Ime “Biblija”
Ime Biblija ima svoju povijest. Biblos bijaše luka na Bliskom istoku u današnjem Libanonu. Feničani su bili glavni proizvođači pisaćeg materijala. Stoga je njihova trgovačka luka Biblos u grčkom jeziku poslužila za naziv knjige. Izraz (s članom τα) βιβλία jest umanjenica u množini (od βιβλίον) i označava knjižice, zbirku knjiga.
Izraz biblos naći ćemo u 2 Mak 8,23. Juda Makabej sprema svoje ljude za žestok boj. U toj pripravi pred svima je pročitana „sveta knjiga“ η ιερα βιβλος.
Naziv τα βιβλια nalazi se u 1. Pismu Klementa Rimskoga (kraj I. st.). Taj naziv je preko latinskog jezika ušao u sve europske jezike.
Izraz Pismo potječe iz same Biblije. Oko 50 puta u novozavjetnim tekstovima bit će govora o Pismu (γραφη) ili Pismima (γραφαι) pri čemu se misli na SZ.
Savez ili Zavjet
Izraz „zavjet“ u hrvatskom jeziku dobro je pogođen jer upućuje na čovjekov odnos prema Bogu. Starozavjetni, hebrejski izraz ברית (berit, Izl 19,5) i novozavjetni διαθηκη (Lk 22,20) tako je puno bolje pretočen u redovitu uporabu negoli izraz „testament“ u europskim jezicima koji znači oporuka, izričaj posljednje volje prije smrti i odgovara biblijskim oproštajnim govorima. Riječ je međutim o Savezu kao ključnom pojmu koji se prvi put spominje u Post 6,18, a Isus ga primjenjuje na sebe kod Pashalne večeri (Lk 22,20). Izraz „novi zavjet“ najavljuje Jeremija (Jr 31,31), Isus ga primjenjuje, a objašnjava ga osobito Poslanica Hebrejima koja razlikuje „novi savez“ (8,13) od „prvog saveza“ (9,15).
Središnji događaj u povijesti izraelskog naroda jest Savez na Sinaju opisan u Petoknjižju (Izl–Br). Tim je Savezom obilježena ukupna povijest naroda koja slijedi u Bibliji. O njemu pjevaju psalmi, proroci nastupaju kao zaštitnici i stražari Saveza.
U drugom dijelu Biblije Novom zavjetu Isus sam za sebe veli da u svojoj krvi ostvaruje novi savez.
Evanđelja bilježe njegove riječi kod posljednje večere:
„ovo je moja krv, krv saveza“ Mt 26,28 (usp. Izl 24,8 הברית דם)
„ovo je moja krv saveza“ Mk 14,24
„ova je čaša novi savez u mojoj krvi“ Lk 22,20. (usp. Jr 31,31 הדשה ברית)
Pavao prvi zapisuje riječi koje gotovo doslovno odgovaraju formulaciji u Lukinu evanđelju kad opisuje Korinćanima ono što je primio kao svetu predaju (1 Kor 11,25). Tako je središnja tema iz samog svetog teksta oznaka za oba dijela Biblije, a u Novom zavjetu Isus postaje njezin nositelj.
Kanon
Sam izraz kanon izvorno označava štap od trstike za mjerenje, tj. “mjeru” ili “metar”, a u umjetnosti izraz je za proporcije. U Svetom pismu kanon označava ustaljen popis i raspored knjiga.
U današnjem, dva tisućljeća utvrđenom rasporedu, Biblija počinje Knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem. Tako obuhvaća sve tamo od početka otkako je stvoreno “nebo i zemlja” (Post 1,1) pa do novog stvaranja kad će nastati “novo nebo i nova zemlja” (Otk 21,2).
Kanon, tj. ustaljeni popis svetih knjiga u Katoličkoj crkvi ima najviše knjiga: ukupno 73 knjige. Od toga 46 u SZ i 27 u NZ. Vrijeme njihova nastanka seže vjerojatno od spomena na sinajski Savez u 13. pr. Kr. pa preko dnevnika i razmišljanja s Jeruzalemskog kraljevskoga dvora (David, Salomon 10. st. pr. Kr.) sve do kraja 1. st. po. Kr.
Starozavjetni Zakon tj. Petoknjižje vjerojatno je dovršeno („objavljeno“) oko 400. pr. Kr., a Proroci oko 200.
I SZ i NZ u suvremenom kanonu mogu se dijeliti na Povijesne, Mudrosne i Proročke knjige. Takav raspored donosi Septuaginta koja se ravna dvostrukim – logičkim i kronološkim – ključem.
Uvjetno možemo Petoknjižje tj. Zakon brojati među povijesne (budući da se govori o počecima i prvom dijelu povijesti Božjeg naroda), uz Mudrosne stavljamo i Psalme (poeziju). U NZ povijesne knjige opisuju život Isusa zemaljskog (Evanđelja) i proslavljenog (Djela apostolska), mudrosne su sve Poslanice koje poučavaju o životu, a proročka je u toj podjeli Knjiga Otkrivenja.
Međunarodno priznato izdanje suvremenoga kanona jest Jeruzalemska Biblija s uvodom i tumačenjima, podnožnim bilješkama i marginalnim naznakama paralelnih mjesta.
Jezici Biblije
Većina starozavjetnih knjiga napisana je hebrejskim jezikom. Neka poglavlja kod Daniela (2,4b-7,28) i Ezre (4,8-6,18; 7,12-26) pisana su aramejski što je u tekstu i nazačeno.
Sedam tzv. deuterokanonskih knjiga u SZ sačuvano je na grčkom jeziku (Tob, Jdt, 1 + 2 Mak, Sir, Mudr, Bar). Osim toga dijelovi Daniela i Estere također su napisani na grčkom. Zovemo ih deuterokanonskima jer ne pripadaju „prvom“, hebrejskom kanonu („proto-“), nego „drugom“ („deutero-“), grčkom kanonu, tj. dio su grčkog prijevoda starozavjetnih spisa (LXX).
Cijeli Novi zavjet pisan je grčkim jezikom, pri čemu se može razlikovati između jednostavna jezika i blizine hebrejskom izričaju (Mk) i visoke stilistike grčke škole (Pavao, Lk). Jezik Novog zavjeta nije klasični grčki, nego je blizak helenističkoj uporabi tzv. koiné.
Prvi i za razumijevanja Starog zavjeta najvažniji prijevod jest Septuaginta (LXX) nastala u 2. st. pr. Kr. Ime potječe od legende prema kojoj je u Aleksandriju pozvano sedamdesetak židova iz Palestine da prevedu SZ s hebrejskoga na grčki za potrebe pripadnika židovske zajednice grčkog jezika..
Latinski prijevod: Vulgata (Vg.) potječe od sv. Jeronima. Na poziv pape Damaza on je pristupio temeljitoj reviziji dotadašnjega starog latinskog prijevoda Vetus latina. Radio je g. 383.–406. Vulgata je važna zato što je po njoj Biblija bila pristupačna cijeloj Europi i na njoj su se temeljili prijevodi sve do najnovijeg vremena. Jeronim se, kako sam svjedoči, služio tekstovima na izvornim jezikicima (hebrejski, aramejski, grčki).
Biblijski “rukopisi”
Izvornik (autograf) svetih tekstova nemamo na raspolaganju. Sačuvani su prijepisi (apografi). Suvremena izdanja hebrejske Biblije temelje se uglavnom na prijepisu iz XI. st. Codex Leningradensis. Osim toga sačuvan je Aleppo Codex.
Od 1947. postoje i rukopisi iz Kumrana gdje se nalaze tekstovi sačuvani praktički iz 1. st. pr. Kr. što nas je uvelike približilo izvornicima.
Važni apografi na grčkom jesu:
Vatikanski kodeks (B) koji se od XVI. st. čuva u Vatikanskoj knjižnici, a sadržava cio Stari zavjet (LXX) i Novi zavjet. Ima ukupno 734 sačuvana lista, a početni (Post 1,1–46,28) i završni (od Heb 9,15 dalje) izgubljeni su. Prepisan je vjerojatno u Egiptu u IV. st. Stručnjaci ga drže najboljim.
Sinajski kodeks (S) sadržava također cio Stari i Novi Zavjet. Pronađen je u 19. st. u samostanu sv. Katarine na brdu Sinaj. Od 1933. čuva se u British Museum.
9. 3. 2010. (2. izd. 6. 10. 2020.)
N. Bilić SJ