Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Žarište kršćanstva

Ustroj i poruka teksta o blaženstvima u Mt 5,1-12

James Tissot, Govor o Blaženstvima (1886.-96.), iz niza Život Kristov, Brooklyn Museum

Prava egzegeza – tumačenje Biblije, vodi nas natrag k Riječi Božjoj, daje nam da je dublje, bolje i više razumijemo. Toj se zadaći, skromno ali odvažno, posvećuje i naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i u ovoj novoj, neobičnoj akademskoj godini. Stoga sa strahopoštovanjem promatramo ovaj cijenjeni, globalno poznat sveti odlomak u Matejevu evanđelju (Mt 5,1-12) koji opisuje žarište kršćanstva.

Kratak uvod ocrtava prizor s Isusom, koji je zauzeo učiteljski – sjedeći – položaj (Mt 5,1-2). Glavni dio teksta Mt 5,3-10 donosi Isusove prve riječi u Govoru na gori (Mt 5-7) kojima, na isti opisan način, govoreći o “njima” u trećem licu, u čuvenih osam blaženstava nabraja one ljude koje proglašava sretnima, primateljima milosti. Kad slušamo o siromašnima, o ožalošćenima, o gladnima i žednima, o progonjenima, s pravom se odmah pitamo: Tko od nas nije već osjetio da zbog siromaštva ne trpi neki nedostatak? Koliko puta smo gladovali i žeđali za pravednošću i osjetili da nas nepravedno progone? Tko ne zna što je to žalost?  U posljednjem odsjeku Mt 5,11-12 Gospodin pravi zaokret i obraća se izravno svojim slušateljima: “Blago vama!”

Deset zapovijedi, kao svojevrsni temeljni zakon Božjega naroda u Starom zavjetu, u Bibliji pronalazimo na dva mjesta – ponavlja se, što ponajprije ima svoje pedagoške razloge (Izl 20,1-17; Pnz 5,6-21). Slično ćemo i Blaženstva, taj ustav kršćanske vjere, naći na dva mjesta. Osim Mateja, bilježi ih i Lukino evanđelje (Lk 6,20-26), koje Isusa prikazuje kako govori u nizini (Lk 6,17), naglašavajući da se Gospodin i Učitelj spustio i ponizio. Sin Božji postao je Sin Čovječji. Osnovna razlika od Matejeva evanđelja jest u tome što se ovdje Isus u Blaženstvima odmah izravno obraća svojim učenicima i tako od početka pokazuje o kome je riječ. Osim toga, u Lukinu evanđelju, odmah uza svoj stijeg s četverostrukim “Blago vama!” (Lk 6,20-22) postavlja i onaj suprotni s četverostrukim “Jao vama!” (6,24-26), a upućuje ga sitim bogatašima, koji se smiju i nasljednici su lažnih proroka. Zacijelo je ova podjela također poslužila sv. Ignaciju, utemeljitelju Družbe Isusove, da u čuvenim Duhovnim vježbama zacrta središnje Razmatranje o dvije zastave.

Opće je poznato da je središte Isusova života i naučavanja Otac nebeski. Vrijedi li to i za samu strukturu teksta o blaženstvima u Matejevu evanđelju (Mt 5,3-12)? Isus devet puta ponavlja “blaženi” (grč. 9x μακάριοι 5,3-11). Uz to upravo devet puta govori o Ocu koji tješi (5,4), nasićuje (r. 6), iskazuje smilovanje (r. 7), dodjeljuje naslov svojim sinovima (r. 9), Otac im je (r. 9), Bog, vidljiv čistima (r. 8), nebeski kralj siromasima (r. 3) i progonjenima (r. 10), ima spremljenu veliku plaću (r. 12).

Učitelj Isus

Kod blaženstava zasigurno je najvažnije da ih govori Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj. On je naš Učitelj za kojim smo pošli, kojega poznajemo. Kad govori o blaženosti, Gospodin govori o našemu unutarnjem životu, o onom dragocjenom, bogatom, nepreglednom, nezamjenjivom svemiru koji nosimo u sebi i koji raste od prvoga trenutka otkako smo pod majčinim srcem počeli prikupljati svoja prva iskustva pa sve do sada. Isus govori o tome kako nam je, kako smo, o onome što nas ispunja i što onda širimo oko sebe. Isus govori o onome za što će apostol poslije napisati: “Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). Bogu je važno što nam je u srcu.

Kad smo mala djeca, ako imamo dobre roditelje, oni se s ljubavlju i velikom skrbi brinu za to kako nam je. Važan dio naše samostalnosti, našega sazrijevanja i odrastanja jest voditi brigu o svojemu unutarnjem životu. Osim onih doista najbližih s kojima dijelimo život, nitko od ljudi nema izravnoga uvida u to kako mi je, koliko sam zadovoljna osoba i koliko mi je dobro, pa, prema tome, ni od koga ne mogu pravo očekivati da se brine za ono što je u meni najdublje i najsvetije, najvažnije. Zato njegu, blagost i milosrđe valja primijeniti u postupanju prema vlastitoj duši, prema osobnomu duhovnom životu.

Početak i kraj

Možemo li u tekstu o Blaženstvima relativno jednostavno prepoznati drevni hebrejski ustroj koji naslov takoreći piše na kraju? Poznajemo takav fenomen, primjerice, iz Levitskoga Zakonika u popisu brojnih uputa, a i na završetku cijele knjige (“Zapovijedi koje je Gospodin dao Mojsiju za Izraelce” Lev 27,34). Još je daleko poznatije kako, u opisu prelaska preko Crvenoga mora (Izl 14), završetak, nakon sažeta ponavljanja (“posred mora po suhom” Izl 14,29), daje teološki naslov cijelome poglavlju (“osvjedoči se Izrael o moći Gospodnjoj” 14,31). Posljednji redak Evanđelja o blaženstvima otkriva da Rabbi Isus, kad im se izravno obrati, u svojim slušateljima vidi današnje proroke (Mt 5,12). Što su proroci u prošlosti doživljavali, Gospodin za sadašnjost njima nagoviješta.

Početak poglavlja ističe da Isus gleda svoje okupljene slušatelje i uspinje se na goru. Izvrsno je to upozorenje kako u čitanju biblijskih tekstova valja živo paziti na kontekst. Kome Gospodin govori? Prva rečenica spominjući mnoštvo (4,25; 5,1) veže se uz prethodno poglavlje. Ondje su navedeni slušatelji kojima Isus, svečano započinjući poučavanje, upravlja Govor na gori. Od “učenika” (grč. μαθηταί 5,1) koji su mu pristupili, a s tim se nazivom ovdje prvi put u Evanđelju pojavljuju, do sada ćemo poimence naći tek dvaput po dva brata: Petra i Andriju (Mt 4,18) te Ivana i Jakova (4,21).

“Mnoštva” i to “brojna” (grč. ὄχλοι πολλοί Mt 4,25) navodi Matejevo evanđelje u množini, gledajući na silan svijet koji je slijedio Isusa ne samo iz Galileje, nego i iz sjeveroistočne pokrajine s Deset gradova, iz velike, glavne, Judejske zemlje na jugu sa svetim gradom Jeruzalemom, a tako i s one druge, istočne strane rijeke Jordan gdje su od davnine smješteni Rubenovo i Gadovo te pola Manašeova plemena. Svi oni slijede (grč. ἀκολουθέω Mt 4,25) Isusa pa su u biti njegovi učenici. Među njima su i oni bezbrojni “patnici, bolesni, opsjednuti, mjesečari i uzeti” iz “cijele Sirije” kojima je Gospodin dao izlječenje na dar (Mt 4,24) i, sada, sa svojim pratiocima koji su ih doveli, slušaju. Prizor s Blaženstvima predočuje što je to kršćanstvo: Neomeđeni niz duša koje odasvud dolaze do Isusa, okupljaju se oko njega, prilaze mu. On im je u središtu, njega slijede. Od njega traže spas, primaju upute za svoj život.

To je narod Božji koji Isus poučava. Mojsije im je na izvorima povijesti dao pet knjiga Zakona. Kralj David u pet knjiga Psalama, kao odgovor na Božji govor, ostavio im je svoj molitveni životopis. Sada Emanuel otvara prvi od pet učiteljskih govora koje će Matej zabilježiti s prepoznatljivom zaključnom naznakom da je “Isus dovršio” izlaganje (ἐτέλεσεν ὁ Ἰησοῦς Mt 7,28; 11,1; 13,53; 19,1;  26;1). Tako stoji na kraju Govora na gori (Mt 5-7), na kraju poslanja danog apostolima (Mt 10), na kraju prispodoba (Mt 13) i govora o Crkvi (Mt 18), te napokon na kraju govora protiv farizeja i o posljednjem sudu (Mt 23-25). Svečano prozborivši na početku prvoga govora: “Blago njima” Gospodin i Učitelj još jednom pokazuje kako nastavlja i ispunja drevna Pisma koja, primjerice, zbirku Psalama započinju proglasom: “Blago čovjeku”. Ipak za razliku od Staroga zavjeta Isus ne govori individualno, nego se obraća zajednici.

Zaključni odsjek Blaženstava (Mt 5,11-12) izvrsno objašnjava kako je cio tekst građen. Isus se sada obraća izravno – dijaloški, u drugom licu – svojim slušateljima kako svjedoči četiri puta ponovljena osobna zamjenica “vi” (grč. 4x ὑμεῖς Mt 5,11.12) i tri glagola u 2. licu – jedan u izjavnom obliku (“blago vama” tj. izvorno: blaženi ste Mt 5,11) i dva kao zapovijed (radovati se, klicati 5,12). Upravo dva imperativa: “radujte se!” i “kličite!” u Mt 5,12 daju najbolju definiciju što znači ono “blago njima”.

Svih osam blaženstava (Mt 5,2-10) zajedno s devetim izravnim: “blaženi ste” tj. “sretnici ste” (5,11) slijevaju se u Isusov dvostruk poziv (5,12). Gospodin poziva najprije na radost (5,12) kakvu će na dva mjesta staviti u svoju oporuku na Posljednjoj večeri (“da vaša radost bude potpuna” Iv 15,11; 16,24), rasvjetljujući posve usporedbu s talentima u kojoj je dobri i vjerni sluga pozvan: “Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,21.23). Drugi je poziv na ono klicanje, jedva spomenuto u Evanđeljima, koje ipak dobro poznajemo kod Isusove Majke, kad njezin duh klikće u Bogu, Spasitelju (Lk 1,47), i kod samog Sina Božjega kad je u Duhu klicao slaveći Oca (Lk 10,21).

Blaženstvo od Oca

U završnom se dijelu odlomka odmah vidi da Gospodin Blaženstvima izokreće naše normalno i redovito poimanje. Sretni smo, kaže, kad nas vrijeđaju i rugaju nam se, kad nas progone, kad nas lažno optužuju i lažno proglašavaju zlima (Mt 5,11). Kako čovjek može pritom biti sretan? Prvi odgovor zacijelo možemo tražiti u velikoj plaći (grč. μισθός πολύς Mt 5,12) koju će Otac nebeski jednom dati, a koju je upravo na taj način kao veliku nagradu u davnim početcima prvi put obećao Abrahamu (μισθός πολύς LXX Post 15,1).

O Bogu Ocu Isus u blaženstvima govori na tri načina. Ponajprije, kad spominje nebesa kao ovdje na završetku (οὐρανός Mt 5,12). I kad na početku i na kraju niza blaženstava, kao otvorenje i zaključak, govori o kraljevstvu nebeskom (οὐρανός 5,3.10), onda govori o Bogu. Isus očito slijedi običaj prepoznatljiv poimence u Knjigama o Makabejcima u kojima se spominjanje Boga izbjegavalo zbog političkog nametanja mnogoboštva u helenizmu i umjesto toga govorilo se “Nebo”.

Isus također govori o Ocu prema redovitu običaju evanđeoskoga jezika, služeći se trpnim glagolskim oblikom da upozori kako je Bog kao subjekt na djelu. Čuvajući duh hrvatskoga jezika, mi Blaženstva hotimice prevodimo povratnim glagolom sa zamjenicom “se”, ali Evanđelje je jasno: Bog će utješiti (Mt 5,4). Bog će nasititi pravednošću one koji za njom gladuju i žeđaju (5,6). Da smo na pravom putu kad tako čitamo, potvrđuje Majka Marija kad proglašava: “gladne napuni dobrima” (Lk 1,53). Otac će iskazati smilovanje onima koji sami imaju smilovanja (7). On će dati ime svojim sinovima (5,9) koji donose mir poput uskrsloga Sina, kad govori i ponavlja: “Mir vama!” (Iv 20,19.21).

Isus napokon govori o Ocu imenicom Bog, naznačujući koga to motre ljudi čista srca (θεός Mt 5,8), i ističući da su mirotvorci sinovi Božji (Mt 5,9). Blaženstvo je Božja stvar i Očev dar.

Isus i ja

Još više bi nam blaženost, radost i sreću, koja ne odgovara našim prvim naravnim impulsima, mogla razjasniti zamjenica u tumačenju “zbog mene” (grč. ἐγώ, naglašeni genitiv, Mt 5,11). Pojavljuje se doduše samo jedanput u Blaženstvima, ali ključna je. Kao što ljudi mogu trpjeti progonstvo zbog (grč. ἕνεκεν  Mt 5,10) pravednosti, tako im se to, uz uvrede i laž, može zbiti zbog Isusa (r. 11). Isusov “ja” sadržan u zaključku pokazuje nam o čemu se radi u Blaženstvima. Kao što će u Ivanovu evanđelju više puta očitovati svoju vlastitu osobu čuvenim riječima “Ja sam”, tako i ovdje Isus objavljuje sama sebe. Objavljuje unutarnju – duhovnu – snagu svoje vlastite božanske Osobe. Tko zbog Isusa trpi uvrede i izrugivanje, tko je zbog njega progonjen, tko sjedinjen s Isusom doživljava da lašci sve moguće zlo iznose protiv njega, taj je blažen. Nevidljiva, osjetljiva, fina životna veza između kršćaninova “ja” i Isusova “ti”, kakvu će sam Gospodin opisati govoreći o trsu i lozama (Iv 15,5) nosi blaženstva!

Je li presmiono prepoznati u Blaženstvima Isusov govor o Presvetom Trojstvu? Ističe sebe, višestruko govori o Ocu, a Duh Sveti je prepoznatljiv ne samo u spominjanju utjehe (grč. παρακαλέω Mt 5,4) koju će ožalošćeni primiti jer on je Tješitelj (παράκλητος Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). Osim toga upravo nas devet put naznačeni, da tako kažemo, “duhovni osjećaj” blaženosti upozorava na prisutnost Duha, koji je Božji unutarnji život.

Kako nebo kraljuje

Kraljevstvo nebesko čiju je blizinu Preteča Ivan Krstitelj najavio (Mt 3,2), Isus nakon krštenja i kušnje u pustinji istim riječima uzima kao temeljni proglas i otvorenje svojega javnog djelovanja (Mt 4,17). Nakon što je okupio prve učenike u cijeloj će Galilejskoj zemlji pokrenuti kampanju upravo “Evanđeljem o Kraljevstvu” (Mt 4,23). Matej ovdje u Blaženstvima prvi put opet spominje “kraljevstvo” (grč. βασιλεία Mt 5,3.10) kao okvir za početak i kraj osmerostrukoga niza na način inkluzije. Upućuje nas da u Blaženstvima čitamo u čemu se sastoji i kako izgleda to kraljevanje nebesa. Kako to Božji, uzvišeni nebeski svijet koji nas nadilazi i ostaje iznad nas, upravlja zemljom? Kako Gospodnja nebesa vladaju ovim našim ljudskim svijetom?

Lako nam je, recimo to tako, s “pozitivnim” blaženstvima. Gospodin ponajprije u trećem blaženstvu govori o krotkosti (Mt 5,5) koja obilježava njegovo srce (11,29). Specijalitet je to Matejeva evanđelja u kojem se jedino i to samo tri put pridjev “krotak” pojavljuje. Matej preuzima i potvrđuje sliku koju prorok Zaharija nagoviješta i u Isusu prepoznaje poniznoga, blagoga – krotkoga kralja koji dolazi (Mt 21,5). Blaženstvo nudi danas vrlo aktualan program za ekologiju jer ne dopušta da se Biblija svetogrdno uzima za despotsko podvrgavanje ili neobuzdano izrabljivanje zemlje koju nam Bog dade. Krotki će baštiniti zemlju. Razumijemo takvo blaženstvo.

Slično nemamo teškoća ni u petom blaženstvu kod milosrđa (Mt 5,7), u kojem papa Franjo gleda srž naše vjere. Izvorno riječ je o smilovanju (od grč. ἔλεος) koje poznajemo iz zaziva “smiluj se”  u svetoj misi i kod litanija (eleison, grč. ἐλέησον).  Odmah uviđamo logiku i kod one čistoće srca (5,8) u šestom blaženstvu, za kojom od naravi žudimo. U Evanđelju čistoća je suprotnost nečistim dusima koje Isus svojom snagom istjeruje iz opsjednutih. Rado prihvaćamo da je pravo blaženstvo gledati Boga koji je nositelj, središte i sveti oslonac Kraljevstva, kao što je Majka, milosti puna (Lk 1,28), gledala sinka, dijete svoje – u naručju i pod križem.

U sedmom blaženstvu napokon, stoji ista riječ koja u grčkoj Bibliji opisuje Božje stvaranje (grč. ποιέω Post 1,1) i naznačuje da je Isus sazdao Dvanaestoricu kao instituciju (Mk 3,14). U hrvatskom jeziku poznajemo je iz riječi “poezija” koja označuje umjetničko stvaralaštvo, a ovdje govori o Isusovim slušateljima koji stvaraju mir (Mt 5,9). Ustanovljuju ga i proizvode. Bez teškoće spoznajemo da su takvi mirotvorci blaženi i da su djeca Božja.

Protuslovlje u blaženstvima?

Teže nam je s onim, nazovimo ih, “ambivalentnim” blaženstvima, četvrtim i posljednjim, osmim, koje obilježava ista pravednost (Mt 5,6.10). Ni glad ni žeđ, kao ni progon, nipošto nisu poželjno blaženstvo. Ali biti gladan i žedan pravednosti, doživjeti proganjanje – pa bilo to i samo subjektivno, iznutra – zato što poštujemo pravednost, ideali su koje lako priznajemo i zasigurno ih iz iskustva poznajemo.

Šok i otpor izazivaju dva uvodna Isusova proglasa. Zar su blaženi oni koje je pogodila neimaština (Mt 5,3)? Kako mogu biti sretni oni koji su u žalosti (5,4)? Biblijski narod Božji pamti jad (“bijeda/siromaštvo/ubogost” Izl 3,7) pod faraonskom šakom u Kući ropstva, zasigurno i iz pustinje i iz babilonskoga progonstva. Mi danas, u 3. tisućljeću, uza sav napredak, poznajemo teško siromaštvo koje doslovce ubija do pola svijeta, a najviše zbog naše sebične, loše raspodjele i globalizirane ravnodušnosti.

Budući da to nikako nije poželjno, u tumačenju si pomažemo najčešće tako da slijedimo upravo Matejevo evanđelje. Za razliku od Luke, gdje Isus jednostavno i bez okolišanja proglašava: “Blago vama, siromasi!” (Lk 6,20), Matej blaženstvo uzdiže na razinu duhovnoga siromaštva (Mt 5,3). Zaista, sam gramatički izrijek stavlja ovo blaženstvo uz bok čistima srcem (Mt 5,8 grč. nominativ s dativom) koje najlakše prepoznajemo kao blaženu slobodu od grijeha koju nam Isus donosi. Otac nam je svojim oproštenjem dariva. Čista srca oni su koje je Isus oslobodio od nečistoga duha. Kojeg li blaženstva u srcu! Čovjek vidi da je Bog djelovao u njemu.

Blaženstvo siromaha postaje nam ipak još jasnije i životnije prepoznamo li kako i ovdje Isus nastavlja i potvrđuje časna Pisma iz starine, onu teologiju koja je u Knjizi Malih proroka dosegla neke svoje vrhunce. Sefanija bilježi kako jedino siromasi poštuju i izvršavaju, doslovce “čine” Božje pravo (hebr. mišpat Sef 2,3), dok ga ostali izokreću i preziru, gaze pravdu. U tom je poštivanju, ne u gorkoj oskudici i siromaštini, njihova veličina. Zbog toga su blaženi!

Tajnovita uskrsna radost

Može li nam slično u razumijevanju idućega naoko protuslovnoga blaženstva o ožalošćenima pomoći usporedba s Lukinim evanđeljem? Ondje je drugo blaženstvo izravno upućeno onima koji “plaču”: “Blago vama koji sada plačete!” (grč. κλαίω Lk 6,21). Kod Mateja Isus govori o “ožalošćenima” (grč. πενθέω Mt 5,4). To su u prvom redu oni koji oplakuju nekoga svojega jer je preminuo. Opis je to koji se u grčkoj Bibliji prvi put pojavljuje kad Abraham u žalosti oplakuje svoju pokojnu Saru (LXX Post 23,2). Isusovo blaženstvo bilo bi, dakle, ponajprije općenito u blaženoj nadi da će pokojni ustati od mrtvih. Gospodin sam najavljuje: “Ja ću ga uskrisiti” (Iv 6,44.54).

No u Evanđelju, koje je Radosna vijest, “žalovanje” (πενθέω Mt 5,4; 9,15; Mk 16,10; Lk 6,25) prava je rijetkost, pojavljuje se samo četiri puta, i vodi u vrlo određenom smjeru. Osim u blaženstvima (“Blago ožalošćenima!” Mt 5,4; “Jao vama koji se sada smijete, vi ćete žalovati i plakati!” Lk 6,25), Isus će ovom riječju upozoriti da svatovi ne mogu biti u žalosti dok je zaručnik među njima, ali da će im on biti ugrabljen (Mt 9,15). Blaženstvo postaje vrlo jasno kada u Markovu evanđelju Marija Magdalena ožalošćenima dolazi sa zapanjujućom radosnom vijesti o susretu s Uskrslim (Mk 16,10). Prema tome, Isus, kao i inače, govoreći o ožalošćenima govori o svojemu životu te najavljuje blaženstvo onima koji oplakuju njegovu otkupiteljsku smrt jer dovršetak te žrtve ­– uskrsnuće, prvina usnulih (1 Kor 15,20) – utjeha je koja dolazi.

13.  listopada 2020.

dr. sc. Niko Bilić, SJ
Fakultet filozofije i religijskih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Blago nama

Sadržaj i poruka evanđeoskih Blaženstava u Mt 5,1-12

Poslušajte, preuzmite! (.mp3; 25MB; 26:28 min.)

Uvodna molitva:

Promotrimo čuveni odlomak Mt 5,1-12, koji opisuje žarište kršćanstva. Uvod ocrtava prizor s Isusom koji je, uspevši se na goru, zauzeo učiteljski – sjedeći – položaj (Mt 5,1-2). Glavni dio Mt 5,3-10 Isusove su prve riječi u Govoru na gori (Mt 5-7), kojima na isti opisan način, u trećemu licu, sa slavnih osam blaženstava nabraja one koje proglašava sretnima, primateljima Božje milosti. Tko od nas nije već osjetio da zbog siromaštva ne trpi neki nedostatak? Koliko puta smo gladovali i žeđali za pravednošću i osjetili da nas nepravedno progone? Tko ne zna što je to žalost? U posljednjem odsjeku Mt 5,11-12 Gospodin pravi zaokret i obraća se izravno slušateljima “Blago vama!”

Učitelj Isus

Kod blaženstava zasigurno je najvažnije da ih govori Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj. To je naš Učitelj, za kojim smo pošli, kojega poznajemo. Redovnički zavjet siromaštva lako ćemo pronaći u “Blago siromasima!” (Mt 5,3), čistoću u “Blago čistima srcem!” (Mt 5,8), a poslušnost je vjerojatno ponajviše u podložnosti kraljevstvu nebeskom (Mt 5,3.10) u kojemu Bog vlada.

Kad govori o blaženosti, Gospodin govori o našem unutarnjem životu, o onom dragocjenom, bogatom, nepreglednom, nezamjenjivom  svemiru koji nosimo u sebi i koji raste od prvoga trenutka otkako smo pod majčinim srce počeli prikupljati prva iskustva pa sve do sada. Isus govori o tome kako nam je, kako smo, o onome što nas ispunja i što onda širimo oko sebe. Isus govori o onome za što će apostol poslije napisati: “Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). Bogu je važno što nam je u srcu.

Čovjek koji živi u celibatu i Bogu posvećenom životu osobito je dužan voditi brigu o svojem unutarnjem životu. Nitko od bližnjih nema izravnoga uvida u to koliko sam kao osoba zadovoljan i koliko mi je dobro, pa ni od koga ne mogu pravo očekivati da vodi brigu o onome što je u meni najdublje i najsvetije. Zato blagost i milosrđe valja posvetiti i u ponašanju prema vlastitoj duši, osobnom duhovnom životu.

Početak i kraj

U Blaženstvima smijemo potražiti hebrejski ustroj koji naslov piše na kraju. Posljednji, ključni, redak Blaženstava otkriva da Rabbi Isus u svojim slušateljima, kad ih izravno oslovi, vidi današnje proroke (Mt 5,12). Što su proroci u prošlosti doživljavali, Gospodin za sadašnjost nagoviješta svojim slušateljima.

Isus je mnoge spasio od njihovih patnji (Mt 4,24) i oni ga sada, zajedno sa svojim pratiocima, koji su ih doveli k Isusu, slušaju. Početak opisuje kako Isus gleda te bezbrojne ljude (grč. “mnoštva”, množina) koji ga slijede a dolaze iz Galileje, iz sjeveroistočne pokrajine s deset gradova, iz velike, glavne Judejske zemlje na jugu sa svetim gradom Jeruzalemom, a tako i s one druge, istočne strane rijeke Jordan gdje u od davnine smješteni Rubenovo i Gadovo te pola Manašeova plemena (Mt 4,25). Od apostola tu su tek Petar i Andrija (Mt 4,18) te Ivan i Jakov (4,21). Svečano prozborivši: “Blago njima” Gospodin i Učitelj nastavlja Pisma u kojima Psalmi započinju proglasom: “Blago čovjeku” (Ps 1,1). Za razliku od Staroga zavjeta Isus ne govori individualno, nego se obraća zajednici.

Zaključak tumači cio tekst Blaženstava. Oba imperativa: “radujte se!” i “kličite!” (Mt 5,12) definiraju što znači “blago njima”. Svih osam blaženstava (Mt 5,3-10) zajedno s devetim: “blaženi ste, sretnici ste” (5,11) slijevaju se u Isusov dvostruki poziv. Isus poziva na radost (5,12) kakvu će dvaput staviti u oporuku na Posljednjoj večeri (“da vaša radost bude potpuna” Iv 15,11; 16,24). Drugi je poziv na ono klicanje, jedva koji put spomenuto, a poznajemo ga kod Isusove Majke, kad njezin duh kliče (Lk 1,47), i kod Sina Božjega kad je u Duhu klicao slaveći Oca (Lk 10,21).

Blaženstvo od Oca

Na završetku se odlomka vidi da Gospodin blaženstvima izokreće naše redovito poimanje. Sretni smo, kaže, kad nas vrijeđaju i rugaju nam se, kad nas progone, kad nas lažno proglašavaju zlima (Mt 5,11). Kako čovjek pritom može biti sretan? Prvi odgovor smijemo tražiti u velikoj plaći koju će Otac nebeski jednom dati, a u davnim ju je početcima prvi put obećao već Abrahamu (“Nagrada tvoja bit će vrlo velika” Post 15,1).

O Bogu Ocu Isus u blaženstvima govori na tri načina. Ponajprije, kad spominje nebesa kao ovdje na završetku (Mt 5,12), i kad na početku i na kraju niza blaženstava govori o kraljevstvu nebeskom (5,3.10) onda govori o Bogu. Očito slijedi običaj primjerice Knjiga o Makabejcima, u kojima se spominjanje Boga izbjegava zbog helenističkog nametanja mnogoboštva i umjesto toga stoji “Nebo”.

Isus također govori o Ocu prema redovitu običaju evanđeoskoga jezika da trpnim glagolskim oblikom upozori kako je Bog kao subjekt na djelu. Čuvajući duh hrvatskoga jezika, mi blaženstva prevodimo povratnim glagolom, ali Evanđelje je jasno: Bog će utješiti (Mt 5,4). Bog će nasititi pravednošću one koji za njom gladuju i žeđaju (5,6) slično kao što je Majka Marija proglasila: “gladne napuni dobrima” (Lk 1,53). Otac će iskazati smilovanje onima koji sami imaju smilovanja (7). On će dati ime svojim sinovima (5,9) koji donose mir poput uskrsloga Sina, kad govori i ponavlja: “Mir vama!” (Iv 20,19.21).

Isus napokon govori o Ocu imenicom Bog, naznačujući koga to motre ljudi čista srca (Mt 5,8), i ističući da su mirotvorci sinovi Božji (Mt 5,9).

Isus i ja

Ovu blaženost, koja ne odgovara impulsima naravi, još više može razjasniti zamjenica u objašnjenju “zbog mene” (Mt 5,11), koja se doduše pojavljuje samo jedanput, ali ključna je. Kao što ljudi trpe progon zbog pravednosti (Mt 5,10), tako im se to može zbiti zbog Isusa. Isusov “ja” sadržan u zaključku pokazuje nam o čemu se radi u Blaženstvima. Kao što će u Ivanovu evanđelju više puta očitovati svoju vlastitu osobu čuvenim proglasom “Ja sam”, tako i ovdje Isus objavljuje sama sebe. Tko zbog njega trpi, taj je blažen. Fina životna veza između kršćaninova “ja” i Isusova “ti”, kakvu će sam Gospodin opisati, govoreći o trsu i lozama (Iv 15,5), nosi blaženstva!

Je li presmiono tražiti u Blaženstvima Isusov govor o Presvetomu Trojstvu? Ističe sebe, mnogostruko upućuje na Oca, a Duh-Tješitelj prepoznatljiv je ne samo kod utjehe (Mt 5,4), nego “duhovni osjećaj” blaženosti naznačuje prisutnost Duha, koji je Božji unutarnji život.

Kako nebo kraljuje

Kraljevstvo nebesko koje je već Krstitelj najavio, Isus nakon krštenja i pustinje uzima za otvorenje javnoga djelovanja (Mt 4,17), a, nakon što je okupio prve apostole, cijelu će zemlju podići upravo evanđeljem o kraljevstvu (Mt 4,23). U Blaženstvima se prvi put iznova pojavljuje kraljevstvo na početku i na kraju niza (Mt 5,3.10) i poziva da čitamo u čemu se sastoji to kraljevanje nebesa. Kako to Božji svijet, koji nas nadilazi, upravlja našim ljudskim svijetom?

Lako nam je, recimo to tako, s “pozitivnim” blaženstvima! Gospodin govori o krotkosti (Mt 5,5) koja obilježava njegovo srce (11,29). Specijalitet je to Matejeva evanđelja, u kojem se jedinom taj pridjev pojavljuje, i potvrđuje Zaharijino proroštvo: Isus je ponizan, blag kralj (Zah 9,9; Mt 21,5). Blaženstvo nudi posve aktualan program za ekologiju: Krotki će baštiniti zemlju. To razumijemo.

Slično nam je i kod smilovanja, milosrđa (Mt 5,7), u kojem papa Franjo gleda srž naše vjere, i kod one čistoće srca (5,8), za kojom od naravi žudimo. Rado prihvaćamo da je pravo blaženstvo gledati Boga koji je nositelj Kraljevstva, kao što je Majka, milosti puna, gledala sinka u naručju i pod križem. U Evanđelju čistoća je suprotnost nečistim dusima koje Isus svojom snagom istjeruje iz opsjednutih.

Ista riječ, zatim, koja u grčkoj Bibliji opisuje Božje stvaranje (Post 1,1) i naznačuje da je Isus sazdao Dvanaestoricu kao instituciju (Mk 3,14), govori o Isusovim slušateljima koji stvaraju mir (Mt 5,9). Bez teškoće spoznajemo da su takvi mirotvorci blaženi i da su djeca Božja.

Protuslovlje u blaženstvima?

Teže nam je s onim, nazovimo ih, “ambivalentnim” blaženstvima, četvrtim i osmim, koje obilježava ista pravednost (Mt 5,6.10). Ni glad ni žeđ, kao ni progon, nipošto nisu poželjno blaženstvo. Ali glad i žeđ za pravednošću, doživjeti progon zato što poštujemo pravednost, ideali su koje priznajemo i zacijelo ih iz iskustva poznajemo.

Šok i otpor izazivaju dva uvodna Isusova proglasa. Zar su blaženi oni koje je pogodila neimaština (Mt 5,3)? Kako mogu biti sretni oni koji su u žalosti (5,4)?

Narod Božji pamti jad (=”bijeda/siromaštvo/ubogost” Izl 3,7) pod faraonskom šakom, a tako i iz pustinje i iz babilonskoga progonstva. Mi danas, u 3. mileniju, uza sav napredak, poznajemo opako siromaštvo koje ubija do pola svijeta, a najviše zbog naše sebične, loše raspodjele i ravnodušnosti.

Budući da to nikako nije poželjno, pomažemo si tako da slijedimo upravo ovo Matejevo evanđelje. Za razliku od Luke, gdje Isus bez okolišanja proglašava: “Blago vama, siromasi!” (Lk 6,20), Matej blaženstvo uzdiže na razinu duhovnoga siromaštva (Mt 5,3). Zaista, sam gramatički izrijek stavlja ovo blaženstvo uz bok čistima srcem (Mt 5,8).

Blaženstvo siromaha postaje nam ipak jasnije i životnije prepoznamo li kako i ovdje Isus preuzima časna Pisma iz starine, onu teologiju koja je u Knjizi Malih proroka dosegla neke od svojih vrhunaca. Sefanija bilježi kako jedino siromasi poštuju i doslovce “čine” Božje pravo (hebr. mišpat Sef 2,3), dok ga ostali izokreću i preziru, gaze pravdu. U tom je poštivanju, ne u gorkoj oskudici, njihova veličina. Zbog toga su blaženi!

Tajnovita uskrsna radost

Može li nam slično kod idućega blaženstva pomoći usporedba s Lukinim evanđeljem gdje su jednostavno oni koji “plaču” (“Blago vama koji sada plačete!” Lk 6,21)? Kod Mateja Isus govori o “ožalošćenima” (Mt 5,4) koji oplakuju nekoga svojega. Opis je to koji se prvi put pojavljuje kad Abraham u žalosti oplakuje svoju pokojnu Saru (Post 23,2). Blaženstvo bi, dakle, ponajprije bilo u blaženoj nadi da će pokojni jednom ustati od mrtvih. Gospodin najavljuje: “ja ću ga uskrisiti” (Iv 6,44.54).

No u Evanđelju “žalovanje” je prava rijetkost i vodi u vrlo određenu smjeru. Osim u blaženstvima (Mt 5,4; Lk 6,25), Isus će upozoriti da svatovi ne mogu biti u žalosti dok je zaručnik s njima, ali da će im biti ugrabljen (Mt 9,15). Blaženstvo postaje vrlo jasno kada u Markovu evanđelju Marija Magdalena ožalošćenima dolazi sa zapanjujućom radosnom vijesti o susretu s Uskrslim (Mk 16,10). Isus, prema tome, naviješta da su blaženi oni koji oplakuju njegovu otkupiteljsku smrt jer dovršetak te žrtve – uskrsnuće, prvina usnulih (1 Kor 15,20) – utjeha je koja dolazi.

(red. 2. 10. 2020.)

Niko Bilić, SJ

Molitva Isusu, Učitelju:

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Očeva volja

u Isusovoj prispodobi o dva sina (Mt 21,28-32)

Dobra je egzegeza, dobro je tumačenje Biblije koje nas vodi natrag k Riječi Božjoj i daje nam da je iznova, još bolje razumijemo. Evo prave prilike da se u pouci Isusa, Učitelja, s poštovanjem, duboko poklonimo vječnom misteriju Očeve volje koju treba izvršiti (usp. Mt 21,31) i da je iz blizine što dublje promotrimo. Volju Oca nebeskoga najviše otkrivamo u središtu, u žrtvi Sina njegova jedinoga, ljubljenoga, koja započinje na križu, a završava se Uskrsom – Prvina usnulih, kao prinos sama sebe daje Ocu (usp. 1 Kor 15,20), koji će ga nato “posvema uzvisiti i milosno mu dati ime nad svakim imenom” (Fil 2,9).

Očev vinograd

Svaki put u molitvi “Oče naš” zazivamo: “Budi volja tvoja!”, baš kao sam Gospodin u Getsemanskom vrtu (Mt 6,10; 26,42). Prorok Ezekiel od davnina u izravnoj polemici objavljuje da je put Gospodnji pravedan (Ez 18,25). Pogledajmo tu pravednost, uđimo u srce očevo kako nam ga Gospodin i Učitelj u svojoj prispodobi ocrtava! Osjetimo očevu dušu, pogledajmo sinove njegovim očima!

Otac ima vinograd. Sve je spremno, zrelo, osunčano, slatko, sočno. Milina! Otac prilazi i progovara očinski, toplo i blisko: “Sinko! Rođeni! Dijete moje!” (grč. τέκνον Mt 21,28). Potiče, bodri, pokreće. On pristupa i prvomu (r. 28) i drugomu sinu (r. 30).

Prvi sin

Otac u svojoj velikodušnoj, strpljivoj roditeljskoj mudrosti dopušta i prihvaća da prvi – prema proročkom opisu – bezbožno (usp. Ez 18,27) odgovara: “Neću!” (Mt 21,29). Razara očinski autoritet, vrijeđa očevu ljubav.

Prvi sin predstavlja carinike i bludnice (Mt 21,31.32) koji su zaglavili u svom grijehu i hode putom nepravde. Ali prvi sin je također poput sina razmetnoga (usp. Lk 15,17-19). Uvidio je i odvratio se od svoje bezbožnosti, odvratio se od svoga ne-djelovanja (usp. Ez 18,27.28), od svojega “neću”. Obratio se je. Poslušao je Ivana Krstitelja koji je “došao k nama putom pravednosti” (Mt 21,32). “Predomislio se i otišao” u vinograd (21,29). Otac radosno može reći: Sada “izvršava moje pravo i pravicu” mojega srca (Ez 18,27). Prikuplja sin slasne plodove. Ima život.

Drugi sin

Istim očinskim srcem otac gleda i drugoga sina. Evanđelje ističe da mu na isti način pristupa (grč. ὡσαύτως “isto tako” Mt 21,30). Drugi sin međutim, predstavlja nositelje vlasti u hramu i u narodu (usp. “glavari svećenički i starješine narodne” Mt 21,23). Predstavlja Božji narod. Nas predstavlja. Nama Isus nudi pouku. Daje nam da sami vidimo (usp. Ez 18,28; Mt 21,32) pa da se obratimo.

Gledajući pred sobom ne svoga tatu, nego “gospodara”, “gazdu”, drugi sin kaže: “Evo me, tu sam. Ja sam onaj pravi. Ja (grč. ἐγώ Mt 21,30)!” Ali sve samo na toj egoističnoj riječi ostade. Bolan je rascjep između riječi i djela.

Obvezali smo se na pravednost, sklopili smo savez s Bogom, ali odvratili smo se od svoje pravednosti (Ez 18,26). Činimo nepravdu – prema Bogu, prema svojima, i prema sebi. Kad je Ivan Krstitelj došao i pozivao: “Obratite se!” (Mt 3,2), nismo mu povjerovali (usp. Mt 21,32). Hoćemo li se sada predomisliti kad vidimo da se rasipni sin vratio ocu, da su carinici i bludnice poslušali glas? Nemamo života u sebi, oduzimamo život vlastitoj duši. Slatkoća, jedrina, obilje sunce koje se skrilo u bobicu grožđa za nas ne postoji. Vinograd ostaje tuđina, a ne baština.

Vječni Sin Očev

Pravi put nudi Pra-Sin odvijeka, Jedinorođenac Očev. On govori nama okorjelima, nudi nam priliku i pouku. On je sama sebe učinio neznatnim, ponizio se (Fil 2,8), dragovoljno prihvaća da bude sluga premda je Sin (2,7). Sama je sebe opustošio (2,7). Odrekao se svojega božanskoga lika i uzeo naš ljudski lik. Od prve kaže: “Da!” te izvršava volju Očevu i u smrti, ne slavnoj poput Mojsija koji je uzišao na goru i motrio obećanu zemlju (Pnz 34,4), nego u sramotnoj smrti na križu (Fil 2,8) koja znači prokletstvo (Pnz 21,23). Sve ono neizmjerno, dragocjeno bogatstvo vlastitoga ljudskog života on napušta. Odriče ga se na križu. Predao ga je u ruke Očeve.

Isus je Sin Očev. Ne samo da je, kao i njegova Majka, rekao “Neka mi bude!” (Lk 1,38 usp. “Kako hoćeš ti!”, “Budi volja tvoja!” Mt 26,39.42) i otišao u vinograd Božji, nego je radi nas postao trs tako da mi možemo biti loze na njemu. To je volja Očeva. Križ je slika trsa na koji smo mi kao mladice nakalemljeni i primamo životne sokove. Primamo ne tek bujnu slast grozda, nego on nam samoga sebe daje, svoje tijelo i krv. To je volja Očeva.

26. nedjelja u godini A
čitanja: Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Uskrsne žene

Mk 6,1-7

Bartolomeo Schedoni, Žene na Isusovu grobu (Le Marie al sepolcro), 1613.

Markovo evanđelje izvješćuje o odanim Galilejkama koje su ostale uz Isusa i kad je bio raspet i pokopan, a onda na grobu doživljavaju iznenađenje i primaju poslanje.

Vjerne Galilejke idu do Učitelja – iste one koje su promatrale mučeništvo na Golgoti (Mk 15,40). Pobijedile su same sebe i svoju žestoku bol, odano, pune sućuti bile su i kod pokopa: vidjele su »kamo ga polažu« (Mk 15,47) – piše Evanđelje. A kad je subotnji mir prošao kreću Galilejke u novi dan. I opet su uložile svoj novac. Kupile su dragocjene pomasti. Idu pomazati tijelo dragog Pokojnika. One ga i na uskrsno jutro žele s ljubavlju poslužiti kao što su to već u Galileji sve tamo od početka činile (Mk 15,41). Žele do pokojnika, do mrtvoga, i s pravom se pitaju što će s veoma velikim kamenom (Mk 16,4). Vidjele su da ga je Josip Arimatejac »dokotrljao na grobna vrata« (Mk 15,46). Mi smo ljudi takvi: idemo za svojim ciljevima, mislimo svoje misli. A Bog sprema iznenađenje nad iznenađenjima.

Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma – precizno nabraja Markovo evanđelje (Mk 16,1). Iz iskustva znamo da je ženska duša kadra hitrije prihvatiti novu realnost, okreće se svagdanjim dužnostima. Učitelj je ubijen, mrtav je – prihvaćaju one kobnu stvarnost pa okretnom pameću i spretnim rukama kreću izvršiti propis i običaj. Kane učiniti ono što se uvijek tako radilo, ono što oduvijek vrijedi. Pokojniku treba iskazati počast. Idu na njegov grob kao što to i mi danas dragim pokojnima činimo.

Rano jutro već je u dubinama Starog zavjeta vrijeme susreta s Bogom, vrijeme Objave. I uskrsnim ženama sunčev izlazak donijet će susret s nebom. Ulaze u grob, a izlaze u život. Zalaze u grobnu tamu, a gledaju svijetlu bijelu haljinu. Traže izmučeno, izmasakrirano, mrtvo mučenikovo tijelo bez duše, a pred njima mladić pun jedrine i života – Božji glasnik s Božjom porukom (Mk 16,5). Računaju na smrt i žele dovršiti svoju vjernu službu kako bi se u miru s uspomenama povukle, a susrest će život koji buja i traži njihovo zalaganje. U tajnovitu mladiću, zaogrnutom u bijelu haljinu, susreću Očevu slavu koja je uskrisila Isusa od mrtvih i primaju poslanje.

Zna Božji glasnik njihov strah i zato veli: »Ne plašite se!« (Mk 16,6). Poznaje on njihovu potragu: žele naći Raspetoga koji je dopustio da ga mi ljudi odložimo. »Eno mjesta kamo ga položiše.« – pokazuje on. Još tamo u počecima Markova evanđelja farizeji i herodovci odvijećali su i donijeli odluku da ga pogube (Mk 3,6; usp. 11,18), i potom su izvršili svoj naum. Što će nama Sin Božji!? – šuruju zacijelo s ključnim pitanjem koje opet i opet gori paklenim plamom u povijesti svijeta. Maknuli su ga da mogu u miru nastaviti po svome, po svojim predajama, zanemarujući Božji zakon (Mk 7,8). Koliko puta smo se mi ljudi dali na besmislen, ali zlokoban pothvat da uklonimo i smaknemo Boga živoga i da ga zamijenimo svojim – robovlasničkim – idolima. Rezultate poznamo dobro. Na vlastitoj smo ih koži iskusili.

Dobre Galilejke na grobu Isusovu doživjet će pravo obraćenje. Od međusobna razgovora i pitanja o tome tko će im otkotrljati kamen (Mk 16,3) dolaze do slušanja Božje poruke, radosne vijesti: »Uskrsnu! (r. 6) Vidjet ćete ga (r. 7)!«. Postaju slušateljice Božje riječi. Od potrage za Pokojnim dolaze do proglasa o Uskrslome. »Ide pred vama u Galileju!« radosna je vijest koju su poslane prenijeti učenicima i njihovu novom voditelju (Mk 16,6). Od pomazanja mrtvog tijela okreću se poruci živim ljudima.

Isusov Uskrs znači život Crkve. Petar i drugi Isusovi učenici trebaju krenuti na veliko hodočašće koje traje sve do danas. I danas Sveti Otac, nasljednik Petrov vodi vjerne ususret Pobjedniku Isusu. Vidjet ćemo ga – u slavi Oca i anđela Božjih kako je sam rekao. Uskrsli Isus ide pred nama. Isus koji više ne umire potvrđuje našu iskonsku čežnju za vječnim životom (Rim 6,9).

Uskrs nije stanka i spokoj. Ne nalaze Galilejke onoga koga su tražile. Neće ga odmah vidjeti. Određena je to frustriranost koja traži akciju!  »Nazarećanina tražite?« – točno pogađa anđeo. Pa gdje je Nazaret? U Galileji! Ondje, odakle ste i vi rodom. U vašem kraju i zavičaju. Grob Isusov mjesto je obraćenja i danas. Treba se vratiti prvoj ljubavi i odanom služenju. Ne na vrhuncu slave i moći, ne u izvanrednim, upitnim polureligijskim iskustvima, nego tamo – u Galileji gdje ste odanom dušom slijedile Isusa i posluživale ga, ondje ćete ga vidjeti – poruka je iz Kristova groba(Mk 16,7). U vašim kućama, u vašim obiteljima, na svojem poslu, u svojim naporima i krizama – ondje tražite! Uskrs je poslanje svima nama da krenemo. Pođimo u svoju Galileju, ondje ćemo – tako nebo obećava – vidjeti Isusa.

Dobro sveti teolog Pavao objašnjava: Suukopani smo Kristom (Rim 6,3), kao što su ove tri uskrsne žene ušle u Isusov grob. Ali odande su poslane. Stari je čovjek umro (Rim 6,6). Živimo novim – darovanim – životom. Više nemamo pravo griješiti, nego živjeti Bogu. Naša djela trebaju biti Kristova djela. Naše riječi trebaju biti Kristove riječi, njegov pogled – naš pogled, naše srce po njegovu Srcu.

Zanimljivo, zadaća evanđeoskih žena bitno je intelektualna! Petar i drugi učenici čuli su da im je Isus na putu do Maslinske gore rekao: »Kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju« (Mk 14,28). Sada ih žene moraju podsjetiti na to. »Ide pred vama u Galileju… kako vam reče« – poruka je koju su poslane prenijeti (Mk 16,7). To je i naš put danas. Crkva budi svoje pamćenje i sjeća se što nam je Isus rekao kako bismo po njegovim riječima imali život – život koji traje.

15.03.12. - ur. 31.3.13.
2. izd. 26. 9. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Dvanaestorica poslanih (Lk 9,1-6)

Pravo tumačenje Svetoga pisma vraća nam u ruke i pred oči Riječ Božju, dajući nam da je dublje i plodnije proniknemo. Pogledajmo kako u svega šest dobro poznatih redaka odlomak Lk 9,1-6 usred Lukina evanđelja definira bit i identitet Kristovih apostola. Poslanje apostola dolazi od Isusa i sav oslonac ima u njemu. Četiri glagola u prva tri opisna retka pokazuju da je inicijativa Gospodinova (“pozvati”, “dati” Lk 9,1; “poslati” 9,2; “reći” 9,3). On je na djelu, poduzima i čini. Njegova pouka u drugom dijelu, sročena kao upravni govor (Lk 9,3b-5), osnovica je za veliku slobodu apostola i slijedi uzor prve četvorice koji su “ostavili sve i pošli za” Učiteljem (Lk 5,11). Isusove riječi ističu da je zadatak koji im povjerava “put” – hod (grč. ἡ ὁδός Lk 9,3). Izvještaj na kraju potvrđuje da apostoli poslušno izvršavaju nalog (Lk 9,6).

1. dio: Kristova zajednica i duhovna vlast

Prvi je korak okupljanje u zajednicu koju Krist uspostavlja. On ih “saziva” (συγκαλέω Lk 9,1). Kršćanski apostol u zajedništvu je s ostalima, nije jedini, ne boluje od umišljena mesijanizma ni ohole samouvjerenosti kojom bi se sam na sebe pozivao i oslanjao. Ovdje su na okupu Dvanaestorica (grč. οἱ δώδεκα  “dvanaest” s članom) koje je Isus nakon produžene cjelonoćne molitve bio izabrao između svojih učenika i sam ih označio kao poslanike – “apostole” (Lk 6,13). U Lukinu se evanđelju Dvanaestorica navode točno biblijskih sedam puta (Lk 6,13; 8,1; 9,6.12; 18,31; 22,3.47) što ističe ne samo njihovu važnost, nego ujedno potvrđuje cjelovitost i jedinstvo spisa. S Isusom su Dvanestorica kad on sam ide od jednoga do drugoga mjesta (Lk 8,1), a sada će oni preuzeti taj pothvat (9,1).

Ključan drugi korak u poslanju sastoji se u tome da Gospodin daje apostolima onu “silu i vlast” (Lk 9,1) kojom je sam pred svima otpočetka zapovijedao nečistim dusima tako da su mu se pokoravali (Lk 4,36). Bitna je to pozadina koja zadaću apostola diže na duhovnu razinu u najužem smislu. Od Krista primaju slobodu od “svih demona” (Lk 9,1), mogu vladati nad njima, ali to nije u prvom planu jer se na spominje niti u usmenim uputama koje im Isus daje (9,3-5), niti u konačnom izvještaju o njihovu djelovanju (9,6)  U istu moć i ovlast pripada i liječenje, koje će evanđeoski opis istaknuti u primanju poslanja (Lk 9,2) i u njegovu izvršenju (9,6).

Moderno poslanje: priopćivanje

Idući, treći postupak Kristov izriče bit: Isus “šalje” Dvanaestoricu (grč. ἀποστέλλω Lk 9,2). Glagol “poslati” u evanđeoskom je jeziku osnovica imena apostol – poslanik, onaj koji je poslan. Zadatak koji preuzimlju ponajprije je razglašivanje, propovijedanje (κερύσσω Lk 9,2) koje u Lukinu evanđelju započinje već Ivan Krstitelj s obraćeničkim krštenjem (Lk 3,3), a poslije ga susrećemo i kod Gerazenca, koji je oslobođen od čitave legije zloduha, pa po svemu gradu pronosi glas što mu je Isus učinio (Lk 8,39).

Polazište propovijedanja nalazi se u starozavjetnomu Izaijinu proroštvu: treba proglasiti oslobođenje (Iz 61,1; Lk 4,18) i godinu milosti (Iz 61,2; Lk 4,19), a središte mu je sam Isus koji primjenjuje na sebe mesijanske riječi o Očevu pomazanju Duhom i posvećuje se propovijedanju po sinagogama (Lk 4,44), idući pritom od mjesta do mjesta (8,1), a sada tu misiju daje apostolima (“posla ih propovijedati” Lk 9,2). Sadržaj apostolskog propovijedanja jest Božje kraljevstvo koje pripada siromasima (Lk 6,20), a koje je sam Isus prema vlastitu svjedočanstvu poslan naviještati (4,43), što i čini (8,1).

Uz naviještanje apostoli, kao svojevrsno dokazivanje ili potvrđivanje primjerom, u zadatak dobivaju ono liječenje za koje su naprijed posebno ovlašteni. “Sila Gospodnja” (Lk 5,17) koja u Isusu djeluje i “sve liječi” (6,19), što posebice može posvjedočiti žena koja je nakon dvanaest godina bolesničkih muka “odmah ozdravila” (8,47), sada je dodijeljena apostolima (Lk 9,2).

2. dio: Kristove zapovijedi

Usmene upute (Lk 9,3b-5) otvaraju se zahtjevom za sveopćim ostavljanjem: “Ništa ne uzimajte” koji pokazuje da Isusu sredstva nisu u središtu i da se na njih apostoli ne mogu osloniti. Oni kao osobe  – svojim vlastitim “ja” – obdareni Kristovom silom i vlašću, glavni su pronositelji Božjega kraljevstva. U suvremeno doba kada je neku poruku lako prenijeti u tili čas doslovce po cijelom svijetu, jasno nam je da za radosnu vijest o kraljevstvu Božjemu tehnika priopćivanja nije presudna.

Uvodni zahtjev Isus će protumačiti peterostrukim “ne!” (grč. μή). Ako Markovo evanđelje dopušta “štap” (Mk 6,8) kakav je imao i Mojsije osloboditelj i njegov pomoćnik, brat mu Aron, kao znak i sredstvo da razdvoji more (Izl 14,16), ovdje Isus i to zabranjuje. Niti na svoje zalihe, ni na svoju hranu, niti na novac ni na vlastiti izbor više odijela ne mogu se poslanici osloniti. Sav oslonac im je u Kristu. Nalik su praocu Jakovu koji je u svom zavjetu od Boga, kao dokaz, bio tražio i odijelo i hranu i sigurnost na putu (Post 28,20). Svoju egzistenciju povjerava Bogu, da to onda doista bude “njegov Bog” (Post 28,21).

Ostanite!

Isus zatim propisuje strpljivu postojanost (Lk 9,4) prema kojoj će apostoli biti zadovoljni s prvim domom koji ih primi, neće sami sebe nametati i razmetljivo iskorištavati gostoljubivost ostalih domaćina. U istom će Evanđelju Gospodin dodatno pripomenuti: “Ne prelazite iz kuće u kuću” (Lk 10,7). Nalažući im da “ostanu” Isus ističe prebivanje i boravak koji će svoju punu teološku vrijednost dobiti u Ivanovu evanđelju gdje se taj pojam biblijskih 14 puta pojavljuje u Gospodinovu govoru na Posljednjoj večeri (grč. μένω Lk 9,4; 14x u Iv 14 i 15).

Zacijelo se u Isusovu nalogu u Lukinu evanđelju krije odabiranje onoga jednoga, istoga prostora koji će u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama (grč. ἐπὶ τὸ αυτό  “na istome mjestu” Dj 2,44; 1 Kor 11,20) postati mjesto vjerničkoga zajedništva i lomljenja kruha – Euharistije: “Kod kuće su lomili kruh” (Dj 2,46) .

Sloboda od uspjeha

U završnu propisu Gospodin preuzima i primjenjuje dubinsku slobodu od prisilnoga uspjeha i predobivanja, primamljivanja i osvajanja, kakvu davno već prorok Ezekiel dobiva. Njegovo je navijestiti: “Ovako govori Gospodin!” (Ez 2,4), a na slušateljima ostaje hoće li oni ili neće poslušati (2,5.7; 3,11). Dovoljno je samo da znaju kako je prorok među njih došao i progovorio im u Božje ime. Ni apostoli nisu osuđeni pod svaku cijenu postići prihvaćanje i biti bezuvjetno produktivni. Ali i onima, koji ih odbijaju, apostoli su već u ovom poslanju svjedoci – što im je konačna i vrhunska zadaća (“Bit ćete mi svjedoci!” Dj 1,8): ostavljaju im “svjedočanstvo” (grč. μαρτύριον Lk 9,5), makar i onim prahom koji im se na obući prikupio i koji će sada stresti sa svojih nogu.

3. dio: Apostoli na djelu

Zaključak evanđeoskoga odlomka, koji nakon upravnoga govora opet u jednom retku donosi opis (Lk 9,6), potvrda je da apostoli poslušno izvršavaju Kristov nalog, o čemu će po povratku s misije i izvijestiti (9,10). Početci su to one evangelizacije koja čini da, evo, i u trećem tisućljeću po cijelom svijetu ima ljudi-kršćana koji srcem i dušom prihvaćaju kraljevstvo Božje i na njemu zdušno grade svoj život.

Opis ističe najprije da apostoli “izlaze” napuštajući zaštićeni krug uza svojega Učitelja, i pohađaju, zacijelo iz zemljopisnih razloga, okolna “sela” (Lk 9,6). Ne odlaze u drugi grad pa tako zasada otpada i naputak koji u strogom smislu govori o napuštanju “grada” u kome ih neće primiti (Lk 9,5).

Evanđelje

Ovaj zaključni opis apostolsko prenošenje poruke više ne opisuje općenito kao “propovijedanje”, nego se pojavljuje posebnost Lukina evanđelja, glagol izveden od grčke imenice “evanđelje”, koji znači “donijeti radosnu vijesti”, “javiti blagovijest” (grč. εὐαγγελίζομαι). Vjerojatno bi ga vrijedilo u suvremenom govoru prevesti kao “evangelizirati”. Luka ga deset puta koristi dok se u ostalim evanđeljima pojavljuje jedino kod Mateja jedanput i to u Izaijinu citatu (“siromasima se navješćuje evanđelje” Mt 11,5; Iz 61,1).

Apostoli u ovom opisu (Lk 9,6) nastavljaju niz koji su započeli Božji glasnici: Gabriel je bio poslan donijeti radosnu vijest Zahariji (Lk 1,19), a jedan je anđeo pastirima javio blagovijest (Lk 2,10). Ivan Krstitelj zatim također navješćuje evanđelje (Lk 3,18). U središtu dakako stoji Isus kao subjekt. Najprije je istaknuo kako mora drugim gradovima donijeti evanđelje o kraljevstvu Božjem (Lk 4,43), a to onda i čini idući redom od grada do grada i od sela do sela (8,1), da bi napokon u Jeruzalemu, u Hramu navješćivao evanđelje (20,1).

Apostoli su prema tome pridruženi tom evangelizacijskom pothvatu i preuzimlju ga, vraćajući se na isti onaj starozavjetni izvor u mesijanskom proroštvu kod Izaije. Božji Pomazanik poslan je donijeti evanđelje siromasima (Iz 61,1) – sam Isus proglašava (Lk 4,18), a da se to ostvaruje potvrdit će pozitivan odgovor na Krstiteljevo pitanje (“siromasima se naviješta evanđelje” Lk 7,22). Kao i kod općenitoga propovijedanja kraljevstvo Božje sadržaj je blagovijesti koja se naviješta (Lk 16,16).

Terapija

Izvještaj o aktivnosti apostola, i kad je riječ o njihovoj brizi za bolesne, neće ponoviti opis iz usmena Isusova naloga koji govori o poslu liječnika u užem smislu (grč. ἰάομαι Lk 9,2). Na način inkluzijie vraća se onaj prvi opis sile za ozdravljanje od raznih bolesti (θεραπεύω 9,1.6), koju im je Gospodin dodijelio, pa sad mogu iskazivati skrb i podvoriti. Mogu dati odgovarajuću terapiju.

26. 9. 2020.

dr. sc. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Koliko vrijedi tvoja riječ

Mt 5,33-37 (subota 10. tjedna)

Kako ste zadovoljni sa svojom kosom. Je li vam lijepa frizura, počešljana, dotjerana? Jeste li možda, kao ja, već primijetili kako vam je kosa dobrano ispala? Kao i toliko puta, Gospodin Isus, dobar Učitelj vraća nas na naše svagdanje ljudske stvari koje dobro poznajemo. Samo svojom snagom i voljom ne mogu odrediti koliko će mi i kada kosa posijediti.

U odlomku iz Matejeva evanđelja (Mt 5,33-37) Učitelj u okviru svojega programatskoga Govora na gori poučava o zakletvi i zavjetovanju, o snazi ljudske riječi. Gospodin i Učitelj očito uspostavlja bitnu novost i za razliku  od “starih” (Mt 5,33) stvara zajednicu novih – novih ljudi, svojih učenika koji svoj život zasnivaju na snazi njegove osobe. Samoga sebe izlaže, već četvrti put u svom govoru ponavlja “a ja vam kažem” (Mt 5,34 usp. 5,22.28.32.39.44).

Učitelj Isus obraća se izravno cijelom onom silnom svijetu koji je pohrlio za njim iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije (Mt 4,25). Kaže im “vi”, u množini: “Čuli ste.” (Mt 5,33), “Ne kunite se!” (34), “Vaša riječ” (37). Ali zatim, nastavlja tradiciju Svetoga pisma, kakvu primjerice dobro pamtimo iz Deset zapovijedi. Jasno pokazuje da Riječ Božja stvara zajednicu, ustanovljuje jedinstvo. Uspostavlja dijalog i govori u srce slušatelju. Dodiruje neposredno njegovu osobu, njegov “ti”. Na takav način Isus ponajprije podsjeća na drevni Zakon: “Ne budi krivokletnik! Podaj Gospodinu sve ono na što si se obvezao i prisegnuo!” (Mt 5,33).

Neće li nam odmah dozvati u pamet praoca Jakova koji nakon prvoga susreta s Bogom polaže zavjet da je spreman prihvatiti u svoj širini ono što mu Bog daje i da će od svega toga desetinu posvetiti Bogu (Post 28,22)? S još većim poštovanjem mislimo na majku Anu koja spremno sina Samuela posvećuje Bogu u službu. Dobila sam ga na dar, kaže, sada ga dajem na dar (usp. 1 Sam 1,28). Majčinsko srce zna što to znači i kakav je zavjet položila (usp. 1 Sam 1,11).

Već Stari zavjet poznaje, evo, veličinu naših ljudskih riječi. Sâm Bog priznaje im vrijednost i dostojanstvo. Kako im je silno značenje! Kod nas upravo ova svijest najbolji je lijek protiv psovke, te mrske ljage na tkivu našega hrvatskoga naroda.

I zaključak Učitelja na gori upozorenje je da budemo skromni s riječima. Odrješit je Isus u pouci: svaki višak i preobilje riječi dolaze od Sotone (Mt 5,37). Sam je iskusio kako mu je u početku, nakon produžena posta u pustinji, Napasnik htio diktirati što da govori. Pokušao je svoje riječi staviti u Kristova usta, pozivljući: “Reci!” (Mt 4,3).

Kao i inače Marija, majka Isusova, prvorazredan jer uzor. Od prvoga susreta s Božjim glasnikom, prije nego govori, ona najprije promišlja kakav bi to bio pozdrav (Lk 1,29). Već tu je na djelu njezino živo srce u kojem će pohranjivati sve riječi i zbivanja, prebirati ih (usp. Lk 2,19.51).

Koliko Marija pruža primjer za njegovanje unutarnjega čovjeka dokazuje njezina poznata šutljivost od početka do kraja Evanđelja. Najprije, na prvu anđelovu riječ ne daje nikakva odgovora. Tako će to biti i u Betlehemu, kad za njih nema mjesta, i u Egiptu, dok bježe pred Herodom, pa zatim kad dođe po Učitelja, Sina svoga, kad se bude govorilo da je izvan sebe. Povrh svega pod križem ona je bez riječi.

Gabrijel, nakon pozdrava, obilno iznosi Božju objavu i objašnjenje u sveukupno osam biblijskih redaka (Lk 1,28.30-33.35-37). A Marija za se uzima tek prostor za potpitanje “Kako?” (Lk 1,34) i za konačan, kratak, a povijesni odgovor: “Neka mi bude!” (1,38). Njezina je riječ “Da!” Bogu. Skromno, krajnje odmjereno! Vrijedi i u tajni nezabilježenoga susreta s Uskrslim i u jednodušnoj postojanoj, molitvi s Isusovim učenicima poslije toga.

U pouci o zakletvi Gospodin Isus izravno govori “ti” i u svojoj vlastitoj, novoj odredbi (Mt 5,36). Novi čovjek sluša u izravnom dijalogu. Učitelj prodire izravno do mene, do moje glave. Upozorava pritom na moju vrlo ograničenu moć. Premda je za drevnu starozavjetnu antropologiju srce središte osobe, sjedište pameti i izvorište riječi, Isus, zanimljivo, ističe glavu. Pogađa izravno ono što danas iz biologije i medicine svi znamo. Mozak u glavi najsloženiji je i najčudesniji Božji dar čiju veličinu tek istražujemo i otkrivamo. Dužan sam s poštovanjem paziti na svoju glavu. Ne smijem je zlorabiti za napuhane riječi.

Kad nam Gospodin pred oči stavlja sveti grad Jeruzalem (Mt 5,35), kad nam uzdiže pogled na Božje prijestolje i njegovo podnožje, hoće li nam odmah pred oči staviti proroka Izaiju, koji je u Hramu zastao u čuvenu veličanstvenu viđenju prijestolja na kojemu stoluje Gospodin, božanski Kralj (Iz 6,4)? Prijestolje bijaše toliko golemo, silno i uzvišeno, te je samo rub kraljevskoga plašta bio dovoljan da ispuni prostor svetišta (Iz 6,1). Isus će još jednom, u drugom dijelu Evanđelja, kad o istom oprezu sa zakletvom bude u raspri s pismoznancima i farizejima, upozoriti da je nebo prijestolje Božje (Mt 23,22).

Izaiji je jasno. Sam svjedoči: “Vidio sam Gospodina” (Iz 6,1). U Novom zavjetu te će riječi postati blaženo svjedočanstvo o susretu s uskrslim Isusom – i kod Marije Magdalene (Iv 20,18) i kod apostola koji govori svojemu drugu Tomi (Iv 20,25). Još nam je važnije uočiti kako se Gospodin svojim zabranama vraća na početke Pisma. Širi naš pogled na Božje stvaranje. Isus upozorava na nebo (Mt 5,34) i zemlju (35). Izvrstan je to podsjetnik da poslušamo poziv pape Franje i iznova u 21. stoljeću svom dušom krenemo u poštovanje i njegovanje svega stvorenja, koje nam Bog iz ljubavi povjerava.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Srce kršćanstva

Iv 19,31-37, Srce Isusovo

Usred Zagreba, glavnoga grada, nalazi se draga bazilika, svenarodno svetište Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, koja je u opsežnoj, dugotrajnoj obnovi nakon potresa 2020. i živo nam doziva u pamet onu drevnu misao, usmjerenu ponajprije na nas žive ljude, ljubavlju Kristovom otkupljene, i na naše duhovno stanje: Ecclesia semper reformanda – Crkvu valja stalno obnavljati. Iz Bazilike odjekuje velikim slovima ispisani Gospodinov zov: “Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni!”

Dok nam Evanđelje pred oči stavlja ranu na Kristovu boku, koju Hrvatska tako dugo i tako dobro poznaje, zaustavljamo se u najpotresnijemu i najsvetijemu času cijele ljudske povijesti. Vrijeme neka stane! Evanđelje je to u kojemu je Isus, Božji Sin već mrtav. Od tjeskobnih duševnih muka i krvava znoja prethodne večeri, zbog izdaje, ostavljenosti, muke koja dolazi, od razbojničkoga uhićenja, izopačena sudskoga procesa, bičeva i trnja, pljuvanja i udaraca do preteškoga križnog puta, krvoločna razapinjanja i bešćutna čavla, organizam Sina Čovječjega sve je izdržao, i onda je stao. Koplje će utvrditi smrt, mučno se zarinuvši u mrtvo tijelo (Iv 19,34).

Krv i voda slikovito pokazuju kako je Gospodin predao svoj duh. Sve je dao. Mesija u punoj ljudskoj snazi, u polovici dana svojih mora otići (usp. Iz 38,10) i ostaviti blažen projekt Kraljevstva: sve poučavanje, liječenje, utaživanje gladi, oslobađanje od zloduha, opraštanje grijeha, uskrisivanje mrtvih… – život! Križ je toliko je strahovit i nelogičan da već starozavjetni grčki prevoditelj mijenja tekst jer teško može pojmiti Božju riječ kod proroka Zaharije: “Gledat će mene – mene su proboli” (Zah 12,10). Samo vjerne mistične duše koje se klanjaju Ocu u Duhu i Istini, klanjatelji kakve Otac traži (Iv 4,23) tijekom dva kršćanska tisućljeća gledajući Srce probodeno shvatit će, sve do danas, o čemu se radi.

Svjestan je to, dubok, motrilački pogled koji je u Bibliji prvi put opisan kad Abraham treba na Božji poziv pogledati u zvjezdano nebo (hebr. hibbit Post 15,5). Zatim, kad su Izraelci spasonosno pogledali na uzdignutu mjedenu zmiju (Br 21,9), pa kod Jone, koji je bio u utrobi ribe, ali je svejedno “oči upirao” prema Hramu Gospodnjem (Jon 2,5), ili pak kad poznati psalam zove: “U njega gledajte i razveselite se” (Ps 34,6). Na takvo motrenje Ivanovo evanđelje poziva.

Koji su likovi u tom, na prvi pogled pustom, mračnom prizoru, prisutni? Tu su Judejci (Ἰουδαῖοι Iv 19,31), pripadnici Božjega naroda Izraela, koji su Isusu odredili i priredili smrt. U isti čas živo oni čuvaju zapovijed o suboti i sveti blagdan Pashe koji određuje njihovu narodnu bit, podsjeća na otkupljenje iz Kuće ropstva kad ih je Bog jakom rukom izveo u slobodu. Dan je Priprave (Iv 19,31), važno im je. Kako mi ljudi možemo biti slijepi i kako možemo izokrenuti stvari, ne prepoznati i ne priznati Spasitelja puna ljubavi!? Želimo ga maknuti, izbaciti. Nastavljaju, evo što se već uglas izvikivali pred Pilatom kad im je optužena Isusa, nakon bičevanja, uvjeren da ga treba pustiti, predstavio kao kralja. Ista je riječ u židovskoj molbi koju mu sada upućuju: ukloni! (αἴρω 19,15.31). Ondje, u divljem poviku stoji isti taj glagol koji sada prvi put ponovno pojavljuje u nakani da tijelo pokojnikovo maknu.

Tko je tu? Tu su sukažnjenici, razapeti slijeva i zdesna. Tu su vojnici koji na inicijativu Judejaca po Pilatovoj odredbi prilaze jednome, pa drugome. Žestokim udarcem slomit će im kosti na nogama, osuđenik se odmah guši i umire. Jezivo!

Tu je očevidac koji uživo, izbliza, vlastitim očima promatra. Zato može biti svjedok, zato je njegovo svjedočenje istinito jer je sam iskusio. Svjestan je da iznosi istinu (Iv 19,35). I to će njegovo znanje sve do u treće tisućljeće nositi Crkvu, povezivati je izravno s Isusom na križu koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan.

Zato nam je osobito zanimljivo primijetiti da smo u ovom kratkom odlomku iz Evanđelja prisutni i mi. Svjedok se izravno obraća svojim slušateljima, nama koji čitamo (“vi”). Otkriva nam svrhu svojega svjedočanstva: da i mi vjerujemo (Iv 19,35). Cilj radi kojega je cijelo Evanđelje zapisano jest naša vjera. Svjedok pod križem želi da i mi poput onih prvih koji su izbliza pratili Učitelja, imamo zdrav temelj za vjerovanje. Pruža nam ga. Nastavlja tako tradiciju svega Pisma koje je s istom svrhom sastavljeno i tijekom stoljeća čuvano. Sam prepoznaje kako se na novozavjetnu Božjemu Jaganjcu ispunja pashalni propis iz 12. poglavlja Knjige Izlaska: “Ne smijete na žrtvi kost slomiti!” (Izl 12,46).

Niko Bilić

Kategorije
Duhovnost

Bratska pravednost

Mt 5,20-26

Usred Govora na gori, tog silovita ustava Božjega kraljevstva, Gospodin i Učitelj Isus navodi primjer koji nažalost mnogi među nama odmah iz iskustva razumiju. Moraš “isplatiti do posljednjeg novčića”, do posljednje četvrtine kune, s naglaskom najavljuje Isus: “Zaista, kažem ti!” (Mt 5,26). Kolikima se od nas to zbilo, što zbog nepravde i velike moći institucija, što zbog neopreza i pohlepe ili zbog nemara i naivnosti. Isus se služi ozbiljnim slikama iz stvarnoga života!

Teške riječi Isusove

Jedanput Isus upozorava na riječ (“rečeno je” Mt 5,21), koju su preci u davnini slušali. A triput će kao novost i protutežu uputiti svoju riječ, ponavljajući u prvom licu “kažem” (grč. λέγω Mt 5,20.22.26) – na početku, u sredini i kao završetak evanđeoskoga ulomka. Pritom se sva tri puta susrećemo s porukom kakvu nismo navikli slušati od Isusa, Spasitelja, i nerado je čujemo: Dužnička robija je na kraju. Daleko teža je korjenita opomena o zahtjevnim mjerilima za ulazak u kraljevstvo nebesko. Nismo li obilni u našoj pravednosti, izobilniji od stručnih poznavatelja Zakona i revnih čuvara zapovijedi, sigurno nam nema ulaska (usp. Mt 5,20). Sva gorljiva skrb i puna ljudska snaga u izvršenju starozavjetnih zapovijedi nije dosta. Apostol Pavao to će do vrhunca razraditi. Treća Isusova opomena, po sadržaju slična ovoj, još je žešća kad on u sredini svojega govora odrješito, bez ublažavanja najavljuje pakleni oganj (Mt 5,22).

Četiri pouke

Učitelj se ponajprije obraća cijeloj zajednici. Zamjenicom “vi” oslovljava sav onaj silan svijet slušatelja koji su pohrlili za njim iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije (Mt 4,25). Tako čini s uvodnom napomenom o obilju pravednosti, a tako je i kad ističe novu oštrinu s obzirom na iskonsku Božju zapovijed o zaštiti ljudskoga života.

U trećoj i četvrtoj pouci koje se odnose na bogoslužje i na razmirice, na međusobna dugovanja, Isus postupa drugačije i obraća se izravno s “ti”. Dohvaća neposredno mene, dodiruje moje vlastito “ja” dok ga slušam.

Isusova nova zajednica – djeca Očeva

Uspostavlja Isus očitu razliku. Što u Starom zavjetu čini ubojito oružje, Gospodin sada prepoznaje u našim ljudskim osjećajima (“tko se srdi” Mt 5,22) i riječima (2 x “tko rekne” 5,22), koji mogu povrijediti, raniti i iznakaziti, oduzeti život. Za razliku od starih Isus se očito obraća novima – novim ljudima koje okuplja u svoju zajednicu, zasnovanu na njegovoj osobi. Sama sebe ističe: “a ja vam kažem” (5,22) prvi put, i to će još pet puta ponoviti u cijelom Govoru na gori (5,28.32.34.39.44).

Isus upozorava: krivac sam ako svojim srdžbom ili svojim riječima satrem bližnjega. Ključ nova zajednice u tome je da smo braća (4x “brat” Mt 5,22-24). Budući da je Sin Božji čovjekom postao, po njemu, mi smo braća. Djeca smo u istoj obitelji. Bratu govorim, brata oslovljavam, bratu sam dužan čuvati život. Moje riječi imaju snagu. Isus mi objavljuje da sam i u tome na sliku Boga Stvoritelja koji u početku riječju stvara (usp. “i reče Bog” Post 1).

U Bibliji očito već primjer Kajina i Abela pokazuje kako visoko mjesto ima odnos među braćom. Ništa ne vrijedi prvorođencu Kajinu što prvi u Svetom pismu nastupa kao liturg – bogoslužitelj. Daje svoj prinos Bogu (Post 4,3). Ali sve je upropastio prolivši krv svojega brata (Post 4,10). Upravo srdžba bijaše njegov problem (Post 4,5.6). “Tko kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga – lažac je” (1 Iv 4,20) – sažeto će i odlučno zapisati Ivan.

Čudesna moć pomirenja

Daleko je međutim važnije što Učitelj u primjeru odnosa među braćom daje utješno upozorenje na silnu, upravo božansku moć koja nam je darovana. Slijedimo li gramatiku izvorna biblijskoga jezika, koja kod “izmiriti se” bilježi trpni glagolski oblik (grč. διαλάσσομαι Mt 5,24 u ovoj tvorbi samo ovdje u NZ), primijetit ćemo da je Otac nebeski na djelu kao subjekt. Isusov imperativ, zapovijed koju izravno meni upućuje dok krećem prema Božjem oltaru, glasi: Neka se najprije na tebi dogodi pomirenje s bratom! Budi izmiren! Primi na dar pomirenje! (Mt 5,24).

U četvrtoj, posljednjoj pouci Gospodin je realist. Zna da ću naići i na protivnika. Opet traži od mene da već sada, na putu, primijenim istu tu moć pomirenja. Njegov imperativ “nagodi se!” (εὐνοέω Μτ 5,25), koji ističe čovjekov um (grč. νοῦς), sada je: Sprijatelji se sa svojim protivnikom! Budi dobrohotan, budi dobre misli, valjanoga uma prema njemu! (Mt 5,25). Tako me neće predati na sud.

Je li pretjerano prepoznati kako Isus ovdje unaprijed gleda na divne plodove onoga izmirenja (ἀποκαταλάσσω Kol 1,20) koje će nam on zaslužiti kad bude dopustio da sam bude izveden pred sud (usp. Mt 5,25), kad bude sama sebe prinosio kao dar (usp. Mt 5,23) Bogu na žrtveniku križa?

(četvrtak 10. tjedna)

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Dobro oko (Lk 6,39-42)

I u Lukinu evanđelju nailazimo na odlomak koji govori o potrebi duhovnoga vida, vrlo preciznoga, i o Učitelju koji nas može do toga dovesti. Treba prvo svoje nosive grede, konstrukciju vlastite duhovne zgrade izravnati, učvrstiti, staviti na mjesto ako su se izvalile. O kako nam bolan zagrebački potres u g. 2020. to predočuje!

Poznajemo dobro također onaj težak osjećaj i nelagodu kad nam je neki trun upao u oko. Pecka, boli, vrijeđa, bode, nadražuje, uznemiruje. Ne da gledati, smeta, straši. Pravi je blagoslov ako imamo osobu od tolikoga povjerenja i blizine, koja je medicinski precizna, majčinski nježna i pažljiva pa da joj dopustimo da priskoči u pomoć. Velika je stvar dopustiti tuđoj ruci da do mojega oka dođe!

Da bih mogao pomoći drugome, moram najprije sam dobro otvoriti oči. Treba razlikovati “muhu od slona”, kako običavamo reći. Treba razlikovati osnovicu od onoga površnoga, bitno od trenutnoga osjećaja. Potrebno mi je da ponajprije sam vidim prema kojemu to cilju idem i kojim ću putem onamo doći. Jer inače moje vodstvo drugome pusto je naklapanje, egoistično privlačenje pozornosti bez ikakve koristi za njega. Licemjerje (Lk 6,42) – čuli smo već od Isusa – vodi do toga da budem trajno rasječen, u vječnoj muci (usp. Mt 24,51).

Iz središta svega Novoga zavjeta odjekuje poziv da se s tolikim dušama tijekom kršćanskih stoljeća zaustavimo u mističnu motrenju Isusova srca pa da još bolje upoznamo svojega Učitelja. Kao što bih dobrano usmjerio pogled da vidim trunčić u oku svoga brata, zagledat ću se u ranu na Kristovu boku. Nije to bio trun, nego koplje koje je probolo srce (Iv 19,34)! Ona sveta voda koja je s krvlju provrela iz toga izvora najbolje će mi umiti oči da ponajprije vidim kako su posloženi stupovi u mojim temeljima, kako kod mene stoji kamen temeljac. Kao čvrste nosive grede za kuću moga života Gospodin mi nudi svoj križ!

Obnova Zagreb-grada nakon potresa odlično nam pomaže da shvatimo Isusovo upozorenje. Ništa ne vrijedi ako susjeda kritiziram što su mu ulazna vrata ogrebana, ako ne vidim da su meni popucali zidovi, krov se urušio, prozori ispali. Ništa neće vrijediti ako za nekoliko kuna pravednički proces pokrećemo, a milijune pronevjerimo, plaćamo pokvarenost.

Papa Franjo poziva na da vrijeme pandemije dobro iskoristimo kako bismo poslije popravili svoju ljubav prema bližnjemu i skrb za sva Božja stvorenja koja nam je Otac nebeski povjerio. Sada je čas. Izvadit ću brvno iz svojega oka i sav će svijet preda mnom odmah zasjati u boljem svjetlu.

2. izd. 22. 9. 2020.

Niko Bilić, SJ

Poslušajte na Hrvatskom katoličkom radiju

Čitajte na Hrvatskoj katoličkoj mreži

Kategorije
Duhovnost

Rodila se majka Mesije

(Mt 1,1-16.18-23, 8. 9., Mala Gospa)

Početak Matejeva evanđelja koji se čita na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije govori o začeću i o rađanju (Mt 1,1-23). Mala Gospa našem je glavnom gradu Zagrebu posebice važna jer u ovom tjednu krećemo na zavjetno godišnje hodočašće u Mariju Bistricu. Moj Zagrebe, pođi k Majci Kristovoj koju zazivaš kao svoju Kraljicu i Zaštitnicu! Dođite, dođite!

Današnje nas poznato Evanđelje podsjeća na početak Prve Knjige Ljetopisa u Starom zavjetu gdje se punih deset poglavlja nižu rodoslovlja. Matejevo evanđelje ističe kako Bog strpljivo čeka puninu vremena. Šesterostruki niz od biblijski savršenih sedam naraštaja povezuje Abrahamov izlazak (Mt 1,2) i Kristov dolazak (1,16). Premda se u patrijarhalnom svijetu Istoka u tom nizu ne spominje Marijino rođenje, na današnji se blagdan posebno sjećamo kako nam je rođendan Božji dar. Posvješćujemo si kako je svaki čovjek koji je rastao i napredovao, te postao velik pred Bogom i pred ljudima, najprije bio, recimo to tako, “mali čovjek”. Započeo je život kao sićušni zametak pod srcem majke, od majke je rođen. Najprije je bio – dijete. Velika Gospa najprije je bila Mala Gospa. Naravno da se u nizu biblijskih otaca svaki put misli na majku kad god se spominje rađanje jer ona je pritom na djelu. Osim toga u tom, nazovimo ga, muškom popisu, Marija je (Mt 1,16), nakon Tamare (1,3), Rahabe i Rute (1,5) te Urijine žene (1,6), peta po redu. U Starom zavjetu za svaku od četiri strane svijeta po jedna.

Evanđeoska šutnja o Marijinu rođenju najbolje nam pomaže da još jednom i još bolje shvatimo koliko je važan onaj najveći dio Kristova života. Skroviti život Isusov, koji je toliko u skladu s naravi njegove Majke, sadrži i ono odsudno mladenačko sazrijevanje, odrastanje kada je bio pokoran Josipu i Mariji (Lk 2,51) i napredovao je u mudrosti, dobi i milosti (2,52).

Slijedi li svjesno opis u Matejevu evanđelju događaj iz drevne povijesti kad je u doba biblijskih Sudaca Samsonova majka posve definirana kao “Manoahova žena”, to je njezin identitet (Suci 13,2). Ni ime joj se ne spominje, ali njezine je uloga ključna. Josip je u mukama da mu zaručnica, trudna, odlazi u udaljeno Judejsko gorje na tri mjeseca (Lk 1,39). On nadvladava napast da slijedi svoju ljudsku misao o tome da je potajice napusti (Mt 1,19) i sluša što glasnik Gospodnji zapovijeda (Mt 1,20.24). Zasigurno Josip će pružiti Mariji sigurnost, društveni identitet i položaj.

Evanđelje na Malu Gospu utjeha je, ohrabrenje i poticaj koji bodri sve nas današnje ljude, napose mlade, koji se iz mnogih razloga boje, nesigurni su, odbijaju ili odgađaju sklopiti brak. Božja je poruka: Ne boj se uzeti k sebi ženu svoju! Ne boj se primiti u svoj život svojega muža! Ovo je Evanđelje radosna vijest koju odmah razumiju sve majke: već u njezinoj utrobi, od prvoga časa na djelu je Božji Duh (usp. Mt 1,20), novo, drugo, tijelo djeteta razvija se pod njezinim srcem.

Iz cijele povijesti starozavjetnih likova osobito se ističe Ahaz koji je odbio Božju ponudu (Iz 7,12), ali je Bog ipak preko Izaije dao svoj znak (Iz 7,14). Usred velesila koje se dižu jedna na drugu u 8. stoljećuj prije Krista, Bog kao svoj odgovor naviješta rođenje jednoga djeteta.

Je li to u novozavjetnom izvještaju dio spasonosnoga sna koji Josipu rasvjetljulje kako stvari stoje. Anđeo mu tumači: sve što se zbilo – i začeće pod Duhu Svetom, i tvoje misli, i rođenje koje će doći, i ime koje će Josipa dati – sve to ispunja što je Bog davno navijestio (usp. Mt 1,22). Sada je posve jasno. Emanuel – Mesija kojemu će Josip dati ime nije neki vojni ili politički spasilac, nego on je Bog s nama koji nas, svoj narod, izbavlja od naših grijeha (Mt 1,21). Rođenje njegove Majke jest kao zvijezda jutarnja koja najavljuje slavni, spasonosni dan!

Poslušajte (Hrvatski katolički radio, U svjetlu Božje Riječi, 8. 9. 20.)

vidi: