U pristupu svetom tekstu važno je čuvati postupnost. Teološki zaključci i tvrdnje, aktualizacija teksta tek su na trećem stupnju. Prije toga uočavamo formu i sadržaj teksta.
Kako prepoznati formu teksta?
Želimo li uočiti kako je neki tekst i od čega građen od pomoći je predočiti si mogućnost da stojimo pred nekom zgradom. Prije nego što bilo što znamo o njezinim stanarima, možemo precizno uočiti kako je građena. Je li visoka? Ima li nekih neobičnih građevinskih elemenata, nešto što odmah upada u oči? Koliko ima prozora? Gdje su vrata? Kakav je krov itd.
Slično je i kod analize umjetničke slike. Prije prepoznavanja sadržaja možemo točno odrediti veličinu slike, uočiti boje, njihov intenzitet i eventualni kontrast. Možemo pogledati kako su elementi na slici raspoređeni. Postoji li neko središte slike koje se već po bojama prepoznaje? Prije toga uočit ćemo ako ima nešto neobično ili nešto što se možda ponavlja.
Tako je i kod pristupa tekstu. Već smo u osnovnoj školi analizirali kratke tekstove, npr. pjesme, ili književna djela u kojima smo prepoznavali glavne likove, vrijeme i mjesto radnje te tražili kompoziciju: uvod, zaplet, preokret i rasplet. Textus znači tkanje, tkivo.
U analizi biblijskoga teksta obično najprije uočavamo granice odakle dokle se proteže odlomak, jer tako poštujemo kontekst i pazimo kako je tekst povezan i smješten u kanonu. Po naravi uočit ćemo najprije ako ima nekih neobičnosti i neočekivanih elemenata u tekstu. Uočit ćemo ključne riječi koje nose i objedinjuju tekst. Ako k tome postoje ponavljanja, to će biti najbolji oslonac da odredimo dijelove teksta i njihov međusobni odnos.
Ako je moguće prepoznat ćemo vrijeme i mjesto radnje, a svakako je potrebno uočiti koji su likovi u tekstu. Oni su nositelji radnje i često određuju dijelove teksta. Posebnu vrijednost pritom ima utvrđivanje komunikacijske strukture, tj. tko kome govori, tko se kome obraća u tekstu.
Sve to vodi do određivanja kompozicije teksta i njegove tzv. dinamike tj. uočavanja postoji li neki početak i ishodište, tijek i razvoj događanja i moguće napetosti, i napokon nudi li tekst kraj i rješenje.
Ako ove elemente utvrdimo prije pregleda sadržaja i traženja (teološke) poruke bit ćemo daleko pravedniji prema tekstu i skromniji, oprezniji ali i bogatiji i precizniji u zaključcima.
Činjenica je da sv. Pismo, iako u manjem broju u odnosu na muškarce, donosi i važnu ulogu žena, a ako na „vagu stavimo“ djelo koje je učinila Djevica Marija, onda se s pravom može govoriti o uzvišenom položaju žene. O jednoj od njih, nešto manje poznatoj, govori Druga Knjiga o Kraljevima u 22. poglavlju, kao i Druga knjiga Ljetopisa u 34. poglavlju. Riječ je o proročici Huldi.
Prva misao koja se javlja nakon pročitanog odlomka, u kojem upoznajemo Huldu, je njezina „povezanost“ sa proročicom Anom koju upoznajemo u Lukinom evanđelju. Naime, u oba odlomka prisutan je govor o Božjoj riječi – dok Hulda prenosi Božju opomenu, Ana pripovijeda o Utjelovljenoj Riječi. I Ana i Hulda su povezane sa Hramom: Ana ne napušta Hram nego molitvom i postom služi Bogu, a Hulda se pojavljuje kao proročica za vrijeme obnove Hrama te po njezinu prenošenju Božje riječi bivaju porušeni svi žrtvenici idolima u Jeruzalemu. Osim toga, kralj se pokajao i obratio Bogu. Bez sumnje, proročicu Huldu možemo prepoznati u govoru o ženi vrsnoj koji kaže: „Na vladanje pazi ukućana i ne jede kruha besposlice“ (Izr 31, 27).
Hulda, kao i Ana, ima svoju povijest. Iako kratko, biblijski tekst kazuje nam tko je zapravo ona: žena od muža Šaluma, čiji su oci također poznati. Isto tako, njezino mjesto stanovanja je navedeno – to je Jeruzalem, i to novi grad.
Govor o Huldi mogao bi se podijeliti u tri dijela: 1. problem koji izaziva potrebu za proroštvom; 2. susret sa proročicom Huldom i njezino posredništvo u Božjoj riječi; 3. promjena i rasplet događaja nakon Huldina govora.
U svome djelu Hulda je potpuno posvećena službi navještenja Božje riječi. Cijeli odlomak o njoj, na oba biblijska mjesta u kojima se paralelno pojavljuje, govor je Božji koji Hulda prenosi narodu i kralju osobno. Kao što je njezina poruka u odnosu na subjekt dvostruka jer govori narodu i kralju, tako je dvostruka i u odnosu na sadržaj: proroštvo ima opomenu, ono što bismo mogli tumačiti kao negativni sadržaj te utjehu, odnosno ono što je pozitivno.
Što je razlog za Huldinu intervenciju? Naime, u Hramu je za vrijeme obnove pronađena Knjiga Zakona dana od Boga preko Mojsija. „Osnovni članak tog zakona jest: ‘Jedan Bog, jedno svetište!’ To je konkretni način ostvarivanja potpune vjernosti ‘ljubomornom Bogu’ i obdržavanja njegovih zapovijedi. Polemika protiv ‘uzvisina’ odražava povijesnu činjenicu da su raspršena lokalna svetišta – često puta podignuta na mjestima nekadašnjih kanaanskih svetišta – bila prilika za nepoželjno preuzimanje kanaanskih kultnih elemenata i u mnogo slučajeva postajala su središte idolatrije.“ (Harrington, 1987., str. 186-187.)
Nakon što je kralj Jošija pročita, razdire svoje haljine svjestan da je narod daleko od ove riječi. Zanimljivo je da upravo za njega, žena od Šaluma koji je čuvar odjeće, donosi poruku milosti. Kao i nekoć kod stvaranja, „Bog je vidio da je dobro“ ono što Jošija činio te sve preko Hulde ističe i hvali: omekšalo ti je srce, ponizio si se, razdro si haljine i plakao preda mnom, zato sam te uslišio te ćeš s mirom leći u grob i nećeš vidjeti nesreću poslanu na ovo mjesto (usp. 19-20).
Hulda se očituje kao primjer onoga što u Novom Zavjetu susrećemo u Kristovu govoru: „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ (Lk 17, 10). Drugim riječima, u njezinu govoru prisutna je samo ono što Bog kazuje, a ništa od onog što je njezino, zbog čega u više navrati započinje poruku naglašavajući: „ovako veli Jahve, Bog Izraelov“ ili pak po završetku dodaje: „riječ je Jahvina“.
U ovom odlomku ponovno se susrećemo sa Božjim gledanjem na čovjeka, ljubljeno stvorenje. Naime, Proročica govori o Božjem zapažanju svega što narod čini te u njezinu govoru možemo uvidjeti jarost, u Starom Zavjetu poznat Božji osjećaj, ali i želju da spasi čovjeka i da ga ima uz sebe. Božja riječ u ovom odlomku kada kaže: „ostavili su me“ nalikuje vapaju sa križa: „Žedan sam“. Istina, u ovom slučaju Bog objavljuje kaznu za narod koja je navedena Zakonom pronađenim u Hramu.
Naposljetku valja istaknuti učinak Huldina posredništva u Božjoj opomeni. Kao rezultat ove poruke u zajednici se događaju promjene – svi žrtvenici bivaju porušeni. Životni zaokret koji se javlja nakon Huldina proroštva ponajviše je uočljiv kod samog kralja Jošije što pokazuje biblijski zaključak: „Nije bilo prije njega takva kralja koji se obratio Jahvi svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom…“
Četrnaesto poglavlje Knjige Postanka koje obrađujem ima 24 retka, a podijeljeno je na dva naslova: (Vojna četvorice velikih kraljeva 14, 1-16; i Abraham i Melkisedek 14, 17-24).
14, 1-16: Od prvog retka poglavlje govori o ratu četvorice kraljeva protiv petorice kraljeva. S jedne strane su: Amrafel kralj Šineara; Ariok kralj Eliasara; Kedor-Laomer kralj Elama; i Tidal kralj Gojima. Dok su s druge strane: Bera kralj Sodome; Birša kralj Gomore; Šinab kralj Adme; Šember kralj Sebojima; i kralj Bere odnosno Soara kome nije navedeno ime. Ova prva četvorica su odnijeli pobjedu i prognali ovih pet kraljeva i sve im opljačkali (zaradili su ogromni ratni plijen), a redak 12 govori kako su zarobili i Abrahamova (Abramova) bratića Lota koji se odijelio od Abrahama i nastanio se u Sodomi (o odjeljivanju Lota od Abrahama govori 13. poglavlje Knjige Postanka). Redci 13 i 14 govore kako je zbog svog bratića Lota Abraham, koji je inače u svim ostalim poglavljima koje govore o njemu u Knjizi Postanka opisan kao miroljubiva osoba naglo uvučen u rat. O tom Abrahamovom ratovanju govore svega četiri retka (Post 14, 14-17).Šesnaesti i sedamnaesti redak govore o Abrahamovom trijumfu i zaradi (povratak) velikog ratnog plijena i svog bratića Lota. Sa sedamnaestim retkom ulazimo u drugi naslov ovog 14 poglavlja, a redci 18-20 opisuju susret Abrahama s Melkisedekom kraljem Šalema. Melkisedek je ključna osoba Abrahamove spoznaje Boga.
U nastavku prikazujem ključne natuknice za moje izlaganje.
Ovo četrnaesto poglavlje ne pripada nijednom od tri velika izvora Knjige Postanka (Jahvistički, Svećenički i Elohistički), a sami biblijski izvor ovog poglavlja je poprilično tajnovit gdje bibličari pretpostavljaju da je ovo preradba neke stare predaje. Kad se malo bolje pogleda imena zaraćenih kraljeva odskaču od drugih starozavjetnih biblijskih imena. Zanimljivo je da ni Melkisedek nema ni svoje obiteljske loze ni podrijetla, kao ni ovo biblijsko poglavlje. Doduše neki izvan biblijski izvori govore o nekom Melkisedekovom podrijetlu, gdje se čak spominje i ime njegove majke, ali to za ovo izlaganje i za ovaj kolegij ne smatram relevantnim, pa ne bih išao dalje od ovoga što sam spomenuo, a tiče se navodnog Melkisedekovog podrijetla. Sami početak koji govori o ratu dva puta u kratko vrijeme spominje rat između četvorice kraljeva protiv petorice (isti tekst se praktički ponavlja). Treba reći da je ovo poglavlje otvorilo neke ključne stvari u biblijskoj povijest i to u svega 24 retka.
Redak 13 spominje da je Abraham Hebrejac (Abram Hebrejac) što mi se čini vrlo važno jer o Hebrejima govori tek Knjiga Izlaska na samom početku. Abraham je ipak praotac Izabranog naroda.
Redak 13 spominje bjegunca koji donosi Abrahamu vijest o sužanjstvu Lota, a taj bjegunac je rođak Eškole i Anera koji su Abrahamovi saveznici, gdje se može spoznati da su ljudski savezi ratnički, jer je dolazak tog glasnika uveo Abrahama u rat.
Redak 22 je ključan redak cijeloga poglavlja gdje Abraham izriče svoju spoznaju Boga koji je pravi Bog Stvoritelj neba i zemlje. Naime to nije neki osobni Bog koji mu se obratio u 12 poglavlju ili neki od bogova koji je štovao njegov otac Terah, a Abraham je sve to gledao od svog djetinjstva (Terahovo višeboštvo se spominje u Jš 24, 2). Kada se vidi da je Abraham izvojevao pobjedu s tek 318 ljudi što spominje 14 redak lako se može zaključiti da je Bog izvojevao ovu pobjedu, međutim Abraham tek u susretu s Melkisedekom dolazi do te spoznaje dok Melkisedek govori, a o čemu izvještavaju redci 19 i 20. Posebno je važan redak 20. Tek poslije Abrahamove spoznaje dalje u 15. poglavlju Abraham počinje vjerovati Bogu i Bog mu to uračunava u pravednost (Abrahamova vjera koja mu se uračunava u pravednost se prvi put izriče u Post 15, 6). Dakle Abraham tek poslije svoje spoznaje stječe uvjete da Bog daje obećanje i sklopi s njim Savez, a što se prvi put spominje u 15. poglavlju, a onda i u 17. poglavlju. Nadalje Abraham poslije te spoznaje jednostavno vjeruje Bogu i to više puta dokazuje. Abraham se mimo svih običaja odrekao ratnog plijena o čemu izvještava 23. redak.
Melkisedek je onaj deseti kralj. Devet kraljeva je bilo u ratu, a on deseti je kralj mira (nije ratovao). Kralj Šalema (Jeruzalema), kralj pravednosti i mira. Melkisedek je ujedno i svećenik kojemu Abraham izdvaja desetinu od svojih dobara o čemu govori 20. redak. Melkisedek je i prorok jer je Abraham preko njega došao do već ranije spomenute spoznaje. Dakle Melkisedek vrši onu trostruku svećeničku službu. O Melkisedeku još govori Ps 110, 4 i Heb 5, 5-11; 6, 20-7, 28. I u Psalmu i u Poslanici Hebrejima se spominje ono poznato: zauvjek ti si svećenik po redu Melkisedekovu. Poslanica Hebrejima posebno razlaže o Melkisedeku, gdje kaže da je bez loze, prije Levita itd. Melkisedek je bio svećenik Boga svevišnjega koji je pred Abrahama iznio kruh i vino o čemu govori redak 18, a što simbolizira Euharistiju. Također se iz već spomenutog Psalma 110 izvlači da je Melkisedek pralik kralja Davida, a David je pralik Mesije. S tim predstavnikom Boga je Abraham uspostavio može se reći savez mira (izbrojio mu je već spomenutu desetinu od svojih dobara), za razliku od ljudskih, ratničkih saveza o kojemu govori 13. redak.
U ovom kratkom izlaganju pokušat ću prikazati lik Samsona u Knjizi o Sucima u poglavljima 13-16.
Ponajprije početi ću od raščlanjivanja samih glava, te Vam predstaviti kako su Biblijski autori rasporedili podnaslove dotičnih glava. Trinaesta glava sastoji se od dva podnaslova, prozvanih 13, 1-8 „Navještenje Samsonova rođenja i 13, 8-24 „Anđeo se javlja drugi put. U tim poglavljima ne susrećemo izravno Samsona ali pratimo likove njegovih roditelja koji će kako ćemo kasnije vidjeti imati odlučujuću odluku u Samsonovom životu. Glava 14 također je podijeljena na dva podnaslova, prvi 14, 1-11 nazvan „Samsonova ženidba“ i drugi 14, 12-20 „Samsonova zagonetka“. U tim poglavljima vidljivo je kako se Samson miješa sa Filistejcima. Petnaesta glava podijeljena je isto na dva djela, od kojih je 15, 1-8 nazvan „Samson pali Filistejcima ljetinu“ i 15, 9-20 zvan „Magareća čeljust“. Petnaesto poglavlje stavlja pred nas Samsona koji ne dobiva naklanost Filistejaca, već njihov bijes, koji će biti uvertira za šesnaesto poglavlje. Šesnaesto poglavlje podijeljeno je na tri djela, 16, 1-3 „Zgoda s vratima Gaza“, 16, 4-21 „Dalila izdaje Samsona“ i 16, 22-31 „Samsonova osveta i smrt“. Zadnje poglavlje poznato nam je iz naših slavnih dana gledanja Disney crtanih filmova u kojem Samsonovi neprijatelji pokušavaju otkriti od kuda njegova snaga, te nakon velike ljubavi prema Dalili otkrije da je njegova kosa izvor snage. Filistejci ga uspiju svladati obrijavši mu glavu, ali dok je bio vezan za stupove srušio je teatar u kojem su bili njegovi neprijatelji, te tako usmrtio sebe i njih.
Lik biblijskog Samsona stavlja pred nas primjer kako se posvećenje zbiva Božjom inicijativom, u slučaju Samsona još od utrobe majčine oblikuje se kao pravo zvanje preko svojih roditelja. Duhovni rast Samsona vidljiv je preko cijele zajednice, a ne samo na njegovu inicijativu, Božji uspjeh može se ostvariti i preko ljudske slabosti. Zasigurno u životu Samsonovu odlučujuću ulogu u oblikovanju k putu Božjeg posvećenja imaju njegovi roditelji, koji životom svjedoče za Boga, čineći sve što traži. Njegovi roditelji čuvaju vjernost, razgovaraju o svojoj vjeri, a majka ima ovdje odlučujuću ulogu jer je bogoljubna žena.
Bog se objavljuje Samsonovim roditeljima, Monoahu i njegovoj ženi, te oni sa sigurnošću tvrde kako su primili objavu od Boga („Boga smo vidjeli“ Suci13,3-5). Njegove roditelje možemo smatrati Bogu posvećene osobe jer su izvršili nalog koje im daje Božji anđeo, i tako svojeg dječaka prepuštaju u Jahvinu službu, on je tako Božje zvanje. Samson sam sebe prepoznaje drukčijeg, nije kao svi drugi (Suci 16, 7). Bog Samsona naziva nazirej. Sam Monoah u Suci 13,12 pokušava od Božjeg anđela dobiti odgovor što znači taj izraz. Samsonovi roditelji zajedno se mole, i ima uz sve roditeljske primjere i njihov svetački život ipak Samson ima svoje padove. Vidljivo je kako odgoj nije nešto automatizirano.
Samson se usprotivio roditeljima, te vidi samo ono što je pravo njegovim očima, samo ono što se vidi. On skriva od roditelja svoju snagu koja je pod vodstvom Duha, tako ne zadobiva njihovo povjerenje. (Primjer je zagonetka koju je postavio, jer ni samim roditeljima nije dao riješenje). Nema povjerljiva dijaloga među njima.
Samsonov primjer života stavlja pred nas primjer kako Bogu posvećene osobe imaju značajnu ulogu u svijetu. Samson nam je svjedok duhovnog rasta, vidjevši kako se ravnao svojim očima, kasnije osjećajima, onda osvećivanjem i lažima. Tako je vidljivo njegovo ravnanje, umjesto ljubavi i prijateljstva koristi laž.
Samsonov zadatak je bio započeti spasenje Filistejaca, a zapravo dobiva njihov napad, preokret se događa u trenutku svezivanja od svojih sunarodnjaka. To vezivanje dovodi ga do toga da je pritisnut žeđu i tako on moli i dobiva izvor u stijeni. Prva zapisana Samsonova molitva u Suci 15,8 kada shvati da je žedan.
Priznati će svoje posvećenje koje je zadobio još u majčinoj utrobi, a doživio je da ga je Bog ostavio.
Kod Samsona u njegovu djelovanju vidljiva su dva puta, dvadeset godina bio je sudac, a pred samu smrt se obraća Bogu naziva ga imenom (Suci 16,28). Samsnova smrt nije bila uzaludna, imala je svoj plod, svladao je protivnike i ruši temelje neprijateljske kuće, te tako ispunja poslanje koje ima od utrobe majčine. Glavno pitanje je bilo jeli Samson izvršio volju Božju?.
Ostavši bez svojih očiju više se ne vodi prema svojem sudu, prema onome što vidi, te Samson nije više isti od početka ovog puta. Samson nije savršen lik i svijetli uzor ali je raširio svoje ruke i srušio stupove, te tako žrtvovaše svoj život spasio Izrael, ovu simboliku možemo povezati s Kristom umrlim na križu koji je spasio cijelo čovječanstvo.
To je svakako jedan prorok koji ne spada među poznate, pojavljuje se uz Kralja Davida kao njegov osobni „vidjelica“ onaj koji motri promatra, njegov savjetnik, pisac povijesti o Davidu, iako ne tako poznat ili neznatan, tri njegove rečenice ulaze u Sveto Pismo
“Nemoj ostati u svome skrovištu, nego idi i zađi u zemlju Judinu.” “Hoćeš li da dođu tri gladne godine na tvoju zemlju, ili da tri mjeseca bježiš pred svojim neprijateljem koji će te goniti, ili da bude tri dana kuga u tvojoj zemlji? Sada promisli i gledaj što da odgovorim onome koji me poslao!” “Idi i podigni Jahvi žrtvenik na gumnu Araune Jebusejca!”
Prvi puta se njegovo ime spominje u Post 30,11 pod naslovom „Ostala Jakovljeva djeca i njegovo blago“ Znači da dolazi iz Jakovljeva plemena i to kao njegov sedmi sin (pročitati u Bibliji Post 30,11) Sreća! Njegovo ime znaći sreća!
On se u knjizi Samuelovoj odlikuje sa „prorok“ a to možemo potvrditi i slijedećim tekstom:
„I dođe mu riječ Gospodnja“ u 2 Sam 24,11 što je tipično za proroke.
I knjiga Ljetopisa ponavlja dvije njegove rečenice 1 Ljet 21,11.18 ali mu ne daju naslov „prorok“ ali priznaju da Bog govori preko njega „Ovako govori Gospodin“ „Tada anđeo Gospodnji reče“
U periodu kad je David bježao od progona Saula Gad mu je pomagao savjetima. Kaže mu:
1 Sam 22,5
Tekstovi koje Gad izgovara govore o Božjoj kazni koja slijedi zbog Davidove oholosti nakon što je David prebrojavao narod. Taknu Davida savjest jer je kaže bio potpuno „zaslijepio“ (čovjek je potpuno slijep bez Boga, ne vidi pravi put isred sebe nego radi pa svom nagonu i osjećajima a to često može biti pogubno za njega i druge) i pomoli se Gospodinu (2 Sam 24, 10)
Gospodin poručuje Davidu preko Gada da bira kakvo kaznom želi da ga kazni troje mu poručuje „Hoćeš li“ prorok ga ispituje, očekuje odgovor od njega (da vidi i promisli) da može prenjeti Gospodinu. Gad je u ulozi posrednika kao Mojsije. 2 Sam 24,12
Zanimljivo je primjetiti kako David ovdje može birati što želi, naglasak na slobodu izbora. „Što želiš od ovoga“ (izaberi si sam kaznu koju ti nudim)
David se pomoli i drugi puta jer vidje kakvo veliko zlo učini Gospodin, spominje svoj narod kao „ovce“ koje su to učinile, zaziva ruku Gospodnju na sebe i svoju obitelj. Kao da su njegovo vlasništvoa on je pastir nad njima.
David sve čini na Gadovu riječ jer zna da mu Gospodin progovara 2 sam 24,18
„Idi i podigni Gospodinu žrtvenik na gumnu Jebusejaca Araune“ 2 Sam 24,19
Iako dobiva na poklon od Araune, besplatno, on izrazito želi „kupiti“ gumno. Kao da sebe želi iskupiti za sve što je učinio. Pokajanje davidovo.
Funkcija hrama je molitva i klanjanje.
David ode „na Gadovu riječ“„na tvoju riječ Gospodinu bacit ću mreže“ Lk 5,5. Mjesto na kojem je David digao žrtvenik je mjesto Hrama velikoga.
Gadova uloga kao proroka vrlo važna u povijesti.
David se iskupio za svoju oholost i napravi žrtvenik i prinese žrtve paljenice i pričesnice, tada se Gospodin smilova zemlji i presta kuga u Izraelu.
Neznatan odlomčić na početku Post 46 ključan je jer govori o još jednoj izravnoj Božjoj objavi Jakovu koji je već krenuo na put i došao do granice. Odgovor je to na Jakovljevu žrtvu koju, na svoju inicijativu, prinosi Bogu svojega oca i tako se definitivno pomiruje sa svojim roditeljem nakon bolnoga loma i raspada izazvanoga opakom prijevarom. Bog Jakova ohrabruje na putu u Egipat, buduću kuću ropstva, tako što mu pokazuje svrhu: Bog će mu dati velik narod kojim će Jakov ispuniti pra-zapovijed da bude plodan i donosi rod. Još više Bog ga ohrabruje tako što mu obećava svoju prisutnost u silaženju. Da je riječ o dubokom Božjem zahvatu u Jakovljev život formalno označava dvostruki poziv: Jakove, Jakove! Koliko je presudan upravo Bog Jakovljeva oca dokazuje ime Bog Svesilni koje je Izak upotrijebio šaljući sina od kuće, a upravo s tim imenom Bog se otkriva Jakovu kad se bio vratio u domovinu i kad mu je potvrdio blagoslov. To Božje ime El Šadaj dio je našega Vjerovanja: Svemogući.
#današnjeEvanđelje: 28. nedjelja u liturgijskoj godini C; srijeda 32. tjedna; zimske kvatre u zahvalu Bogu
James Tissot, Deset gubavaca koje je Isus izliječio
Uđimo na čas u dušu onoga desetoga izliječenoga u trenutku kad se vratio i zahvaljuje Gospodinu (Lk 17,16). Tuđinac je, nije naš (ἀλλογενὴς Lk 17,18). Zahvalu izriče ne tek u srcu, nego cijelim bićem, – i tijelom: Boga slavi u sav glas (jakim glasom φονή μεγάλη Lk 17,15), baca se ničice (Lk 17,16). “Bogu hvala” – rašireno je i uobičajeno reći u hrvatskom narodu, a ovaj evanđeoski bivši gubavac svojim je zahvaljivanjem (εὐχαριστέω Lk 11,16) jedan od preteča naše Euharistije – našega zahvaljivanja!
Pao je na lice do nogu Isusovih, redovitim izričajem opisuje Evanđelje (Lk 17,16). On priznaje Gospodina i klanja mu se. Zna on da su ga već u svojoj molbi prepoznali kao nadređenoga (ἐπιστάτης Lk 17,13). Isus je za njih gospodar i zapovjednik, ima moć. Uzviknuli su, moleći: eleison (ἐλέησον (Lk 17,13) – smiluj se! Razumijemo dobro taj zaziv. Deset muževa, drevni predstavnici cijele zajednice, tim riječima postavljaju temelje onome što mi činimo u početku euharistijskog slavlja.
Danas smo jako svjesni kako i najmodernija medicina ističe vrijednost vjere. I liječnik i pacijent svjedoče koliko je za boj s bolešću važan čovjekov duh i stav srca. Tako još bolje razumijemo Gospodinovu zadnju riječ: “Vjera te tvoja spasila” (Lk 17,19). Vjera je odsudna.
Mučno je bilo evanđeoskom sretniku prije, dok je pogođen gubom bio isključen iz zajednice, nečist, prepušten gorkoj sudbini. Zlopatio se – u jeziku sv. Pavla (2 Tim 2,9). Bolest ga je izjedala. A što se u njegovu umu i u njegovoj savjesti zbivalo? Još je teža ona guba koja mu je dušu napala i nagrizala. Istina, bili su sva desetorica na okupu, ali što vrijedi!? Štoviše, desetorica kao predstavnici potvrđuju da su u cjelini zajednice Božjega naroda svi oboljeli, opterećeni, nečisti!
Posve osobno, u vlastitoj duši ovaj je čovjek doživio što se zbiva u njemu kad su poslušali Isusovu zapovijed i krenuli prema svećeniku u Domu Božjemu. Isus ih je svojim božanskim pogledom vidio i naredio im da pođu (Lk 17,14). Ne samo da je Isus time potvrdio vrijednost onoga Božjeg Zakona, koji do danas prepoznajemo kao dio Staroga zavjet: treba se pokazati svećeniku (Lev 13,7.19). Isus ih, k tome, ujedno šalje u istom smjeru kamo sam ide, u Jeruzalem, presudno mjesto konačnog događaja – Izlaska (ἡ ἔξοδος Lk 9,31), Otkupljenja (λύτρωσις Lk 1,68; 2,38; 21,28).
Evanđeoski pacijent osjeća kako Otac nebeski na svoj božanski način daje da rane na koži čudesno iscjeljuju, čirevi se povlače, ružni biljezi na rukama, na nogama, na licu – nestaju. Zacijelo je slično i u nutrini organizma: smrdljivo, gnjilo, trulo tkivo obnavlja se. Ovaj čovjek biva očišćen (καθαρίζω pasiv, Lk 17,14.17), Bog ga liječi (Lk 17,15). Isusov Otac, Vinogradar, evo, čisti lozu (usp. Iv 15,2)! Je li pacijent mogao zamijetiti kako se – još čudesnije – iz njegova srca i duše povlače nečist i bolne povrede, rak grijeha? Svakako u evanđelju se nalazi važan opis čistoće koja u biblijskom jeziku stoji nasuprot nečistim duhovima (ἀκάθαρτος 6x Lk 4,33.36; 6,18; 8,29; 9,42; 11,24), porobljivačima koji opsjedaju. Otac nebeski daje čistoću za kojom čovjek žudi.
“Gdje su devetorica?” – pita Gospodin (Lk 17,17). Obično se kaže da kod nas oko 10% ljudi ide u crkvu. Ako je to točno, onda još bolje možemo razumjeti kako Gospodin i danas traži gdje su oni ostali da podaju slavu Bogu (Lk 17,18). Prava je zgoda da potaknemo, obodrimo, privučemo primjerom na zajedničko zahvaljivanje – Euharistiju, središte i vrhunac kršćanskoga života!
Isusova metoda izlječenja od gube nije neko novo ropstvo, navezivanje. Ne zarobljuje on za sebe, ne podređuje nekoj svojoj stranci i sebičnim, zakulisnim interesima. Ne opsjeda i ne osvaja za svoju kampanju. Odmah na početku poslao ih je od sebe, na zadržava ih: “Idite!” (πορεύομαι Lk 17,10 isto “Idi!” 17,19). I sada Samarijancu zapovijeda: “Ustani!” (ἀνίστημι Lk 17,19). Samo on, koji se zahvalan vratio, čuje tu novu važnu zapovijed. To je uskrsni glagol koji opisuje što će – Očevim darom – ljubljeni Sin učiniti kad bude položen u grob (usp. “ustati od mrtvih” ἀνίστημι Lk 16,31; 24,46 usp. “ustati” Lk 9,8.19; 18,33; 24,7 ).
Gospodinova metoda jest njegov put u Jeruzalem, gdje će on sam biti odbačen i isključen, na sebe će uzeti nečistoću, gubu grijeha. Na putu on već zahvaća prostore Galileje poganske (Mt 4,5 usp. Iz 8,24), dolazi do tuđinske Samarije, a u Jeruzalemu njegovo tijelo bit će kao gubom nagriženo, u gnojnim ranama od pljuske i bičeva, od pljuvanja i udaraca, od trnove krune, čavala i koplja. Zato na oltar, na kojemu zahvaljujemo i slavimo njegovu žrtvu, stavljamo i danas svu gubu naših grijeha, naših trpljenja, uvreda i nerazumijevanja. Donosimo iskrenu zahvalu za zdravlje u vremenu teške bolesti, za čistoću duše, za snagu da svoj križ nosimo.
Adventska poslanica sv. Pavla, apostola – Prva Solunjanima
Getty Images/DeAgostini
Vrijedno je uzeti u ruke poseban dragulj, pradokument naše vjere, prvi i najstariji spis Novoga zavjeta koji ističe Gospodinov siguran dolazak i pritom uspijeva spojiti nevolju i radost. To je Prva poslanica Solunjanima. Nama je Solun važan jer odande su naši slavenski apostoli, sveta braća Ćirili i Metod. Važan nam je i zato što je na glasovitom Solunskom frontu na kraju Prvog svjetskoga rata bio i naš sveti zaštitnik, blaženi Alojzije Stepinac. Želimo li čitati ovu Poslanicu tako da uberemo plod za sebe, vrijedi pristupiti joj tako da si postavimo pitanja u tri smjera: a) Tko mi nedostaje? S kojim se ljudima žarko želim susresti? Koga jedva čekam vidjeti? b) Kakve nevolje i boli trpim od najbližih – rodbine, prijatelja, suradnika? c) Koliko mi moja vjera daje pravu radost? Koliko je Gospodin za mene radosna vijest?
Početak Novoga zavjeta
U proučavanju Svetoga pisma nije sporno da je Prva poslanica Solunjanima prvi sastavljeni novozavjetni tekst koji je do nas došao, a napisan je dvadesetak godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća. Za nas danas godina 2000. nipošto nije daleka. Gledamo li kako je pisanje Novoga zavjeta počelo, osobito nam vrijedi završna molba kojom Pavao zaklinje da se ovo pismo pročita svima (1 Sol 5,27). Spis je to, dakle, koji slijedi časnu tradiciju – upućen je živom Božjem narodu. Tražimo li pak odakle ona ključna riječ i misao koja nosi Novi zavjet, a to je “evanđelje”, onda s divljenjem uočavamo kako se u tom prvom spisu “evanđelje” pojavljuje kao sasvim razumljiv izraz, i to biblijskih sedam puta. Sedam poznajemo s početka Biblije, a označava ono što je pouzdano i na što se možemo osloniti jer u svetopisamskom jeziku podsjeća na osnovno obećanje Božje: prisegnuo je ocima da će im dati zemlju (npr. Izl 13,5).
Pavao sa svojim suradnicima najprije ističe da je to „naše evanđelje” misleći na to da su nedavno bili u Solunu i donijeli vijest o Isusu, Spasitelju. Bili su misionari ne samo riječju, nego i u sili i u Duhu Svetom, s punim uvjerenjem (1 Sol 1,5). Tako su postupili radi samih Solunjana kojima su bili voljni dati i svoj život, svoju dušu, jer su ih toliko zavoljeli. U Poslanici je potom jasno da je to „Božje evanđelje” (2,2.8) jer potječe od Gospodina i u središtu je Božje, ne ljudsko spasenje. Bog je evanđelje povjerio apostolima (2,4). To je „Kristovo evanđelje” na kojemu i Timotej surađuje s Pavlom i Silvanom (3,2). Najviše nam zacijelo pomaže shvatiti što znači „evanđelje” kad čitamo da su oni sami primili dobru vijest – izvještaj koji im je Timotej donio i razveselio ih kad su ga poslali da ponovno pohodi zajednicu u Solunu (3,6).
Radost
Riječ „evanđelje” prevodimo kao radosna vijest i odmah uočavamo kako Poslanica naglašeno govori o radosti što nam je u Došašću, vremenu radosnoga iščekivanja utješno, osobito kad se sjetimo da je naš Papa Franjo na početak svojega pontifikata stavio Radost Evanđelja. Pavao ističe da se on i njegovi suradnici raduju pred Bogom zbog Solunjana (3,9). Solunjani su njihova radost, ponavlja (2,19.20). I njih poziva da se uvijek raduju (5,16). Osobitu pak vrijednost ima kad uočava da su oni primili evanđelje, doduše velikoj nevolji, ali s radošću, i to radošću Duha Svetoga (1,6).
Nevolje
Upravo ovaj izazovan, čudesan spoj radosti i nevolje, stiske, progonstva, vanjskoga ili unutarnjega, podsjeća nas kako Biblija ne zatvara oči pred križem i teškoćama. Pavao primjećuje s jedne strane, kako su Solunjani bili u obilnoj nevolji kad su primili Riječ (1,6). Najteže je kad poput prvih Crkava u Judeji trpe od svojih (2,14). S druge strane njihovu vjeru doživljava kao utjehu za sebe i za svoje suradnike (3,7). Kad im šalje Timoteja čini to zato da ih učvrsti pa da se nitko ne poljulja u nevoljama (3,3). Najzanimljivije nam je pak uočiti kako Pavao dvaput ustanovljuje da smo određeni za nevolje (3,3), koje je Solunjanima unaprijed najavio (3,4). Danas lako u tome prepoznajemo Gospodinov zahtjev da uzmemo svoj križ i slijedimo ga, osobito u ovoj pandemiji i zahtjevnoj obnovi glavnoga grada nakon potresa.
Povijest
Želimo li saznati o povijesnim okolnostima u kojima nastaje ova Poslanica lako ćemo u Djelima apostolskim čitati o Pavlovu prvom dolasku u Europu, u Filipe, gdje je doživio prvi pravi progon, bičevanje i osudu (Dj 16), pa na to podsjeća Solunjane (1 Sol 2,2). U Solunu je, prema izvještaju u Dj 17, tri subote propovijedao u sinagogi, dakle svojim sunarodnjacima kojima, on, farizej od farizeja, bivši progonitelj Crkve, sada svjedoči da je Isus Mesija i da je Sin Božji. Zasigurno ostaje još neko vrijeme ondje jer Evanđelje prihvaćaju i pogani, a upravo će zbog optužbi Židova morati naglo pobjeći iz Soluna. Grad živi još od vremena Aleksandra Velikoga kada ga je Kasander osnovao i dao mu ime po Aleksandrovoj sestri. U vrijeme Rimskoga Carstva glavni je grad cijeloga područja Makedonije.
Uskrsli Isus
Redovito ističemo kako Prva poslanica Korinćanima, u raspravi o uskrsnuću od mrtvih (1 Kor 15) donosi prvi povijesni zapis o Isusovu uskrsnuću, koje se zbilo po Pismima i o kojemu svjedoče oni koji su se susreli s uskrslim Gospodinom. Ali već ovaj prvi novozavjetni spis, kad govori o Isusu, koji je Gospodin, onda se zaustavlja upravo na tome da je Isus uskrsnuo. Otac ga je podigao od mrtvih (1,10). Isusa su ubili oni koji i Pavla progone (2,15). Isus je umro i uskrsnuo (4,14).
Dolazak Gospodinov
Ova je poslanica u pravom smislu adventska s jedne strane stoga što u više navrata govori o živoj čežnji i žarkoj želji – “ne mogu više izdržati” (3,1.5) – da se ponovno vide sa Solunjanima koji su povjerovali u Krista. Još je važnije, s druge strane, ova je poslanica adventska zato što izričito govori o Isusovu drugom, konačnom Dolasku kojemu su obično posvećene 1. i 2. nedjelja Došašća. U Poslanici se nalazi stručna teološka riječ koja označava prisutnost Gospodina koji će doći na Sudnji dan (parusía). Vjerojatno je to i konkretno pitanje na koje Pavao ovom poslanicom odgovara vjernicima u Solunu koji su živjeli spremno iščekujući Kristov dolazak, pa su se počeli pitati što je s onima koji su u međuvremenu umrli. U pandemiji koja vlada ova Poslanica velika je pomoć kad se i mi tako često susrećemo da nam dragi ljudi umiru od nove bolesti. Glavna utjeha, kojom Solunjani jedni druge trebaju tješiti, jest da ćemo i živi i mrtvi “uvijek biti s Gospodinom” (4,17). Središnja tema cijele Poslanice, naznačena već u prvom poglavlju jest ovo iščekivanje da s nebesa dođe Božji Sin koji nas izbavlja (1,10). Bit će to “Dan Gospodnji” (5,2) koji dolazi u čas koji nama nije poznat i ne pripada na Evanđelje i na vjeru praviti izračune o tome.
Pavlov “ja”
Osobita je vrijednost Poslanice što je, kako često biva, u njoj i sam Pavao prisutan. Ponajprije nam otkriva da on nije vuk samotnjak i “individualac” koji bi se samouvjereno oslanjao samo na sebe, nego – premda ovu kao i ostale poslanice nazivamo Pavlovima – jasno već na početku stoji da je Pavao u zajedništvu sa svojim suradnicima (Silvan, Timotej 1,1). Štoviše, daleko najveći dio Pisma pisan je u množini: mi smo bili među vama, mi vam govorimo. Stoga nam je još draže vidjeti kako Pavao nasuprot tome za sama sebe ističe kako se žarko želi susresti sa Solunjanima te je opet i opet pokušao doći k njima (2,18). On sam, budući da ne može osobno doći, šalje Timoteja kao izaslanika da vidi kakva je vjera Solunjana i da ih ohrabri (3,5). Pavao napokon osobno na kraju traži da se poslanica pročita svoj braći (5,27)
Braća
U istraživanju stila i cjelovitosti ovoga teksta osobito vrijedi uočiti onu riječ, koju redovito prepoznajemo kod čitanja Pavlovih poslanica za oltarom, a to je: „braćo”. Ponajprije naći ćemo takvo izravno obraćanje točno četrnaest puta, što je dvostruka biblijska brojka sedam i povezuje sva poglavlja u jedan cjeloviti tekst. To nam je potom podsjetnik na temeljito Pavlovo obraćenje jer iste one od Kristova puta, protiv kojih je bio nadahnut prijetnjom i pokoljem, te ih je htio uhititi da budu kažnjeni (Dj 9), sada naziva svojom braćom. Devet puta ponavlja kako oni već znaju ono o čemu im piše. Pa i kad izriče kakvu zapovijed, onda ističe da oni već tako čine. A bliskost koju je zajedno sa svojim suradnicima njegovao kad je bio kod njih kao misionar potvrđuje time što se sjeća da su prema Solunjanima bili kao majka koja brižljivo hrani svoju djecu (2,7), i kao otac koji svakom sinu poklanja svoju pozornost (2,11). Najdragocjenije nam je uočiti kako Pavao upotrebljava jedinstveni “specijalitet”, prisutan samo ovdje u jeziku Svetoga pisma, i u Solunjanima vidi “Božje učenike” (“bogopoučen” grč. θεοδίδακτος 4,9).
Crkva
Poslanica se ističe time što sadrži razvijene teološke pojmove, nama vrlo bliske, kao od sv. Augustina ili sv. Tome, pa se divimo što su tako rano zabilježeni. Pavao govori o Crkvi (1,1) nastavljajući tako ponajprije starozavjetni naziv za zajednicu Božjega naroda koja je na okupu (grč. ἐκκλησία, prvi put na Horebu Pnz 4,10) . Međutim kad ističe da je Bog Solunjane pozvao, onda nam otkriva i podrijetlo biblijskoga naziva za Crkvu koji potječe upravo od toga opisa “pozvati” (grč. καλέω). Solunjani su dužni živjeti dostojno Božjega poziva (2,12), poziva na svetost (4,7). Bog, koji ih poziva, vjeran je (5,24) i on može sačuvati cjelinu čovjekova života: i ono duhovno, i duševno – naš unutarnji život i doživljaje, i naše tijelo, naš organizam (5,23). Da nije riječ tek o nekoj usputnoj, prigodnoj zajednici, nego o prepoznatljivu ustroju u crkvenoj povijesti, dokazuje nabrajanje onih koji se trude oko Solunjana, koji su im pretpostavljeni i opominju ih (5,12).
Presveto Trojstvo
Poslanica govori o Bogu na nama vrlo razumljiv način. Ponajprije ističe Oca i uza nj Isusa, koji je Gospodin. A kad uočimo da se više puta naglašava i Duh Sveti u kojem su misionari Solunjanima navijestili evanđelje (1,5), a oni su ga primili u radosti toga Duha Svetoga (1,6), onda nam je jasno da već u tom prvom novozavjetnom spisu susrećemo jasan govor o Presvetom Trojstvu. Bog daje Duha Svetoga Solunjanima (4,8) i njegov plamen treba podržavati, a ne gušiti ga (5,19).
Vjera, ufanje i ljubav, i drugi stupovi teologije
Početak i sam kraj, kao uvodni i zaključni pozdrav spominju ključan pojam “milost” (1,1; 5,28), koji na način inkluzije zaokružuje cio tekst. A osobita nam je utjeha vidjeti kako se već ovdje govori o vrlinama koje će postati vrhunac praktične teologije. Dvaput Poslanica ističe vjeru, ufanje i ljubav. Na početku to je razlog pohvale za Solunjane zbog njihova djelovanja u jeri, napora u ljubavi i zbog postojane nade (1,3). Pred kraj savjetuje da svi uzmu vjeru i ljubav kao oklop, a nadu kao kacigu (5,8). Još se jednom u paru pojavljuju samo vjera i ljubav koji obilježavaju Solunjane u radosnom Timotejevu izvještaju.
Osobitost ove Poslanice jest što se glagol vjerovati pojavljuje i u trpnom obliku označavajući kao Bog koji prosuđuje srca, na temelju svoje procjene ima povjerenja u Pavla i misionare, vjeruje im, te im može povjeriti evanđelje (2,4). Ovakav nas način izražavanja odmah podsjeća na drevnu Božju procjenu kojom u biblijskim počecima Nou vidi kao pravednoga pred sobom (Post 7,1). Velika vrijednost takva opisa potvrđuje činjenicu da Pavao nije među Dvanaestoricom koje je Učitelj odabrao i imao uza se za svojega javnoga djelovanja.
Čini se da “vjera” u Poslanici ima i strukturnu ulogu jer se također pojavljuje četrnaest puta bilo kao kao imenica (8x 1,3.8; 3,2-7.10; 5,8), bilo kao glagol (5x 1,7; 2,4.10.13; 4,14) i napokon jednom kao pridjev koji opisuje Božju vjernost (5,24). Ova ključna riječ raspoređena u svih pet poglavlja dodatno učvršćuje jedinstvo cijeloga teksta. Najzanimljivija je zacijelo kada se samo jednom pojavljuje glagol u prvom licu množine (“vjerujemo” 4,14), obuhvaćajući očito i misionare i Solunjane u jednu zajednicu koja prihvaća središnju istinu “da je Isus umro i uskrsnuo”.
“Vjera” najčešće označava vjeru Solunjana (9x) u kojima je Bog djeluje (2,13) i ta je vjera sada misionarima utjeha (3,7). Solunjani su štoviše postali uzor svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji (1,7), njihova vjera u Boga “izišla” je posvuda (1,8). Timotej je poslan ohrabriti ih u vjeri (3,2), o kojoj se Pavao želi osobno biti informiran (3,5). Timotejev izvještaj donosi radost (3,6), no misionari su i dalje ispunjeni žarkom željom da se s njima uživo susretnu usrdno mole za to, kako bi dopunili što nedostaje vjeri Solunjana. Solunjani kojima se Poslanica izravno obraća u prvom su redu vjernici (“vi vjerujete” 2,10.13), a temelj na kojem svekolika vjera može graditi jest Božja pouzdanost i vjerodostojnost (5,14).
Od glavnih teoloških misli u Poslanici svakako valja uočiti Božje kraljevstvo (2,12) koje će se već u ovom prvom spisu pojavljuje, kod Pavla će doduše biti rijetko u uporabi, ali je zato u Evanđeljima osnovni sadržaj Kristova propovijedanja.
Utjeha i poticaj
Od ključnih teoloških riječi u Poslanici se ističe i ona koju obično iz Ivanova evanđelja poznajemo kao opis za Duha Svetoga koji priskače u pomoć i brani. Pojam je to koji znači: bodriti, sokoliti, opisuje: poticaj, utjehu, ohrabrenje (grč. παρακαλέω), a i u modernom grčkom jeziku označava ono što u hrvatskom izražavamo kao “molim” bilo da pitamo, bilo da odgovaramo na zahvalu. U Poslanici ovaj se izraz nalazi osam puta od drugoga do petoga poglavlja, potvrđujući dodatno cjelovitost teksta.
Opisuje ponajprije djelovanje misionara među Solunjanima koje nisu poduzeli ni iz zablude, ni iz nečistoće, niti u nekoj prijevari s prijevarom (2,3). Očinski su ih obodrili da žive dostojno Božjega poziva (2,12). S takvom su im zadaćom poslije poslali Timoteja da ih ohrabri u vjeri (3,2).
Sama Poslanica služi zato da osokoli i potakne Solunjane da Bogu ugode (4,1). O čemu je u praksi riječi najbolje zacijelo pokazuje kad ih Poslanica potiče da njeguju bratsku ljubav ne samo u Solunu, nego po cijeloj Makedoniji (4,10), i da prema svima budu velikodušni i strpljivi (5,14). A od Drugoga vatikanskog sabora Crkva osobito razumije poseban nalog koji traži od Solunjana skrb za one koji su u većoj potrebi – za nedisciplinirane i lijene, za malodušne i slabe (5,14). Osobito vrijedi uočiti pedagoški cilj Poslanice koja vodi k samostalnosti jer od samih Solunjana očekuje, i to dvaput ponavlja, da oni jedni druge sokole, da budu utjeha i poticaj jedni drugima (4,18; 5,11).
Euharistija
Premda Prva poslanica Solunjanima ne spominje izravno onu osnovnu praksu, koja je središte i vrhunac kršćanskoga života, a to je euharistija, koju Pavao opisuje pišući prvi put Korinćanima i tako ostavlja najranije svjedočanstvo o tome (1 Kor 11,23-25). Ipak, misao o euharistiji koja izvorno označava zahvalu nosit će i objediniti tekst pisma Solunjanima jer se pojavljuje četiri put, u prvom, drugom, trećem i opet u petom poglavlju. Štoviše zahvaljivanje je tematski toliko istaknuto da se i u stručnoj analizi teksta različito određuje dokle u strukturi ove poslanice teče zahvala, koja će kasnije u Pavlovim poslanicama obilježavati uvod.
U ovoj poslanici dvaput stoji kako Pavao sa svojima zahvaljuje Bogu za vjerničku zajednicu u Solunu (1,2; 2,13). To čini uvijek, neprestano, jer su Solunjani primili evanđelje kao istinsku Božju riječ, postali su vjernici u kojima sam Bog djeluje (2,13). Dodatno još jednom, rabeći baš grčku imenicu euharistía, pitaju se kakvu zahvalu mogu dati Bogu za Solunjane i za svu radost koju im oni pred Bogom čine (3,9). U zaključku, otkrivajući u Kristu Isusu što je volja Božja za njih, Pavao i Solunjanima nalaže da u svemu Bogu zahvaljuju (5,18). Nije dakako isključeno da ih time ujedno već poziva na ustrajno njegovanje euharistije u svim prilikama u kojima se nalaze.
Pavlove teološke riječi
S divljenjem uočavamo kako se već ovdje u prvoj napisanoj poslanici mogu naći posebni Pavlovi teološki izrazi. O vjernicima govori da su sinovi svjetlosti (5,5), što podsjeća na njegovo obraćenje kad mu se Gospodin ukazao kao silna svjetlost s neba (Dj 9,3). Već u ovoj prvoj Poslanici rabi onu riječ koja će postati ključna u hvalospjevu o Isusu koji sama sebe “oplijeni” (Fil 2,7), naglašavajući kako njihove misije u Solunu nisu uzaludne, “bez plijena” (1 Sol 2,1; 3,5). Osobito nam je drag tipičan biblijski pojam izveden od Isusova važnog obećanja i uskrsnoga pozdrava “mir”. Pavao od toga stvara glagol kojim traži da među sobom njeguju mir (5,13 usp. Rim 12,18; 2 Kor 13,11).
Na putu k Ivanu?
Je li presmiono u ovom prvom novozavjetnom spisu tražiti jasan nacrt osnovnih misli koje će nositi evanđelje ljubljenoga učenika i odanle ih poznajemo, a nastalo je najkasnije i ima najrazvijeniju teologiju? Činjenica jest, kada Pavao Solunjanima govori o Isusovu dolasku, onda uspostavlja temeljnu razliku: svjetlost – tama u očekivanju Kristova Dana. A Evanđelje po Ivanu, kao i Prva Ivanova poslanica bit će prožete tim dualizmom.
Pavao već u Prvoj Solunjanima evanđelje, koje su kao misionari donijeli, poistovjećuje s riječju, rabeći čuveni izraz s kojim Ivan započinje: Logos (grč. λόγος). Ne poistovjećuje ga Pavao izravno s Isusom, ali više puta je sadržajem jedanku Evanđelju koje je “evanđelje Božje” (1 Sol 2,2.8). “Riječ” se u 1 Sol odnosi ponajprije na evanđelje koju su misionari navijestili (2,13), a Solunjani su ga prihvatili (1,6; 2,13), i to je Riječ Božja, ne ljudska (2,13). Potom je ta Riječ Gospodnja od Solunjana dalje odjeknula po cijeloj Makedoniji i Ahaji jer se posvuda čulo o njihovoj vjeri u Boga (1,8). Kad Pavao objašnjava da se Dolazak Gospodinov jednako odnosi na umrle i na žive to također čini po Riječi Gospodnjoj (4,15). Štoviše kad naglašava da evanđelje nije bio samo njihov misijsk i govor, onda to razjašnjava pridodajući teološki par “sila i Duh Sveti” kojemu će Luka, Pavlov pratilac, naći mjesto u Navještenju (Lk 1,35) vjerojatno u drevnom hebrejskom paralelizmu koji na dva različita načina opisuje istu stvarnost. Tako još jednom Riječ dolazi posve blizu osobi Isusovoj. Još će jednom Pavao upozoriti da njihove misije nisu bile isprazno ljudsko laskanje Solunjanima (2,5). Samo u pozivu da se međusobno tješe riječima o Dolasku Gospodinovu Poslanica upotrebljava množinu koja se odnosni na redovit ljudski govor (4,18).
Vrijedi uočiti uočiti kako Pavao već u ovoj prvoj poslanici ima sročenu svoju središnju misao o kršćanima i kršćanskom životu “u Kristu”. Njezino povijesno utemeljenje ponajprije je u Isusovu oproštajnom govoru kako će ga Ivanovo evanđelje zabilježiti s više puta ponovljenim “u meni”. Taj ljubazan poziv koji Krist upućuje svim svojim učenicima, pružajući im ponajprije duhovan životni prostor unutar svoje osobe, u Evanđelju po Ivanu ponavlja se ukupno deset puta. Evanđelist će ga logično smjestiti već u Isusov euharistijski govor uz čudesno umnažanje kruha (“ostaje u meni” Iv 6,56). Čitat ćemo ga potom devet puta u najdirljivijim i najuzvišenijim trenucima Pashe koju Isus slavi sa svojima. Ondje je poziv “ostanite u meni” vezan najviše uz neslomljivu logiku prirode u slici trsa i loze (15,2.4-7; usp. 14,20; 16,33).
Ako je točno da se ista misao može naći upravo biblijskih sedam puta već u Prvoj poslanici Solunjanima, onda je to ne samo dodatna veza Poslanica s jezikom ljubljenoga učenika, nego osim toga još više svjedoči kako je pred nama promišljeno i odabrano komponiran tekst. Dvaput Pavao piše “u Gospodinu” (3,8; 5,12), još jednom “u Gospodinu Isusu” (4,1), prije toga “u Gospodinu Isusu Kristu” (1,1); jednom će upotrijebiti sam izraz “u Kristu” (4,16), a još dvaput “u Kristu Isusu” (2,14; 5,18).
Samostalan izričaj “u Kristu” koji će obilježiti cjelokupnu zbirku Pavlovih poslanica (više od 70 puta) i ući u svagdanju liturgiju Crkve do danas u Prvoj poslanici Solunjanima vezan je uz glavni motiv Dolaska i Dana Gospodnjega. Pavao tumači da će “najprije mrtvi u Kristu uskrsnuti” (4,16). Tako teološki širi Isusov poziv i odmah razjašnjava da vrijedi i za pokojne. Već na početku Poslanice Pavao promatra kako Crkva Solunjana opstoji “u Gospodinu Isusu Kristu” (1,1), kao što su i u Judeji žive zajednice vjernih “u Kristu Isusu” (2,14). Za život misionara važno je što su Solunjani postojani “u Gospodinu” (3,8). “U Gospodinu Isusu” izriču poticaj i opomenu (4,1) vjernima koji imaju svoje predstojnike “u Gospodinu” (5,12). Poslanica otkriva što je za njih volja Božja “u Kristu Isusu” (5,18).
Najzanimljivije, za kršćansku praksu najvažnije, a za nastanak novozavjetnih spisa najdalekosežnije vjerojatno je ponovljeno upozorenje u Prvoj poslanici Solunjanima na međusobnu ljubav. Ono što će u Ivanovu evanđelju imati poseban statu Kristove nove zapovijedi i što će biti znak raspoznavanja Kristovih učenika, izrečeno je, evo, i zabilježeno već u prvom spisu. I opet, podrijetlo ima u Isusovu oproštajnom govoru na Posljednjoj večeri kako će ga Ivanovo evanđelje donijeti. Tri puta Gospodin svojima nalaže: Ljubite jedni druge (ἀγαπάω + ἀλλήων 13,34; 15,12.17). Prvi koji dvaput bilježi tu središnju evanđeosku zapovijed jest Pavao (ἀγάπη + ἀλλήων 1 Sol 3,12; ἀγαπάω + ἀλλήων 4,19; usp. 5,15).
Najviše će nas zadiviti kad uočimo da Pavao Solunjane upravo u tome naziva učenicima Božjim: Bog ih je poučio da ljube jedni druge (1 Sol 4,9). Izražava se glagolom “ljubiti”, baš kao što će biti u Iv. Za tu specifičnu kršćansku ljubav Pavao se prije toga moli, da je imaju u punini i da obiluju u njoj (u tekstu je imenica “ljubav” 3,12). Pritom stavlja dodatak koji razjašnjava u jednu ruku kako nije riječ o isključivosti i zatvorenosti. Solunjani moraju rasti u ljubavi jednih prema drugima, ali “i prema svima”. Upravo taj “dodatak” u drugu ruku vodi nas da u istom smislu čitamo i opomenu kako ima valja nastojati oko dobra ne samo jednih prema drugima, nego “i prema svima” (5,12).
Božja volja
S pravom u duhovnosti tražimo ono što možemo izravno primijeniti. U ovoj Poslanici to je prije svega izravan Pavlov dvaput ponovljen odgovor na pitanje: što je volja Božja. Bez okolišanja on ustvrđuje kako je za zajednicu vjernih duša volja Božja njihovo posvećenje (4,3) u kojemu i svoje tijelo prihvaćaju s poštovanjem kao dar od Boga (4,5). Posvećenje sam Bog daje i to na cijelo naše biće (5,23). U Došašću nam je osobito dirljivo čitati kako je volja Božja za njih (5,18) da se uvijek raduju (5,16), da bez prestanka mole (17) i da u svemu zahvaljuju (5,18).
Poslušajte:
Kako je sve počelo (znanstveno-obrazovna radio-emisija, 5. 12. 20.)
(usp. Rupčič, Kresina, Škrinjar, Konstitucija o božanskoj objavi, FTI, Zagreb 1981.)
U Konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum Drugi Vatikanski koncil u br. 11 govori da je Božja objava zabilježena u Svetom pismu po Božjem nadahnuću. Pri tome se ne izjednačuje Objava i Sv. pismo i ne precizira se kakva je narav božanskog nadahnuća, sastoji li se npr. u prosvjetljenjima razuma i poticajima volje ili sl.
2.1 Božja objava
Važno je međutim da su sve knjige Sv. pisma sa svim svojim dijelovima od Boga nadahnute ili bogonadahnute. Takvo se poimanje temelji na samom biblijskom tekstu:
Novi zavjet u Iv 20,30 definira se kao spis koji treba pružiti vjeru i život:
“zapisano je da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da – vjerujući – imate život u imenu njegovu.”
Druga poslanica Timoteju govori o cjelini Sv. pisma i njegovoj namjeni:
“Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti” (2 Tim 3,16) – performativni značaj.
2.2 Autor i autori
Nadahnuće znači da je svetim knjigama autor Bog.
Takvo shvaćanje zabilježeno je već u prvim stoljećima kršćanstva. O Bogu kao autoru svoje su tumačenje iznosili crkveni oci. Isto mišljenje slijede kasniji teolozi, koncili i pape. U prošlom je stoljeću o tome pisao papa Pio XII. u enciklici Divino afflante spiritu.
Drugi vatikanski sabor razlaže kako se Bog tako služio svetim piscima da su napisali sve ono i samo ono što je on htio da je sve što tvrde biblijski pisci od Boga nadahnuti tvrdnja Duha Svetoga. Riječi sv. pisma jesu Božje riječi (br. 13).
Dakako da je i biblijski pisac autor koji je obilježen svojim jezikom, stilom, književnom vrstom, misaonim kategorijama, mentalitetom itd.
Uspoređujući ljudske pisce i Boga kao autora u tradiciji se govorilo da je Bog glavni autor. Papa Leon XIII. piše u enciklici Providentissimus Deus (1893.) da je Bog prvotni autor. Oba su izraza bila prisutna u rasprava Drugog vatikanskog koncila. Time se ne želi umanjiti uloga svetih pisaca. Biblija je iznad svih knjiga zato što joj je izvorni autor Bog, puno više nego li sveti pisac, i zato što uspostavlja komunikaciju s Bogom.
Sveti su pisci također pravi autori, oni su nadahnuti, a prema grčkom jeziku nazivaju se hagiografi.
Prema koncilskoj konstituciji Bog je pri stvaranju Svetog pisma izabrao djelotvorne ljude kojima se služio, sa svim njihovim sposobnostima i moćima. Oni su pravi autori i njihova je djelatnost bila potpuna, integralna, djelatnost pravih pisaca.
Suvremena književna kritika dokazala je da sveti pisci nisu pisali pod doslovnim Božjim diktatom. Oni su sami mogli skupljati gradivo, čitati, prosuđivati i sažimati izvore, raspoređivati misli, dotjerivati stil, mučiti se u napornom poslu s puno pojedinosti.
Teološki izraz Božji diktat uzeti iz crkvenih otaca naznačuje tajanstveno djelovanje Duha Svetoga u inspiraciji. Drugi vatikanski sabor time se izrazom više ne služi prilagođujući se suvremenom značenju riječi diktat i sprječavajući krivo razumijevanje nadahnuća.
2.3 U istom Duhu
Riječi Svetoga pisma zato su Božje jer je sveti pisac napisao samo ono i sve ono što je Bog htio. To je ono bitno u shvaćanju crkvenih otaca.
Crkveni oci i skolastici nisu izričito razlikovali proročku inspiraciju od općenite biblijske. Prorok prima riječi Božje promatrajući Boga, slušajući ga, mistično proživljujući Božju poruku.
Sveti pisci su autori u potpunom smislu riječi i izražavaju se na onaj način koji je bio način njihova vremena, njihova naroda i njihove kulture. Svaki narod pa i narod starozavjetnog svijeta, imao je razne književne vrste, a tako i u doba Pracrkve.
Tko želi pravilno i ispravno tumačiti Sv. pismo taj mora imati jasne pojmove i Božjem nadahnuću ili inspiraciji. Sveti su pisci pritom pravi autori svetih knjiga i te su knjige plod razmišljanja, proučavanja, istraživanja i odlučivanja, možda i napornog, dugotrajnog redigiranja i stiliziranja i potom čudesnog čuvanja sve do našeg vremena.
Svete su knjige podvrgnute racionalnim normama tumačenja, prema kojima tumačimo neki tekst. Moramo prema pravilima ljudskoga govora razabrati što je izrečeno u zapisanim riječima. Kad se Bog htio objaviti nama ljudima, a htio je ujedno da objava bude jasna, morao nam je govoriti ljudskim govorom (str. 157).
Osnovno je pravilo da Sveto pismo valja čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je bilo napisano. Te riječi potječu od sv. Jeronima a u svojoj enciklici Spiritus Paraclitus citira ih papa Benedikt XV. Pri tumačenju Sv. pisma potreban nam je Duh Sveti, isti oni koji je Bibliju nadahnuo. Papa podsjeća je sv. Jeronim usrdnim molitvama kao egzeget tražio pomoć i rasvjetljenje Duha Svetoga, te da se i drugima preporučivao u molitve i priznavao da je pomoću Duha Svetoga uspio pravo tumačiti. Pravo je tumačenje Svetoga pisma kad se osjeća da je Bog nadahnitelj svetoga teksta i da mu je prvi sadržaj njegova ljubav prema nama. Ta ljubav treba zasjati u svoj svojoj ljepoti, toplini i snazi kad je riječ o Sv. pismu (str. 166).
