Molitva za moja pluća

Uzvišeni i tajni Stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga. Zahvaljujem ti danas na svojim plućima kojima iz časa u čas – i sada – neprestano dišem. Tvoj je to čudesan dar po kojemu živim. Želim sada zahvalno osjetiti kako mi život počiva na disanju.

Prisjetit ću se kako se čudesne stvari zbivaju u mojim plućima. Zrak, tako prijeko potreban, ulazi u moj organizam. U osjetljivim, mojem oku nevidljivim putovima, vrhunski mudro izvedenim, postaje dio mojega tijela, dio mene.

Moja pluća podsjećaju me na biblijsku sliku kako si od početka nama ljudima udahnuo dah života (Post 2,7). Dar je to koji primamo od tebe. Slično kao što će Isus na dan svojega slavnoga uskrsnuća doći među svoje, dahnuti u njih i reći: “Primite Duha Svetoga!” (Iv 20,22).

Moja me pluća podsjećaju kako je moje biće osjetljivo i krhko. Lako može biti ranjeno, potrebna mu je zaštita. Kad su bolesna, moja pluća najbolje mi pokazuju tešku bol koju trpim, mučan kašalj budi u meni osjećaj kako mi se utroba razdire. Kada teško dišem, najbolje osjećam svu svoju nemoć i slabost.

Važna su pluća, podsjećaju me na moju nutrinu, moj unutarnji život. Odlučujući je, presudan, ali ostaje skriven u dubini. Važna su moja pluća jer me disanje uvijek podsjeća kako sam ovisan i nemam svoj život sam od sebe. Tvoj je Duh životvorac koji i od suhih kostiju može vojsku živih ljudi podići.

Moja me pluća izvrsno uče poniznosti. Dok dišem jasno mi je da sam povezan s ovim svijetom koji si ti stvorio i koji toliko ljubio da si nam Sina svojega poslao (Iv 3,16). Moja me pluća uče postupnosti i postojanosti. Dišem iz koraka u korak, udah po udah. Ne mogu sve odjednom i unaprijed, nego ustrajno, opet i opet.

Disanje me tako dobro upozorava da nemam sve u svojoj vlasti i da mi je život u tvojoj ruci. Kad radosno kročim svijetom, dišem, a da i ne mislim na to. Kad spavam, dišem. Kada zadihano, ubrzano hvatam što više zraka, kada se gušim i borim za dah, najbolje osjećam kako mi je život dar i ne znam dokle će.

Gospodine Isuse, ti si prihvatio i posvetio ljudski život. Dok si izišao na svijet iz utrobe svoje majke, disao si pravim ljudskim disanjem. Na križu si izdahnuo, u ruke Očeve predao si duh svoj. Izvršio si tako svoje sveto obećanje. Život si za nas položio, sebe si dao – i zadnji dah svojega bića – za žrtvu pomirnicu. Podari mi milost, Gospodine, da svaki moj udah bude podsjetnik na tvoju ljubav i na snagu tvojega Duha!

Gospodine, ovo su moja pluća kojima dišem i u ovaj čas. Ti si mi ih dao, tebi ih prikazujem, tebi ih posvećujem. Amen.

Niko Bilić