Kategorije
Biblijska antropologija Nastava

Pomirna žrtva praoca Jakova (Post 46,1-7)

Jakov polazi u Egipat s jasnim razlogom

Poslušajte: Pomirna žrtva praoca Jakova (46,1-7)

Sažetak:

Neznatan odlomčić na početku Post 46 ključan je jer govori o još jednoj izravnoj Božjoj objavi Jakovu koji je već krenuo na put i došao do granice. Odgovor je to na Jakovljevu žrtvu koju, na svoju inicijativu, prinosi Bogu svojega oca i tako se definitivno pomiruje sa svojim roditeljem nakon bolnoga loma i raspada izazvanoga opakom prijevarom. Bog Jakova ohrabruje na putu u Egipat, buduću kuću ropstva, tako što mu pokazuje svrhu: Bog će mu dati velik narod kojim će Jakov ispuniti pra-zapovijed da bude plodan i donosi rod. Još više Bog ga ohrabruje tako što mu obećava svoju prisutnost u silaženju. Da je riječ o dubokom Božjem zahvatu u Jakovljev život formalno označava dvostruki poziv: Jakove, Jakove! Koliko je presudan upravo Bog Jakovljeva oca dokazuje ime Bog Svesilni koje je Izak upotrijebio šaljući sina od kuće, a upravo s tim imenom Bog se otkriva Jakovu kad se bio vratio u domovinu i kad mu je potvrdio blagoslov. To Božje ime El Šadaj dio je našega Vjerovanja: Svemogući.

Kategorije
Duhovnost Nastava

Deset gubavaca (Lk 17,11-19)

#današnjeEvanđelje: 28. nedjelja u liturgijskoj godini C; srijeda 32. tjedna; zimske kvatre u zahvalu Bogu 
James Tissot, Deset gubavaca koje je Isus izliječio

Uđimo na čas u dušu onoga desetoga izliječenoga u trenutku kad se vratio i zahvaljuje Gospodinu (Lk 17,16). Tuđinac je, nije naš (ἀλλογενὴς Lk 17,18). Zahvalu izriče ne tek u srcu, nego cijelim bićem, – i tijelom: Boga slavi u sav glas (jakim glasom φονή μεγάλη Lk 17,15), baca se ničice (Lk 17,16). “Bogu hvala” – rašireno je i uobičajeno reći u hrvatskom narodu, a ovaj evanđeoski bivši gubavac svojim je zahvaljivanjem (εὐχαριστέω Lk 11,16) jedan od preteča naše Euharistije – našega zahvaljivanja!

Pao je na lice do nogu Isusovih, redovitim izričajem opisuje Evanđelje (Lk 17,16). On priznaje Gospodina i klanja mu se. Zna on da su ga već u svojoj molbi prepoznali kao nadređenoga (ἐπιστάτης Lk 17,13). Isus je za njih gospodar i zapovjednik, ima moć. Uzviknuli su, moleći: eleison (ἐλέησον (Lk 17,13) – smiluj se! Razumijemo dobro taj zaziv. Deset muževa, drevni predstavnici cijele zajednice, tim riječima postavljaju temelje onome što mi činimo u početku euharistijskog slavlja.

Danas smo jako svjesni kako i najmodernija medicina ističe vrijednost vjere. I liječnik i pacijent svjedoče koliko je za boj s bolešću važan čovjekov duh i stav srca. Tako još bolje razumijemo Gospodinovu zadnju riječ: “Vjera te tvoja spasila” (Lk 17,19). Vjera je odsudna.

Mučno je bilo evanđeoskom sretniku prije, dok je pogođen gubom bio isključen iz zajednice, nečist, prepušten gorkoj sudbini. Zlopatio se – u jeziku sv. Pavla (2 Tim 2,9). Bolest ga je izjedala. A što se u njegovu umu i u njegovoj savjesti zbivalo? Još je teža ona guba koja mu je dušu napala i nagrizala. Istina, bili su sva desetorica na okupu, ali što vrijedi!? Štoviše, desetorica kao predstavnici potvrđuju da su u cjelini zajednice Božjega naroda svi oboljeli, opterećeni, nečisti!

Posve osobno, u vlastitoj duši ovaj je čovjek doživio što se zbiva u njemu kad su poslušali Isusovu zapovijed i krenuli prema svećeniku u Domu Božjemu. Isus ih je svojim božanskim pogledom vidio i naredio im da pođu (Lk 17,14). Ne samo da je Isus time potvrdio vrijednost onoga Božjeg Zakona, koji do danas prepoznajemo kao dio Staroga zavjet: treba se pokazati svećeniku (Lev 13,7.19). Isus ih, k tome, ujedno šalje u istom smjeru kamo sam ide, u Jeruzalem, presudno mjesto konačnog događaja – Izlaska (ἡ ἔξοδος Lk 9,31), Otkupljenja (λύτρωσις Lk 1,68; 2,38; 21,28).

Evanđeoski pacijent osjeća kako Otac nebeski na svoj božanski način daje da rane na koži čudesno iscjeljuju, čirevi se povlače, ružni biljezi na rukama, na nogama, na licu – nestaju. Zacijelo je slično i u nutrini organizma: smrdljivo, gnjilo, trulo tkivo obnavlja se. Ovaj čovjek biva očišćen (καθαρίζω pasiv, Lk 17,14.17), Bog ga liječi (Lk 17,15). Isusov Otac, Vinogradar, evo, čisti lozu (usp. Iv 15,2)! Je li pacijent mogao zamijetiti kako se – još čudesnije – iz njegova srca i duše povlače nečist i bolne povrede, rak grijeha? Svakako u evanđelju se nalazi važan opis čistoće koja u biblijskom jeziku stoji nasuprot nečistim duhovima (ἀκάθαρτος 6x Lk 4,33.36; 6,18; 8,29; 9,42; 11,24), porobljivačima koji opsjedaju. Otac nebeski daje čistoću za kojom čovjek žudi.

“Gdje su devetorica?” – pita Gospodin (Lk 17,17). Obično se kaže da kod nas oko 10% ljudi ide u crkvu. Ako je to točno, onda još bolje možemo razumjeti kako Gospodin i danas traži gdje su oni ostali da podaju slavu Bogu (Lk 17,18). Prava je zgoda da potaknemo, obodrimo, privučemo primjerom na zajedničko zahvaljivanje – Euharistiju, središte i vrhunac kršćanskoga života!

Isusova metoda izlječenja od gube nije neko novo ropstvo, navezivanje. Ne zarobljuje on za sebe, ne podređuje nekoj svojoj stranci i sebičnim, zakulisnim interesima. Ne opsjeda i ne osvaja za svoju kampanju. Odmah na početku poslao ih je od sebe, na zadržava ih: “Idite!” (πορεύομαι Lk 17,10 isto “Idi!” 17,19). I sada Samarijancu zapovijeda: “Ustani!” (ἀνίστημι Lk 17,19). Samo on, koji se zahvalan vratio, čuje tu novu važnu zapovijed. To je uskrsni glagol koji opisuje što će – Očevim darom – ljubljeni Sin učiniti kad bude položen u grob (usp. “ustati od mrtvih” ἀνίστημι Lk 16,31; 24,46 usp. “ustati” Lk 9,8.19; 18,33; 24,7 ).

Gospodinova metoda jest njegov put u Jeruzalem, gdje će on sam biti odbačen i isključen, na sebe će uzeti nečistoću, gubu grijeha. Na putu on već zahvaća prostore Galileje poganske (Mt 4,5 usp. Iz 8,24), dolazi do tuđinske Samarije, a u Jeruzalemu njegovo tijelo bit će kao gubom nagriženo, u gnojnim ranama od pljuske i bičeva, od pljuvanja i udaraca, od trnove krune, čavala i koplja. Zato na oltar, na kojemu zahvaljujemo i slavimo njegovu žrtvu, stavljamo i danas svu gubu naših grijeha, naših trpljenja, uvreda i nerazumijevanja. Donosimo iskrenu zahvalu za zdravlje u vremenu teške bolesti, za čistoću duše, za snagu da svoj križ nosimo.

vidi: Isusu koji liječi deset gubavaca

Deset gubavaca (Lk 17,11-19)

Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Kako je sve počelo

Adventska poslanica sv. Pavla, apostola – Prva Solunjanima

Getty Images/DeAgostini

Vrijedno je uzeti u ruke poseban dragulj, pradokument naše vjere, prvi i najstariji spis Novoga zavjeta koji ističe Gospodinov siguran dolazak i pritom uspijeva spojiti nevolju i radost. To je Prva poslanica Solunjanima. Nama je Solun važan jer odande su naši slavenski apostoli, sveta braća Ćirili i Metod. Važan nam je i zato što je na glasovitom Solunskom frontu na kraju Prvog svjetskoga rata bio i naš sveti zaštitnik, blaženi Alojzije Stepinac. Želimo li čitati ovu Poslanicu tako da uberemo plod za sebe, vrijedi pristupiti joj tako da si postavimo pitanja u tri smjera: a) Tko mi nedostaje? S kojim se ljudima žarko želim susresti? Koga jedva čekam vidjeti? b) Kakve nevolje i boli trpim od najbližih – rodbine, prijatelja, suradnika? c) Koliko mi moja vjera daje pravu radost? Koliko je Gospodin za mene radosna vijest?

Početak Novoga zavjeta

U proučavanju Svetoga pisma nije sporno da je Prva poslanica Solunjanima prvi sastavljeni novozavjetni tekst koji je do nas došao, a napisan je dvadesetak godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća. Za nas danas godina 2000. nipošto nije daleka. Gledamo li kako je pisanje Novoga zavjeta počelo, osobito nam vrijedi završna molba kojom Pavao zaklinje da se ovo pismo pročita svima (1 Sol 5,27). Spis je to, dakle, koji slijedi časnu tradiciju – upućen je živom Božjem narodu. Tražimo li pak odakle ona ključna riječ i misao koja nosi Novi zavjet, a to je “evanđelje”, onda s divljenjem uočavamo kako se u tom prvom spisu “evanđelje” pojavljuje kao sasvim razumljiv izraz, i to biblijskih sedam puta. Sedam poznajemo s početka Biblije, a označava ono što je pouzdano i na što se možemo osloniti jer u svetopisamskom jeziku podsjeća na osnovno obećanje Božje: prisegnuo je ocima da će im dati zemlju (npr. Izl 13,5).

Pavao sa svojim suradnicima najprije ističe da je to „naše evanđelje” misleći na to da su nedavno bili u Solunu i donijeli vijest o Isusu, Spasitelju. Bili su misionari ne samo riječju, nego i u sili i u Duhu Svetom, s punim uvjerenjem (1 Sol 1,5). Tako su postupili radi samih Solunjana kojima su bili voljni dati i svoj život, svoju dušu, jer su ih toliko zavoljeli. U Poslanici je potom jasno da je to „Božje evanđelje” (2,2.8) jer potječe od Gospodina i u središtu je Božje, ne ljudsko spasenje. Bog je evanđelje povjerio apostolima (2,4). To je „Kristovo evanđelje” na kojemu i Timotej surađuje s Pavlom i Silvanom (3,2). Najviše nam zacijelo pomaže shvatiti što znači „evanđelje” kad čitamo da su oni sami primili dobru vijest – izvještaj koji im je Timotej donio i razveselio ih kad su ga poslali da ponovno pohodi zajednicu u Solunu (3,6).

Radost

Riječ „evanđelje” prevodimo kao radosna vijest i odmah uočavamo kako Poslanica naglašeno govori o radosti što nam je u Došašću, vremenu radosnoga iščekivanja utješno, osobito kad se sjetimo da je naš Papa Franjo na početak svojega pontifikata stavio Radost Evanđelja. Pavao ističe da se on i njegovi suradnici raduju pred Bogom zbog Solunjana (3,9). Solunjani su njihova radost, ponavlja (2,19.20). I njih poziva da se uvijek raduju (5,16). Osobitu pak vrijednost ima kad uočava da su oni primili evanđelje, doduše velikoj nevolji, ali s radošću, i to radošću Duha Svetoga (1,6).

Nevolje

Upravo ovaj izazovan, čudesan spoj radosti i nevolje, stiske, progonstva, vanjskoga ili unutarnjega, podsjeća nas kako Biblija ne zatvara oči pred križem i teškoćama. Pavao primjećuje s jedne strane, kako su Solunjani bili u obilnoj nevolji kad su primili Riječ (1,6). Najteže je kad poput prvih Crkava u Judeji trpe od svojih (2,14). S druge strane njihovu vjeru doživljava kao utjehu za sebe i za svoje suradnike (3,7). Kad im šalje Timoteja čini to zato da ih učvrsti pa da se nitko ne poljulja u nevoljama (3,3). Najzanimljivije nam je pak uočiti kako Pavao dvaput ustanovljuje da smo određeni za nevolje (3,3), koje je Solunjanima unaprijed najavio (3,4). Danas lako u tome prepoznajemo Gospodinov zahtjev da uzmemo svoj križ i slijedimo ga, osobito u ovoj pandemiji i zahtjevnoj obnovi glavnoga grada nakon potresa.

Povijest

Želimo li saznati o povijesnim okolnostima u kojima nastaje ova Poslanica lako ćemo u Djelima apostolskim čitati o Pavlovu prvom dolasku u Europu, u Filipe, gdje je doživio prvi pravi progon, bičevanje i osudu (Dj 16), pa na to podsjeća Solunjane (1 Sol 2,2). U Solunu je, prema izvještaju u Dj 17, tri subote propovijedao u sinagogi, dakle svojim sunarodnjacima kojima, on, farizej od farizeja, bivši progonitelj Crkve, sada svjedoči da je Isus Mesija i da je Sin Božji. Zasigurno ostaje još neko vrijeme ondje jer Evanđelje prihvaćaju i pogani, a upravo će zbog optužbi Židova morati naglo pobjeći iz Soluna. Grad živi još od vremena Aleksandra Velikoga kada ga je Kasander osnovao i dao mu ime po Aleksandrovoj sestri. U vrijeme Rimskoga Carstva glavni je grad cijeloga područja Makedonije.

Uskrsli Isus

Redovito ističemo kako Prva poslanica Korinćanima, u raspravi o uskrsnuću od mrtvih (1 Kor 15) donosi prvi povijesni zapis o Isusovu uskrsnuću, koje se zbilo po Pismima i o kojemu svjedoče oni koji su se susreli s uskrslim Gospodinom. Ali već ovaj prvi novozavjetni spis, kad govori o Isusu, koji je Gospodin, onda se zaustavlja upravo na tome da je Isus uskrsnuo. Otac ga je podigao od mrtvih (1,10). Isusa su ubili oni koji i Pavla progone (2,15). Isus je umro i uskrsnuo (4,14).

Dolazak Gospodinov

Ova je poslanica u pravom smislu adventska s jedne strane stoga što u više navrata govori o živoj čežnji i žarkoj želji – “ne mogu više izdržati” (3,1.5) – da se ponovno vide sa Solunjanima koji su povjerovali u Krista. Još je važnije, s druge strane, ova je poslanica adventska zato što izričito govori o Isusovu drugom, konačnom Dolasku kojemu su obično posvećene 1. i 2. nedjelja Došašća. U Poslanici se nalazi stručna teološka riječ koja označava prisutnost Gospodina koji će doći na Sudnji dan (parusía). Vjerojatno je to i konkretno pitanje na koje Pavao ovom poslanicom odgovara vjernicima u Solunu koji su živjeli spremno iščekujući Kristov dolazak, pa su se počeli pitati što je s onima koji su u međuvremenu umrli. U pandemiji koja vlada ova Poslanica velika je pomoć kad se i mi tako često susrećemo da nam dragi ljudi umiru od nove bolesti. Glavna utjeha, kojom Solunjani jedni druge trebaju tješiti, jest da ćemo i živi i mrtvi “uvijek biti s Gospodinom” (4,17). Središnja tema cijele Poslanice, naznačena već u prvom poglavlju jest ovo iščekivanje da s nebesa dođe Božji Sin koji nas izbavlja (1,10). Bit će to “Dan Gospodnji” (5,2) koji dolazi u čas koji nama nije poznat i ne pripada na Evanđelje i na vjeru praviti izračune o tome.

Pavlov “ja”

Osobita je vrijednost Poslanice što je, kako često biva, u njoj i sam Pavao prisutan. Ponajprije nam otkriva da on nije vuk samotnjak i “individualac” koji bi se samouvjereno oslanjao samo na sebe, nego – premda ovu kao i ostale poslanice nazivamo Pavlovima – jasno već na početku stoji da je Pavao u zajedništvu sa svojim suradnicima (Silvan, Timotej 1,1). Štoviše, daleko najveći dio Pisma pisan je u množini: mi smo bili među vama, mi vam govorimo. Stoga nam je još draže vidjeti kako Pavao nasuprot tome za sama sebe ističe kako se žarko želi susresti sa Solunjanima te je opet i opet pokušao doći k njima (2,18). On sam, budući da ne može osobno doći, šalje Timoteja kao izaslanika da vidi kakva je vjera Solunjana i da ih ohrabri (3,5). Pavao napokon osobno na kraju traži da se poslanica pročita svoj braći (5,27)

Braća

U istraživanju stila i cjelovitosti ovoga teksta osobito vrijedi uočiti onu riječ, koju redovito prepoznajemo kod čitanja Pavlovih poslanica za oltarom, a to je: „braćo”. Ponajprije naći ćemo takvo izravno obraćanje točno četrnaest puta, što je dvostruka biblijska brojka sedam i povezuje sva poglavlja u jedan cjeloviti tekst. To nam je potom podsjetnik na temeljito Pavlovo obraćenje jer iste one od Kristova puta, protiv kojih je bio nadahnut prijetnjom i pokoljem, te ih je htio uhititi da budu kažnjeni (Dj 9), sada naziva svojom braćom. Devet puta ponavlja kako oni već znaju ono o čemu im piše. Pa i kad izriče kakvu zapovijed, onda ističe da oni već tako čine. A bliskost koju je zajedno sa svojim suradnicima njegovao kad je bio kod njih kao misionar potvrđuje time što se sjeća da su prema Solunjanima bili kao majka koja brižljivo hrani svoju djecu (2,7), i kao otac koji svakom sinu poklanja svoju pozornost (2,11). Najdragocjenije nam je uočiti kako Pavao upotrebljava jedinstveni “specijalitet”, prisutan samo ovdje u jeziku Svetoga pisma, i u Solunjanima vidi “Božje učenike” (“bogopoučen” grč. θεοδίδακτος 4,9).

Crkva

Poslanica se ističe time što sadrži razvijene teološke pojmove, nama vrlo bliske, kao od sv. Augustina ili sv. Tome, pa se divimo što su tako rano zabilježeni. Pavao govori o Crkvi (1,1) nastavljajući tako ponajprije starozavjetni naziv za zajednicu Božjega naroda koja je na okupu (grč. ἐκκλησία, prvi put na Horebu Pnz 4,10) . Međutim kad ističe da je Bog Solunjane pozvao, onda nam otkriva i podrijetlo biblijskoga naziva za Crkvu koji potječe upravo od toga opisa “pozvati” (grč. καλέω). Solunjani su dužni živjeti dostojno Božjega poziva (2,12), poziva na svetost (4,7). Bog, koji ih poziva, vjeran je (5,24) i on može sačuvati cjelinu čovjekova života: i ono duhovno, i duševno – naš unutarnji život i doživljaje, i naše tijelo, naš organizam (5,23). Da nije riječ tek o nekoj usputnoj, prigodnoj zajednici, nego o prepoznatljivu ustroju u crkvenoj povijesti, dokazuje nabrajanje onih koji se trude oko Solunjana, koji su im pretpostavljeni i opominju ih (5,12).

Presveto Trojstvo

Poslanica govori o Bogu na nama vrlo razumljiv način. Ponajprije ističe Oca i uza nj Isusa, koji je Gospodin. A kad uočimo da se više puta naglašava i Duh Sveti u kojem su misionari Solunjanima navijestili evanđelje (1,5), a oni su ga primili u radosti toga Duha Svetoga (1,6), onda nam je jasno da već u tom prvom novozavjetnom spisu susrećemo jasan govor o Presvetom Trojstvu. Bog daje Duha Svetoga Solunjanima (4,8) i njegov plamen treba podržavati, a ne gušiti ga (5,19).

Vjera, ufanje i ljubav, i drugi stupovi teologije

Početak i sam kraj, kao uvodni i zaključni pozdrav spominju ključan pojam “milost” (1,1; 5,28), koji na način inkluzije zaokružuje cio tekst. A osobita nam je utjeha vidjeti kako se već ovdje govori o vrlinama koje će postati vrhunac praktične teologije. Dvaput Poslanica ističe vjeru, ufanje i ljubav. Na početku to je razlog pohvale za Solunjane zbog njihova djelovanja u jeri, napora u ljubavi i zbog postojane nade (1,3). Pred kraj savjetuje da svi uzmu vjeru i ljubav kao oklop, a nadu kao kacigu (5,8). Još se jednom u paru pojavljuju samo vjera i ljubav koji obilježavaju Solunjane u radosnom Timotejevu izvještaju.

Osobitost ove Poslanice jest što se glagol vjerovati pojavljuje i u trpnom obliku označavajući kao Bog koji prosuđuje srca, na temelju svoje procjene ima povjerenja u Pavla i misionare, vjeruje im, te im može povjeriti evanđelje (2,4). Ovakav nas način izražavanja odmah podsjeća na drevnu Božju procjenu kojom u biblijskim počecima Nou vidi kao pravednoga pred sobom (Post 7,1). Velika vrijednost takva opisa potvrđuje činjenicu da Pavao nije među Dvanaestoricom koje je Učitelj odabrao i imao uza se za svojega javnoga djelovanja.

Čini se da “vjera” u Poslanici ima i strukturnu ulogu jer se također pojavljuje četrnaest puta bilo kao kao imenica (8x 1,3.8; 3,2-7.10; 5,8), bilo kao glagol (5x 1,7; 2,4.10.13; 4,14) i napokon jednom kao pridjev koji opisuje Božju vjernost (5,24). Ova ključna riječ raspoređena u svih pet poglavlja dodatno učvršćuje jedinstvo cijeloga teksta. Najzanimljivija je zacijelo kada se samo jednom pojavljuje glagol u prvom licu množine (“vjerujemo” 4,14), obuhvaćajući očito i misionare i Solunjane u jednu zajednicu koja prihvaća središnju istinu “da je Isus umro i uskrsnuo”.

“Vjera” najčešće označava vjeru Solunjana (9x) u kojima je Bog djeluje (2,13) i ta je vjera sada misionarima utjeha (3,7). Solunjani su štoviše postali uzor svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji (1,7), njihova vjera u Boga “izišla” je posvuda (1,8). Timotej je poslan ohrabriti ih u vjeri (3,2), o kojoj se Pavao želi osobno biti informiran (3,5). Timotejev izvještaj donosi radost (3,6), no misionari su i dalje ispunjeni žarkom željom da se s njima uživo susretnu usrdno mole za to, kako bi dopunili što nedostaje vjeri Solunjana. Solunjani kojima se Poslanica izravno obraća u prvom su redu vjernici (“vi vjerujete” 2,10.13), a temelj na kojem svekolika vjera može graditi jest Božja pouzdanost i vjerodostojnost (5,14).

Od glavnih teoloških misli u Poslanici svakako valja uočiti Božje kraljevstvo (2,12) koje će se već u ovom prvom spisu pojavljuje, kod Pavla će doduše biti rijetko u uporabi, ali je zato u Evanđeljima osnovni sadržaj Kristova propovijedanja.

Utjeha i poticaj

Od ključnih teoloških riječi u Poslanici se ističe i ona koju obično iz Ivanova evanđelja poznajemo kao opis za Duha Svetoga koji priskače u pomoć i brani. Pojam je to koji znači: bodriti, sokoliti, opisuje: poticaj, utjehu, ohrabrenje (grč. παρακαλέω), a i u modernom grčkom jeziku označava ono što u hrvatskom izražavamo kao “molim” bilo da pitamo, bilo da odgovaramo na zahvalu. U Poslanici ovaj se izraz nalazi osam puta od drugoga do petoga poglavlja, potvrđujući dodatno cjelovitost teksta.

Opisuje ponajprije djelovanje misionara među Solunjanima koje nisu poduzeli ni iz zablude, ni iz nečistoće, niti u nekoj prijevari s prijevarom (2,3). Očinski su ih obodrili da žive dostojno Božjega poziva (2,12). S takvom su im zadaćom poslije poslali Timoteja  da ih ohrabri u vjeri (3,2).

Sama Poslanica služi zato da osokoli i potakne Solunjane da Bogu ugode (4,1). O čemu je u praksi riječi najbolje zacijelo pokazuje kad ih Poslanica potiče da njeguju bratsku ljubav ne samo u Solunu, nego po cijeloj Makedoniji (4,10), i da prema svima budu velikodušni i strpljivi (5,14). A od Drugoga vatikanskog sabora Crkva osobito razumije poseban nalog koji traži od Solunjana skrb za one koji su u većoj potrebi – za nedisciplinirane i lijene, za malodušne i slabe (5,14). Osobito vrijedi uočiti pedagoški cilj Poslanice koja vodi k samostalnosti jer od samih Solunjana očekuje, i to dvaput ponavlja, da oni jedni druge sokole, da budu utjeha i poticaj jedni drugima (4,18; 5,11).

Euharistija

Premda Prva poslanica Solunjanima ne spominje izravno onu osnovnu praksu, koja je središte i vrhunac kršćanskoga života, a to je euharistija, koju Pavao opisuje pišući prvi put Korinćanima i tako ostavlja najranije svjedočanstvo o tome (1 Kor 11,23-25). Ipak, misao o euharistiji koja izvorno označava zahvalu nosit će i objediniti tekst pisma Solunjanima jer se pojavljuje četiri put, u prvom, drugom, trećem i opet u petom poglavlju. Štoviše zahvaljivanje je tematski toliko istaknuto da se i u stručnoj analizi teksta različito određuje dokle u strukturi ove poslanice teče zahvala, koja će kasnije u Pavlovim poslanicama obilježavati uvod.

U ovoj poslanici dvaput stoji kako Pavao sa svojima zahvaljuje Bogu za vjerničku zajednicu u Solunu (1,2; 2,13). To čini uvijek, neprestano, jer su Solunjani primili evanđelje kao istinsku Božju riječ, postali su vjernici u kojima sam Bog djeluje (2,13). Dodatno još jednom, rabeći baš grčku imenicu euharistía, pitaju se kakvu zahvalu mogu dati Bogu za Solunjane i za svu radost koju im oni pred Bogom čine (3,9). U zaključku, otkrivajući u Kristu Isusu što je volja Božja za njih, Pavao i Solunjanima nalaže da u svemu Bogu zahvaljuju (5,18). Nije dakako isključeno da ih time ujedno već poziva na ustrajno njegovanje euharistije u svim prilikama u kojima se nalaze. 

Pavlove teološke riječi

S divljenjem uočavamo kako se već ovdje u prvoj napisanoj poslanici mogu naći posebni Pavlovi teološki izrazi. O vjernicima govori da su sinovi svjetlosti (5,5), što podsjeća na njegovo obraćenje kad mu se Gospodin ukazao kao silna svjetlost s neba (Dj 9,3). Već u ovoj prvoj Poslanici rabi onu riječ koja će postati ključna u hvalospjevu o Isusu koji sama sebe “oplijeni” (Fil 2,7), naglašavajući kako njihove misije u Solunu nisu uzaludne, “bez plijena” (1 Sol 2,1; 3,5). Osobito nam je drag tipičan biblijski pojam izveden od Isusova važnog obećanja i uskrsnoga pozdrava “mir”. Pavao od toga stvara glagol kojim traži da među sobom njeguju mir (5,13 usp. Rim 12,18; 2 Kor 13,11).

Na putu k Ivanu?

Je li presmiono u ovom prvom novozavjetnom spisu tražiti jasan nacrt osnovnih misli koje će nositi evanđelje ljubljenoga učenika i odanle ih poznajemo, a nastalo je najkasnije i ima najrazvijeniju teologiju? Činjenica jest, kada Pavao Solunjanima govori o Isusovu dolasku, onda uspostavlja temeljnu razliku: svjetlost – tama u očekivanju Kristova Dana. A Evanđelje po Ivanu, kao i Prva Ivanova poslanica bit će prožete tim dualizmom.

Pavao već u Prvoj Solunjanima evanđelje, koje su kao misionari donijeli, poistovjećuje s riječju, rabeći čuveni izraz s kojim Ivan započinje: Logos (grč. λόγος). Ne poistovjećuje ga Pavao izravno s Isusom, ali više puta je sadržajem jedanku Evanđelju koje je “evanđelje Božje” (1 Sol 2,2.8). “Riječ” se u 1 Sol odnosi ponajprije na evanđelje koju su misionari navijestili (2,13), a Solunjani su ga prihvatili (1,6; 2,13), i to je Riječ Božja, ne ljudska (2,13). Potom je ta Riječ Gospodnja od Solunjana dalje odjeknula po cijeloj Makedoniji i Ahaji jer se posvuda čulo o njihovoj vjeri u Boga (1,8). Kad Pavao objašnjava da se Dolazak Gospodinov jednako odnosi na umrle i na žive to također čini po Riječi Gospodnjoj (4,15). Štoviše kad naglašava da evanđelje nije bio samo njihov misijsk i govor, onda to razjašnjava pridodajući teološki par “sila i Duh Sveti” kojemu će Luka, Pavlov pratilac, naći mjesto u Navještenju (Lk 1,35) vjerojatno u drevnom hebrejskom paralelizmu koji na dva različita načina opisuje istu stvarnost. Tako još jednom Riječ dolazi posve blizu osobi Isusovoj. Još će jednom Pavao upozoriti da njihove misije nisu bile isprazno ljudsko laskanje Solunjanima (2,5). Samo u pozivu da se međusobno tješe riječima o Dolasku Gospodinovu Poslanica upotrebljava množinu koja se odnosni na redovit ljudski govor (4,18).

Vrijedi uočiti uočiti kako Pavao već u ovoj prvoj poslanici ima sročenu svoju središnju misao o kršćanima i kršćanskom životu “u Kristu”. Njezino povijesno utemeljenje ponajprije je u Isusovu oproštajnom govoru kako će ga Ivanovo evanđelje zabilježiti s više puta ponovljenim “u meni”.  Taj ljubazan poziv koji Krist upućuje svim svojim učenicima, pružajući im ponajprije duhovan životni prostor unutar svoje osobe, u Evanđelju po Ivanu ponavlja se ukupno deset puta. Evanđelist će ga logično smjestiti već u Isusov euharistijski govor uz čudesno umnažanje kruha (“ostaje u meni” Iv 6,56). Čitat ćemo ga potom devet puta u najdirljivijim i najuzvišenijim trenucima Pashe koju Isus slavi sa svojima. Ondje je poziv “ostanite u meni” vezan najviše uz neslomljivu logiku prirode u slici trsa i loze (15,2.4-7; usp. 14,20; 16,33).

Ako je točno da se ista misao može naći upravo biblijskih sedam puta već u Prvoj poslanici Solunjanima, onda je to ne samo dodatna veza Poslanica s jezikom ljubljenoga učenika, nego osim toga još više svjedoči kako je pred nama promišljeno i odabrano komponiran tekst. Dvaput Pavao piše “u Gospodinu” (3,8; 5,12), još jednom “u Gospodinu Isusu” (4,1), prije toga “u Gospodinu Isusu Kristu” (1,1); jednom će upotrijebiti sam izraz “u Kristu” (4,16), a još dvaput “u Kristu Isusu” (2,14; 5,18).

Samostalan izričaj “u Kristu” koji će obilježiti cjelokupnu zbirku Pavlovih poslanica (više od 70 puta) i ući u svagdanju liturgiju Crkve do danas u Prvoj poslanici Solunjanima vezan je uz glavni motiv Dolaska i Dana Gospodnjega. Pavao tumači da će “najprije mrtvi u Kristu uskrsnuti” (4,16). Tako teološki širi Isusov poziv i odmah razjašnjava da vrijedi i za pokojne. Već na početku Poslanice Pavao promatra kako Crkva Solunjana opstoji “u Gospodinu Isusu Kristu” (1,1), kao što su i u Judeji žive zajednice vjernih “u Kristu Isusu” (2,14). Za život misionara važno je što su Solunjani postojani “u Gospodinu” (3,8). “U Gospodinu Isusu” izriču poticaj i opomenu (4,1) vjernima koji imaju svoje predstojnike “u Gospodinu” (5,12). Poslanica otkriva što je za njih volja Božja “u Kristu Isusu” (5,18).

Najzanimljivije, za kršćansku praksu najvažnije, a za nastanak novozavjetnih spisa najdalekosežnije vjerojatno je ponovljeno upozorenje u Prvoj poslanici Solunjanima na međusobnu ljubav. Ono što će u Ivanovu evanđelju imati poseban statu Kristove nove zapovijedi i što će biti znak raspoznavanja Kristovih učenika, izrečeno je, evo, i zabilježeno već u prvom spisu. I opet, podrijetlo ima u Isusovu oproštajnom govoru na Posljednjoj večeri kako će ga Ivanovo evanđelje donijeti. Tri puta Gospodin svojima nalaže: Ljubite jedni druge (ἀγαπάω + ἀλλήων 13,34; 15,12.17). Prvi koji dvaput bilježi tu središnju evanđeosku zapovijed jest Pavao (ἀγάπη + ἀλλήων 1 Sol 3,12; ἀγαπάω + ἀλλήων 4,19; usp. 5,15).

Najviše će nas zadiviti kad uočimo da Pavao Solunjane upravo u tome naziva učenicima Božjim: Bog ih je poučio da ljube jedni druge (1 Sol 4,9). Izražava se glagolom “ljubiti”, baš kao što će biti u Iv. Za tu specifičnu kršćansku ljubav Pavao se prije toga moli, da je imaju u punini i da obiluju u njoj (u tekstu je imenica “ljubav” 3,12). Pritom stavlja dodatak koji razjašnjava u jednu ruku kako nije riječ o isključivosti i zatvorenosti. Solunjani moraju rasti u ljubavi jednih prema drugima, ali “i prema svima”. Upravo taj “dodatak” u drugu ruku vodi nas da u istom smislu čitamo i opomenu kako ima valja nastojati oko dobra ne samo jednih prema drugima, nego “i prema svima” (5,12).

Božja volja

S pravom u duhovnosti tražimo ono što možemo izravno primijeniti. U ovoj Poslanici to je prije svega izravan Pavlov dvaput ponovljen odgovor na pitanje: što je volja Božja. Bez okolišanja on ustvrđuje kako je za zajednicu vjernih duša volja Božja njihovo posvećenje (4,3) u kojemu i svoje tijelo prihvaćaju s poštovanjem kao dar od Boga (4,5). Posvećenje sam Bog daje i to na cijelo naše biće (5,23). U Došašću nam je osobito dirljivo čitati kako je volja Božja za njih (5,18) da se uvijek raduju (5,16), da bez prestanka mole (17) i da u svemu zahvaljuju (5,18).

Poslušajte:

Kako je sve počelo (znanstveno-obrazovna radio-emisija, 5. 12. 20.)

8. 12. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Nastava

Nadahnuće u Bibliji

(usp. Rupčič, Kresina, Škrinjar, Konstitucija o božanskoj objavi, FTI, Zagreb 1981.)

U Konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum Drugi Vatikanski koncil u br. 11 govori da je Božja objava zabilježena u Svetom pismu po Božjem nadahnuću. Pri tome se ne izjednačuje Objava i Sv. pismo i ne precizira se kakva je narav božanskog nadahnuća, sastoji li se npr. u prosvjetljenjima razuma i poticajima volje ili sl.

2.1 Božja objava

Važno je međutim da su sve knjige Sv. pisma sa svim svojim dijelovima od Boga nadahnute ili bogonadahnute. Takvo se poimanje temelji na samom biblijskom tekstu:

Novi zavjet u Iv 20,30 definira se kao spis koji treba pružiti vjeru i život:

“zapisano je da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da – vjerujući – imate život u imenu njegovu.”

Druga poslanica Timoteju govori o cjelini Sv. pisma i njegovoj namjeni:

“Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti” (2 Tim 3,16) – performativni značaj.

2.2 Autor i autori

Nadahnuće znači da je svetim knjigama autor Bog.

Takvo shvaćanje zabilježeno je već u prvim stoljećima kršćanstva. O Bogu kao autoru svoje su tumačenje iznosili crkveni oci. Isto mišljenje slijede kasniji teolozi, koncili i pape. U prošlom je stoljeću o tome pisao papa Pio XII. u enciklici Divino afflante spiritu.

Drugi vatikanski sabor razlaže kako se Bog tako služio svetim piscima da su napisali sve ono i samo ono što je on htio da je sve što tvrde biblijski pisci od Boga nadahnuti tvrdnja Duha Svetoga. Riječi sv. pisma jesu Božje riječi (br. 13).

Dakako da je i biblijski pisac autor koji je obilježen svojim jezikom, stilom, književnom vrstom, misaonim kategorijama, mentalitetom itd.

Uspoređujući ljudske pisce i Boga kao autora u tradiciji se govorilo da je Bog glavni autor. Papa Leon XIII. piše u enciklici Providentissimus Deus (1893.) da je Bog prvotni autor. Oba su izraza bila prisutna u rasprava Drugog vatikanskog koncila. Time se ne želi umanjiti uloga svetih pisaca. Biblija je iznad svih knjiga zato što joj je izvorni autor Bog, puno više nego li sveti pisac, i zato što uspostavlja komunikaciju s Bogom.

Sveti su pisci također pravi autori, oni su nadahnuti, a prema grčkom jeziku nazivaju se hagiografi.

Prema koncilskoj konstituciji Bog je pri stvaranju Svetog pisma izabrao djelotvorne ljude kojima se služio, sa svim njihovim sposobnostima i moćima. Oni su pravi autori i njihova je djelatnost bila potpuna, integralna, djelatnost pravih pisaca.

Suvremena književna kritika dokazala je da sveti pisci nisu pisali pod doslovnim Božjim diktatom. Oni su sami mogli skupljati gradivo, čitati, prosuđivati i sažimati izvore, raspoređivati misli, dotjerivati stil, mučiti se u napornom poslu s puno pojedinosti.

Teološki izraz Božji diktat uzeti iz crkvenih otaca naznačuje tajanstveno djelovanje Duha Svetoga u inspiraciji. Drugi vatikanski sabor time se izrazom više ne služi prilagođujući se suvremenom značenju riječi diktat i sprječavajući krivo razumijevanje nadahnuća.

2.3 U istom Duhu

Riječi Svetoga pisma zato su Božje jer je sveti pisac napisao samo ono i sve ono što je Bog htio. To je ono bitno u shvaćanju crkvenih otaca.

Crkveni oci i skolastici nisu izričito razlikovali proročku inspiraciju od općenite biblijske. Prorok prima riječi Božje promatrajući Boga, slušajući ga, mistično proživljujući Božju poruku.

Sveti pisci su autori u potpunom smislu riječi i izražavaju se na onaj način koji je bio način njihova vremena, njihova naroda i njihove kulture. Svaki narod pa i narod starozavjetnog svijeta, imao je razne književne vrste, a tako i u doba Pracrkve.

Tko želi pravilno i ispravno tumačiti Sv. pismo taj mora imati jasne pojmove i Božjem nadahnuću ili inspiraciji. Sveti su pisci pritom pravi autori svetih knjiga i te su knjige plod razmišljanja, proučavanja, istraživanja i odlučivanja, možda i napornog, dugotrajnog redigiranja i stiliziranja i potom čudesnog čuvanja sve do našeg vremena.

Svete su knjige podvrgnute racionalnim normama tumačenja, prema kojima tumačimo neki tekst. Moramo prema pravilima ljudskoga govora razabrati što je izrečeno u zapisanim riječima. Kad se Bog htio objaviti nama ljudima, a htio je ujedno da objava bude jasna, morao nam je govoriti ljudskim govorom (str. 157).

Osnovno je pravilo da Sveto pismo valja čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je bilo napisano. Te riječi potječu od sv. Jeronima a u svojoj enciklici Spiritus Paraclitus citira ih papa Benedikt XV. Pri tumačenju Sv. pisma potreban nam je Duh Sveti, isti oni koji je Bibliju nadahnuo. Papa podsjeća je sv. Jeronim usrdnim molitvama kao egzeget tražio pomoć i rasvjetljenje Duha Svetoga, te da se i drugima preporučivao u molitve i priznavao da je pomoću Duha Svetoga uspio pravo tumačiti. Pravo je tumačenje Svetoga pisma kad se osjeća da je Bog nadahnitelj svetoga teksta i da mu je prvi sadržaj njegova ljubav prema nama. Ta ljubav treba zasjati u svoj svojoj ljepoti, toplini i snazi kad je riječ o Sv. pismu (str. 166).

Kategorije
Nastava

Pashalne pjesme

Psalmi 113s

Mjesto i ustroj

Psalam 113 prvi je od šest psalama proslave (halel-psalmi) 113-118 koji pripadaju bogoslužju važnih biblijskih blagdana. Zajedno s idućim psalmom 114 pripada slavlju Pashe.

S idućim je psalmom i formalno povezan. Uvodni redak koji obilježava trostruki poziv zajednici “uzvisujte, slavite” halelu (3x v1), preko ponovljena poziva halelu koji u v9 stvara okvir za ps 113 prelazi u posljednjem dijelu ps 114 na univerzalan poziv cijeloj zemlji na strahopoštovanje pred Božjim autoritetom (“uzdrhti!” 114,7).
Uvod u psalam, trostruki halelu dvaput određuje koga treba slaviti (Jah 1a, ime Jahvino 1c), a u sredini je naveden subjekt: tko treba slaviti – Božji sluge (1b).

Mjesto ovih psalama nije teško odrediti. Za razliku od ps 112 koji počinje opisnim blaženstvom (v1), ps 113 nakon uvodnoga Aleluja tj. uzvisujte Gospodina, nastavlju u imeprativu i potiče zajednicu: Uzvisujte! Nasuprot opisu i konstataciji (112,1) ovdje počinje izravan poziv na djelovanje. S druge strane, u 115,1 počinje obraćanje Bogu i govor u 1. licu – to je molitva i svojevrstan odgovor na poziv u ps 113s.

Uvod: ps 113,1-3

Prvi dio ps 113,1-3 u središtu ima izričaj “Gospodinovo ime”:

Gospodinovo ime treba uzvisivati (v1),
ono treba biti blagoslovljeno (v2)
i uzvišeno (v3).

Uvodnim je pozivom cijela zajednica proglašena Božjim slugama (v1). Oni kojima se psalam izravno obraća nose častan naslov Gospodinovih slugu, kojemu važnost najbolje poznajemo na temelju čuvene četiri pjesme iz Proroka Izaije.
Prvi dio psalma još pokazuje kako blagoslov i hvalu Božjega imena treba rastegnuti na vrijeme (od sada pa dovijeka v2) i prostor (od istoka do zapada v3). (U hebrejskom izvorniku poticaj i želja “bilo” odnosno “neka bude” odnosi se na oba retka v2s i povezuje ih.)

Bog na nebu i na zemlji (113,4-6)

Drugi dio ps 113,4-6 prelazi od poziva (2. l. mn.) na opis (3. l. jd.) Najprije se ističe Božja univerzalna, teološka i kozmička veličina. Slava mu je “ponad nebesa” (v4); prijestolje mu je “u visinama” (v5). Ali isto je tako prisutan na cijelom svijetu, tiče se “svih naroda” (v4). Njegov dubok pogled vrijedi i na nebeskom dvoru i na zemaljskim stranama (v6). On gleda i ondje i ovdje.

Cijeli opis u ps 113,4-9 odgovara na pitanje kakav je “naš Bog” iz v5 i naovi pojedina svojstva, odnosno Božja djela koja bi mogla poslužiti za željenju usporedbu: Tko je kao naš Bog?

Povijest Božjega naroda (113,7-9)

Posljednji dio ps 113,7-9 nastavlja opis. Nižu se participi, opisujući opisuju Božje djelovanje koje nije ograničeno samo na jedno vrijeme:

Bog je onaj koji podiže siromaha (v7)
Bog daje nerotkinji da bude majka (v9).

Novost i zaokret u ovom dijelu psalma jest pogled na povijesno iskustvo Božejga naroda koji se i izrijekom spominje kad se govoro o prvacima Božjega naroda (v8), o uglednim plemićima koji sjede za stolom i primaju siromaha kao novog člana u svoje zajedništvo.

Spašeni siromah bio je npr. Josip, prodan kao rob u Egipat, kasnije Daniel koji je kao rob doveden Nabukodonozoru. Od robova postaju kraljevski dostojanstvenici na dvoru (v7). Nerotkinje bijahu Sara (Post 11,30), Ana (1 Sam 1,2), i malo poznata Samsonova majka kojoj ni ime ne znamo (Suci 13,2), a kao majka brojne djece najviše se ističe Ana sa šestero djece (1 Sam 2,21).

Psalam 114

Ps 114 formalni je nastavak na ps 113 jer subjekt o kojemu se radi u 114,2 jest “naš Bog” iz 113,5. Juda je postao Božje svetište, a Izrael područje Božje vladavine (114,2). Riječ je o najvažnijem i najpoznatijem razdoblju kad je dom Jakovljev izišao iz kuće ropstva (114,1)

Prvi dio ps 114,1-4 govori o prepoznatljivoj baštini Judeje i Izraela, o obećanoj zemlji u koju je narod Božji, nakon oslobođenja iz doma robovanja, ušao i o povijesti južnog i sjevernog kraljevstva koja će se poslije razviti (v2). Još su poznatiji i plastičniji motivi Crvenoga mora i Jordana koji se povlače da zajednica može proći(v3), a opisani su i opjevani u Izl i Jš.

Drugi i posljednji dio ps 114,5-8, vraća se načinu govora s početka (113,1-4) i iz sredine (Aleluja! 113,9 ili 114,1 prema LXX)., tj. izravno se obraća slušateljima. Sada to međutim nije zajednica Božjega naroda, nego sveukupno stvorenje i priroda. Najprije psalam postavlja pitanje Crvenom moru, rijeci Jordanu, planinama i brežuljcima o njihovu ponašanju (114,5s), a zatim upućuje svoj zemlji poziv da uzdrhti pred moću Božjom koja se očitovala ne tek u općenitom djelu stvaranja, nego u sasvim konkretnom, prepoznatljivom čudesnom izvoru u pustinji (v8, usp. Izl 17,6 i Br 20,11).

Novost psalma 114 jest što u središtvu više nije Božje ime nego Jakovljevo ime, pa je psalam kao antropološki odgovor na teološki uvod u ps 113. Narod Božji (113,8) ovdje se prepoznaje kao “dom Jakovljev” (114,1), a Bog se više ne spominje svojim svetim imenom יהוה nego je označen kao “Bog Jakovljev” (‘eloah ja’akob v7).

23.04.2010.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Susret sa Svetim pismom

Je li Biblija za mlade?

Poslušajte:

Pitanja unaprijed:
  • Kada ti je u životu Biblija bila zanimljiva i privlačna?
  • Sviđa li ti se neki film koji izravno obrađuju teme i motive iz Biblije?
  • Što znaš o tome kako je Biblija nastala?
  • Koja biblijska čudesa poznaješ?
  • Koji biblijski tekst je za Tebe najvažniji?

Pristupamo li Bibliji studijski, znamo da je vrlo složena i da postoji cijela znanost koja se njome bavi. Ali, već je sv. Augustin istaknuo da u Bibliji postoji snaga za sve uzraste. Dijete će se u njoj u privlačnim slikama susresti s istinama vjere, npr. o stvaranju ili o tome kako Bog dolazi na svijet kao malo dijete, kao Božić. Mladi čovjek može otkriti svoju osobnu vjeru s Izaijom koji se u hramu susreće s Bogom (Iz 6) ili kad čuje o apostolima koji na Isusovu riječ ostavljaju sve i idu za njim (Mk 1,16-20). Odrasli ima uz Zakon i Proroke i napose uz Evanđelja izvor orijentacije i životne dubine. Biblija, eto, nije tek knjiga, nego cijela knjižnica.

Biblija i film

U Bibliji postoje mnoge pripovijesti prema kojima su snimljeni suvremeni filmovi. Pritom valja biti oprezan pred zastranjenjima. I mladi danas znaju: jedno je knjiga, drugo je film. Ako smo u obliku filma vidjeli neku knjigu koju volimo, osjećamo razliku. Dobro, zanimljivo štivo i daje i traži više, i ne može stati u sat i pol filma. Iskreno se divimo kad je snaga Božje riječi uspješno pretočena u filmski prikaz, npr. u klasiku “Deset zapovijedi” ili u solidno razrađenom animiranom filmu “Prince of Egypt”, ili Zefirellijevom prikazu Isusova životnog puta. U nešto novije vrijeme istom motivu Izlaska iz Egipta i Mojsijevu liku posvećen je film Egzodus: bogovi i kraljevi. Tko vjerno prikazuje ono što piše u Bibliji, točno slijedi tekst i poštuje kontekst, na dobrom je putu, pogotovu kad na suvremen način želi pokazati ono bitno. Izmišljati se u umjetnosti dakako smije, ali tko to proglašava Biblijom upada u laž. Zla namjera sve može pokvariti. Staro je i poznato pravilo: Bibliju treba čitati u onom Duhu u kojem je napisana, a to je Božji Duh.

Nastanak Biblije

Govorimo li o tome kako je Biblija nastala valja najprije istaknuti kako je za razliku od ostalih priča i književnih djela, zadnji autor Biblije Bog. Biblijski pisac svoju inspiraciju prima od Duha Svetoga i zato su njegove “priče” svete – Sveto pismo. Sveto pismo ponajprije je sažeto iskustvo. Opisana su Božja djela s ljudima. Temeljni tekstovi u drugim religijama katkada su mitovi ili razmišljanja jednog jedinog čovjeka. U Bibliji koja je u temeljima židovstva i kršćanstva puno je drugačije jer obuhvaća gotovo 2000 godina realne povijesti cijele jedne zajednice. Bilo je potrebno zapisati ono što je doživio Božji narod sve tamo od Abrahama, preko kraljeva i proroka, do Isusa Krista, čije je rođenje obilježilo cijeli svijet. Pisci su promišljali o svemu tome pred Bogom, često u molitvi. Kristovi učenici okupljeni u živu Crkvu pod vodstvom Božjim procijenili su koje knjige pripadaju u Kanon – u definiranu zbirku Svetog pisma. Biblijske knjige nastale su iz potrebe da bude zapisano kako ih je Bog vodio, sklopio Savez, opraštao im, darovao je Ostatku novi početak i budućnost u kojoj mi i danas živimo.

Koliko vremena treba da čovjek pročita Bibliju? Svećenici i redovnici Sveto pismo čitaju od početka svoga školovanja. Biblijski tekstovi dio su molitve Crkve u svetoj misi i u časoslovu. Kad studijski proučavamo neki tekst dužni smo gledati na ponajviše hebrejski i grčki izvornik. Uvijek ima tekstova koje još moramo upoznati, ili pak dublje shvatiti.

Od najstarijih izdanja Biblije koja su sačuvana imamo dijelove iz Starog zavjeta 1. stoljeća prije Krista, iz Novog zavjeta postoje fragmenti (papirusi) iz 3. stoljeća poslije Krista. Kao temelj za stručno izdanje Staroga zavjeta na hebrejskom uzima se ponajviše Codex Petrogradensis (Leningradensis) iz 11. stoljeća, a za Novi zavjet na grčkom služe Codex Sinaiticus i Codex Vaticanus, oba iz 4. stoljeća.

Biblija stoji u temelju razvoja mnogih jezika i prevodi se praktički na sve svjetske jezike. Hrvatski suvremen prijevod stvorili su biskup Ivan Šarić, Antun Sović (SZ), Jerko Fućak. Posebno treba istaknuti zasluge koje imaju fra Bonaventura Duda i fra Ljudevit Rupčić koji su donedavno još bili među nama. Najstariji prijevod Biblije na hrvatski jezik zasigurno je onaj koji potječe iz pera Bartola Kašića, ali ostao je u rukopisu i u svoje vrijeme nije izdan (Rukopis prijevoda Biblije, 1622.-1637.)

Isusova čuda

Novi je zavjet prepun izvještaja o Isusovim čudima. Koje su to važne situacije u Isusovom životu koje ga čine našim Učiteljem? U tijeku crkvene godine najprije dolazi Božić, koji je postao dio opće kulture, a na Božić slavimo ono prvo i najvažnije čudo. Bog postaje čovjekom, Sin Božji rađa se kako malo dijete i preuzima na sebe put odrastanja. Već u štalici pobjeđuje hladnoću i tminu kao što će jednog dana smiriti oluju dok s učenicima bude plovio u lađi po Galilejskom moru.
Drugo, još važnije čudo, koje stoji na početku novozavjetnog propovijedanja i vjerovanja jest da je Isus uskrsnuo nakon što je bio mučen, raspet i položen u grob. Tako je u punini zablistala ono snaga koja je već bila na djelu kad je uskrisio npr. sina jedinca udovice iz Naina (Lk 7,15), zatim kćer Jaira, nadstojnika sinagoge (Mk 5,41), ili napokon svoga prijatelja Lazara koji je već četvrti dan bio u grobu (Iv 11,43s). Posebno vrijedi uočiti kako evanđeoski opis, na grčkom jeziku, kod Jairove kćeri uvrštava i izvorne riječi kako ih je Isus izgovorio na aramejskom (Talita, kum!) jer su se očito toliko dojam ostavile i bile su svete.
Zacijelo je najpoučnije čudo umnažanja kruha. Isus traži od svojih učenika da nahrane veliko mnoštvo, ali sam dobro zna što će učiniti (Iv 6,6). Učenici daju ono malo što imaju: 5 kruhova i dvije ribice. Ali zbog Isusove molitve oni će moći podijeliti tako da svima bude dosta.

Mnoga pitanja

Uz Bibliju se kod ljudi redovito javljaju mnoga pitanja. Što s onima koja su teška ili čak nemaju odgovora? Mali Samuel u hramu, usred noći, samo još jedna svjetiljka gori, čuje glas i ne razumije još o čemu je riječ. Uz pouku starog svećenika Elija shvatit će (1 Sam 3,8-10). Pastiri dolaze sami pogledati i uvjeriti se o čemu im je anđeo govorio (Lk 2,16). Učenike koje zanima gdje stanuje, Učitelj poziva: “Dođite i vidite” (Iv 1,39).

Znamo iz književnosti da je svaki tekst nešto tajnovito jer nas uvodi u svijet drugoga. A u Svetom pismu to je Božji svijet, svijet Duha Svetoga. Jasno, Biblija nije enciklopedija u kojoj nalazimo po natuknicama poredane odgovore na pitanja, nego je u njoj opis što su ljudi doživjeli na svom putu s Bogom. U našem redovitom životu stječemo povjerenje u ljude ne tako da dobivamo podatke o njima, nego tako da živimo s njima. Tako je i kod Boga. Smisao svetih tekstova nije toliko pružati informacije, nego izgraditi temeljito povjerenje. Kad mi netko napiše pismo onda u njemu osjećam ljubav i interes pošiljatelja. Važno je autentično iskustvo, važno je upoznati kakav je Bog u Bibliji. A to najbolje možemo kad sami zavirimo u sveti tekst i otkrijemo što nam govori o Bogu i o nama samima.

Simboli i poruke

Biblijske su priče prepune simbola i poruka. Je li ih teško shvatiti? Golubica koja dolijeće Noi s grančicom u kljunu iz Post 8,11 postala je opće prihvaćen simbol – simbol mira. Kuća ropstva, tuđinski zavojevač kao simbol zla i grijeha razumljivi su. Jona u utrobi velike ribe (Jon 2,1) jasan je znak koji i Isus prema Matejevu evanđelju dva puta najavljuje svojim slušateljima (Mt 12,39; 16,4). Srce kao simbol ljubavi posvuda je poznato. I pri tome dobro razlikujemo: srce u koje se zabija strjelica znak je vruće zaljubljenosti i potječe iz mitologije; a srce kopljem probodeno, često prikazano s trnovom krunom potječe iz Svetoga pisma. Sv. Ivan citira riječi proroka Zaharije “Gledat će onoga koga su proboli” (Zah 12,10; Iv 19,37). To je simbol ljubavi koja ide do kraja, prihvaća križ, pa i smrt, a vrijedi i prema neprijateljima.

Važne biblijske priče

Mnogi su biblijski događaji ušli u opću kulturu. Čuveni izvještaj o kuli babilonskoj pokazuje nam primjerice i našu glupost. Ljudi si sami žele napraviti ime (“Pribavimo sebi ime!” Post 11,4), a Bog im je već dao ime kad ih je stvarao (“A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek” Post 5,2), pa je cijeli pothvat suvišan.
Posebno je drag izvještaj o Jakovljevoj borbi s Bogom (Post 32,25-30) i o susretu s bratom Ezavom (Post 33,4). Nakon što se izborio za blagoslov, ima hrabrosti sam krenuti u susret bratu. Kad se pomiruje s njime, bilo mu je kao da u svom bratu vidi Božje lice (Post 33,10).
Izvještaj o Josipu u Egiptu i o Danijelu na babilonskom dvoru, i onaj već spomenuti o Samuelu pokazuju kako Bog progovara i mladim ljudima, daje im osobitu moć i veliku zadaću koju su dužni izvršiti.
Osobitu vrijednost ima onaj malo poznati izvještaj o proroku Miheju, sinu Jimlinu, koji hrabro naviješta Božju riječ, pa makar četiri stotine naručenih vladarevih proroka govori drugačije (1 Kr 22,6). On je poput Isusa: došao je posvjedočiti za istinu, i trpi zbog toga. Udaraju ga po licu kao Isusa kod suđenja (1 Kr 22,24; Iv 18,22). Iz Mihejeva viđenje potječe slika o narodu koji je raspršen kao ovce bez pastira (1 Kr 22,17; Mk 6,34).
Važan je izvještaj o proroku Iliji koji sam, na svetoj gori upoznaje Božju blagost koja nije u vihoru, ni u potresu koji ruši sve pred sobom, ni u vatri koja proždire, (1 Kr 19,11s).
Postoje i biblijske priče u užem smislu riječi koje primjerice nalazimo u Isusovim poukama iz života, u prispodobama koje se nastavljaju na starozavjetnu tradiciju mudrosti. Najljepše su one o ženi koja čisti i sprema po cijeloj kući dok ne nađe izgubljen novac, a kad ga nađe raduje se i poziva svoje prijatelje i susjede na zajedničko slavlje (Lk 15,9). Još je ljepša i daleko najpoznatija ona o izgubljenom sinu koji je rasuo svoje imanje i zapao u veliku bijedu. Otac čeka, radosno ga, ganut, prima, oprašta mu njegovu sebičnost, daje mu svečanu odjeću i priređuje gozbu zato što se vratio u svoj dom (Lk 15,20-24). Na početku Kristova života, ono što pastiri čuju u polju na dan njegova rođenja jedna je priča (Lk 2,1-12), ali priča koja se ostvarila kako su oni sami vidjeli (Lk 2,16-18). Ona i za sve kršćane tijekom povijesti do danas znači početak velikog povratka Ocu, obraćenja i vjerovanja Isusu.

Biblija i mladi

Biblija može pomoći mladim ljudima, dok se školuju imaju svoje svagdanje male i velike brige.
Kad nas ne razumiju i ne vole, onda u Bibliji susrećemo Isusa koji je sam proživio to iskustvo. Kad nam se čini da se utapamo, onda vidimo ruku koju Isus pruža Petru i spašava ga (Mt 14,31). Kad dugo vremena radimo i ništa nam ne uspijeva, vidimo apostole koji nakon neprospavane noći doživljavaju čudesan ribolov (Lk 5,5s; Iv 21,6). Kad se radujemo, onda je pred nama Učitelj koji govori: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje” (Lk 10,21). Kad tražimo što i kako dalje, Biblija nam može biti kao gorući grm (Izl 3,2), kad smo umorni i opterećeni, Biblija je kao anđeo koji dolazi Iliji i govori: “Ustani i jedi, pred tobom je dalek put” (1 Kr 19,7). Kad nas guši svagdanji stres, sjećamo se maloga Isusa koji ulazi upravo u takav svijet, užurban, prenatrpan zbog popisa stanovništva. Kad smo u tjeskobi i strahu, gledamo na Isusa u Maslinskom vrtu kako se krvlju znoji; kad ozbiljno osjećamo da nam je smrt blizu, na pamet nam dolazi da je Krist stvarno umro i bio pokopan, ali je trećega dana uskrsnuo i punih 40 dana mnogim dokazima svojim učenicima pokazivao da je živ, kako svjedoče Djela apostolska (Dj 1,3).

ur. 15. 4. 2021.

Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Iskustvo zaručnice u Pjesmi nad pjesmama

Pjesma nad pjesmama biblijska je knjiga u kojoj se govori o ljubavi. Ljubav je uspoređena s vinom (1,2; 4,2). Razvedruje dakle srce čovječje (Ps 104,15). Ima u sebi nešto opojno. Stvara osjećaj topline. Proizvodi zanos. Ljubav i gorljivost bit će napokon uspoređene se plamenom Božjim (8,6).

U Pjesmi se govori o odmoru i predahu: „Kralj se odmara na dušecima svojim“ (1,12). Spominje se postelja na kojoj čovjek počiva, povlačenje (1,4; 2,4) i pustinja (3,6; 8,5).

Kakvo iskustvo prolazi zaručnica, kakav je njezin unutarnji put? Ponajprije, njezin zaručnik jest kralj. Treće poglavlje podrobno prikazuje kako mu je slavno prijestolje (3,9) i spominje dijadem – kraljevsku krunu na njegovoj glavi (3,11). On je kralj Salomon. Njemu se pripisuje pjesma (1,1). Prema biblijskom tekstu on je tvorac stihova. On pjeva o zaručnici.

Ipak, u samoj pjesmi zaručnica je osoba koja prva progovara. Traži od njega da se povuku u osamu. Bit će primljena u kraljevske odaje (1,4; 2,4). Isus će reći, kad moliš, zatvori se u svoju sobu. Budi sa svojim Bogom u skrovitosti. 

Zna komunicirati

Zaručnica zna komunicirati, iznosi što joj je na srcu.

            Zaručniku, kralju, govori izravno.
            U dijalogu je i s kćerima Jeruzalemskim koje će joj biti savjetnice (1,8 itd.), ali i   napasnice kad stavljaju u pitanje njezinu ljubav i „nude“ joj druge mladiće (5,9).
            Izravno se obraća čuvarima u gradu, stražarima koji obilaze zidine (3,3).
            Napokon, ali tek kraju, u dijalogu je i sa svojom vlastitom braćom (8,8–12).

Zaručnica zna da je njezin ljubljeni mnogima privlačan i poželjan (1,3s). Zato ga treba osvojiti. Ne ide to samo od sebe.

Izravno mu se obraća i traži od njega da joj kaže gdje ga i kako može naći. Ne želi ići ukrivo, lutati oko drugih. (1,8).

Njezine savjetnice ponajprije je valjano upućuju da slijedi tragove (1,8). One je priznaju „najljepšom među ženama“ (18,8: 5,9; 6,1) – kad žensko oko to složno potvrđuje, ta procjena puno vrijedi.

Dragocjen dijalog

Podulji izravan dijalog zaručnice sa zaručnikom (1,9–17) svjedoči nam o njihovu međusobnom divljenju. Važni su to trenuci. Oni se zaustavljaju i kontempliraju ljepotu. Duhovnost nije samo motrenje uzvišenih božanskih otajstava, nego i dopuštanje Bogu da promotri mene.

Zaručnica doživljava vrlo konkretno kako se pogled njezina ljubitelja zaustavlja na njoj. Zastaje ponajprije na njezinu licu (1,10) i očima (1,15). Na licu je prepoznatljiva osoba. Ono što čovjek jest pokazuje se na licu. Upravo u meditaciji možemo osjetiti kako su mišići na našem licu važni. Ako ih u miru osjetimo, znat ćemo koliko su napeti i stegnuti, ili su smireni i vedri.

Zaručnica zbog njegove ljubavi i u susretu s njime postaje svjesna sebe. Njegov pogled čini da ona realno prepozna svoju vlastitu vrijednost. Što zaručnik prepoznaje i što joj priopćuje („lijepa si“ 1,10.15; 4,1.7; 6,4) to ona sama uviđa. Samu sebe doživljava kao cvijet, kao ljiljan (2,1). Sposobna je o tome i pred drugima svjedočiti. Tako se osjeća i takvom se pokazuje.

Zaručnik uočava njezinu posebnost, ono po čemu se ističe među svima i razlikuje se od drugih (2,2). Za njega ona je „prijateljica“, „sestra“, „zaručnica“, njegova ljepota – njegova „savršena“, kako dvaput ističe („savršena moja“ 5,2; 6,9).

Zahvaljujući njegovoj ljubavi, njezina pripadnost zaručniku nije skrivena i privatna, nego jasna i poznata stvar: „Dragi moj pripada meni, a ja njemu“ (2,16; 6,3) – posvjedočit će ona, dva put, i to pred drugima. Tako će učiniti i u kušnji (6,3).

Blizina koju opisuje neposredna je. Riječ je o pravom zagrljaju: osjeća njegovu ruku pod svojom glavom, a druga ju je obgrlila (2,6; 8,3). U njezine kose „zapleo se kralj“ kako on sam opisuje (7,6). Psalmist će kazati „s leđa i s lica ti me obuhvaćaš“ (Ps 139). Ignacije će u uvodu u duhovno vježbanje upozoriti kako Stvoritelj ima običaj zagrliti dušu.

Pažljiva žena

Bogate usporedbe iz prirode kojima Pjesma obiluje pokazuju ponajprije da je zaručnica žena koja ima otvorene oči i svjesna je životne stvarnosti koja ju okružuje. U njihovu ljubav uključena su konkretna iskustva i svijet u kojem žive. Ali, ti dragi motivi iz prirode vratit će nas također na prve stranice Svetoga pisma i na ljepote stvaranja. Podsjećaju nas na Stvoritelja i njegovu darežljivu, preobilnu dobrotu. Kad se više puta spominje motiv „vrt“ (8x 4,12.15.16[2x]; 5,1; 6,2[2x]; 8,13) naravno da ćemo se odmah sjetiti rajskog vrta koji je u početku Bog čovjeku dao kao zavičaj.

Zaručnica je osoba koja poštuje vrijeme povučenosti i odsutnosti svoga dragoga. Opetovano će tražiti da ga ostave na miru, neka spava dokle on sam to hoće (2,7; 3,5; 8,4). Lako ćemo se sjetiti Male Terezije i njezina pisanja da Isus spava kad nije u molitvi mogla osjetiti njegovu prisutnost. Sv. Ignacije će izričito napomenuti da je duhovna utjeha dar od Boga pa i onda kada ima neki svoj zemaljski uzrok. Prava utjeha u Duhu uvijek je Božji dar i ne možemo je svojim silama proizvesti. To je dragocjen pohod Božji kojim nam daje da uživamo u njegovoj prisutnosti.

Poznati tekst poziva koji započinje s: „Ustani, dragano, ljepoto moja, dođi“ (2,10–14) važan je dio pjesme jer ih ona navodi. Očito dobro sluša i pamti njegove riječi. Poziv je to koji joj se duboko usjekao u srce i pamćenje.

Višestruko trpljenje

Zaručnica prolazi kroz patnju i trpljenje na više načina.

Prvo što saznajemo jest da trpi od svojih najbližih, od braće (1,6). Ona je osoba koja je radila za druge, a svoje je zapustila i zanemarila. „Postavili su me da čuvam vinograde, a svog vinograda nisam čuvala“ – izvješćuje ona.

Mučan oblik njezina trpljenja prouzrokuju oni koji bi trebali čuvati, a napadaju je (5,7). Zaručnica trpi udarce, ranjena je. Oduzeta joj je odjeća, trpi studen u noći i nezaštićenost. Izvrgnuta je sramoti i ponižena. I to od onih koji su čuvari.

Trpljenje zaručnice povezano je s njezinom čežnjom i potragom za zaručnikom.
Osobita vrsta trpljenja jest čas kad je osjetila njegovu blizinu, čula je kako je pokucao, čula je njegov glas i upravo kad je bila spremna primiti ga, kad je otvorila vrata – njega nema (5,6).

Poseban je osjećaj zaljubljenosti koji nije samo ugodan i mio, nego opterećuje kad zaručnica opisuje da spava ali da joj srce bdi (5,2) i kad spominje kako joj je sva utroba zadrhtala (5,4). Dvaput će posvjedočiti da je bolesna od ljubavi (2,5; 5,8). Želi da njezin zaručnik to zna pa makar i neizravno preko glasnika (5,8). Zaručnica čezne da joj njezin ljubljeni bude blizak poput brata (8,1).

Triput izvješćuje o potrazi i o tome da je bila uzaludna, o frustriranosti koju osjeća: „Tražila sam ga, ali ga nisam našla“ (3,1s; 5,6). Ne možemo ne pomisliti na Mariju Magdalenu pred grobom Isusovim.

Vrhunac i preokret u pjesmi

Tri retka u 4. poglavlju predstavljaju svojevrstan vrhunac i preokret u cijeloj Pjesmi nad pjesmama. Susrećemo takoreći najvažnije iskustvo zaručnice.

Ponajprije, u pjesmi je inače jasno i višekratno opisana duboka čežnja koja prožima zaručnicu. U Pj 4,9 kralj priznaje ranjenost svoga srca. Prvi put on progovara o svojoj čežnji za njom. Otvara svoje srce.

Zatim, pohvaljuje se i veliča njezina ljubav. Njezina se ljubav uspoređuje se s vinom (4,10). U pjesmi se uglavnom ističe veličina i slatkoća zaručnikove, kraljeve ljubavi; ovo je prvi put da se njezina ljubav hvali. Sada je ona uspoređena s vinom kao što je već u početku to bio slučaj sa zaručnikovom ljubavlju (1,2).

On je prvi put priznaje zaručnicom (KS: „nevjesta“, Šarić: „zaručnica“) u 4,9 i tako još pruža osjećaj sigurnosti. Taj važan naziv koji je potvrđuje na njezinu životnu putu i daje joj perspektivu, obraćajući joj se ponavlja u nizu od pet puta zaredom. Naći ćemo ga u svakom od pet redaka 4,8–12 i potom još jednom u 5,1.

Prvi put u pjesmi on je naziva sestrom. Za tom blizinom ona i čezne (8,1). Dva put on ponavlja: „sestro moja“ (4,9s). Hebrejski izraz אחות ahot s nastavkom za pripadnost prvom licu pojavljuje se prvi put u tekstu i potom odmah u idućem retku. U ustima zaručnika naći ćemo ga još u 4,12 te u 5,1s.

Cilj procesa

Amor parem invenit vel facit – misao je iz duhovne tradicije koju potvrđuje i Pjesma nad pjesmama.
U početku pjesme „iz pustinje“ (3,6) dolazi svečana povorka s kraljem (3,6–11), na kraju „iz pustinje“ (8,5) zaručnica dolazi zajedno s kraljem, naslonjena na svoga dragoga – ona je kraljica.

Dvaput ona je poštivala njegov počinak (2,7; 3,5), na koncu to zaručnik isto tako čini (8,4). Kao što je ona prije molila kćeri jeruzalemske da daju mir njezinu dragome, tako sada on – prema podjeli Jeruzalemske Biblije – jednaku molbu upućuje kćerima jeruzalemskim za nju:

„Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
ne budite, ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela! (8,4)“

Ona postaje kao on – on je Salomon, ona Sulamka (2x 7,1). Tako je naziva zbor djevojaka, a tako i ona samu sebe označava.

I jedno i drugo ime izvedenica je od שׁלום šalom „mir, blagostanje, spasenje“. Ako je on npr. Miro, ona je Mira.

U njegovim očima ona sada ima mir – šalom (8,10).

2. izd. 9. 3. 2021.

Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Isus u suzama (Iv 11,1-45)

Isus plače nad Lazarom (catholicsay.com)

U potresu 2020. u našem glavnom gradu Zagrebu silno nam se uzdrmalo tlo pod nogama. Krajem godine uslijedio je još bolniji užas u Petrinjskom kraju koji s produžio s naknadnim podrhtavanjima. U hipu krovovi su se urušavali, dijelovi zgrada padali. Doživjeli smo kako u ovom stvorenom svemiru uzalud tražimo točku koja bi zauvijek bila čvrsta. Na vlastitoj koži mogli smo osjetiti o čemu apostoli govore svome Učitelju: “Zar ćeš onamo gdje su te maločas htjeli kamenovati?” (Iv 11,8  usp. 8,59). A Isus svejedno polazi, u njegovu poslanju ne zaustavlja ga kamenje koje prijeti, od kojega je spasio ženu koju su doveli da je osude (usp. 8,5).

Zbog potresa ljudi su istrčali iz svojih kuća, spustili se na ulicu, u dvorište, da se odmaknu, da međusobno podijele strah. Zacijelo će nam lako pred oči doći mnogi Judejci koji su prema evanđeoskom izvještaju došli iskazati sućut i obodriti dobre sestre preminuloga Lazara, Mariju i Martu (Iv 11,19). Oni, živi narod Božji, plaču (33). Pozivaju Isusa da dođe i vidi grob (33) u koji su pokojnoga položili. Njih Isus uzima u svoju molitvu Ocu (45). Moli za njihovu vjeru i ta se molitva ostvaruje, uslišana je. Oni vjeruju (45). Upravo ovo mnoštvo koje bijaše s Isusom kad Lazara pozva iz groba pronosit će svjedočanstvo (Iv 12,17), tako da će se silan svijet okupiti na doček Gospodinu kod slavnoga ulaza u Jeruzalem (12,18).

Ovo nam je evanđeosko poglavlje za vrijeme pandemije važno jer i opet, kao i pred slijepcem od rođenja, na prvo mjesto iskače bolest i pitanje o njezinu smislu. Četiri puta početak izvještaja ističe da je Lazar bolestan (ἀστθενέω Iv 11,1.2.3.6), slabo mu je. Kad Gospodinu to javljaju, on sam od sebe gleda u prvom redu ne koji su uzroci od kojih bolest dolazi, nego najprije koja je svrha. Radi čega je ona tu. Još od Aristotela, od početaka europske znanosti, svjesni smo koliko je cilj važan, najvažniji, princip koji sve određuje i pokreće. Isus proglašava da je bolest radi slave Božje (Iv 11,4) i konkretizira odmah neposrednu svrhu: zato da Sin Božji bude proslavljen po toj bolesti.

Svojim zahtjevnim tumačenjem Gospodin nas dovodi do onog najtežeg pitanja po kojemu nam je ovo evanđeosko poglavlje danas tako važno, toliko aktualno i relevantno. Pa zar on koji je slijepca od rođenja čudesno doveo do zdravlja i dao mu da progleda, pokazao je na njemu djela Božja kako je i najavio, zar on nije mogao učiniti da Lazar, njegov dragi prijatelj, ne umre. Tako s pravom pitaju neki od okupljenih (Iv 11,37) i sažimlju bit. Nakon toga pitanja sam je Isus ponovno u svojoj nutrini potresen, pogađa ga to.

Rekao je da bolest nije na smrt (Iv 11,4), a evo njegov dragi Lazar, umro je. Isus to zna, otvoreno tako veli, i sada dolazi na njegov grob, na mjesto mrtvih (11,38). Već je četvrti dan Lazar pokojnik.

Pa zar nije Gospodin mogao zaustaviti grozotu svesvjetske zaraze? Nije li mogao ispružiti milosrdnu, moćnu ruku, reći spasonosnu stvarateljsku riječ i spriječiti zagrebački potres koji će razderati utrobu bazilike njegova presvetoga Srca, potres koji će na jeziv način u grob otjerati milu djevojku u cvijetu mladosti, mladosti provedene upravo u njegovoj bazilici?

Kad je nova bolest već odnijela preko pola milijuna ljudskih života, pravi je čas da s Lazarom, kojega su povili i položili u grobnu pećinu, pogledamo u mračno ždrijelo smrti. Gospodin kaže: to je san (κοιμάομαι Iv 11,11), baš kao što je i za Jairovu djevojčicu bio rekao (καθεύδω Mk 5,39). Najdublja pitanja i najskriveniji ljudski jad smije danas izići na površinu. U korizmeni petak 2020. Papa Franjo preko svih novih medija Papa poveo nas je do drevnoga raspela. I nebo je plakalo dok je presvetim Sakramentom blagoslivljao nevoljni svijet. Čas je za prave, najozbiljnije, vruće ljudske suze. Neka provru kao što su iz Kristovih milih očiju nezaustavljivo potekle. Isus je u suzama (δακρύω Iv 11,35).

Samo ovdje, nigdje drugdje u Evanđelju nećemo naći takav opis koji govori o suzama (grč. δάκρυον) koje naviru i oblijevaju Isusovo lice. Nije to “plač” kao kod Marije i kod okupljenih (κλαίω Iv 11,31.33), nije to ni Isusov plač nad svetim gradom Jeruzalemom koji Evanđelje po Luki jedinstveno bilježi (κλαίω Lk 19,41). Ovdje je glagol jedinstven za cijeli Novi zavjet, a opisuje na Isusovu licu one suze kojima je žena grješnica, žena koja je mnogo ljubila, Isusu u farizejevoj kući noge oprala (δάκρυον Lk 7,38.44). Opisuje suze koje će Bog obrisati zbog Jaganjčeve žrtve (δάκρυον Otk 7,17). Knjiga Otkrivenja razjasnit će: Htio je svoj šator podići među nama (δάκρυον Otk 21,3), pa će nam obrisati suze i smrti više neće biti.

Kristov gromoglasan poziv pokojnom Lazaru (δεῦρο Iv 11,43) sročen je istom riječju kojom je onoga bogataša pozvao da, nakon što imetak uloži u siromašne i osigura blago na nebu, dođe i slijedi Isusa, učitelja (δεῦρο Mt 19,21; Mk 10,21; Lk 18,22). Uspjeh Kristova zova, posluh Lazarov, koji je utješna, glavna poruka ovoga evanđelja pokazuje čudesan prizor. Još u mrtvačkim povojima Lazar samostalno izlazi iz groba (Iv 11,44). Dodatno još Isus nalaže da ga bližnji odriješe i tako mu omoguće slobodan, njegov vlastiti život (11,44). Ezekiel je u viđenju motrio čudesnu silu Božju koja oživljava mrtvačke kosti (Ez 37,1-14). Simbol je naviještao sretan povratak u domovinu. A kod Lazara se opipljivo ostvaruje Božje obećanje o otvaranju i izvođenju iz groba (Ez 37,12.13). Kristov uspjeh vidi se u tome što je Lazar poslije sustolnik Isusu (Iv 12,2) na večeri koju mu šest dana prije Pashe priređuju. Ljudi se okupili i zato da vide uskrišena Lazara (12,9), a Isus je dokazao kako ne vraća život samo Lazaru, nego živoga Lazara vraća njegovim sestrama, oživljava obitelj. 

2. popravljeno izdanje 9. 2. 2021.

CROSBI

Ivica Hadaš, Niko Bilić

usp. Lazar, prijatelj

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Čudnovati zahtjevi kršćanske ekonomije (Lk 16,1-13)

Kristova prispodoba o nepoštenu upravitelju

uz današnje Evanđelje: 25. nedjelja god. C, petak 31. tjedna

Poznata Kristova pouka o nepoštenu upravitelju u Lk 16,1-13 odlomak je koji u Evanđelju kao tekstualnu cjelinu ponajprije objedinjuje biblijski sedmerostruki spomen “ekonomije”, a sedam (hebr. שׁבע šbʻ) je u Svetom pismu podsjetnik na pouzdanost koja počiva na Božjoj zakletvi (hebr. שׁבע šbʻ) ocima da će im dati zemlju. Jedinstven je to slučaj u cijelom Novom zavjetu i odlikuje ovaj tekst kao izvrstan prikaz čudnovate i zahtjevne evanđeoske ekonomije. Samo ovdje pronaći ćemo taj pojam kao glagol “upravljati”, “gospodariti” (οἰκονομέω Lk 16,2). Triput se uz to pojavljuje kao apstraktna imenica “upravljanje”, “gospodarenje” (οἰκονομία 16,2.3.4). I još tri puta spominje se kao glavni lik nositelj te službe, izvršitelj radnje: “ekonom”, “upravitelj” (οἰκόνομος 16,1.3.8).

Ovaj je evanđeoski odlomak Lk 16,1-13 po još jednom elementu znakovit i poseban. Samo ovdje u ukupnom novozavjetnom jeziku, kada je u početku riječ o optužbi protiv nepoštena upravitelja (16,1), pojavljuje se grčki glagol διαβάλλω koji stoji u korijenu imena διάβολος i nosi mu značenje: “đavao”, “tužitelj”.

Tri prizora

Tekst se jednostavno može razdijeliti u tri dijela. U prvom, uvodnome dijelu (Lk 16,1s), gospodar je u razgovoru s optuženim upraviteljem i traži od njega račun o upravljanju. Poziva ga da očituje “logos” svojega upravljanja – princip, smisao i razumijevanje po kojemu se ravna (grč. λόγος Lk 16,2).

Drugi je dio teksta (Lk 16,3-7) najprije promišljanje upravitelja pred najavom da će ostati bez svojega položaja (“u sebi” r. 3). Otvoreno procjenjuje svoju situaciju jer nije spreman niti na težak rad, niti na prosjačenje pa kuje naum (“znam što ću” r. 4) koji marno izvršava. Poput aktivna, zauzeta menadžera sa svakim pojedinim od poslovnih suradnika koji još moraju podmiriti dugove, on uspostavlja kontakt (“jednog po jednog” r. 5). Pripravlja traženi obračun za ekonomiju koja mu je do sada bila povjerena.

Svojim postupkom dokazuje da je optužba (Lk 16,2) točna jer krivotvori i lažno, korumpirano, umanjuje dugovanje. Pri tom međutim pokazuje kako su dobra sredstvo, a u središtu stoji čovjek, njegova egzistencija i međuljudski odnosi. Možda se upravo na tome zasniva iznenadna pohvala (r. 8) koju gospodar izriče upravitelju svojega imanja u idućemu, završnom dijelu teksta.

Ovaj treći dio teksta (Lk 16,8-13) donosi tako svojevrstan preokret za kraj koji će poslužiti Isusu da istakne razliku između logike svijeta i logike svjetla. Vjerojatno se i ovdje (Lk 16,8) nalazi tipičan, genijalan zahvat Lukina stila koji u istom retku spaja dovršetak pripovijedanja (“Pohvali gospodar nepoštena upravitelja…”) i prelazi na Kristov upravni govor slušateljima (“Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji…”).

Jedno je pamet i međusobno razumijevanje koje povezuje nepoštena upravitelja –  “ekonoma nepravde” (grč. οἰκόνομος τῆς ἀδικίας) – s njegovima, a drugo je Kristova pamet koja je svjetlo svijeta. Ipak sam Gospodin potiče da s istim dovitljivim razumijevanjem i logikom iskoristimo dobra ovoga svijeta tako da se sprijateljimo s onima koji nas mogu primiti u svoj dom kad sva nepravda i sve bogatstvo ostane iza nas (Lk 16,9).

Upravitelj gospodareva doma

Upravitelj gospodari, ne robuje stvarima, zna da su dobra radi čovjeka i da su ljudi važniji. Ima na pameti da će ovo proći i da ga čekaju vječni šatori. Odgovara za načelo i osnove kojima se ravna u svojem upravljanju.

Kakva je Kristova ekonomija? Vječna Božje Riječ utjelovila se. Svjetlo istinsko došlo je u ovaj naš svijet i odmah daje vidjeti kako čovjek, grijehu odan, odavno već prodaje “rog za svijeću”. Ali baš u takvu svijetu Isus govori svojim učenicima (Lk 16,1). Ovaj put njegove riječi nisu kao u prethodnom poglavlju – s čuvenim slikama izgubljene ovce, izgubljene drahme i milosrdnoga oca – upućene farizejima i pismoznancima, ni carinicima i grješnicima (usp. Lk 15). Isus sada poučava sinove svjetla (usp. 16,8).

Na početku pouke jest čovjek (ἄνθρωπος 16,1) kao i toliko puta kad tumači kraljevstvo Božje. Učitelj stavlja pred njih onaj važan čas kad će ovaj svijet uminuti, kad će nepoštena bogatstva nestati (Lk 16,9). Čas dolazi kad upravitelj pred optuživanjem mora položiti račun, iznijeti svoj princip upravljanja, čime se je ravnao, kako i zašto postupao. Odmah odjekuje ključna poruka: “Ne možeš više biti upravitelj!” (Lk 16,2)

Znamo dobro kakav je svijet u kojem duh optužbe olako iskače. Ocrnjujemo i napadamo. Blatimo bez odgode i sustezanja. Doduše zao je glas o evanđeoskom upravitelju točan. Zaista, evo, gospodarevo imanje rasipa. Oduzima, pljačka: pedeset odnosno dvadeset posto. Od 100 mjera ulja krade 50 (Lk 16,6), od 100 mjera pšenice krade ih 20 (r. 7).

U središtu Isusove pouke jedan je ekonom, upravitelj u gospodarevu domu, nalik na starozavjetnoga Josipa Egipatskoga. Gospodar mu je povjerio svoj dom, sve svoje dao mu je u ruke (Post 39,5). Josip je u ono doba bio nepravedno optužen (Post 39,17), da bi potom postao vrsni upravitelj cijeloga Egipta i osnivač egipatske ekonomije (Post 41,55).

U primjeru koji Isus, Učitelj, daje u pouci možemo doista prepoznati dobre osobine. Unatoč optužbama, upravitelj ostaje priseban. Realno procjenjuje svoje fizičke i psihičke sile: Ne može kopati, stidi se prositi (Lk 16,3). Neki je oblik milosrđa, premda nepošten, kad ljudima smanjuje dugove, olakšava im (16,6.s). Svakako ovaj upravitelj zna učiniti ono najvažnije. Stvara prijatelje. Nalazi ljude na koje se može osloniti, koji će ga primiti u svoj dom kad više ne bude imao gospodarev dom na raspolaganju (16,4). “Tko će me primiti” – razmišlja upravitelj (usp. Lk 16,4). “Primit će vas u vječne šatore” – najavljuje Učitelj Isus (r. 9).

Ekonomija i ekologija

Tako jednostavno: imanje i dobra mogu biti u službi međuljudskih odnosa. Dobra ovoga svijeta možemo upotrijebiti za ljubav prema bližnjemu. Smisao im je da s njima gradimo Kristovo kraljevstvo u kojem vrijedi i izvršava se nova zapovijed, Isusova baština, tri put ponovljena: “Ljubite kao što sam ja ljubio! Ljubite jedni druge!” (Iv 13,34; 15,9.12).

Sam gospodar u Isusovoj pouci hvali upraviteljevu dovitljivost i pronicavost, njegov spretan um. Upravitelj gospodari stvarima, ne robuje im. Zna ih upotrijebiti za svrhu koju želi postići. Svjestan je da su dobra u službi čovjeka. Ljudi su važniji od novca. Danas smo svjesni, i papa Franjo to neumorno ističe, kako je za očuvanje okoliša, za ekologiju i spašavanje klime, presudan naš odnos prema bližnjemu, napose prema Božjem siromahu, daleko više negoli naš odnos prema kamenju, bilju i životinjama. Naš svijet stalno izračunava kako povisiti gospodarski rast, natječe se kako povećati profit. Ipak, već dugo, valjan menadžment dobro zna kako su ljudi i međuljudski odnosi najvažniji. Daleko više znače od svih financija i novčane matematike.

Čovjek – upravitelj Stvoriteljeva imanja

Ono što evanđeoskoga upravitelja pokreće u akciju jest svijest o gospodarevoj najavi: “Nećeš više biti upravitelj” (Lk 16,2). Od početka Sveto pismo gleda na čovjeka kojemu je povjereno gospodarenje. Što je na prvoj stranici Biblije “gospodar” (Post 1,26.28), to na drugoj stranici razjašnjava znana slika: čovjek će “obrađivati” i “čuvati” vrt Gospodnji (Post 2,15), opsluživati i obdržavati ono što je Bog “zasadio” (Post 2,8). Treba dobro gospodariti. Upravitelj je Božjih dobara koji ima na pameti da mu je zemaljski život izmjeren. U Božjoj je ruci. Pred ulazom u vječne šatore “oduzet će” nam se sva “uprava” (usp. 16,3). Što je bilo, bilo je.

Dubinska je ipak razlika između nepoštena upravitelja koji želi spasiti sebe i Krista koji želi da se njegovi učenici spase i dobiju mjesto u “vječnim šatorima” (Lk 16,9). Isus, Svjetlo istinsko koje je došlo na svijet, pokazuje sinovima svjetla koliko vrijedi vjernost u najmanjemu (r. 10) i u ovim nepravednim računicama jer tako će nam Otac povjeriti ono pravo, trajno imanje (r. 11) koje neće nestati. Vjernost u sitnicama dovodi do presudnoga uspjeha. Gospodin Isus to zacijelo najbolje pokazuje kad svojim učenicima kod Posljednje večere ponizno pere noge (Iv 13,5). Poučava nas da možemo doći do onoga istinskoga bogatstva koje iz dna duše priželjkujemo. Možemo doći do one autentičnosti u kojoj imam baš ono moje, što mi Bog daje. Jedino to donosi mi punu radost i slobodu.

Naša duhovna ekonomija

Gospodin se svojom poukom o nepoštenu upravitelju brine za nas. Nudi nam slobodu od bolne podijeljenosti srca i rastrgane duše. Liječi od duhovne šizofrenije. Gospodin stavlja izbor pred nas: S kime ćeš se sljubiti, s kunama i milijunima ili s Bogom svojim (Lk 16,13)? Uz koga ćeš prionuti, uza što se privinuti? Služiti Bogu – jedina je prava sloboda, jedini on ne tlači, ne iskorištava.

Evanđeoski nepošteni ekonom odmah je krenuo u odlučnu kampanju da pridobije ljude za sebe. A Isus Krist? Kakva je njegova ekonomija? Sam Gospodin nije prepolovio, niti tek za petinu umanjio, nego je svojom žrtvom posvema izbrisao našu zadužnicu pred Bogom (Kol 2,14). Prihvatio je pritom i naš princip trgovanja, dopustio da bude prodan za 30 srebrnika (Mt 26,15). “Samoga sebe dao je kao otkup za sve” (1 Tim 2,6). Krvlju svojom (Otk 1,5; 5,9) poništio je zadužnicu u cijelosti, “uklonio ju je pribivši je na križ” (Kol 2,14). Tako je postavio osnovicu za našu molitvu i princip, obrazloženje, za naše upravljanje.

Kategorije
Duhovnost Nastava

Otac Zaharija (Lk 1,5-22.57-79)

Zaharija, otac Ivana Krstitelja, starozavjetni je svećenik u Novome zavjetu. Štoviše, kad u razgovoru s Božjim glasnikom opisuje svoju dob (πρεσβυύτης Lk 1,18), dat će osnovicu za ime novih, Kristovih svećenika – prezbitera.

Divimo se novozavjetnoj Božjoj dobroti i s pravom ističemo kako Bog čini velike stvari daleko od središta moći, u Nazaretu primjerice, i s „malim“ ljudima, izvan sustava, bez visokih položaja. Svećenik Zaharija međutim pravi je primjer da se Bog javlja i usred establishmenta i ondje pripravlja svoja djela.

Zaharija je čovjek koji odano obdržava zapovijedi i propise, živi u njima (ἐν Lk 1,6). Vjerno obavlja Zakonom propisano hramsko bogoslužje (1,8) koje okuplja cijelu zajednicu na molitvu (1,10.21). Stari svećenik ostaje služiti do kraja svoga roka usprkos neobičnim događajima koji su se zbili (1,23).

Otac Zaharija prvi je čovjek kojemu se u Evanđelju objavio Božji glasnik Gabriel – vjesnik Božje snage, i to ondje, kamo po naravi pripada – u Hramu, Božjemu prebivalištu. Zaharija, svećenik, kadar je razumjeti jezik anđela i uspostaviti dijalog s njime. Prvi je koji sluša radosnu vijest – evanđelje jer mu je Gabriel, u skladu sa svojim poslanjem, donosi (grč. εὐαγγελίσασθαι 1,19). Gabriel svojom izjavom otkriva da je Zaharija bio molitelj. Upozorava ga, naime, da mu je usrdna molitva (grč. δέησις 1,13) uslišana i to je prva poruka koju Zaharija prima s neba.

Biblijski tekst, istina, ističe Zaharijinu nevjeru pa njegovu poznatu nijemost tumači kao korektivnu kaznu, što po naravi prihvaćamo. Ipak, ono što nebeski glasnik kaže o Zaharijinu novu stanju, znači ponajprije šutnju i tišinu (σιοπάω Lk 1,20). Svećenik će šutjeti dok se čudesna najava ne ispuni. Ima li prikladnije i prirodnije reakcije pred misterijem?

Poslije će, ispisujući na pločicu “Ivan mu je ime” (Lk 1,62) dokazati da poslušno izvršava nalog koji je od Boga primio (1,13). Unatoč prvoj nevjerici, dobro je on slušao i usvojio Božju poruku. Zapamtio je i zapovijed i ime koje treba dati.

Riječi koje nakon devetomjesečne tišine Zaharija izgovara jesu proslava i hvala Bogu (Lk 1,64). Primjenjuje onu izvornu moć da blagoslivlja (grč. εὐλογέω) po kojoj je čovjek od početaka na sliku Božju. Duga šutnja pretočila se u svećenikov velik hvalospjev “Benedictus – Blagoslovljen” koji je ušao u srce novozavjetne molitve. Biblija otvoreno opisuje: upravo u času kad započinje veliku molitvu Zaharija je ispunjen Duhom Svetim, a njegove su riječi proročki govor (προφητεύω 1,67). Svećenik je Zaharija, dakle, prorok jednako kao što za svojega sina najavljuje: “a i ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati” (1,76). Tako se, eto, u Svetom pismu nastavlja časni niz Božjih proroka po čijim je ustima Bog objavio da će “podići snagu spasenja” svojemu narodu (1,69).

(18.03.10.; 10.04.10.) 6. 11. 2020.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ