Jakovljeva poslanica poznata je po tome što ustanovljuje sakrament bolesničkoga pomazanja i posljednju pomast (Jak 5,14s). Toplina međutim i privlačnost ove poslanice u tome je da je Jakov brat Gospodinov (Mk 6,34; Gal 1,19), odnosno Jakov Mlađi (za razliku od Jakova Zebedejeva, brata Ivanova, mučenika pod Herodom, iz omiljenoga Puta sv. Jakova), kojemu je onda majka Marija bila pod križem i na grobu Isusovu (Mk 15,40; 16,1; Lk 24,10).
Naziv „brat“ ne samo da podsjeća na praobičaj iz Mojsijeva doba da su sunarodnjaci „braća“ (Izl 2,11), nego Jakov, kao dio Isusove rodbine, napomena je odakle to da se kršćani zovu braćom. Jakovljevo pisanje ističe se time da se čak 11 puta izravno obraća s „braćo moja“, vraćajući se na Kristovo gledanje nakon uskrsnuća („Javite mojoj braći!“ Mt 28,10 usp. Iv 20,17) i na njegovu definiciju: „braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše“ (Lk 8,19). Tri put Jakov će dodati i pojačati „braćo moja ljubljena“ (1,16.19; 2,5). Zavjet siromaštva u Crkvi se ostvaruje tamo gdje postoji bratska ljubav.
Jakov gleda na 12 plemena, cjelinu Božjega naroda, koji je u raseljeništvu. Upotrebljava izraz „dijaspora“ koji dobro poznajemo i podsjeća na prvu osnovicu posvećenoga siromaštva: ovdje smo pridošlice i prolaznici, nismo u domovini i ne možemo se ovdje do kraja skrasiti premda bismo željeli.
Kada Jakov sebe predstavlja da je Isusov sluga, premda mu je rođak, i još više kad kaže da je Božji sluga, upozorava na još važniji izvor zavjeta siromaštva: nismo gospodari, nego je Bog gospodar dobara. Veliki učitelj duhovnosti, sv. Ignacije Lojolski, u najvažnijoj kontemplaciji za postizanje ljubavi izravno će preuzeti upravo Jakovljevu misao: „svaki dobar dar odozgor je“ (Jak 1,17 usp. DV 237). Jakov ističe Božju darežljivost jer Bog svima daje rado i bez negodovanja (Jak 1,5).
Jakov preuzima glavnu motivaciju prve Crkve: Gospodinov dolazak, za koji pred kraj poslanice kaže da se približio (Jak 5,8), najavljujući to isto onako kako je na početku javnog djelovanja Isus proglasio da se približilo kraljevstvo Božje (Mk 1,15). Za Jakova Gospodin je Sudac koji je već na vratima (Jak 5,9). Praktična pouka iz života s kojom upozorava na Gospodinov dolazak također nas vraća na bit siromaštva: poljodjelac koji marljivo radi može biti vlasnik i poljoprivrednih alata i polja, ali kišu daje Gospodin, urod daje zemlja (Jak 5,7). Ratar ne zapovijeda, nego strpljivo iščekuje. Kad u Crkvi polažemo zavjet siromaštva onda primamo sve imanje našega Gospodina da ga upotrijebimo na veću slavu Božju, da postignemo ljubav. A Gospodin dolazi u svoj dan.
U duhovnosti redovito ističemo kako su zavjeti zato tu da nam donesu unutarnju slobodu pa nam je vrlo poticajno uočiti kako Jakov dvaput za Božji Zakon ponavlja da je „zakon slobode“ (Jak 1,25; 2,12).
Najpoznatije Jakovljevo upozorenje da je vjera bez djela mrtva (Jak 2,17)vezano je uz primjer iz života koji predočuje kako na euharistijski sastanak može doći i čovjek sa zlatnim prstenjem u sjajnoj odjeći, a i siromah u sirotinjsku odijelu. Sam opis sastanka upozorava nas na starozavjetni, biblijski izvor u izabranom narodu jer za „sastanak“ Jakov upotrebljava riječ „sinagoga“ (Jak 2,2).
Pitanje siromaštva za Jakova je ponajprije moje ponašanje i postupak prema bližnjemu. Hoću li jednoga oduševljeno primiti, a drugoga odbaciti (2,16)? Za Jakova ljubav prema bližnjemu kraljevski je zakon (Jak 2,8). U drugom primjeru izravno navodi kako nije dosta čovjeku u potrebi reći: „Idi u miru!“ (Jak 2,16), a da mu pritom ne dam što mu treba za tijelo, za hranu i toplinu. Tu se vidi vjera koja je u djelima. Ljubiti Boga znači zauzimati se za sirote koji ostadoše bez roditelja i udovice koje nemaju više bračnoga oslonca (Jak 1,27). Već u Govoru na gori Isus je naglasio kako nije dovoljno slušati, nego je potrebno i izvršavati (Mt 7,24), a Jakov dvaput ističe kako treba biti izvršitelj riječi (Jak 1,22s). Tako se vraćamo na definiciju da smo braća Isusova, braća ljubljena.
Bogatstvo nije po sebi zlo i nepoželjno. Bogataš se može ponositi kad je ponizan jer zna kako za sve njegovo bogatstvo vrijedi drevno Izaijino pravilo koja Jakov ponavlja: »sahne trava, vene cvijet« (Jak 1,10 usp. Iz 40,7). Štoviše Jakov izravno kori, najavljujući bogatašima: bogatstvo trune, haljine moljci izjedaju, a novac hrđa (Jak 5,2). Bogataš zaslužuje osudu ako pogrđuje Božje ime koje je zazvano nad Kristove vjerne (Jak 2,7).
Prva tema s kojom Jakov otvara svoju poslanicu: kušnja, izravno je vezana uz siromaštvo. Siromaštvo donosi kušnje a za Jakova kušnja je prava radost (Jak 1,2) i još jedno novozavjetno blaženstvo (1,12) jer vodi prokušanoj vjeri koja živi u djelima (2,23). Jakov spominje prvu biblijsku kušnju, onu Abrahamovu, kad žrtvuje i svojega dugoočekivanoga. ljubljenoga sina (2,21) pa time podsjeća kako siromaštvo nije samo u nedostatku dobara, nego i u nedostatku osoba.
Siromaštvo daje slobodu od iskonske žudnje i pohlepe od koje dolaze ratovi (Jak 4,1). Siromah je Bogu podložan (4,7), neće oholo reći: „Sutra ću biti tamo i tamo.“, nego smjerno veli jer zna: „Ako Bog da!“. Siromašni ljudi, izvrsno mogu uočiti i osjetiti kako male stvari imaju veliku važnost i presudnu moć kad upravljaju i vode. Jakov opisuje žvale u ustima domaće životinje (Jak 3,3), malo kormilo koje i veliku lađu pred silnim vjetrovima usmjerava (3,4), sitan plamičak koji može izazvati požar (3,5). Sve su to slike kojima Jakov upozorava na naš ljudski jezik (3,5.6.8).
Siromasi su bogataši vjerom otkriva Jakov (Jak 2,5). Bog u svijetu izabire siromahe jer siromaštvo ih čini sposobnima da, trpeći kušnje, Boga ljube (1,12; 2,5) pa je tako njihova baština Kraljevstvo Božje (Jak 2,5). Ne primaju u nasljedstvo zemaljska dobra, nego znaju da Bog kraljuje.
Niko Bilić, SJ