1 Sam 1,1-2,11
Ono što znamo o životu Samuelove majke Ane sažeto je u jedno biblijsko poglavlje i jedan hvalospjev. Upoznajemo je kao pripadnicu drevne obitelji sa zabilježenim precima. Ta je obitelj pobožna: svake godine hodočaste u svetište i ondje prinose žrtvu. Važni događaji Anina života vezani su upravo uz to svetište u Šilu u kojemu će njezin sin Samuel odrasti. Često je i suvremeno duhovno zvanje vezano upravo uz neku crkvu, konkretnu zgradu u kojoj se obavlja služba Božja.
Biblijski opis obuhvaća osnovne crte Anine sudbine: njezinu životnu bol i njezinu najveću radost. Ana nema djece i zbog toga trpi. Moli od Boga dijete i polaže zavjet: Ako bude uslišana, posvetit će svoga sina od malena službi Božjoj. Svu radost daje joj pogled na sina koji je plod Božjeg dara i njezinih molitava i ona izvršava svoj zavjet. U času kada predaje sina u hram izriče hvalospjev koji će postati osnovica za Gospin Veliča u Novom zavjetu. “Kliče srce moje u Gospodinu” (2,1) pjeva Ana. To su glavne crte koje Sveto pismo donosi.
Sveto pismo otvoreno opisuje kako Ana doživljava višestruko poniženje. Ponajprije živi s mužem koji, premda je iskreno voli, ima i drugu ženu. Zatim, ne samo da u sebi trpi što je nerotkinja nego je ta druga žena koja ima veći broj djece, namjerno ponižava što nije majkom postala. Osim toga i od svećenika će doživjeti poniženje na javnom mjestu kad je pred svetištem odbojno proglašava pijanom.
Od muža Ana prima znatnu količinu ljubavi i razumijevanja. Na primjer, onog dana kad su bili na hodočašću i kad su slavili uz žrtvenu gozbu muž Elkana uočava njezine suze i njezin prisilni post. Zamjećuje njezino duševno stanje. Zacijelo je odudarala od svečano i veselog raspoloženja s kojim se na obiteljski blagdan obilnije jelo. Muž također, premda naizgled slijep za suparništvo među ženama i za zanovijetanje kojemu je Ana izložena, pogađa i poznaje ne samo vanjske znake nego i unutarnji izvor boli: Ana je nerotkinja; u Izraelu to je svojevrsna sramota i znak odbačenosti od Boga. Svoju ženu, međutim, ne osuđuje i ne predbacuje joj. Poput Josipa u Novom zavjetu ne želi je izvrgnuti sramoti,nego darivanjem vlastite osobe želi nadomjestiti, ublažiti neispunjenu čežnju (v. 1 Sam 1,8).
Još jednom će Elkana pokazati brižljivu pažnju kad Ana s tromjesečnim novorođenčetom odbija poći na hodočašće. Njegov je stav puno odobrenje i potvrda njezine nakane. Izravno prihvaća i potvrđuje njezin naum da ne odlazi na put dok se ne dovrši razdoblje dojenja. Mužu je stalo da Bog ispuni njezinu želju.
Kako Ana postupa u životnim nevoljama? Ponajprije ne guši i ne skriva težinu koju u duši nosi. Dublji razlog zašto joj je srce rastuženo (r.8) svakako je njezina čežnja za djetetom, ali Sv. pismo ne prešućuje ni neposredan povod žalosti: Ana plače i ne jede kad je Penina, druga žena, iz godine u godinu ponizuje i vrijeđa kod svečanog obiteljskog stola. Ana ne guši i ne skriva osjećaje. To će još više doći do izražaja u Aninoj hodočasničkoj molitvi pred oltarom. Sveto pismo otvoreno spominje “ojađenu dušu” i “gorak plač” (r.10) koji prate Aninu dugu molitvu. Sama Ana pred svećenikom izravno imenuje svoju “pretešku tugu i žalost” (r.16).
Zadivljuje iduća Anina reakcija. Na dobrohotno i susretljivo pitanje muža koji je očito voli i želi razriješiti muku, Ana se uopće ne upušta u razgovor. Kao da ne polaže odviše važnosti u raščišćavanje i jasno imenovanje međuljudskih napetosti koje nastaju zbog ponašanja vrijedna optužbe i osude. Ana ne koristi priliku da se požali i objasni kako stvari stoje, ne oslanja se Ana na ljudsku raspravu, analizu i tumačenje premda bi sigurno donijele ploda. Ne, ona po svršetku neuspjele gozbe ustaje i povlači se na molitvu. Ana izlazi iz sobe u kojoj su bili i stupa pred Gospodina (r.9). Kao da je znala da bi ih silno raspredanje moglo ostaviti zatvorene u sobi ovaj put sačinjenoj od zamršenih osjećaja i teških okolnosti.
Je li Anin postupak pobožan bijeg od problema i prezir svijeta? Nipošto. Istina, njezina tužna i duga molitva, pri kojoj su se samo kretnje usana vidjele, čak je i svećenika navela da pomisli na pijano buncanje. Ali Ana uočljivo čini pozitivan iskorak, donosi konstruktivan prijedlog. Ne zatvara se u tuzi i bolesnom samosažaljenju. U njezinu srcu slutimo već novu vedrinu, a u rješenju koje predlaže, u zavjetu, prepoznajemo plod njezine molitve.
Produženo i intenzivno iskustvo molitve, premda Ana pritom ne doživljava nikakva viđenja i ne čuje nijednu Božju riječ afirmacije i utjehe, u Anin život donosi bitnu promjenu koja se i na licu vidi: “Lice joj nije više bilo tužno kao prije (r.18).” Ana odlazi sa svećenikovim blagoslovom. Njezin metabolizam se oporavio, njezino tijelo opet prihvaća hranu. Vraća se kući i u ljubavi sa svojim mužem začinje dijete.
Još jedna promjena jest važna. Ana se oslobađa od prevelike blizine i vezanosti. Žena Penina, koja je u njoj budila veliku bol, uopće se više ne pojavljuje u njezinu životu, Ana se više ne vrijeđa. To svojevrsno odvajanje dosiže prvi vrhunac kad Ana, hotimice, ne bez muževa znanja i odobrenja, izostaje s godišnjeg obiteljskog hodočašća u Šilo. Elkana sa svim svojim domom odlazi, a Ana ostaje.
U onom pak času kada bude, u skladu sa zavjetom, odnijela dječaka u svetište da ga prikaže i daruje Gospodinu, u biblijskom opisu nalazimo nju samu na hodočašću (r. 11).
Ovo emocionalno i socijalno osamostaljenje i odvajanje od prevelike vezanosti na sredinu u kojoj živi bit će dragocjen temelj za odvajanje majke od voljenog djeteta u vrlo ranoj dobi. Dječak je bio još vrlo mlad (r. 24), kaže Pismo, a mi možemo nagađati koliko je dijete bilo staro kad je preraslo dob prehrane majčinim mlijekom. Ono što je Abraham na svoj način bio spreman učiniti, Ana izvršava: Željkovanog i iščekivanog, izmoljenog sina predaje Gospodinu.
Njezino biološko majčinstvo postaje tako konkretnim duhovnim roditeljstvom. Njezin sin Samuel stat će na početak slavnog niza Božjih proroka i pomazat će kralja Davida po kojem će se ocrtavati obećano mesijansko kraljevstvo.
S pravom Ani sveti tekst dopušta da triput bude urešena pridržanim naslovom službenice Gospodnje poput Blažene Djevice Marije u Novom zavjetu. Istina, u Bibliji to posebno ime nalazimo u upravnom govoru, u molitivi koju Ana upućuje Bogu i samu sebe tako naziva. Ali svejedno Ana time biva pridružna časnim odabranicima Božjim koji bijahu njegovi miljenici i posrednici u važnim stvarima sve od Abrahama i Mojsija.
vidi: Plodonosan zavjet majke Ane
p. Niko Bilić, SJ