Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Susret sa Svetim pismom

Je li Biblija za mlade?

Poslušajte:

Pitanja unaprijed:
  • Kada ti je u životu Biblija bila zanimljiva i privlačna?
  • Sviđa li ti se neki film koji izravno obrađuju teme i motive iz Biblije?
  • Što znaš o tome kako je Biblija nastala?
  • Koja biblijska čudesa poznaješ?
  • Koji biblijski tekst je za Tebe najvažniji?

Pristupamo li Bibliji studijski, znamo da je vrlo složena i da postoji cijela znanost koja se njome bavi. Ali, već je sv. Augustin istaknuo da u Bibliji postoji snaga za sve uzraste. Dijete će se u njoj u privlačnim slikama susresti s istinama vjere, npr. o stvaranju ili o tome kako Bog dolazi na svijet kao malo dijete, kao Božić. Mladi čovjek može otkriti svoju osobnu vjeru s Izaijom koji se u hramu susreće s Bogom (Iz 6) ili kad čuje o apostolima koji na Isusovu riječ ostavljaju sve i idu za njim (Mk 1,16-20). Odrasli ima uz Zakon i Proroke i napose uz Evanđelja izvor orijentacije i životne dubine. Biblija, eto, nije tek knjiga, nego cijela knjižnica.

Biblija i film

U Bibliji postoje mnoge pripovijesti prema kojima su snimljeni suvremeni filmovi. Pritom valja biti oprezan pred zastranjenjima. I mladi danas znaju: jedno je knjiga, drugo je film. Ako smo u obliku filma vidjeli neku knjigu koju volimo, osjećamo razliku. Dobro, zanimljivo štivo i daje i traži više, i ne može stati u sat i pol filma. Iskreno se divimo kad je snaga Božje riječi uspješno pretočena u filmski prikaz, npr. u klasiku “Deset zapovijedi” ili u solidno razrađenom animiranom filmu “Prince of Egypt”, ili Zefirellijevom prikazu Isusova životnog puta. U nešto novije vrijeme istom motivu Izlaska iz Egipta i Mojsijevu liku posvećen je film Egzodus: bogovi i kraljevi. Tko vjerno prikazuje ono što piše u Bibliji, točno slijedi tekst i poštuje kontekst, na dobrom je putu, pogotovu kad na suvremen način želi pokazati ono bitno. Izmišljati se u umjetnosti dakako smije, ali tko to proglašava Biblijom upada u laž. Zla namjera sve može pokvariti. Staro je i poznato pravilo: Bibliju treba čitati u onom Duhu u kojem je napisana, a to je Božji Duh.

Nastanak Biblije

Govorimo li o tome kako je Biblija nastala valja najprije istaknuti kako je za razliku od ostalih priča i književnih djela, zadnji autor Biblije Bog. Biblijski pisac svoju inspiraciju prima od Duha Svetoga i zato su njegove “priče” svete – Sveto pismo. Sveto pismo ponajprije je sažeto iskustvo. Opisana su Božja djela s ljudima. Temeljni tekstovi u drugim religijama katkada su mitovi ili razmišljanja jednog jedinog čovjeka. U Bibliji koja je u temeljima židovstva i kršćanstva puno je drugačije jer obuhvaća gotovo 2000 godina realne povijesti cijele jedne zajednice. Bilo je potrebno zapisati ono što je doživio Božji narod sve tamo od Abrahama, preko kraljeva i proroka, do Isusa Krista, čije je rođenje obilježilo cijeli svijet. Pisci su promišljali o svemu tome pred Bogom, često u molitvi. Kristovi učenici okupljeni u živu Crkvu pod vodstvom Božjim procijenili su koje knjige pripadaju u Kanon – u definiranu zbirku Svetog pisma. Biblijske knjige nastale su iz potrebe da bude zapisano kako ih je Bog vodio, sklopio Savez, opraštao im, darovao je Ostatku novi početak i budućnost u kojoj mi i danas živimo.

Koliko vremena treba da čovjek pročita Bibliju? Svećenici i redovnici Sveto pismo čitaju od početka svoga školovanja. Biblijski tekstovi dio su molitve Crkve u svetoj misi i u časoslovu. Kad studijski proučavamo neki tekst dužni smo gledati na ponajviše hebrejski i grčki izvornik. Uvijek ima tekstova koje još moramo upoznati, ili pak dublje shvatiti.

Od najstarijih izdanja Biblije koja su sačuvana imamo dijelove iz Starog zavjeta 1. stoljeća prije Krista, iz Novog zavjeta postoje fragmenti (papirusi) iz 3. stoljeća poslije Krista. Kao temelj za stručno izdanje Staroga zavjeta na hebrejskom uzima se ponajviše Codex Petrogradensis (Leningradensis) iz 11. stoljeća, a za Novi zavjet na grčkom služe Codex Sinaiticus i Codex Vaticanus, oba iz 4. stoljeća.

Biblija stoji u temelju razvoja mnogih jezika i prevodi se praktički na sve svjetske jezike. Hrvatski suvremen prijevod stvorili su biskup Ivan Šarić, Antun Sović (SZ), Jerko Fućak. Posebno treba istaknuti zasluge koje imaju fra Bonaventura Duda i fra Ljudevit Rupčić koji su donedavno još bili među nama. Najstariji prijevod Biblije na hrvatski jezik zasigurno je onaj koji potječe iz pera Bartola Kašića, ali ostao je u rukopisu i u svoje vrijeme nije izdan (Rukopis prijevoda Biblije, 1622.-1637.)

Isusova čuda

Novi je zavjet prepun izvještaja o Isusovim čudima. Koje su to važne situacije u Isusovom životu koje ga čine našim Učiteljem? U tijeku crkvene godine najprije dolazi Božić, koji je postao dio opće kulture, a na Božić slavimo ono prvo i najvažnije čudo. Bog postaje čovjekom, Sin Božji rađa se kako malo dijete i preuzima na sebe put odrastanja. Već u štalici pobjeđuje hladnoću i tminu kao što će jednog dana smiriti oluju dok s učenicima bude plovio u lađi po Galilejskom moru.
Drugo, još važnije čudo, koje stoji na početku novozavjetnog propovijedanja i vjerovanja jest da je Isus uskrsnuo nakon što je bio mučen, raspet i položen u grob. Tako je u punini zablistala ono snaga koja je već bila na djelu kad je uskrisio npr. sina jedinca udovice iz Naina (Lk 7,15), zatim kćer Jaira, nadstojnika sinagoge (Mk 5,41), ili napokon svoga prijatelja Lazara koji je već četvrti dan bio u grobu (Iv 11,43s). Posebno vrijedi uočiti kako evanđeoski opis, na grčkom jeziku, kod Jairove kćeri uvrštava i izvorne riječi kako ih je Isus izgovorio na aramejskom (Talita, kum!) jer su se očito toliko dojam ostavile i bile su svete.
Zacijelo je najpoučnije čudo umnažanja kruha. Isus traži od svojih učenika da nahrane veliko mnoštvo, ali sam dobro zna što će učiniti (Iv 6,6). Učenici daju ono malo što imaju: 5 kruhova i dvije ribice. Ali zbog Isusove molitve oni će moći podijeliti tako da svima bude dosta.

Mnoga pitanja

Uz Bibliju se kod ljudi redovito javljaju mnoga pitanja. Što s onima koja su teška ili čak nemaju odgovora? Mali Samuel u hramu, usred noći, samo još jedna svjetiljka gori, čuje glas i ne razumije još o čemu je riječ. Uz pouku starog svećenika Elija shvatit će (1 Sam 3,8-10). Pastiri dolaze sami pogledati i uvjeriti se o čemu im je anđeo govorio (Lk 2,16). Učenike koje zanima gdje stanuje, Učitelj poziva: “Dođite i vidite” (Iv 1,39).

Znamo iz književnosti da je svaki tekst nešto tajnovito jer nas uvodi u svijet drugoga. A u Svetom pismu to je Božji svijet, svijet Duha Svetoga. Jasno, Biblija nije enciklopedija u kojoj nalazimo po natuknicama poredane odgovore na pitanja, nego je u njoj opis što su ljudi doživjeli na svom putu s Bogom. U našem redovitom životu stječemo povjerenje u ljude ne tako da dobivamo podatke o njima, nego tako da živimo s njima. Tako je i kod Boga. Smisao svetih tekstova nije toliko pružati informacije, nego izgraditi temeljito povjerenje. Kad mi netko napiše pismo onda u njemu osjećam ljubav i interes pošiljatelja. Važno je autentično iskustvo, važno je upoznati kakav je Bog u Bibliji. A to najbolje možemo kad sami zavirimo u sveti tekst i otkrijemo što nam govori o Bogu i o nama samima.

Simboli i poruke

Biblijske su priče prepune simbola i poruka. Je li ih teško shvatiti? Golubica koja dolijeće Noi s grančicom u kljunu iz Post 8,11 postala je opće prihvaćen simbol – simbol mira. Kuća ropstva, tuđinski zavojevač kao simbol zla i grijeha razumljivi su. Jona u utrobi velike ribe (Jon 2,1) jasan je znak koji i Isus prema Matejevu evanđelju dva puta najavljuje svojim slušateljima (Mt 12,39; 16,4). Srce kao simbol ljubavi posvuda je poznato. I pri tome dobro razlikujemo: srce u koje se zabija strjelica znak je vruće zaljubljenosti i potječe iz mitologije; a srce kopljem probodeno, često prikazano s trnovom krunom potječe iz Svetoga pisma. Sv. Ivan citira riječi proroka Zaharije “Gledat će onoga koga su proboli” (Zah 12,10; Iv 19,37). To je simbol ljubavi koja ide do kraja, prihvaća križ, pa i smrt, a vrijedi i prema neprijateljima.

Važne biblijske priče

Mnogi su biblijski događaji ušli u opću kulturu. Čuveni izvještaj o kuli babilonskoj pokazuje nam primjerice i našu glupost. Ljudi si sami žele napraviti ime (“Pribavimo sebi ime!” Post 11,4), a Bog im je već dao ime kad ih je stvarao (“A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek” Post 5,2), pa je cijeli pothvat suvišan.
Posebno je drag izvještaj o Jakovljevoj borbi s Bogom (Post 32,25-30) i o susretu s bratom Ezavom (Post 33,4). Nakon što se izborio za blagoslov, ima hrabrosti sam krenuti u susret bratu. Kad se pomiruje s njime, bilo mu je kao da u svom bratu vidi Božje lice (Post 33,10).
Izvještaj o Josipu u Egiptu i o Danijelu na babilonskom dvoru, i onaj već spomenuti o Samuelu pokazuju kako Bog progovara i mladim ljudima, daje im osobitu moć i veliku zadaću koju su dužni izvršiti.
Osobitu vrijednost ima onaj malo poznati izvještaj o proroku Miheju, sinu Jimlinu, koji hrabro naviješta Božju riječ, pa makar četiri stotine naručenih vladarevih proroka govori drugačije (1 Kr 22,6). On je poput Isusa: došao je posvjedočiti za istinu, i trpi zbog toga. Udaraju ga po licu kao Isusa kod suđenja (1 Kr 22,24; Iv 18,22). Iz Mihejeva viđenje potječe slika o narodu koji je raspršen kao ovce bez pastira (1 Kr 22,17; Mk 6,34).
Važan je izvještaj o proroku Iliji koji sam, na svetoj gori upoznaje Božju blagost koja nije u vihoru, ni u potresu koji ruši sve pred sobom, ni u vatri koja proždire, (1 Kr 19,11s).
Postoje i biblijske priče u užem smislu riječi koje primjerice nalazimo u Isusovim poukama iz života, u prispodobama koje se nastavljaju na starozavjetnu tradiciju mudrosti. Najljepše su one o ženi koja čisti i sprema po cijeloj kući dok ne nađe izgubljen novac, a kad ga nađe raduje se i poziva svoje prijatelje i susjede na zajedničko slavlje (Lk 15,9). Još je ljepša i daleko najpoznatija ona o izgubljenom sinu koji je rasuo svoje imanje i zapao u veliku bijedu. Otac čeka, radosno ga, ganut, prima, oprašta mu njegovu sebičnost, daje mu svečanu odjeću i priređuje gozbu zato što se vratio u svoj dom (Lk 15,20-24). Na početku Kristova života, ono što pastiri čuju u polju na dan njegova rođenja jedna je priča (Lk 2,1-12), ali priča koja se ostvarila kako su oni sami vidjeli (Lk 2,16-18). Ona i za sve kršćane tijekom povijesti do danas znači početak velikog povratka Ocu, obraćenja i vjerovanja Isusu.

Biblija i mladi

Biblija može pomoći mladim ljudima, dok se školuju imaju svoje svagdanje male i velike brige.
Kad nas ne razumiju i ne vole, onda u Bibliji susrećemo Isusa koji je sam proživio to iskustvo. Kad nam se čini da se utapamo, onda vidimo ruku koju Isus pruža Petru i spašava ga (Mt 14,31). Kad dugo vremena radimo i ništa nam ne uspijeva, vidimo apostole koji nakon neprospavane noći doživljavaju čudesan ribolov (Lk 5,5s; Iv 21,6). Kad se radujemo, onda je pred nama Učitelj koji govori: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje” (Lk 10,21). Kad tražimo što i kako dalje, Biblija nam može biti kao gorući grm (Izl 3,2), kad smo umorni i opterećeni, Biblija je kao anđeo koji dolazi Iliji i govori: “Ustani i jedi, pred tobom je dalek put” (1 Kr 19,7). Kad nas guši svagdanji stres, sjećamo se maloga Isusa koji ulazi upravo u takav svijet, užurban, prenatrpan zbog popisa stanovništva. Kad smo u tjeskobi i strahu, gledamo na Isusa u Maslinskom vrtu kako se krvlju znoji; kad ozbiljno osjećamo da nam je smrt blizu, na pamet nam dolazi da je Krist stvarno umro i bio pokopan, ali je trećega dana uskrsnuo i punih 40 dana mnogim dokazima svojim učenicima pokazivao da je živ, kako svjedoče Djela apostolska (Dj 1,3).

ur. 15. 4. 2021.

Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Isus u suzama (Iv 11,1-45)

Isus plače nad Lazarom (catholicsay.com)

U potresu 2020. u našem glavnom gradu Zagrebu silno nam se uzdrmalo tlo pod nogama. Krajem godine uslijedio je još bolniji užas u Petrinjskom kraju koji s produžio s naknadnim podrhtavanjima. U hipu krovovi su se urušavali, dijelovi zgrada padali. Doživjeli smo kako u ovom stvorenom svemiru uzalud tražimo točku koja bi zauvijek bila čvrsta. Na vlastitoj koži mogli smo osjetiti o čemu apostoli govore svome Učitelju: “Zar ćeš onamo gdje su te maločas htjeli kamenovati?” (Iv 11,8  usp. 8,59). A Isus svejedno polazi, u njegovu poslanju ne zaustavlja ga kamenje koje prijeti, od kojega je spasio ženu koju su doveli da je osude (usp. 8,5).

Zbog potresa ljudi su istrčali iz svojih kuća, spustili se na ulicu, u dvorište, da se odmaknu, da međusobno podijele strah. Zacijelo će nam lako pred oči doći mnogi Judejci koji su prema evanđeoskom izvještaju došli iskazati sućut i obodriti dobre sestre preminuloga Lazara, Mariju i Martu (Iv 11,19). Oni, živi narod Božji, plaču (33). Pozivaju Isusa da dođe i vidi grob (33) u koji su pokojnoga položili. Njih Isus uzima u svoju molitvu Ocu (45). Moli za njihovu vjeru i ta se molitva ostvaruje, uslišana je. Oni vjeruju (45). Upravo ovo mnoštvo koje bijaše s Isusom kad Lazara pozva iz groba pronosit će svjedočanstvo (Iv 12,17), tako da će se silan svijet okupiti na doček Gospodinu kod slavnoga ulaza u Jeruzalem (12,18).

Ovo nam je evanđeosko poglavlje za vrijeme pandemije važno jer i opet, kao i pred slijepcem od rođenja, na prvo mjesto iskače bolest i pitanje o njezinu smislu. Četiri puta početak izvještaja ističe da je Lazar bolestan (ἀστθενέω Iv 11,1.2.3.6), slabo mu je. Kad Gospodinu to javljaju, on sam od sebe gleda u prvom redu ne koji su uzroci od kojih bolest dolazi, nego najprije koja je svrha. Radi čega je ona tu. Još od Aristotela, od početaka europske znanosti, svjesni smo koliko je cilj važan, najvažniji, princip koji sve određuje i pokreće. Isus proglašava da je bolest radi slave Božje (Iv 11,4) i konkretizira odmah neposrednu svrhu: zato da Sin Božji bude proslavljen po toj bolesti.

Svojim zahtjevnim tumačenjem Gospodin nas dovodi do onog najtežeg pitanja po kojemu nam je ovo evanđeosko poglavlje danas tako važno, toliko aktualno i relevantno. Pa zar on koji je slijepca od rođenja čudesno doveo do zdravlja i dao mu da progleda, pokazao je na njemu djela Božja kako je i najavio, zar on nije mogao učiniti da Lazar, njegov dragi prijatelj, ne umre. Tako s pravom pitaju neki od okupljenih (Iv 11,37) i sažimlju bit. Nakon toga pitanja sam je Isus ponovno u svojoj nutrini potresen, pogađa ga to.

Rekao je da bolest nije na smrt (Iv 11,4), a evo njegov dragi Lazar, umro je. Isus to zna, otvoreno tako veli, i sada dolazi na njegov grob, na mjesto mrtvih (11,38). Već je četvrti dan Lazar pokojnik.

Pa zar nije Gospodin mogao zaustaviti grozotu svesvjetske zaraze? Nije li mogao ispružiti milosrdnu, moćnu ruku, reći spasonosnu stvarateljsku riječ i spriječiti zagrebački potres koji će razderati utrobu bazilike njegova presvetoga Srca, potres koji će na jeziv način u grob otjerati milu djevojku u cvijetu mladosti, mladosti provedene upravo u njegovoj bazilici?

Kad je nova bolest već odnijela preko pola milijuna ljudskih života, pravi je čas da s Lazarom, kojega su povili i položili u grobnu pećinu, pogledamo u mračno ždrijelo smrti. Gospodin kaže: to je san (κοιμάομαι Iv 11,11), baš kao što je i za Jairovu djevojčicu bio rekao (καθεύδω Mk 5,39). Najdublja pitanja i najskriveniji ljudski jad smije danas izići na površinu. U korizmeni petak 2020. Papa Franjo preko svih novih medija Papa poveo nas je do drevnoga raspela. I nebo je plakalo dok je presvetim Sakramentom blagoslivljao nevoljni svijet. Čas je za prave, najozbiljnije, vruće ljudske suze. Neka provru kao što su iz Kristovih milih očiju nezaustavljivo potekle. Isus je u suzama (δακρύω Iv 11,35).

Samo ovdje, nigdje drugdje u Evanđelju nećemo naći takav opis koji govori o suzama (grč. δάκρυον) koje naviru i oblijevaju Isusovo lice. Nije to “plač” kao kod Marije i kod okupljenih (κλαίω Iv 11,31.33), nije to ni Isusov plač nad svetim gradom Jeruzalemom koji Evanđelje po Luki jedinstveno bilježi (κλαίω Lk 19,41). Ovdje je glagol jedinstven za cijeli Novi zavjet, a opisuje na Isusovu licu one suze kojima je žena grješnica, žena koja je mnogo ljubila, Isusu u farizejevoj kući noge oprala (δάκρυον Lk 7,38.44). Opisuje suze koje će Bog obrisati zbog Jaganjčeve žrtve (δάκρυον Otk 7,17). Knjiga Otkrivenja razjasnit će: Htio je svoj šator podići među nama (δάκρυον Otk 21,3), pa će nam obrisati suze i smrti više neće biti.

Kristov gromoglasan poziv pokojnom Lazaru (δεῦρο Iv 11,43) sročen je istom riječju kojom je onoga bogataša pozvao da, nakon što imetak uloži u siromašne i osigura blago na nebu, dođe i slijedi Isusa, učitelja (δεῦρο Mt 19,21; Mk 10,21; Lk 18,22). Uspjeh Kristova zova, posluh Lazarov, koji je utješna, glavna poruka ovoga evanđelja pokazuje čudesan prizor. Još u mrtvačkim povojima Lazar samostalno izlazi iz groba (Iv 11,44). Dodatno još Isus nalaže da ga bližnji odriješe i tako mu omoguće slobodan, njegov vlastiti život (11,44). Ezekiel je u viđenju motrio čudesnu silu Božju koja oživljava mrtvačke kosti (Ez 37,1-14). Simbol je naviještao sretan povratak u domovinu. A kod Lazara se opipljivo ostvaruje Božje obećanje o otvaranju i izvođenju iz groba (Ez 37,12.13). Kristov uspjeh vidi se u tome što je Lazar poslije sustolnik Isusu (Iv 12,2) na večeri koju mu šest dana prije Pashe priređuju. Ljudi se okupili i zato da vide uskrišena Lazara (12,9), a Isus je dokazao kako ne vraća život samo Lazaru, nego živoga Lazara vraća njegovim sestrama, oživljava obitelj. 

2. popravljeno izdanje 9. 2. 2021.

CROSBI

Ivica Hadaš, Niko Bilić

usp. Lazar, prijatelj

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Gospodinu, dok stvara Dvanaestoricu

Uz #današnjeEvanđelje (petak 2. tjedna): Mk 3,13-19

James J. Tissot, Krist ustanovljuje Dvanaestoricu

I nas pozivaš k sebi, u svoje visine (ἀναβαίνω Mk 3,13), Bože naš. Biraš koga ti hoćeš (θέλω 3,13), prema svojoj svetoj volji, prema ljubavi svojoj. Kad se odazovemo, onda napuštamo svoju sebičnost i svoje uskogrudne, uplašene nacrte. S Mojsijem skidamo obuću i stupamo na sveto tlo (usp. Izl 3,5), odlazimo (απέρχομαι Mk 3,13) k tebi. Potvrđuju to nova imena koja daješ i Petru-Stijeni (3,16) i Sinovima groma (3,17).

Dva su Šimuna (Mk 3,16.18), dva su Jakova (17.18), dvojica nose slavno ime tvojega naroda, Juda (Mk 3,19, usp. Lk 6,16; Iv 14,22). Uzimaš braću, dvojicu i još dvojicu, jer su zajedno stasali, znaju se. Autentični, ne mogu jedan drugome glumiti. Već sada na prvo mjesto stavljaš Petra (Mk 3,16), pa makar ga u nizu razdvojio od njegova brata (3,18). Tu je Filip kojega s Andrijom vraćaš iz svijeta grčkoga imena, Filip koji je pozvao prijatelja Natanaela tako da mu najaviš pogled na anđele koji uzlaze i silaze nad tobom (usp. Iv 1, 51). Tu je i Matej, kojega si izvukao iz njegova života u novcu da ga zauvijek zahvalno pamtimo po Evanđelju. Biraš i Tomu, Blizanca, kojega ćeš posebno primiti i poučiti nakon uskrsnuća (usp. Iv 20.27). Ti sam hoćeš i Judu, premda je izdajnik (Mk 3,19). Nije li to zato da uza te i on ima priliku otići iz svojih nauma i poduzimanja, prihvatiti zakon tvojega srca, prije nego bude kasno?

Stvaraš nas, kao na početku (2x ποιέω Mk 3,14.16 usp. Post 1,1). Činiš novo (usp. Iz 43,19). Uspostavljaš cijelu sveobuhvatnu zajednicu za svih dvanaest plemena svojega naroda (2x δώδεκα Mk 3,14.16). Kreiraš nas da budemo s tobom, da svoj život dijeliš s nama, i da nas šalješ. Zato što nas ti šalješ, mi smo apostoli – poslanici.

Mene šalješ s tvojom misijom, da činim što ti činiš, kao što je Otac tebe poslao (usp. Iv 20,21) – da donosim tvoje evanđelje, da tvojom vlašću izbacujem demone.

Ti, Gospodine, ustanovi srž mojega života, definiraj tko sam! Daj mi veličinu i vrijednost, kako si već Abrahamu obećao (Post 12,2)! Svojom božanskom rukom ispisuješ ime na mojemu vlastitom “ja”, ime koje me trajno veže uza te.

22. 1. 2021.

Niko Bilić

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Čudnovati zahtjevi kršćanske ekonomije (Lk 16,1-13)

Kristova prispodoba o nepoštenu upravitelju

Poznata Kristova pouka o nepoštenu upravitelju u Lk 16,1-13 odlomak je koji u Evanđelju kao tekstualnu cjelinu ponajprije objedinjuje biblijski sedmerostruki spomen “ekonomije”, a sedam (hebr. שׁבע šbʻ) je u Svetom pismu podsjetnik na pouzdanost koja počiva na Božjoj zakletvi (hebr. שׁבע šbʻ) ocima da će im dati zemlju. Jedinstven je to slučaj u cijelom Novom zavjetu i odlikuje ovaj tekst kao izvrstan prikaz čudnovate i zahtjevne evanđeoske ekonomije. Samo ovdje pronaći ćemo taj pojam kao glagol “upravljati”, “gospodariti” (οἰκονομέω Lk 16,2). Triput se uz to pojavljuje kao apstraktna imenica “upravljanje”, “gospodarenje” (οἰκονομία 16,2.3.4). I još tri puta spominje se kao glavni lik nositelj te službe, izvršitelj radnje: “ekonom”, “upravitelj” (οἰκόνομος 16,1.3.8).

Ovaj je evanđeoski odlomak Lk 16,1-13 po još jednom elementu znakovit i poseban. Samo ovdje u ukupnom novozavjetnom jeziku, kada je u početku riječi o optužbi protiv nepoštena upravitelja (16,1), pojavljuje se grčki glagol διαβάλλω koji stoji u korijenu imena διάβολος i nosi mu značenje: “đavao”, “tužitelj”.

Tri prizora

Tekst se jednostavno može razdijeliti u tri dijela. U prvom, uvodnome dijelu (Lk 16,1s), gospodar je u razgovoru s optuženim upraviteljem i traži od njega račun o upravljanju. Poziva ga da očituje “logos” svojega upravljanja – princip, smisao i razumijevanje po kojemu se ravna (grč. λόγος Lk 16,2).

Drugi je dio teksta (Lk 16,3-7) najprije promišljanje upravitelja pred najavom da će ostati bez svojega položaja (“u sebi” r. 3). Otvoreno procjenjuje svoju situaciju jer nije spreman niti na težak rad, niti na prosjačenje pa kuje naum (“znam što ću” r. 4) koji marno izvršava. Poput aktivna, zauzeta menadžera sa svakim pojedinim od poslovnih suradnika koji još moraju podmiriti dugove, on uspostavlja kontakt (“jednog po jednog” r. 5). Pripravlja traženi obračun za ekonomiju koja mu je do sada bila povjerena.

Svojim postupkom dokazuje da je optužba (Lk 16,2) točna jer krivotvori i lažno, korumpirano, umanjuje dugovanje. Pri tom međutim pokazuje kako su dobra sredstvo, a u središtu stoji čovjek, njegova egzistencija i međuljudski odnosi. Možda se upravo na tome zasniva iznenadna pohvala (r. 8) koju gospodar izriče upravitelju svojega imanja u idućemu, završnom dijelu teksta.

Ovaj treći dio teksta (Lk 16,8-13) donosi tako svojevrstan preokret za kraj koji će poslužiti Isusu da istakne razliku između logike svijeta i logike svjetla. Vjerojatno se i ovdje (Lk 16,8) nalazi tipičan, genijalan zahvat Lukina stila koji u istom retku spaja dovršetak pripovijedanja (“Pohvali gospodar nepoštena upravitelja…”) i prelazi na Kristov upravni govor slušateljima (“Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji…”). Jedno je pamet i međusobno razumijevanje koje povezuje nepoštena upravitelja –  “ekonoma nepravde” (grč. οἰκόνομος τῆς ἀδικίας) – s njegovima, a drugo je Kristova pamet koja je svjetlo svijeta. Ipak sam Gospodin potiče da s istim dovitljivim razumijevanjem i logikom iskoristimo dobra ovoga svijeta tako da se sprijateljimo s onima koji nas mogu primiti u svoj dom kad sva nepravda i sve bogatstvo ostane iza nas (Lk 16,9).

Upravitelj gospodareva doma

Upravitelj – gospodari, ne robuje stvarima, zna da su dobra radi čovjeka i da su ljudi važniji. Ima na pameti da će ovo proći i da ga čekaju vječni šatori. Odgovara za načelo i osnove kojima se ravna u svojem upravljanju.

Kakva je Kristova ekonomija? Vječna Božje Riječ utjelovila se. Svjetlo istinsko došlo je u ovaj naš svijet i odmah daje vidjeti kako čovjek, grijehu odan, odavno već prodaje “rog za svijeću”. Ali baš u takvu svijetu Isus govori svojim učenicima (Lk 16,1). Ovaj put njegove riječi nisu kao u prethodnom poglavlju – s čuvenim slikama izgubljene ovce, izgubljene drahme i milosrdnoga oca – upućene farizejima i pismoznancima, ni carinicima i grješnicima (usp. Lk 15). Isus sada poučava sinove svjetla (usp. 16,8).

Na početku pouke jest čovjek (ἄνθρωπος 16,1) kao i toliko puta kad tumači kraljevstvo Božje. Učitelj stavlja pred njih onaj važan čas kad će ovaj svijet uminuti, kad će nepoštena bogatstva nestati (Lk 16,9). Čas dolazi kad upravitelj pred optuživanjem mora položiti račun, iznijeti svoj princip upravljanja, čime se je ravnao, kako i zašto postupao. Odmah odjekuje ključna poruka: “Ne možeš više biti upravitelj!” (Lk 16,2)

Znamo dobro kakav je svijet u kojem duh optužbe olako iskače. Ocrnjujemo i napadamo. Blatimo bez odgode i sustezanja. Doduše zao je glas o evanđeoskom upravitelju točan. Zaista, evo, gospodarevo imanje rasipa. Oduzima, pljačka: pedeset odnosno dvadeset posto. Od 100 mjera ulja krade 50 (Lk 16,6), od 100 mjera pšenice krade ih 20 (r. 7).

U središtu Isusove pouke jedan je ekonom, upravitelj u gospodarevu domu, nalik na starozavjetnoga Josipa Egipatskoga. Gospodar mu je povjerio svoj dom, sve svoje dao mu je u ruke (Post 39,5). Josip je u ono doba bio nepravedno optužen (Post 39,17), da bi potom postao vrsni upravitelj cijeloga Egipta i osnivač egipatske ekonomije (Post 41,55).

U primjeru koji Isus, Učitelj, daje u pouci možemo doista prepoznati dobre osobine. Unatoč optužbama, upravitelj ostaje priseban. Realno procjenjuje svoje fizičke i psihičke sile: Ne može kopati, stidi se prositi (Lk 16,3). Neki je oblik milosrđa, premda nepošten, kad ljudima smanjuje dugove, olakšava im (16,6.s). Svakako ovaj upravitelj zna učiniti ono najvažnije. Stvara prijatelje. Nalazi ljude na koje se može osloniti, koji će ga primiti u svoj dom kad više ne bude imao gospodarev dom na raspolaganju (16,4). “Tko će me primiti” – razmišlja upravitelj (usp. Lk 16,4). “Primit će vas u vječne šatore” – najavljuje Učitelj Isus (r. 9).

Ekonomija i ekologija

Tako jednostavno: imanje i dobra mogu biti u službi međuljudskih odnosa. Dobra ovoga svijeta možemo upotrijebiti za ljubav prema bližnjemu. Smisao im je da s njima gradimo Kristovo kraljevstvo u kojem vrijedi i izvršava se nova zapovijed, Isusova baština, tri put ponovljena: “Ljubite kao što sam ja ljubio! Ljubite jedni druge!” (Iv 13,34; 15,9.12).

Sam gospodar u Isusovoj pouci hvali upraviteljevu dovitljivost i pronicavost, njegov spretan um. Upravitelj gospodari stvarima, ne robuje im. Zna ih upotrijebiti za svrhu koju želi postići. Svjestan je da su dobra u službi čovjeka. Ljudi su važniji od novca. Danas smo svjesni, i papa Franjo to neumorno ističe, kako je za očuvanje okoliša, za ekologiju i spašavanje klime, presudan naš odnos prema bližnjemu, napose prema Božjem siromahu, daleko više negoli naš odnos prema kamenju, bilju i životinjama. Naš svijet stalno izračunava kako povisiti gospodarski rast, natječe se kako povećati profit. Ipak, već dugo, valjan menadžment dobro zna kako su ljudi i međuljudski odnosi najvažniji. Daleko više znače od svih financija i novčane matematike.

Čovjek – upravitelj Stvoriteljeva imanja

Ono što evanđeoskoga upravitelja pokreće u akciju jest svijest o gospodarevoj najavi: “Nećeš više biti upravitelj” (Lk 16,2). Od početka Sveto pismo gleda na čovjeka kojemu je povjereno gospodarenje. Što je na prvoj stranici Biblije “gospodar” (Post 1,26.28), to na drugoj stranici razjašnjava znana slika: čovjek će “obrađivati” i “čuvati” vrt Gospodnji (Post 2,15), opsluživati i obdržavati ono što je Bog “zasadio” (Post 2,8). Treba dobro gospodariti. Upravitelj je Božjih dobara koji ima na pameti da mu je zemaljski život izmjeren. U Božjoj je ruci. Pred ulazom u vječne šatore “oduzet će” nam se sva “uprava” (usp. 16,3). Što je bilo, bilo je.

Dubinska je ipak razlika između nepoštena upravitelja koji želi spasiti sebe i Krista koji želi da se njegovi učenici spase i dobiju mjesto u “vječnim šatorima” (Lk 16,9). Isus, Svjetlo istinsko koje je došlo na svijet, pokazuje sinovima svjetla koliko vrijedi vjernost u najmanjemu (r. 10) i u ovim nepravednim računicama jer tako će nam Otac povjeriti ono pravo, trajno imanje (r. 11) koje neće nestati. Vjernost u sitnicama dovodi do presudnoga uspjeha. Gospodin Isus to zacijelo najbolje pokazuje kad svojim učenicima kod Posljednje večere ponizno pere noge (Iv 13,5). Poučava nas da možemo doći do onoga istinskoga bogatstva koje iz dna duše priželjkujemo. Možemo doći do one autentičnosti u kojoj imam baš ono moje, što mi Bog daje. Jedino to donosi mi punu radost i slobodu.

Naša duhovna ekonomija

Gospodin se svojom poukom o nepoštenu upravitelju brine za nas. Nudi nam slobodu od bolne podijeljenosti srca i rastrgane duše. Liječi od duhovne šizofrenija. Gospodin stavlja izbor pred nas: S kime ćeš se sljubiti, s kunama i milijunima ili s Bogom svojim (Lk 16,13)? Uz koga ćeš prionuti, uza što se privinuti? Služiti Bogu – jedina je prava sloboda, jedini on ne tlači, ne iskorištava.

Evanđeoski nepošteni ekonom odmah je krenuo u odlučnu kampanju da pridobije ljude za sebe. A Isus Krist? Kakva je njegova ekonomija? Sam Gospodin nije prepolovio, niti tek za petinu umanjio, nego je svojom žrtvom posvema izbrisao našu zadužnicu pred Bogom (Kol 2,14). Prihvatio je pritom i naš princip trgovanja, dopustio da bude prodan za 30 srebrnika (Mt 26,15). “Samoga sebe dao je kao otkup za sve” (1 Tim 2,6). Krvlju svojom (Otk 1,5; 5,9) poništio je zadužnicu u cijelosti, “uklonio ju je pribivši je na križ” (Kol 2,14). Tako je postavio osnovicu za našu molitvu i princip, obrazloženje, za naše upravljanje.

Vidi: Molitva Gospodaru

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Usahla ruka i okorjelo srce (Mk 3,1-6)

Poslušajte, preuzmite! (čita: mr. sc. Suzana Ivančić)

Usahla ruka i okorjelo srce (Mk 3,1-6). Hvala: prof. Suzana Ivančić

Uporna pandemija koja napada i tjelesno i duševno zdravlje, a tako i potres s dugotrajnim posljedicama izvrsno nas upozoravaju kako smo ograničeni u svojim silama i djelovanju. Otkrivaju nam također kako nam je potrebna temeljita obnova u kojoj ćemo i zgrade i životne vrednote popraviti, poboljšati. Na takvoj je pozadini vrlo jasan i poučan poznati izvještaj o Isusovu izlječenju čovjeka usahle ruke u Mk 3,1-6. Nadahnjuje.

Odlomak od svega šest redaka na početku trećega poglavlja u Evanđelju po Marku (Mk 3,1-6) ključan je tekst. S jedne strane opisuje Isusa kao čudotvorna liječnika koji liječi u sinagogi, nudeći svoju pažnju kako čovjeku usahle ruke (3,3) tako i onima koji zlobno vrebaju hoće li ga izliječiti (3,4). S druge strane ovdje su zapisane one bitne ljudske nakane koje će zaustaviti Kristovo djelovanje i njegov “projekt” Božjega kraljevstva. Tu su ljudi na vlasti, a nakana im je optužiti (Mk 3,2) i kod njih rezultat je vijećanje kako da Isusa smaknu (3,6). Donosi li Evanđelje po Marku dvaput po sedam osoba, pojedinih ljudi koje Isus spašava – a sedam u Bibliji naznačuje pouzdanost i zaokruženost? Onda je čovjek usahle ruke šesti po redu i drugi u zacijelo istoj kafaranumskoj sinagogi (usp. Mk 1,23; 3,1).

Ljudska nevolja

Evanđeoski odlomak uvodi nas u sveti prostor – vjerničku zbornicu-sinagogu (Mk 3,1) – u kojoj se Božji narod okuplja na slušanje i tumačenje Božje riječi i na molitvu. Odmah idući redak ističe da je – razumljivo – u pitanju sveto vrijeme: Dan je Bogu posvećen, dan svetoga počinka, dan Gospodnji (Mk 3,2). S početka već predstavljena nam je ljudska nevolja i trpljenje koje je ondje prisutno. Među okupljenima se, naime, nalazi i čovjek “koji je imao osušenu ruku” (Mk 3,1). Lako si iz iskustva možemo predočiti što to znači kad nam je ruka povrijeđena ili imobilizirana. Gotovo smo onesposobljeni za samostalan život i rad. U biblijskoj antropologiji usahla ruka znači nemoć za djelovanje.

Ako bismo mi prema naravnu osjećaju svoj hendikep i nedostatak nastojali stidljivo i obzirno prikriti, Biblija više puta pokazuje sasvim drugačiji pristup. Kristova inicijativa smjera odmah na čovjekovu prikraćenost i stavlja je u središte pozornosti. Svojim djelom Isus će potvrditi što je malo prije kao pouku izrekao, dajući svojevrsni naslov ovom odlomku: “Sin Čovječji gospodar je subote” (Mk 2,28).

Isusova dvosmjerna ponuda

Lako je uočiti da Rabbi Isus daje dvostruku ponudu. Čovjeku usahle ruke upućuje poziv, koji mu subjektivno može biti vrlo neugodan. Traži od njega da stane u sredinu, rabeći pritom dalekosežni evanđeoski glagol “ustati” (grč. ἐγείρω Mk 3,3) koji će poslužiti za opis Isusova uskrsnuća od mrtvih (16,6). U isti mah, ne praveći razlike, nego nadovezujući se, Isus upravlja riječ (3,4) i onima koji vrebaju na nj. Očito istom duhovnom snagom kojom je odmah uočio čovjeka usahle ruke i prepoznao njegovu nevolju, Isus gleda u srce svojih napadača i tužitelja te pita o osnovnoj, bjelodanoj, svima očitoj razlici između dobra i zla (3,4). Redovitim biblijskim izrazom “duša” (grč. ψυχή, hebr. nefeš) Isus govori o ljudskom životu koji može biti spašen ili izvrgnut ubojstvu. Traži dopuštenje. Dijaloga međutim nema! Odgovor izostaje.

Opaka duhovna bolest

Dok čovjek s teškim hendikepom, jer se odaziva i surađuje, dolazi do izlječenja i zdrave ruke, u ljudima s druge strane ostaje teška bolest obično u biblijskom jeziku prepoznata kao “okorjelo srce” (3,5). Posebnost ovoga odlomka jest što Marko ovdje ne rabi redoviti izraz “sklerokardía” (grč. σκληροκαρδία Mk 10,5; 16,14) koji bismo mogli prevesti kao “skleroza srca”. Imamo pritom na pameti da je u klasičnoj biblijskoj antropologiji “srce” ne tek organ ili slika ljudskoga osjećajnoga života, nego predstavlja središte osobe, sjedište čovjekove spoznaje i izvor njegovih riječi. U Evanđeljima samo ovdje u Mk 3,5 kao Markov “specijalitet” bolesno stanje opisano je riječju koja je također ušla u svjetske jezike i prisutna je do danas a to je poroznost (grč. πωρώσις). Označava da je tvar propusna, rupičasta, bez kompaktnosti i konzistentnosti te se lako slama, nema gipkosti. Gledom na čovjekov organizam najpoznatija je kod osteoporoze kad kost gubi svoju potrebnu naravnu gustoću pa onda i gibljivost. Evanđelje na taj način opisuje srce, predstavljajući nam tako mučnu duhovnu bolest “kardioporozu”.

Nije beznačajno što su oni koji vrebaju kao Isusovi protivnici isprva neimenovani – neizrečeni “oni” (Mk 3,2). Ne predstavljaju se, skrivaju se u skupini, bez vlastitoga ja. Utapaju svoju osobnost u bezimeno mnoštvo. Pritom sveti propis iz Božjega Zakona o Danu Gospodnjem oni zlorabe za svoju nakanu da “optuže” (3,2). Svetogrdna je to primjena, zlostavljanje objavljene Pouke (Tore) koja je usmjerena na život i rast. Postaje žrtvom duha napadanja i optuživanja. Stoga su oni sami sebe blokirali i nisu kadri dati odgovor na Kristovo pitanje (3,4). Zatvaraju se u nesvetu šutnju u kojoj ključa paklenska ravnodušnost. Svejedno im je, da li dobro ili zlo. Na istoj im razini stoje činiti dobro ili biti zločinac, spasiti dušu ili biti ubojica. Nema odgovora.

Dva svijeta

Jasno se razlikuju dva svijeta. Kristovo srce zbog njihove zle ravnodušnosti i bolesne zatvorenosti ispunjaju dva teška osjećaja: žestoka ljutnja i duboka žalost (Mk 3,5). Jedinstven je to slučaj u svim novozavjetnim opisima Isusove osobe, a razumijemo ga pred ovakvom ljudskom tvrdoćom.

Sugovornici, koji to nisu jer odbijaju dati odgovor, dolaze do trostrukoga negativnoga rezultata. Ponajprije oni izlaze (Mk 3,6) – napuštaju sveti prostor obilježen Božjom riječju. Sami se udaljuju. Zatim – sada, na kraju – jasno je: to su pripadnici čuvenih farizeja koji strogo žele čuvati tradiciju i običaje, a s njima su i pristaše kralja Heroda, pripadnici njegova kruga. Napokon, propis o subotnjemu počinku ne priječi ih da se dadnu na savjetovanje na kojem odlučuju kako Isusa upropastiti i razoriti, kako ga uništiti (grč. ἀπόλλυμι Mk 3,6). Tako oni daju svoj odgovor na Kristovo odsudno pitanje. U dan Gospodnji složno kuju naum o njegovu smaknuću. Posve je izišao na vidjelo njihov stav koji će postati zloglasan u odgovoru pred Pilatom: “Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti” (Iv 19,7). To je stav srca oboljela od “kardioporoze”.

Ruka u Bibliji

Kad je u Svetom pismu u središtu nekog prizora “ruka”, onda nam ona odmah doziva u svijest i simbolično značenje koje ima u biblijskoj povijesti i biblijskom jeziku. Ishodište mu je u Izlasku, u otkupljenju Božjega naroda koje je ujedno i njegovo stvaranje, kad je “rukom jakom Gospodin izbavio” svoj narod (Izl 13,19). Polazišni događaj bit će prisutan u uspomenama i opisima “mišice snažne i desnice uzdignute”. “Ruka ispružena” postaje stalan, prepoznatljiv simbol.

Razumljivo je onda da “ruka” u Bibliji označava snagu i vlast, što i u suvremenu hrvatskome govoru razumijemo upozoravajući primjerice “u čijim je rukama” neki pothvat ili predmet; prepoznajemo također kad nam nešto “pođe za rukom” ili nam “ide od ruke“, kao i strah hoćemo li nekome “pasti u šake“. Preneseno značenje i simbolična vrijednost “ruke” u Bibliji je vidljiva osobito u opisu kod Nehemije (9,30) i Zaharije (7,7.12) da se Bog “po rukama” proroka objavljuje. Slično je i u čuvenoj slici Juditine ruke – koja ima isključivo literarnu vrijednost – po kojoj Bog donosi spas svome narodu (Jdt 8,33).

Usahla ruka znači nemoć djelovanja i lako nam doziva u pamet onu nesposobnost, zgrčenost, ukočenost, oduzetost i nepokretnost, paraliziranost, koja može nastati zbog bolesti. Može se isto tako pojaviti zbog preopterećenosti, može biti posljedica postupanja naših bližnjih, a može nastupiti od naravi zbog dobi kada, unatoč željama i idejama u umu, tjelesne sile više ne služe. Vrijedi sjetiti se i one specifične blokiranosti kad zbog preuzetnosti i stalne samoprisile, napora da prelazimo preko vlastitih granica, izazovemo u sebi takvu količinu nezadovoljstva da više nismo sposobni ništa započeti. Usahla ruka u Evanđelju jednako dobro može nas podsjetiti na onu nemoć za poduzimanje i onu unutarnju sputanost koja nastaje zbog grijeha, zbog opterećene savjesti ili jednostavno zbog najobičnije lijenosti koju od pamtivijeka prepoznajemo na popisu glavnih grijeha.

Ljudska nemoć

Pogled na čovjeka usahle ruke pred Kristom neka istakne i onu osobitu vrstu nemoći koju možemo nazvati “apostolskom frustriranošću”. Poznajemo je. Stvarne potrebe su tako velike, a mi tako malo sami od sebe možemo učiniti. Pomislimo samo na to kako u 21. stoljeću – uza sav silovit napredak i životni standard – ljudi umiru od gladi, a hrane se proizvodi napretek. Takva spoznaja, koliko god budi želju za poduzimanjem, istodobno može blokirati i učiniti da do u dubinu osjetimo svoju nemoć i ograničenost. Iz evanđeoske povijesti zasigurno ćemo se odmah prisjetiti Kristovih apostola koji bespomoćno stoje pred velikim mnoštvom gladnih ljudi i onda još čuju nalog: “Dajte im vi!”, o čemu Evanđelja složno izvješćuju (Mt 14,16; Mk 6,37; Lk 9,13).

Daleko nam je ipak važnije prepoznati središnju, teško pojmljivu tajnu kršćanske vjere na koju smjera usahla ruka u Evanđelju. Krist Gospodin kao mlad čovjek u izvrsnim godinama i punoj ljudskoj snazi s velikim je plodovima i uspjesima započeo silan rad na Božjemu kraljevstvu. Toliko je velika potreba za spasenjem koju odmah otkriva i na nju učinkovito odgovara! I onda, takoreći na početku, s najvećom zloćom i okrutnošću prisiljen je sve ostaviti. Doslovce je učinjen nemoćnim. Na križu njegova je ruka usahla – od naše ljudske izdaje, od sudskoga procesa u kojemu izvikivanje gomile određuje pravorijek, od čavla koji nemilosrdno probada ljudsko meso. Krv šiklja. Ruka sasvim sputana, prikovana uz drvo križa! To je Kristov odgovor na usahlu ruku. Dopušta da njegova sveta ruka bude posve oduzeta, prihvaća potpunu ljudsku nemoć na križu. To je njegova solidarnost s čovjekom pozemljarom kojemu je moć za djelovanje oduzeta. Tako Isus posvećuje njegovu patnju i paraliziranost. Nakon takva postupka dolazi uskrsnuće koje će sve preokrenuti i dati nadu. Zasnovat će stvari iznova.

Očev Sin – Spasitelj

Za razliku od farizeja i herodovaca koji su se oglušili na Isusovu riječ, čovjek usahle ruke u sinagogi sluša i surađuje. Pred njim Isus može pokazati da je Spasitelj. Ne samo da je ovaj čovjek očito stao u sredinu na Kristov prvi poziv (Mk 3,3), nego on poslušno, spremno izvršava novu neočekivanu zapovijed: “Ispruži ruku!” “On ispruži” izvješćuje Evanđelje (Mk 3,5) i ne zaustavlja se na opisivanju odlučujućih medicinskih simptoma i organskih promjena. S jedne strane Kristova – božanska – riječ, s druge strane čovjekovo sudjelovanje, i on neočekivano može svojom voljom ispružiti ruku. Tijelo sluša. Čovjek može djelovati. Unaprijed se potvrđuje častan teološki nauk, koji vjekovima živi, o našoj ljudskoj suradnji s Božjom milošću.

Evanđeoski opis zdrave ruke na dva načina ističe radostan ishod i dobar plod. Ponajprije u tekstu stoji trpni glagolski oblik koji lako prema uvriježenu običaju prepoznajemo kao tzv. teološki pasiv u Svetom pismu. Ruka je “ozdravljena” (Mk 3,5). Upozorenje je to u aoristu na ono što je, evo, upravo Otac nebeski učinio.

Novo uspostavljanje

Jednako je zatim važno što se u opisu ne nalazi riječ koja govori o liječenju i zdravlju u užem smislu nego se govori o ponovnom “uspostavljanju” i ukupnoj obnovi (grč. ἀποκαθίστημι Mk 3,5). Evanđeoska je to riječ koja će jednako poslužiti za opis kako Isus na čudesan način, s dvostrukim uloženim trudom, nasamo, iznova uspostavlja vid slijepcu iz Betsaide kada ga bližnji dovedu (Mk 8,25). U teologiji ovo je poznat pojam kad se gleda na sveobuhvatnu i sveukupnu ponovnu uspostavu svega stvorenja u Kristu, a Novi zavjet bilježi ga unutar Petrova tumačenja u napomeni da Isus, nakon što je uzašao k Ocu, ostaje ondje, u nebu, pridržan do vremena cjelovite nove uspostave (Dj 3,21).

Bliži nam je i životniji ovaj pojam upravo unutar Evanđelja po Marku kad Isus potvrđuje apostolima da prorok Ilija zaista “treba doći i sve obnoviti” (Mk 9,12). Ili u prostodušnu pitanju učenika, koje upućuju uskrslom Učitelju neposredno prije uzašašća, je li sada došao čas da “opet uspostavi kraljevstvo Izraelu” (Dj 1,6). O takvoj temeljitoj obnovi riječ je kod ruke čovjeka u sinagogi što još jednom potvrđuje duboko i široko značenje koje ruka ima u biblijskoj teologiji. Našu moć za poduzimanje Bog može obnoviti.

30. 10. 2020.

Vidi: Molitva s čovjekom usahle ruke
Video: Čovjek usahle ruke
Usp. Osušena desnica (Lk 6,6-11)

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Žarište kršćanstva

Ustroj i poruka teksta o blaženstvima u Mt 5,1-12

James Tissot, Govor o Blaženstvima (1886.-96.), iz niza Život Kristov, Brooklyn Museum

Prava egzegeza – tumačenje Biblije, vodi nas natrag k Riječi Božjoj, daje nam da je dublje, bolje i više razumijemo. Toj se zadaći, skromno ali odvažno, posvećuje i naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i u ovoj novoj, neobičnoj akademskoj godini. Stoga sa strahopoštovanjem promatramo ovaj cijenjeni, globalno poznat sveti odlomak u Matejevu evanđelju (Mt 5,1-12) koji opisuje žarište kršćanstva.

Kratak uvod ocrtava prizor s Isusom, koji je zauzeo učiteljski – sjedeći – položaj (Mt 5,1-2). Glavni dio teksta Mt 5,3-10 donosi Isusove prve riječi u Govoru na gori (Mt 5-7) kojima, na isti opisan način, govoreći o “njima” u trećem licu, u čuvenih osam blaženstava nabraja one ljude koje proglašava sretnima, primateljima milosti. Kad slušamo o siromašnima, o ožalošćenima, o gladnima i žednima, o progonjenima, s pravom se odmah pitamo: Tko od nas nije već osjetio da zbog siromaštva ne trpi neki nedostatak? Koliko puta smo gladovali i žeđali za pravednošću i osjetili da nas nepravedno progone? Tko ne zna što je to žalost?  U posljednjem odsjeku Mt 5,11-12 Gospodin pravi zaokret i obraća se izravno svojim slušateljima: “Blago vama!”

Deset zapovijedi, kao svojevrsni temeljni zakon Božjega naroda u Starom zavjetu, u Bibliji pronalazimo na dva mjesta – ponavlja se, što ponajprije ima svoje pedagoške razloge (Izl 20,1-17; Pnz 5,6-21). Slično ćemo i Blaženstva, taj ustav kršćanske vjere, naći na dva mjesta. Osim Mateja, bilježi ih i Lukino evanđelje (Lk 6,20-26), koje Isusa prikazuje kako govori u nizini (Lk 6,17), naglašavajući da se Gospodin i Učitelj spustio i ponizio. Sin Božji postao je Sin Čovječji. Osnovna razlika od Matejeva evanđelja jest u tome što se ovdje Isus u Blaženstvima odmah izravno obraća svojim učenicima i tako od početka pokazuje o kome je riječ. Osim toga, u Lukinu evanđelju, odmah uza svoj stijeg s četverostrukim “Blago vama!” (Lk 6,20-22) postavlja i onaj suprotni s četverostrukim “Jao vama!” (6,24-26), a upućuje ga sitim bogatašima, koji se smiju i nasljednici su lažnih proroka. Zacijelo je ova podjela također poslužila sv. Ignaciju, utemeljitelju Družbe Isusove, da u čuvenim Duhovnim vježbama zacrta središnje Razmatranje o dvije zastave.

Opće je poznato da je središte Isusova života i naučavanja Otac nebeski. Vrijedi li to i za samu strukturu teksta o blaženstvima u Matejevu evanđelju (Mt 5,3-12)? Isus devet puta ponavlja “blaženi” (grč. 9x μακάριοι 5,3-11). Uz to upravo devet puta govori o Ocu koji tješi (5,4), nasićuje (r. 6), iskazuje smilovanje (r. 7), dodjeljuje naslov svojim sinovima (r. 9), Otac im je (r. 9), Bog, vidljiv čistima (r. 8), nebeski kralj siromasima (r. 3) i progonjenima (r. 10), ima spremljenu veliku plaću (r. 12).

Učitelj Isus

Kod blaženstava zasigurno je najvažnije da ih govori Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj. On je naš Učitelj za kojim smo pošli, kojega poznajemo. Kad govori o blaženosti, Gospodin govori o našemu unutarnjem životu, o onom dragocjenom, bogatom, nepreglednom, nezamjenjivom svemiru koji nosimo u sebi i koji raste od prvoga trenutka otkako smo pod majčinim srcem počeli prikupljati svoja prva iskustva pa sve do sada. Isus govori o tome kako nam je, kako smo, o onome što nas ispunja i što onda širimo oko sebe. Isus govori o onome za što će apostol poslije napisati: “Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). Bogu je važno što nam je u srcu.

Kad smo mala djeca, ako imamo dobre roditelje, oni se s ljubavlju i velikom skrbi brinu za to kako nam je. Važan dio naše samostalnosti, našega sazrijevanja i odrastanja jest voditi brigu o svojemu unutarnjem životu. Osim onih doista najbližih s kojima dijelimo život, nitko od ljudi nema izravnoga uvida u to kako mi je, koliko sam zadovoljna osoba i koliko mi je dobro, pa, prema tome, ni od koga ne mogu pravo očekivati da se brine za ono što je u meni najdublje i najsvetije, najvažnije. Zato njegu, blagost i milosrđe valja primijeniti u postupanju prema vlastitoj duši, prema osobnomu duhovnom životu.

Početak i kraj

Možemo li u tekstu o Blaženstvima relativno jednostavno prepoznati drevni hebrejski ustroj koji naslov takoreći piše na kraju? Poznajemo takav fenomen, primjerice, iz Levitskoga Zakonika u popisu brojnih uputa, a i na završetku cijele knjige (“Zapovijedi koje je Gospodin dao Mojsiju za Izraelce” Lev 27,34). Još je daleko poznatije kako, u opisu prelaska preko Crvenoga mora (Izl 14), završetak, nakon sažeta ponavljanja (“posred mora po suhom” Izl 14,29), daje teološki naslov cijelome poglavlju (“osvjedoči se Izrael o moći Gospodnjoj” 14,31). Posljednji redak Evanđelja o blaženstvima otkriva da Rabbi Isus, kad im se izravno obrati, u svojim slušateljima vidi današnje proroke (Mt 5,12). Što su proroci u prošlosti doživljavali, Gospodin za sadašnjost njima nagoviješta.

Početak poglavlja ističe da Isus gleda svoje okupljene slušatelje i uspinje se na goru. Izvrsno je to upozorenje kako u čitanju biblijskih tekstova valja živo paziti na kontekst. Kome Gospodin govori? Prva rečenica spominjući mnoštvo (4,25; 5,1) veže se uz prethodno poglavlje. Ondje su navedeni slušatelji kojima Isus, svečano započinjući poučavanje, upravlja Govor na gori. Od “učenika” (grč. μαθηταί 5,1) koji su mu pristupili, a s tim se nazivom ovdje prvi put u Evanđelju pojavljuju, do sada ćemo poimence naći tek dvaput po dva brata: Petra i Andriju (Mt 4,18) te Ivana i Jakova (4,21).

“Mnoštva” i to “brojna” (grč. ὄχλοι πολλοί Mt 4,25) navodi Matejevo evanđelje u množini, gledajući na silan svijet koji je slijedio Isusa ne samo iz Galileje, nego i iz sjeveroistočne pokrajine s Deset gradova, iz velike, glavne, Judejske zemlje na jugu sa svetim gradom Jeruzalemom, a tako i s one druge, istočne strane rijeke Jordan gdje su od davnine smješteni Rubenovo i Gadovo te pola Manašeova plemena. Svi oni slijede (grč. ἀκολουθέω Mt 4,25) Isusa pa su u biti njegovi učenici. Među njima su i oni bezbrojni “patnici, bolesni, opsjednuti, mjesečari i uzeti” iz “cijele Sirije” kojima je Gospodin dao izlječenje na dar (Mt 4,24) i, sada, sa svojim pratiocima koji su ih doveli, slušaju. Prizor s Blaženstvima predočuje što je to kršćanstvo: Neomeđeni niz duša koje odasvud dolaze do Isusa, okupljaju se oko njega, prilaze mu. On im je u središtu, njega slijede. Od njega traže spas, primaju upute za svoj život.

To je narod Božji koji Isus poučava. Mojsije im je na izvorima povijesti dao pet knjiga Zakona. Kralj David u pet knjiga Psalama, kao odgovor na Božji govor, ostavio im je svoj molitveni životopis. Sada Emanuel otvara prvi od pet učiteljskih govora koje će Matej zabilježiti s prepoznatljivom zaključnom naznakom da je “Isus dovršio” izlaganje (ἐτέλεσεν ὁ Ἰησοῦς Mt 7,28; 11,1; 13,53; 19,1;  26;1). Tako stoji na kraju Govora na gori (Mt 5-7), na kraju poslanja danog apostolima (Mt 10), na kraju prispodoba (Mt 13) i govora o Crkvi (Mt 18), te napokon na kraju govora protiv farizeja i o posljednjem sudu (Mt 23-25). Svečano prozborivši na početku prvoga govora: “Blago njima” Gospodin i Učitelj još jednom pokazuje kako nastavlja i ispunja drevna Pisma koja, primjerice, zbirku Psalama započinju proglasom: “Blago čovjeku”. Ipak za razliku od Staroga zavjeta Isus ne govori individualno, nego se obraća zajednici.

Zaključni odsjek Blaženstava (Mt 5,11-12) izvrsno objašnjava kako je cio tekst građen. Isus se sada obraća izravno – dijaloški, u drugom licu – svojim slušateljima kako svjedoči četiri puta ponovljena osobna zamjenica “vi” (grč. 4x ὑμεῖς Mt 5,11.12) i tri glagola u 2. licu – jedan u izjavnom obliku (“blago vama” tj. izvorno: blaženi ste Mt 5,11) i dva kao zapovijed (radovati se, klicati 5,12). Upravo dva imperativa: “radujte se!” i “kličite!” u Mt 5,12 daju najbolju definiciju što znači ono “blago njima”.

Svih osam blaženstava (Mt 5,2-10) zajedno s devetim izravnim: “blaženi ste” tj. “sretnici ste” (5,11) slijevaju se u Isusov dvostruk poziv (5,12). Gospodin poziva najprije na radost (5,12) kakvu će na dva mjesta staviti u svoju oporuku na Posljednjoj večeri (“da vaša radost bude potpuna” Iv 15,11; 16,24), rasvjetljujući posve usporedbu s talentima u kojoj je dobri i vjerni sluga pozvan: “Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,21.23). Drugi je poziv na ono klicanje, jedva spomenuto u Evanđeljima, koje ipak dobro poznajemo kod Isusove Majke, kad njezin duh klikće u Bogu, Spasitelju (Lk 1,47), i kod samog Sina Božjega kad je u Duhu klicao slaveći Oca (Lk 10,21).

Blaženstvo od Oca

U završnom se dijelu odlomka odmah vidi da Gospodin Blaženstvima izokreće naše normalno i redovito poimanje. Sretni smo, kaže, kad nas vrijeđaju i rugaju nam se, kad nas progone, kad nas lažno optužuju i lažno proglašavaju zlima (Mt 5,11). Kako čovjek može pritom biti sretan? Prvi odgovor zacijelo možemo tražiti u velikoj plaći (grč. μισθός πολύς Mt 5,12) koju će Otac nebeski jednom dati, a koju je upravo na taj način kao veliku nagradu u davnim početcima prvi put obećao Abrahamu (μισθός πολύς LXX Post 15,1).

O Bogu Ocu Isus u blaženstvima govori na tri načina. Ponajprije, kad spominje nebesa kao ovdje na završetku (οὐρανός Mt 5,12). I kad na početku i na kraju niza blaženstava, kao otvorenje i zaključak, govori o kraljevstvu nebeskom (οὐρανός 5,3.10), onda govori o Bogu. Isus očito slijedi običaj prepoznatljiv poimence u Knjigama o Makabejcima u kojima se spominjanje Boga izbjegavalo zbog političkog nametanja mnogoboštva u helenizmu i umjesto toga govorilo se “Nebo”.

Isus također govori o Ocu prema redovitu običaju evanđeoskoga jezika, služeći se trpnim glagolskim oblikom da upozori kako je Bog kao subjekt na djelu. Čuvajući duh hrvatskoga jezika, mi Blaženstva hotimice prevodimo povratnim glagolom sa zamjenicom “se”, ali Evanđelje je jasno: Bog će utješiti (Mt 5,4). Bog će nasititi pravednošću one koji za njom gladuju i žeđaju (5,6). Da smo na pravom putu kad tako čitamo, potvrđuje Majka Marija kad proglašava: “gladne napuni dobrima” (Lk 1,53). Otac će iskazati smilovanje onima koji sami imaju smilovanja (7). On će dati ime svojim sinovima (5,9) koji donose mir poput uskrsloga Sina, kad govori i ponavlja: “Mir vama!” (Iv 20,19.21).

Isus napokon govori o Ocu imenicom Bog, naznačujući koga to motre ljudi čista srca (θεός Mt 5,8), i ističući da su mirotvorci sinovi Božji (Mt 5,9). Blaženstvo je Božja stvar i Očev dar.

Isus i ja

Još više bi nam blaženost, radost i sreću, koja ne odgovara našim prvim naravnim impulsima, mogla razjasniti zamjenica u tumačenju “zbog mene” (grč. ἐγώ, naglašeni genitiv, Mt 5,11). Pojavljuje se doduše samo jedanput u Blaženstvima, ali ključna je. Kao što ljudi mogu trpjeti progonstvo zbog (grč. ἕνεκεν  Mt 5,10) pravednosti, tako im se to, uz uvrede i laž, može zbiti zbog Isusa (r. 11). Isusov “ja” sadržan u zaključku pokazuje nam o čemu se radi u Blaženstvima. Kao što će u Ivanovu evanđelju više puta očitovati svoju vlastitu osobu čuvenim riječima “Ja sam”, tako i ovdje Isus objavljuje sama sebe. Objavljuje unutarnju – duhovnu – snagu svoje vlastite božanske Osobe. Tko zbog Isusa trpi uvrede i izrugivanje, tko je zbog njega progonjen, tko sjedinjen s Isusom doživljava da lašci sve moguće zlo iznose protiv njega, taj je blažen. Nevidljiva, osjetljiva, fina životna veza između kršćaninova “ja” i Isusova “ti”, kakvu će sam Gospodin opisati govoreći o trsu i lozama (Iv 15,5) nosi blaženstva!

Je li presmiono prepoznati u Blaženstvima Isusov govor o Presvetom Trojstvu? Ističe sebe, višestruko govori o Ocu, a Duh Sveti je prepoznatljiv ne samo u spominjanju utjehe (grč. παρακαλέω Mt 5,4) koju će ožalošćeni primiti jer on je Tješitelj (παράκλητος Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). Osim toga upravo nas devet put naznačeni, da tako kažemo, “duhovni osjećaj” blaženosti upozorava na prisutnost Duha, koji je Božji unutarnji život.

Kako nebo kraljuje

Kraljevstvo nebesko čiju je blizinu Preteča Ivan Krstitelj najavio (Mt 3,2), Isus nakon krštenja i kušnje u pustinji istim riječima uzima kao temeljni proglas i otvorenje svojega javnog djelovanja (Mt 4,17). Nakon što je okupio prve učenike u cijeloj će Galilejskoj zemlji pokrenuti kampanju upravo “Evanđeljem o Kraljevstvu” (Mt 4,23). Matej ovdje u Blaženstvima prvi put opet spominje “kraljevstvo” (grč. βασιλεία Mt 5,3.10) kao okvir za početak i kraj osmerostrukoga niza na način inkluzije. Upućuje nas da u Blaženstvima čitamo u čemu se sastoji i kako izgleda to kraljevanje nebesa. Kako to Božji, uzvišeni nebeski svijet koji nas nadilazi i ostaje iznad nas, upravlja zemljom? Kako Gospodnja nebesa vladaju ovim našim ljudskim svijetom?

Lako nam je, recimo to tako, s “pozitivnim” blaženstvima. Gospodin ponajprije u trećem blaženstvu govori o krotkosti (Mt 5,5) koja obilježava njegovo srce (11,29). Specijalitet je to Matejeva evanđelja u kojem se jedino i to samo tri put pridjev “krotak” pojavljuje. Matej preuzima i potvrđuje sliku koju prorok Zaharija nagoviješta i u Isusu prepoznaje poniznoga, blagoga – krotkoga kralja koji dolazi (Mt 21,5). Blaženstvo nudi danas vrlo aktualan program za ekologiju jer ne dopušta da se Biblija svetogrdno uzima za despotsko podvrgavanje ili neobuzdano izrabljivanje zemlje koju nam Bog dade. Krotki će baštiniti zemlju. Razumijemo takvo blaženstvo.

Slično nemamo teškoća ni u petom blaženstvu kod milosrđa (Mt 5,7), u kojem papa Franjo gleda srž naše vjere. Izvorno riječ je o smilovanju (od grč. ἔλεος) koje poznajemo iz zaziva “smiluj se”  u svetoj misi i kod litanija (eleison, grč. ἐλέησον).  Odmah uviđamo logiku i kod one čistoće srca (5,8) u šestom blaženstvu, za kojom od naravi žudimo. U Evanđelju čistoća je suprotnost nečistim dusima koje Isus svojom snagom istjeruje iz opsjednutih. Rado prihvaćamo da je pravo blaženstvo gledati Boga koji je nositelj, središte i sveti oslonac Kraljevstva, kao što je Majka, milosti puna (Lk 1,28), gledala sinka, dijete svoje – u naručju i pod križem.

U sedmom blaženstvu napokon, stoji ista riječ koja u grčkoj Bibliji opisuje Božje stvaranje (grč. ποιέω Post 1,1) i naznačuje da je Isus sazdao Dvanaestoricu kao instituciju (Mk 3,14). U hrvatskom jeziku poznajemo je iz riječi “poezija” koja označuje umjetničko stvaralaštvo, a ovdje govori o Isusovim slušateljima koji stvaraju mir (Mt 5,9). Ustanovljuju ga i proizvode. Bez teškoće spoznajemo da su takvi mirotvorci blaženi i da su djeca Božja.

Protuslovlje u blaženstvima?

Teže nam je s onim, nazovimo ih, “ambivalentnim” blaženstvima, četvrtim i posljednjim, osmim, koje obilježava ista pravednost (Mt 5,6.10). Ni glad ni žeđ, kao ni progon, nipošto nisu poželjno blaženstvo. Ali biti gladan i žedan pravednosti, doživjeti proganjanje – pa bilo to i samo subjektivno, iznutra – zato što poštujemo pravednost, ideali su koje lako priznajemo i zasigurno ih iz iskustva poznajemo.

Šok i otpor izazivaju dva uvodna Isusova proglasa. Zar su blaženi oni koje je pogodila neimaština (Mt 5,3)? Kako mogu biti sretni oni koji su u žalosti (5,4)? Biblijski narod Božji pamti jad (“bijeda/siromaštvo/ubogost” Izl 3,7) pod faraonskom šakom u Kući ropstva, zasigurno i iz pustinje i iz babilonskoga progonstva. Mi danas, u 3. tisućljeću, uza sav napredak, poznajemo teško siromaštvo koje doslovce ubija do pola svijeta, a najviše zbog naše sebične, loše raspodjele i globalizirane ravnodušnosti.

Budući da to nikako nije poželjno, u tumačenju si pomažemo najčešće tako da slijedimo upravo Matejevo evanđelje. Za razliku od Luke, gdje Isus jednostavno i bez okolišanja proglašava: “Blago vama, siromasi!” (Lk 6,20), Matej blaženstvo uzdiže na razinu duhovnoga siromaštva (Mt 5,3). Zaista, sam gramatički izrijek stavlja ovo blaženstvo uz bok čistima srcem (Mt 5,8 grč. nominativ s dativom) koje najlakše prepoznajemo kao blaženu slobodu od grijeha koju nam Isus donosi. Otac nam je svojim oproštenjem dariva. Čista srca oni su koje je Isus oslobodio od nečistoga duha. Kojeg li blaženstva u srcu! Čovjek vidi da je Bog djelovao u njemu.

Blaženstvo siromaha postaje nam ipak još jasnije i životnije prepoznamo li kako i ovdje Isus nastavlja i potvrđuje časna Pisma iz starine, onu teologiju koja je u Knjizi Malih proroka dosegla neke svoje vrhunce. Sefanija bilježi kako jedino siromasi poštuju i izvršavaju, doslovce “čine” Božje pravo (hebr. mišpat Sef 2,3), dok ga ostali izokreću i preziru, gaze pravdu. U tom je poštivanju, ne u gorkoj oskudici i siromaštini, njihova veličina. Zbog toga su blaženi!

Tajnovita uskrsna radost

Može li nam slično u razumijevanju idućega naoko protuslovnoga blaženstva o ožalošćenima pomoći usporedba s Lukinim evanđeljem? Ondje je drugo blaženstvo izravno upućeno onima koji “plaču”: “Blago vama koji sada plačete!” (grč. κλαίω Lk 6,21). Kod Mateja Isus govori o “ožalošćenima” (grč. πενθέω Mt 5,4). To su u prvom redu oni koji oplakuju nekoga svojega jer je preminuo. Opis je to koji se u grčkoj Bibliji prvi put pojavljuje kad Abraham u žalosti oplakuje svoju pokojnu Saru (LXX Post 23,2). Isusovo blaženstvo bilo bi, dakle, ponajprije općenito u blaženoj nadi da će pokojni ustati od mrtvih. Gospodin sam najavljuje: “Ja ću ga uskrisiti” (Iv 6,44.54).

No u Evanđelju, koje je Radosna vijest, “žalovanje” (πενθέω Mt 5,4; 9,15; Mk 16,10; Lk 6,25) prava je rijetkost, pojavljuje se samo četiri puta, i vodi u vrlo određenom smjeru. Osim u blaženstvima (“Blago ožalošćenima!” Mt 5,4; “Jao vama koji se sada smijete, vi ćete žalovati i plakati!” Lk 6,25), Isus će ovom riječju upozoriti da svatovi ne mogu biti u žalosti dok je zaručnik među njima, ali da će im on biti ugrabljen (Mt 9,15). Blaženstvo postaje vrlo jasno kada u Markovu evanđelju Marija Magdalena ožalošćenima dolazi sa zapanjujućom radosnom vijesti o susretu s Uskrslim (Mk 16,10). Prema tome, Isus, kao i inače, govoreći o ožalošćenima govori o svojemu životu te najavljuje blaženstvo onima koji oplakuju njegovu otkupiteljsku smrt jer dovršetak te žrtve ­– uskrsnuće, prvina usnulih (1 Kor 15,20) – utjeha je koja dolazi.

13.  listopada 2020.

dr. sc. Niko Bilić, SJ
Fakultet filozofije i religijskih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Blago nama

Sadržaj i poruka evanđeoskih Blaženstava u Mt 5,1-12

Poslušajte, preuzmite! (.mp3; 25MB; 26:28 min.)

Uvodna molitva:

Promotrimo čuveni odlomak Mt 5,1-12, koji opisuje žarište kršćanstva. Uvod ocrtava prizor s Isusom koji je, uspevši se na goru, zauzeo učiteljski – sjedeći – položaj (Mt 5,1-2). Glavni dio Mt 5,3-10 Isusove su prve riječi u Govoru na gori (Mt 5-7), kojima na isti opisan način, u trećemu licu, sa slavnih osam blaženstava nabraja one koje proglašava sretnima, primateljima Božje milosti. Tko od nas nije već osjetio da zbog siromaštva ne trpi neki nedostatak? Koliko puta smo gladovali i žeđali za pravednošću i osjetili da nas nepravedno progone? Tko ne zna što je to žalost? U posljednjem odsjeku Mt 5,11-12 Gospodin pravi zaokret i obraća se izravno slušateljima “Blago vama!”

Učitelj Isus

Kod blaženstava zasigurno je najvažnije da ih govori Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj. To je naš Učitelj, za kojim smo pošli, kojega poznajemo. Redovnički zavjet siromaštva lako ćemo pronaći u “Blago siromasima!” (Mt 5,3), čistoću u “Blago čistima srcem!” (Mt 5,8), a poslušnost je vjerojatno ponajviše u podložnosti kraljevstvu nebeskom (Mt 5,3.10) u kojemu Bog vlada.

Kad govori o blaženosti, Gospodin govori o našem unutarnjem životu, o onom dragocjenom, bogatom, nepreglednom, nezamjenjivom  svemiru koji nosimo u sebi i koji raste od prvoga trenutka otkako smo pod majčinim srce počeli prikupljati prva iskustva pa sve do sada. Isus govori o tome kako nam je, kako smo, o onome što nas ispunja i što onda širimo oko sebe. Isus govori o onome za što će apostol poslije napisati: “Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). Bogu je važno što nam je u srcu.

Čovjek koji živi u celibatu i Bogu posvećenom životu osobito je dužan voditi brigu o svojem unutarnjem životu. Nitko od bližnjih nema izravnoga uvida u to koliko sam kao osoba zadovoljan i koliko mi je dobro, pa ni od koga ne mogu pravo očekivati da vodi brigu o onome što je u meni najdublje i najsvetije. Zato blagost i milosrđe valja posvetiti i u ponašanju prema vlastitoj duši, osobnom duhovnom životu.

Početak i kraj

U Blaženstvima smijemo potražiti hebrejski ustroj koji naslov piše na kraju. Posljednji, ključni, redak Blaženstava otkriva da Rabbi Isus u svojim slušateljima, kad ih izravno oslovi, vidi današnje proroke (Mt 5,12). Što su proroci u prošlosti doživljavali, Gospodin za sadašnjost nagoviješta svojim slušateljima.

Isus je mnoge spasio od njihovih patnji (Mt 4,24) i oni ga sada, zajedno sa svojim pratiocima, koji su ih doveli k Isusu, slušaju. Početak opisuje kako Isus gleda te bezbrojne ljude (grč. “mnoštva”, množina) koji ga slijede a dolaze iz Galileje, iz sjeveroistočne pokrajine s deset gradova, iz velike, glavne Judejske zemlje na jugu sa svetim gradom Jeruzalemom, a tako i s one druge, istočne strane rijeke Jordan gdje u od davnine smješteni Rubenovo i Gadovo te pola Manašeova plemena (Mt 4,25). Od apostola tu su tek Petar i Andrija (Mt 4,18) te Ivan i Jakov (4,21). Svečano prozborivši: “Blago njima” Gospodin i Učitelj nastavlja Pisma u kojima Psalmi započinju proglasom: “Blago čovjeku” (Ps 1,1). Za razliku od Staroga zavjeta Isus ne govori individualno, nego se obraća zajednici.

Zaključak tumači cio tekst Blaženstava. Oba imperativa: “radujte se!” i “kličite!” (Mt 5,12) definiraju što znači “blago njima”. Svih osam blaženstava (Mt 5,3-10) zajedno s devetim: “blaženi ste, sretnici ste” (5,11) slijevaju se u Isusov dvostruki poziv. Isus poziva na radost (5,12) kakvu će dvaput staviti u oporuku na Posljednjoj večeri (“da vaša radost bude potpuna” Iv 15,11; 16,24). Drugi je poziv na ono klicanje, jedva koji put spomenuto, a poznajemo ga kod Isusove Majke, kad njezin duh kliče (Lk 1,47), i kod Sina Božjega kad je u Duhu klicao slaveći Oca (Lk 10,21).

Blaženstvo od Oca

Na završetku se odlomka vidi da Gospodin blaženstvima izokreće naše redovito poimanje. Sretni smo, kaže, kad nas vrijeđaju i rugaju nam se, kad nas progone, kad nas lažno proglašavaju zlima (Mt 5,11). Kako čovjek pritom može biti sretan? Prvi odgovor smijemo tražiti u velikoj plaći koju će Otac nebeski jednom dati, a u davnim ju je početcima prvi put obećao već Abrahamu (“Nagrada tvoja bit će vrlo velika” Post 15,1).

O Bogu Ocu Isus u blaženstvima govori na tri načina. Ponajprije, kad spominje nebesa kao ovdje na završetku (Mt 5,12), i kad na početku i na kraju niza blaženstava govori o kraljevstvu nebeskom (5,3.10) onda govori o Bogu. Očito slijedi običaj primjerice Knjiga o Makabejcima, u kojima se spominjanje Boga izbjegava zbog helenističkog nametanja mnogoboštva i umjesto toga stoji “Nebo”.

Isus također govori o Ocu prema redovitu običaju evanđeoskoga jezika da trpnim glagolskim oblikom upozori kako je Bog kao subjekt na djelu. Čuvajući duh hrvatskoga jezika, mi blaženstva prevodimo povratnim glagolom, ali Evanđelje je jasno: Bog će utješiti (Mt 5,4). Bog će nasititi pravednošću one koji za njom gladuju i žeđaju (5,6) slično kao što je Majka Marija proglasila: “gladne napuni dobrima” (Lk 1,53). Otac će iskazati smilovanje onima koji sami imaju smilovanja (7). On će dati ime svojim sinovima (5,9) koji donose mir poput uskrsloga Sina, kad govori i ponavlja: “Mir vama!” (Iv 20,19.21).

Isus napokon govori o Ocu imenicom Bog, naznačujući koga to motre ljudi čista srca (Mt 5,8), i ističući da su mirotvorci sinovi Božji (Mt 5,9).

Isus i ja

Ovu blaženost, koja ne odgovara impulsima naravi, još više može razjasniti zamjenica u objašnjenju “zbog mene” (Mt 5,11), koja se doduše pojavljuje samo jedanput, ali ključna je. Kao što ljudi trpe progon zbog pravednosti (Mt 5,10), tako im se to može zbiti zbog Isusa. Isusov “ja” sadržan u zaključku pokazuje nam o čemu se radi u Blaženstvima. Kao što će u Ivanovu evanđelju više puta očitovati svoju vlastitu osobu čuvenim proglasom “Ja sam”, tako i ovdje Isus objavljuje sama sebe. Tko zbog njega trpi, taj je blažen. Fina životna veza između kršćaninova “ja” i Isusova “ti”, kakvu će sam Gospodin opisati, govoreći o trsu i lozama (Iv 15,5), nosi blaženstva!

Je li presmiono tražiti u Blaženstvima Isusov govor o Presvetomu Trojstvu? Ističe sebe, mnogostruko upućuje na Oca, a Duh-Tješitelj prepoznatljiv je ne samo kod utjehe (Mt 5,4), nego “duhovni osjećaj” blaženosti naznačuje prisutnost Duha, koji je Božji unutarnji život.

Kako nebo kraljuje

Kraljevstvo nebesko koje je već Krstitelj najavio, Isus nakon krštenja i pustinje uzima za otvorenje javnoga djelovanja (Mt 4,17), a, nakon što je okupio prve apostole, cijelu će zemlju podići upravo evanđeljem o kraljevstvu (Mt 4,23). U Blaženstvima se prvi put iznova pojavljuje kraljevstvo na početku i na kraju niza (Mt 5,3.10) i poziva da čitamo u čemu se sastoji to kraljevanje nebesa. Kako to Božji svijet, koji nas nadilazi, upravlja našim ljudskim svijetom?

Lako nam je, recimo to tako, s “pozitivnim” blaženstvima! Gospodin govori o krotkosti (Mt 5,5) koja obilježava njegovo srce (11,29). Specijalitet je to Matejeva evanđelja, u kojem se jedinom taj pridjev pojavljuje, i potvrđuje Zaharijino proroštvo: Isus je ponizan, blag kralj (Zah 9,9; Mt 21,5). Blaženstvo nudi posve aktualan program za ekologiju: Krotki će baštiniti zemlju. To razumijemo.

Slično nam je i kod smilovanja, milosrđa (Mt 5,7), u kojem papa Franjo gleda srž naše vjere, i kod one čistoće srca (5,8), za kojom od naravi žudimo. Rado prihvaćamo da je pravo blaženstvo gledati Boga koji je nositelj Kraljevstva, kao što je Majka, milosti puna, gledala sinka u naručju i pod križem. U Evanđelju čistoća je suprotnost nečistim dusima koje Isus svojom snagom istjeruje iz opsjednutih.

Ista riječ, zatim, koja u grčkoj Bibliji opisuje Božje stvaranje (Post 1,1) i naznačuje da je Isus sazdao Dvanaestoricu kao instituciju (Mk 3,14), govori o Isusovim slušateljima koji stvaraju mir (Mt 5,9). Bez teškoće spoznajemo da su takvi mirotvorci blaženi i da su djeca Božja.

Protuslovlje u blaženstvima?

Teže nam je s onim, nazovimo ih, “ambivalentnim” blaženstvima, četvrtim i osmim, koje obilježava ista pravednost (Mt 5,6.10). Ni glad ni žeđ, kao ni progon, nipošto nisu poželjno blaženstvo. Ali glad i žeđ za pravednošću, doživjeti progon zato što poštujemo pravednost, ideali su koje priznajemo i zacijelo ih iz iskustva poznajemo.

Šok i otpor izazivaju dva uvodna Isusova proglasa. Zar su blaženi oni koje je pogodila neimaština (Mt 5,3)? Kako mogu biti sretni oni koji su u žalosti (5,4)?

Narod Božji pamti jad (=”bijeda/siromaštvo/ubogost” Izl 3,7) pod faraonskom šakom, a tako i iz pustinje i iz babilonskoga progonstva. Mi danas, u 3. mileniju, uza sav napredak, poznajemo opako siromaštvo koje ubija do pola svijeta, a najviše zbog naše sebične, loše raspodjele i ravnodušnosti.

Budući da to nikako nije poželjno, pomažemo si tako da slijedimo upravo ovo Matejevo evanđelje. Za razliku od Luke, gdje Isus bez okolišanja proglašava: “Blago vama, siromasi!” (Lk 6,20), Matej blaženstvo uzdiže na razinu duhovnoga siromaštva (Mt 5,3). Zaista, sam gramatički izrijek stavlja ovo blaženstvo uz bok čistima srcem (Mt 5,8).

Blaženstvo siromaha postaje nam ipak jasnije i životnije prepoznamo li kako i ovdje Isus preuzima časna Pisma iz starine, onu teologiju koja je u Knjizi Malih proroka dosegla neke od svojih vrhunaca. Sefanija bilježi kako jedino siromasi poštuju i doslovce “čine” Božje pravo (hebr. mišpat Sef 2,3), dok ga ostali izokreću i preziru, gaze pravdu. U tom je poštivanju, ne u gorkoj oskudici, njihova veličina. Zbog toga su blaženi!

Tajnovita uskrsna radost

Može li nam slično kod idućega blaženstva pomoći usporedba s Lukinim evanđeljem gdje su jednostavno oni koji “plaču” (“Blago vama koji sada plačete!” Lk 6,21)? Kod Mateja Isus govori o “ožalošćenima” (Mt 5,4) koji oplakuju nekoga svojega. Opis je to koji se prvi put pojavljuje kad Abraham u žalosti oplakuje svoju pokojnu Saru (Post 23,2). Blaženstvo bi, dakle, ponajprije bilo u blaženoj nadi da će pokojni jednom ustati od mrtvih. Gospodin najavljuje: “ja ću ga uskrisiti” (Iv 6,44.54).

No u Evanđelju “žalovanje” je prava rijetkost i vodi u vrlo određenu smjeru. Osim u blaženstvima (Mt 5,4; Lk 6,25), Isus će upozoriti da svatovi ne mogu biti u žalosti dok je zaručnik s njima, ali da će im biti ugrabljen (Mt 9,15). Blaženstvo postaje vrlo jasno kada u Markovu evanđelju Marija Magdalena ožalošćenima dolazi sa zapanjujućom radosnom vijesti o susretu s Uskrslim (Mk 16,10). Isus, prema tome, naviješta da su blaženi oni koji oplakuju njegovu otkupiteljsku smrt jer dovršetak te žrtve – uskrsnuće, prvina usnulih (1 Kor 15,20) – utjeha je koja dolazi.

(red. 2. 10. 2020.)

Niko Bilić, SJ

Molitva Isusu, Učitelju:

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Očeva volja

u Isusovoj prispodobi o dva sina (Mt 21,28-32)

Dobra je egzegeza, dobro je tumačenje Biblije koje nas vodi natrag k Riječi Božjoj i daje nam da je iznova, još bolje razumijemo. Evo prave prilike da se u pouci Isusa, Učitelja, s poštovanjem, duboko poklonimo vječnom misteriju Očeve volje koju treba izvršiti (usp. Mt 21,31) i da je iz blizine što dublje promotrimo. Volju Oca nebeskoga najviše otkrivamo u središtu, u žrtvi Sina njegova jedinoga, ljubljenoga, koja započinje na križu, a završava se Uskrsom – Prvina usnulih, kao prinos sama sebe daje Ocu (usp. 1 Kor 15,20), koji će ga nato “posvema uzvisiti i milosno mu dati ime nad svakim imenom” (Fil 2,9).

Očev vinograd

Svaki put u molitvi “Oče naš” zazivamo: “Budi volja tvoja!”, baš kao sam Gospodin u Getsemanskom vrtu (Mt 6,10; 26,42). Prorok Ezekiel od davnina u izravnoj polemici objavljuje da je put Gospodnji pravedan (Ez 18,25). Pogledajmo tu pravednost, uđimo u srce očevo kako nam ga Gospodin i Učitelj u svojoj prispodobi ocrtava! Osjetimo očevu dušu, pogledajmo sinove njegovim očima!

Otac ima vinograd. Sve je spremno, zrelo, osunčano, slatko, sočno. Milina! Otac prilazi i progovara očinski, toplo i blisko: “Sinko! Rođeni! Dijete moje!” (grč. τέκνον Mt 21,28). Potiče, bodri, pokreće. On pristupa i prvomu (r. 28) i drugomu sinu (r. 30).

Prvi sin

Otac u svojoj velikodušnoj, strpljivoj roditeljskoj mudrosti dopušta i prihvaća da prvi – prema proročkom opisu – bezbožno (usp. Ez 18,27) odgovara: “Neću!” (Mt 21,29). Razara očinski autoritet, vrijeđa očevu ljubav.

Prvi sin predstavlja carinike i bludnice (Mt 21,31.32) koji su zaglavili u svom grijehu i hode putom nepravde. Ali prvi sin je također poput sina razmetnoga (usp. Lk 15,17-19). Uvidio je i odvratio se od svoje bezbožnosti, odvratio se od svoga ne-djelovanja (usp. Ez 18,27.28), od svojega “neću”. Obratio se je. Poslušao je Ivana Krstitelja koji je “došao k nama putom pravednosti” (Mt 21,32). “Predomislio se i otišao” u vinograd (21,29). Otac radosno može reći: Sada “izvršava moje pravo i pravicu” mojega srca (Ez 18,27). Prikuplja sin slasne plodove. Ima život.

Drugi sin

Istim očinskim srcem otac gleda i drugoga sina. Evanđelje ističe da mu na isti način pristupa (grč. ὡσαύτως “isto tako” Mt 21,30). Drugi sin međutim, predstavlja nositelje vlasti u hramu i u narodu (usp. “glavari svećenički i starješine narodne” Mt 21,23). Predstavlja Božji narod. Nas predstavlja. Nama Isus nudi pouku. Daje nam da sami vidimo (usp. Ez 18,28; Mt 21,32) pa da se obratimo.

Gledajući pred sobom ne svoga tatu, nego “gospodara”, “gazdu”, drugi sin kaže: “Evo me, tu sam. Ja sam onaj pravi. Ja (grč. ἐγώ Mt 21,30)!” Ali sve samo na toj egoističnoj riječi ostade. Bolan je rascjep između riječi i djela.

Obvezali smo se na pravednost, sklopili smo savez s Bogom, ali odvratili smo se od svoje pravednosti (Ez 18,26). Činimo nepravdu – prema Bogu, prema svojima, i prema sebi. Kad je Ivan Krstitelj došao i pozivao: “Obratite se!” (Mt 3,2), nismo mu povjerovali (usp. Mt 21,32). Hoćemo li se sada predomisliti kad vidimo da se rasipni sin vratio ocu, da su carinici i bludnice poslušali glas? Nemamo života u sebi, oduzimamo život vlastitoj duši. Slatkoća, jedrina, obilje sunce koje se skrilo u bobicu grožđa za nas ne postoji. Vinograd ostaje tuđina, a ne baština.

Vječni Sin Očev

Pravi put nudi Pra-Sin odvijeka, Jedinorođenac Očev. On govori nama okorjelima, nudi nam priliku i pouku. On je sama sebe učinio neznatnim, ponizio se (Fil 2,8), dragovoljno prihvaća da bude sluga premda je Sin (2,7). Sama je sebe opustošio (2,7). Odrekao se svojega božanskoga lika i uzeo naš ljudski lik. Od prve kaže: “Da!” te izvršava volju Očevu i u smrti, ne slavnoj poput Mojsija koji je uzišao na goru i motrio obećanu zemlju (Pnz 34,4), nego u sramotnoj smrti na križu (Fil 2,8) koja znači prokletstvo (Pnz 21,23). Sve ono neizmjerno, dragocjeno bogatstvo vlastitoga ljudskog života on napušta. Odriče ga se na križu. Predao ga je u ruke Očeve.

Isus je Sin Očev. Ne samo da je, kao i njegova Majka, rekao “Neka mi bude!” (Lk 1,38 usp. “Kako hoćeš ti!”, “Budi volja tvoja!” Mt 26,39.42) i otišao u vinograd Božji, nego je radi nas postao trs tako da mi možemo biti loze na njemu. To je volja Očeva. Križ je slika trsa na koji smo mi kao mladice nakalemljeni i primamo životne sokove. Primamo ne tek bujnu slast grozda, nego on nam samoga sebe daje, svoje tijelo i krv. To je volja Očeva.

26. nedjelja u godini A
čitanja: Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32
CROSBI

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Dvanaestorica poslanih (Lk 9,1-6)

Pravo tumačenje Svetoga pisma vraća nam u ruke i pred oči Riječ Božju, dajući nam da je dublje i plodnije proniknemo. Pogledajmo kako u svega šest dobro poznatih redaka odlomak Lk 9,1-6 usred Lukina evanđelja definira bit i identitet Kristovih apostola. Poslanje apostola dolazi od Isusa i sav oslonac ima u njemu. Četiri glagola u prva tri opisna retka pokazuju da je inicijativa Gospodinova (“pozvati”, “dati” Lk 9,1; “poslati” 9,2; “reći” 9,3). On je na djelu, poduzima i čini. Njegova pouka u drugom dijelu, sročena kao upravni govor (Lk 9,3b-5), osnovica je za veliku slobodu apostola i slijedi uzor prve četvorice koji su “ostavili sve i pošli za” Učiteljem (Lk 5,11). Isusove riječi ističu da je zadatak koji im povjerava “put” – hod (grč. ἡ ὁδός Lk 9,3). Izvještaj na kraju potvrđuje da apostoli poslušno izvršavaju nalog (Lk 9,6).

1. dio: Kristova zajednica i duhovna vlast

Prvi je korak okupljanje u zajednicu koju Krist uspostavlja. On ih “saziva” (συγκαλέω Lk 9,1). Kršćanski apostol u zajedništvu je s ostalima, nije jedini, ne boluje od umišljena mesijanizma ni ohole samouvjerenosti kojom bi se sam na sebe pozivao i oslanjao. Ovdje su na okupu Dvanaestorica (grč. οἱ δώδεκα  “dvanaest” s članom) koje je Isus nakon produžene cjelonoćne molitve bio izabrao između svojih učenika i sam ih označio kao poslanike – “apostole” (Lk 6,13). U Lukinu se evanđelju Dvanaestorica navode točno biblijskih sedam puta (Lk 6,13; 8,1; 9,6.12; 18,31; 22,3.47) što ističe ne samo njihovu važnost, nego ujedno potvrđuje cjelovitost i jedinstvo spisa. S Isusom su Dvanestorica kad on sam ide od jednoga do drugoga mjesta (Lk 8,1), a sada će oni preuzeti taj pothvat (9,1).

Ključan drugi korak u poslanju sastoji se u tome da Gospodin daje apostolima onu “silu i vlast” (Lk 9,1) kojom je sam pred svima otpočetka zapovijedao nečistim dusima tako da su mu se pokoravali (Lk 4,36). Bitna je to pozadina koja zadaću apostola diže na duhovnu razinu u najužem smislu. Od Krista primaju slobodu od “svih demona” (Lk 9,1), mogu vladati nad njima, ali to nije u prvom planu jer se na spominje niti u usmenim uputama koje im Isus daje (9,3-5), niti u konačnom izvještaju o njihovu djelovanju (9,6)  U istu moć i ovlast pripada i liječenje, koje će evanđeoski opis istaknuti u primanju poslanja (Lk 9,2) i u njegovu izvršenju (9,6).

Moderno poslanje: priopćivanje

Idući, treći postupak Kristov izriče bit: Isus “šalje” Dvanaestoricu (grč. ἀποστέλλω Lk 9,2). Glagol “poslati” u evanđeoskom je jeziku osnovica imena apostol – poslanik, onaj koji je poslan. Zadatak koji preuzimlju ponajprije je razglašivanje, propovijedanje (κερύσσω Lk 9,2) koje u Lukinu evanđelju započinje već Ivan Krstitelj s obraćeničkim krštenjem (Lk 3,3), a poslije ga susrećemo i kod Gerazenca, koji je oslobođen od čitave legije zloduha, pa po svemu gradu pronosi glas što mu je Isus učinio (Lk 8,39).

Polazište propovijedanja nalazi se u starozavjetnomu Izaijinu proroštvu: treba proglasiti oslobođenje (Iz 61,1; Lk 4,18) i godinu milosti (Iz 61,2; Lk 4,19), a središte mu je sam Isus koji primjenjuje na sebe mesijanske riječi o Očevu pomazanju Duhom i posvećuje se propovijedanju po sinagogama (Lk 4,44), idući pritom od mjesta do mjesta (8,1), a sada tu misiju daje apostolima (“posla ih propovijedati” Lk 9,2). Sadržaj apostolskog propovijedanja jest Božje kraljevstvo koje pripada siromasima (Lk 6,20), a koje je sam Isus prema vlastitu svjedočanstvu poslan naviještati (4,43), što i čini (8,1).

Uz naviještanje apostoli, kao svojevrsno dokazivanje ili potvrđivanje primjerom, u zadatak dobivaju ono liječenje za koje su naprijed posebno ovlašteni. “Sila Gospodnja” (Lk 5,17) koja u Isusu djeluje i “sve liječi” (6,19), što posebice može posvjedočiti žena koja je nakon dvanaest godina bolesničkih muka “odmah ozdravila” (8,47), sada je dodijeljena apostolima (Lk 9,2).

2. dio: Kristove zapovijedi

Usmene upute (Lk 9,3b-5) otvaraju se zahtjevom za sveopćim ostavljanjem: “Ništa ne uzimajte” koji pokazuje da Isusu sredstva nisu u središtu i da se na njih apostoli ne mogu osloniti. Oni kao osobe  – svojim vlastitim “ja” – obdareni Kristovom silom i vlašću, glavni su pronositelji Božjega kraljevstva. U suvremeno doba kada je neku poruku lako prenijeti u tili čas doslovce po cijelom svijetu, jasno nam je da za radosnu vijest o kraljevstvu Božjemu tehnika priopćivanja nije presudna.

Uvodni zahtjev Isus će protumačiti peterostrukim “ne!” (grč. μή). Ako Markovo evanđelje dopušta “štap” (Mk 6,8) kakav je imao i Mojsije osloboditelj i njegov pomoćnik, brat mu Aron, kao znak i sredstvo da razdvoji more (Izl 14,16), ovdje Isus i to zabranjuje. Niti na svoje zalihe, ni na svoju hranu, niti na novac ni na vlastiti izbor više odijela ne mogu se poslanici osloniti. Sav oslonac im je u Kristu. Nalik su praocu Jakovu koji je u svom zavjetu od Boga, kao dokaz, bio tražio i odijelo i hranu i sigurnost na putu (Post 28,20). Svoju egzistenciju povjerava Bogu, da to onda doista bude “njegov Bog” (Post 28,21).

Ostanite!

Isus zatim propisuje strpljivu postojanost (Lk 9,4) prema kojoj će apostoli biti zadovoljni s prvim domom koji ih primi, neće sami sebe nametati i razmetljivo iskorištavati gostoljubivost ostalih domaćina. U istom će Evanđelju Gospodin dodatno pripomenuti: “Ne prelazite iz kuće u kuću” (Lk 10,7). Nalažući im da “ostanu” Isus ističe prebivanje i boravak koji će svoju punu teološku vrijednost dobiti u Ivanovu evanđelju gdje se taj pojam biblijskih 14 puta pojavljuje u Gospodinovu govoru na Posljednjoj večeri (grč. μένω Lk 9,4; 14x u Iv 14 i 15).

Zacijelo se u Isusovu nalogu u Lukinu evanđelju krije odabiranje onoga jednoga, istoga prostora koji će u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama (grč. ἐπὶ τὸ αυτό  “na istome mjestu” Dj 2,44; 1 Kor 11,20) postati mjesto vjerničkoga zajedništva i lomljenja kruha – Euharistije: “Kod kuće su lomili kruh” (Dj 2,46) .

Sloboda od uspjeha

U završnu propisu Gospodin preuzima i primjenjuje dubinsku slobodu od prisilnoga uspjeha i predobivanja, primamljivanja i osvajanja, kakvu davno već prorok Ezekiel dobiva. Njegovo je navijestiti: “Ovako govori Gospodin!” (Ez 2,4), a na slušateljima ostaje hoće li oni ili neće poslušati (2,5.7; 3,11). Dovoljno je samo da znaju kako je prorok među njih došao i progovorio im u Božje ime. Ni apostoli nisu osuđeni pod svaku cijenu postići prihvaćanje i biti bezuvjetno produktivni. Ali i onima, koji ih odbijaju, apostoli su već u ovom poslanju svjedoci – što im je konačna i vrhunska zadaća (“Bit ćete mi svjedoci!” Dj 1,8): ostavljaju im “svjedočanstvo” (grč. μαρτύριον Lk 9,5), makar i onim prahom koji im se na obući prikupio i koji će sada stresti sa svojih nogu.

3. dio: Apostoli na djelu

Zaključak evanđeoskoga odlomka, koji nakon upravnoga govora opet u jednom retku donosi opis (Lk 9,6), potvrda je da apostoli poslušno izvršavaju Kristov nalog, o čemu će po povratku s misije i izvijestiti (9,10). Početci su to one evangelizacije koja čini da, evo, i u trećem tisućljeću po cijelom svijetu ima ljudi-kršćana koji srcem i dušom prihvaćaju kraljevstvo Božje i na njemu zdušno grade svoj život.

Opis ističe najprije da apostoli “izlaze” napuštajući zaštićeni krug uza svojega Učitelja, i pohađaju, zacijelo iz zemljopisnih razloga, okolna “sela” (Lk 9,6). Ne odlaze u drugi grad pa tako zasada otpada i naputak koji u strogom smislu govori o napuštanju “grada” u kome ih neće primiti (Lk 9,5).

Evanđelje

Ovaj zaključni opis apostolsko prenošenje poruke više ne opisuje općenito kao “propovijedanje”, nego se pojavljuje posebnost Lukina evanđelja, glagol izveden od grčke imenice “evanđelje”, koji znači “donijeti radosnu vijesti”, “javiti blagovijest” (grč. εὐαγγελίζομαι). Vjerojatno bi ga vrijedilo u suvremenom govoru prevesti kao “evangelizirati”. Luka ga deset puta koristi dok se u ostalim evanđeljima pojavljuje jedino kod Mateja jedanput i to u Izaijinu citatu (“siromasima se navješćuje evanđelje” Mt 11,5; Iz 61,1).

Apostoli u ovom opisu (Lk 9,6) nastavljaju niz koji su započeli Božji glasnici: Gabriel je bio poslan donijeti radosnu vijest Zahariji (Lk 1,19), a jedan je anđeo pastirima javio blagovijest (Lk 2,10). Ivan Krstitelj zatim također navješćuje evanđelje (Lk 3,18). U središtu dakako stoji Isus kao subjekt. Najprije je istaknuo kako mora drugim gradovima donijeti evanđelje o kraljevstvu Božjem (Lk 4,43), a to onda i čini idući redom od grada do grada i od sela do sela (8,1), da bi napokon u Jeruzalemu, u Hramu navješćivao evanđelje (20,1).

Apostoli su prema tome pridruženi tom evangelizacijskom pothvatu i preuzimlju ga, vraćajući se na isti onaj starozavjetni izvor u mesijanskom proroštvu kod Izaije. Božji Pomazanik poslan je donijeti evanđelje siromasima (Iz 61,1) – sam Isus proglašava (Lk 4,18), a da se to ostvaruje potvrdit će pozitivan odgovor na Krstiteljevo pitanje (“siromasima se naviješta evanđelje” Lk 7,22). Kao i kod općenitoga propovijedanja kraljevstvo Božje sadržaj je blagovijesti koja se naviješta (Lk 16,16).

Terapija

Izvještaj o aktivnosti apostola, i kad je riječ o njihovoj brizi za bolesne, neće ponoviti opis iz usmena Isusova naloga koji govori o poslu liječnika u užem smislu (grč. ἰάομαι Lk 9,2). Na način inkluzijie vraća se onaj prvi opis sile za ozdravljanje od raznih bolesti (θεραπεύω 9,1.6), koju im je Gospodin dodijelio, pa sad mogu iskazivati skrb i podvoriti. Mogu dati odgovarajuću terapiju.

CROSBI

26. 9. 2020.

dr. sc. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Bratska pravednost (Mt 5,20-26)

Usred Govora na gori, tog silovita ustava Božjega kraljevstva, Gospodin i Učitelj Isus navodi primjer koji nažalost mnogi među nama odmah iz iskustva razumiju. Moraš “isplatiti do posljednjeg novčića”, do posljednje četvrtine kune, s naglaskom najavljuje Isus: “Zaista, kažem ti!” (Mt 5,26). Kolikima se od nas to zbilo, što zbog nepravde i velike moći institucija, što zbog neopreza i pohlepe ili zbog nemara i naivnosti. Isus se služi ozbiljnim slikama iz stvarnoga života!

Teške riječi Isusove

Jedanput Isus upozorava na riječ (“rečeno je” Mt 5,21), koju su preci u davnini slušali. A triput će kao novost i protutežu uputiti svoju riječ, ponavljajući u prvom licu “kažem” (grč. λέγω Mt 5,20.22.26) – na početku, u sredini i kao završetak evanđeoskoga ulomka. Pritom se sva tri puta susrećemo s porukom kakvu nismo navikli slušati od Isusa, Spasitelja, i nerado je čujemo: Dužnička robija je na kraju. Daleko teža je korjenita opomena o zahtjevnim mjerilima za ulazak u kraljevstvo nebesko. Nismo li obilni u našoj pravednosti, izobilniji od stručnih poznavatelja Zakona i revnih čuvara zapovijedi, sigurno nam nema ulaska (usp. Mt 5,20). Sva gorljiva skrb i puna ljudska snaga u izvršenju starozavjetnih zapovijedi nije dosta. Apostol Pavao to će do vrhunca razraditi. Treća Isusova opomena, po sadržaju slična ovoj, još je žešća kad on u sredini svojega govora odrješito, bez ublažavanja najavljuje pakleni oganj (Mt 5,22).

Četiri pouke

Učitelj se ponajprije obraća cijeloj zajednici. Zamjenicom “vi” oslovljava sav onaj silan svijet slušatelja koji su pohrlili za njim iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije (Mt 4,25). Tako čini s uvodnom napomenom o obilju pravednosti, a tako je i kad ističe novu oštrinu s obzirom na iskonsku Božju zapovijed o zaštiti ljudskoga života.

U trećoj i četvrtoj pouci koje se odnose na bogoslužje i na razmirice, na međusobna dugovanja, Isus postupa drugačije i obraća se izravno s “ti”. Dohvaća neposredno mene, dodiruje moje vlastito “ja” dok ga slušam.

Isusova nova zajednica – djeca Očeva

Uspostavlja Isus očitu razliku. Što u Starom zavjetu čini ubojito oružje, Gospodin sada prepoznaje u našim ljudskim osjećajima (“tko se srdi” Mt 5,22) i riječima (2 x “tko rekne” 5,22), koji mogu povrijediti, raniti i iznakaziti, oduzeti život. Za razliku od starih Isus se očito obraća novima – novim ljudima koje okuplja u svoju zajednicu, zasnovanu na njegovoj osobi. Sama sebe ističe: “a ja vam kažem” (5,22) prvi put, i to će još pet puta ponoviti u cijelom Govoru na gori (5,28.32.34.39.44).

Isus upozorava: krivac sam ako svojim srdžbom ili svojim riječima satrem bližnjega. Ključ nove zajednice u tome je da smo braća (4x “brat” Mt 5,22-24). Budući da je Sin Božji čovjekom postao, po njemu, mi smo braća. Djeca smo u istoj obitelji. Bratu govorim, brata oslovljavam, bratu sam dužan čuvati život. Moje riječi imaju snagu. Isus mi objavljuje da sam i u tome na sliku Boga Stvoritelja koji u početku riječju stvara (usp. “i reče Bog” 9x Post 1).

U Bibliji očito već primjer Kajina i Abela pokazuje kako visoko mjesto ima odnos među braćom. Ništa ne vrijedi prvorođencu Kajinu što prvi u Svetom pismu nastupa kao liturg – bogoslužitelj: daje svoj prinos Bogu (Post 4,3). Ali sve je upropastio prolivši krv svojega brata (Post 4,10). Upravo srdžba bijaše njegov problem (Post 4,5.6). “Tko kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga – lažac je” (1 Iv 4,20) – sažeto će i odlučno zapisati Ivan.

Čudesna moć pomirenja

Daleko je međutim važnije što Učitelj u primjeru odnosa među braćom daje utješno upozorenje na silnu, upravo božansku moć koja nam je darovana. Slijedimo li gramatiku izvorna biblijskoga jezika, koja kod “izmiriti se” bilježi trpni glagolski oblik (grč. διαλάσσομαι Mt 5,24 u ovoj tvorbi samo ovdje u NZ), primijetit ćemo da je Otac nebeski na djelu kao subjekt. Isusov imperativ, zapovijed koju izravno meni upućuje dok krećem prema Božjem oltaru, glasi: Neka se najprije na tebi dogodi pomirenje s bratom! Budi izmiren! Primi na dar pomirenje! (Mt 5,24).

U četvrtoj, posljednjoj pouci Gospodin je realist. Zna da ću naići i na protivnika. Opet traži od mene da već sada, na putu, primijenim istu tu moć pomirenja. Njegov imperativ “nagodi se!” (εὐνοέω Mt 5,25), koji ističe čovjekov um (grč. νοῦς), sada je: Sprijatelji se sa svojim protivnikom! Budi dobrohotan, budi dobre misli, valjanoga uma prema njemu! (Mt 5,25). Tako me neće predati na sud.

Je li pretjerano prepoznati kako Isus ovdje unaprijed gleda na divne plodove onoga izmirenja (ἀποκαταλάσσω Kol 1,20) koje će nam on zaslužiti kad bude dopustio da sam bude izveden pred sud (usp. Mt 5,25), kad bude sama sebe prinosio kao dar (usp. Mt 5,23) Bogu na žrtveniku križa?

(četvrtak 10. tjedna, petak 1. korizmenoga tjedna)

ur. 26. 2. 2021.

Niko Bilić, SJ