Kategorije
Duhovnost

Debora – svjedokinja Božjega vodstva

U egzegezi, znanosti o proučavanju i tumačenju Svetog pisma postoji nešto što je veoma povezano s realnim životom, a to je zahtjev i navika da budemo skromni i oprezni te što precizniji kad je riječ o prosuđivanju. U druženju s biblijskim tekstom čovjek se uči postupnosti, pomnom promatranju i temeljitosti. Oslobađa se od potrebe da nekoj osobi ili nekoj pojavi što prije stavi etiketu i registarski broj premda još nije proniknuo i nije se dovinuo što je ili tko je to pred njim.

Ime i titula

Ime osobe s kojom se upoznajemo je Debora, što vjerojatno upućuje na njezinu marljivost i radinost jer u hebrejskom דבורה debora znači „pčela“. A pčelu koja neumorno leti od cvijeta do cvijeta i pravi med, lako ćemo po običaju uzeti kao metaforu za maran i ustrajan rad.

Debora je prva nakon Mojsijeve sestre Mirjam označena kao proročica. Time je pridružena onom malom broju izabranica koje u Bibliji obnašaju tu svetu službu. I napose je istaknuta među sucima. Debora ima dakle taj osobiti naslov נביאה  אשׁה’iššâ nebiâ – „žena proročica“ (Suci 4,4) i po tome se svrstava među svetopisamske proroke.

Povijest

Što znamo o Debori? Povijesno okružje u kojem živi treba smjestiti u razdoblje od 1200.-1000. godine pr. Kr., dakle oko 3.000 godina prije nas. Treba misliti radije na raniji, tj. na prvi dio u tih dvjesta godina nego li kasniji. Kao datum pobjede nad Kanaancima vremenska tablica navodi godinu 1125. pr. Kr. Nakon oslobođenja iz Egipatskog ropstva, simbola zla i grijeha, izabrani narod dolazi u obećanu zemlju Palestinu. Knjiga sudaca opisuje nam prvo doba boravka u novoj postojbini, prije Šaula i Davida, tj. prije uspostave kraljevstva.

Za Deboru znamo da je udata, u braku je s mužem koji se zove Lapidot (Suci 4,4). Znamo također da je majka (Suci 5,7). Ali ni o njezinu mužu ni o njezinoj djeci sveti tekst nas pobliže ne izvješćuje. U središtu pozornosti je sama Debora.

Istaknuta je ne samo naslovom proročice nego i dnevnom, vrlo uglednom službom koju izvršava. Od 13 biblijskih sudaca od kojih je zacijelo najpoznatiji Samson, ona je jedina žena.

Velika je odgovornost Deborine sudačke službe, ne bi nas začudila ni bojazan i strah koji je pri tom mogla osjećati. Suci, po kojima biblijska Knjiga sudaca nosi naziv, nisu samo kompetentna instanca koja presuđuje u pravnim stvarima nego su izbavitelji, spasitelji iz nevolje. To su poslanici Božji koji oslobađaju njegov narod od okupatora i agresora.

U vrijeme Debore tlačitelj je prikazan u liku neprijateljskog kralja koji se zove Jabin i kneza njegovih postrojbi po imenu Sisera. Ako čovjek baci pogled u enciklopedije koje ima pri ruci neće pod te dvije natuknice mnogo povijesnoga naći. Čini se da je ovdje riječ o simbolima koji služe za to da se opiše borba protiv zla i grijeha, borba protiv neposlušnosti Bogu i protiv nevjere i beznađa.

Pet prizora

Biblijski prikaz Deborina djela možemo podijeliti u pet prizora.


1. prizor (Suci 4,4-5). U prvom prizoru sveti tekst nam prikazuje Deboru kako u svojoj rezidenciji prima stranke. K Debori su sinovi Izraelovi uzlazili do njezinog sjedišta koje je bilo – kako tekst veli – „pod palmom“ (4,5).

2. prizor (v6-10). U drugom prizoru sutkinja Debora razgovara s Barakom, Izraelcem kojemu ime u izvorniku označava munju. Očito je Debora imala uvid u prilike u zemlji i poznavala je muku i strah koji je vladao pod pritiskom Jabinove vladavine i njegova zloglasnog kneza s oklopnom vojskom od devet stotina željeznih kola. Stoga ona daje pozvati Baraka, tj. „Munju“. U ovom, drugom prizoru nalazimo njih dvoje u razgovoru i raspravi. Sutkinja-žena i muškarac, budući vojskovođa koji se odazvao, razgovaraju. Debora mu priopćava nalog Božji da sazove pleme Naftalijevo i Zebulonovo, uzme deset tisuća ljudi i uspne se na goru Tabor. Barak na to izriče svoju čežnju za njezinom blizinom i potporom. Kao da pokušava osvojiti njezino srce: „Ako ti pođeš sa mnom, ići ću; ako li ne pođeš sa mnom, ne idem“ (4,8). Otvorio joj je svoju dušu, povjerio svoju bojazan. Kao da se jednom izokreće uvriježena slika: ovdje je muškarac onaj koji žudno ište sigurnost i zaštitu. Debora odgovara pozitivno (i to pojačanim, podvostručenim izrazom u izvorniku: „Sigurno idem s tobom!“). Riječima najavljuje i izvršuje svoje obećanje potpore. Barak doista okuplja silnu vojsku i odlazi na brdo Tabor. Debora je uzašla s njim.

3. prizor (v14-16.23-24). Treći prizor je dan pobjede. Nalazimo se na gori. Vojska je okupljena i spremna. Debora prilazi Baraku i upozorava da je ovo dan kad će Bog neprijatelja predati u njihove ruke. Barak može sići na čelu Izraelaca. I pobjedonosni boj počinje. Završit će vrlo brzo.

4. prizor (v17-22). U četvrtom prizoru Debora se povlači u pozadinu, a na scenu stupa jedna druga biblijska žena imenom Jaela. Posluživši se lukavstvom svladava i ubija tajanstvenog neprijateljskog vođu koji je već bio u bijegu i to pješice. Njezina je kuća bila u miru s kraljem Jabinom, pa Jaela vojskovođi prividno nudi sklonište, ali očito je već slutila da će poslije doći Barak u potjeri za bjeguncem. Čim se pojavio spremno mu izručuje svladanog neprijatelja. U oči upada kontrast: u susretu Debore i Baraka kao da svu inicijativu preuzima Debora, ali de facto djela izvršava Barak, a ne Debora. U susretu Jaele i stranog vojskovođe, on će izricati molbe i prividno davati naredbe, a Jaela izvršava, i to po svome.

5. prizor (c5). Peti prizor je cijelo peto poglavlje u Knjizi sudaca. To je pjesma koju Debora i Barak pjevaju. Tu se Debora priključuje onim biblijskim pjesnikinjama i pjevačicama koje se nižu sve do Blažene Djevice Marije u Magnificatu. U svojoj hvalospjevnoj ispovijedi ili vjerovanju sve će one opjevati silna djela koja im učini Svesilni.

Istaknute pojedinosti

Knjiga sudaca građena je uobičajenom strukturom: Izraelci nisu ustrajni na putu Božjemu; gotovo u svakom poglavlju čitamo kako su „opet stali činiti što je zlo u očima Jahvinim“ (2,11; 3,7; 6,1; s proširenom inačicom u 3,12; 4,1; 10,6; 13,1) i to ih dovodi u nevolju, a kad dođu k sebi i vide što se zbiva, ponovo se vraćaju Bogu i mole, ‘vape’ za pomoć.

Hebrejska riječ (glagol צעק ca’ak) koju ovdje u 4. poglavlju nalazimo, znači da je izostavljena redovita formula „tad Izraelci zavapiše Jahvi“ (3,9.15; 6,16; 10,10). Ovdje se pojavljuje riječ koja nas vraća na sam početak Svetog pisma, na izvještaj o sukobu Kajina i Abela. Taj glagol znači zapravo „vikati, vrištati“ i označuje onaj jezovit i stravičan prizor kad prolivena krv Abelova viče sa zemlje k Bogu (Post 4,10). U našem tekstu taj glagol s jedne strane upućuje na to da je ovaj put teret nevolje bio izvanredan pa su Izraelci vrištali od jada i muke, a ne tek kao inače ‘vapili’. S druge strane čini se da nas sveti pisac namjerno upozorava da ovdje ne ostaje samo na terenu povijesti izabranog naroda nego se opet vraća na općeljudsku problematiku kojoj su posvećena prva poglavlja Biblije (Post 1-11). Ondje je (kao npr. kod stvaranja, kod potopa i korablje, babilonske kule) riječ o cijelom svijetu, a ne samo o povijesti Izraela.

Pisac nam u tekstu o Debori daje još jedno prikriveno ali bitno upozorenje. Prije nego će započeti boj u hrvatskom prijevodu čitamo: „Jahve zastraši Siseru, sva njegova kola i čitavu njegovu vojsku“ (4,15). U izvorniku za „zastrašiti“ pisac rabi hebr. glagolski oblik ויהם vajjahom koji je biblijski raritet i neposredna je veza s temeljnim događajem u povijesti spasenja, a to je izlazak iz Egipta. Dok je izabrani narod prelazio preko Crvenog mora, Jahve u egipatskoj vojsci, kako naš prijevod ondje mnogo sretnije veli: „stvara zbrku“ (Izl 14,24) i tako ih zaustavlja u njihovoj potjeri. To je ista biblijska riječ kao i ovdje, glagol המם hamam, a znači „pobrkati, smutiti, dovesti u zabunu“. Upozorava na posebnu i moćnu Božju inicijativu i na vrlo djelotvornu ratničku vještinu.

Upitan proročki identitet

U biblijskom tekstu kod proroka ćemo redovito najprije vidjeti kako mu dolazi riječ Gospodnja, a on je zatim naviješta i izvršuje nalog. Pravilna kronologija je: prvo nalog, potom izvršenje. U našem tekstu Debora sama odmah stupa u akciju i poručuje Baraku: „Evo što ti Jahve, Bog Izraelov zapovijeda“ (4,6). Nećemo prije toga nigdje u tekstu naći izvještaj: „i dođe riječ Jahvina Debori“ koji bismo s pravom mogli očekivati.

Da stvar bude još zagonetnija izvorni tekst za Deborin upravni govor donosi zapravo upitni oblik. U hebrejskom ne čitamo: „Evo što ti Jahve zapovijeda“, nego „Zar ne zapovijeda Gospodin“, ili: „Nije li zapovjedio Jahve“ (Suci 4,6). I poslije, prije same bitke: „Zar nije izišao Jahve pred tobom?“ (4,14). I Barakova i naša sigurnost može biti jako uzdrmana. Nesigurni smo i pitamo se.

Uočimo potom da u Knjizi sudaca početno stoji ovakav izvještaj: nakon što su Izraelci k njemu zavapili Jahve postavlja suca odnosno izbavitelja da ih oslobodi (tako je to i kod Otniela 3,9 i Ehuda 3,15; kod Gideona imat ćemo cijeli prizor zvanja.). Tek potom – nakon poslanja i ustoličenja – pojedini sudac stupa na scenu. Kod Debore takav uzorak nestaje. Uzalud ćemo tražiti podatak da ju je Bog postavio na sudačko mjesto na kojem smo je zatekli u prvom prizoru. Pa, što je to? – pitamo se, i još više razumijemo Baraka koji zahtijeva da Debora pođe s njim, kao jamac, čak kao talac.

Potpuna zabuna nastaje prisjetimo li se da je redoviti ustroj zvanja u Svetom pismu obilježen s dva glagola: שׁלח šalah – „poslati“ i  הלך halak – „ići“. Izvještaj o pravom Božjem pozivu raspoznaje se po tome da Bog nekoga „šalje“, a odgovor čovjekov odnosno izvršenje naloga izriče se tako da čovjek „ide, hodi“ i izvršava poslanje za koje je zadužen. U našem tekstu imamo nedopustiv slučaj: božanski glagol šalah preuzima Debora na se (u prijevodu „dozva“ 4,6). Ona šalje i daje pozvati Baraka, a da prije toga ne znamo ništa o tome da bi Bog „poslao“. Neugodno! Kakav je čovjek ta Debora? Što ta žena hoće? S kojim pravom, odakle joj autoritet?

Tajnovita Božja potvrda

Pođimo ovim redom: najprije ustanovimo da nam glagol hum, koji smo već lokalizirali, svjedoči o tajanstvenom Božjem planu. Bog sputava zlo i čini ga bezopasnim. Kao na početku kod izlaska iz kuće ropstva tako i sada na dan bitke, Bog unosi nered i pomutnju u mnoštvo neprijateljskih ratnika. To je upozorenje da se sam Bog spremio i preuzeo inicijativu da se sukobi s problemom onog zla koje nadilazi naše poimanje i našu moć.

Ako pažljivo promatramo izvještaj uočit ćemo poseban biblijski motiv zvan „Jahvin rat“. Riječ je o tome da sam Bog izlazi prvi, na čelu izabranog naroda i zapravo sam obavlja sve što treba. Jahve je ispred, pa Izraelskim ratnicima u svetom boju ne preostaje drugo nego da gone neprijatelja koji je već započeo povlačenje i bijeg, kako to naš treći prizor posvjedočuje. Voditi rat za Boga ne znači vojevati, oduzimati život i dičiti se svojom hrabrošću i učinkovitošću nego prepoznati i posvjedočiti ono što je Bog već učinio i eventualno to dovršiti. Isus će govoriti o usjevima koji su već zreli za žetvu. Drugi su to napravili, na apostolima je samo da uđu u njihov rad i pokupe plod.

I zaista. Stvar je takoreći unaprijed riješena. U našem tekstu prepoznatljiv je hebrejski prijedlog לפני lifne koji znači „pred, ispred“. Izraelci zapravo i ne moraju ići u boj jer kad se oni spuštaju s Tabora Jahve je već pripravio pobjedu ispred njih (4,15), što je unaprijed i najavio (4,14). Također, na kraju izvještaja, u kratkom osvrtu, ako pažljivo čitamo, uočit ćemo da je Bog onaj koji je na djelu i to ispred Izraelaca: „Bog je u onaj dan ponizio Jabina pred (=ispred, pred njihovim licem) Izraelcima“ (4,23).

Osim tog motiva Jahvina rata uočimo još dvije pojedinosti. Kad mu javljaju o Izraelskoj vojsci koja se okupila, Jabinov vojskovođa odmah dovodi svoje postrojbe do potoka Kišona u dolini, premda je Barak na gori Taboru. Odakle mu ta ideja? Dovodi vojsku u dolinu da bude meta braniteljima na povišenom položaju. U riječima Deborinim naknadno prepoznajemo autentično proročanstvo: još na početku ona je navijestila da će Bog privući neprijateljsku vojsku na potok Kišon (4,7). Bog ostvaruje svoje obećanje.

Debora je Baraku također navijestila da će protivnik pasti od ruke jedne žene (4,9). To se također, vidjeli smo u četvrtom prizoru, verificiralo kao proročanstvo.

Bog dakle retrogradno odobrava i potvrđuje Deborin autoritet ispunjajući ono što je navijestila i tako nam dokazuje da možemo imati povjerenja u nju. Po njoj se očitovao kao pouzdan voditelj u životnoj borbi.

Zaključak

Zaključimo sasvim kratko: prvo, Debora nam je primjer da se ne izgubimo samo u svom svagdanjem poslu, nego imamo smisla za velike stvari i radimo i na svojoj velikoj životnoj zadaći. Ona je sutkinja, pa ipak se ne utapa samo u pravnim sporovima i razmiricama nego se spremno daje na silnu zadaću spasavanja i oslobađanja čitave zajednice. Uočava gdje je pravi, duboki problem, i zdušno se daje na njegovo rješavanje.

Drugo, baš onda kad se polome strukture na koje smo navikli i koje očekujemo, kad naša samouvjerenost puca i kad se počne događati istinsko obraćenje u nama, tada možemo pomno promatrati što Bog od nas hoće, a što neće. Tada može doći Duh da nas povede.

Treće, u životu se isplati svom dušom preuzeti onaj posao gdje opazimo da Bog ide pred nama. On će sigurno preuzeti na se glavni dio posla. Povjerenje u Njega se isplati. Napose ondje gdje nam se čini da dolazi velika borba.

2. izd. 16. 3. 2022.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Raduj se, nebo! (Ps 96)

Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,
dajte Bogu slavu i silu!

Dajte Gospodinu slavu Božjeg imena!
Prinesite žrtvu i uđite k njemu,
klanjajte se Bogu u svetom sjaju njegovu!
Strepi pred njim, zemljo sva!

Nek se govori među poganima:
»Gospodin kraljuje!«
Svijet on učvrsti da se ne pomakne,
narodima pravedno upravlja.

Kategorije
Duhovnost Nastava

Deset gubavaca (Lk 17,11-19)

#današnjeEvanđelje: 28. nedjelja u liturgijskoj godini C; srijeda 32. tjedna; zimske kvatre u zahvalu Bogu 
James Tissot, Deset gubavaca koje je Isus izliječio

Uđimo na čas u dušu onoga desetoga izliječenoga u trenutku kad se vratio i zahvaljuje Gospodinu (Lk 17,16). Tuđinac je, nije naš (ἀλλογενὴς Lk 17,18). Zahvalu izriče ne tek u srcu, nego cijelim bićem, – i tijelom: Boga slavi u sav glas (jakim glasom φονή μεγάλη Lk 17,15), baca se ničice (Lk 17,16). “Bogu hvala” – rašireno je i uobičajeno reći u hrvatskom narodu, a ovaj evanđeoski bivši gubavac svojim je zahvaljivanjem (εὐχαριστέω Lk 11,16) jedan od preteča naše Euharistije – našega zahvaljivanja!

Pao je na lice do nogu Isusovih, redovitim izričajem opisuje Evanđelje (Lk 17,16). On priznaje Gospodina i klanja mu se. Zna on da su ga već u svojoj molbi prepoznali kao nadređenoga (ἐπιστάτης Lk 17,13). Isus je za njih gospodar i zapovjednik, ima moć. Uzviknuli su, moleći: eleison (ἐλέησον (Lk 17,13) – smiluj se! Razumijemo dobro taj zaziv. Deset muževa, drevni predstavnici cijele zajednice, tim riječima postavljaju temelje onome što mi činimo u početku euharistijskog slavlja.

Danas smo jako svjesni kako i najmodernija medicina ističe vrijednost vjere. I liječnik i pacijent svjedoče koliko je za boj s bolešću važan čovjekov duh i stav srca. Tako još bolje razumijemo Gospodinovu zadnju riječ: “Vjera te tvoja spasila” (Lk 17,19). Vjera je odsudna.

Mučno je bilo evanđeoskom sretniku prije, dok je pogođen gubom bio isključen iz zajednice, nečist, prepušten gorkoj sudbini. Zlopatio se – u jeziku sv. Pavla (2 Tim 2,9). Bolest ga je izjedala. A što se u njegovu umu i u njegovoj savjesti zbivalo? Još je teža ona guba koja mu je dušu napala i nagrizala. Istina, bili su sva desetorica na okupu, ali što vrijedi!? Štoviše, desetorica kao predstavnici potvrđuju da su u cjelini zajednice Božjega naroda svi oboljeli, opterećeni, nečisti!

Posve osobno, u vlastitoj duši ovaj je čovjek doživio što se zbiva u njemu kad su poslušali Isusovu zapovijed i krenuli prema svećeniku u Domu Božjemu. Isus ih je svojim božanskim pogledom vidio i naredio im da pođu (Lk 17,14). Ne samo da je Isus time potvrdio vrijednost onoga Božjeg Zakona, koji do danas prepoznajemo kao dio Staroga zavjet: treba se pokazati svećeniku (Lev 13,7.19). Isus ih, k tome, ujedno šalje u istom smjeru kamo sam ide, u Jeruzalem, presudno mjesto konačnog događaja – Izlaska (ἡ ἔξοδος Lk 9,31), Otkupljenja (λύτρωσις Lk 1,68; 2,38; 21,28).

Evanđeoski pacijent osjeća kako Otac nebeski na svoj božanski način daje da rane na koži čudesno iscjeljuju, čirevi se povlače, ružni biljezi na rukama, na nogama, na licu – nestaju. Zacijelo je slično i u nutrini organizma: smrdljivo, gnjilo, trulo tkivo obnavlja se. Ovaj čovjek biva očišćen (καθαρίζω pasiv, Lk 17,14.17), Bog ga liječi (Lk 17,15). Isusov Otac, Vinogradar, evo, čisti lozu (usp. Iv 15,2)! Je li pacijent mogao zamijetiti kako se – još čudesnije – iz njegova srca i duše povlače nečist i bolne povrede, rak grijeha? Svakako u evanđelju se nalazi važan opis čistoće koja u biblijskom jeziku stoji nasuprot nečistim duhovima (ἀκάθαρτος 6x Lk 4,33.36; 6,18; 8,29; 9,42; 11,24), porobljivačima koji opsjedaju. Otac nebeski daje čistoću za kojom čovjek žudi.

“Gdje su devetorica?” – pita Gospodin (Lk 17,17). Obično se kaže da kod nas oko 10% ljudi ide u crkvu. Ako je to točno, onda još bolje možemo razumjeti kako Gospodin i danas traži gdje su oni ostali da podaju slavu Bogu (Lk 17,18). Prava je zgoda da potaknemo, obodrimo, privučemo primjerom na zajedničko zahvaljivanje – Euharistiju, središte i vrhunac kršćanskoga života!

Isusova metoda izlječenja od gube nije neko novo ropstvo, navezivanje. Ne zarobljuje on za sebe, ne podređuje nekoj svojoj stranci i sebičnim, zakulisnim interesima. Ne opsjeda i ne osvaja za svoju kampanju. Odmah na početku poslao ih je od sebe, na zadržava ih: “Idite!” (πορεύομαι Lk 17,10 isto “Idi!” 17,19). I sada Samarijancu zapovijeda: “Ustani!” (ἀνίστημι Lk 17,19). Samo on, koji se zahvalan vratio, čuje tu novu važnu zapovijed. To je uskrsni glagol koji opisuje što će – Očevim darom – ljubljeni Sin učiniti kad bude položen u grob (usp. “ustati od mrtvih” ἀνίστημι Lk 16,31; 24,46 usp. “ustati” Lk 9,8.19; 18,33; 24,7 ).

Gospodinova metoda jest njegov put u Jeruzalem, gdje će on sam biti odbačen i isključen, na sebe će uzeti nečistoću, gubu grijeha. Na putu on već zahvaća prostore Galileje poganske (Mt 4,5 usp. Iz 8,24), dolazi do tuđinske Samarije, a u Jeruzalemu njegovo tijelo bit će kao gubom nagriženo, u gnojnim ranama od pljuske i bičeva, od pljuvanja i udaraca, od trnove krune, čavala i koplja. Zato na oltar, na kojemu zahvaljujemo i slavimo njegovu žrtvu, stavljamo i danas svu gubu naših grijeha, naših trpljenja, uvreda i nerazumijevanja. Donosimo iskrenu zahvalu za zdravlje u vremenu teške bolesti, za čistoću duše, za snagu da svoj križ nosimo.

vidi: Isusu koji liječi deset gubavaca

Deset gubavaca (Lk 17,11-19)

Kategorije
Duhovnost

Ps 112

Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost

Ruke ili srce

22. nedjelja, god. B (Mk 7,1-8.14s.21-23)

K. Lebedev, Isus u razgovoru s farizejima

Danas zbog ustrajne, zamorne, pandemije svi u isti tren razumijemo kad se govori o pranju ruku, o dezinficiranju, kao što je to u ovom Evanđelju u kojem Učitelj Isus najprije odgovara napadačima (Mk 7,6-8), potom iznosi pouku svima okupljenima, cijelom mnoštvu (7,14), i napokon, još jednom, posebice, svojim učenicima (7,18). Stalo mu je i računa s tim da možemo razumjeti (Poslušajte i razumijte! 7,14)

Sve je počelo tako da se okupila sinagoga (συνάγω Mk 7,1) farizeja, revnih čuvara drevne predaje, a tu su i neki od stručnjaka koji proučavaju i poznaju Sveto pismo (γραμματεῖς 7,1)). Došli su iz svetoga grada u kojemu je slavni, sveti Božji Hram. Vide oni učenike nazaretskoga Rabbija Isusa kako su im ruke neposvećene, profane, uprljane ovim svijetom, dnevnim životom i poslovima, a dali su se na blagovanje (7,2). Preskočili su obredno pranje i propisani postupak očišćenja.

Od starine se zna i pravo je. Sjetimo se samo našega stana i svoje sobe! Kako je važno čistiti! Redovito, temeljito! Blagovaonica i stol za kojim se hranimo trebaju biti uredni, dotjerani, lijepi. Kuhinju treba držati čistom, higijenski na razini. Danas smo svi svjesni i osjetljivi: zagađenu i zatrovanu hranu nećemo jesti.

Krenuli su u napad na Isusa (Mk 7,5). A Gospodin otvorena srca, jasno i čvrsto daje odgovor (7,6-8). Brani one koji su njegovi tako da kreće u svoj sveti protunapad. Oslanja se i upozorava upravo na ono što sami napadači imaju kao autoritet, na onu časnu predaju starih po kojoj treba postupati. Izravno citira živu Božju riječ iz Pisma, iz Proroka (Iz 29,13; Mk 7,6s.) Gdje ti je srce (καρδία Mk 7,6 לב Iz 29,13)? To je odlučujuće! Naklapanje usnama, nabrajanje riječi može biti tako besplodno, nekorisno promašeno. Kako dobro to iz skustva znamo?!

Gospodin se vraća na izvor, na ono što Bog govori, na ono što je živa Očeva riječ, i uočava razliku od tradicija koje mi ljudi prenosimo, od tumačenja i naučavanja koje smo mi satkali (Mk 7,8). Ključ je vratiti se zapovijedi Božjoj. Tu je spas. Neće kaleži i bokali, srebrno posuđe, pribor i namještaj za blagovanje primiti sveto krštenje (βαπτισμός Mk 7,4), nego srce i dušu treba krstiti, oprati u svetoj kupelji.

Isus vrlo precizno dijagnosticira i otvoreno govori od čega se istinski treba oprati: od zlih namisli i pakosti, od bluda i preljuba, od krađe i ubijanja, od lakomog i objesnog življenja u laži, od oholosti i zavisti, od ludosti i hule (Mk 7,21s).

Ono što iz središta osobe dolazi, ono što izvire iz sjedišta naših misli i nakana, to je presudno za naš životni put. Odatle su naši naumi i odluke. “Čisto srce stvori mi, Bože!” (Ps 51,12), moli kralj u Psalmu i svjedoči da se za to traži Božja stvaralačka snaga.

Sada je čas za temeljito pranje iznutra, za očišćenje srca. Kad nam je srce blizu Bogu, onda ga pravo usnama častimo, onda ga plodno i na korist štujemo. Jedino ako srce svoje stavimo u Srce Kristovo, jedino ako Gospodin učini srce naše po Srcu svome, naći ćemo izlaz i bit ćemo slobodni od svih tih zala koja iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka (Mk 7,23).

Prvi učenici u ono vrijeme iskusili su kako ih Isus brani snagom Božje Riječi, autoritetom svoje vlastite osobe tako da napad nije ni došao do njih. Svojoj živoj Crkvi tijekom vjekova Gospodin daje još i više: samoga sebe kao hranu duši da nam bude sveti životni prostor koji poziva ostanite u meni, da nam bude stup uporišta, zidina nebeske zaštite.

29. 8. 2021.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Instrumental

Jaganjče (ver1)

Jaganjče (instr 1)

Jaganjče (instr 2)

Instrumental

Dušo Kristova (wav)

Dušo Kristova (mp3)

Kategorije
Duhovnost

Strah i vjera (Mk 5,21-24.35-43)

Niko Bilić – Zagreb, Ivica Hadaš – Vatikan

Poštovani slušatelji Vatikanskoga radija, s radošću vas pozivamo da što dublje s nama poslušate, otkrijete i do u dubinu duše prihvatite što nam to Riječ Božja donosi uz ovu 13. nedjelju u liturgijskoj godini.

Izvorna Kristova zapovijed

Evanđeoski dragulj ovaj put bilježi ne samo opisom i prijevodom, nego i izvornim glasom prodornu snagu Isusova poziva, njegove zapovijedi: “Ustani!” (Mk 5,41). Evanđelje po Marku, sročeno vjerojatno tridesetak godina nakon Kristove smrti i uskrsnuća, donosi nam u izvještaju na grčkom jeziku i ovu čuvenu riječ na govornom aramejskom jeziku: “Talita kum!” Još nam je bliži Isus, živi Gospodin i Spasitelj!

Ne blista li upravo u toj zapovijedi silna tajna zabilježena u Knjizi Mudrosti: “Bog je čovjeka stvorio za neraspadljivost, sazdao ga je na sliku svoje besmrtnosti” (Mudr 2,23). Prodorna Kristova riječ ljudsku smrt pretvara u san (Mk 5,39). Kad naknadno čitamo da je djevojčici bilo dvanaest godina (Mk 5,42), ne možemo ne pomisliti odmah na dvanaestogodišnjega dječaka Isusa iz Nazareta kako u svetom Hramu razgovara s učenima (Lk 2,46), možda baš o ovoj presudnoj temi: na sliku smo Božju, za neraspadljivost.

Naš krhki svijet

Naš je Fakultet filozofije i religijskih znanosti zajedno sa cijelim Zagrebačkim sveučilištem ušao u ljetni ispitni rok u ovoj osobitoj akademskoj godini, obilježenoj starom pandemijom i novim potresima, raznim oblicima elektroničke nastave, na koju su onda naglo udarile zahtjevne ljetne vrućine. Evo, u Češkoj tornado razorio zgrade, odnio živote, izranjavao ljude. U Hrvatskoj, u našoj Slavoniji, baš na Dan neovisnosti, strašno nevrijeme! Sve nas upozorava na krhko, raspadljivo tijelo u kojem živimo, koje je Gospodin na sebe uzeo. Vrlo smo osjetljivi za ovo Evanđelje koje ističe i strah i vjeru (“Ne boj se! Samo vjeruj!” Mk 5,36)

Dok dvaput čitamo kako je silan svijet nagrnuo oko Isusa (ὄχλος πολὺς Mk 5,21.24) lako će nam na pamet doći europsko nogometno natjecanje koje oduševljava i okuplja, ili, još više, sav narod Božji sa svih strana svijeta na četrdesetoj obljetnici Međugorja, koje je na papinskom popisu za molitvu protiv pandemije. U Evanđelju uočavamo kako Isus svojom osobom stvara novu sinagogu (συνάγω Mk 5,21). Potom opet čujemo kako on uživo zna što je to biti pod pritiskom (Mk 5,24), no on i u takvim uvjetima suvereno djeluje, široke ruke daje ozdravljenje bolesnoj ženi (Mk 5,34) i život Jairovoj kćeri (5,42).

Darežljivi Isus

Dirljivo je promotriti kako je Gospodin “stajao uz more” (Mk 5,22) jer nam je učas na umu naš dragi Jadran koji privlači ljude diljem svijeta u potrazi za odmorom, a velik broj crkvica nudi i duhovni predah.

Dobri Isus svoju pozornost poklanja jednome ocu obitelji, jednome od voditelja žive zajednice u Božjem narodu. Tata Jair imenom ulazi u Evanđelje, tijelom izražava svoju molbu i svoje štovanje pred Gospodinom. Klanja mu se (Mk 5,22). Moli usrdno (παρακαλέω), obilno (πολλά Mk 5,23). Moli za život (ζάω), moli za spasenje koje Bog daje (σώζω teol. pasiv Mk 5,23). Upozorava na svetu gestu koju Crkva čuva sve do danas, ne samo kod svetoga reda, nego i u sakramentu bolesničkoga pomazanja. Vjeruje Jair da Isus polaganjem ruku donosi zdravlje (Mk 5,23).

Gospodin bez ikakva odlaganja odmah polazi (Mk 5,24) i tako pokazuje onu širokogrudnu darežljivost o kojoj apostol Pavao piše Korinćanima (2 Kor 8,9), kojoj je drevni temelj mana s neba (8,15). Pavao im daje uzor za nasljedovanje. Ista će se velikodušnost Kristova očitovati u čas kad bude trpio podsmijeh i ruganje (Mk 5,40).

Put u središte otajstva

U ovom dobro poznatom evanđeoskom odlomku najviše nas može dirnuti Gospodinov metodičan postupak odvajanja i ulaženja u nutrinu. Vodi nas, korak po korak, sve bliže i bliže, u svetu tajnu od koje duša živi, kojom se hrani. Najprije znakovito odlazi na onu stranu (πέραν “onostranost” Mk 5,21). A kad dođe čas, uklanja najprije cijelo ono mnoštvo, uklanja i Dvanaestoricu (Mk 5,37), uklanja potom bukače i narikače koncentrirane na smrt (5,40). Ostaju samo odabrani poznati apostolski svjedoci koje ovdje prvi put izdvaja (Mk 5,37), prije Preobraženja (Mk 9,2), prije Maslinskoga vrta (14,33): Petar, Jakov i Ivan. Ostaje samo obitelj: otac, majka i njihovo preminulo dijete (Mk 5,40).

Na istom putu sve dubljega ulaženja u tajnu Isus najprije ulazi u Jairovu kuću (Mk 5, 38), a zatim u sobu gdje je pokojnica (5,40). Evanđelje ne traži nametanje, blještavilo medija i publiciteta, nego nas dovodi u središte. Potvrda i dovršetak Isusove metode kategorički je zahtjev i prijetnja, posve usuprot našoj logici, da nitko za ovo istinsko čudo ne smije doznati (Mk 5,43). Velikoj Jairovoj molbi s početka (πολλά Mk 5,23) odgovara Isusova velika zabrana na kraju (πολλά 5,43).

Pravi ljudski život

Darežljivi Isus poslušao je razgovor kad su javljali o smrti i dao utješan odgovor (Mk 5,36). Sada utjelovljeni Bog Sin prima pokojnicu za ruku i izriče naredbu (Mk 5,41). Kristova božanska zapovijed djevojci da se digne (ἐγεῖρω Mk 5,41) i opis njezina ustajanja (ἀνίστημι 5,42) sadrže oba uskrsna glagola koji će označiti jedinstveno Isusovo ustajanje od mrtvih zauvijek (ἐγεῖρω Mk 16,6; ἀνίστημι 16,9). Omiljeni Markov “i odmah” (καὶ εὐθύς 5,42) upozorava kako se sve na brzinu odvija. Izvještaj pak o tome da djevojčica hoda klasičan je biblijski izraz koji označava da je živa (περιπατέω Mk 5,42).

Gospodin je napokon iznova povjerava roditeljskoj skrbi, pokazujući da silno čudo za svrhu ima obnovljenu uspostavu i izlječenje obitelji. Pritom, tražeći, kao zaključak svega, da joj daju jesti (Mk 5,43), izravno utemeljuje onu praktičnu, konkretnu darežljivost prema potrebnima na koju će Pavao pozivati kršćane u Korintu (2 Kor 8,7), na koju papa Franjo neumorno poziva Crkvu danas.

Kategorije
Duhovnost

Gospodin s nama (Mt 28,16-20)

Presveto Trojstvo 2021.

Niko Bilić – Zagreb; Ivica Hadaš – Vatikan

Cijenjeni slušatelji Vatikanskoga radija, radosna srca pozivamo vas danas da se svi zajedno pridružimo odabranoj jedanaestorici na svetoj gori u Isusovoj Galileji (usp. Mt 28,16). Je li to ona gora na kojoj je blaženstva proglasio (Mt 5,1), ili ona visoka gora na kojoj je pred trojicom najbližih bio preobražen (Mt 17,1)? Evo ih pred njim, nakon svih uspona i padova koje su sa svojim Učiteljem prošli otkako ih je bio pozvao da ga slijede. Život im je u tome da spremno izvršavaju Kristovu zapovijed. Isus im je naredio da ovamo dođu (Mt 28,16).

Svetkovina Presvetoga Trojstva pravi je čas da se u dan Gospodnji, s apostolima, u miru, duboko i smjerno poklonimo Kristu, Spasitelju i Pobjedniku. Ne zaustavlja njega naša dvojba. Baš kad ima i onih koji sumnjaju, Isus im prilazi (Mt 28,17). Njegova je to inicijativa. I proglašava najvažniju istinu koja je, smijemo reći, dovršetak i svrha svega evanđelja. Razlog je najdubljega ljudskoga spokoja, najživljega povjerenja, najsmjelije nade. Gospodin otvoreno svjedoči da mu je Otac dodijelio svu vlast na nebu i na zemlji (Mt 28,18). U Godini sv. Ignacija koju smo sa cijelom Družbom Isusovom započeli o 500. obljetnici obraćenja našega Utemeljitelja i Zaštitnika duhovnih vježbi, s osobitom pozornošću slušamo ove Gospodinove riječi jer želimo “vidjeti sve novo u Kristu”. Isusu, Božjemu Sinu, Otkupitelju našemu, dana je sva vlast! Koje je to olakšanje pred svim našim gomilanjem riječi, grozničavim vlastohlepljem, grabežom i oholim egoizmom! Koja je to utjeha pred svim strahovima od nekoga novoga svjetskog poretka i svesvjetske ljudske vlasti!

Presveto Trojstvo donosi nam izvorni Kristov globalizam. Isus, svevladar, šalje svoje da krenu (Mt 28,19), što naš Papa Franjo ustrajno ponavlja. Gospodin traži izlazak i hod, pohod svakom narodu jer svi su narodi pozvani postati učenicima Kristovim (Mt 28,19). U Starome zavjetu bijaše to jedan izabrani Božji narod, a sada je ovdje Crkva – novi izabrani narod koji sve narode po svem svijetu Božjemu obuhvaća. Svatko ima temeljno ljudsko pravo da pripravna srca i pameti primi krštenje, da bude zauvijek opečaćen ­– ne znakom zvijeri, nego svetim imenom Oca nebeskoga i Sina Isusa, Mesije i Otkupitelja, i imenom Svetoga božanskoga Duha koji nije duh robovanja (Rim 8,15), nego zajedno s našim ljudskim duhom svjedoči što to znači biti Božji sin, Božja kći (Rim 8,16). I naš hrvatski narod pozvan je naučiti sve što nas je Krist, naš Gospodin, učio i čuvati to najdragocjenije blago.

Poštovani slušatelji, braćo i sestre u Kristu, sa zahvalnošću nastavljamo skromnu a važnu suradnju na koju Papinski radio poziva naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti kad na Zagrebačkom sveučilištu ulazi u završni tjedan predavanja ove akademske godine, prije ispitnih rokova. Upravo je prošli tjedan Fakultet održao “Dane karijera” za sve zainteresirane studente, a u srijedu pred nama je naš fakultetski Te Deum – Misa zahvalnica.

S ovom nedjeljom, nakon Duhova, došla nam je, pod teološkim vidikom, najuzvišenija svetkovina. Kao Crkva, slavljenička zajednica, slavimo Presveto Trojstvo, najdublju i najsvetiju tajnu vjere. Presveto Trojstvo vodi nas da gledamo dubinski, sveto, svom snagom našega ljudskoga duha (usp. Rim 8,16) na ukupni završetak prema kojemu idemo, koji nas čeka – na puninu božanskoga zajedništva, na preobilje ljubavi i života bez granica. Presveto Trojstvo daje nam ono najdublje, tako potrebno i tako utješno smirenje. Bog vječni – Otac, Sin i Duh Sveti – jedina je istinski u sebi čvrsta točka i uporište koje se neće poljuljati i uzdrmati. Pri kraju pandemije, u kojoj su se zaredali sprovodi dragih nam ljudi, nakon teških potresa, u političkim nadmetanjima i previranjima, snažno osjećamo kakvu vrijednost ima trajno božansko utočište, sveti pratemelj. Mojsije u Psalmu moli: “Ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena” (Ps 90,1).

Svetkovina Presvetoga Trojstva također je živi pogled unatrag. “Ispitaj sva prijašnja vremena što su protekla prije tebe!” poziva Mojsije (Pnz 4,32). Otkrivamo kako nam je kao početak darovan sakrament krštenja. Isus, naš Gospodin i Učitelj, jasno je bio govorio o Ocu koji je na nebesima, s kojim je jedno (Iv 10,30), premda je Otac veći od njega (Iv 14,28). I u posljednjim riječima koje je u najstrašnijim mukama na križu izgovarao objavio nam je Oca – Oca, od kojega traži oproštenje za svoje mučitelje i ubojice (Lk 23,34), Oca, kojemu časnim riječima drevnoga Psalma 31. povjerava svoj duh (Lk 23,46). Govorio nam je o Duhu, koji je drugi Branitelj nakon njega (Iv 14,16), koji je Duh istine i vodit će nas u svu istinu (Iv 16,13), dozivati nam u pamet sve Isusove riječi (Iv 14,26). Najavio je da će nam od Oca poslati Duha (Iv 16,7). Pred Presvetim Trojstvom shvaćamo da smo kršteni ne samo dragocjenim stvorom vode, nego kršteni smo u ime Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. Tako smo primljeni u sveti pradjedovski zavjet vjere, u velik krsni savez, koji nas je kroz brojne nedaće sve do danas vodio.

Iz Ponovljenoga Zakona, posljednje knjige Petoknjižja s početka Biblije, slušamo kako Mojsije drži svoj oproštajni govor. U tome je nalik Isusu koji na kraju Matejeva evanđelja također upućuje svoje posljednje riječi učenicima i daje im blaženo obećanje. Već Mojsije govori o jedinoj svetoj božanskoj vlasti na nebu i na zemlji (Pnz 4,39) i upozorava na spasonosne zapovijedi (Pnz 4,40). Ako ih držiš, imat ćeš dobar život. Važna je to slika i najava jer upravo tako Isus čini. Govori nam o svemu što nam je on zapovjedio (Mt 28,20).

Prvi je Mojsijev poziv narodu: Ispitaj prijašnja vremena! (Pnz 4,32), drugi je: Zasadi u srce! (Pnz 4,39 – u središte svoje osobe, u sjedište svojih misli i svoje spoznaje. Biblijska vjera nije lakovjernost pred demagogijskim obmanama, propagandnom himbom i bučnim marketingom, nije osjećajna okupacija i nametnuta laž, nego smireno prepoznavanje i priznavanje istine na temelju iskustva. Život i djela neke osobe, ne tek njezine riječi, pokazuju kakva je ona, koliko joj možemo vjerovati.

Mojsije ispituje koji je to narod doživio da mu Bog izravno s gore Sinaja prejakim, veličanstvenim božanskim glasom uz oganj i munje objavljuje Deset zapovijedi tako da svi čuju taj naravni zakon (Pnz 4,33). Koji je to narod – već prije – stvoren tako da ga je njegov Bog istrgnuo iz ralja zlobnoga porobljivača (Pnz 4,34)? Gledamo li na naš narod, danas smijemo ispitati iznova kako nas je Bog na čudesan način izveo iz tamnice narodâ i spasio iz kandža nadmoćnog, zloćudnog napadača. Kakvu li nam je milost iskazao da smo već od kneza Branimira u čvrstom savezu s Kristovim namjesnikom na zemlji?! U naše vrijeme naš sveti zaštitnik, blaženi kardinal Alojzije Stepinac živi nam je svjedok života s Ocem, Sinom i Duhom Svetim po krštenju. Svjedok je jedinstva s Petrovim nasljednikom u zajedništvu s cijelom Crkvom, i onda kad je za života mučen u smrtonosnu režimu, i sada kad ga ne prestajemo podlo pljuvati i sumnjati u njega, kao što su neki učenici na gori u Galileji u svom ljudskom jadu još uvijek sumnjali (Mt 28,17).

Odmah shvaćamo kako naša glavna nevolja nije negdje drugdje i nisu neki drugi, nego mi ovdje u narodu Božjem hrvatskom koji se diči pregolemom kršćanskom većinom i sada je još jednom ima priliku pokazati. Naša glavna nevolja – znamo iz prve kršćanske mudrosti – jest grijeh. Svatko, tko dijabolički razjedinjuje sveto Tijelo Kristovo i diže se na brata s kojim pristupa istom Kristovom stolu, čini smrtni grijeh i sada je čas, krajnji čas za žurno obraćenje. Rasipni sine, vrati se ocu svome, dođi u očinsku kuću dok nije kasno!

Duh Božji kojega smo primili – tumači Pavao, apostol, Rimljanima (Rim 8,14s), Duh ljubavi Boga Oca i Boga Sina, Branitelj kojega nam je Isus poslao, oslobađa od svih lažnih religija s nekakvim despotskim iznakaženim bogom, koji drži u strahu, porobljava i uništava. Duh Božji oslobađa nas od neurotičnog, uznemirenog, u isti mah i bijesno napadačkoga i plačljivoga ateizma koji se bori protiv Boga kao da će s Bogom nešto izgubiti. Isus nam je svojim trpljenjem i svojom proslavom  (Rim 8,17) jednom zauvijek objavio Oca našega koji nas – s Isusom i po Isusu – prima kao svoju vlastitu ljubljenu djecu (Rim 8,16). U Duhu kojega nam je poslao govorimo: “Oče” (Rim 8,15)! Svoj prečesto bolestan, nagrižen i izopačen ljudski odnos prema vlastitom ocu, roditelju svojemu, ne moram projicirati na Boga, nego radije, gdje treba, prihvatiti trpljenje s Kristom koji je trpio, i sada, gdje treba, popraviti, što se god popraviti da, pred ocem koji mi je dao život u obitelji iz koje potječem, hranio me i dao mi da rastem.

Izbori u našoj državi upravo na blagdan Presvetoga Trojstva izvrsno nam daju da oćutimo kako nismo primili duha robovanja da se opet bojimo (Rim 8,15) kao u starom staljinizmu i komunizmu. Novi nam ne treba jer je u Europi već pokazao kako se brzo ispuše i za sobom ostavlja ruševinu veliku, goru nego prije.

Prava je prilika. U subotu je bio Hod za život u Imotskom i u našoj metropoli. U nedjelju Presvetoga Trojstva, Dan je hrvatske državnosti i drugi krug izbora u domovini. Svaki su izbori dokaz slobode u kojoj možemo osjetiti koliko nas to po riječima Apostola Božji Duh vodi, koliko smo sinovi Božji (Rim 8,14). Zagrebe, glavni grade Hrvatske, evo zgode da daruješ dragi poklon svojoj Zaštitnici i Kraljici tako da svojim glasom odabereš onakvu vlast kakvu zaista hoćeš za sebe! Evo nam prilike da pođemo i donesemo Radosnu vijest, dajući svoj glas onako kako nas Duh Sveti vodi. Biračkom olovkom na glasačkom listiću možemo u našu politiku donijeti krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, glasajući prema vlastitoj savjesti, kako od malena u Crkvi učimo.

Dovršetak Matejeva evanđelja donosi ugodan, posvećen oslonac na svetkovinu Presvetoga Trojstva. Davno je Mojsije u oproštajnom govoru obznanio i na prvo mjesto stavio Božju veličinu. Sada Isus do kraja bjelodano pokazuje Božju blizinu. Na kraju Matejeva evanđelja nikamo on ne odlazi. Kao da nema Uzašašća. Isus je s nama u svakom našem danu na ovome svijetu, kaže (Mt 28,20). Na početku evanđelja, kad je došao kao Dijete od Djevice začeto i rođeno, ime mu je Emanuel – Bog s nama (Mt 1,23). Sada on sam, odrastao, u punoj ljudskoj zrelosti i sa svim iskustvom, dovršivši križem i uskrsnućem veliki projekt Kraljevstva Božjega, otvoreno proglašava: “Ja sam s vama” (Mt 28,20).

Kategorije
Duhovnost

Središte Isusove molitve (Iv 17,11b-19)

Isus u molitvi

Središnji dio čuvene velike Isusove molitve u Evanđelju po Ivanu (Iv 17,11b-19) prima nas u samo središte Isusova razgovora s Ocem. Otvara nam se i uzima nas k sebi molitva Sina upućena Ocu. Nakon Uskrsa apostoli raspoznaju što se to zbivalo prije Isusove muke, koju tada uopće nisu mogli pojmiti. Sve dublje razumiju – i mi s njima – Kristove riječi od prije kojima već unaprijed govori da sama sebe za nas posvećuje. Euharistija je izvor i osnovica onoga jedinstva za koje Isus na početku moli: “da budu jedno kao mi” (Iv 17,11b). U Euharistiji se među nama ostvaruje povezanost koja vlada između Isusa i nebeskoga Oca.  

Samo su dvije izravne Isusove molbe Ocu nebeskom u ovom odlomku. Prva je: “Čuvaj ih!” (17,11). Tako Gospodin moli za svoje, i ponavlja: “tražim da ih čuvaš od zloga” (17,15), baš kao što ćemo mi sve do danas moliti Oca našega: “Izbavi nas!” (Mt 6,13). Druga je molba: “Posveti ih!” (Iv 17,17). Isus moli da Otac njegove učenike posveti u istini. Sam obrazlaže prijeku potrebu ovih molbi: “Bio sam s njima” veli Gospodin u molitvi (17,12). I pridodaje “sada idem k tebi” (13), upozoravajući na ovo osobito, najosjetljivije i najdelikatnije doba nakon Uzašašća Gospodinova Gospodin je otišao, dovršivši svoju zemaljsku misiju. Vratio se u krilo Očevo. Isusovi učenici nalaze se u onakvim prilikama kakve će obilježavati nas – Crkvu tijekom vjekova, sve do u ovo treće tisućljeće. Zajedno s prvim učenicima ostajemo jednodušno postojani u molitvi s Isusovom Majkom Marijom (Dj 1,14). U devetnici molimo da Duh Sveti sa svojim nebeskim plamenom dođe! Naša papa Franjo poveo nas je u svibanjski molitveni maraton. Evo nas nasred Marijina mjeseca s krunicom bez granica u kojemu je i naše Međugorje izravno uključeno kao jedno od svjetskih molitvenih sjedišta.

Pogled na smrt

Pošast novoga virusa, koja je kao i toliko puta u ljudskoj povijesti, naglo odnijela mnoštvo života, učinila je da nam smrt opet bude vrlo blizu i da smo svjesni njezine veličine. Zadivljuje pogled čovjeka Isusa koji, neposredno prije nego će biti izdajnički uhićen, za svoju muku i smrt kaže da je to njegov povratak k Ocu. Bit će odveden na mučenje i prema unaprijed donesenoj odluci smaknut, ali on veli: “Oče sveti, idem k tebi” (Iv 17,11.13). Jedino na takvoj pozadini možemo razumjeti da on u tim trenutcima govori o “svojoj radosti” (Iv 17,13). Jedino to obrazlaže zašto se mi na svetu misu, u kojoj se Gospodin za žrtvu prinosi, okupljamo u radosti.

Zašto se Isus moli? Dok je još u svijetu, on riječi svoje molitve upućuje Ocu zato da njegova radost bude u nama, i da ta njegova radost u nama bude savršena, potpuna (Iv 17,12). Tako nam je još jasnije zašto je papa Franjo službu Kristova namjesnika započeo pismom o radosti Evanđelja.

Isus iskreno govori kako je svojima dao Očevu riječ (Iv 17,14), riječ koja je istina (17,17). A nakana mu je da budu posvećeni u istini (17,19). Odmah razumijemo: dao nam je samoga sebe, jer on je Riječ (Iv 1,1), on je Istina (Iv 14,6). Tako nam je još jasniji najdirljiviji dio Isusove molitve u kojemu kaže da samoga sebe posvećuje za nas (Iv 17,19). Još jednom očituje kako to on gleda na gorku muku i križ koji prije uskrsnuća dolaze. Njegova otkupiteljska smrt i uskrsnuće to je njegova posveta za nas.  

Isus i svijet

Je li u Gospodinovoj molitvi najvažnije i za nas najživotnije što toliko puta spominje “svijet”? Ide k Ocu, a ove riječi govori u svijetu sa svrhom da učenici imaju njegovu radost u sebi (Iv 17,13). Svijet ih je zamrzio jer su primili riječ koju im je Isus dao (Iv 17,14). Dvaput Isus ističe kako se izravno povezao s nama jer nismo od svijeta, kao što ni on nije od svijeta (Iv 17,14.16). S njim smo povezani i tako što nas on šalje u taj svijet, baš kao što je Otac njega poslao (Iv 17,18). On je Očev pra-apostol u svijetu, a sve nas postavlja za svoje apostole.

Neprijateljski svijet mrzi i predstavlja težinu života, brojne patnje i dovoljno zla svakoga dana (usp. Mt 6,34). Ali već iz Isusova razgovora s Nikodemom znamo da je Bog toliko ljubio svijet da je svojega jedinorođenca dao (Iv 3,16). U drugom čitanju iz Prve Ivanove poslanice upravo to čitamo da je Otac poslao sina kao Spasitelja svijeta (1 Iv 4,14). Kristov učenik ne živi u bajci iz mašte, nije izbačen u zamišljene duhovne visine, nego je baš u svijetu jer ga je Gospodin u svijet poslao (Iv 17,18), kao što je sam u svijetu bio. Bilo da svijet promatramo u užem smislu, negativno, kao neprijatelja ljudi i Boga, bilo da ga promatramo daleko šire kao Božji stvoreni svijet, kao naš životni okoliš koji svojim postupanjem možemo poljuljati, Isus je Spasitelj.

On se u molitvi prisjeća kako je čuvao svoje učenike, bio im je uspješan štit, tako da nijedan od njih ne ode u propast. Sad to isto traži od Oca. Ali izrijekom se vraća i na onoga koji se svrstao pod stijeg propasti. Pritom ističe istinitost Svetoga pisma koje se ispunja (“da se Pismo ispuni” Iv 17,12).

Kategorije
Duhovnost

Gospodin se za nas posvećuje

7. vazmena nedjelja (god B): Dj 1,15-17.20a.20c-26; 1 Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Poslušajte:

Na sedmu vazmenu nedjelju živimo u onom osobitom, najosjetljivijem i najdelikatnijem razdoblju crkvene godine. U četvrtak smo proslavili Spasovo. Gospodin je otišao, dovršivši svoju zemaljsku misiju. Vratio se u krilo Očevo. Isusovi učenici nalaze se u onakvim prilikama kakve će obilježavati nas – Crkvu tijekom vjekova, sve do u ovo treće tisućljeće. Prvo čitanje iz Djela apostolskih potvrđuje da je riječ o novoj fazi jer je “Gospodin Isus uzet od njih” (Dj 1,21). Više ne hodi ovom zemljom. A mi zajedno s njima ostajemo jednodušno postojani u molitvi s Isusovom Majkom Marijom (Dj 1,14). Još nije počelo doba samostalnosti, ali samo što nije. Doći će Duh Sveti!

Isus u molitvi

Evanđelje po Ivanu (Iv 17,11-19), koje slušamo na ovu posljednju, 7. vazmenu nedjelju, otkriva nam puno značenje koje ima Euharistija – vrhunska molitva. Primljeni smo u samo središte Isusova razgovora s Ocem. Otvara nam se i uzima nas k sebi molitva Sina upućena Ocu. Nakon Uskrsa apostoli raspoznaju što se to zbivalo prije Isusove muke, koju tada uopće nisu mogli pojmiti. Sve dublje razumiju – i mi s njima – Kristove riječi od prije.

Samo su dvije izravne Isusove molbe Ocu nebeskom u ovom odlomku. Prva je: “Čuvaj ih!” (17,11). Tako Gospodin moli za svoje, i ponavlja: “tražim da ih čuvaš od zloga” (17,15), baš kao što ćemo mi sve do danas moliti Oca našega: “Izbavi nas!” (Mt 6,13). Druga je molba: “Posveti ih!” (Iv 17,17). Isus moli da Otac njegove učenike posveti u istini. Sam obrazlaže prijeku potrebu ovih molbi: “Bio sam s njima” veli Gospodin u molitvi (17,12). I pridodaje “sada idem k tebi” (13), upozoravajući na ovo osobito razdoblje u kojem će se apostoli naći poslije Uzašašća. Počinje devetnica za Duhove.

Gospodin se moli, a tako će se poslije i apostoli – slušamo u Djelima apostolskim – moliti “Gospodinu, poznavatelju svih srdaca” (Dj 1,24s). Tako i mi činimo danas. Naša papa Franjo poveo nas je u svibanjski molitveni maraton. Evo nas nasred Marijina mjeseca s krunicom bez granica u kojemu je i naše Međugorje izravno uključeno kao jedno od svjetskih molitvenih sjedišta.

Pogled na smrt

Velebna pošast s novom bolešću, koja je kao i toliko puta u ljudskoj povijesti, naglo odnijela mnoštvo života, učinila je da nam smrt opet bude vrlo blizu i da smo svjesni njezine veličine. Zadivljuje pogled čovjeka Isusa koji, neposredno prije nego će biti izdajnički uhićen, za svoju muku i smrt kaže da je to njegov povratak k Ocu. Bit će odveden na mučenje i prema unaprijed donesenoj odluci smaknut, ali on veli: “Oče sveti, idem k tebi” (Iv 17,11.13). Jedino na takvoj pozadini možemo razumjeti da on u tim trenutcima govori o “svojoj radosti” (Iv 17,13). Jedino to obrazlaže zašto se mi na svetu misu, u kojoj se Gospodin za žrtvu prinosi, okupljamo u radosti.

Zašto se Isus moli? Dok je još u svijetu, on riječi svoje molitve upućuje Ocu zato da njegova radost bude u nama, i da ta njegova radost u nama bude savršena, potpuna (Iv 17,12). Tako nam je još jasnije zašto je papa Franjo službu Kristova namjesnika započeo pismom o radosti Evanđelja.

Snaga Euharistije

Kada u prvom čitanju iz Djela apostolskih čitamo da su se sabrali na jednome, na istome mjestu (Dj 1,15), onda znamo da takav jezik u Novom zavjetu naznačuje okupljanje na Euharistiju. Euharistija je izvor i osnovica onoga jedinstva za koje Isus na početku moli: “da budu jedno kao mi” (Iv 17,11b). U Euharistiji se među nama ostvaruje povezanost koja vlada između Isusa i nebeskoga Oca.  

Kad idemo na misu i mi smo pribrojeni onima koje Gospodin odabire (Dj 1,26). Dio smo Kristove zajednice, imamo usud u svetom služenju kao apostoli (Dj 1,17.25). Iz toga izvora ljubimo jedni druge (1 Iv 4,11.12), ispovijedamo da je Isus Sin Božji (1 Iv 4,15) pa, premda je Isus otišao, Bog ostaje u nama (1 Iv 4,12.15). Imamo Petra koji nam kao voditelj progovara, a mi smo međusobno braća (2x ἀδελφοί 1 Dj 1,15.16), kako veli Petar. Štoviše, jedni pred drugima mi smo ljubljeni (1 Iv 4,11), kako još jače Ivan kaže.

Danas, kad u Europi s tugom gledamo kako je oskudan broj vjernih koji idu u crkvu, silna nam je utjeha čuti da ih Petar oko sebe ima svega 120 duša. “Ne boj se malo stado!” (Lk 12,32) vrijedi za tu prvu Crkvu koja je gotovo sav svijet u imenu Isusovu ujedinila, imenu koje mu je Otac dao (Iv 17,11s) i živi već 2000 godina. Isto ohrabrenje Gospodnje: “Ne boj se malo stado!” vrijedi i danas.

Isus iskreno govori kako je svojima dao Očevu riječ (Iv 17,14), riječ koja je istina (17,17). A nakana mu je da budu posvećeni u istini (17,19). Odmah razumijemo: dao nam je samoga sebe, jer on je Riječ (Iv 1,1), on je Istina (Iv 14,6). Tako nam je još jasniji najdirljiviji dio Isusove molitve u kojemu kaže da samoga sebe posvećuje za nas (Iv 17,19). Još jednom očituje kako to on gleda na gorku muku i križ koji prije uskrsnuća dolaze. Njegova otkupiteljska smrt i uskrsnuće to je njegova posveta za nas.  

Isus i svijet

Je li u Gospodinovoj molitvi najvažnije i za nas najživotnije što toliko puta spominje “svijet”? Ide k Ocu, a ove riječi govori u svijetu sa svrhom da učenici imaju njegovu radost u sebi (Iv 17,13). Svijet ih je zamrzio jer su primili riječ koju im je Isus dao (Iv 17,14). Dvaput Isus ističe kako se izravno povezao s nama jer nismo od svijeta, kao što ni on nije od svijeta (Iv 17,14.16). S njim smo povezani i tako što nas on šalje u taj svijet, baš kao što je Otac njega poslao (Iv 17,18). On je Očev pra-apostol u svijetu, a sve nas postavlja za svoje apostole.

Neprijateljski svijet mrzi i predstavlja težinu života, brojne patnje i dovoljno zla svakoga dana (usp. Mt 6,34). Ali već iz Isusova razgovora s Nikodemom znamo da je Bog toliko ljubio svijet da je svojega jedinorođenca dao (Iv 3,16). U drugom čitanju iz Prve Ivanove poslanice upravo to čitamo da je Otac poslao sina kao Spasitelja svijeta (1 Iv 4,14). Kristov učenik ne živi u bajci iz mašte, nije izbačen u zamišljene duhovne visine, nego je baš u svijetu jer ga je Gospodin u svijet poslao (Iv 17,18), kao što je sam u svijetu bio. Bilo da svijet promatramo u užem smislu, negativno, kao neprijatelja ljudi i Boga, bilo da ga promatramo daleko šire kao Božji stvoreni svijet, kao naš životni okoliš koji svojim postupanjem možemo poljuljati, Isus je Spasitelj.

On se u molitvi prisjeća kako je čuvao svoje učenike, bio im je uspješan štit, tako da nijedan od njih ne ode u propast. Sad to isto traži od Oca. Ali izrijekom se vraća i na onoga koji se svrstao pod stijeg propasti. Pritom ističe istinitost Svetoga pisma koje se ispunja (“da se Pismo ispuni” Iv 17,12). Na isti način će i Petar (“da se ispuni Pismo” Dj 1,16), kao pravi učenik svojega Učitelja, pred okupljenima prepoznati kako Duh Sveti govori preko Davida i navest će kao mjerodavni autoritet riječi Pisma (Dj 1,20).

Juda, Jakovljev sin, u davnim je početcima prema uzviku radosne majke dobio ime hvale Gospodinove (יהוה + ידה “Ovaj put hvalit ću Gospodina” Post 29,35) i tako tijekom povijesti obilježava sav sveti ostatak u Judeji. Međutim, umjesto da odaje priznanje Bogu, novozavjetni je Juda, prema svjedočanstvu apostola Petra, preuzeo najstrašniju ulogu kao vođa onih koji uhvatiše Isusa (Dj 1,16). Naša je sloboda – ljudska sloboda – velik dar, ali i silan zadatak.

Apostolski izbori

U našoj su domovini Hrvatskoj upravo na ovu 7. vazmenu nedjelju, nedjelju prije Duhova, izbori. Stoga je potpuno pogođeno što slušamo izvještaj o izboru Matije, apostola, kojemu smo, evo, u petak proslavili blagdan. Petar je jasan. Traži se onaj koji je među njima, u Crkvi, uz Krista, i to cijelo vrijeme (Dj 15,21) – čovjek koji je doživio Krstiteljevo krštenje i sve ono što je Isus činio za života, u svojoj muci i nakon uskrsnuća. Traže onoga koji ima to živo iskustvo “da nas je Bog ljubio” (1 Iv 4,11), koji je “upoznao tu ljubav i povjerovao joj” (4,16). Samo onaj tko je promatrao i svjedoči da je Otac poslao Sina kao Spasitelja (4,14) može biti Kristov apostol, može preuzeti tu ključnu zadaću da bude svjedok njegova uskrsnuća (Dj 1,22).

Kako izići na izbore? Baš kao apostoli! Pomolit ću se i po savjesti zaokružiti onoga na koga pada Božja kocka (Dj 1,26). Kršćanski političar ni zbog svojega vlastohleplja ni zbog svoje stranke ne upada u spletku, laž i lukavu glumu, nego stvara i gradi. Hoćeš li biti kršćanski političar, čuvaj se istočnoga grijeha da javno širiš podjelu u svom narodu, isprazno nadmetanje i ružno podmetanje, posebice prema onima s kojima pristupaš k istom Gospodnjem stolu! Tko je taj koji traži suradnju, njeguje Kristovu ljubav u Hrvatskoj – mudro, hitro, marljivo? Zna da Judine škude donose pustoš (Dj 1,20) i da su ga odvele na njegovo mjesto (Dj 1,25). Naš glas zaslužuje onaj koji je primio Riječ Kristovu, koji je životom i djelima posvećen u istini, koji će se, poput Krista Učitelja, za nas posvetiti.

Ilustracija: Josef Aleksius Kastner, Oltarna slika u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, Zagreb

Niko Bilić, SJ