?”(Iv 1,38), a poslije Andrija pronalazi Šimuna (1,41). I izvješćuje: “Našli smo Mesiju” (1,41).

Gdje stanuje Bog? U tajni stvorenja, u svetosti sakramenata, u djelima ljubavi. Gdje stanuje Bog? U najdubljoj dubini duše koju je stvorio i kojoj iz čas u čas daje da bude. Gdje stanuje Bog? Ondje odakle me poziva svetim, tajnim glasom, a ja uporno pogrešno mislim da je to zov karijere, ugleda, udobnosti, oholosti. I trčim, opet i opet, čas amo, čas tamo, umjesto da smireno, smjerno, pun sreće kažem: “Slušam, Gospodaru moj!” (usp. 1 Sam 3,9.10)

Blago Samuelu koji je uživao spasonosnu, ispravnu i plodnu pouku Elijevu. Potrajalo je dok je postalo jasno, ali isplatilo se.

Čas je da se prostodušno, bez ustezanja i bez protokola, upitamo koliko smo naučili prepoznati i poslušati Božji glas u savjesti. Nema drugoga cilja naše duhovnosti i svekolike prakse pobožnosti doli prepoznati volju Božju koja traži da u djelo provedem ljubav u svijetu danas.

Susret s Bogom donosi spoznaju vlastitoga bića koje mi je darovano. Što je intenzivniji, dublji susret s Bogom, to mi je jasnije, tko sam ja. Što bolje znam tko sam, to mi je jasnije što mi je činiti.

Izvještaj o dječaku Samuelu namijenjen je prije svega roditeljima jer im otkriva tu divnu sposobnost i zadaću da svoju djecu dovedu do poznavanja Boga, do prepoznavanja Božjega glasa. Samuel još nije bio poznavao Gospodina, još se nije susreo s Objavom (usp. 1 Sam 3,7), a onda mu iskusni stari svećenik pokazuje pravi stav pred Bogom (3,9). Kada četvrti put zazvoni nebeski poziv, kad Gospodin gotovo opipljivo stane preda nj i dadne mu osjetiti svoju blizinu (3,10), Samuel spremno samoga sebe – baš kao Blažena Djevica Marija u Nazaretu – prepoznaje kao slugu Gospodnjega i zauzima stav slušanja, stav mudroga srca kralja Salomona (usp. 1 Kr 3,9 “srce koje sluša”).

Nakon više od desetljeća u kojemu je bilo vrlo popularno govoriti – čini se ipak uvelike iz financijskih interesa – o zlostavljanju malodobnih, treba istaknuti kako je i ovdje moguć težak propust. Roditelji koji ne vode svoje dijete u susret Božjemu Srcu, koji u odgoju ne posreduju i ne izgrađuju zdravu sliku o Bogu, čine težak prijestup zlostavljanja vlastitoga djeteta.

Danas je pravi čas da iziđemo iz kruga svojih predrasuda i lažnih očekivanja, divna je prigoda da upoznamo Krista kakav jest: Jaganjac Božji (Iv 1,36). Brate, sestro: prioni uza nj kao što on prionuo uza te! Prioni uza nj da budeš jedan duh s njime!

Danas je pred nama evanđeoski holizam – holistički pristup po mjeri evanđelja, koji kaže: nema toga u mom tijelu, što ne bi bilo obilježeno i prožeto Duhom; nema te sile u meni koju ne bi trebalo posvetiti Božjem kraljevstvu. Uđi u sveti hram i pronađi Učitelja! Kod njega je odgovor. Ako ne znam što mi je činiti i što Bog želi, promotrit ću evanđeoski Petrov susrest s Kristom koji za Petra znači definiciju životnoga puta i njegova povijesnoga poslanja. Ti si Šimun, bit ćeš stijena (usp. Iv 1,42)!

Kolika mi je cijena? Na koliko bih se procijenio? Sv. Pavao odgovara: kupljeni smo. Otkupnina jest onaj koji je Tijelom postao da prebiva među nama. Otkupnina to je predragocjena krv koju je prolio. Sebe daje, svoje tijelo i svoju krv – i danas, na oltaru.

Niko Bilić, SJ

2. nedjelja, god. B
1 Sam 3,3b-10.19; 1 Kor 6,13c-15a.17-20; Iv 1,35-42

Kategorije
Duhovnost Nastava

Otac Zaharija

Zaharija, otac Ivana Krstitelja, starozavjetni je svećenik u Novome zavjetu. Štoviše, kad u razgovoru s Božjim glasnikom opisuje svoju dob (πρεσβυύτης Lk 1,18), dat će osnovicu za ime novih, Kristovih svećenika – prezbitera.

Divimo se novozavjetnoj Božjoj dobroti i s pravom ističemo kako Bog čini velike stvari daleko od središta moći, u Nazaretu primjerice, i s „malim“ ljudima, izvan sustava, bez visokih položaja. Svećenik Zaharija međutim pravi je primjer da se Bog javlja i usred establishmenta i ondje pripravlja svoja djela.

Zaharija je čovjek koji odano obdržava zapovijedi i propise, živi u njima (ἐν Lk 1,6). Vjerno obavlja Zakonom propisano hramsko bogoslužje (1,8) koje okuplja cijelu zajednicu na molitvu (1,10.21). Stari svećenik ostaje služiti do kraja svoga roka usprkos neobičnim događajima koji su se zbili (1,23).

Otac Zaharija prvi je čovjek kojemu se u Evanđelju objavio Božji glasnik Gabriel – vjesnik Božje snage, i to ondje, kamo po naravi pripada – u Hramu, Božjemu prebivalištu. Zaharija, svećenik, kadar je razumjeti jezik anđela i uspostaviti dijalog s njime. Prvi je koji sluša radosnu vijest – evanđelje jer mu je Gabriel, u skladu sa svojim poslanjem, donosi (grč. εὐαγγελίσασθαι 1,19). Gabriel svojom izjavom otkriva da je Zaharija bio molitelj. Upozorava ga, naime, da mu je usrdna molitva (grč. δέησις 1,13) uslišana i to je prva poruka koju Zaharija prima s neba.

Biblijski tekst, istina, ističe Zaharijinu nevjeru pa njegovu poznatu nijemost tumači kao korektivnu kaznu, što po naravi prihvaćamo. Ipak, ono što nebeski glasnik kaže o Zaharijinu novu stanju, znači ponajprije šutnju i tišinu (σιοπάω Lk 1,20). Svećenik će šutjeti dok se čudesna najava ne ispuni. Ima li prikladnije i prirodnije reakcije pred misterijem?

Poslije će, ispisujući na pločicu “Ivan mu je ime” (Lk 1,62) dokazati da poslušno izvršava nalog koji je od Boga primio (1,13). Unatoč prvoj nevjerici, dobro je on slušao i usvojio Božju poruku. Zapamtio je i zapovijed i ime koje treba dati.

Riječi koje nakon devetomjesečne tišine Zaharija izgovara jesu proslava i hvala Bogu (Lk 1,64). Primjenjuje onu izvornu moć da blagoslivlja (grč. εὐλογέω) po kojoj je čovjek od početaka na sliku Božju. Duga šutnja pretočila se u svećenikov velik hvalospjev “Benedictus – Blagoslovljen” koji je ušao u srce novozavjetne molitve. Biblija otvoreno opisuje: upravo u času kad započinje veliku molitvu Zaharija je ispunjen Duhom Svetim, a njegove su riječi proročki govor (προφητεύω 1,67). Svećenik je Zaharija, dakle, prorok jednako kao što za svojega sina najavljuje: “a i ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati” (1,76). Tako se, eto, u Svetom pismu nastavlja časni niz Božjih proroka po čijim je ustima Bog objavio da će “podići snagu spasenja” svojemu narodu (1,69).

(18.03.10.; 10.04.10.) 6. 11. 2020.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Žarište kršćanstva

Ustroj i poruka teksta o blaženstvima u Mt 5,1-12

James Tissot, Govor o Blaženstvima (1886.-96.), iz niza Život Kristov, Brooklyn Museum

Prava egzegeza – tumačenje Biblije, vodi nas natrag k Riječi Božjoj, daje nam da je dublje, bolje i više razumijemo. Toj se zadaći, skromno ali odvažno, posvećuje i naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i u ovoj novoj, neobičnoj akademskoj godini. Stoga sa strahopoštovanjem promatramo ovaj cijenjeni, globalno poznat sveti odlomak u Matejevu evanđelju (Mt 5,1-12) koji opisuje žarište kršćanstva.

Kratak uvod ocrtava prizor s Isusom, koji je zauzeo učiteljski – sjedeći – položaj (Mt 5,1-2). Glavni dio teksta Mt 5,3-10 donosi Isusove prve riječi u Govoru na gori (Mt 5-7) kojima, na isti opisan način, govoreći o “njima” u trećem licu, u čuvenih osam blaženstava nabraja one ljude koje proglašava sretnima, primateljima milosti. Kad slušamo o siromašnima, o ožalošćenima, o gladnima i žednima, o progonjenima, s pravom se odmah pitamo: Tko od nas nije već osjetio da zbog siromaštva ne trpi neki nedostatak? Koliko puta smo gladovali i žeđali za pravednošću i osjetili da nas nepravedno progone? Tko ne zna što je to žalost?  U posljednjem odsjeku Mt 5,11-12 Gospodin pravi zaokret i obraća se izravno svojim slušateljima: “Blago vama!”

Deset zapovijedi, kao svojevrsni temeljni zakon Božjega naroda u Starom zavjetu, u Bibliji pronalazimo na dva mjesta – ponavlja se, što ponajprije ima svoje pedagoške razloge (Izl 20,1-17; Pnz 5,6-21). Slično ćemo i Blaženstva, taj ustav kršćanske vjere, naći na dva mjesta. Osim Mateja, bilježi ih i Lukino evanđelje (Lk 6,20-26), koje Isusa prikazuje kako govori u nizini (Lk 6,17), naglašavajući da se Gospodin i Učitelj spustio i ponizio. Sin Božji postao je Sin Čovječji. Osnovna razlika od Matejeva evanđelja jest u tome što se ovdje Isus u Blaženstvima odmah izravno obraća svojim učenicima i tako od početka pokazuje o kome je riječ. Osim toga, u Lukinu evanđelju, odmah uza svoj stijeg s četverostrukim “Blago vama!” (Lk 6,20-22) postavlja i onaj suprotni s četverostrukim “Jao vama!” (6,24-26), a upućuje ga sitim bogatašima, koji se smiju i nasljednici su lažnih proroka. Zacijelo je ova podjela također poslužila sv. Ignaciju, utemeljitelju Družbe Isusove, da u čuvenim Duhovnim vježbama zacrta središnje Razmatranje o dvije zastave.

Opće je poznato da je središte Isusova života i naučavanja Otac nebeski. Vrijedi li to i za samu strukturu teksta o blaženstvima u Matejevu evanđelju (Mt 5,3-12)? Isus devet puta ponavlja “blaženi” (grč. 9x μακάριοι 5,3-11). Uz to upravo devet puta govori o Ocu koji tješi (5,4), nasićuje (r. 6), iskazuje smilovanje (r. 7), dodjeljuje naslov svojim sinovima (r. 9), Otac im je (r. 9), Bog, vidljiv čistima (r. 8), nebeski kralj siromasima (r. 3) i progonjenima (r. 10), ima spremljenu veliku plaću (r. 12).

Učitelj Isus

Kod blaženstava zasigurno je najvažnije da ih govori Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj. On je naš Učitelj za kojim smo pošli, kojega poznajemo. Kad govori o blaženosti, Gospodin govori o našemu unutarnjem životu, o onom dragocjenom, bogatom, nepreglednom, nezamjenjivom svemiru koji nosimo u sebi i koji raste od prvoga trenutka otkako smo pod majčinim srcem počeli prikupljati svoja prva iskustva pa sve do sada. Isus govori o tome kako nam je, kako smo, o onome što nas ispunja i što onda širimo oko sebe. Isus govori o onome za što će apostol poslije napisati: “Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). Bogu je važno što nam je u srcu.

Kad smo mala djeca, ako imamo dobre roditelje, oni se s ljubavlju i velikom skrbi brinu za to kako nam je. Važan dio naše samostalnosti, našega sazrijevanja i odrastanja jest voditi brigu o svojemu unutarnjem životu. Osim onih doista najbližih s kojima dijelimo život, nitko od ljudi nema izravnoga uvida u to kako mi je, koliko sam zadovoljna osoba i koliko mi je dobro, pa, prema tome, ni od koga ne mogu pravo očekivati da se brine za ono što je u meni najdublje i najsvetije, najvažnije. Zato njegu, blagost i milosrđe valja primijeniti u postupanju prema vlastitoj duši, prema osobnomu duhovnom životu.

Početak i kraj

Možemo li u tekstu o Blaženstvima relativno jednostavno prepoznati drevni hebrejski ustroj koji naslov takoreći piše na kraju? Poznajemo takav fenomen, primjerice, iz Levitskoga Zakonika u popisu brojnih uputa, a i na završetku cijele knjige (“Zapovijedi koje je Gospodin dao Mojsiju za Izraelce” Lev 27,34). Još je daleko poznatije kako, u opisu prelaska preko Crvenoga mora (Izl 14), završetak, nakon sažeta ponavljanja (“posred mora po suhom” Izl 14,29), daje teološki naslov cijelome poglavlju (“osvjedoči se Izrael o moći Gospodnjoj” 14,31). Posljednji redak Evanđelja o blaženstvima otkriva da Rabbi Isus, kad im se izravno obrati, u svojim slušateljima vidi današnje proroke (Mt 5,12). Što su proroci u prošlosti doživljavali, Gospodin za sadašnjost njima nagoviješta.

Početak poglavlja ističe da Isus gleda svoje okupljene slušatelje i uspinje se na goru. Izvrsno je to upozorenje kako u čitanju biblijskih tekstova valja živo paziti na kontekst. Kome Gospodin govori? Prva rečenica spominjući mnoštvo (4,25; 5,1) veže se uz prethodno poglavlje. Ondje su navedeni slušatelji kojima Isus, svečano započinjući poučavanje, upravlja Govor na gori. Od “učenika” (grč. μαθηταί 5,1) koji su mu pristupili, a s tim se nazivom ovdje prvi put u Evanđelju pojavljuju, do sada ćemo poimence naći tek dvaput po dva brata: Petra i Andriju (Mt 4,18) te Ivana i Jakova (4,21).

“Mnoštva” i to “brojna” (grč. ὄχλοι πολλοί Mt 4,25) navodi Matejevo evanđelje u množini, gledajući na silan svijet koji je slijedio Isusa ne samo iz Galileje, nego i iz sjeveroistočne pokrajine s Deset gradova, iz velike, glavne, Judejske zemlje na jugu sa svetim gradom Jeruzalemom, a tako i s one druge, istočne strane rijeke Jordan gdje su od davnine smješteni Rubenovo i Gadovo te pola Manašeova plemena. Svi oni slijede (grč. ἀκολουθέω Mt 4,25) Isusa pa su u biti njegovi učenici. Među njima su i oni bezbrojni “patnici, bolesni, opsjednuti, mjesečari i uzeti” iz “cijele Sirije” kojima je Gospodin dao izlječenje na dar (Mt 4,24) i, sada, sa svojim pratiocima koji su ih doveli, slušaju. Prizor s Blaženstvima predočuje što je to kršćanstvo: Neomeđeni niz duša koje odasvud dolaze do Isusa, okupljaju se oko njega, prilaze mu. On im je u središtu, njega slijede. Od njega traže spas, primaju upute za svoj život.

To je narod Božji koji Isus poučava. Mojsije im je na izvorima povijesti dao pet knjiga Zakona. Kralj David u pet knjiga Psalama, kao odgovor na Božji govor, ostavio im je svoj molitveni životopis. Sada Emanuel otvara prvi od pet učiteljskih govora koje će Matej zabilježiti s prepoznatljivom zaključnom naznakom da je “Isus dovršio” izlaganje (ἐτέλεσεν ὁ Ἰησοῦς Mt 7,28; 11,1; 13,53; 19,1;  26;1). Tako stoji na kraju Govora na gori (Mt 5-7), na kraju poslanja danog apostolima (Mt 10), na kraju prispodoba (Mt 13) i govora o Crkvi (Mt 18), te napokon na kraju govora protiv farizeja i o posljednjem sudu (Mt 23-25). Svečano prozborivši na početku prvoga govora: “Blago njima” Gospodin i Učitelj još jednom pokazuje kako nastavlja i ispunja drevna Pisma koja, primjerice, zbirku Psalama započinju proglasom: “Blago čovjeku”. Ipak za razliku od Staroga zavjeta Isus ne govori individualno, nego se obraća zajednici.

Zaključni odsjek Blaženstava (Mt 5,11-12) izvrsno objašnjava kako je cio tekst građen. Isus se sada obraća izravno – dijaloški, u drugom licu – svojim slušateljima kako svjedoči četiri puta ponovljena osobna zamjenica “vi” (grč. 4x ὑμεῖς Mt 5,11.12) i tri glagola u 2. licu – jedan u izjavnom obliku (“blago vama” tj. izvorno: blaženi ste Mt 5,11) i dva kao zapovijed (radovati se, klicati 5,12). Upravo dva imperativa: “radujte se!” i “kličite!” u Mt 5,12 daju najbolju definiciju što znači ono “blago njima”.

Svih osam blaženstava (Mt 5,2-10) zajedno s devetim izravnim: “blaženi ste” tj. “sretnici ste” (5,11) slijevaju se u Isusov dvostruk poziv (5,12). Gospodin poziva najprije na radost (5,12) kakvu će na dva mjesta staviti u svoju oporuku na Posljednjoj večeri (“da vaša radost bude potpuna” Iv 15,11; 16,24), rasvjetljujući posve usporedbu s talentima u kojoj je dobri i vjerni sluga pozvan: “Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,21.23). Drugi je poziv na ono klicanje, jedva spomenuto u Evanđeljima, koje ipak dobro poznajemo kod Isusove Majke, kad njezin duh klikće u Bogu, Spasitelju (Lk 1,47), i kod samog Sina Božjega kad je u Duhu klicao slaveći Oca (Lk 10,21).

Blaženstvo od Oca

U završnom se dijelu odlomka odmah vidi da Gospodin Blaženstvima izokreće naše normalno i redovito poimanje. Sretni smo, kaže, kad nas vrijeđaju i rugaju nam se, kad nas progone, kad nas lažno optužuju i lažno proglašavaju zlima (Mt 5,11). Kako čovjek može pritom biti sretan? Prvi odgovor zacijelo možemo tražiti u velikoj plaći (grč. μισθός πολύς Mt 5,12) koju će Otac nebeski jednom dati, a koju je upravo na taj način kao veliku nagradu u davnim početcima prvi put obećao Abrahamu (μισθός πολύς LXX Post 15,1).

O Bogu Ocu Isus u blaženstvima govori na tri načina. Ponajprije, kad spominje nebesa kao ovdje na završetku (οὐρανός Mt 5,12). I kad na početku i na kraju niza blaženstava, kao otvorenje i zaključak, govori o kraljevstvu nebeskom (οὐρανός 5,3.10), onda govori o Bogu. Isus očito slijedi običaj prepoznatljiv poimence u Knjigama o Makabejcima u kojima se spominjanje Boga izbjegavalo zbog političkog nametanja mnogoboštva u helenizmu i umjesto toga govorilo se “Nebo”.

Isus također govori o Ocu prema redovitu običaju evanđeoskoga jezika, služeći se trpnim glagolskim oblikom da upozori kako je Bog kao subjekt na djelu. Čuvajući duh hrvatskoga jezika, mi Blaženstva hotimice prevodimo povratnim glagolom sa zamjenicom “se”, ali Evanđelje je jasno: Bog će utješiti (Mt 5,4). Bog će nasititi pravednošću one koji za njom gladuju i žeđaju (5,6). Da smo na pravom putu kad tako čitamo, potvrđuje Majka Marija kad proglašava: “gladne napuni dobrima” (Lk 1,53). Otac će iskazati smilovanje onima koji sami imaju smilovanja (7). On će dati ime svojim sinovima (5,9) koji donose mir poput uskrsloga Sina, kad govori i ponavlja: “Mir vama!” (Iv 20,19.21).

Isus napokon govori o Ocu imenicom Bog, naznačujući koga to motre ljudi čista srca (θεός Mt 5,8), i ističući da su mirotvorci sinovi Božji (Mt 5,9). Blaženstvo je Božja stvar i Očev dar.

Isus i ja

Još više bi nam blaženost, radost i sreću, koja ne odgovara našim prvim naravnim impulsima, mogla razjasniti zamjenica u tumačenju “zbog mene” (grč. ἐγώ, naglašeni genitiv, Mt 5,11). Pojavljuje se doduše samo jedanput u Blaženstvima, ali ključna je. Kao što ljudi mogu trpjeti progonstvo zbog (grč. ἕνεκεν  Mt 5,10) pravednosti, tako im se to, uz uvrede i laž, može zbiti zbog Isusa (r. 11). Isusov “ja” sadržan u zaključku pokazuje nam o čemu se radi u Blaženstvima. Kao što će u Ivanovu evanđelju više puta očitovati svoju vlastitu osobu čuvenim riječima “Ja sam”, tako i ovdje Isus objavljuje sama sebe. Objavljuje unutarnju – duhovnu – snagu svoje vlastite božanske Osobe. Tko zbog Isusa trpi uvrede i izrugivanje, tko je zbog njega progonjen, tko sjedinjen s Isusom doživljava da lašci sve moguće zlo iznose protiv njega, taj je blažen. Nevidljiva, osjetljiva, fina životna veza između kršćaninova “ja” i Isusova “ti”, kakvu će sam Gospodin opisati govoreći o trsu i lozama (Iv 15,5) nosi blaženstva!

Je li presmiono prepoznati u Blaženstvima Isusov govor o Presvetom Trojstvu? Ističe sebe, višestruko govori o Ocu, a Duh Sveti je prepoznatljiv ne samo u spominjanju utjehe (grč. παρακαλέω Mt 5,4) koju će ožalošćeni primiti jer on je Tješitelj (παράκλητος Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). Osim toga upravo nas devet put naznačeni, da tako kažemo, “duhovni osjećaj” blaženosti upozorava na prisutnost Duha, koji je Božji unutarnji život.

Kako nebo kraljuje

Kraljevstvo nebesko čiju je blizinu Preteča Ivan Krstitelj najavio (Mt 3,2), Isus nakon krštenja i kušnje u pustinji istim riječima uzima kao temeljni proglas i otvorenje svojega javnog djelovanja (Mt 4,17). Nakon što je okupio prve učenike u cijeloj će Galilejskoj zemlji pokrenuti kampanju upravo “Evanđeljem o Kraljevstvu” (Mt 4,23). Matej ovdje u Blaženstvima prvi put opet spominje “kraljevstvo” (grč. βασιλεία Mt 5,3.10) kao okvir za početak i kraj osmerostrukoga niza na način inkluzije. Upućuje nas da u Blaženstvima čitamo u čemu se sastoji i kako izgleda to kraljevanje nebesa. Kako to Božji, uzvišeni nebeski svijet koji nas nadilazi i ostaje iznad nas, upravlja zemljom? Kako Gospodnja nebesa vladaju ovim našim ljudskim svijetom?

Lako nam je, recimo to tako, s “pozitivnim” blaženstvima. Gospodin ponajprije u trećem blaženstvu govori o krotkosti (Mt 5,5) koja obilježava njegovo srce (11,29). Specijalitet je to Matejeva evanđelja u kojem se jedino i to samo tri put pridjev “krotak” pojavljuje. Matej preuzima i potvrđuje sliku koju prorok Zaharija nagoviješta i u Isusu prepoznaje poniznoga, blagoga – krotkoga kralja koji dolazi (Mt 21,5). Blaženstvo nudi danas vrlo aktualan program za ekologiju jer ne dopušta da se Biblija svetogrdno uzima za despotsko podvrgavanje ili neobuzdano izrabljivanje zemlje koju nam Bog dade. Krotki će baštiniti zemlju. Razumijemo takvo blaženstvo.

Slično nemamo teškoća ni u petom blaženstvu kod milosrđa (Mt 5,7), u kojem papa Franjo gleda srž naše vjere. Izvorno riječ je o smilovanju (od grč. ἔλεος) koje poznajemo iz zaziva “smiluj se”  u svetoj misi i kod litanija (eleison, grč. ἐλέησον).  Odmah uviđamo logiku i kod one čistoće srca (5,8) u šestom blaženstvu, za kojom od naravi žudimo. U Evanđelju čistoća je suprotnost nečistim dusima koje Isus svojom snagom istjeruje iz opsjednutih. Rado prihvaćamo da je pravo blaženstvo gledati Boga koji je nositelj, središte i sveti oslonac Kraljevstva, kao što je Majka, milosti puna (Lk 1,28), gledala sinka, dijete svoje – u naručju i pod križem.

U sedmom blaženstvu napokon, stoji ista riječ koja u grčkoj Bibliji opisuje Božje stvaranje (grč. ποιέω Post 1,1) i naznačuje da je Isus sazdao Dvanaestoricu kao instituciju (Mk 3,14). U hrvatskom jeziku poznajemo je iz riječi “poezija” koja označuje umjetničko stvaralaštvo, a ovdje govori o Isusovim slušateljima koji stvaraju mir (Mt 5,9). Ustanovljuju ga i proizvode. Bez teškoće spoznajemo da su takvi mirotvorci blaženi i da su djeca Božja.

Protuslovlje u blaženstvima?

Teže nam je s onim, nazovimo ih, “ambivalentnim” blaženstvima, četvrtim i posljednjim, osmim, koje obilježava ista pravednost (Mt 5,6.10). Ni glad ni žeđ, kao ni progon, nipošto nisu poželjno blaženstvo. Ali biti gladan i žedan pravednosti, doživjeti proganjanje – pa bilo to i samo subjektivno, iznutra – zato što poštujemo pravednost, ideali su koje lako priznajemo i zasigurno ih iz iskustva poznajemo.

Šok i otpor izazivaju dva uvodna Isusova proglasa. Zar su blaženi oni koje je pogodila neimaština (Mt 5,3)? Kako mogu biti sretni oni koji su u žalosti (5,4)? Biblijski narod Božji pamti jad (“bijeda/siromaštvo/ubogost” Izl 3,7) pod faraonskom šakom u Kući ropstva, zasigurno i iz pustinje i iz babilonskoga progonstva. Mi danas, u 3. tisućljeću, uza sav napredak, poznajemo teško siromaštvo koje doslovce ubija do pola svijeta, a najviše zbog naše sebične, loše raspodjele i globalizirane ravnodušnosti.

Budući da to nikako nije poželjno, u tumačenju si pomažemo najčešće tako da slijedimo upravo Matejevo evanđelje. Za razliku od Luke, gdje Isus jednostavno i bez okolišanja proglašava: “Blago vama, siromasi!” (Lk 6,20), Matej blaženstvo uzdiže na razinu duhovnoga siromaštva (Mt 5,3). Zaista, sam gramatički izrijek stavlja ovo blaženstvo uz bok čistima srcem (Mt 5,8 grč. nominativ s dativom) koje najlakše prepoznajemo kao blaženu slobodu od grijeha koju nam Isus donosi. Otac nam je svojim oproštenjem dariva. Čista srca oni su koje je Isus oslobodio od nečistoga duha. Kojeg li blaženstva u srcu! Čovjek vidi da je Bog djelovao u njemu.

Blaženstvo siromaha postaje nam ipak još jasnije i životnije prepoznamo li kako i ovdje Isus nastavlja i potvrđuje časna Pisma iz starine, onu teologiju koja je u Knjizi Malih proroka dosegla neke svoje vrhunce. Sefanija bilježi kako jedino siromasi poštuju i izvršavaju, doslovce “čine” Božje pravo (hebr. mišpat Sef 2,3), dok ga ostali izokreću i preziru, gaze pravdu. U tom je poštivanju, ne u gorkoj oskudici i siromaštini, njihova veličina. Zbog toga su blaženi!

Tajnovita uskrsna radost

Može li nam slično u razumijevanju idućega naoko protuslovnoga blaženstva o ožalošćenima pomoći usporedba s Lukinim evanđeljem? Ondje je drugo blaženstvo izravno upućeno onima koji “plaču”: “Blago vama koji sada plačete!” (grč. κλαίω Lk 6,21). Kod Mateja Isus govori o “ožalošćenima” (grč. πενθέω Mt 5,4). To su u prvom redu oni koji oplakuju nekoga svojega jer je preminuo. Opis je to koji se u grčkoj Bibliji prvi put pojavljuje kad Abraham u žalosti oplakuje svoju pokojnu Saru (LXX Post 23,2). Isusovo blaženstvo bilo bi, dakle, ponajprije općenito u blaženoj nadi da će pokojni ustati od mrtvih. Gospodin sam najavljuje: “Ja ću ga uskrisiti” (Iv 6,44.54).

No u Evanđelju, koje je Radosna vijest, “žalovanje” (πενθέω Mt 5,4; 9,15; Mk 16,10; Lk 6,25) prava je rijetkost, pojavljuje se samo četiri puta, i vodi u vrlo određenom smjeru. Osim u blaženstvima (“Blago ožalošćenima!” Mt 5,4; “Jao vama koji se sada smijete, vi ćete žalovati i plakati!” Lk 6,25), Isus će ovom riječju upozoriti da svatovi ne mogu biti u žalosti dok je zaručnik među njima, ali da će im on biti ugrabljen (Mt 9,15). Blaženstvo postaje vrlo jasno kada u Markovu evanđelju Marija Magdalena ožalošćenima dolazi sa zapanjujućom radosnom vijesti o susretu s Uskrslim (Mk 16,10). Prema tome, Isus, kao i inače, govoreći o ožalošćenima govori o svojemu životu te najavljuje blaženstvo onima koji oplakuju njegovu otkupiteljsku smrt jer dovršetak te žrtve ­– uskrsnuće, prvina usnulih (1 Kor 15,20) – utjeha je koja dolazi.

13.  listopada 2020.

dr. sc. Niko Bilić, SJ
Fakultet filozofije i religijskih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu