Hebrejski naslov דברי הימים (dibre hajjamîm) označuje djelo kao povijesni prikaz, a ujedno ga dovodi u vezu s prijašnjim središnjim tekstovima npr. dibre habberit (Pnz 28,69). Hebrejske izraze: “riječi/događaji dana” prikladno prevodi Šarić u izvornom izdanju svoga prijevoda kao “Knjiga dnevnika”. Uvriježeni međunarodni naziv Kronika potječe također iz naših krajeva od sv. Jeronima, koji je biblijski naslov opisno preveo kao “chronikon totius divinae historae” (vremenik svekolike božanske povijesti). LXX daje drugačije tumačenje i naziva ovu knjigu: παραλειπόμενα, što znači “izostavljene” stvari, ostavljene po strani – tj. nadopune. Podjela na dvije knjige potječe od LXX i odatle je preuzeta i u hebrejski kanon.
Vrijeme o kojem se izvještava u 1 i 2
Ljet seže od početka do novog početka, tj. od početka ljudske povijesti pa do Kirova
edikta koji je omogućio nov početak poslije babilonskog sužanjstva (538.
g. pr. Kr.).
Izvještaji su tako građeni da slijede niz judejskih kraljeva od Davida do
progonstva i na taj način slijede prikaz povijesti kakav se nalazi u Sam i Kr.
Ovoj povijesti kraljeva kao uvod stavljen je velik tekst koji se
obično označava kao “rodoslovno predvorje”.
- Nema međutim sloge oko toga gdje je kraj ove velike tekstualne cjeline koja započinje s 1 Ljet 1,1. Obično se prepoznaje razdioba između c9 i c10 jer izvještajem o Šaulovu svršetku (10,1–14) započinje pravo pripovijedanje povijesti. Ipak je bolje razdiobu napraviti nakon c10. S jedne strane izvještaj o Šaulu u c10 opetovanjem Šaulova rodoslovnog stabla iz 8,29–40 u 9,35–44 vezan je uz prethodno “predvorje”, a početak u 10,1 odgovara povijesnim zabilješkama koje se nalaze u rodoslovljima “predvorja”. S druge je strane Davidova povijest kao idući glavni dio jasno omeđena okvirom prvoga dijela (c11s) u 1 Ljet 11,1–3 i 12,39–41 i opetovanjem teme iz 1 Ljet 11,1–3 u sažetku na kraju čitava izvještaja o Davidu 1 Ljet 29,26–28.
“Predvorje” kreće od početka ljudske povijesti (“Adam” 1 Ljet 1,1) i proteže se do božanskog odabranja Davida (1 Ljet 10,14). U njoj je Izrael opisan pod vidom rodoslovlja, ali i zemljopisa (usp. podaci o mjestu boravka) i povijesti (usp. pojedinačne povijesne zabilješke). Izrael kao narod bit će istaknut na početku i na kraju povijesti koja slijedi sve do kraja Ljetopisa (1 Ljet 11,1: “Sav se Izrael okupio…”; 2 Ljet 36,23: “Tko je god među vama od svega njegova naroda…”)
Od 1 Ljet 11 slijede sve do kraja u 2 Ljet 36 povijesti pojedinih kraljeva koje su u pripovijedanju jedna od druge završnom bilješkom odijeljene, ali ujedno su međusobno povezane spominjanjem početka nasljednikove vladavine.
Npr. 1 Ljet 29 26Tako je Jišajev sin David kraljevao nad svim Izraelom. 27Nad Izraelom je kraljevao četrdeset godina; u Hebronu je kraljevao sedam godina, u Jeruzalemu je kraljevao trideset i tri godine. 28Umro je u lijepoj starosti, nauživši se života, bogatstva i slave. Na njegovo se mjesto zakraljio sin mu Salomon.
2 Ljet 9 30Salomon je vladao u Jeruzalemu nad svim Izraelom četrdeset godina. 31Potom je počinuo kod otaca i sahranili su ga u gradu oca mu Davida, a na njegovo se mjesto zakraljio sin mu Roboam.
Cijeli popis izgleda ovako
1 Ljet 11–29 David
2 Ljet 1–9 Salomon
2 Ljet 10–12 Roboam (rascijep)
2 Ljet 13 Abija
1 Ljet 14–16 Asa
2 Ljet 17–20 Jošafat
2 Ljet 21 Joram
2 Ljet 22,1–9 Ahazja
2 Ljet 22,10–23,21 Atalja
2 Ljet 24 Joaš
2 Ljet 25 Amasja
2 Ljet 26 Uzija
2 Ljet 27 Jotam
2 Ljet 28 Ahaz
2 Ljet 29–32 Ezekija
2 Ljet 33,1–20 Manaše
2 Ljet 34s Jošija
2 Ljet 36,1–21 Posljednji judejski kraljevi (Joahaz, Jojakim, Jojakin, Sidkija) i kraj državnosti
2 Ljet 36,22s Kirov edikt (nov početak)
Obilat prikaz Davidove (1 Ljet 11-29) i Salomonove povijesti (2 Ljet 1-9) pokazuje kako ova dva svetopisamska lika dobivaju osobitu važnost. Veći prostor dobivaju i kraljevi koji su uglavnom pozitivno opisani: Asa (3 poglavlja), Jošafat (4 poglavlja), Ezekija (4 poglavlja) i Jošija (2 poglavlja)
Povijest pojedinih kraljeva tvori zajednički sklop pomoću paralela ili kontrasta: Dobri kraljevi “ponavljaju” djela Davida i Salomona, osobito njihovo zalaganje oko izgradnje hrama i oko bogoslužja (usp. 2 Ljet 24 Joaš; 29 Ezekija; 35 Jošija), a postupci loših kraljeva tome su oprečni (usp. 2 Ljet 26 Uzija; 28 Ahaz; 33 Manaše i Amon).
Teza o “Kronističkoj povijesti” koja bi obuhvaćala Ljetopise te Ezru i Nehemiju kao jedno djelo jednog autora koje je tek razvojem kanona razdijeljeno na pojedine knjige u posljednjim se desetljećima uvelike stavlja u pitanje. Stoji međutim da postoje poklapanja i sličnosti između ovih spisa koliko god je očito da imaju svaki svoj nastanak i prenošenje kroz povijest.
Osobitoj važnosti govorâ u Ljet odgovara u Ezr i Neh navođenje dokumenata kod prijelomnih točaka u pripovijedanju.
U novije vrijeme zajednički elementi tumače se otvorenijim modelima, a ne pretpostavkom jednog djela. Ističe se literarna ovisnost o građi – intertekstualnost: Ezr i Neh su izvor za Ljet.
U usporedbi s Knjigama o Kraljevima manje su razlike u Ljetopisima nego li s obzirom na Samuela, ali te veće razlike mogu imati izvor u onom tekstu Knjiga Samuelovih koji nije identičan s tradicionalnim hebrejskim (mazoretskim) tekstom. Riječ je o inačici koja je nalik onoj sačuvanoj u Kumranu i koju slijedi prijevod LXX.
Ljetopisi nisu samo tumačenje Sam/Kr nego samostalno djelo. Starije biblijske knjige služe, uz izvanbiblijske tekstove, kao izvor. Istodobno Ljetopisi svjedoče o veoma dobrom poznavanju starijih biblijskih knjiga. Rodoslovlja u 1 Ljet 1–9 bez toga znanja uopće ne bi bila razumljiva. U tom su smislu Ljetopisi “prijepis” ili “nov ispis” Biblije.
(prema: G. Steins, „Die Bücher
der Chronik“ u Zenger, Einleitung, Stuttgart 1995.)
27.03.07. 15.11.07.; 26.11.13.
N. Bilić SJ