Na uglednom, visoko uređenom zagrebačkom fakultetu student prilazi, tražeći brzinski odgovor, držim li da je biblijska tvrdnja u Knjizi Izlaska: “Rob je vlasništvo” (Izl 21,20) dokaz da je Sveto pismo nešto bolesno. Zaista, kako to povezati s osnovnim pogledom da je čovjek stvoren na sliku Božju? No, hajde, to je ipak Stari zavjet. Pribrojimo li tome međutim novozavjetnu ponovljenu zapovijed sv. Pavla: “Robovi, slušajte gospodare!” (Ef 6,5; Kol, 3,22) i njegove propise za robove kako u svemu moraju biti podložni gospodarima (Tit 2,9) i častiti ih (1 Tim 6,1), vidimo koliko Pismo ne ostaje samo na opisu ideala, nego otvorenih očiju promatra naš svijet. I nije tek riječ o svijetu iz daleke prošlosti. Uz Međunarodni dan ukidanja ropstva, 2. prosinca 2018., Papinski radio iz Rima objavljuje vijest o preko 40 milijuna robova u svijetu danas. Koliko obespravljenih ima tu oko nas, u našoj sredini? O tome govori Biblija.
Prvi zakon za shvaćanje uvijek je vidjeti kontekst. Knjiga Izlaska zaista govori o robu, kojega je gospodar udario, ali zato da propiše kako gospodar snosi krivnju i zaslužuje kaznu ako je roba usmrtio. “Ne ubij” vrijedi i u odnosu prema robovima.
Vrijednost Pisma je u tome što iskreno gleda na stanje stvari, ali onda nudi i putokaze za rješenje. Pojmovi postaju jasni kad promotrimo da starozavjetni hebrejski jezik rabi izraz izveden od עבד abad što znači služiti i najprije ga susrećemo već kod stvaranja za čovjeka koji treba opsluživati zemlju. Grčki se prijevod u riječi δοῦλος također ne muči s finom, presudnom nijansom: označuje i roba i slugu.
Put do odgovora započnimo tako da se podsjetimo kako je sam Josip, Jakovljev sin miljenik, bio hebrejski rob u Egiptu (Post 39,17.19), a Biblija nam otkriva i kako je do toga došlo: rođena braća su ga prodala. Mnogo kasnije, Nehemija za velike obnove nakon izgnanstva u 6. stoljeću pr. Kr. žestoko će kritizirati svoje suvremenike. Nakon što su sav napor dali na to da otkupe svoju braću iz tuđinskoga ropstva, sada oni jedni druge uzimaju kao roblje (Neh 5,8).
Drugi korak prema biblijskom odgovoru daje isti Juda koji je predložio da brata Josipa prodaju umjesto da ga ubiju. Juda Jakovljev sama sebe pred Faraonovim zamjenikom dragovoljno nudi da bude rob u Egiptu (Post 44,33), samo da Benjamin bude pušten. I takav stav ima ploda.
Glavno starozavjetno rješenje skriva se u poznatom Božjem govoru koji prvi put Mojsiju pred gorućim grmom spominje “moj narod”, govoreći o robovima na rubu Egipatskoga društva. Upravo će otkupljenje iz kuće ropstva biti osnovica na kojoj počiva obvezujuća snaga Božjih zapovijedi, uvijek iznova se ponavlja i dio je obrazovnoga sustava (Reci sinu: “Bili smo faraonovi robovi Pnz 6,21).
Biblija zaista od početka, primjerice kod obrezanja koje se kod Abrahama propisuje kao neizbrisiv znak Saveza na tijelu, gleda kako Savez s Bogom obuhvaća i onoga koji je novcem kupljen (Post 17,12.23.27). U radosno blagovanje Pashe, Pashe koja definira identitet Božjega naroda, prihvaćen je i kupljeni rob (Izl 12,44).
Znači, Savez uključuje i robove u Božjem narodu? Da, ali ako je Hebrej pao u dužničko ropstvo, onda će on sedme godine biti slobodan, i to ne praznih ruku, nego uz obilne darove koji su Zakonom propisani (Izl 21,2; Pnz 15,1). Osim toga, ako je robovlasnik nanio povredu od koje je rob izgubio oko (Izl 21,26) ili zub (27), onda na ime odštete rob dobiva slobodu.
Cijela stvar postaje pravno još zahtjevnija kad čitamo doslovan propis da se brata, pripadnika Božjega naroda, ne smije uzeti u roblje (Lev 25,39; Pnz 25,39). Mojsije u Ponovljenom zakonu jasno kaže: Tko brata uzme u roblje, neka umre (Pnz 24,7).
Kakva su prava roba u Bibliji pokazuje poziv “Radujte se pred Gospodinom” (Pnz 12,12) koji se izrijekom primjenjuje i na roba i ropkinju. Za njih vrijedi i hodočasnička gozba (Pnz 12,18) i proslava Blagdana sjenica (Pnz 16,14).
U Mojsijevu oproštajnom psalmu, s kojim sluga Božji pokazuje da ozbiljno prihvaća posljednju zapovijed, za nas osobito vrijedi kako očekuje da će doći kraj robu i slobodnjaku (Pnz 32,36). Mojsije tako postavlja temelj za znanu u Novom zavjetu dvaput zapisanu Pavlovu misao kako u Kristu nema više rob – slobodnjak (Gal 3,28; Kol 3,11)
Novozavjetni odgovor u Bibliji zaista možemo potražiti najprije u teologiji toga prvoga pisca i teologa kršćanstva koji ističe kako Kristov poziv vrijedi i za roba; štoviše , bolje je odazvati se Kristu, negoli postati slobodan (1 Kor 7,21). Ta logika počiva u Pavlovu promatranju da i robu i slobodnome, plaća dolazi od Gospodina (Ef 6,8). Nezatomljivi zahtjev gospodarima da dobro postupaju zasniva se u činjenici da i oni imaju Gospodara (Ef 4,1) kojemu su odgovorni i kojemu polažu račun.
Pavao može takvim promišljanjem zaslužiti povjerenje jer je samoga sebe učinio robom (1 Kor 9,19), sam je Kristov rob (Gal 1,10). Može tako pisati kad je sam odbjegloga roba Onezima vratio njegovu gospodaru, svojem prijatelju Filemonu. Time je ponajprije prekoračio zapovijed koja propisuje: Ne vraćaj onoga koji se spasio kod tebe (Pnz 23,16). Time također definira novi odnos, jer odbjegloga sada vraća ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata u Kristu (Flmn 1,16).
Završni biblijski odgovor nije neki propis ili promišljanje nego sama osoba Isusa Krista, kako i na početku ustanovismo. Isus ostvaruje ono što u pjesmama o sluzi Jahvinu opisuje prorok Izaija, najavljujući njegove patnje i pobjedu. Krist je rob Jahvin. Taj vrhunski biblijski naslov koji se prvi put pojavljuje za velikoga Mojsija (Pnz 34,5), označava roba. Isus je podložan ističe Pavao (Gal 4,4), a pravni status koji prihvaća najbolje ocrtava čuvena cijena od 30 srebrnjaka, izravno propisana u Knjizi Izlaska kao naknada gospodaru ako je njegov rob stradao od tuđe stoke (Izl 21,32). Lako onda uočavamo kako u uzvišenu kristološkom hvalospjevu stoji da se hotimično odrekao božanskog dostojanstva i postao rob (Fil 2,7).
Biblija dakle promatra kako se Božji narod konstituira oslobođenjem iz Kuće ropstva. Učitelj Isus otvoreno tumači: tko čini grijeh, rob je grijeha. Iz vrzinoga kola gubitka prava i oduzimanja prava, jedino je u otkupljenju spas, Sin Božji oslobađa.