Poznata nam je slika užarene peći u koju su za babilonskoga progonstva bačena, kako volimo reći, trojica mladića. Užarena peć – žalosno i užasno realna u Europskoj povijesti – u Svetom je pismu jasna slika kuće ropstva iz koje je narod Božji izbavljen. Također, prorok će reći da je kralj babilonski vatrom kušao pripadnike Božjega naroda, potvrđujući tako da izvještaj u Knjizi Danijelovoj nije tek puka poetska fikcija.
Usred krvoločne osude, u ekstremnoj situaciji prva reakcija jest molitva koju, kao predvodnik sve trojice, izriče Azarja. Prelistamo li uvodna poglavlja odmah nam je jasno da oni nipošto nisu bezbrižni mladići, nego upravitelji na odgovornim položajima. Azarjina molitva – koja je u biblijskom kanonu doprinos grčkoga prijevoda, Septuaginte – započinje pohvalom i priznanjem Božje pouzdanosti i vjernosti. Sav u vatri, prvo što čini jest: hvali Boga. Izazov je to nama koji se često nađemo u vatri bilo zbog vanjskih pritisaka, bilo zbog naših zapaljivih osjećaja.
U svojoj molitvi Azarja otvorenih očiju gleda na progonstvo. Ne umanjuje stvari, tuži se pred Bogom: predani smo najgorim odmetnicima – veli on (3,32). Nauk o duševnom životu u posljednjim je stoljećima potvrdio: Izreći svoju bol na pravom mjestu spasonosno je. Uz Azarjinu molitvu babilonski kralj Nabukodonozor prikazan je, kao i u Knjizi o Juditi, kao Božji protivnik, suparnik koji se želi postaviti na njegovo mjesto. Neuvijeno molitelj za nj veli da je najgori na zemlji.
Prodornost i genijalnost ove molitve skriva se u odvažnu prepoznavanju posljedica vlastitih postupaka. Smion je uvid pred Bogom: »zbog naših si grijeha ovako postupio« – zbog toga progonstvo, užarena peć, krajnje iskušenje. »Griješili smo« ponavlja Azarja četiri-pet puta. Ističe njihovo bezakonje i odmetništvo – apostaziju – po kojoj su u njegovoj molitvi doslovce izjednačeni s onima kojima su predani – bezakonicima i odmetnicima. Još je veća mudrost i duboka duhovnost prepoznati u onome od čega trpimo Božje djelo. »Ti si ovo poslao na nas« kaže Azarja (Dn 3,31). »Ti si nam to učinio«. Tako stvari prihvaćajući, iz temelja mijenja cijelu perspektivu.
Sam Azarja od malena je vjeran. Nije jeo zabranjeno i, unatoč prisili silnika, nije se klanjao idolu. Tako on u svojoj molitvi preuzima na sebe grijehe drugih. Sam u krajnjoj nevolji, moli za spasenje svih. Sveto pismo neskriveno opisuje opipljive, čudesne učinke ove molitve: Dolazi im u pomoć anđeo, a usred vatre spušta se rosa kao moćan štit. Iz ove molitve rađa se čuvena pohvalna pjesma sve trojice, slavospjev stvorenja Bogu koji će ući u redovitu molitvu cijele Crkve. Završni je uspjeh napokon obraćenje samoga vlastodršca koji uviđa i priznaje Božji autoritet – posve u skladu s izrečenom nakanom na kraju molitve: »oni koji nam zlo čine neka spoznaju da si ti Gospodin« (Dn 3,45).
Vrhunska i posljednja veličina može se ipak prepoznati u spremnosti na žrtvu koju Azarja izražava. Ne traži on: izbavi nas iz vatre, nego – u doba kad je dom Božji opako opustošen i kad nema bogoslužja u svetom gradu – on u molitvi predlaže »kao paljenica neka bude naša žrtva pred tobom« (Dn 3,40). Čitamo li doslovno, možemo se diviti se do koje je mjere biblijski molitelj spreman sama sebe uložiti!