(Lk 15,11-32 )
Kako bi to izgledalo kad bi se dva brata iz evanđelja susrela nakon mnogo dugih godina? Desetljeća su prošla. Obojica su stari, bogati iskustvom, uznapredovali u mudrosti. Razgovaraju.
Mlađi veli: »Tada sam htio imati svoje. Htio sam biti samostalan. Nije bilo nepravedno što sam tražio svoj dio.«
Stariji se također prisjeća: »A ja, iz pristojnosti, nisam htio zahtijevati dio koji meni pripada. Poštovao sam očev autoritet. Jesam li se bojao? Svakako, bio sam ljut na tebe. Kipio sam od srdžbe i bijesa kad sam vidio kako se ti, mali, ponašaš. Očev ljubimac! Tako lakomislen, tako beskrupolozan!«
Mlađi će na to: »O da! Vukla me želja da odem od autoriteta. Bio sam tako siguran u sebe. Mislio sam da ću sa svojim imetkom osvojiti sav svijet.«
Razgovaraju tako dva vremešna čovjeka. Lice je starijemu obilježeno dugim životnim vijekom, ali oči su mu živahne i jasne. Ni mlađi nije više u snazi, ali njegov glas još uvijek daje naslutiti lik mladog momčića koji je prije mnogo godina sam i na svoju ruku pošao u daleku zemlju.
»Odano sam služio ocu. Sve sam njegove naloge izvršavao« – promišlja stariji. »Zapravo nisam postao odrastao i samostalan, premda sam to vruće želio. Bez pitanja pokoravao sam se njegovoj zapovijedi a da pritom nisam preuzeo odgovornost na sebe.« I služio mu je, kao jedan od slugu, umjesto da je uvidio da je ljubljeni sin. »Sinko«, rekao je otac onom zgodom.
Mlađi dobro pamti kako je htio biti slobodan. Ali je pritom previdio koliko su autoritet i zakon, koji su vladali u kući očevoj, bili prijeko potrebni. Za upravljanje životom. Posjed, odnose prema drugima, ljubav – sve to trebalo je držati u redu. »Tomu, jednostavno, nisam bio dorastao« – zaključuje svoje razmišljanje.
Stariji je uvijek ostao uz oca. Ali nije bio kadar pojmiti da sve što je očevo pripada i njemu. U njegovoj je pameti to izgledalo drukčije, odijeljeno jedno od drugoga. Imao je jednu želju. Htio je prirediti slavlje za svoje prijatelje i proveseliti se s njima. I ta se želja pretvorila u muku. Je li, naime, ikad izrekao svoju želju? I njegova se želja pretvorila u bijes, jer ne dobiva što je želio. I njegov se bijes pretvorio u mržnju. Prema samom sebi. Prema ocu. Prema bratu koji je tako lako dobio svoja dobra.
Mlađi također imaše svoju muku. Valjano ga je zapekla savjest kad je u onoj dalekoj zemlji zavladala velika glad. Nije li bio sukrivac za takvo stanje zbog svojeg načina života? Sve što je dobio od oca, izgubio je. Samo grijeh i krivnja ostadoše. Htio se odijeliti od svojih, sad je ostao sam. Htio je biti gospodar svojeg imanja, sad je postao sluga koji mora čuvati nečiste životinje. Osjećaj krivnje bio je neizdrživ. Pa što je to od svog života učinio?
Dva brata, dva starca, mogla bi još dugo razmišljati i razgovarati o svojim postupcima. No ubrzo postaje jasno da je za obojicu odlučujuća prekretnica bila gozba u očevu domu. Otac nije pitao za grijeh mlađega. Nije niti omalovažavao grijeh. Naložio je da se priprave gozba i veselje. Otac nije osudio bijes i mržnju starijega. Ali je jasno dao na znanje da sve njegovo i sinu pripada. Sada je pravo da se veselimo i slavimo slavlje za onoga koji bijaše mrtav i opet oživje.
p. Niko Bilić, SJ
(iz knjige: Nauči nas, FTI Zagreb 2001., str. 20)