Lik Arona u Izl i Lev
Aronov život u Bibliji je opisan slično kao i Mojsijev od Knjige Izlaska do Ponovljenoga zakona. Znakovito je da pritom prvi (Izl 4,14) i posljednji put (Pnz 32,50) njegovo ime nalazimo u Božjem govoru Mojsiju. To s jedne strane upozorava na njegovu posebnu ulogu budući da Bog govori o njemu, s druge strane ta činjenica ističe Mojsijev prioritet. Aron je Mojsijev brat (»tvoj brat«).
Unatoč središnjoj ulozi Mojsija, velikog izbavitelja i zakonodavca, i isticanju njegova imena, Aron je uz Mojsija od početka misije. Aron u Izl 4,14–16 dolazi kao odgovor na posljednji pokušaj Mojsijev da se jednostavno izvuče i nađe zamjenu (»Ne bi li poslao koga drugoga…!« 4,13). Predstavljen je kao brat Mojsijev i ujedno kao njegova suprotnost: on je rječit za razliku od Mojsija koji nije čovjek govora.
Prema Božjoj najavi ući će u SZ s radošću u srcu što je ujedno kontrast i preokret za božansku ljutnju (Izl 4,14). Od početka je jasno definiran kao glasnogovornik (v15). Mojsije mu treba stavljati riječi u usta, a on ima nastupiti kao prorok koji naviješta. Proročki naslov נביא bit će mu i pripisan, ali s naznakom da je Mojsijev prorok (7,1)
Poslanje Aron dobiva od Boga. Bog izravno Aronu progovara u Izl 4,27 pa će on ući u povijest spasenja na Božji poticaj. I kasnije se u biblijskom tekstu ponavlja taj fenomen da Bog svoju riječ upućuje Aronu (Lev 10,8; Br 18,8).
Prva Aronova akcija u Svetom pismu jest da sluša izvještaj svoga brata (usp. “Mojsije pripovjedi sve…” Izl 4,28).
U prvom Mojsijevu nastupu pred sinovima Izraelovim Aron već obavlja svoju službu. Nakon što je poslušao brata izvršava svoje poslanje: on pred zajednicom iznosi sve što je Gospodin govorio Mojsiju. Očito je uvjerljiv i ima rezultata: Povjerovao je narod i poklonio se Bogu (v31).
U prvom nastupu Mojsijevu pred faraonom (5,1–5) Aron potvrđuje svoje zajedništvo s bratom. Objavu Božju preuzima i na sebe (»nama se objavio Bog« 5,3). Usprkos Mojsijevoj središnjoj ulozi, faraon se od početka obojici obraća. Već pri ovoj »prvoj audijenciji« oslovljava obojicu imenom (v4), ne samo Mojsija koji je odrastao u Egiptu.
Obojicu također narod optužuje (5,19–21) jer su im pogoršali stanje (v6–18), što svjedoči o potpunom neuspjehu prvoga pregovaranja s faraonom. Zajednica zaziva Božji sud nad Mojsijem i Aronom (v20). U svom poslanju dakle nemaju poteškoće samo s faraonom. I zajednicu i faraona morat će opetovano nagovarati (6,13). I Aronu, kao i Mojsiju, Bog govori i šalje ih.
Premda opis Arona u Izl 4 počinje in medias res: prvo ga upoznajemo po njegovoj ulozi pomoćnika Mojsiju, ipak naknadno u rodoslovlju saznajemo o njegovu rođenju (6,14–25). U opisu je kao dijete Amrama i Jokebede naveden prije Mojsija (6,20), a i precizan podatak o vremenu poslanja daje mu tri godine više negoli Mojsiju (7,7). Aron je stariji brat, prema šturom izvještaju: prvorođenac. Levi im je pradjed, a otac Amram živio je 137 godina koliko i pradjed Levi (6,16.20)
Paralelu izvještaju o Aronovu rođenju (Izl 6,20) naći ćemo u opisu njegove smrti (Br 20,28) pri čemu on postupa kao poslušni izvršitelj Božjeg naloga da se pridruži precima (v24), koji je i ovaj posljednji put za svoga brata Mojsije primio od Boga. Aronove smrti prisjeća se Mojsije u svojem velikom oproštajnom govoru (Pnz 10,6).
Zajedno s Mojsijem Aron izvršava Božje naredbe. Bit će u više »audijencija« kod faraona (Izl 7,10; 8,4.21…). Premda kod Mojsijeva zvanja u središtu stoji Mojsijev štap, zapravo će Aronov štap imati odlučujuću ulogu u izvođenju znamenja u Egiptu (zmija 7,12; krv 7,20). Među štapovima pojedinih plemena Aronov će na čudesan način procvasti (Br 17,23 usp. Heb 9,4).
S Mojsijem Aron izvodi sva znamenja (Izl 11,10), on također sluša propis o Pashi (Izl 12). Sinovi će Izraelovi činiti onako kako je Bog naredio Mojsiju i Aronu (12,28.50). Ipak, u presudnom poglavlju Izl 14 koje prelaskom preko mora po suhu simobilizira cio Izlazak Aron se ne spominje.
Aron je uz Mojsija od početka te je i on bio optužen od zajednice već u Egiptu (Izl 5,21), a tako i u pustinji (16,2). Mojsiju molitelju bit će potpora kod boja s Amalekom (17,12). Čak će i na Sinaju, gdje je pristup ograničen, biti uz Mojsija (19,24), a pred starješinama će zajedno s Hurom biti zamjenik Mojsijev (24,14). U propisima Knjige Izlaska Aron ima posebno mjesto jer je njemu dodijeljena svećenička služba (Izl 28s).
U Izl 32 bit će međutim prikazan kao otpadnik jer odmah prihvaća prijedlog zajednice koja traži da im napravi Boga (hebr. »bogove« אלהים s glagolom u množini 32,2). Prijedlog je to koji će i u Stjepanovu govoru postati primjerom velikog sveopćega otpada od vjere (Dj 7,4). Aron, kao u unaprijed smišljenu prijedlogu, pravi zlatno tele (Izl 32,4.35) i gradi žrtvenik pred njim (v5). Neku ispriku možemo naći u njegovu pozivu i proglasu da sutradan bude blagdan za יהוה (v5). Važan korak jest i njegovo suočavanje s Mojsijem nakon idolopoklonstva (v21) pri čemu opisuje tijek događaja, ispričava se zloćom naroda (v22) i na neuvjerljiv se način izgovara govoreći kao da je zlatno tele samo od sebe nastalo (v24).
Među propisima u Izl naći ćemo također opis svete odjeće koja ima pripasti Aronu, velikom svećeniku (35,19; c39), a kod posvete Svetišta bit će i on pomazan (40,12).
U Levitskom zakoniku Aron i njegovi sinovi predviđeni su za službenike kod žrtava koje se propisuju u Lev 1s, a njima također pripadaju darovi o kojima se ondje govori. Oni također primaju odredbe za pojedine žrtve (Lev 6). »Aron i njegovi sinovi« postat će redovita šifra za svećenike.
Pravo uvođenje u svećeničku službu događa se u Lev 8, a u idućem poglavlju (Lev 9) Aron prvi put djeluje u službi za koju je posvećen i prinosi prve žrtve. Tom prigodom blagoslivlja cijelu okupljenu zajednicu (9,22), a zajedno s Mojsijem imat će pristup u Šator sastanka (v23) gdje se zbiva neposredna komunikacija s Bogom.
Kad najstariji Aronovi sinovi umiru zbog bogoslužnih prijestupa, za oplakivanja Aron i dva druga sina ostaju na ulazu u Šator sastanka (Lev 10,1–7). Ne pridružuju se obredu oplakivanja. Prva Aronova reakcija na pogibiju sinova i Mojsijevo tumačenje jest šutnja (10,3). Ni poslije nećemo naći nijedne njegove riječi o tome. Možemo tu šutnju tumačiti kao pogođenost. Kasnije će se pred Mojsijem uspješno zauzimati za preživjele sinove (10,19).
Bog govori Aronu, određujući posebnu zadaću svećenika: oni moraju razlučivati, paziti na ono što je sveto i čisto (10,8).
Zajedno s Mojsijem (11,1) Aron sluša Božje riječi o čistim i nečistim životinjama (11,2–45) te o raznim bolestima (13,2–58) koje trebaju proglasiti zajednici. Ima propisa koje slušaju zajedno, a ima onih koji su Mojsiju posebno upućeni (očišćenje u Lev 12.14).
Važan zadatak Aron će imati na Dan pomirenja (Lev 16) koji kao uvodno obrazloženje ima spomen na pogibiju njegovih sinova (v1). Aron jest osoba koja izvršava obred pomirenja. Pritom prinosi okajnicu za vlastiti grijeh (v6.11), a u okviru obreda on također ispovijeda sve krivnje Izraelaca (v21).
Kod naloga koje Mojsije prima ima onih koje treba proglasiti tako da se posebno navodi Aron, potom njegovi sinovi i naposljetku zajednica (17,2; 22,18). Tako je u propisima za Arona njemu povjereno održavanje vječnog svjetla u Šatoru sastanka (24,2–4). Žrtveni kruhovi imaju pripasti Aronu i njegovim sinovima snagom posljednjega propisa u kojem se u Levitskom zakoniku poimence spominje Aron (24,9).
doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ
24. 1. 2015.